Tragom jednog testamenta – znameniti prota jamenački Damjan Jevrić

27. januar 2022.

komentara: 0

U arhivi Osnovnog suda u Šidu među brojnim testamentima koje su znakom ili slovima potpisali kako zemljedelci, tako i trgovci, plemići i sveštenici, nalazi se i testament protojereja Damjana Jevrića.

 

Damjan Jevrić (1836 – 1900) je rođen u svešteničkoj porodici, njegov otac Jovan Jevrić je bio ugledni sveštenik u Berkasovu i Jameni, i izaslanik na Majskoj skupštini u Sremskim Karlovcima 1848. godine. Majka mu je bila iz ugledne šidske zanatlijske porodice Dragin. Osnovnu školu završio je u Jameni, a nemačku školu pohađao u Sremskoj Mitrovici. Tada je u Mitrovici, kod Vengera, stanovao zajedno sa sa Đurom Horvatovićem (1835-1895), kasnije čuvenim generalom srpske vojske, ministrom vojnim i opunomoćenim ministrom Kraljevine Srbije na ruskom dvoru, sa kojim će i posle stalno biti u vezi i dopisivati se. Maturirao je u Vinkovcima 1856. godine. Studirao je pravne nauke u Beču. Na očev zahtev napustio je studije u Beču i upisao se u Karlovačku bogosloviju koju je završio 1862. godine sa odličnim uspehom. Potom je 12 godina bio kapelan kod oca u Jameni, a posle očeve smrti preuzeo je njegovu parohiju. U aprilu 1862. godine rukopoložio ga je episkop Nikanor Grujić. Dakle, od 1873 godine do smrti bio je sveštenik u Jameni. Dva puta je biran u Eparhijsku skupštinu, zatim za člana Arhidijecezalne konzistorije (1874), za svešteničkog poslanika za Mitrovački i Zemunski srez (1879) i više puta u skupštinu Sremske županije. Patrijarh Prokopije Ivačković odlikovao ga je crvenim pojasom (1876), a patrijarh Georgije proizveo ga je za počasnog protu. Proizveden je za protojereja (1899). Bio je oženjen sa Bojanom Nikolajević, sinovicom krušedolskog arhimandrita i gornjokarlovačkog episkopa Lukijana Nikolajevića, sa kojom je imao pet sinova Žarka (imao ćerke Olgu, Bojanu i sina Damjana), Milana (imao sina Svetislava i ćerku Jelku), Dejana (imao ćerke Emiliju, Mariju i Veru), Slavka (nije imao dece) i Srbislava (imao ćerke Olgu i Mirjanu).

Prota Jevrić se zalagao za očuvanje pravoslavlja u selima jamenskih filijala u nekadašnjoj Brodskoj regimenti (Strošinci, Rajevo selo, Vrbanja, Soljani, Drenovci, Račinovci, Gunja, Đurići i Podgajci). Za Rajevo Selo izdejstvovao je 1898. godine samostalnu parohiju u koja su ušla pomenuta sela, osim Stošinaca koji su pripali jamenskoj parohiji.

U vreme bosansko – hercegovačkog ustanka (1875-1878) organizovao je u Jameni prijem izbeglica iz Bosne, a o sopstvenom trošku izdržavao njih 40 šest meseci. Zbog toga je dobio zahvalnice i priznanja od najviših vlasti.

Govorio je nemački, ruski i francuski jezik i svoje prevode tekstova sa ovih jezika štampao u raznim časopisima: Javor (1885-1886), Stražilovo (1893), Brankovo kolo (1898), i dr. Sarađivao je u nemačkim listovima.

Prvi je kod Srba preveo sa francuskog jezika „Atalu” (Pančevo Naklada knjižare braće Jovanović 1882. godine) Fransisa Renea de Šatobrijana. Prevodio je E. Borgrava „Srpski car Stevan Dušan i Balkansko poluostrvo”, „Mati Ivana Turgenjeva po memoarima njegove kćerke“ M. Delina, M. Lefevra, „Priča o Skender – begu“ P. Pizanija i druge.

Jedna ulica u Jameni nosi njegovo ime.

