Poreklo stanovništva sela Utrg, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Zajedno sa Ovtočićima sačinjavao je teritorijalnu cjelinu plemena Zapadni podgor. Nalazi se poviše Ovtočića, zapadno od njih. Od njega do Građana ima 1 sat hoda, do Prekornice preko Kraca i Velje skale 1,30 h, do Brajića (preko Višnice, Javorka i putem Cetinje—Bucva 2,30 h i do Paštrovića, (preko Cerovice i Celobrda) 2,50 h.
Prema istoku se od Ovtočića razgraničava linijom koja vodi putem zvanim Marušnica, pa potokom ispod Rucine ipravcem pored izvora Budislavac do iza strane Peckove glavice; prema jugu su vijenci Štrbine, sa zapada Ćukovine i sa sjeverozapada glavica Oberi i prevoj (između padina Ćukovine i Rujevice) Krstad; sa sjevera su rječica Grabovštica i uvala Mačine do puta Marušnica. Naselje je djelimično nizno i grupno razmješteno pocnožjem Štrbine i Bukovine, kao i nešto niže, porsd crkve i na Žutom brijegu, Javoru i Petrovoj glavici.
Sačinjava ga pet grupa kuća, koje se zbog male razdaljine samo uslovno mogu uzeti kao zaseoci. Sredina sela (kod crkve) nalazi se na visini Od 350 m, a njegov atar dug (S–J) 4,8 km, i širok (Z–I) 2,6 km zahvata 12,70 km“ površine.
Istorijat.
Prije Boličina popisa, po kome je Utrg imao 45 domova i 100 vojnika, ne nalazimo druge podatke o njemu. Ostaje pitanje nije li y odnosnim turskim defterima popisan u sklopu Ovtočića. Početkom 19. vijeka Dipre i Somijer za kuće navode isti podatak, a za vojnike, prvi 110, a drugi 90. godine 1899. imao je 104 d. sa 411 stanovnika (210 m. i 201 ž.), zatim 1899. – 118 d. sa 455 stanovnika (223 m. i 232 ž; pismenih 108 m. i 2 ž.) i 1903. 126 d. Pripadao je podgorskoj kapetaniji. Erdeljanović je po bratstvima evidentirao 128 domova, od kojih samo Vukmanovića 58. Međutim, prema podacima iz 1925. godine selo je imalo 104 d. sa 345 stanovnika. Do 1948. taj broj se smanjio na 72:209, a prema narednim popisima kretao se ovako: 1953 (62:221), 1961 (49 :144) i 1971. (31 :76). Od zadnjeg broja te godine je 53 od rođenja živjelo u mjestu, 22 je doseljeno, i to: iz seoskih naselja iste (19) i drugih opština Crne Gore (3). Od njih se 14 doselilo prije 1941. god., a ostali poslije. Bila su 3 dnevna migranta. U posljednja dva popisa domaćinstva su prema broju članova bila: sa 1 (18:3), sa 2 (11:8), sa 3—5 (12:7) i sa više od 5 (8 : 3). Istovremeno je starosno-polna struktura mještana bila: y prvoj grupi 53:17 (ž. 19:6), u drugoj 55:29 (ž. 38 :16) i u trećoj 36:29 (ž. 26 :20).
Struktura stanovništva.
Prema obrazovnim obilježjima, mještani su bili: bez škole 57 : 29 (ž. 52:26), sa četvorogodišnjom 50:32 (ž. 17 : 13), sa osmogodišnjom 3 : 8 (ž. 2 : 2), sa srednjom (2 : 1), a nepismenih je bilo 43 : 23 (ž. 42 : 23), od kojih starijih od 35 godina 32 :23, dok je kvalifikovanih radnika 1971. bilo samo 2.
U istom periodu je posjedovna i dohodovna struktura domaćinstava bila: bez zemlje (1 :0), do 2 ha (16 :8), sa 2—5 (23 : 13). i sa preko 5 (9 :0), a prema dohotku — poljoprivrednih 19:0, mješovitih 28 :4 i nepoljoprivrednih 2 :27.
