Poreklo stanovništva, selo Gornji Ceklin (Cetinje)

31. maj 2021.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Gornji Ceklin, opština Cetinje – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Ovo veliko sslo, kao matica ceklinskog plemena, razvilo se u prostranoj uvali koja ima gotovo kotlinski oblik, a nalazi se između Ljubotinja, Dobrskog Sela i Ulića. Uvala, koja je više uravnjena i pretežnim dijelom slična polju, a isto tako, manjim dijelom neravna i bregovita, spuštena je između okolnih, relativno okomitih viših i nižih brda i njihovih dijelova – Ceklinštaka, Strajišta, Rujeve glavice, Crnog vrha, Krćeša, Dobrske ploče, Mekavca, Gole strane, Košćela i Opoćne glavice. Zapadno je preko Strugara otvorena prema Dobrskom Selu, a istočno prema Košćelama, ka dolini Rijeke Crnojevića. Put Titograd — R. Crnojevića – Cetinje prolazi poviše sela i sa njime je krakom, počev od Košćela, selo povezano. dužinom od 1,4 km izgrađen je 1898, a zatim u nastavku 0,5 km poslije 1945. godine.

Pomenuti put prolazi pored sela dužinom od 4 km. Cetinje je od naselja udaljeno 11,5, a od R. Crnojevića 6 km. Granica seoskog atara počinje sa vrha Oboda na novim putem Cetinje–. Ljubotinj, do mjesta Zavrh Oboda, gdje skreće na zapad preko Rupa, do na Krušku, pa se spušta na Lipov do, te vedi stazom do Stanjskog dola, a zatim se nastavlja na Trazni do i dalje, ·penjući se na sjeveru preko Kovačeva krša i Strijeljeve grede, dolazi na Klokoč; preko njega i Belove skale kod Zanovijetnog brijega izbija na put Cetinje – Titograd; njime vodi do Velje glave, gdje kod Orujšta prelazi put Titograd – Cetinje, pa se preko Košćela spušta na vrh Oboda. Tako uokviren atar je dug (SZ–JI) 4,3 km, širok (CI-JZ) 1,9 km i zahvata 7,60 km2 površine. Visina sela (kod crkve) je 280 m.

Istorijat.

Sudeći po položaju, starim putevima koji su od Kotora, preko Njeguškog i Cetinjskog polja i Dobrskog Sela ovuda vadili prema dolini R. Crnojevića i dalje, i povoljnim prirodnim uslovima, kojima se ovaj kraj odlikuje, zameci prvobitnog naselja su svakako veoma stari. Ova konstatacija se odnosi i na susjedna sela – Dobrsko, Uliće, Bokovo, Kosijere, Ljubotinj i druga y dolini R. Crnojevića. O tome svjedoče ostaci starina i toponimi koje su konstatovali Rovinski i Jovićević. „Stari ostaci koji se vade iz zemlje“, kažu Jovićević i Strugar, svjedoče da su ova mjesta bila naseljena Grcima i Rimljanima – u mjestu Špuri stajali su Rimljani. Ceklin se prvi put pominje u povelji Ivana Crnojevića, pisanoj na Cetinju 1489. godine. U turskom defteru iz 1521. god. Ceklin (uveden kao Cjetlin) je zapisan kao selo; imao je 21 kuću, a mahala mu Piperi. U narednom defteru iz 1523. god. naselje je zavedeno kao selo sa 23 kuće, ali bez pomenute mahale. U docnijim mletačkim izvorima pominje se kao selo; po Bolici (1614) imalo je 40 kuća i 80 vojnika. Isti broj kuća navode Dipre i Somijer. Godine 1879. kapetanija ceklinska, popisana pod opštim nazivom Ceklin, imala je 893 d. i 4.023 stanovnika (1.946. m. i 2.077 ž.), a samo selo Ceklin je 1883. i 1893. god. imalo 159, odnosno 127 d. Jovićević je u selu popisao 99 domova, a prema Rečniku mesta iz 1925. tdine bilo ih je 120, sa 541 stanovnikom. A zatim: 1948 (68 : 228), 1953 (66:219), 1961 (60 : 156) i 1971 (45:140). Od zadnjeg broja te godine u selu je od rođenja stanovalo 96, a doselilo se iz iste (24), drugih opština Crne Gore (14) i drugih republika (4), i to iz seoskih naselja (30), mješovitih (3) i gradskih (11). Od njih se do 1941. Godine doselilo 16, a ostali poslije. Dnevnih migranata bilo je 16. U zadnja dva popisa sastav domaćinstava prema broju članova bio je: sa 1 (22 : 12), sa 2 (16 9), sa 3–5 (16:18) i sa više od 5 članova (6:6). Istovremene promjene u glavnim grupama starosno–polne strukture pokazuju podaci: y prvoj 49:33 (ž. 28 : 22), y drugoj 70 : 64 (ž. 42:37) i u trećoj 37:43 (ž. 26 : 21).

