Znameniti Gružani: Živadin Stevanović-Cika, književnik, političar i svetski putnik

26. januar 2022.

komentara: 0

Živadin M. Stevanović je rođen 1. avgusta 1903. godine u u gružanskom selu Brestovac. Stevanovići pripadaju rodu Tarana, doseljeni su pre Karađorđa. Došli su ovamo jer su pobili Turke na Tari.

Živadin je počeo osnovnu školu 1911. godine u Vraćevšnici. Sledeće 1912. godine, otvorena je škola Brestovačko-konjuška, pa je tako nastavio školovanje u Konjuši. Prvi učitenj u Konjuši mu je bio Aleksandar Savkić. Osnovnu školu je završio 1914. godine. Te godine je počeo Veliki rat i Živadin se nije dalje školovao. Iako nije završio visoke škole, kao samouk čovek stekao je zavidno obrazovanje. Živadin je bio oženjen sa Borikom iz Gornje Crnuće. Pisao je poeziju, prozu, istoriju Gruže, bio je političar i svetski putnik.

S pravom se može smatrati rodonačelnikom Gružanske pesničke škole seljaka. Prva Živadinova pesma je objavljena u jednom listu 1923. godine u Kragujevcu. Sarađivao je u više književnih listova i časopisa od „Venca“ do „Raskovnika“.

Na izborima 1938. godine izabran je predsednika opštine Konjuške, tu dužnost je obavljo i za vreme okupacije, sve do jeseni 1944. godine. Bio je i banski većnik Dunavske banovine za Srez gružanski.

Posle tragične pogibije kralja Aleksandra I Karađorđevića 1934. godine u Marseju, zahvaljujući zalaganju Živadina Stevanovića, u Konjuši je podignuta spomen biste Kralju između zgrade opštine i škole. Živadin je 1937. godine svojom molbom Ministru Dvora pokrenuo zahtev za podizanje spomenika i biste Kralja Aleksandra kod škole u Konjuši, gde je i postavljena na postament sledeće godine. Ministar Dvora svojim aktom od 8. oktobra 1938. godine izveštava Prvog ađutanta NJ. V. Kralja da će se 9. oktobra, dakle na dan atentata, otkriti i osvetiti spomenik Blaženopočivšem Kralju u Konjuši, tražeći da se ispred Dvora odredi izaslanik koji će prisustvovati ovom činu. Izaslanik Dvora, artilerijski pukovnik Božidar S. Topalović, dočekan je u Konjuši cvećem u rukama konjuških đaka uz molbu dece da Izaslanik Dvora prenese pozdrave mladom Princu Prestolonasledniku NJ. K. Visočanstvu Petru Drugom. Izaslaniku Dvora, pukovniku Topaloviću je buket cveća predala Jelisaveta Sava Andrić iz Belog Polja, koja je bila najbolja učenica škole u Konjuši. Izvršena je smotra preživelih Solunaca. Zastavu je nosio Branislav Pajović, a raport pukovniku predao je solunski kapetan Vojislav Luković.  Prednji deo kamenog postamenta na kome je bila postavljen bronzana bista, imao je izlivenu krunu i ime kralja, a na zadnjoj strani bile su ispisane reči koje je karlj na samrti, navodno izjavio: Čuvajte mi Jugoslaviji. Međutim, posle dolaska partizana u Gružu, nekoliko ljudi je srušilo spomenik. Skojevci su dobili zadatak da jedne noći prvo streljaju spomenik kralja Aleksandra, a zatim da ga poruše i kraljevu bistu bace u školski bunar. Tek je 2001. godine književnik Slobodan Ćirović sa Ravnogorskim pokretom pokrenuo pitanje obnove spomenika. Uz finansijsku pomoć gospode supružnika Milike i Dobrivoja Jankovića iz Konjuše, Kraljeva bista je urađena iznova i postavljena na staro mesto.

