Poreklo prezimena Biberdžić

11. februar 2012.

komentara: 13

Prezime Biberdžić sreće se među srpskim porodicama u Hercegovini i Srbiji, kao i drugim krajevima bivše Jugoslavije. Vredan trag o ovom rodu ostavio je Obrad Biberdžić. Njegov prilog pisan 1980. godine objavljujemo u celini:

 

Poreklo i postojbina Biberdžića

Pošto sam zašao u godine i napunio 65, skoro sam najstariji od porodice Biberdžića koji su sada živi, pa sam došao na ideju da negde zapišem o poreklu naše porodice kao i postojbini našoj, o životu i radu, o školovanju dece i životu dece u ono doba kad sam ja bio mali i kad sam bio đak. O radu i životu odraslih momaka i devojaka, ljudi i žena, o njihovom standardu i kulturi, pošto se mnogo izmenilo tako naglo od Prvog svetskog rata do drugoga, a naročito posle Drugog svetskog rata do danas. To nije baš tako dugačak period a toliko se toga izmenilo i napredovalo da je to neverovatno.

Ja ću ovde ukratko opisati tako ako nekoga bude interesovalo od mlađeg naraštaja neka pročita ovo, jer će mu valjati radi toga da bi mogao uporediti ondašnji život prema današnjem i biće mu mnogo interesantno, ali znam da neće verovati da je tako bilo, možda će mu biti malo i smešno. Ali sigurno neka veruje, jer sam ja ovde tačno opisao onako kako je bilo u ono doba, jer sam sve dobro zapamtio.

Ovo sam napisao zato da bi naši mladi mogli pročitati i znati o našoj postojbini i našem životu u ono vreme, jer ako ne bih napisao, posle moje smrti niko im ne bi imao ispričati o tome, pa ne bi ni znali ništa o tome.

Poreklo naše

Po nekim pričanjima i dokazima, naše poreklo potiče od Orlovića Pavla koji je opevan u Boju na Kosovu. Posle najezde Turaka, Srbi su se postepeno povlačili od Kosova i bežali prema zapadu i severu i tamo se naseljavali. Tako je neki Orlović dospeo do Hercegovine. Po vremenu, neki od Orlovića prozvao se Tepavčević.

Tepavčevića i danas ima kod Gacka u Hercegovini, a Orlovića ima i sad na Kosovu. Po vremenu, neko od Tepavčevića se prezvao Umković. Umković se prezvao zato što se neki bio oženio iz umnine (umnine=umnjaci-brda- brđani). Od Umkovića su postali Biberdžići. Po legendi, Biberdžići su dobili prezime po tome što je u ono vreme postojala ajdučija i pljačka, pa su hajduci sačekali trgovački karavan i opljačkali ga. Plen su međusobno podelili po vrećama (džakovima). Ovome Umkoviću pripao je jedan džak. Kad su plen odneli svak na svoju stranu, otvorili su džakove da vide šta je ko šićario. Umković je dobio pun džak bibera. Biber je po vrednosti vredniji od drugih džakova, ali za njega nije vredio skoro ništa, jer ga nije mogao iskoristiti, za njega je bila vrednija neka hrana. Posle toga svi su mu se smejali i zvali ga Biber, Biber, i tako mu ostane prezime Biberdžić i tako sve do dan-danas.

Vremenom, ne zna se tačno koje godine, ali otprilike oko 1790. taj Biberdžić se naselio pod Debeli Brijeg u Vranjskoj i bilo mu je ime Vuk.

Vuk je imao sedam ili devet sinova, ne zna se tačno, i sad su svi Biberdžići od toga Vuka. Vuk se naselio u kuću u kojoj sam se ja rodio i svi Biberdžići potiču iz te kuće i odatle su se raselili po celoj Jugoslaviji, neki su promenili i prezime, i sad se zovu Biberovići, a u poslednje vreme neki naši pišu se Biberčići, što je sasvim pogrešno, i svi ti trebalo bi da isprave svoja prezimena.

Kad se Vuk naselio pod Debeli Brijeg, imanja i kuće bile su Turske, a Srbi su bili čivčije i begovima su davali danak (porez). Turci prema Srbima činili su veliki zulum (teror).

Kasnije ću pisati o lozi Biberdžića, a sad ću da opišem život pod Debelim Brijegom u Vranjskoj, u ono vreme kad sam ja počeo da pamtim.

Ja sam rođen pod Debelim Brijegom u Vranjskoj, godine 1914-te, meseca oktobra. Malo pre toga izbio je Prvi svetski rat. Rođen sam u kući u kojoj je živeo Vuk i to je najstarija kuća. Počeo sam da pamtim od 1918. godine. U toj kući sam ja živeo do 1929. godine, a tada smo se odselili u Đakovicu.

Kakve su bile kuće u ono doba

Kuća je bila zidana suvim kamenom, bez maltera i blata. Pokrivena krovom (slama od raži), bila je dugačka oko 12 metara, a široka oko 5 metara. Imala je tri odeljenja, a odeljenja su bila pregrađena plotom. U donjem delu kuće ležala su goveda. Ulazna vrata su bila u srednjem odeljenju, a bila su jedna i za goveda i za obitelj (čeljad). U srednjem je bio trap za krtolu (krompir). Treće odeljenje je bilo gornje i služilo je za čeljad. Pregradni zid u kući, rekao sam, bio je od plota. Gornji deo ovog odeljenja bio je ukopan, skoro do vrha, u zemlju. Prednji zid bio je ozidan preko jedne velike gromade kamena, tako da je ta gromada pola virela napolje, a pola unutra. Na sredini je bilo ognjište gde se ložila vatra, tu se na ognjišu pekao hleb, na verigama se kuvalo u bakrenom kotlu (bakraču). Sa obe strane ognjišta bili su kreveti podignuti kamenom oko pola metra visine i tu je nasuta zemlja i poravnata. Na tim krevetima su svi spavali, a danju sedali kod vatre oko ognjišta i grejali se, peći ni šporeta nije bilo u ono vreme. Povrh ognjišta preko cele kuće, bio je podignut banak isto od kamena visine oko 80 cm, i banak je bio nasut zemljom i poravnat. Na banak se ostavljalo suđe, ono što je bilo, a nije ga ni bilo da valja.

Žito se mlelo u vodenici koja je bila daleko tri sata hoda, pa se neki put mlelo i ručno, u žrvnjima. Hleb se pekao na ognjištu golom, pokrivao se vrućim sačom, a na sač se sipao žar. Ognjište, takođe, moralo je biti vruće.

Posteljina na tim krevetima zemljanim bila je krov (slama od raži). Po krovu su se prostirali guberi od vune. Takođe se pokrivalo guberima od vune. Pod glavu se metalo nešto od odela, sako ili čakšire, jer jastuka i čaršafa, dušeka, jorgana i navlaka nije bilo. Svi smo ukućani spavali na ta dva zemljana kreveta. Tu su spavali i kad bi neko došao na konak, na primer, kum, prijatelj, putnik namernik itd. Leti se spavalo i van kuće, napolju ili u pojati na senu ili slami.

Objedovalo se ispod ognjišta na niskoj okrugloj siniji, a svi smo jeli iz jednoga suda, iz takozvanog sana. San je bio bakreni sud lepo kalajisan kalajom, kašike su bile drvene, viljušaka i emajliranog i aluminijumskog posuđa nije ni bilo.

U tom odeljenju je bilo smešteno i burilo sa vodom. Burilo za vodu bilo je drveno, zapremine od 40-50 litara vode. Voda za piće bila je kišnica, a donosila se sa čatrnje, daleko oko 1 km. Vodu su donosile žene uprćene na leđima. Pod burilom za vodu viđao sam nekoliko puta i zmiju koja je tražila vodu, ali srećom, te zmije nisu bile otrovnice, obično se viđala smuk-zmija koja nije bila otrovna, a bila je dugačka oko 2 metra. Ti smukovi su mogli da se vide svuda po kući: u zidu, oko burila, na tavanu, na krovu, pa i u krevetima gde se spavalo. Kad bi se videla ova zmija, ubijali bi je. Otrovnice u kući nisam video ali verujem da je i njih bivalo, jer ih je bilo u okolini.

U tom odeljenju gde se boravilo, nije bilo prozora, samo je bila neka mala vidjelica veličine 40h20 cm, i to samo jedna, i ta vidjelica je bila otvorena da bi mogao izlaziti dim. Noću se zatvarala ili nekom krpom ili slamom a, eventualno, i daskom napravljenom za to. Uglavnom, nije bilo stakla.

U tom odeljenju na tavanu od plota, bili su jedan ili dva koša pletena od pruća i olepljena goveđom balegom. U tim koševima je bilo smešteno žito. Na tavanu se još sušilo meso. U tom odeljenju bio je još jedan ambar od dasaka u kome se držalo brašno.

Stolica, kreveta, nameštaja ili posuđa nije ni bilo sem ovoga što sam nabrojao.

Da bi dim mogao izlaziti napolje, da se ne bi širio svuda po kući, bila je na krovu jedna mala vidjelica kuda je dim izlazio napolje. Pošto dim na tu malu vidjelicu nije mogao izlaziti brzo, on se ipak širio i po kući, a naročito na tavanu, što je bilo podesno za sušenje mesa. Pošto se dim širio svuda po kući, takođe je padao i lug (pepeo) svuda po kući, pa možete pretpostaviti kakva je tu bila čistoća i higijena. Pepeo je padao sve po nama. Iako je ovo bilo primitivno kao u nekoj divljini, sećam se da smo se

mi dobro grejali oko te vatre, jer je vatra bila dobra. Drva je bilo u izobilju, ložila su se drva koja su bila složena u drvarici napolju a bilo ih je i starijeh i po 2-3 godine.

