Poreklo stanovništva sela Sotonići, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se na samom domaku magistrale prema Petrovcu, na četvrtom kilometru od Virpazara. Prostiru se na južnim kosama i zaravnima niže Bjelasice, prema rječici Bistrici. Sa istoka se graniče Crmničkim poljem, sa jugoistoka i juga Brdom i Krstatom pločom, sa jugo–zapada Bistricom, sa zapada padinama zvanim Baline (koje siječe magistrala) i sa sjevera Bjelasicom. Niži i veći dio tog prostora ima ugnut i zaklonjen položaj sa veoma povoljnim prirodnim uslovima. Od susjednih naselja su udaljeni –– od Mačuga 1 km, od Orahova 2, Brijega 2, Bukovika 3, Boljevića 4,5, Brčela 4, Gluhog Dola 5 i od Limljana 6 km.
Na visini su (crkva usred sela) od 120 m. Atar sela dug je (Z–I) 3,1 km, širok (S–J) 3 km. i zahvata površinu od 9,41 km2.
Istorijat.
Pominje se u povelji Ivana Crnojevića 1482. godine. Selo je po defteru iz 1521. godine imalo 50 kuća, a 1523. godine isto toliko. Gotovo vijek kasnije Bolica navodi da je naselje imalo 43 d. i 94 vojnika. Početkom 19. vijeka Dipre za kuće saopštava isti podatak, a za ljude sposobne za oružje kaže da ih je bilo 90. Somijer pak ponavlja drugi podatak, a za kuće navodi da ih je bilo 45. Godine 1865. Sotonići su imali 116 d., zatim 1879 ·— 127 sa 578 stanovnika (281 m. i 297 ž.), a 1889. 133 d. sa 641 stanovnikom (310 M. i 333 ž.; pismenih 151 m. i 5 ž.) i 1903. 154 d. Te godine y sastav Sotonića (kao kapetanije) ulazili su pored Virpazara (15 d.), koji je od sela malo udaljen, i ovi njegovi dijelovi — Mačuge 23 d., Rasalići 29, Gornjeselo 39, Srednje selo 31 i Nikolići 17. Godine 1879. u selu je bilo 10 d. sa 8—10 članova, zatim 1 sa 11 i 1 sa 12 članova. Erdeljanović je u selu nabrojao 99 d., a 1925. bilo je, uključujući Mačuge, 131 sa 681 stanovnikom. Do 1948. taj broj je za oba naselja opao na 115:399, a samo Sotonići su imali 86:307. Na zatim: 1953 (87:324), 1961 (91:320) i 1971 (86 : 260). Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (22:31), sa 2 (27 : 12), sa 3–5 (27:29) i sa više od 5 (21 :15). U 1971. godini u selu je živjelo 149 starosjedilaca, a doseljenika 108, od kojih su 45 iz gradskih, a ostali iz seoskih naselja. Dnevnih migranata bilo je 26. Osnovne grupe starosno–polne strukture y posljednja dva popisa izgledale su ovako: prva 108:85 (ž. 57:39), druga 153:102 (ž. 83 : 51) i treća 59 :73 (ž. 39 : 52). Nasuprot opadanju prvih dviju grupa, vidan je porast treće, naročito žena.
Struktura stanovništva.
Obrazovna obilježja mještana y tom periodu bila su: bez škole 90:69 (ž. 80:60), sa četvorogodišnjom 130:96 (ž. 57 :51), sa osmogodišnjom 21 :26 (ž. 6 : 11), sa srednjom 10:4 (ž. 1 :2), sa visokom (1 :3) i kvalifikovanih radnika 6:12 (ž. 1:5), a nepismenih 62:56 (ž. 50 :53), od kojih su stariji od 35 godina 60:49 (ž. 58:38).
Struktura domaćinstva prema veličini posjeda tada je bila: bez zemlje (12 :13), do 2 ha (34 :47), sa 2–5 (34 :11) i sa 5 i više (11:4), a prema izvorima prihoda — poljoprivrednih 50 19, mješovItih 31 : 7 i nepoljoprivrednih 10:60.
U 1953. godini 145 aktivnih izdržavalo je 159 lica; y poljoprivredi 98:92. Od drugih djelatnosti najveći broj je bio angažovan u građevinarstvu (30). Međutim, u naredna dva popisa taj odnos je bio: aktivnih 118 :69, izdržavanih 178 :136 ; u poljoprivredi prvih 89:33 i drugih 93:41. Pored poljoprivrede najviše ih je radilo u trgovini, ugostiteljstvu i saobraćaju (9 : 16). U zadnjoj popisnoj godini bilo je 26 dnevnih migranata.
Tip sela.
Prema položaju kuća, njihovoj gustini i opštem izgledu, Sotonići pripadaju polurazbijenom tipu naselja. Sastoje se iz 3 veća i 3 manja zaseoka. Srednja udaljenost kuća od sredine naselja je oko 0,6 km.