Struktura stanovništva.

U istom periodu obrazovna obilježja mještana bila su: bez škole 45:32 (ž. 41:27), sa četvorogodišnjim 79:52 (ž. 38:26), sa osmogodišnjom 4 : 21 (ž. 2 : 12), sa srednjom 2 : 11 (ž. 0 : 2), sa višom 1:4 ikvalifikovanih radnika 2:6, a nepismenih 37 :21 (ž. .35 : 19).

C druge strane, tada je struktura domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima dohotka izgledala ovako: bez zemlje (13 : 3), do 2 ha (5:41), sa 2—5 (21:1), sa 5-8 (10 :0) i sa preko 8 ha (11:0) odnosno; poljoprivrednih 0 : 6, mješovitih 0 : 7 i nepoljoprivrednih 13 : 32.

U 1953. godini 68 aktivnih izdržavala je 116 lica; u poljoprivredi 47 : 60, a sa ličnim primanjima bilo je 35. Tada je u industriji radilo 4, y građevinarstvu 3, u zanatstvu 4 i u upravi 5 lica. Taj odnos se u sljedeća dva popisa promijeni-ovakve: aktivnih 38: 29, izdržavanih 81:67; u poljoprivredi 22:13 i 16:11, a sa ličnim primanjima bilo je 37:44. Jedne i druge godine radilo je: y industriji 5:9, y saobraćaju i ugostiteljstvu 2:2, u vanprivrednim djelatnostima 6:2 lica itd.

Tip sela.

Gornji Ceklin se sastoji iz 7 zaselaka. Oni su uglavnom razmješteni obodnom zonom uvale. Kuće su im većim dijelom zbijene, a manjim rasturene. Jovićević je naselje svrstao u zbijeni tip. Međutim; između njega i nekih drugih sela (Dodoša, Građana, Bokova, Dobrskog Sela) koja su vrlo zbijena ima razlike. Ovdje je glavnina sela dosta zbijena, ali zbog činjenice da naselje ipak sačinjava toliki broj zaselaka postoji osnova da se ono uvrsti u tip polurazbijenih naselja. Zaseoci su: Donji kraj, Gornji kraj, Lopičići, Vukmirovići (glavica), Strugari, Mihaljevići i Han Mašanovića. Srednja udaljenost kuća od središta naselja je oko 0,3 km. Od 75 kuća u selu 28 je prizemnih, 45 na izbi i 2 dvospratne. Sve su pokrivene tiglom, a sa daščanim plafonom su 33 i malterisanim 42. Prepravkama i dogradnjom 23 kuće u međuratnom periodu napravljeno je 17 soba, 7 kuhinja i 4 ostave, a u poratnom, renoviranjem 10 kuća, 16 soba, 9 kuhinja i 3 ostave. U stambenom fondu 1971. evidentirano je 49 stanova sa 1.878 m2, od kojih je 28 iz prvog, 5 iz drugog i 6 iz trećeg perioda. Našom anketom, međutim, pouzdano smo ustanovili da je avgusta 1972. godine stalno nastanjenih kuća u selu bilo 37, povremeno nastanjeno 12 i stalno praznih 26. Stoga tačnost navedenog podatka osnovano dovodimo y sumnju. Vjerovatno je da su njime obuhvaćeni samo nastanjeni stanovi. Sljedstveno njemu, stanovi su prema vrsti bili: 26 jednosobnih i garsonjera, 10 dvosobnih, 4 posebne sobe i 2 trosobna; od njih je 5 korišćeno za odmor i rekreaciju.

U centru sela mještani su isključivo svojim sredstvima 1939. god. podigli dom kulture. Prilikom njegove obnove 1952. godine dobio je ime Marka Mašanovića, poznatog revolucionara iz tog sela, bivšeg člana CK KPJ, koji je poginuo na Cetinju 1929. godine. U njemu cy: bina, sala, prostorije za zavičajni. muzej i kancelarija. Aprila 1941. godine u njemu je bio magacin vojne opreme, koju je po kapitulaciji bivše Jugoslavije raznio narod i kasnije koristio za oružani ustanak. Jula 1941. god. okupator ga je spalio. Danas se u njemu odvija sav politički i kulturno–zabavni život sela. Do njega je zgrada osnovne škole, koja je krajem prošlog vijeka bila izgrađena za barutanu, a 1922. godine prepravljena za školu.

Vode.