Ja sam ovde u nekoliko opisao ovu najstariju kuću u kojoj sam se ja rodio, ali i sve ove druge kojih je tu, pod Debelim Brijegom, bilo svega deset i koje su pravljene posle ove naše, bile su iste, nikakve razlike nije bilo sve do negde oko 1922 – 1925. godine, kada su ljudi počeli praviti malo bolje kuće, gde je bila i po jedna soba. Pravili su i štale, pa su stoku iz kuće premeštali u štale-takozvana janjila. Tako je i moj stariji brat Vaso preradio ovu našu staru kuću i napravio jednu sobu tamo gde su ležala goveda; napravio je i novu štalu za stoku. Napravio je i obor za stoku gde je ležala kad je bilo lepo vreme. Napravio je i čatrnju za vodu koja je bila malo bliže od one stare, ali i ova je bila daleko oko 500 metara. Zidao je i ograđivao doline sa kamenom i mučio se.

Šta su to čatrnje

Čatrnje su cisterne za vodu koje su duboke oko 4-5 metara, dugačke oko 3-4 metra i široke 2-3 metra. U ove čatrnje se slijevala voda od kiše- kišnica i to je jedina voda koje je bilo, jer živih voda nije bilo nigde u blizini, odnosno bliže od 15 kilometara. Čatrnje nije bilo lako graditi, trebalo je mnogo truda uložiti, a i koštale su dosta novčano. Trebalo je iskopati jamu gde je bilo više kamena nego zemlje, odnosno, sve je bio kamen. Kamen je trebalo vrćeti minama. Čatrnje su se zidale kamenom. Malter se pravio od crvene zemlje sa krečom. Pošto bi se ozidale, onda su se iznutra malterisale sa istom crvenom zemljom sa krečom. Ova crvena zemlja je nešto naročito koje ima samo u tim kršnim mestima. Pošto se malter osuši, on postaje tvrd u vidu betona, ali je bolji od betona, jer ne propušta vodu, a beton propušta.

Čatrnje su se ćemerile naročitim kamenom podesnim za to. Posle ćemerenja zidao se okolo zid u vidu kvadrata. Na vrhu ćemera, a na sredini čatrnje, bio je otvor za vađenje vode. Čatrnja je odignuta za 1 metar, a na nju se pelo stepenicama koje su ostavljene za to. Čatrnje su građene negde ispod nekoga brežuljka ili litice, odakle bi se voda mogla slivati i napuniti čatrnju na njezin otvor koji je bio jedan i ostavljen za to.

Voda u ovim čatrnjama bila je dosta ukusna u ono vreme, kad bi se staložila, ali je bila mnogo prljava i nečista kada bi padale jake kiše, jer su one spirale sve što se nalazilo na tom prostoru za uplivanje vode, pa i brabonjke (izmet) od koza i ovaca.

Voda iz čatrnja se upotrebljavala za piće i za pojenje stoke, pa je nije bilo dovoljno i morala se štedjeti. Dešavalo se da leti, kad je suša, voda

nestane. Kada bi se videlo da je voda pri kraju, prekidalo se sa pojenjem stoke, a ovo bi ostalo za čeljad. Tada bi se stoka terala na vodu u Dabarsko polje, gde je bilo žive vode, tj.reka zvana Ponikva. Ponikva je bila daleko oko tri sata hoda peške, pa se stoka morala terati ujutru polako pašom, a vraćati se uveče. Drugi dan se nije stoka gonila tamo, niti je pojena, nego prekosjutra, što znači pojena je svaki drugi dan, pa možete zamisliti kako je ona stoka živela na letnjoj žegi, a da pije vode jednom u dva dana.

Selo Vranjska nalazi se između Bileće, Ljubinja i Stoca, u podnožju planine Sitnice. Od Bileće je udaljeno 25 km, bez puta i prevoza. Nisu se mogla upotrebiti ni zaprežna kola. Ljudi su imali vrlo malo zemlje za obrađivanje, to su bile male dolinice od 1-5 ari, bilo je dosta ograda sa šumom i pašnjacima. Planina Sitnica je visoka oko 1500m nadmorske visine. Gornji delovi planine su obrasli bukovom šumom koja je mnogo visoka i gusta, te neki delovi nisu nikad ni sečeni. Srednji deo planine je obrastao sa crnim grabom i hrastom, donji deo je obrastao sitnogoricom koja je mnogo gusta a to su beli grab i jasen. Ima puno trave za pašu. U srednjem i donjem delu Sitnice sekla su se drva za ogrev. Bukovina se vrlo malo sekla. Ljudi su se bavili zemljoradnjom i stočarstvom.

Život i rad

Pošto sam ranije rekao da sam upamtio jednu ili dve poslednje godine Prvog svetskog rata, upamtio sam da je bila velika glad u tome kraju u to vreme. Nije bilo hleba, umesto hleba jeo se skrob. Skrob je malo brašna umešano u vreloj vodi i prokuvano. Jele su se i razne trave, glavica kazalca, kora od drveta i drugo. Ovakva glad je bila iz razloga toga što nije imao ko raditi zemlju, jer su svi ljudi bili u ratu, a zemlju su obrađivale žene i deca. Pošto sam se ja rodio na početku rata, znači bio sam malo dete, a moja majka nije imala vremena da mi pokloni nimalo pažnje, jer mi je otac bio u ratu, a bilo nas je četvoro dece. Moja majka je imala samo mene, a moj otac imao je još troje dece od prve žene. Najstarije dete bio je Vaso. Kada se zaratilo, Vaso je imao 10 godina, sestra Ješa je imala 7 godina i Vasa je imala 4 godine. Svi smo se namučili i gladovali za vreme rata. Rat se završio meseca novembra 1918. godine i naš otac se nije vratio iz rata, negde je poginuo. Nikad nismo saznali ni gde ni kad je poginuo.

Posle završetka rata i dalje je bila glad, te i posle rata nismo mnogo bolje bili, i dalje smo se mučili, ali ipak bili smo bolji jer smo bili i veći, pa smo mogli i više doprinositi i pomoći majci. Ja sam čuvao krmad, sestre su čuvale stoku, a brat je pomagao u obradi zemlje.

Kako smo se hranili posle rata

Glavna hrana bila je hleb od raži ili ječma, krompir, sir, kajmak, maslo mleko, mlaćenica i dr. Mlaćenica je kad se iz mleka izvadi maslo, pa ono mleko što ostane, to se zvalo mlaćenica. Ona je dosta ukusna, malo kisela, slična današnjem jogurtu. Od mlečnih prizvoda se još jela i gruševina. Gruševina se pravi samo od ovčijeg mleka. Ovčije mleko se stavi da se kuva, a u njega se sipa malo soli, prilikom kuvanja stalno se meša i sve dok ne postane gusto mleko. Ova gruševina je mnogo ukusna i korisna i ima puno vitamina, ali ona se vrlo retko pravila.

Meso se jelo ovčije, kozje, jagnjeće, jareće, goveđe, a ređe svinjsko. Svinje su se slabo i gajile, najviše po jedna krmača sa prasadima. Prasad bi se prodavala a najviše bi se uhranila po jedna svinja, zaklala u jesen i osušila. Za pastrmu se klalo po nekoliko ovaca i koza ili june ili goveče. Mesa je u ono vreme bilo dosta preko cele godine, a bilo ga je i zato što se puno postilo. Postio bi se svaki petak i svaka sreda, onda su bili Božićni posti koji su trajali po 35 dana, pa veliki posti pred Uskrs po 49 dana;Petrovi posti 15 dana; Gospojini posti 15 dana itd.

Pošto narod u našem mestu nije imao dovoljno zemlje, nismo imali ni hleba dovoljno. Krompira smo imali dosta pošto je on najbolje rađao, bilo je dovoljno i mlijeka i mlečnih prizvoda. Sir i kajmak bi se stavljali u mješine i bilo ga je tokom cele godine.

Od poljoprivrednih prizvoda najbolje je uspevala raž i krompir koji su se najviše i sejali, nešto manje ječam i pšenica, a kukuruz vrlo retko. Stoke se gajilo podosta: po 30-40 ovaca, tako i koza, a bilo je ljudi koji su držali i po 150 ovaca i koza. Goveda se držalo po 5-10 komada, svinja vrlo malo. U našem mestu najlakše je bilo držati stoku, pošto je bilo puno hrane po ogradama i pašnjacima, te je stoka preko leta bila dosta debela, a zimi bi oslabila jer zimska hrana nije bila tako dobra. Kozama i ovcama se davao list i seno, a koze su išle i da brste brst. Najveći problem bio je sa govedima, jer za njih nije bilo dovoljno kalorične hrane. Govedima se davala slama, krov-slama od raži i mala količina sena, druge hrane nije ni davano stoci. Ljudi su držali i po jednog konja za prenos hrane i za jahanje. Konj se hranio sa istom hranom kao i goveda, retko mu je davana zob od ječma. U našem mestu hleb se pravio od raži, a nešto manje od ječma, od pšenice vrlo slabo. Od kukuruza se pravila pura (kačamak) a i skrob. Jeo se krompir, kupus, gra (pasulj), i spravljena jela od njih, onda meso i mlečni proizvodi, druga hrana nije se ni upotrebljavala. Nije bilo nikakvih slatkiša niti napitaka, pa ni za nas decu. Za nas decu bila je čast: šećer u kocki i đevrek koji su se mogli kupiti samo u Bileći, 25 km daleko. Stariji su pili kafu, većinom crnu bez šećera. Rakija i vino bi se pilo samo za slavu, Božić i Uskrs. Piva nije ni bilo. U ostale dane nije se pilo alkoholno piće, niti

ga je bilo. Ljudi su slavili krsnu slavu – naša je bila Đurđevdan. Slavili su se Božić i Uskrs. Praznikovali bi se svi praznici i nedelje i u te praznike niko nije radio. Na krsnu slavu dolazili su kumovi i prijatelji, za Božić i Uskrs nije se dolazilo na slavu, jer su i sami prijatelji slavili, odnosno, svak je slavio. Velika je radost bila za Božić i mi smo deca jedva čekali kad će da dođe Božić da bi se najeli pečenog ovčijeg mesa i drugih jela, jer smo bili gladni i suvotni. Božiću bi se svi ukućani radovali. Na Badnji dan uoči Božića bi se dogonili badnjaci koji su bili dosta debeli. Badnjaka se dogonilo četiri komada. Oni bi se uoči Božića naložili na ognjište i pored vatre se pekla pecivica na ražnju, a to bi bila ovca ili koza. Dva badnjaka bi se palila uoči Božića, a dva druga koji su bili ispod ognjišta bi se palili na mali Božić, tj. na Pravoslavnu Novu godinu koja pada 14. januara. Božić je uvek sedmog januara.

