Poreklo stanovništva naselja Buronji, opština Podgorica – Crna Gora. Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se na jugozapadnoj pocgorini Busovnika, između Draževine, Staniselića, Graca i Progonovića. Naselje je razmješteno obodom niza vala, manjih zaravni i depresija. Njegova topografska pozicija je veoma povoljna, jer je izneseno poviše imanja, dok niže njega prolazi glavni seoski put, od koga se odvajaju dosta grubo probijeni prolazi do kuća. U novije vrijeme geografski položaj sela je veoma poboljšan, jer do njegovog središta (do škole i crkve) dolazi put od Titograda i dalje se nastavlja ka Gracu i Progonovićima. Za put Titograd–Cetinje dvostruko je povezano: s jedne strane preko Draževine, Krusa, Vera i Donje Gorice (Lješkopolja), a sa druge preko Graca do Krnjičke kamenice. Prvi je dug 11 km, a završen je 1971, a drugi 7,5 km; završen je 1948/49. i asvaltiran 1971. Selo je od Titograda udaljeno 16, od Rijeke Crnojevića 23 i od mjesnog središta u Gracu 2,5 km. Atar sela zahvata prostor koji u stvari predstavlja dio Gornje Lješanske nahije. Preko njega je vodio jedan od veoma značajnih starocrnogorskih puteva — od R. Crnojevića preko Pavlove strane, Megeriza, Paraca, Gradca do Buronja, gdje se račvao pravcima dviju podgorina Busovnika: prvim prema Komanima i Zagaraču ka dolini rijeke Zete, a drugim preko Krusa ka Sitnici i Morači, tj. Zetskoj ravnici i Podgorici. Drugim pravcem pošao je u pohod na Crnu Goru Mamud-paša Bušatlija 1796. g. da bi u velikoj bici na Krusima bio poražen i pogubljen. Prvim su se, pak, kretali dijelovi crnogorske vojske u oslobodilačkim ratovima 1876–78. prema dolini Zete i Nikšiću. Na drugoj strani, atar se graniči sa plemenskom teritorijom Komana, pomeđu kojih su bile komunice, odnosno ispaše, brsnici, listoberi i gora za sječu. Jedna, zvana Kosmača, pripada zaseoku Ober, a druga, zvana Prželjavi Ober, pripada zaseoku Razdrt. Koliko se Buronji mogu sjetiti, na tom graničnom dijelu prema Komanima nikada ništa nije bilo sporno. Jedino se unatrag oko 100 godina vodio spor oko vode Dubočice, koja je nedaleko od buronjske granice — u komanskoj teritoriji. Buronji su htjeli da je koriste kao pojilo. U sporu koji je zbog toga nastao Veliki sud na Cetinju odlučio je da Dubočicu mogu koristiti samo Komani. Inače, relativno veliki atar sela pored središnjih, naseljenih i obrađenih dijelova zahvata dosta široki okolni brdski prostor. Njegova granica počev od puta koji ide od Buronja za Draževinu, tj. od prevoja Dobrijelj vodi prema sjeveru preko Vodnice, Mesnice i Jovanovog obera od istočne strane Kunove glavice, gdje povija prema zapadu i prelazi sjeverno od iste glavice, pa preko Kosmače ide do Miračina. Odatle ka jugu preko Kupinova dola i Babine pećine silazi do Vukovog dola, a zatim izlazi na Planu glavicu, Stanov krš i Vučju glavicu, te povijajući ka istoku, tj. Prema Raskosištu i Kalačkoj glavici (393 m), silazi na Djelačine. Zatim se nastavlja preko Gnojeva i Ravana prema Mjedenom guvnu, Od koga povija na sjever do prevoja Dobrijelj. Tako uokviren atar je dug (I–Z) 3,6, širok (S–J) 2,7 km i zahvata 9,68 km2 površine. Naselje je (kod crkve) na visini od 370 m.
Istorijat.
