Poreklo prezimena Mandić

3. februar 2012.

komentara: 42

[toggle title=”TESTIRANI MANDIĆI NA SRPSKOM DNK PROJEKTU”]

Mandić

Haplogrupa: J2b1 M205 rod Godijelja

Poreklo: Korduševci, Slavonski Brod

Krsna slava: Jovanjdan

Kontakt:
_________________________

Mandić

Haplogrupa: E1b rod Č

Poreklo: Tomingaj, Gračac, Lika

Krsna slava: Lazarevdan

Kontakt:
_________________________

Mandić

Haplogrupa: R1a M458 rod A

Poreklo: Viljuša, Čačak, Srbija

Krsna slava: Lučindan

Kontakt:
_________________________

KOMPLETNE REZULTATE POGLEDAJTE OVDE[/toggle]

Prezime Mandić se, prema knjizi Rista Milićevića “Hercegovačka prezimena” vezuje za sela Dulići (Gacko) i Orašje (Popovo). Poreklom su od plemena Maleševaca iz bilećkih Rudina. U Dulićima, na brežuljku u zaseoku Mandići, nalazi se Mandića groblje nazvano po tome što se u njemu isključivo sahranjuje ova gatačka porodica. U ovom groblju nalaze se dva stećka (visoki sanduk i ploča). Na ploči je natpis iz kojeg se saznaje da je tu sahranjen 1749. godine Joko Mandić. U Orašje su Mandići doselili iz Gacka. Slave Jovanjdan.

Mandići su i u Uzarićima, Biogracima, Lisama, Ciganskom Brdu i Oklaju (Široki Brijeg). Ima ih i u Borovnici i Gverićima (Prozor). U Lisama su odavno i spadaju među najstarije porodice u selu. Poreklom su, kako kažu, od sestre hajduka Mijata Tomića, koja se zvala Manda. Bežeći pred Turcima, sa područja Duvna, došla je u Lise i tu se udala. Njeni potomci su se prozvali Mandići. Iz Lisa su se naseljavali u navedena mesta. Jefto Dedijer ih pominje u Biogracima gde su takođe stigli iz Lisa. Slavili su Đurđevdan.

Mandića ima i u Lici, naročito u selu Tomigaj, odakle je majka Nikole Tesle Georgina Đuka Mandić. Ovi Mandići slave Lazarevu subotu.

Takođe, ličkih Mandića ima i u selu Doljani u Gackoj dolini. Kako piše Aleksandar Bačko, ” preci Mandića doseljeni su u ovo mesto iz koreničkog kraja u istočnom (turskom) delu Like. Doseljena grupa porodica bila je  poznata pod zajedničkim imenom Usorčani, Usorci ili Uzorčani.  Usorčani, u koje spadaju i Mandići, su grupa međusobno često nesrodnih porodica, koje su se u korenički kraj doselile iz oblasti Usore, po kojoj su i stekle ovo ime. Usora je oblast u severnoj Bosni u slivu istoimene reke. Reka Usora je leva pritoka Bosne, a danas su najveća mesta u njenom slivu Teslić i Tešanj. Iz Usore su Turci doveli ovu grupu porodica u Liku, svakako da bi tamo obavljali krajišku službu, odnosno da bi ratovali na granici sa Austrijom. Danas se ne može sa sigurnošću ustanoviti dalje poreklo Usorčana, ali se može, kroz prizmu opštih migracionih strujanja u Usori, osnovano pretpostaviti. Naime, zna se da je velika grupa Hercegovaca iz Banjana i iz neposredne okoline toga plemena, doseljena između 1463. i 1485. godine u severnu Bosnu. Ti Hercegovci su se naselili u Usoru i susedne oblasti, gde su postali najbrojniji pravoslavni element.