Kao druga važna slava bio je Uskrs. Za Uskrs bi se kuvala jaja u boji. Sa jajima bi se tucali i ko slomije jaje taj nosi slomljeno jaje. Mi smo se deca puno radovala Uskrsu i jajima. Na Uskrs se išlo u crkvu, na molitvu. Kod crkve bi se igralo i pevalo, kako za Uskrs tako i za Božić, a to se zvalo dernek.

Mi u našem mestu nismo imali nikakvoga voća, niti smo ga jeli. Jedino voće u našem kraju bila su dva oraha i dve šljive džanarike. Mi smo jeli šumsko voće, a to su drenjine i lešnici. Drenjina je bilo svuda u izobilju, a lešnika manje. Još smo jeli i bukovi žir. Žira je bilo puno u bukovini, njega su jele svinje, ovce i koze. Bukovi žir je bila dobra hrana za stoku, a drenjine su bile dosta lepo voće i zdravo za stomak, a naročito za zube. U ono vreme malo je ko imao pokvarene zube, a osobito mi deca smo imali svi zdrave zube – a ne kao danas: deci od tri – četiri godine su svi zubi pokvareni. No, kako nije bilo voća, nije bilo ni povrća, niti smo ga jeli. Nije bilo paradajza, paprike, krastavca, lubenica, dinja, niti išta osim kupusa, krompira i neke repe, koja se zvala kupus – repa. Od te repe se kuvala neka čorba koja je bila puno neukusna i ja nisam mogao da je jedem.

Kako se oblačilo

Obuća je bila opanci, koje su nosili i muškarci i žene, takođe i deca. Opanci su pravljeni od goveđe kože, a ozgo oputa od kozje kože. Cipele nije imao niko, osim što je poneko dobivao iz Amerike, koji su tamo imali nekoga svoga. Leti se išlo boso skoro po celo leto, sećam se da smo mi deca išli po celo leto bosi, pa nam noge tako zadebljaju, da ih ne može trn probosti. Muška odeća se još sastojala od čakšira, čarapa, tozluka, košulja, kaputa (sakoa), pojasa i kape. Čakšire i kaput su bili od vunenog suknja. Čakšire na tur su šile žene, a kapute je šio majstor. Tozluci su takođe bili od sukna i pravili su ih majstori. Čarape su plele žene, pojas i kapa su se kupovali. Pojas je bio od lepog šarenog platna i zvali su ga trabaluz. Kape su bile zavrate takozvane. Košulje su takođe šile žene od narodnog platna amerikana, još su nosili i džempere pletene od vune. Ljudi nisu nosili gaće ni potkošulje. Ženska odeća sastojala se od vunenih čarapa, kotule (suknje), kaputa (sakoa) ili džempera, košulje i marame. Ženske su nosile još i gaće vunene, takozvane pelengaće. Te gaće su tkane od vune, ali nisu valjane, i nosile su se ispod kotule do ispod kolena, ispod kolena su se vezivale. Materijal za košulje i suknje se kupovao, a šile su ih same žene. Još su kupovane i marame.

Deca su nosila dok su mala košulje dugačke, a kad porastu malo veći, onda su nosili kao i odrasli.

Kako sam ovde opisao, vidi se da se u ono doba odeća kupovala vrlo malo, već su sami sebi proizvodili i pravili, pa je trebalo novca za kupovinu vrlo malo.

Kakva je bila higijena

Higijena je bila na vrlo niskom stupnju, a iz razloga što nije bilo dovoljno ni vode za pranje, nije bilo ni dovoljno odeće za presvlačenje, niti je bilo nikakvih hemijskih sredstava za pranje osim sapuna a ni njega nije bilo dovoljno, štedeo se, pa je u narodu bilo puno ušiju (uši = vaške), imala ih je svaka kuća. Niko nije imao klozet kod kuće, već su vršili nuždu u đubre oko štala i pojata. Nasuprot svemu ovome, narod je bio dosta zdrav, pa nije išao lekaru, niti je pio neke lekove, jer ni toga nije bilo. Ako bi se neko razboleo, morao je ići lekaru ili u Bileću ili u Stolac, a to je oko 25-30 km. Ako bi se neko teže razboleo, taj je i umro i obično je više mrlo u ono vreme nego sad, jer se onda nisu lečili kao sad, niti je bilo sredstava niti uslova kao sad. Ali, u ono vreme, tamo je bio zdrav i čist vazduh, te se narod nije ni razboljevao, nije bilo ni ovih opasnih bolesti, kao sad.

Deca, njihov rad i školovanje

Tamo deca u ono vreme čim napune 4-5 godina su od koristi i bila su zaposlena. Deca bi čuvala svinje, mlad (janjce) i jarad. U ono doba tamo deca nisu imala nikakvih igračaka za igranje kao sada, niti su imala sportskih igrališta. Deca su se igrala: skakanja sa mesta, skakanja iz trke, skakanja u vis i preskakivanja konopa, bacanja kamena s’ ramena, trčanja i, zimi, grudvanja. Nikakve druge igre nije postojalo. U školu se polazilo posle sedme godine, kao i sad, ali nije bilo obavezno, pa su neki imali i po osam i deset godina kad su pošli u školu. Za žensku decu nije bilo obavezno školovanje, ali ipak je bilo tri devojčice u školi kad sam ja učio. Ja sam pošao u školu 1921. godine a završio sam četvrti razred 1925. godine. Škola je podignuta za vreme Austrougarske monarhije i bila je dosta lepa za ono vreme. Podignuta je na jednom slobodnom prostoru. Najbliža kuća bila je udaljena od škole oko jedan kilometar, a najbliža crkva bila je oko 500 metara i zvala se Vračeva crkva. Škola je imala ograđeno dvorište i u dvorištu čatrnju. U dvorištu je bila još jedna prostorija za drva i druga za ostavu.Škola je imala jednu veliku učionicu i stan za jednog učitelja. U toj učionici bila su četiri reda lepih klupa i u svakom redu sedeo je po jedan razred, tj. sva četiri razreda su učila u jednoj učionici i učio ih je po jedan učitelj. Đaka je bilo oko 120. Nekim đacima je škola bila daleko oko 5-6 km. Meni je bila daleko oko jedan kilometar. Sva četiri razreda su učila jednovremeno, a učitelj bi im rasporedio program. Dok bi učitelj predavao jednom razredu, drugi bi pisali, čitali i računali i niko nikome ne bi smetao.

Kako se učilo u ono vreme

Mi smo polazili u školu ujutru, a vraćali smo se uveče. Sa sobom smo nosili malo hleba, sira i kajmaka, i u školi smo ručali za vreme odmora, u podne. Prilikom odlaska u školu, ako bi koga sreli, skidali bi kapu i nazvali mu ”Dobro jutro”, takođe i kad bi se vraćali, nazivali bi ”Pomozi Bog” ili ”Dobro veče”. Kad smo se vraćali iz škole išli smo u redu dva i dva i imali smo jednog pazitelja od nas đaka i niko nije smeo praviti neki nered, jer pazitelj bi prijavio učitelju, a učitelj bi ga tukao batinama, jer onda su učitelji tukli đake prutom po ruci, a to su se zvale batine. Bilo je kazni i sa šamarima, a i sa klečanjem golim kolenima na tucanom kamenu. Deca u onom dobu su bila mirnija nego sad, i bila su mnogo disciplinovanija nego danas. Deca su poštovala učitelja i kad smo bili u školi, niko se živ nije čuo, mogla se čuti muva kad zuji. Kada bi izašli iz škole, onda bi vikali i galamili, igrali bi se u dvorištu miša i mačke. Razlika je bila i u učenju, manje se učilo nego danas, ali to što se učilo dobro se naučilo. Ocene su bile: ”vrlo dobar”, ”dobar”, ”dovoljan” i ”nedovoljan”. Onda nije postojala ocena ”odličan”. Ocena ”vrlo dobar” ocenjivala se sa 1, a ocena ”nedovoljan” sa 4. Na kraju četvrte godine dobivali smo svedočanstvo o završenom četvrtom razredu, što znači da smo završili osnovnu školu. Ja i sad imam svoje svedočanstvo kod sebe.

Kako su živeli učitelji

Naši učitelji tako su loše živeli i mučili se, jer su to bili samci i nisu imali ništa blizu da bi kupili, morali su ići čak u Bileću da tamo kupe namirnice, a onda su morali sve sami da spremaju. U stanu su imali zidani šporet na kome su mogli kuvati, a drva su imali dosta, jer svaki đački roditelj morao je doterati po jednog konja drva godišnje, i bilo je drva dovoljno i za nas đake i za učitelje. Zbog lošeg i nesređenog života učitelji se nisu mnogo ni zadržavali, već su napuštali službu ili se premeštali. Od učitelja koji su bili tamo na službi zapamtio sam Antona Galamboša, koji je mene učio samo malo u prvom razredu. Posle njega je došao Hasan Ljubičić, on je bio odnekle iz Bosne. On se najviše i zadržao, tako da sam ja kod njega završio četiri razreda. Hasan je bio dobar i kao učitelj i kao čovek. Posle njega je došao Petar Ostojić, on se malo zadržao. Posle njega došla je Jelena Skočajić, ona je bila iz Mostara, ona se zadržala jednu godinu, a posle nje je došla Elizabeta Jakšetić i ona se malo zadržala, odatle se i udala.