Erdeljanović kaže da je prema njegovim „ispitivanjima“ selo nesumnjivo vrlo staro te da se pouzdano zna da se najveći dio njegova negdašnjeg stanovništva odavno iselio. „Selo se negda, po tom stanovništvu zvalo Buronjići”. Prema turskim defterima, ono je 1521. i 1523. g. imalo 9, odnosno 10 kuća. Prema Bolici, pak, u njemu je bilo 24 d. i 53 vojnika. Isti broj kuća navode i Dipre i Somijer. Vrijedno je pomenuti da se u istim defterima navodi naselje Sađavica sa 8, odnosno 9 kuća, čiji se naziv vjerovatno sačuvao u današnjem zaseoku Razdrt. Godine 1865. Buronji su imali 41 d., a 1879. 49 sa 299 stanovnika (149 m. i 150 ž.) i 1903. 67 d. Po Erdeljanoviću, selo je 1910/11. imalo 65 d., a 1925. g. 73 sa 379 stanovnika. Do 1948. broj prvih je porastao za 11, a drugih se smanjio za 39. Zatim je bit: 1953 (84:328), 1961 (85:316) i 1971 (63:228). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja stanovalo 165, a ostali su doseljeni (8 iz gradskih naselja), i to 36 do 1945, a ostali poslije. U zadnja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (24:18), sa 2 (16:8), sa 3-5 (14 : 15), sa 5-8 (23:18) i sa 8 i više (8:4). Ujedno je struktura glavnih starosno–polnih grupa bila: prve 133 :69 (ž. 64:35), druge 121:96 (ž.71:49), i treće 62:57 (ž. 47:47).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovanju, mještani su bili: bez škole 102 :74 (81 :62), sa četvorogodišnjim 141:91 (ž. 75:41), sa osmogodišnjom 13:23 (ž. 0 : 5), sa srednjom 4:5 (ž. 0 :2), sa višom 1:2 i kvalifikovani radnici 5:5 (ž. 0 : 1), a nepismenih je bilo 76 :58 (ž. 9 :53).
Tada je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava izgledala ovako: bez zemlje (12 : 1), do 2 ha (45:31), sa 2–5 (17:29), sa 5-10 (11:2), odnosno poljoprivrednih (64:34), mješovitih (19:3) i nepoljoprivrednih (12 :6).
U 1953. g. 139 aktivnih izdržavalo je 145 lica; y poljoprivredi 134 : 180, a sa ličnim primanjima bilo je 4. Isti odnos se u sljedeća dva popisa izmijenio ovako: aktivnih je bilo 139:82, izdržavanih 161:129; y poljoprivredi 129:72 i 136:99, a sa ličnim primanjima 16 : 17.
Tip sela.
Naseljeni dio atara zahvata relativno veliki prostor. Na njemu su 73 kuće i y njihovoj blizini glavni dijelovi imovine. Na glavnom pravcu sela (I–Z) ređaju se zaseoci: Razdrt sa 20 kuća, u kome su razmještene grupisane i pojedine kuće, sa nazivima: Backovine (4 kuće), Lapine (3), Sađavica (1), Dobrodo (3), Potćić (2), Razdrt (u užem sastavu 4) i Sječište (3 kuće). Zatim slijede: Kuničino selo sa 13 i Ober sa 25 kuća. Ovo zadnje je najbliže školi i crkvi i na glavnom je putu za Komane. Na kraju sela su Markovići sa 15 kuća. Svi ovi dijelovi su povezani seoskim putem i međusobno nijesu mnogo udaljeni.
Stoga selo nije razbijenog, već je više zbijenog tipa. Naročito su zbijeni Kuničino selo, Ober i Markovići. Srednja udaljenost kuća od središta sela je oko 0,4 km. Selo ima 49 prizemnih, 23 na izbi i 1 dvospratnu kuću. Sve su pokrivene tiglom; daščani plafon je u 49, a malterisani y 26 kuća. U periodu 1918–41. godine samo su na nekoliko kuća vršene manje opravke (uglavnom su slamni i pločani krovovi mijenjani tiglenim), dok je poslije 1945. renovirano i dograđivano 19 kuća. U selu je popisano 75 stanova sa 2718 m2, od kojih su 36 iz prvog, 20 iz drugog, 8 iz trećeg i 11 iz četvrtog perioda.
Tada su 64 imala ognjište, 17 zemljani pod i 56 električno osvjetljenje. Prema vrsti cy: 50 posebnih soba, 22 jednosobna i garsonjere i 3 dvosobne. Stalno nastanjenih je bilo 61, privremeno 14 i 2 napuštena na duže vrijeme.
Rodovi.
