Poreklo akademske slikarke Biljane Cincarević

31. oktobar 2021.

komentara: 4

Biljana Cincarević je poznata srpska slikarka, konceptualna umetnica i aktivista na polju ekologije.

Biljana Cincarević (fotografija iz privatne arhive)

Rođena: 1975. godine u Opovu.

Roditelji: Majka Dragica devojačko Strugar i otac Radovan Cincarević, oboje rođeni u podkopaoničkom selu Žarevo, opština Brus.

Krsna slava: Sv. Mina, preslava Sv. Arhangel Mihailo

Poreklo po ocu: Moj deda, tatin otac se zvao Milovid Cincarević. Rođen je u Tršanovcima, pored Brusa, 1928. g. Dedin otac Borisav je odlučio neposredno pred Drugi svetski rat da proda svoje imanje u Tršanovcima i odseli se sa porodicom na Kosovo u Veliku Krušu između Orahovca i Prizrena. Ubrzo počinje rat, pradedu mobilišu i odlazi u otadžbinski rat. Prababa Divna devojačko Urošević ostaje sama sa petoro dece. Moj deda je bio najstariji i upisao je pre rata Bogoslovsku školu u Prizrenu. Dolaze mu vesti 1941. od majke Divne da se vrati kući jer su Arnauti-Šiptari počeli da maltretiraju prababu i da kradu iz dvorišta šta stignu. Deda Milovid je tada napustio Bogosloviju i vratio se da čuva majku, braću i sestru. Kada je stigao Šiptari su skidali krov sa njihove kuće i počeli da ruše kuću. Odmah je otišao u obližnji policijsko-komandni centar prijavio slučaj i hteo je da stupi u vojsku, ali je imao samo 13 godina te ga nisu primili. Međutim ratno stanje je bilo sve gore, Šiptari su ubijali Srbe, te je odlučio da se sa majkom, mlađom braćom i sestrom vrati u Tršanovce, ostavivši veliko imanje i kuću iza sebe na Kosovu.

Vratili su se u Tršanovce u staru kuću koja je bila prodata ali im je vlasnik dao da ostanu tu do kraja rata. Deda odlazi u Žarevo 1943. godine u potrazi za poslom i dolazi kod Draginje Milić da radi. Ona je bila sama, nije imala decu a muža Stevana Milića su Nemci odveli u Nemačku u radni logor. Draginja videvši koliko je Milovid sposoban i dobar majstor odlučila je da ga posini i prepiše mu svo imanje. Napravili su dogovor u crkvi gde je on obećao da će je negovati i obrađivati imanje. I tako je i bilo. Mi smo Draginju zvali baba Draga. Volela sam je. Bila je vrlo mudra i čvrsta žena. Tu kuću koju je moj deda nasledio od nje, ja sam nasledila od svog oca. I tamo ću se preseliti čim završim izgradnju svoje nove kuće na mestu stare. Tamo nameravam da živim i radim.

Kada je deda Milovid došao u Žarevo da traži posao, četnici su tu bili stacionirani pod komandom Dragutina Keserovića. Oni su posumnjali da je deda partizanski špijun i odmah su ga na prekom sudu osudili na streljanje. Deda je uspeo da im pobegne. Nakon toga se prijavio u partizane da bi se zaštitio. Bio je kurir u ratu. Sakupljao je hranu za vojsku, odeću i obuću. Porodicama čiji su muškarci bili u partizanima, je pomagao u obradi zemlje, sakupljanje letine, drva i druge potrepštine. Jednom je zarobio tri nemačka oficira, razoružao ih i predao partizanima.

Inače moj deda Milovid je bio izuzetno talentovan govornik, držao je dostojanstvene besede, znao je da motiviše one koji su ga slušali. Osnovao je Omladinsku organizaciju u Žarevu. Bio je visok, smeđ-pomalo riđ sa malo pega po licu i rukama koje sam volela. Izuzetan majstor.