Došavši u Gacku Dolinu, Usorčani, među kojima su bili i Mandići, naselili su veći broj današnjih naselja. U pitanju su bili: Kompolje, Oraovac, Ponor, Hum, Pothum, Zalužnica, Doljane, Brezovac, Škare, Staro Selo i Glavice. Istočni deo tih sela nazivao se zajedničkim imenom Vilići, tako da su njihovi stanovnici stekli zajednički naziv Vilićani. Vilićima su se nazivali: Pothum, Zalužnica, Doljani, Škare, Glavice, Oraovac i Staro Selo. Među ljudima koji su najzaslužniji za ovu seobu navodi se vojvoda Manojlo (Emanuil) Mandić. Za njega se u dokumentima navodi, da je neposredno nakon ove seobe (1658. godine) imao oko 90 godina, dakle, bio je rođen oko 1568. godine. Takođe, navedeno je, da je tokom svog života na bojištu pogubio 24 Turčina, među kojima su bile i neke harambaše.

Ogranke doljanskih Mandića nesumnjivo predstavljaju i njihovi prezimenjaci u Starom Selu (1 kuća) i Škarama (5 domova), lociranim nedaleko od Doljana, u Gackoj Dolini. Ne može se pouzdano reći, da li ogranak doljanskih Mandića predstavljaju i njihovi prezimenjaci u Tomingaju kod Gračaca, Mazinu i drugim ličkim mestima. Prema podacima iz 1915. godine, na prostoru Like je bilo ukupno 153 domaćinstva sa prezimenom Mandić. Samo u Tomingaju je, na primer, u to vreme bilo 21 domaćinstvo. Oni se ne pominju u popisu gračačkog kraja iz 1712. godine, što znači da su doseljeni kasnije.

Prezime Mandić formirano je po ženskom ličnom imenu Manda (od Magdalena). Svakako je daleka pretkinja doljanskih Mandića rano ostala udovica i sama odgajala decu, zbog čega su ona po njoj prozvana. S obzirom da je ovo ime u zapadnim i jugozapadnim srpskim etničkim oblastima bilo često, i prezime Mandić se javlja kod porodica koje nisu u međusobnom srodstvu. Tako, na primer, Mandići u Velikim Štrpcima kod Drvara slave sv. Vasilija, a ranije su se prezivali Radun, dok su se Mandići u Pivi (Crnogorska Hercegovina), koji slave Đurđevdan, ranije prezivali Ćurić. Doljanski Mandići nisu u srodstvu sa ovim porodicama, kao ni sa rimokatoličkom plemićkom porodicom Mandić u Somboru i još nekim bačkim mestima. Na teritoriji Dabrobosanske mitropolije krajem 19. veka bilo je čak 70 porodica Mandića, koji su slavili 8 različitih krsnih slava. Te porodice često nisu bile u međusobnom srodstvu. Mandić je po učestalosti 36. prezime među bosanskim Srbima. U Gornjoj Krajini (Lika, Kordun i Banija) javljaju se Mandići sa sledećim slavama: sv. Nikola, sv. Jovan, sv. Stefan, Lazareva subota, sv. Đorđe, sv. Stefan Dečanski, a ima i rimokatolika sa ovim prezimenom.

_______________

MANDIĆI

(Prema knjizi Stojana Karadžića i Vuka Šibalića: „Drobnjak i porodice u DROBNJAKU i njihovo porijeklo“, II dopunsko izdanje, Beograd, 1997, IŠ ‘Stručna knjiga’, Lole Ribara 48, Beograd)

Mandići su, s ostalim bratstvima, došli u ove krajeve prilikom njihovog doseljavanja, prvo u Bosnu, u okolinu Travnika, a odatle u Banjane, gdje su privremeno boravili s ostalim rodovima Novljana. Iz Banjana su prešli u drobnjačko selo Pridvoricu. Tradicija kazuje da su bili vrlo brojni i da su naselili prostrano zemljište, koje je obuhvatalo prostor od drobnjačkog sela Pošćenja, pa sve do Petrove crkve u Nikšiću. Dalje se kazuje da su u Nikšićkom polju imali 450 rala zemlje oranice, da su držali pola Lukova i da su, poslije osvajanja Jezera od Kriča, dobili vrlo prostrano zemljište oko Pirlitora sve do prelaza na Tari, prema Leverima.