U 1953. godini 74 aktivna izdržavala su 111 lica; u poljoprivredi 50:46; lica sa ličnim primanjima bilo je 26. U naredna dva popisa taj odnos je izgledao ovako: aktivnih 37 : 13, izdržavanih 91 :34; u poljoprivredi prvih 26:0 i drugih 24 :4, a sa ličnim primanjima 16 : 28.
Tip sela.
Iako ga sačinjava pet dijelova – Pod stranom 6 kuća, Gomile 11, Gornje kuće 2, Pod crkvom 9 i Skalice 17, zbog znatne grupisanosti kuća u njima Utrg pripada polurazbijenom tipu naselja. Prosječno rastojanje između zaselaka je oko 200 m, a srednja udaljenost kuća od središta naselja je 0,3 km. Od postojećih kuća 3 su prizemne, a 42 na izbi; sve su pod tiglom, 31 je sa daščanim plafonom, 11 sa malterisanim i 3 bez njega. U međuratnom periocu prepravkama i dogradnjom na. 12 kuća izgrađeno je 8 soba, 7 kuhinja i 4 ostave, a u poratnom na 8 kuća 8 soba, 4 kuhinje i 2 ostave. Stambeni fond sela sačinjavaju 33 stana sa 1.449 m2, od kojih su 18 iz prvog, 7 iz drugog, 2 iz trećeg i 6 iz četvrtog perioda. Prema vrsti su: 27 jednosobnih i garsonjera i 2 dvosobna. Iste godine 4 stana su bila napuštena na duže vrijeme, a 10 je korišćeno za odmor i rekreaciju.
Vode.
Selo koristi izvorsku i akumuliranu vodu. Najjači izvor je Bydislavac, koji se nalazi u blizini granice prema Ovtočićima. Stalno je aktivan i preko ljeta; kad presuše neki izvori, selo ga najviše koristi. Niže njega je izvor Bujici, zatim Ušljivac (blizu potoka y sredini sela), pa Braštanovica (pri padini Bukovine), koji je proveden za jedan dio sela, i Krstac, takođe proveden sa mjesta zvanog Gornja voda. Dovedena je na put, tj. na Krstac i koristi se kao kolektivna svojina. Sem njih y selu ima 5 privatnih bistijerni, od kojih su 4 izgrađene u međuratnom, a 1 u poratnom periodu. Selo je imalo i vodenicu koja je radila do 1935. godine.
Stanovništvo i migracije.
U selu su jula 1972. godine živjeli:
-Vukmanovići (20 d.),
-Strahinje (3),
-Hajdukovići (5),
-Jovetići (3),
-Mijači (3),
-Nikotići (1).
Povremeno dolazi 18 d. (iz Titograda 3, iz Bara 8, Cetinja 3, Petrovaca 1, Beograda 3). U Vojvodinu je kolonizovano 7 d.
Promjene y selu tipične su za prezentaciju sličnih promjena u drugim ovdašnjim selima. Ilustruju ih činjenice, zabilježene na licu mjesta. Takve su, na primjer, sljedeće: y 6 kuća zaseoka pod stranom sada živi 7, a prije rata je živjelo 14 d., u zaseoku Gornje kuće su 2 kuće duge po oko 30 m; y njima sada živi 2, a prije rata je bilo 18 d., od kojih sada žive – y Baru 2, y Vojvodini 1, y samom selu su kupila drugu kuću 2, u Petrovcu 1, y Beogradu 1 i u Novom Sadu 1, dok su se ostala domaćinstva iskopala; u 9 kuća zaseoka Pod crkvom, sada živi 4, a prije rata je bilo 19, Od kojih se 10 iskopalo; u 19 kuća zaseoka Skalice danas je 10, a uoči rata bilo je 29 domova, od kojih se iselilo 10, a iskopalo (Jovetića i Hajdukovića 5 i Strahinja 4) 9 d.