Značajan događaj pred Drugi svetski rat je bila poseta predsednika Opštine konjuške i pesnika Živadina Stevanovića Svetskoj izložbi u Njujorku 1939. godine, na kojoj je preko 60 država izlagalo svoja dostignuća. Živadin je prodao dva hektara miraza i sa tim novcem i još nešto ušteđevine, krenuo na put u Njujork da bi posetio Svetsku izložbu. Ostavivši za sobom svoju Gružu, stigao je u Pariz, i odatle brodom krenuo za Njujork. Sišao je sa broda u Njujork u gunju i opancima. Živadin je odmah dospeo u novine. Na prvim stranama su opisivali njegovo odelo i obuću, zgode sa putovanja brodom, njegov boravak u Njujorku i kako je prodajom miraza pribavio sredstva da krene na put. Na Svetskoj izložbi je prvo posetio paviljon svoje zemlje, a zatim ruski. Kada je ušao u paviljon Fordovih automobila, zamoljen je da se slika pored najluksuznijeg automobila. Tada mu je rečeno da će slika seljaka i modernog automobila, kao reklama obići čitav svet. Posle deset dana provedenih u Njujorku, Živadin je poželeo da poseti gradonačelnika Njujorka La Gvardiju. Pred stan u kom je bio odseo, došao je luksuzni automobil i odvezao ga u letnji kabinet gradonačelnika, van Njujorka, gde ga je La Gvardija primio. Živadin se njujorškom gradonačelniku obratio rečima: „Dragi gospodine kolega, dozvolite da Vas tako oslovim, pošto sam i ja predsednik opštine kao i Vi. Da sam rođen u Njujorku možda bih bio i predsednik Njujorške opštine.“ Posle srdačnog razgovora, Živadin se ponovo našalio: „Vaša opština ima skoro osam miliona stanovnika a moja hiljadu. Selo…“ La Gvardija je odgovorio: „Gospodine kolega, ja bih se rado promenio sa Vama. Jer možda je i Njujork selo.“ Na to je Živadin odgovorio: „Jeste, ali velikim selima potrebni su veliki ljudi kao Vi, a mome malom čovek kao ja.“ Sve američke novine su prenosile vesti o ovom zanimljivom i simboličnom međudržavnom susretu. Pisalo se i govorilo da su se sastali predsednici najmanje i najveće opštone na svetu. Tom prilikom, Živadin se sastao u Americi i sa Nikolom Teslom. Živadin je posetio Teslu u hotelu Njujorker na Menhetnu u Njujorku. Odeven u šumadijsko seljačko odelo, sa strahopoštovanjem je prišao bolesničkoj postelji i poljubio Tesli ruku. Pošto je Živadin iskazao poštovanje ostarelom naučniku i rekao mu koji je razlog ove posete, Tesla mu je samo kratko odgovorio: „Ne mogu dugo da razgovaram. Oprosti. Bolestan sam. Pozdravi domovinu!“ Živadina je primio i Paja Radosavljević, profesor Njujorškog univerziteta. U Pitsbrgu je govorio pred pet hiljada ljudi, u jednom parku gde je bio organizovan srpski dan. Tu su mu tražili da se popne na jedan sto, da po prvi put u životu vide čoveka u opancima u Americi. U Ohaju je u Srpskom domu govorio pred Srbima i Hrvatima, a potom u Detroitu gde je bio gost Hrvata. U Čikagu je održao dva predavanja i bio gost episkopa Damaskina, koji je priredio večeru u njegovu čast. Tako je Živadin za više od 100 dana koje je te 1939. proveo u Americi, održao 40 besplatnih predavanja srpskim iseljenicima. Primio ga je u svom kabinetu i Ministar finasija Pensilvanije, dr. Edmond Peri. Peri je Živadina dočekao sa rečima: „Zdravo zemljače!“ Naime, Edmond Peri je bio rodom iz Ivanjice, kad je pre tridesetak godina učio gimnaziju u Čačku, zvao se Dragomir Perišić. Živadinu je kao vrhunac posete Americi bio zakazan razgovor sa predsednikom SAD, Ruzveltom. Obavešten je da mu je zakazan prijem kod predsednika za prvi septembar. Ali dogodilo se da je tog dana američka štampa objavila da je počeo rat, Nemačka je napala Poljsku, pa je Ruzvelt otkazao sve prijeme. Na kraju posete Americi Živadin je posetio grob Vudroa Vilsona. Kada se Živadin iz Amerike vratio u svoje rodno selo, u Brestovcu se već znalo sve o njegovom putešestviju, jer je „Vreme“ objavilo nekoliko opširnih reportaža o njegovom boravku u Americi. Međutim, time se priča o simboličnom međudržavnom susretu ne završava.

Živadin Stevanović i Artur Blis Lejn, ambasador SAD, na Badnji dan 1940.