Moju babu Budimku Savić iz Žareva je deda zaprosio u toku rata, pa su se u toku rata uzeli. Postoji jedna zanimljivost iz života mojih deda i baba. Naime, moj deda Milovid se u Žarevu zagledao u Petrojku i pitao je da se uda za njega. I on se njoj dopao, te mu je rekla da će se udati za njega ali da on pređe kod nje na imanje, jer je ona bila jedina naslednica. Međutim moj deda Milovid je dao reč baba Dragi da će ostati na njenom imanju i nju negovati tako da nije mogao da ode kod Petrojke na miraz. To ga je pogodilo što ona nije htela da se uda za njega te je ubrzo video Budimku sa kojom se oženio. Petrojka to nikada nije prežalila, i ona se ubrzo udaje za Tomu Strugara.

Slučaj je hteo tako da se Milovidov najstariji sin, moj otac Radovan oženi sa Petrojkinom najstarijom ćerkom Dragicom mojom majkom. Međutim animozitet između Petrojke i Milovida je ostao do kraja njihovih života i mnogo uticao na sve nas.

Tatina majka Budimka moja baka, je bila srednjeg rasta, preplanule puti i izuzetne snage i sposobnosti. Jahala je konja velikom brzinom, upravljala volovima, sama se porađala i ustajala posle porođaja da nastavi započeti posao. Volela je da popije po koju čašicu rakije. Uostalom u tim krajevima su svi pili i pekli rakiju. Njena rođena braća su u toku rata bili u dve različite vojske – jedan u četnicima a drugi – Adam Savić u partizanima. On je poginuo u odbrani Sarajeva pred kraj rata. Babina devojačka slava je Đurđevdan. Njen otac je Bogdan Savić iz Žareva i majka Rosa devojačko Radisavljević. Pradeda, Bogdanov otac se zvao Marjan a njegova žena Božica, devojačko Deljanin i bila je poreklom iz obližnjeg sela Lipovac. Čukundede Marjana otac se zvao Petar, a njegov otac, moj askurđel – Sava. Savići su izuzetno vredni i jaki, pošteni i mirni ljudi. Tamnije puti.

Moj pradeda Borisav (mog tate deda, po ocu) je bio pinter – pravio je burad za vino i rakiju. Bio je vrlo blag i miran čovek, visok i lep. Njegova žena, moja prababa Divna devojačko Urošević iz Tršanovaca. Ona je bila vrlo oštra i ljuta žena. Pored mog dede Milovida oni su imali  još četiri sina i jednu ćerku. Zahvaljujući sposobnosti mog dede Milovida, njegovog najstarijeg sina, uspeli su da zamene zemlju na Kosovu za Vojvodinu, u Sakulama. Tako da je moj deda obezbedio svog oca i braću, poslao ih u Sakule, gde su zamenili zemlju na Kosovu za po kuću svakom bratu u Sakulama, a moj deda Milovid je ostao u Žarevu. Govorio je da neko treba da čuva poziciju u planini i šumi, jer se nikada ne zna kakva vremena mogu doći. Pradeda Borisavljev otac je Milun Cincarević iz Tršanovaca, a njegov otac – moj navrdeda Miljko, takođe iz Tršanovaca.

Saznala sam iz vojnih arhivskih podataka da je mnogo Cincarevića iz Tršanovaca izginulo u Cerskoj i Kolubarskoj bici. Da su čitave porodice – muške glave izbrisane. Poginuli su zajedno očevi i sinovi. Otac sa tri sina ili više. To je zalog mojih predaka za moju zemlju, za mene, za sve potomke. Osećam ogromnu zahvalnost za njihovu borbu i žrtvovanje. Takođe to osećam kao i svoju snagu i odlučnost da svojim načinom života, svesti o istoriji, običajima, poštovanju predačkog nasleđa i krsnih slava – njima garantujem da nisu uzalud dali svoje živote, jer njihov neostvareni životni potencijal živi u meni, a daće Bog i u mojim/njihovim potomcima.

Krsna slava Cincarevića je Sv. Mina.