Kako se zabavljala omladina

Omladina se sastajala po kućama uveče i to se zvalo sijelo, tu bi devojke plele i pjevale, a momci bi se šijali i pjevali a igrali bi zajedno i momci i djevojke. Igralo se prolijetke, a u kolu truse. Trusa se vodila na levu stranu. Drugih igara i kola nije se znalo niti ih je bilo, svirke i muzike nije bilo nikakve, niti se sviralo. Sviralo se samo na sviralu dvojnicu i diple (gajde), ali to se sviralo za stokom, nikakvu igru nije znao niko svirati. Najpopularnija svirka bile su gusle sa narodnim junačkim pesmama i svi su ih slušali, i staro i mlado, a takođe i deca.

Čime se zanimala omladina

Muškarci omladinci obrađivali su zemlju i hranili stoku. Devojke su čuvale stoku i pomagale u kući, a takođe su plele i šile. Koja kuća nije imala devojaka, onda tu su stoku čuvali momci ili odrasli dečaci, a manja deca su čuvala mlad. Stoka se izjutra gonila na pašu i tamo čuvala po ceo dan, a uveče bi se vraćala kući. Za vreme leta pravili bi se torovi od letava, po dolinama i tu bi se stoka zatvarala radi đubrenja. T orovi bi se premeštali svake nedelje, tako da bi se dolina jednako đubrila. Ovako nađubrena dolina dobro je rađala. Kod torova moralo se spavati da bi se

stoka čuvala od vukova, a od drugoga nije trebalo čuvati, jer krađe nije postojalo uopšte. Čobani kad su čuvali stoku ceo dan, nosili su sa sobom i hranu, malo hleba i sira ili kajmaka, a pili bi i mleka od ovaca ili od koze. Vodu bi pili po kamenicama. Kamenice su bile prirodne negde u kamenu i u njih bi se uplila voda, iz tih kamenica mi smo pili vodu, takođe i ptice, gušteri i zmije i svake životinje i pile i kupale se. Jednom prilikom napio sam se vode u lednoj kamenici i kad sam se podigao, jer voda se pila glavom, ugledao sam zmiju otrovnicu koja je ležala oko 1 metar daleko od kamenice, ispod jednoga grma, i mene gledala. Na osnovu ovoga izloženog, možete zaključiti kakva je ova voda bila koju smo mi pili, ali velikim čudom nisam čuo da se neko otrovao ili razboleo od te vode.

Pošto u našem mestu nije bilo većeg školovanja od četiri razreda osnovne škole, niti se ko mogao školovati, jedino su neka deca išla na zanat preko privrednika, jer je to bilo besplatno, pa se i moglo otići. U ono vreme u našem mestu nije bilo nikakvog zaposlenja, niti se moglo zaraditi para nigde. Jedino se moglo zaraditi nešto para u Konavlima kod Dubrovnika, tamo su odlazili momci u proleće da kopaju vinograd i tamo bi zaradili i doneli malo ulja maslinovog i malo rakije i vina, obično za slavu, a eventualno i neki dinar. Na državni posao koji je jedini i bio, išli su momci 1924. godine na izgradnju pruge Višegrad – Užice, drugih poslova i zaposlenja nije bilo. Jedini koji je otišao od kuće i zaposlio se, bio je Simo Ćetkov. On je otišao u Sarajevo i zaposlio se u državnu policiju, gde je ostao na službi sve do svoje smrti. Na službi se razboleo i umro u Zemunu 1934. godine, sahranjen je na Zemunskom groblju. Simo je bio mnogo lep momak, oštrouman i nadaren, lepog vitkog stasa, zbog čega je i primljen u državnu policiju sa 4 razreda osnovne, jer tu je bilo teško zaposliti se.

U ono vreme novaca se moglo dobiti samo od prodate stoke, a nije se mnogo ni kupovalo, pa nije trebalo puno novaca. Kupovalo se: šećer, kafa, so, sapun, a od odeće po neka stvarčica.

Kakve su bile cene u ono doba

Šećer je bio 14 dinara, so 3 din, kafa 40 din. Ovca ili koza je bila 100 dinara. Vo ili krava bili su od 500-1000 dinara, a jagnje 30 dinara. Naši ljudi imali su da prodaju samo stoku, a poneko i krompir, drugo nije bilo ništa za prodaju. Krompir bi terali u Bileću ili Stolac, a stoku bi prodavali kod kuće, pošto su trgovci dolazili i kupovali stoku na licu mesta. Stoka se prodavala đuture, kako se s’ kim pogodi trgovac, nije bilo merenja stoke kao danas. Na kupljenoj stoci neki su trgovci dobro zarađivali, ali ako nisu dobro verzirani da procene njenu težinu, mogli su i da izgube na njoj. Trgovci su kupljenu stoku gonili peške u Dubrovnik i tamo je prodavali.

Kako se obrađivala zemlja

Zemlja se obrađivala primitivno, oralo se drvenim ralom, zaprega je bila volovska, seme se sejalo rukom, a zavlačilo branom koja je pravljena od drvenog pruća, žito se žnjelo ručno, srpom, raž se mlatila drvenim mletačem koji je imao tri kraka, a ostalo žito se vršlo sa konjima na guvnu. Seno se kosilo ručno, kosom. Prenos od doline do kuće, kako žita tako i slame, krova, sena, lista, drva i đubreta, nošeno je na vratu, a ponešto od toga na konju. Branje drva i donošenje kući, većinom su radile žene. Žene su išle svako jutro u drva i donosile su ih na leđima uprćene. Krtola koja je sađena u Sitnici, prilikom vađenja u jesen, nije odmah nošena kući, već je zakopavana u trap u zemlju na dolini na kojoj je već bila i tu bi prezimila do proleća, a na proleće bi se vadila i nosila kući u selo. Interesantno je napomenuti da ovu krtolu niko nije hteo da ukrade, mada je mogao nositi ko god hoće. Ovde želim napomenuti da je u ono doba tamo bio narod mnogo pošten, jer iako je bio siromašan, niko nikom nije ništa ukrao. Mi smo ostavljali u Sitnici i svinje i prasad, goveda i konje, ovce i koze i da niko nikom nije nikad ništa ukrao.

Ja sam ovde opisao period od 1918. do 1925. godine, a posle toga ja nisam hteo uzimati u obzir iz razloga što posle 1925. godine počelo se menjati stanje u tom mestu, počeo se menjati i standard, kultura i izgradnja kuća kao i pomoćnih zgrada, počelo je i preselenje naroda u druge krajeve Jugoslavije o čemu bi trebalo mnogo pisati.

 

Potomstvo Vuka Biberdžića

Ranije sam rekao da je Vuk Biberdžić koji se naselio pod Debeli Brijeg, imao sedam ili devet sinova.

Od Vukovog jednog sina je Trifko i Zeko.

Od Vukovog drugog sina je Mihajlo i koji još, to ne znam.

Od Vukovog trećeg sina je Pero i Gajo.

Od Vukovog četvrtog sina je Mitar, koji je živeo na Babljim dolinama kod Dunđerovih kuća, a koji su mu još braća, to ne znam.

Od Vukovog petog sina je Spasoje, koji se naselio pod Ostrovicu, kod Šarenčevijeg kuća, a da li ih je bilo još braće, to ne znam.

Šesti sin Vukov odselio se na Kljenke u Dabar a bilo mu je ime Đuro. Đuro je imao tri sina: Đura, Boška i Šćepana.

Za ostale sinove Vukove ne znam ništa, samo znam da ih je bilo još, pošto Biberdžića ima sad koji žive na više mesta u Jugoslaviji, a to ću kasnije opisati gde se sve nalaze Biberdžići.

Trifkovo potomstvo

Trifko je imao tri sina: Nikolu, Stojana i Lazara.Trifko je rođen oko 1845. godine.

Nikola Trifkov, rođen je oko 1872. godine.Nikola je kao mladić prebjego u Srbiju, učestvovao u svim ratovima od 1912. do 1918. godine.On se u Srbiji naselio u selu Vrapce, opština Medveđa kod Leskovca.Tamo je promenio prezime i njegovo potomstvo se preziva Biberović, tamo se i oženio i imao 4 sina: Dragutina, Milosava, Vukosava i Vojislava.

DragutinNikolin sin, rođen je 1900. godine, a umro je u Vrapcima 1942. godine, za vreme Drugog svetskog rata. Dragutin je imao dva sina i dve ćerke i to: Radomira, Milisava, Radu i Milju.

Radomir Dragutinov sin, rođen je 1938. godine, a umro je u Beogradu 1996. godine. Imao je jednog sina i jednu kćer: Dragutina i Mariju.

Dragutin Radomirov sin, rođen je 1966. godine. Živi i radi u Beogradu i ima sina Radomira.

Milisav Dragutinov drugi sin, rođen je 1942. godine, živeo i radio u Beogradu, gde je i umro 2003. godine. Imao je dva sina: Vladimira i Nikolu.

Rada živi u Beogradu, a Milja u Skorenovcu u Banatu.

Milosav Nikolin drugi sin, rođen je 1906. godine. Posle rata dospio je u London, tamo se oženio i živeo sve do 1975. godine, kada je umro u Londonu. Milosav nije imao dece.

Vukosav Nikolin sin treći živeo je u selu Vrapce do 1981. godine, a imao je 4 sina: Ljuba, Radisava, Branislava i Tomislava.

Ljubo Vukosavov sin živi i radi u Nišu, a ima dva sina: Milana i Dragana.

Radisav Vukosavov drugi sin živi i radi u Nišu, a ima sina Zorana i ćerku Milenu.

Branislav Vukosavov treći sin živi i radi u Londonu i ima sina Radovana.

Tomislav Vukosavov četvrti sin živi i radi u Nišu i ima sina Bojana i ćerku Bojanu.