Na Badnji dan 1940. godine, američka vlada je delegirala ambasadora Artura Blis Lejna da bude položajnik Živadinu u Brestovcu. U Brestovac su iz Beograda, rano ujutru na Badnji dan, po zavejanom putu, krenuli ambasador Lejn, gospođa Lejn, njihova ćerka misis Pegi, konzul SAD  u Beogradu, gospodin Đan Kalnena i njegova supruga, kao i trojica studenata, sinova naših iseljenika u Americi. Živadin je za ovu priliku bio preuredio čitav svoj dom i organizovao zanimljiv program. Kada se automobil ambasadora Lejna pojavio u Brestovcu, sa okolnih brda prolomilo se pucanje prangija. Time je dat znak za početak svečanosti. U isto vreme, velika povorka meštana sa badnjacima stigla je do Živadinove kuće. Ambasador Lejn je prisustvovao unošenju badnjaka u kuću. Po gružanskom običaju, svi gosti su posluženi vrućom rakijom a tek u ponoć je postavljena večera. Uz zvuke dveju harmonika, posle večere je započelo veliko veselje. Ambasador Lejn je sa svojom suprugom odigrao svako kolo, a na kraju je jedno i poveo, na šta je nastala bura oduševljenja kod okupljenog naroda. Umoren od igre u kolu, ambasador je zatražio stolicu da sedne da se odmori. Međutim, po običaju koji je vladao o Božiću u ovom kraju, u kući uopšte nije bilo stolica, pa je Lejn morao da sedne na slamu. Tek ujutru, pošto je bio položajnik, ambasador je dobio stolicu. Posle provedenog Badnjeg dana i prvog dana Božića u Brestovcu, ambasador je sa svojom porodicom i pratnjom krenuo za Kragujevac. Lejn je bio prezadovoljan gostoprimstvom Gružana i oduševljen prirodom u ovom kraju.

Živadin je u toku Drugog svetskog rata bio predsednik Konjuške opštine ali uz to i predsednik Ravnogorskog odbora sreza gružanskog.

Živadin Stevanović sa poručnikom Nikolom Petkovićem, komandantom 4. bataljona 1. gružanske brigade

U januarau 1942. godine je preko terena Gornje Gruže prešao general Draža Mihailović. Lečo Lukić iz Borča je bio četnički komandant opštine Borač. On je iz Borča u toku zime 1942. oterao pšenicu u zimovnik Draže Mihailovića koji se nalazio pod Trepčom na planini Vujan. U proleće 1942. je u Borač došlo jako četničko obezbeđenje a odmah potom u Borač je stigao i Draža Mihailović. U Borču je general Mihailović neko vreme boravio u kući Spasoja Pavlovića. Iz Borča je otišao u Brestovac i tamo je boravio u kući Živadina Stevanovića. Iz Brestovca je otišao u selo Jablanica kod Gornjeg Milanovca. Generala Mihailovića su skrivali u mnogobrojnim gornjogružanskim kućama, predstavljajući ga kao seljaka koji među vojskom traži svog izgubljenog sina. O bezbednosti Dragoljuba Mihailovića se starao poručnik Aleksa Prokić iz Zabojnice.

Gotovo pola veka kasnije, pričao je učitelj Sveta Nešić, jedan od glavnih šefova OZNe u Kragujevcu, kako je jureći za nekim četnikom Medićem, u tazbini Živadina Stevanovića u Gornjoj Crnući, u nekim Živadinovim pantalonama pronašao uverenje da je Živadin predsednik Ravnogorskog odbora Sreza gružanskog. I posle pet decenija nije mogao da prežali što tad nisu likvidirali Živadina.

Živadin je imao u svom dvorištu jednu kućicu sa posebnom prostorijom u kojoj je bio krevet, sto, stolica i biblioteka sa mnogo knjiga. Govorio je da se ta kućica nikada ne zaključava, da u nju može da uđe svaki putnik, namernik, da se odmori i da pročita šta ga interesuje i ako želi ponese sa sobom knjigu. Nakon Živadinove smrti, njegova supruga je čitavu biblioteku od 1.388 knjiga poklonila biblioteci u Kniću.

Živadin Stevanović je bio čovek sa uzvišenim osećanjima za otadžbinu i u svojim stihovima je opevao praistinsku težnju našeg čoveka za slobodom. Njegova poezija je čovekoljubiva, opevana punim srcem, duhovno neodvojiva od naroda. Živadin je bio je i ostao veran tradicionalnom duhu i ruhu pesme, sem u retkim izuzecima, kada je posle Drugog svtskog rata pisao pesme slaveći nove vlasti i recitujući pred njima. To verovatno nije želeo nego je morao da bi sačuvao svoj život.

Napisao je i objavio: Gruža i Gružani kroz istoriju, Pesme, Crtice iz Gruže, Pesme moga zavičaja, Gruža i Gružani kroz istoriju (dopunjeno izdanje), Postanak i razvitak Gornjeg Milanovca, Likovi i susreti, Celokupna Lirika, Sto dana u Americi, Davni dani i Pozni dani (postuhmno izdanje). Pored pisanja istorije, poezije i proze, stigao je i da proputuje svetom. Putovao je po Francuskoj, Španiji i Americi, Grčkoj, Turskoj, Bugarskoj, Austriji, Mađarskoj, Rumuniji i Sovjetskom Savezu. Čitavog života je živeo u Brestovcu i tu je i umro u 77. godini, 16. aprila 1981. godine.

 

Autor: Saša Zarić, saradnik portala Poreklo

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.