Juna 1972. u selu su živjeli:
-Radusinovići (42 d.),
-Markovići (18),
-Vučkovići (8),
-Ćetkovići (3) i:
-Nenadovići i Kovačevići (po 2 d.).
U međuratnom periodu iselilo se 9 d. sa 35 članova (y Podgoricu, Peć, Danilovgrad, Jagodinu i druga mjesta), a u poratnom 5 d. sa 26 lica (u Titograd, Nikšić i Vojvodinu). U periodu od 1890. do 1941. g. na rad u druge zemlje išlo je 47 mještana (u Ameriku 32, Francusku 4, Austrougarsku 8, Australiju 1 i u Carigrad 2). Sada dnevnih migranata ima 5. U selu živi 58 mještana koji imaju 60 i više godina.
Vode.
Vode y selu su: 3 ubla, 44 bistijerne i 3 lokanja. Od prvih su 2 u seoskoj komunici zvanoj Sitnice i 1 u selu, zvani Grad; Smatraju se veoma starim; za Grad se kaže da su ga gradili „Novljani“. Prva dva su seoske vode, a treće je, Radusinovića i Kuničinog sela. Među drugima je 6 zajedničkih, i to 2 u Sitnicama (u đeru), 2 kod škole (jedna školska i druga zaseoka Ober, zvana Kula), 1 Radusinovića i Kuničinog sela, zvana Studenac; nalazi se kod ubla Grad, i jedna, zvana Jamica (dubenica) y zaseoku Markovići. Tu je zatim 12 rođačkih, odnosno, kako ovdje kažu, „ujedničkih“ voda, koje su svojina po 2-3 rodstvenika. Privatnih bistijerni ima 26, i to kod Markovića 4, y Obepy 9, y Kuničinom selu 6 i u Razdrtu 7. Od njih je 17 izgrađeno poslije 1945. god. Kuničino selo ima udio u staniselićkoj vodi zvanoj Lokvi, gdje su jedan ubao i jedna bistijerna. Najzad, 2 lokanja su svojina Markovića; nazivaju se Rosulja i Baukovo ždrijelo.
Ostali podaci o selu.
Električno osvjetljenje uvedeno je 1968. g. Od tada do oktobra 1972. mještani su pribavili: 15 električnih šporeta, 14 frižidera, 5 televizora, 10 radio–prijemnika (7 tranzistora i 6 gramofona). Samo ognjište koristilo je tada 25 d., njega i obični šporet 18, njega i električni šporet 15 i obični šporet 5 d. Kod svih kuća sa ognjištem zadržao se dobar dio starog kuhinjskog pokućstva. U četiri kuće zadržale su se starije vrste kreveta, u 18 nevjestinske skrinje, u 42 niska sjedišta (tronoške i stolovači) itd. No, novija oprema umnogome preovlađuje i u nekim kućama ona je gotovo iz osnova potisla staru.
Kuće su inače locirane tako da oko svih postoje dvorišta, obično manja. U njima su, bilo kao produžeci kuća, ili pored njih, takođe manji pomoćni objekti, i to: 40 štala, 8 živinarnika i 14 magaza. Kod dvobojnih kuća izba se y novije vrijeme više koristi za ostavu, posebno za potrebe vinogradarstva, nego za stoku. Jer, dok je recimo ranije, posebno prije balkanskih ratova, selo držalo i do 400 ovaca7, sada ih je svega oko 100. S druge strane, ovdje sada domaćinstva u prosjeku ispeku po oko 200 litara rakije i sliju po oko 600 litara vina. Otuda pored 20 kuća y kojima se donji sprat koristi za ostavu, živinu i stoku u selu ima 40 štala i 9 „kućerica” za živinu. Manji dio njih je u novije vrijeme obnovljen, a ima ih i veoma zapuštenih.
Na drugoj strani, položaj jednog broja kuća je takav da nemaju „pravu“ okućnicu. Istina, imanja nijesu daleko, ali ih y neposrednoj blizini takvih kuća nema. Od 26 d. koja imaju okućnicu 14 ih zahvata površinu do 200 m2, 6–200—400 i 6—400–600 m2. Srednja udaljenost ostalih dijelova imovine je 0,4–0,3 km.
U godinama prije 1941. oko 20 d. davalo je ovce drugima na čuvanje, obično u Morači i Lukavici, a prije par godina svega 4.
IZVOR: Prema knjizi dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)