Vojislav Nikolin sin četvrti rođen je 1915. godine. Posle rata živeo je u Londonu, gde je i umro 1983. godine. Imao je sinove Nikolu i Miloša i ćerku Ljiljanu.

 

Stojan Trifkov sin drugi, rođen je oko 1875. godine. Stojan je imao 10 sinova i jednu kćer od druge žene. Dva Stojanova sina su umrli dok su bili mali, a ostali su se zvali: Todor, Aleksa, Novica, Gavrilo (Gedeon), Sava, Milan, Vlado i Rade.

Todor Stojanov je poginuo u I svetskom ratu i nema potomstva.

Aleksa Stojanov je poginuo 1921. godine kao komita i nema potomstva.

Novica Stojanov je poginuo sa Aleksom istog dana i iste godine kao komita i on nema potomstva.

Gavrilo Stojanov je bio kaluđer, a kasnije paroh, umro je 1932. godine u sanatorijumu negde u Sloveniji, nije imao potomstva.

Sava Stojanov umro je u Vranjskoj, a imao je 3 sina, jedan je umro, a dva su živa i to su Milorad i Rajko, da li oni imaju dece, to ne znam.

Rade Stojanov sin živeo je u Nikšiću i bio u Žandarmeriji, za vreme rata je nestao. Rade je imao 3 sina i jednu kćer: Boška, Novicu, Aleksu i Zoru.

Boško Radov sin živi u Francuskoj, nije oženjen.

Aleksa Radov drugi sin živi i radi u Nikšiću, a mislim da ima jednog sina.

Novica Radov treći sin živi i radi u Nikšiću, a mislim da ima jednog sina. Zora Radova živi u Nikšiću i nije udata.

Vlado Stojanov sin rođen je 1906. godine u Vranjskoj, gde je i umro. Vlado ima tri sina i to: Slobodana, Branka i Neđa, ne znam koliko oni imaju dece.

Milan Stojanov sin rođen je 1903. a umro 1978. godine u Sečnju u Banatu jer je tamo bio koloniziran 1945. godine. Milan ima 2 sina i 5 kćeri i to: sinovi Rade i Drago i kćeri: Petra, Draga, Dana, Sava i Stana.

Rade Milanov rođen je 1935. godine; živi i radi u Sečnju i mislim da ima jednog sina.

Drago Milanov živi i radi u Beogradu, i mislim da ima jednog sina.

Petra Milanova udata je za Jikanovića, živi u Beogradu. Draga Milanova udata je za Bora Rogana u Sečnju. Dana Milanova udata je u Sečnju, Sava i Stana žive i rade u Sečnju, još nisu udate.

Lazar Trifkov sin treći rođen je oko 1879. godine, a imao je 3 sina i 2 kćeri. Sinovi su mu: Vaso, Vido i Obrad, a kćeri Ješa i Vasa. Lazar je poginuo u Prvom svetskom ratu.

Vaso Lazarev rođen je 1903. godine, a umro je 1959. godine u Đakovici, pošto je tamo bio koloniziran. Vaso je imao 3 sina i 4 kćeri. Sinovi su mu: Lazar I, Mladen i Lazar II, a kćeri: Bosa, Vuka, Lepa i Radmila.

Lazar I Vasov rođen je 1927. a umro 1929. godine u Đakovici.

Mladen Vasov, rođen je 1930. godine u Đakovici, a sada živi i radi u Beogradu – pilot je. Ima dva sina: Nenada i Nebojšu.

Nenad Mladenov rođen je 1957. godine, a živi i radi u Beogradu – pilot je, nije još oženjen.

Nebojša Mladenov rođen je 1959. godine, živi u Beogradu – đak je.

Bosa i Rada Vasove su udate i žive u Beogradu. Vuka Vasova je udata i živi u Kragujevcu, a Lepa Vasova je udata i živi u Đakovici.

Lazar II Vasov rođen je 1936. godine. Živi i radi u Beogradu – profesor je, nije se ženio.

Vido Lazarev sin umro je mali dok je bio dete.

Ješa Lazareva, udata je za Miloševića, živi u Zemunu i ima 5 sinova i 2 kćeri. Vasa Lazareva bila je udata u Đakovici, umrla je i sahranjena u Prizrenu 1930. godine, nema potomstva.

Obrad Lazarev, rođen je 1914. godine u Vranjskoj, a sad živi u Beogradu – penzioner je, a ima 4 sina: Milorada, Milana, Blagoja i Dragana.

Milorad Obradov sin rođen je 1936. godine u Đakovici, sada živi i radi u Beogradu, a ima sina Gorana.

Goran Miloradov, rođen je 1963. godine. Živi u Beogradu, đak je.

Milan Obradov sin rođen je u Đakovici 1939. godine, sada živi i radi u Beogradu, nema dece.

Blagoje Obradov, rođen je 1942. godine u Trsteniku, sada živi i radi u Beogradu, a ima dva sina i to Željka i Nedeljka.

Željko Blagojev rođen je u Beogradu 1965. godine, đak je i živi u Beogradu.

Nedeljko Blagojev rođen je u Beogradu 1973.

Dragan Obradov rođen je u Beogradu 1955. godine, živi i radi u Beogradu, nije još oženjen.

 

Zekovo potomstvo

Zeko je imao 3 sina: Mile, Špiro i Marko.

Mile Zekov rodio se u Vranjskoj a i umro. Imao je 2 sina: Radoslava i Janka.

Janko Milov poginuo je u borbi sa Nemcima 1941. godine na Badrljačama kod Ljubinja, nije bio oženjen i nema potomstva.

Radoslav Milov rođen je 1913. godine. Učestvovao je u revoluciji, posle rata bio je u UDB-i. Umro je 1949. godine. Ostalo mu je jedno muško dete, ne znam kako se zove, niti da li on ima dece. Mislim da živi u Bileći.

Špiro Zekov je poginuo u Prvom svetskom ratu, a imao je sina Toma, koji je umro kad je bio mali kao dete i nema potomstva.

Marko Zekov rođen je 1888. godine, a umro je 1971. godine u Gajdobri, gde je bio koloniziran, a imao je 4 sina i 2 kćeri: Bogdana, Veljka, Toma i Mladena, a kćerima ne znam imena udate su u G ajdobri.

Bogdan Markov rođen je u Vranjskoj 1921. godine, a sad živi u Gajdobri, ne znam koliko ima dece.

Veljko Markov rođen je u Vranjskoj 1925. godine, a umro u Gajdobri 1971. godine. Učesnik je NOR-a. Veljko ima 3 sina i jednu kćer, svi su u Gajdobri, ne znam im imena.

Tomo Markov rođen je u Vranjskoj 1928. godine, a sada živi u Bačkoj Palanci, penzioner je, ne znam koliko ima dece.

Mladen Markov rođen je u Vranjskoj 1930. godine, sada živi i radi u Novom Sadu, ne znam koliko ima dece.

 

Mihajlovo potomstvo

Mihajlo je imao sina Iliju, a da li je imao više dece, to ne znam.

Ilija Mihajlov je imao sinove: Rista, Pavla, Nikolu, Mirka i Đoka, i kćeri: Jovanu, Cviju i Danicu. Risto i Pavle su otišli u Ameriku, mislim pre Prvog svetskog rata.

Risto Ilijin ostao je stalno u Americi, tamo se oženio i stvorio porodicu, koga ima ne znam, ali znam da je imao jednog sina, koga ima sad, to ne znam. Umro je 1978. godine, posle 80 godina starosti.

Pavle Ilijin vratio se iz Amerike 1924. godine i kupio imanje u Uroševcu gde je živeo sve do smrti. Umro je oko 1970. godine u dubokoj starosti. Od porodice ima jednog sina Milana i kćeri Petru i Bosu, koga još ima, to ne znam, a mislim da ima još dece i unučadi. Kćer Petra je udata za Obrada Savića iz Uroševca, bio je oficir UDB-e.

Nikola Ilijin rođen je u Vranjskoj oko 1898. godine i sada živi u Vranjskoj, a ima sina Obrada.

Obrad Nikolin sin rođen je u Vranjskoj i sada živi i radi u Vranjskoj a ima sinove: Dragana, Milana i Đoka, a da li ima unučadi i koliko, to ne znam.

Mirko Ilijin rođen je u Vranjskoj, a odselio se u Uroševac, tamo se oženio i stvorio porodicu. Koliko ima dece, to ne znam, samo znam da ima jednog sina koji živi i radi u Kragujevcu u miliciji, koliko ima dece taj mu sin, to ne znam. Mirko je poginuo 1941. godine u Uroševcu na zverski način od strane fašističkih saradnika.

Đoko Ilijin rođen je u Vranjskoj 1910. godine, a poginuo je na Badrljačama u borbi sa Nemcima 1941. godine. Nije bio oženjen, te nema potomstva.

 

Perovo potomstvo

Pero je imao sinove: Maksima, Vučka i Ćetka.

Maksim Perov je imao sinove Milutina i Filipa i kćeri Inđiju i Ilinku. Inđija se udala u Prizren, tamo je i umrla, a Ilinka se udala u Kosovo i tamo je umrla. Milutin i Filip su kolonizirani u Đakovicu 1927. godine, tamo su oba umrla.

Milutin Maksimov rođen je u Vranjskoj oko 1894. godine, a imao je sinove: Đorđa, Žarka, Branka i Gojka i kćer Rosu.

Đorđo Milutinov rođen je u Vranjskoj 1914. godine, a poginuo je za vreme rata u Nikšiću, imao je jednog sina koji je umro kad je bio mali i nema potomstva.

Branko Milutinov rođen je u Vranjskoj 1917. godine a poginuo je u Nikšiću za vreme rata, imao je jednog sina koji je umro kad je bio mali i nema potomstva.

Žarko Milutinov rođen je u Vranjskoj 1920. godine, a sada živi u Nikšiću – penzioner je, a ima sinove Rajka, Boža i Petra, koliko oni imaju dece ne znam, svi žive u Nikšiću.