Mandići su se ranije prezivali Mileševići. Ovo se može vidjeti u jednom sačuvanom dokumentu na italijanskom jeziku. Ovaj dokument — ferman (Sv. Tomić: Spisak fermana i povelja porodice Drobnjaković iz Risna, Beograd 1938) izdao je sultan Murat III (1574-1595) Milošu Mileševiću i on glasi:

„Prvi ferman bio je iotpisan od sultana Murata Otmanovića u Carigradu 16. avgusta 1542. godine. On pozva k sebi kapetana Miloša Mileševića iz Drobnjaka, iz mjesta zvanog Pridvorica, i taj kapetan pokaza svoje povelje izdate od srpskog kneza Lazara, koji dokazuje vjernost koju je familija Milešević uvijek ispoljavala knezu Lazaru i kako je prolila svoju krv za vjernost i odanost podanika svome suverenu. Stoga svojom prevelikom dobrotom car Murat Otmanović odobri i potvrdi povelje kapetana Miloša Mileševića Drobnjaka i dade mu jedan poklon, a za njegove zasluge i vjernost izdade ferman na koji stavi svoj pečat. Prvo dajem povlasticu kapetanu Milošu Mileševiću da ne plaća nikakvu dažbinu na zemlje čije su granice označene u njegovim poveljama. Uz to dajem povlasticu gore pomenutom kapetanu da ne plaća nikakvu dažbinu ni na jedan svoj trgovački posao, kako on, tako i njegovi nasljednici i potomstvo za uvijek, amin. Pojedinačno oslobođen je dažbine na sir, vunu, goveda, ovce, žito, maslo i na ostale trgovačke poslove i proizvode koji se proizvode u carevoj zemlji. Dalje ga ovlašćujem da on, kapetan Miloš Milešević, bude starješina nad dvanajest drobnjačkih knezova i darovah mu u znak naklonosti i priznanja jednu pozlaćenu srebrnu sablju, da mu služi kao svjedočanstvo njegove vjernosti i službe ukazane svome suverenu.“

Ovaj dokument-ferman preveden je s turskog na srpski jezik, a sa srpskog na italijanski. Prilikom prevođenja s turskog na srpski jezik prevodilac je pogrešno protumačio i preveo tursku godinu u hrišćansku, pa je prema tome ferman pisan 1542. godine, što je nemoguće jer je u to vrijeme na turskom prestolu bio sultan Sulejman I, a kako smo vidjeli u dokumentu piše da ga je izdao sultan Murat III, koji je vladao u periodu od 1574. do 1595. godine.

Iz jedne druge povelje vidi se da je drobnjački kapetan Simeon Mandić-Milešević, u zajednici sa drobnjačkim kneževima Jovanom Nikolićem, Nikolom Balotićem, Stevanom Kosorićem i tri stotine drugih Drobnjaka vojevao u vojsci bosanskog vezira Kukavice protiv Crnogoraca i tom prilikom su razorili Čevo i prisilili Crnogorce da plaćaju harač. U ovim borbama se naročito isticao kapetan Mandić, a za svoje zasluge od vezira je dobio na dar koporan od finog sukna crvene boje, postavljen lisičinom i jedan zlatni prsten sa dragim kamenom i monogramom.

Porodično predanje pominje kneza Drakula Mandića, koji je imao šest sinova: Andrijaša, Gojka, Bojka, Laza, Iliju i Joksima. Predanje dalje kazuje da je neki paša iz Pljevalja došao u Drobnjak kod kneza Drakula na konak, s namjerom da kupi harač po plemenu. Paša opazi kćer kneževu, koja je bila vrlo lijepa, i zatraži da mu bude naložnica u konaku. Knez okupi Drobnjake i oni pobiše pašu i Turke. Bojeći se turske osvete, knez sa svojom porodicom pobježe u Brda i naseli se u selo Zagredu pri planini Garču. Jedan momak Brđanin isprosi u kneza kćer Milicu. Neki Pješivac „naturi“ se ovom Brđaninu da mu preotme đevojku i iz zavisti ga ubije, a knežev sin Bojko iz osvete ubije Pješivca, pa je knez s porodicom morao opet da bježi preko Crne Gore. Stignu u Ledenice više Risna i tu se zadrže neko vrijeme, gdje je knez Drakula preminuo. Poslije toga sinovi mu se rasele na razne strane — Bojko ode u Grbalj i od njega su tamošnji Bojkovići; Gojko ode u Mokrine i od njega su hercegnovski Gojkovići; Lazovi i Ilijini potomci se nastane stalno na Ledenicama, i od njih su tamošnji Lazovići i Ilići, a Andrijaš ode u Zupce, pa u Grahovo, i od njega su tamošnji Andrijaševići. Najmlađi knežev sin Joksim nalazio se kod ovaca u Durmitoru kada se sve ovo dešavalo. Vrativši se sa stokom u Pridvoricu nije zatekao ni oca ni braću kod kuće; počeo je da plače i jauče, zbog čega ga prozvaše Jauk, a njegove potomke Jaukovići.