Poreklo po majci: Mamina familija Strugar vodi poreklo iz Crne Gore, Gornji Ceklin – Strugari, odakle su pre oko dvesto i nešto godina prebegli u Srbiju u podkopaonički kraj, zbog neke krvne osvete ili ubistva nekog Turčina, tako se pričalo. Crnogorska načela i karakter su čvrsto držali. Moj deda Tomislav Toma Strugar je bio pravedan i prek čovek, nižeg rasta, zelenih očiju. Lečio je bajalicama ljude i stoku. Često u tim krajevima je znala zmija da ljudima uđe u kuću, što se verovalo da je izvestan omen, jer svaka kuća ima zmiju čuvarku i kada ta zmija izađe na videlo ili uđe u kuću, ona donosi veliko upozorenje da će se desiti neki strašan događaj, ali istovremeno donosi lek da bi se eventualne posledice ublažile. Tada su zvali mog dedu da protumači te poruke zmije čuvarke i izvede je sigurno sa poštovanjem iz kuće. Tako da je moj deda Toma takoreći radio sa zmijama. Sećam se kada sam bila mala, kada smo nailazili na zmije, deda bi ih hvatao i davao mi da ih držim u rukama.

Pošto su me roditelji ostavljali kod babe i dede leti po dva meseca, ja sam se duboko povezala ne samo sa njima, nego i sa tim planinskim područjem, sa tom predivnom prirodom. Baba Petrojka je takođe bila Strugar devojačko, ali ne u bliskom srodstvu sa dedinom familijom. Njihova krsna slava je Sv. Jovan Krstitelj, letnji i zimski. Interesantno da je i babina devojačka slava ta ista.

Taj period letnjih raspusta na selu u planini je ostavio neprocenjivo iskustvo duboko utkano u moje biće. Sve te šume i šumske staze, izvori vode sa kojih sam pila, potoci, livade, brda, životinje, seoski poslovi, ljudi i događaji, su oblikovali moj život. A naročito priče koje mi je deda Toma pričao! Priče iz davnina, priče o precima, epske pesme, strašne priče, anegdote itd. Priče o hajducima i uskocima, o Turcima i njihovim zulumima, kako se brani vera, crkva  i Krsna Slava. Zauvek su mi utkani osećaji pripadnosti svom narodu kroz sve te priče. Naučio me je i par bajalica, koje doduše nikada nisam isprobala, ali možda dođe i to vreme. Time je deda Toma probudio kod mene duboku maštu i duhovnost, otvorio neka vrata umetnosti u meni. Zato imam osećaj i poštovanje za narodne lekare i iscelitelje, koji su hiljadama i hiljadama godina unazad svojim tradicionalnim metodama lečili ljude i životinje.

Koliko puta sam nosila kosačima ručak, kada baba spakuje pasulj, sir, hleb i beli luk, i ja im nosim visoko u brdima gde ceo dan kose. I onda sa njima sednem da ručam. Ništa slađe i ukusnije mi nije bilo tada nego taj ručak sa kosačima pod starom kruškom na širokoj livadi na vrhu brda odakle se vidi ceo okrug. Volela sam tu njihovu staru zemljanu kuću takozvanu čakmaru, sa velikim ognjištem, i starim arhaičnim šporetom gde se ložila vatra i zimi i leti. Hleb se pekao stalno, krave su se muzle, pravio se sir i kajmak. Slavile su se slave po nekoliko dana, gde su baka i tetke samo kuvale i spremale, iznosile hranu na sto. A muškarci su pili, jeli i pevali, pa zaspali na klupama, pa kad se probude sa tih klupa opet sve po redu. Moja baba Petrojka je uvek poslednja išla na spavanje a prva ustajala oko 4-5 ujutru. Ponekad se pitam da li je spavala više od 4-5 sati dnevno? Težak je bio život žene na selu. Ona je bila visoka žena, sa lepim dostojanstvenim držanjem, izuzetno pedantna i čista, sve je mirisalo na čisto u njihovim kućama. Njeni roditelji su bili Mikailo Strugar i majka Milica devojačko Milenković isto iz Žareva. Prababina majka, moja čukunbaba Stevana devojačko Veselinović je iz obližnjeg sela Batote udata za mog čukundedu Krsmana Milenkovića iz Batota. Oni su slavili Sv. Nikolu. Dotle znam baba Petrojkinu liniju.