Gojko Milutinov rođen je u Vranjskoj negde oko 1924. i umro je posle 2 godine.

Rosa Milutinova udata je i živi u Nikšiću.

Filip Maksimov rođen je u Vranjskoj 1898. godine, a umro u Velikoj Drenovi kod Trstenika za vreme Drugog svetskog rata, a ima sinove: Milovana, Kosta, Milosava i Pera, kćer Jelu.

Milovan Filipov rođen je u Vranjskoj 1923. godine, a sada živi na Umci kod Beograda – penzioner je iima sina Branka i 2 kćeri: Veru i Nadu. Vera je udata u Sremčicu, a Nada u Obrenovac.

Branko Milovanov rođen je u Đakovici 1949. godine, sada živi na Umci, nije oženjen.

Kosto Filipov rođen je u Vranjskoj 1926. godine, sada živi i radi u Beogradu, ima 2 kćeri Ljilju i Jasnu, nisu još udate.

Milosav Filipov rođen je u Đakovici 1929. godine, nema dece, te nema potomstva.

Pero Filipov rođen je u Đakovici 1932. godine, sada živi i radi u Beogradu a ima dva sina: Mirka i Milana, još nisu oženjeni.

Jela Filipova udata je, i živi na Umci.

Vuče Perov rođen je u Vranjskoj negde oko 1930. godine, a imao je sina Peka i kćeri: Vasu, Savu i Pavu, sve su udate u Hercegovini, znam da je Vasa udata za Poparu i imala je 7 kćeri.

Peko Vučev rođen je u Vranjskoj, nije imao dece i nema potomstva.

Ćetko Perov rođen je u Vranjskoj i umro u Vranjskoj, a imao je sinove Damjana i Sima i 2 kćeri: Spasu i Kosu.

Damjan Ćetkov rođen je 1898. godine u Vranjskoj, a koloniziran je u Đakovicu 1927. godine, a ima sina Slavka i 4 kćeri: Milu, Danicu, Milomirku i Nevenku. Danica i Milomirka žive u Prištini, a Mila i Nevenka u Đakovici.

Slavko Damjanov rođen je u Đakovici 1936. godine, a sada živi i radi na Umci, a ima sina Branka a 2 kćeri: Branku i Biljanu, svi troje su đaci.

Damjan je umro u Đakovici 1951. godine, u svojoj 53. godini, bio je Zaposlen u Beogradu. Spasa i Kosa su umrle: Spasa u Prizrenu gde je bila udata, a Kosa u Đakovici.

Simo Ćetkov rođen je u Vranjskoj 1900. godine. Bio je zaposlen u državnoj policiji, a umro je u Zemunu 1934. godine, sahranjen je na Zemunskom groblju. Simo nije imao dece, te nema potomstva.

 

Gajovo potomstvo

Gajo je imao sinove: Mira, Jovana i Stevana.

Miro Gajov rođen je u Vranjskoj, a umro je u Đakovici 1953. godine, gde je bio koloniziran. Miro je imao sinove: Radovana, Nikolu, Vujadina, Gaja, Boža i Nova, i kćer Darinku. Darinka je udata za Kovačevića, i sada živi na Umci.

Radovan Mirov rođen je u Vranjskoj 1904. godine, a umro je u Đakovici 1974. godine, gde je bio koloniziran. Radovan ima 2 kćeri, a muške dece nema.

Nikola Mirov rođen je u Vranjskoj 1906. godine, a umro je u Đakovici 1971. godine, gde je bio koloniziran. Imao je 7 sinova i 2 kćeri i to: Aleksa, Petar, Mihajlo, Veljo, Neđo, Momo, Mijo, Momirka i Desa.

Aleksa Nikolin rođen je u Đakovici 1934. godine, a sada radi u Nemačkoj. Napravio je kuću u Desimirovcu kod Kragujevca i tamo će da živi. Aleksa ima troje dece, ali ne znam kako se zovu.

Petar Nikolin rođen je u Đakovici 1934. godine, blizanac je sa Aleksom, učitelj je i živi i radi u Peći. Petar ima jedno žensko dete.

Mihajlo Nikolin rođen je u Đakovici 1936. godine, a umro 1967. godine u Đakovici. Mihajlo ima 3 ćerke i sada žive sa majkom u Peći.

Neđo Nikolin rođen je u Đakovici 1938. godine, a sada živi i radi na Umci kod Beograda, Neđo ima 3 kćerke.

Veljo Nikolin rođen je u Đakovici 1941. godine. Momentalno radi u Nemačkoj, ali je napravio kuću u Desimirovcu i tamo će živeti. Veljoima 2-3 dece, ali ne znam koga su pola i kako se zovu.

Momo Nikolin rođen je u Đakovici, a sada radi privremeno u Nemačkoj, ali prvi kuću u Desimirovcu gde će dalje živeti, koliko ima dece, ne znam.

Mijo Nikolin rođen je u Đakovici 1953. Učitelj je i sada živi i radi u Đakovici, nije još oženjen.

Momirka i Desa su udate i imaju decu.

Vujadin Mirov rođen je u Vranjskoj 1909. a umro u Beogradu 1978. godine. Vujadin ima sina Dušana i 2 kćeri: Radmila i Ljubica, Radmila je udata u Ameriku i tamo živi, ima jednog sina. Ljubica je udata u Beogradu za Vukoja, a ima jednog sina i jednu kćerku.

Dušan Vujadinov rođen je u Đakovici 1934. godine, a sada živi i radi u Beogradu. Dušan ima sina Željka i ćerku Ljubicu, oboje su đaci. Željko Dušanov rođen je u Beogradu 1961.

Gajo Mirov rođen je 1921. godine u Vranjskoj, a sada živi u Čikagu – Amerika, nema porodice, te nema potomstva.

Božo Mirov rođen je u Vranjskoj 1915. godine, a poginuo je za vreme Drugog svetskog rata, nije bio oženjen, te nema potomstva.

Novo Mirov rođen je u Vranjskoj 1926. godine, sada živi i radi u Đakovici. Novo ima sina Boža i kćer Miru. Mira je udata u Bosnu.

Božo Novov rođen je 1955. godine, student je.

Jovan Gajov imao je sina Luku. Luka je poginuo u Prvom svetskom ratu i od Jovana nema potomstva.

Stevan Gajov treći sin poginuo je u Prvom svetskom ratu, a imao je sina Blagoja i Dušana i kćer Milevu.

Blagoje Stevanov rođen je u Vranjskoj 1906. i sada živi u Vranjskoj, a ima 4 sina: Boža, Stevana, Gavrila i Đoka.

Božo Blagojev rođen je u Vranjskoj, a sada živi u Stepanovićevu u Bačkoj i ima dvoje dece.

Đoko Blagojev rođen je u Vranjskoj, a sada živi i radi u Novom Sadu.

Gavrilo Blagojev rođen je u Vranjskoj i sada živi u Vranjskoj, ne znam koliko ima dece.

Stevan Blagojev rođen je u Vranjskoj i sada živi i radi u Vranjskoj, koliko ima dece nije mi poznato.

Dušan Stevanov rođen je u Vranjskoj 1911. godine i sada živi u Vranjskoj i ima sinove: Rada i Mira. Koliko Rade i Miro imadu dece, nije mi poznato.

Mileva Stevanova rođena je 1913. godine, udata je za Tamindžića u Vranjskoj.

 

Mitrovo potomstvo

Mitar je živeo kod Dunđerovih kuća, a imao je sina Gaša, da li je imao još dece, nije mi poznato.

Gašo Mitrov imao je sinove: Nikolu, Đura i Jevta.

Nikola Gašov odselio se u Kosovo i tamo ima porodicu, kakvu i koliko nije mi poznato.

Đuro Gašov je koloniziran u Gajdobru i tamo živi i sada i ima jednog ili dva sina, ne znam kako se zovu.

Jevto Gašov rođen je u Vranjskoj a sada živi u Gajdobri a ima sina Miloša. Miloš je negde na službi, ne znam koliko ima dece.

 

Ristovo potomstvo

Risto, unuk Vukov, živeo je u Ostrovici, a zvali su ga i Savičić; tako sad i njegove naslednike zovu Savičići, ali se oni i dalje prezivaju Biberdžići. Risto je imao sinove Gaja i Petra.

Gajo Ristov je imao sina Đorđa, Đorđo je živeo u Ostrovici, a imao je sina Boža.

Božo Đorđov rođen je u Ostrovici, a sada živi na Umci. Koliko ima dece, nije mi poznato.

Petar Ristov rođen je u Ostrovici a imao je sina Marka, koliko Marko ima dece, nije mi poznato.

Od jednog Vukovog sina živeli su još u Ostrovici: Pavle, Spasoje, Lazar i Mitar. Od jednoga njih bio je Maleš.

Maleš je imao sinove Novicu i Vlada.

Novica Malešev je imao 5-6 sinova i to: Đoko, Branko i koji još, ne znam.

Đoko Novičin rođen je u Ostrovici a sada živi na Umci i nema dece.

Vlado Malešev rođen je u Ostrovici, a poginuo je 1941. godine u borbi sa Nemcima na Badrljačama i nema potomstva.

Nikola Biberdžić – Savičić živeo je u Ostrovici, ali ne znam čiji je sin, a imao je brata Sima. Nikola je imao sina Joša.

Jošo Nikolin je rođen u Ostrovici i živeo u Ostrovici, a ne znam koga ima od porodice.

Simo Nikolin brat rođen je u Ostrovici, a kasnije se odselio u Sarajevo i tamo je živeo. Da li ima porodice, nije mi poznato.

Jedan Vukov potomak odselio se u Dabar i bilo mu je ime Đuro. Đuro je imao sinove: Šćepana, Boška i Đura i oni su se namnožili i raselili ima ih sad u Dabru, ne znam im imena, samo sam znao Danila, koji je živeo na Žukoviku u Dabru i Tripa koji je živeo na Klencima u Dabru.