Posljednji drobnjački kapetan iz bratstva Mandića bio je Jovan. Bio je u zavadi sa Božom Laovićem, koji udari Jovanu na ovce u planini Ivici, posiječe mu starog oca i dva mlađa brata, a ovce mu zaplijeni, te se Jovan zbog toga preseli u Risan u drugoj polovini 17. vijeka. Poslije nekog vremena Jovanov stric Joksim-Jauk je saznao da će Božo Laović doći u Drobnjak, pa poruči sinovcu Jovanu u Risan da dođe i da sveti oca i braću. Jovan sa svojom četom stigne u Ivicu, tu sačeka Boža, posječe ga i vrati se u Risan, gdje se bio stalno nastanio. Od njega su tamošnji Drobnjakovići.

Predanje kazuje da su Mandići bili vrlo brojni i bogati, da je iz njihova bratstva izlazilo po sedamdeset konjanika s mačevima i učestvovalo na plemenskom zboru na Berišinoj luci. Ovo se da vidjeti i iz sačuvanih dokumenata-fermana kojima je sultan davao Mandićima velike komplekse zemljišta i razne druge privilegije.

Od bratstva Mandića ima veliki broj iseljenih porodica u raznim krajevima. Zna se za Lazoviće i Iliće u Ledinicama više Risna, Bojkoviće u Grblju, Drobnjakoviće u Risnu, Gojkoviće u Herceg Novom, Kešeljeviće i Andrijaševiće u Grahovu, Bojate u Pivi i Bosni, Mićoviće u Banjanima, Leovce u Zatarju, Bavčiće u selu Bavčićima, Stevančeviće na Čelebićima i iščezlo bratstvo Terziće.

_________________

MANDIĆI

(u Gradini i Kormanu)

Vode porijeklo iz Plane kod Kolašina, gdje su se prezivali Grujići. Iz Plane su se sa ostalim šaranskim porodicama doselili u Šarance. Marinko Grujić se doselio 1782. godine i prvo se naselio u selo Poda, a nešto kasnije presele se u Gradinu, gdje i danas žive.

Prezime Mandić dobili su po nekoj Mandi, po kojoj se njeni potomci prozvaše Mandići.

Iz ovog bratstva bio je poznat Đorđije Mandić, koji se istakao u Hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine; poginuo je 1877. godine na Krupicama u borbi s Turcima.

U NOR-u su bili 1941-1945. godine, a poginuli su Petar iz Kormana 1943. godine u Bosni i Radoje iz Gradine na Sarajevu 1943. godine, oba kao pripadnici jedinica NOV-a.

Slave Nikoljdan.

__________________

MANDIĆI

(u Krnjoj Jeli)

Porijeklom su od Dulovića iz Gornje Morače, a prezime su dobili po Mandi, ženi Andrije Sekulova, koja je bila rodom od Bukilića sa Liješnja. Andrija i Manda su imali u braku dva sina: Mijaila i Miliža, koji su ostali mali poslije smrti svoga oca Andrije. Njihova majka Manda ih je podizala i vaspitavala u duhu vremena – da budu dobri ljudi i hrabri ratnici shodno svome bratstvu i svojim precima, što su oni u potpunosti i bili. Manda je bila hrabra, pametna i istaknuta žena tako da se ubrajala među najistaknutije ljude, pa njene sinove nazvaše po njoj Mandići, a oni u znak zahvalnosti prihvatiše to i uzeše kao svoje prezime.