Deda Tomina majka je umrla mlada na porođaju kada ga je rodila. Zvala se Stanika Milić iz Žareva. Njeni roditelji, moji čukundeda i čukunbaba, su takođe iz Žareva, Milorad i Mirosava. Slavili su Sv. Nikolu. Toliko znam o njima.

Deda Tomin otac Ljubomir Strugar iz Žareva je bio krojač, svirao je klarinet i trubu, takođe je bajalicama lečio svoje bližnje i stoku. Njegov otac, moj čukun deda Vukoman je poginuo 1915. godine u Odbrani Beograda od napada austrougarske vojske u Prvom svetskom ratu. Imao je visoki čin i hrabro se držao, te je zato posthumno dobio odlikovanje i sablju, koja je poslata njegovoj porodici u Žarevo. Njegova žena moja čukunbaba se zvala Draginja. Moj navrdeda, Vukomanov otac se zvao Stojadin Strugar i bio je takođe iz Žareva.

O SVOM POREKLU BILJANA CINCAREVIĆ JOŠ DODAJE

Biljana Cincarević (foto Petar Đorđević, iz privatne arhive)

Kada sam započela ovo drago mi pisanje o mojoj omiljenoj temi – o precima, želela sam da izrazim svoju zahvalnost za život koji su mi dali, za sve blagoslove koje imam od njih, za sve talente, za sva njihova iskustva, za mudrosti koje su mi preneli, za podršku i zaštitu koju mi pružaju u ovom svetu.

Hvala svim svecima, familijarnim zaštitnicima što su čuvali moje pretke u ratu i miru, od raznih neprijatelja vidljivih i nevidljivih, učili ih putu mudrosti i milosrđa, bili blagi prema njima kada su oni grešili i pomogli da njihovo seme i pleme, tradicija i njihova verovanja opstanu sve do moje porodice i nadalje u našim potomcima. Hvala krsnim slavama – svecima Sv. Mini, Sv. Arhanđelu Mihajlu, Sv. Nikoli, Sv. Agatoniku, Sv. Jovanu i Sv. Đorđu, manastiru Sv. Joakim i Ana u Strmcu gde sam krštena, drevnom svetom mestu i crkvi Sv. Vrači u selu Žarevu odakle najviše mojih predaka potiče.

Skoro svi moji preci su iz Topličko-rasinskog okruga.

Moj deda Milovid je kupio svom sinu, mom ocu Radovanu i majci, kuću u lepo ušorenom banatskom selu Sakule. Tu sam završila osnovnu školu. Vojvođanske ravnice sam zavolela, ali moja duša ipak pripada krajevima gde su moji preci odvajkada živeli a to su brdovito planinski predeli.

Prezimena mojih predaka do 4 i 5 kolena su: Cincarević, Strugar, Savić, Milenković, Milić, Radisavljević, Urošević, Veselinović, Deljanin, Sinđelić.

Inače smatram da bi ženska deca – ćerke trebale da nose majčino prezime – kako bi negovale svoju direktnu žensku liniju. A da sinovi nasleđuju očevo prezime i time neguju mušku liniju. Žao mi je da mnogi rodoslovi imaju samo muška imena, žena uopšte nema. Kao da su sami sebe oplođavali, bili trudni i rađali decu, sve bez žena. To je velika nepravda prema ženama.

Imam tu sreću da sam nasledila svoju dedovinu, te ću, kada završim radove na izgradnji kuće u Žarevu, preseliti tamo atelje i biblioteku, da živim i radim, te ću imati više vremena da se podrobno bavim istraživanjem svog porekla i predaka.

To dugujem svojim potomcima.