Utrg se smatra prirodno najdiromašnijim selom y Crmnici na jednoj, i najpoznatijim po pečalbi i broju intelektualaca na drugoj strani. Samo iz zaseoka Pod stranom išlo je u Ameriku i Australiju ili je i sada tamo 16 osoba, a iz ostalog dijela sela, samo Vukmanovića je bilo 37 i iz drugih bratstava još 40. Emigracija je bila najjača počev od 1900. god. pa do balkanskih ratova. Nešto manje nastavila se do drugog svjetskog rata. Jedan broj se dobrovoljno vratio za balkanske ratove, a zatim se ponovo vratio da bi opet došao za prvi svjetski rat.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Selo je električno osvjetljenje uvelo 1952. godine. Otada pa za naredne dvije decenije mještani su pribavili 11 električnih šporeta, 10 frižidera, 2 televizora i 6 radio-prijemnika (8 tranzistora), zatim od namještaja – 20 d. ima postelje novijeg tipa, 5 kauče itd., dok od ostalih stvari – 6 domaćinstava ima stare kovčege za ostavu, 5 stari pribor za pečenje hljeba, 8 stolovače, 11 običan šporet, 9 se još služi ognjištem itd.
Pored električnog osvjetljenja za naselje sada postoje i druge povoljnije okolnosti. Naime, 1960. godine izgrađen je krak puta (2,5 km) od puta Cetinje-Jadranska magistrala, do koje je Od sela 5 km, a do Virpazara 13, Odnosno do Petrovca 27. Nedaleko, u Donjim Brčelima je prodavnica, do koje od Titograda svakodnevno saobraća autobus.
Što se tiče pomoćnih objekata, oni su, naročito kada je u selu bilo i do 1.500 grla stoke, nadomještavani donjim dijelovima kuća i oborima. U planini, pak, postojale su brojne staje. U selu je 1972. bilo 13 štala, dok su se donji dijelovi 33 kuće koristili — bilo za stoku i živinu ili ostavu. Manje-više sve kuće imaju ograđena dvorišta, a neke i prostrane tarace. Iste godine evidentirali smo da 18 d. Ima okućnice, čija je veličina bila do 200 m2 (6), Od 200 do 400 m2 (10) i od 400 do. 600 m2. Prosječna udaljenost imanja van okućnice je oko 0,5 km. Ha prvima, kao i na manjim dijelovima drugih imanja gaje ce vinova loza i povrće, dok je y novije vrijeme pretežni dio, posebno onih daljih imanja, zalivađen. I ovdje je pravo preče kupnje bilo na snazi. Vukmanovići, kao bratstvenička jačina, držali su se svojih imovinskih potesa sve do novijeg vremena, kada je velika pokretljivost stanovnika, raslojavanje sela i gotovo korjenita relokacija domaćinstva prouzrokovala poremećaj i u rasporedu imovinskih cjelina. U tom, kao i y pogledu renoviranja starih i podizanja novih kuća, poglaviti udio su imali povratnici iz Amerike.
Podgorska (Utrga i Ovtočića) planina zahvata relativno veliki prostor. Ona se dužinom od oko 3,5 km, počev od Štrbine, tj. od izvora Vidrana pa preko izvora Cerovice do Golog brda graniči sa paštrovskom planinom (tuda je y stvari vodila granica između Austrije i Crne Gore), zatim se odatle preko Krstovog kamena do Javora graniči prema Brajićima (tuda je takođe bila austrijska granica) pa dalje do vrha Tatarije i preko Vilina i Kosmate glavice do Velje skale prema prekorničkoj planini i najzad odatle dalje na Koritsku stranu do Konja prema planini Građani. U planini su ograničene i ispašne i šumske površine, a tri četvrtine sačinjavaju privatni posjedi. Preostala četvrtina podijeljena je između bratstava. Najveći dio imali su Vukmanovići. Na komunici su ispaše bile kolektivne, samo se šuma bez odobrenja nije mogla brati. Odobrenje je davalo bratstvo. Inače, cijelo podgorsko pleme imalo je komunicu od Igumanove voce do Bjelasice; u njoj su prava bila kolektivna, ali se malo koristila. Ranije su zbog planine relativno česti bili sukobi između Podgorana i Brajića i Paštrovića. U zajedničkoj podgorskoj planini Utrg ima dva dijela, a Ovtočići treći. Umjesto toga Ovtočići imaju veći prostor u užem dijelu seoskog atara cijelog Podgora.