Mijajlo Andrijin bio je istaknuta ličnost svoga doba i barjaktar u Krnjoj Jeli. Bio je u stalnim sukobima protiv kolašinskih Turaka koji su stalno napadali njegov katun da bi ga plijenili, ali je on sa ostalim Gornjomoračanima znao da ih odbije i sačuva svoje stado. Bio je dobar poznavalac i pripovjedač tradicije svoga bratstva i ostalih bratstava u Gornjoj Moračani.

Ovo bratstvo je u svim ratovima davalo dobre i istaknute ratnike koji su vrlo često ginuli pa je to jedan od razloga što se nijesu umnožavali.

Novica Mijajlov je bio barjaktar gornjomoračkog bataljona. Ilija Novičin je bio kapetan u Gornjoj Morači. ubijen je 1918. godine od strane zelenaša.

Blažo Novičin bio je barjaktar u Gornjoj Morači do odlaska u Ameriku kada ga je naslijedio Mihailo Dragojev. Za ratne zasluge Dragoje Milinkov je dobio Obilića medalju.

Mihailo i Mološ Dragojevi bili su u zarobljeništvu u logoru Nađmeđer u Mađarskoj u vremenu od 1916. do 1918. godine, a u Albaniji Krsto i Milivoje Dragojevići i Rade Mihailov. U periodu između Prvog i Drugog svjetskog rata protiv tadašnjeg režima, posebno tridesetih godina, istakli su se Aleksandar – Ago Novičin, član Partije, koji je umoren u zatvoru u Prizrenu od silne torture koja je na njemu vršena, i Dušan Ilijin član Partije od 1936. godine. Bio je član Prve partijske ćelije osnovane 1940. godine u Krnjoj Jeli.

U Pljevaljskoj bici 1. 12. 1941. godine učestvovao je Mašan Mihailov, koji je kasnije prešao na drugu stranu i tu se završava njegov životni put 1942. godine u Kolašinu.

Poslije Drugog svjetskog rata iz Krnje Jele su se iselili Ljubo Ilijin u Polja Kolašinska, Rade Mihailov i Sava Milošev u Lipovo; Milovan Radosavljev i Stanojka Miljanova u Kolašin.

Slave Šćepandan, a prislužuju Svetog Iliju.

 

IZVOR: Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, 1997, priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić

 

__________________

Vaš prilog ostavite u komentaru ili pošaljite na i-mejl:

[email protected]
Pišite nam

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (42)

Odgovorite

42 komentara

  1. Slobodan Mandic

    Ja sam sa Korduna rodjen u Slunju. Moji su iz sela Kosa u pravcu ka Cazinu uz koranu. Slavimo Djurdjevdan.

  2. Tatjana Jaksic(rodj.Mandic)

    Moj pokojni otac Živko Mandić rodj. 1947 u Furjanu(Slunj)…doselili se u Srem oko 1965 god.

  3. Djordje Mandic

    Pozdrav, moji poticu iz sela Glavicorak, Bukovica izmedju Bijeljine i Brckog. Slava sv. Nikola. Takodje se prica da smo dosli iz Crne Gore, mislim Boke kotorske.

  4. Dejan

    Pozdrav svima.
    Ako bi neko mogao da kaže nesto vise o Mandić ima iz Bosanskog Grahova. Unazad su tu nekim 150 do 200 godina minimum, ali postoje dve verzije o dolasku ili iz pravca Like ili Sjeverne Dalmacije. Naravno nakon dolaska iz predela stare Crne gore.

    • Branko Mandic

      Moj otac Janko Mandic je rodjen 1932. g.u selu Peci ( Bosansko Grahovo) od oca Davida i majke Jelene. Moj pradeda se zvao Vid a cukundeda Nikola sin Ilije Mandica. Ilijin otac se zvao Mile a deda Todo.
      receno mi je da su se doselili iz Grahova u Crnoj gori. Ne znam kad i koji od mojih predaka. Sveti Nikola jenasa Slava.