Ako zaboravimo pretke i svoju tradiciju, onda nemamo korene, nemamo tlo pod nogama gde  treba da stojimo uspravno i čvrsto. Onda smo kao list na vetru koji svaka struja i politika može daleko oduvati od svog centra.

Moji preci su mi ostavili jasan identitet ko sam i odakle potičem. Šta je naša tradicija i šta su naša verovanja. Oni su voleli zemlju u kojoj su živeli i koja ih je hranila. Nju su branili, čuvali identitet i davali svoje živote za njenu odbranu. Na slavu i čast njima, ja ću nastaviti tu tradiciju, radi očuvanja identiteta i duha mojih predaka, mog naroda i moje zemlje!

Moja mtDNK haplogrupa je H11a1, a Y-DNK haplogrupa mog oca je I-P37. Prema analizi moje autosomalne DNK imam 47% istočno-evropskog porekla, što uključuje i naše područje Balkana, zatim 36% južno-evropskoga – Grčka, Italija i Sardinija, potom 8% Britanije i 6% Izraela, Jordana i Sirije. Bilo mi je drago kada sam videla da nemam turske krvi. Jer nekako su mi babe i dede ugradile taj predački animozitet prema turskim uzurpatorima.

Porodica: Moji roditelji imaju nas tri ćerke. Moju stariju sestru Gordanu i moju mlađu sestru Ivanu. Imam jedno dete, ćerku Srnu sa bivšim suprugom Zoranom Vučkovićem iz Podgorice, koji ima uredno zabeleženo porodično stablo (samo muški naslednici, nažalost) od 1437. godine. Što je lepa crnogorska tradicija da su pamtili i beležili svoje poreklo i pretke.

Biografija: Biljana Cincarević rođena je 1. jula 1975. godine u Opovu. Magistrirala je tehniku zidnog slikarstva na Fakultetu primenjenih umetnosti Univerziteta umetnosti u Beogradu (2014).

Njen umetnički izraz je blizak modernom realizmu, kojim istražuje prirodu žene, od erotskog do duhovnog, dajući sopstveni doprinos feminističkoj umetnosti.

Ona koristi konceptualnu umetnost i performans kako bi kritički sagledala crkvenu upravu i patrijarhalni verski poredak, pronalazeći vezu između feminizma i religije.

U svom nastupu pribegava ritualima i elemntima rituala kako bi podigla ljudsku svest i ponovo uspostavila vezu sa silama prirode.

Njeno široko obrazovanje, koje pored magistarske diplome obuhvata i godine proučavanja hrišćanstva i drugih duhovnih filozofija, rituala i obreda, kao i građanskog društva i humanističkih nauka, sa fokusom na zaštitu prava žena, svrstava je među intelektualke savremene srpske umetničke scene.

Njene aktivnosti uvek prate domaći i međunarodni mediji, a svoju popularnost koristi isključivo za promociju zdravih stilova života, umetnosti i daljeg razvoja ljudske svesti. The New Collection Book, izdanje njujorške umetničke scene, svrstao ju je među 100 umetnika 2013. godine.

Živi i stvara u Beogradu. (http://www.BiljanaCincarevic.com)

IZVOR: Biljana Cincarević za portal Poreklo :  priredio Branko Todorović.

Flag Counter

Avatar photo

Autor članka:
Branko Todorović

Član Društva srpskih rodoslovaca "Poreklo" od 2014. godine. Predsednik Odbora za heraldiku i glavni urednik Foruma Poreklo.

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. Rade Brakočević

    Svaka čast i poštovanje svestranoj umjetnici Biljani Cincarević na poznavanju muškog i ženskog rodoslova svoje porodice…

    • Milan

      Svaka čast,oduševljen je blaga reč,retkost je da neko ima ovako detaljno istraženo i ispričano poreklo.Svaka čast majstora Radovana sa kim mi je bila čast da radim…

  2. Lillah

    Oduševljena sam, predanošću i preciznošću. Inspirisala me je.

  3. Dragoslav

    Veliko poštovanje Umjetnici i pošto imam dosta slika u kući, sad ću da potražim da bar jednu imam od ove Umjetnice.