 

Biberdžića ima u Stocu i u Mostaru, a i u Beogradu i mislim da su oni od ovih Biberdžića iz Dabra. Znam za jednog Biberdžića koji živi u Stocu, on je pop i zove se Slobodan. Biberdžića ima u Valjevu, u Banatu, u Aleksandrovcu i Mariboru, a možda još i na drugim mestima, što nije poznato meni.

U Mariboru živi Đorđo Biberdžić, on je bio oficir, ovo znam pouzdano pošto njegova snaja Vukosava, tj. žena njegovog brata Jova, živi na Karaburmi u Beogradu i pričala mi je o njima. Taj Đorđo i njegov brat Jovo ranije su živeli u Bileći, a posle u Trebinju, a odatle je Đorđo premešten u Maribor sa službom i tamo je ostao. Jovo je umro posle rata, i on je bio oficir, a ostalo mu je dvoje dece, sin i ćerka, ne znam kako se zovu ni da li su sin oženjen a ćerka udata, ali verujem da jesu.

Biberdžića ima u Valjevu 5-6 kuća, znam za Radovana Biberdžića iz Valjeva, a ostale ne znam.

Biberdžića ima još u Beogradu ali ja ih ne poznam, ali znam da ima Vasilije Biberdžić, on ima ženu Nadu, sa njom sam se viđao i oni imadu jednog sina, oni stanuju u ulici Đure Đakovića. Poznavao sam i Danila Biberdžića, on je stanovao u Carice Milice ulici, a sad ne znam gde stanuje. Znam i za Slavka Biberdžića i on je negde u Beogradu.

Znam da ima Biberdžića u Aleksandrovcu, jer prošle godine sam našao u Politici čitulju nekog Dejana Biberdžića koji je umro u Aleksandrovcu, da li on ima porodice i koliko, ne znam, ali verujem da ih ima i više kuća.

Ja sam ovde zapisao samo one Biberdžiće za koje sam znao ali ima njih puno o kojima ja nemam podataka, a naročito za ovaj mlađi naraštaj ne znam koliko ih ima ni kako se zovu.

 

Razne priče

U ono vreme, kad sam ja bio dete, mnogo se pričalo i prepričavalo na sedeljkama, pošto nije bilo druge razonode.

Priča o Spasoju

Spasoje Biberdžić koji se zvao i Savičić a živeo je u Ostrovici, bio je jak i mnogo vrijedan, a i opak, te tako ima o njemu mnogo priča. Ja sam o njemu čuo dosta priča od staroga Mira Biberdžića, pa ću ovde da napišem neke.

Jednom prilikom odmarali su se hajduci u Vukodolu, tu su pekli brava i jeli pečenje, posle toga počeli su da gađaju metu. U to vreme naišao je Spasoje onako krupan a slabo obučen ali dobro naoružan kao i ajduci, imao je džeferdar o ramenu i jatagan za pojasom. Zastao je i posmatrao kako gađaju. Onda je pitao arambašu: ”Je li slobodno, arambaša, da i ja probam?”. Arambaša mu je odobrio, ali jedan od hajduka mu se osmehnuo ironično, videći ga slabo obučenog i rekao mu: ”Beži odatle peksine (prljavko) jedan, ti da pogodiš metu!”. Spasoje ga je oštro pogledao. Gađali su jedan hrast, Spasoje je zatražio da mu se obeleži jedna tačka u koju će gađati, što su mu udovoljili. On je opalio jedan metak i pogodio u sredinu obeleženog mesta. Spasoje je zatražio da mu se obeleži tačka naviše za dva prsta, opalio je drugi metak i posred tačke, ponovo je zahtevao da mu se obeleži na niže za dva prsta, opalio je i posred tačke. Kad su hajduci videli kako Spasoje gađa, samo su se pogledali. Tada se Spasoje okrenuo onome što ga je potcenio i uhvatio ga za uvo levom rukom a desnom je držao džeferdar i tako ga snažno udario, da mu je uvo otcepio do pola. Hajduk se odmah dohvatio za jatagan, takođe i drugi hajduci, hteli su da ga sasijeku ali ih je sprečio arambaša, rekavši im: ”Budite mirni, ne dirajte čoveka, ne znate vi ko je ovo? Ovo je Spasoje Biberdžić!”. Tako je Spasoje otišao svojim putem da ga niko nije dirnuo. Ti hajduci su bili iz Crne Gore.

Druga priča o Spasoju

U Ubosku ispod Ljubinja koje je bilo daleko od Spasoja 25 km, živeo je neki musliman koji se zvao Sadžak. Taj Sadžak je imao dobrog vola a bilo mu je

ime Galonja i bio je čuven nadaleko. Spasoje je tad živeo u maloj kući u Ostrovici pored kuće Lazara Biberdžića i Draga Šarenca.

Uoči Božića, došao je kod njih neki im prijatelj, te su sjedali uveče kod Lazara i o svemu razgovarali, pa i o Galonji. U jedno vreme Spasoje je otišao kući da spava, a prijatelj je ostao da spava kod Lazara, dogovorili su se da prijatelj dođe ujutru kod Spasoja na kafu.

Spasoje čim je došao kući uzeo je oružje i zaputio se u Ubosko sa namerom da ukrade Galonju. Za njim je pristalo neko malo kuče koje se nije dalo vratiti, pa mu nije bilo prijatno, jer mu može smetati. Posle nekoliko sati pešačenja, stigao je do Sadžakove kuće i polako nekako, kako je on znao i umeo, izveo je vola iz izbe u kući i uputio se sa njime u Ostrovicu. Kad je bio negde na pola puta, počeo je da pada jak sneg. Sneg je brzo napadao, pa je morao i kučence uzeti da nosi, jer nije moglo da ide od velikog snega. Kad je došao kući u Ostrovicu, još je bilo noći. Odmah je zaklao vola, oderao kožu i u nju posolio meso. Nasjekao je pun bakrač mesa i obesio na verige na ognjištu da se kuva.

Ujutru po dogovoru, prijatelj je došao na kafu i video kako se kuva neko debelo meso, a znajući da je Spasoje siroma i da to nije njegovo meso reče mu: ”Ama, Spasoje, kakvo je ovo ovakvo meso, taman kao da je od Sadžakova Galonje!”. Spasoje mu reče da i jeste od Galonje i odvede ga u donji deo kuće i pokaže mu G alonjinu kožu i u njoj meso. Spasoje potegne jatagan i priprijeti prijatelju: ”Ako ikome kažeš za ovo, ovim ću ti glavu odseć!”.

Tu se dobro najedu debeloga mesa. Prijatelj nije nikome kazao, nije hteo a nije ni smeo sve dok je Spasoje bio živ. Jadan Sadžak da bi nešto preduzeo, nije mogao, pošto je sneg ukrio svaki trag.

Treća priča o Spasoju

Nešto se Spasoje zavadio sa šurom Jokom Kuljićem, pa mu šura za dugo vremena nije dolazio. Jednom prilikom Joko se reši da ode kod zeta i sestre. Kada je šurak došao kod zeta pred kuću, Spasoje klikne: ”Ha, evo šure!”, odmah kine nož, uhvati vola i zakolje ga sa namerom da šuru dobro ugosti, pošto se odavno nisu obilazili.

Kad je Joko šta ovaj uradi bezveze i zakla vola, a znajući mu preku narav, odista se uplaši da i sa njime ne postupi kao sa volom i dokle je Spasoje sređivao vola, Joko iskoristi priliku i kidne, misleći džaba ti zete takva čast.

Spasoje je rođen negde kad i Trifko od 1845. pa nadalje.

Priča o Ristu Šarencu

Risto Šarenac rođen je u Ostrovici negde oko 1845. godine kao i Spasoje, a umro je 1916. godine. Risto je bio strašno jak čovek, a posebno je imao jak glas kao lav.

Kažu kad su naišli Šuškori 1914. godine da ubijaju narod po Vranjskoj, Risto se popeo na Ostrovicu i zavikao iz sveg glasa: “Bježite narode u Bukovu panju, bježite!”. Njegov glas se čuo u svoj Vranjskoj, Tomorićima i Simijovijem i tako je narod pobjegao u Bukovinu i spasio se najezde Šuškora – Austrougarskih plaćenika.

Priča se da je Risto jednog letnjeg dana, a verovatno na Ilin dan, zaklao jagnje i ispekao ga i pojeo celo jagnje, jer je Risto mogao da pojede strašno mnogo.

Pošto je bila suša i nije bilo vode za piće, a on je bio ožedneo dobro, uzeo je mješinu i pošao na Ponikvu u Dabar da donese vodu, napunio je mješinu i napio se vode i pošao kući i dok je došao kući popio je svu vodu uz put, pa se morao odmah vratiti nazad da donese drugu vodu za piće. Ponikva je daleko 15 km.

Pošto je Risto bio snažan čovek, priča se kad pošao u Sitnicu da ore, poneo bi ceo pribor za oranje: ralo, jaram, branu i seme oko 40 oka i pred sobom tera volove.

Priča o Aleksi Biberdžiću

Aleksa Stojanov po završetku Prvog svetskog rata, otišao je u komite. Komiti su postojali u Crnoj Gori, a bilo ih je i u jednom delu Hercegovine. Komiti su se borili za samostalnost Crne Gore, a protiv Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca.

Komiti su pljačkali imućnije ljude, a osobito dućane po varošima. Napadali su i na vlast, na žandarme i vodili sa njima borbe, a ubijali su i muslimanski živalj ako bi se neko zamerio njima ili njihovim jatacima. Jednom su komiti zaklali 7 muslimana kada su išli u Ratnicu da kopaju kukuruz. Pošto je Aleksa bio vođa komita u Hercegovini, sve se to pripisivalo njemu. Komiti su bili za žandare stra i trepet, jer svuda su ih mogli napasti.