Do 1724. godine Ceklinjani su oskudijevali u vodi, naročito ljeti zbog čega se dogovore da u jednoj udolici Donjeg kraja iskopaju 7 ublova. To su: Gornjački, Donjački, Lopičića; Muči, Perićak, Kruškovač i Mali uba. Grupisani su i zajedno se nazivaju Durmitori. Zajedničkom izgradnjom ublova tokom 1724/5. god. rukovodio je glasoviti „vrhovni knez od vsega Ceklina Marko Lopica”. Pored njih, jedan se nalazi u imovini Gornjeg kraja, iskopan prije 1723. godine, a jedan u imovini Donjeg kraja iz 19. vijeka. U svakom zaseoku ima po nekoliko bistijerni, a ukupno ih je 32: od njih je 15 izgrađeno prije 1900. godine, a 17 otada do danas. Zajedničkim ublovima danas se uglavnom koriste domaćinstva Donjeg kraja, a ostala iz bistijerni; 5 ih je cijevima dovelo vodu u dvorište ili kuću, a 2 imaju vodu u kući – sa svim sanitarnim uređajima. U prošlom vijeku u ataru zaseoka Strugari izgrađena je otvorena voda (u kreču i cementu), sa površinom od oko 500 m2, zvana Pijavica; služi za pranje i napajanje stoke. Pravljena je 1930. godine.

Stanovništvo.

U selu su jula 1972. godine živjeli:

-Mašanovići (7 d.),

-Strugari (7),

-Pejovići (5),

-Lopičići (6),

-Vujanovići (4),

-Đuraškovići (3),

-Vukmirovići (3),

-Tatari (4),

-Jovićevići (2) i:

-Dragojevići (1).

Poslije 1945. godine iselilo se 59 d. (u Cetinje 23, Beograd 12, Titograd 13, Kotor 2, Sarajevo 2, Kraljevo 3, Bačku 3 i Zagreb 1) sa oko 240 osoba, a y periodu 1918-41. god. 16 d., od kojih je na Kosovo i u Vojvodinu otišlo 5. U druge zemlje iselilo se 40 lica, samo u Ameriku 26.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Povoljan geografski položaj pružio je selu i u novije vrijeme znatne mogućnosti. Pored uvođenja električnog osvjetljenja 1958. godine, u selu od 1960. radi prodavnica, dok se ostali uslužni objekti i ustanove nalaze u nedalekoj R. Crnojevića. Do septembra 1972. godine bilo je elektrificirano 58 kuća, tako da su domaćinstva imala: 9 samo ognjište, 29 ognjište i običan šporet, 32 ognjište i električni šporet, 32 frižider, 9 televizor, 28 radio-prijemnik, (4 tranzistor, 10 gramofon), a zatim 34 crepulju i sač, 38 verige, 24 stolovače, 25 skrinje, 55 savremenije postelje, 21 kauče, 5 fotelje, 39 savremenije ormane za ostavu, 8 gusle itd.

Selo je, naročito do balkanskih ratova, držalo veliku stoku. Bilo je domaćinstva koja su držala više od 100 brava. Na taj način su pocjednako korišćeni prirodni uslovi atara: brdska okolina, planina i livade u „polju“ za stočarstvo, a isto tako ne male ziratne površine za zemljoradnju i vinogradarstvo. Za jedno i drugo, pored izbi na dvobojnim kućama, bili su nužni pomoćni objekti.

Danas pored 45 kuća u kojima se donji sprat koristi i za stoku, selo ima 24 štale, od kojih su 8 izgrađene prije 1918, 14 u međuratnom i 2 y poratnom periodu. Ranije ih je, vjerovatno manjih, bilo svakako više. Ovdje su one poglavito zidane u kreču i pokrivene tiglom. Ima takođe 12 živinarnika, a y 22 kuće izbe se takođe koriste i za živinu. Od takvih kuća njih 41 koriste isti prostor i za magacin.

Na drugoj strani topografski činioci alocirali su kuće tako da ih je 69 sa dvorištem, a 74 sa okućnicom. Dvorišta su obično relativno mala, tako da ih je 54 sa površinom do 50 m2, 8 od 50 do 100, 6 od 100 do 200 i 1 od 200 do 300 m2; sa kamenom ogradom je 56, a od njih 53 su napravljena prije 1945. god. Okućnice imaju 74 kuće, i to sa površinom: 17 do 200 m2, 18 od 200 do 400, 15 od 400 do 600, 12 od 600 do 1.000, 8 od 1.000 m2 do 1 rala i 4 od 2 do 3 rala. Na njima 61 domaćinstvo ima 14 rala oranice, 18 d. 9 rala livade, 25 d. 2 rala vinograda i 11 njih 10 rala šume.