Zaselak Rasalići je y donjem dijelu sela (27 kuća); Gornje selo je y gornjem dijelu, iznad magistrale (16 kuća); zaselak Nikolići je y najgornjem dijelu na stranama Bjelasice (10 kuća); zaselak Gaževići je u srednjem dijelu (5 kuća); na Radovića glavici, istočno od sela, pored magistrale su Radovići (6 kuća) i u najnižem dijelu sela, pored Crmničkog polja je zaselak Mirosalići (3 kuće). Svih 67 kuća je 1971. popisano kao 98 stanova sa 3.352 m2, od kojih je iz prvog perioda 70, drugog 4, iz trećeg 6 i iz četvrtog 6. Od njih je 29 sa otvorenim ognjištem, 1 sa zemljanim podom, 1 sa električnim osvjetljenjem i vodovodom, 73 sa električnim osvjetljenjem i 14 bez električnih instalacija. Od postojećih kuća 6 je prizemnih, 60 na izbi i 1 dvospratna; sa daščanim plafonom ih je 35, malterisanim 21 i bez njega 1. U međuratnom periocu, prepravkom ili dogradnjom na 18 kuća napravljeno je 9 soba, 5 kuhinja i 2 ostave, a u poratnom na 44 kuće –– 38 soba, 40 kuhinja i 16 ostava.
Današnja struktura stambenog fonda izgleda ovako jednosobnih stanova i garsonjera ima 42, dvosobnih 21, posebnih soba 17 i trosobnih 8. Od njih je nastanjeno 80, napuštenih na duže vrijeme 7 i privremeno nastanjenih 1; samo je 1 namijenjen odmoru i rekreaciji.
Stanovništvo.
U selu žive:
-Kojičići (9 d.),
-Đuranovići (3),
-Srzentići (2),
-Stijepovići (1),
-Savićevići (7),
-Damjanovići (2),
-Markovići (4),
-Popovići (5),
-Stankovići (6),
-Vukosavovići (7),
-Stojanovići (4),
-Bajkovići (2),
-Filipovići (1),
-Mitrovići (6),
-Ulame (1),
-Igumanovići (1),
-Radovići (8),
-Jovetići (1),
-Gaževići (5),
-Nikići (1) i:
-Boškovići (1).
Povremeno na starevinu dolazi 15 d., i to iz Bara 7, Titograda 4, Beograda 2, Nikšića 1 i Novog Sada 1. O ranijoj pokretljivosti stanovništva Luka Ristov Kojičić (star 70 godina) saopštio nam je da je preko 90 mještana iz Sotonića išlo y C. Ameriku, Kanadu, Australiju, Carigrad, Grčku i druge zemlje. Najviše emigranata je bilo od 1905. do 1910. godine. Manji broj ostao je tamo da živi, a veći se vratio za balkanske ratove, u kojima je iz sela učestvovalo 80 pušaka.
Vode.
Selo je dobro opskrbljeno vodom. Izvori cy: Šanik (u Raselićima), Ivanštica (kod crkve), Vodaukrš (kod magistrale), Vodica (iznad magistrale, u Bjelasici). Iz Vodice se vodovodom (napravljen prije rata) snabdijeva gornji dio sela. Tu je zatim izvor Vladimir (ka sjeveroistoku, u Bjelasici), iz kojeg se vocom snabdijeva zaselak Nikolići; Joševik (iznad Crmničkog polja), iz koga se vodovodom snabdijevaju Virpazar i Mali točak (kod kuća Popovića).
Rječica Bistrica dotiče iz Bukovika i uliva se u Crmnicu. Obično pored samih kuća, napravljeno je 14 bistijerni, koje se koriste za kućne potrebe. Građene su uglavnom prije 1945. godine, kada je, zbog većeg stočnog fonda, potreba da voda bude bliže kući bila veća.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Od 1959. godine, kada je uvedena električna struja, selo je pribavilo 50 električnih šporeta, 50 frižidera, 18 televizora, 48 radio–prijemnika, 12 gramofona. Velike promjene su nastale u pokućstvu i namještaju. Ovo bogato selo, blagodareći položaju i saobraćajnoj povezanosti, moglo bi se uzeti kao valjan primjer transformacije jednog prigradskog naselja.
Što se tiče pomoćnih objekata, oni su ovdje manje–više sastavni dijelovi kuća na „dva boja“. Donji dio kuće se višestruko koristi, odnosno gotovo u podjednakoj mjeri i za stoku, i kao magacin, i za živinu.
Za ostavu se koriste pokrivene tarace, kao i prostor ispod njih. Na podizanju relativno malog broja štala uticalo je i to što Sotonići nisu imali „planinu“, pa su više bili upućeni na držanje krupne stoke. Poslije pada Ulcinja knjaz Nikola je Sotonićima ponudio planinu u Brivskoj gori (kod Ulcinja). Ponudu međutim nijesu prihvatili, govoreći da ne žele „da se iskopaju” od bolesti (od malarije) u tom kraju. Umjesto njih ponudu su prihvatili Kuči.
S druge strane Sotonići su poput okolnih sela imali relativno velika imanja u Crmničkom polju. Imala su ih sva domaćinstva. Sa njih su ubirala i po preko 100 bogaša kukuruza. Na imanjima, bližim selu, više se gajila pšenica. Do drugog svjetskog rata polje je za selo bilo žitnica; sada je ono dosta zapušteno, zamočvareno. Otuda se i postojeća gumna (8 bratstveničkih i 4 privatna) sada neznatno koriste.
Bila su neophodna dok se koristilo polje. U istom smislu su i dvorišta tada imala značajniju funkciju; preko ljeta su služila i za ostavu fruta i poljoprivrednog inventara.
Na osojnim padinama Bjelasice neka bratstva su imala komunice, koje su zbog velike strmine korišćene samo za sječu, mahom sitne šume.
Osim na okućnicama, koje najveći broj domaćinstava posjeduje, i na bližim imanjima, od kojih je znatan dio „na međe“, takođe se uzgaja vinova loza, smokva i drugo voće.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)