Elem, da se vratimo protinoj poslednjoj volji koju je iskazao godinu dana pred smrt:

„U ime svete, jedinosuštne, živonačalne i nerazdeljene Trojice: Oca i Sina i sv. Duha

Oporuka

Ja dole podpisani pri mojoj još čistoj savesti i razumu izjavljujem u slučaju moje smrti poslednju moju volju kako sledi:

Za univerzalne nasljednike moga kako pokretna, tako i nepokretna imtka, koji je poslednji upisan u grunt. uložku broj 89 obćine Jamina, imenujem moja 4 (četiri) sina, naime Milana, Deana, Slavka i Srbislava Jevrića, koji će savkoliki imetak imati međusobno podeliti prema sledećoj odredbi:

Od nepokretna kao i pokretna imetka ima da pripadne jedna trećina sinu Milanu, jedna trećina sinu Deanu, dočim ostala jedna trećina mojim sinovima Slavku i Srbislavu Jevriću. Ova poslednja 2 sina imaju zato jednu trećinu dobiti, jer će se iz svekolike imovine imati uzdržavati, dok njihovu podpunu školsku naobrazbu ne dovršu.

Moj sin Žarko današnji sveštenik neće imati pravo na imovinu moga imetka već obzirom da tu okolnost, budući sam na njega za vreme njegovog školovanja do 7.000 for. utrošio, što prema stanju postojećeg moga imetka na ostale moje sinove toliko imetka ne dosiže. Ovaj troška priznaje sam moj sin Žarko, pak se je usljed toga svojevoljno se odrekao svih prava nasljedstva kako za sebe, tako i svojih nasljednika, kako to po njemu vlastoručno izdana izjava od 17/29. aprila 1895. podkrepljuje.

Bez obzira na ovu pomenutu izjavu ostavljam sinu Žarku moj u posed imajući zlatan sat u njegovu vlasnost, koji će mu se posle moje smrti bez uslova uručiti imati.

Gore pomenuti pokretni i nepokretni imetak, koji će moja 4 sina imati nasljediti ostaje u deobi netaknut sve dotle, dokle god moja supruga Božana, rođena Nikolajević živi, da nijedan od mojih sinova neće imati pravo potraživanja plodonosnog užitka, niti u kući stanovati bez njene privole, već ostaje svo pravo uživanja izključivo mojoj suprugi Božani, da ima sama po svojoj uviđanasti sa celom imovinom upravljati i razpolagati, tim dodatkom, da ni u jednom slučaju ona vlastna nije ništa otuđiti odnosno prodati, ili zamjeniti, a zato joj spada u dužnost brinuti se i skrbiti za moja 2 malodobna sina Slavka i Srbislava, da njihovu školsku nauku dovrše.

Moja postojeća knjižnica (Biblioteka) imaće se na moja tri sina naime Žarka, Slavka i Srbislava podeliti tako, da Žarko ima dobiti knjige, koje se odnosu na Bogoslovsku skupinu, a Srbislav knjige franceskog jezika, a sve druge ostale ima da pripadnu Slavku.

Moje u posedu imajuće originalne Srećke (Loze) i to: 9 komada Srbske duhanske, 3 komada kr. ug. Crvenog krsta, 1 komad Dombou, 1 komad austr. crvenog krsta, 1 komad tal. crvenog krsta ostaju u pohrani kod moje supruge Božane do njenog života, a posle njene smrti, da se porazdele na mojih svih 5 sinova ne izključujući Žarka.

U sretnom slučaju, da bi jedna od pomenutih srećaka zgoditak pravila, taj zgoditak imati će se koristnonasno uložiti u prirasle kamate ima da uživa jedino moja supruga Božana sa moja 2 malodobna sina Slavkom i Srbislavom dok njihova školska naobrazba traje, a posle smrti moje supruge, ako bi se međutim ova moja 2 sina punoljetna bila ima se ova gotovnost na mojih 5 sinova neizključujući sina Žarka na jednake delove porazdeliti, u protivnom slučaju imaju malodobnici kamate uživati do njihove punoljetnosti.

Sav lovački pribor ostavljam mojemu sinu Deanu.

Za slučaj nesreće, da bi jedan od mojih pomenutih sinova pre umro, nego što bi došao u posjed ostavljajuće mu imovine, a da ne bi bio oženjen, bez djece, taj na njeg odpadajući imetak imati će se razdeliti među ostale još živuće sinove na jednake delove ne izključujući sina Žarka.

Kod Osiguravajućeg društva „The Gresham“ osiguran sam na 2.000 franaka, koja će se premija imati isplatiti posle moje smrti, i tom glavnicom neka se moj postojeći dug kod svešteničkog udovičkog fonda u Karlovcima isplati u iznosu od 700 for.