Što se tiče imanja van okućnice, njihova struktura i udaljenost je sljedeća: 37 d. ima 42 rala oranice na srednjoj udaljenosti od oko 350 m, 75 d. oko 35 rala livade, na oko 450m srednje udaljenosti, 43 d. oko 20 rala vinograda na oko 250 m, 46 d. oko 237 rala pasišta na oko 0,5 km i 62 d. oko 777 rala šume i branjevine, na oko 0,7 km srednje udaljenosti. Navođenjem ovih podataka o udaljenosti imanja ističemo da ona, sa stanovišta terenskih uslova Stare Crne Gore, njene prohodnosti, težine pješačenja i napora koc prenosa tereta, nije izrazita. Naprotiv, podaci se mogu uvažiti kao primjer povoljnog komuniciranja u ovom, odnosno u ma kom drugom sličnom seoskom ataru.

Dodajemo da se i ovdje u ovom, za razliku od mnogih drugih, „ravničastijem“ selu ne mogu sasvim tačno prikazati površine pod vinogradima. Ne mogu zato što je loza zasađena u po jednom do dva ili tri reda ivicom imanja, kako bi oranice bile što više iskorišćene za druge kulture, prvenstveno za žitarice i povrće. Uopšte uzev, vinogradne parcele izjedna su u Staroj Crnoj Gori dosta rijetke.

S obzirom na to da je danas stanovništvo u selu veoma umanjeno i što je ono pretežno starije, obrađuju se sasvim male površine. Bivše oranice su najvećim dijelom zalivađene. Prije četiri decenije selo je držalo više od 20 pari volova, a danas ih je 2—3. magarad i konji sada se najviše koriste za prenos sijena. Krupne stoke je sada srazmjerno više nego ranije. Gocine 1948. bila je formirana radna zadruga u koju su ušla sva domaćinstva, ali je ona nakon 3 godine zajedničkog rada raspuštena.

Kao relikti nekadašnjeg punokrvnog agrarnog života ostala su gumna. Izgrađivana su y blizini kuća i služila su za vršidbu pšenice i ruja, kao i za sušenje žita. Na njima su se y praznične dane, radi razgovora i dogovora skupljali seljani, a ponekad se na njima i kolo igralo. U prošlom vijeku ona su imala suhozidnu ogradu, a podloga im je bila zemljana. Za vršidbu su se premazivala izmiješanom goveđom balegom, pepelom i vodom, kako se zemlja ne bi miješala sa žitom. Od 1900. do 1918. godine pretežno su pravljena od klesanog kamena i sa popločanom podlogom. U međuratnom periodu zidana su u cementu; poslije 1941. godine ni jedno nije izgrađeno. Do danas su sačuvani tragovi od 8 zemljanih, a postoji 14 kamenih i 4 cementna gumna. Gdjekoje se koristi za prikupljanje kišnice.

Relativno je malo sela u Crnoj Gori koja su kao ovo u prošlosti i u novije vrijeme u tolikoj mjeri bila zahvaćena permanentnim iseljavanjem. Ranije je ono, takoreći, imalo više nahijski karakter, jer se odavde, kao i iz drugih gornjih dijelova Riječke nahije, počev uglavnom od sredine 18. vijeka, paralelno s potiskivanjem Turaka i istiskivanjem Bjelica, kao i poslije toga preselilo veliko mnoštvo življa y donje dijelove nahije. Taj dugotrajni talas je već drugom polovinom prošlog i početkom ovog vijeka postepeno ustupao mjesto vanjskoj emigraciji kako prema drugim krajevima Crne Gore i Jugoslavije tako i prema stranim zemljama, prvenstveno Americi. To ranije iseljavanje bilo je uzrokovano prenaseljenošću, odnosno ekonomskim razlozima, dok je uglavnom u zadnjih šest decenija, budući da se iz ovog, za starocrnogorske prilike, imućnog sela, školovao relativno veliki broj ljudi, poprimalo motive odlaženja „za profesijom“. Ono je naročito došlo do izražaja u zadnje tri decenije, u kojima je postalo najintenzivnije. Pored ostalog, ono je uslovilo promjene i u posjedovnim odnosima u selu. Nekadašnje imovinske cjeline razmještene po bratstveničkim potesima na taj način su neumitno remećene, mada su, dugo održavanim pravom preče kupnje, ipak uveliko održane.

Što se tiče komunica, one su, nalazeći se na raznim stranama, isključivo bile vezane za bratstva. Tako su Lopičići i Pejovići imali komunice u Goloj strani, a Vujanovići, Tatari i Mašanovići u Riječkim stranama. Na drugoj strani, samo je jedan broj domaćinstava u privatnom posjedu imao „planinu“ y Zabrđu, odnosno između ljubotinjske, dobrljanske i konačke planine. Domaćinstava koja su tamo katunila stoku i imala svoje kuće i staje bilo je prije zadnjeg rata 11, dok je 6 davalo stoku na čuvanje u Lovćenu, Ćeklićima i u Kučima. Poslije 1945. god. takvih domaćinstava je do 1971. godine bilo 2, a y „seoskoj planini“ katunovanje je nestalo.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.