Uoči zadnjeg rata oko 20 d. je izjavljivalo stoku na katune (Njegalicu i Cerovicu), gdje su imala svoje staje i torove, a danas to čini samo jedno domaćinstvo.
Pamte ovdašnji vitalni i bistroumni stariji mještani mnogo pojedinosti iz ranijeg mukotrpnog života ovog tada prenaseljenog, ali vrlo preduzimljivog sela. Najradije pričaju o ratovima, stranstvovanju i pečalbi. Pričaju sa nostalgičnim akcentima o nekadašnjem „dinamičnom“ životu u selu, o 6patstveničkoj i plemenskoj slozi i solidarnosti. Pričaju sa sjetom, ali i blagosiljaju velike promjene do kojih je došlo, promjene u kojima se bolje živi. Intimno, nerado se mire što su u manjini ostali na selu, jer im je teško zamisliti da su tako naglo ostali bez onih zajedničkih običaja, koji su u njihovo vrijeme značili red i rad za napredak kuće, bratstava i plemena. Preko ljeta, ovo, kao i druga sela, oživi dolascima i privremenim boravkom rodstvenika iz raznih krajeva, pa i inostranstva. Razgovori se tada vraćaju i na minule intime seoskog života, koji je već uveliko prošao i y zadnjim svojim ostacima još brže odlazi u nepovrat. Uz kafu i piće prisjećaju se, recimo, kako su kafu i šećer, jeftinije kupljene u Virpazaru, mogli za vrijeme Austrije skuplje prodati u Petrovcu i Budvi. Još više se tamo moglo zaraditi na prodaji mesa i pića. A za prodato trebalo je kupiti so, petrolej, tekstil i dr. Izdrživi i hitri pješaci do Udaljenih gradova bili su na glasu. Za vino, koje je nešto slabije od donjocrmničkog, takoće je trebalo naći kupca, od Bara, Petrovca i Budve do Cetinja, Rijeke Crnojevića i Podgorice.
Pamte se nekadašnji skadarski i podgorički opanci i emigrantske cipele pre kraja prošlog i početkom ovog vijeka a obuće, koja je istisnula do tada jedinu oputu. Pominju se vrijedne i umješne žene – tkalje i pletilje i njihovi durašni sukneni proivvodi. Crmničke valjaonice eukna bile su značajne koliko i mlinovi. Pominju se radini i uporni pečalbari, njihove zarade kupovine. Još više su svježa sjećanja na školovanje djece u međuratnom periodu, periodu kada se na školu pogotovu gledalo ne samo kao na glavni izlaz iz prenaseljenosti gi ekonomskih tegoba nego i “kao na tntajizšedniji .put ličnog prosperiteta i boljeg života. Ističu nametne, energične i borbene pojedince, znajući pojedinosti iz njihovog života. Sjećaju ice mnogih poginulih u minulim ratovima i bez dvoumice znaju gdje se ko od preživjelih i odsenjenih nastanio. Negoduju kako bratstvenici rijetko navraćaju u selo; ca odobravanjem i povezanom vističu oke koji o svojoj starevini i obradi imanja gvode brigu. Današnje samodoprinose za koje se obično traži učešće golih, uključujući i one koji žive i rade van sela i povremeno u njega dolaze, drže kao nove mjere za zajedničke radnje na dobrobit sela, ali ih ujedno osjećaju i kao eho i priziv nekadašnjih zajedničkih obaveza i seoske sloge.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)