      • Dejan Manić

        Pozdrav rodjače. Ja sam sin Steve Mandića, čukununuk Davida. U dosadašnjem istraživanju pojavljuju se 2 moguća izvora za porijeklo naše porodice. Jedno, manje vjerovatno je da su prešli iz sjeverne Dalmacije, tačnije iz Djevrsaka, zaseok Zečevo gde se većina stanovnika preziva Mandić, i gde je danas grob Njegosevog ,, Vuka Mandušića,, kojeg je najverovatnije on pesnički tako prekrstii, dok mu je pravo prezime najverovatnije bilo Mandić, a taj kraj gde je sahranjen se zove dolovi Mandića. Druga, verovatnija verzija je da su doseljeni iz Like, tačnije predijela zvanog Gacka dolina. Argumenti za to su da je po čuvenom časopisu ,, Vila,, ili,, Bosanska vila,, srpskom časopisu pokrenutom 1885. godine a koji je u svakom broju imao strane u kojima su istraživači na terenu poreklo odredjenih srpskih sela i porodica, za podrucija od ispod Bihaća pa sve do Grahova, Mandić koji žive na tim područjima se naseljavali gotovo iskljucivo sa područja Like. Za Grahovske Mandiće nema tačan podatak, ali postojanje ličke kaldrme i prethodno navedena naseljavanja iz Like bi gotovo izvesno mogla da ukazuju na to da se isto desilo i u Grahovu. Period naseljavanja po tome bi bio negde oko kraja 18. Og i pocetka 19. Og vijeka. Iako se to čini kao relativno kratak period, to svrstava Mandiće u jedne od retkih porodica koje su se doselile iz pravca Dalmacije. U Grahovu je to slučaj na primer sa Bilbijama koji su došli sa Polače, ili Principima i Čekama, takodje iz Polače. Najveći problem su česti ratni sukobi i paljenja arhiva koje su se nalazile u crkvama. Ali po meni je verzija naseljavanja iz pravca Like najvjerodostojnija, iako ni ona ne daje odgovor na to da li su pre te Like preci dosli iz danasnjih Banjana u Crnoj Gori, ili su bili starosedeoci na prostoru zapadne Bosne, Grahova, pa se pod turcima prebacili u Liku, Dalmaciju (period masovnog srpskog naseljavanja Dalmacije 15,16 vijek) pq se ne zadovoljni uslovima ili oskudicom koju su zatekli, a bila je velika u Lici i Dalmaciji, vratili na svoju djedovinu i pašnjacima i livadama bogate predijele grahovskoh, pasica i livanjskog polja. Pozdrav

  5. Ivan

    Dobar dan, zanimalo bi me zna li neko o ogranku Mandica iz Gacka, slavimo Sv. Ignjatija.
    Hvala

  6. Dejan

    Jedan od Mandica iz srbije slavio slavu sv.Ignjatju 02.01.po pricama od strica da su dva brata krenula iz like u vojvodinu mesto parage jedan brat osto a drugi sombora ili subotice . Koliko vidim gleda se ko je koju krsnu slavu slavio i tako odreduje neka kretanja.voleo bih da mi neko kaze neka saznanja vise .

  7. Ljiljana

    Moji Mandići su nastanjeni odavnina na Umci kraj Beograda već više od 150 godina. Pradeda Mihajlo je morao da se raseli u Šabac oko 1940 godine, nije bio podoban u selu (zašto ne znam). O mojim Mandićima odakle su na Umci nastanjeni ništa ne znam, kao ni odakle im koreni vuku.Čitala sam dosta al nikako da povežem. Ako ima iko da zna neka mi se javi. Hvala. 😊♥️ Krsna slava nam je Đurđevdan.

  8. Boban Ilic

    Prezime Mandić nastalo je od vlaškog muškog imena Mandă. Mandići imaju vlaške korene. Kako se ko po pitanju nacionalne pripadnosti oseća i izjašnjava je nešto drugo.

  9. Tanja

    Ja sam iz sela Rajnovci u Bih, rodjena u Bihaću, najdalje poreklo znam da je moj čukundeda Stevan Mandić došao iz Tomingaja, slava Sveti Nikola

  10. Boris Mandić

    Poreklom sam sa Korduna – Krnjak, Grabovac Vojnićki
    Krsna slava – Mratindan (Sv.Stefan Dečanski)
    Zna li neko više o poreklu ovih Mandića?