Zbog Alekse žandarmi su maltretirali njegovog oca, njegovu porodicu, a i nas ostale Biberdžiće. Jednom prilikom žandarmi su oterali njegovog oca Stojana u Bileću, u sresko načelništvo i ispitivali ga o Aleksi, da li

dolazi, da li ga viđa. Stojan je rekao da Aleksa niti dolazi, niti ga viđa, a da ima pušku, ubio bi ga kad bi ga video. Na osnovu te njegove izreke, Stojanu utrpaju pušku i zaduže ga sa njome. Tada se Stojan našao u još većoj nevolji i dilemi i video da se prevario što je tako rekao.

Sećam se, pričao je Miro, kad su njega jednom pozvali u Bileću u vezi Alekse i komita, tada je zazvonio telefon iz nekog mesta podalje od Bileće i traže pomoć, pošto se pojavio Aleksa sa komitima. Posle toga, zazvonio je telefon iz nekog drugog mesta, koje je bilo udaljeno od ovog 20 km i oni su tražili pomoć, pošto se pojavio Aleksa sa komitima. Ovaj koji je razgovarao na telefon počeo je ljutito da psuje i kaže: ”Pa nema Aleksa krila da se pojavljuje sad tamo, sad ovamo!”.

Žandarmi su znali da Aleksa navraća svojoj kući, pa su često dolazili našim kućama i ispitivali narod, i primoravali da priznaju i da nešto kažu za Aleksu. Žandarmi su više puta držali i zasedu oko naših kuća, ali nikad niko nije im ništa odao. Naši su se najviše bojali da mi deca nešto ne kažemo žandarima, ali nismo ni mi nikad ništa odali.

Jednom prilikom, dobro se sećam, žandari su ležali na brijegu više naših kuća i dozvali su mene da dođem do njih, ja sam tad imao 5-6 godina. Oni su mene ispitivali o Aleksi da kažem viđam li ga, da li dolazi, itd. Davali su mi pušku, pištolj, fišeklije, šanžer sa municijom, dvogled i pare, ali džabe su mi sve to davali, mene nisu mogli prevariti i ništa im nisam rekao osim da Aleksa ne dolazi, niti ga viđam, mada je on dolazio i ja sam ga viđao i mi je davao neke lepe stvarčice. Meni je rečeno da nikome ne pričam da Aleksa dolazi i ja sam to utuvio u glavu i niko me nije mogao prevariti, ni zamamiti sa nekim lepim stvarima.

Moji su se strašno uplašili kad su me videli sa žandarima i mislili su sigurno da su me prevarili i da sam sve iskazao i kad sam došao kući majka je vikala na mene, zašto sam išao kod žandara.

Aleksa je dolazio sa komitima više puta kod nas, mi smo im davali hranu i skrivali ih po kućama i ogradama. Aleksa je ucenjen, ne sećam se na koliko i posle toga je izdat i ubijen na spavanju 1921. godine.

Novica, Aleksin brat, je pobegao iz vojske i pošao da traži Aleksu, da mu se pridruži. Za njim je pošla potera i ubila ga istog dana kad je poginuo Aleksa.

Simo Ćetkov

Simo Ćetkov je rođen 1900. godine, osnovnu školu 4 razreda je završio u Vranjskoj. Simo je bio prirodno nadaren i bistar momak, da mu nije bilo ravnoga. Imao je strašno lep rukopis.

Kad je Simo došao u Sarajevo i tražio da se zaposli, svakako su ga pitali šta ima od škole, što su videli i po dokumentima da ima samo 4 razreda osnovne škole, ali njegov stas i lepota, kao i talentovanost privukli su pažnju na njega i on je primljen u državnu policiju. O ovome je štampana neka knjiga – brošura i ja sam je čitao. Simo je službovao u Sarajevu, Trebinju, Pančevu i Zemunu.

Simo je bio instruktor u Zemunskoj policijskoj školi, gde i sada uči Milicija, takozvanoj Konjičkoj školi. Simo se u poslednje vreme razboleo od tuberkuloze pluća, a pošto u ono vreme nije bilo još leka protiv tuberkuloze, on umre u Zemunskoj bolnici 1934. godine. Sahranjen je u Zemunskom groblju. Sahrani mu je prisustvovao brat Damjan i njegova supruga. Simo nije imao dece.

Priča Jovana Gajova

U ono vreme kad sam ja bio dete, mnogo se pričalo. Mnogo se onda i verovalo u Boga, verovalo se i u Đavola, vampira, stuve i veštice.

Postojale su i razne priče o utvarama. Pričalo se i da se mrtvi dižu iz groba, da dolaze kući, da jedu po noći i puno toga.

Mi smo se onda svaku veče pre večere molili Bogu. Svi bi se digli na noge, muški bi skidali kape i pomolili Bogu, ko je znao molitvu Očenaš, on bi očitao Očenaš. Posle molitve sjedali bi za večeru. Ovo molenje Bogu bilo je obavezno svaku veče u svakoj kući.

Sećam se jedne priče koju je pričao Jovan Gajov, što se njemu desilo kad je bio mlad dečko, kad je čuvao stoku.

Kad je Jovan čuvao stoku u Sitnici, izgubio je nekolike ovce, pa se vratio da ih traži i tako ga je uhvatio mrak u Sitnici, a ovce još nije našao, te je nastavio da ih traži po noći. Kad je Jovan došao na Kalac u Sitnici i pogledao u dolinu na Kalcu, video je postavljene stolove a na njima sede ljudi, piju i jedu. Mesečina je sijala dobro, te se videlo. Neki od ovih ga je zovnuo po imenu: ”O, Jovane Gajov!”. On se odazvao i tada je shvatio da mu se prividelo, jer tu nema žive duše a kamoli stolova i ljudi. Jovan se brzo okrene nazad i strugne niz brdo i bežeći stigne kući. Čim je došao kući, legao je u krevet i bio je bolestan mesec dana.

Da li je ovo bila istina što je on pričao, ja ne znam, samo ja to nisam verovao.

Priča Mira Gajova

Vodenica koja je bila na Ponikvi u Dabru, a nalazila se u pećini gde je uvirala reka Ponikva, u kojoj smo i mi mleli žito, radila je samo danju jer po noći niko nije smeo zanoćiti u njoj, pošto se pojavljivao đavo.

Malo kasnije se neki Kelović iz Zasade, koji nije verovao u to ili je bio hrabar, pa se nije bojao đavola, kladio sa nekima da će prenoćiti u vodenici. Zakazali su koja će to noć da bude. Kelović se pripremio za taj konak, zaklao je ovcu i doneo dosta drva, doneo ražanj i ovcu nabio na ražanj i doterao žito da melje. Pred mrak naložio je dobru vatru, zasuo žito da melje i pristavio ovcu da peče. Za neko vreme kasnije, dolazi đavo iz jame koja je bila u pećini i nosi žabu nataknutu na ražanj, čučne sa druge strane vatre i počne da okreće žabu, i šta bi god on radio i nekud se okrenuo, to bi i đavo ponavljao.

Kelović se mislio šta da radi u toj situaciji, a nije smeo da ga dira ali kako je đavo bio čučnuo, bila su mu se obesila m…. On privuče ražanj malo bliže u vatru i zagreje mu vrh i pogleda gore, tada i đavo pogleda gore, a on iskoristi priliku i prevari đavola, te ga opeče vrućim ražnjem u m…., đavo vrisne, baci žabu i pobeže u jamu. Kad je pobegao u jamu tamo je nastala cika 100 raznih glasova i đavoli su se pojavili u koloni jedan po jedan i pobegli iz jame i vodenice i više se nisu nikad pojavili.

Sutra ujutru su ovi poranili da vide šta je bilo sa ovim Kelovićem, misleći da nije živ, kad su došli u vodenicu, zatekli su ga da jede meso pa je i njih počastio i dobio opkladu. On im je ispričao sve šta je bilo, ako je išta i bilo od toga, jer ko će znati pošto je on sam bio u vodenici te nema svedoka.

Posle toga se noćiva u vodenici i ona radi i dan i noć.

Povrh svih ovih priča i verovanja, ja kao dete nisam se od ovoga uopšte bojao, niti sam verovao u to, a bio sam i sam slobodan. Sećam se kad sam ja gonio mlin u ovu vodenicu na Ponikvi kao dečko, imao sam tada 12 godina i kad sam se vratio iz mlina, umračilo mi se na Trenslovijem, tako da sam ja došao kući sam sa konjem po noći, a put prolazi pored same crkve i groblja. Kad sam bio pored groblja, padne mi na pamet kako pričaju šta se sve utvara u groblju. Ja sam namerno stao i pogledao u groblje da bi nešto video i nema ništa.

Druga priča, kad sam bio mali od 5 godina, ostao sam da spavam u slami na guvnu gde je taj dan vršeno žito. Spavao sam zajedno sa mojim starijim bratom Vasom i Novicom. Oni su me po noći slučajno otkrili, te mi je bilo hladno. Ja sam se probudio a njih nisam smeo da budim, već sam skočio u sred noći i pošao da idem kolibi u Avtence gde smo bili na letovalištu, gde mi je bila majka. Noć je bila mesečna i videlo se dobro. Ja sam išao brzo prekim putem, odnosno ne putem, već preko ograda i šuma, kuda mi je bilo najbliže. Kad sam tamo došao, došao sam kod majke i podvukao se pod pokrivač onako go i hladan. Kad me videla majka, ona se zaprepastila, odakle dete u ovo doba noći. To je bilo daleko oko 1,5 km.

Posetite zavičaj svoj i svoju rodbinu da se ne biste zaboravili, to Vam ja preporučujem

U Beogradu,

3 februara 1980.

Obrad Biberdžić

 

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (13)

Odgovorite

13 komentara

  1. Gajo

    Vojislav Ananić, pozdravljam te i hvala za ovaj podatak. Mi iz Vranjske verujemo u obrnutu legendu , Moguće je sasvim da ste u pravu.