Posle smrti moje supruge Božane stupaju moja 4 pomenuta sina u posed i uživanje moje ostavine, te bi mi jedina želja bila, a naročito određujem, da bi jedna od mojih sinova, kojemu bi materijalne okolnosti dopustile, da prema savesnoj proceni ostala 3 brata izplati tako, da bi današnja postojeća moja imovina ostala u rukuh jednom od mojih sinova – nastojati sve moguće učiniti, da imetak ne dođe u tuđe ruke.

Moj pogreb neka bude najskromniji i ne želim nikakve razkošnosti, a ako moji sinovi nađu za vredno neka mi spomenik podignu.

Za sututora moje malodobne dece Slavka i Srbislava imenujem ja gospodina Petra Alimpića obć. bilježnika, da savetom i činom za napredak u odgoj moje dece mojoj suprugi svaku pomoć pruži.

Ovo je moja poslednja volja, koja je točno prema mojoj izjavi napisana, pa pošto sam sadržaj ove moje poslednje volje savestno pročitao to u prisutnosti podpisana tri svedoka podpisujem mojim vlastoručnim podpisom. U Jamini, dana 22. marta / 4. aprila 1900.

Prota Damjan Jevrić, paroh jaminski i član Arh. Konzistorije

Avram Vitas, pisac oporuke i svedok

Petar Alimpić, Lazar Cvejić, svedok.“

 

„Naknadno!

Ako bi se dala dobra prilika da se moje imanje uzmogne dobro prodati i pre smrti moje supruge Božane, to ovlašćujem moju suprugu da u sporazumu sa mojim sinovima i sa g. sututoromslobodno proda, te od toga mojim sinovima Milanu i Deanu kao trgovcima, po dve trećine za njih spadajućih dela izda, ostatak ukamati i dalje postupati kao što je naređeno.

Ako bi se dala prilika da moj sin Dean otvori trgovačku radnju to ovlašćujem da se može imetka opteretiti sa jednom hiljadom for. avr. (1000 f.a.vr) i njemu predati, s tim, da on plaća kamate na taj zajam.

Ako bi koji zgoditak dobili, to da se taj novac odmah podeli na moje sinove Žarka, milana i Deana koliko na čiji deo pripadne, ostatak da se ukamati i ostavi mojim sinovima Slavku i Srbislavu za njihovo školovanje ili pak da im se posle smrti moje supruge uruči.

U Jamini 25. marta (7. aprila) 1900.

Prota D. Jevrić.“

 

Avatar photo

Autor članka:
Radovan Sremac

Radovan Sremac je rođen 1982. godine. Osnovnu i srednju školu je završio u Šidu. Diplomirao na Odeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U periodu 2009-2013. bio je zaposlen kao kustos-arheolog u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid. Obavljao funkciju direktora pomenute ustanove 2011-2012. god. U periodu od 2014. do 2017. godine bio je zaposlen u Zavičajnoj arheološkoj zbirci pri Narodnoj biblioteci „Simeon Piščević“ Šid kao kustos-arheolog, a od 2018. godine u Muzeju naivne umetnosti „Ilijanum” Šid. Zvanje višeg-kustosa je stekao 2017. godine. Član je Srpskog arheološkog društva od 2007. godine. Istraživačko interesovanje se kreće od arheologije rimskih provincija Centralnog Balkana, preko istorije Vojvodine 18-20. veka do genealogije. Autor je izložbi: „Gradina na Bosutu“ namenjene za gostovanje u zemljama regiona (2017), muzejske postavke Crkvene riznice Srpskog pravoslavnog arhijerejskog namesništva Šidskog (2016), „Gradina na Bosutu“ u Zavičajnom muzeju u Rumi (2015), „U zaleđu prestonice – Opština Šid u kasnoj antici“ u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid (2012), „Sava Šumanović – lično, porodično, nacionalno“ u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid (sa gostovanjem u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci i u Domu vojske Srbije u Beogradu) (2012), „Nit koja nas veže" u Muzeju naivne umetnosti „Ilijanum" Šid itd. Autor je 33 monografije i preko 90 radova u serijskim publikacijama. Za svoj rad je nagrađen Višnjićevom nagradom u kategoriji mladih stvaralaca u kulturi za 2010. godinu, Šestodecembarskom Zahvalnicom Opštine Šid (2015), priznanjem gradonačelnika Haife (Izrael) za naučno-istraživački rad o istoriji jevrejskih zajednica u Srbiji (2015) i priznanjem Ministarstva spoljnih poslova Izraela za širenje i unapređivanje srpsko-izraelskog prijateljstva (2016).

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.