Poreklo stanovništva sela Ovtočići, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Položaj sela.
Nalaze se između Utrga i Tomića, udaljenih od sela za oko 1 km. Sa sjevera se graniče vrhom Biograd (na brdu Konju) i Konjskim gredama, sa jugozapada i zapada se preko zaravni Rudine i izvora Bujaci razgraničavaju sa Utrgom, sa juga ih kao sastavni dio vijenca Štedima ograničava Čemerikovac, sa jugoistoka i istoka ih prema Tomićima ograničava linija koja se od izvora Smokov vijenac nastavlja potokom, nastalim od istog izvora, do njegovog ušća y Orahovšticu i sa sjeveroistoka potez od te rijeke preko Gradske (šumski zabran) do Konjske grede. Kao gotovo sva crmnička sela i Ovtočići imaju iskošenu topografsku poziciju. Kuće su mjestimično grupisane i izvjesno iznesene na bregovitom terenu, a oko njih su imanja, većinom na međama. Niže sela prolazi put od Cetinja prema Jadranskoj magistrali, a od njega se prema Orahovštici steru nagnute, pitome zaravni. Selo je na visini (kod crkve) od 150 m, a atar mu po dužini zahvata (S–J) 3,4 i po širini (Z–I) 1,4 km, tj. 4,55 km2 površine.
Postanak sela.
Selo se pominje y povelji Ivana Crnojevića 1482. godine. Ivan daje Vranjinskom manastiru „u Orahovo zemlje i jazove čto bjehu pritisli Dupiljani i Sotonići, i jošte čto bjehu pritisli Optočići i Sotonići i Dupiljani i Tomići pod Brčeli”. Po defterima iz 1521. i 1523. godine Ovtočići su imali 31, odnosno 37 kuća. Prema Bolici, početkom 17. vijeka imali su 37 kuća i 95 vojnika, a dva vijeka kasnije Dipre i Somijer navode isti broj kuća i 90 vojnika. Godine 1879. imali su 98 d. sa 437 stanovnika (224 m. i 213 Ž.). Jedno domaćinstvo imalo je 15 članova, jedno 13 i jedno 11. Zatim je 1899. u selu bilo 106 d. sa 532 stanovnika (274 M. i 258 ž.; pismenih 121 m. i 2 Ž.), a 1903. god. 113 d. Pripadali su podgorskoj kapetaniji. Erdeljanović je y selu nabrojao 109 d., a 1925. bilo ih je isto toliko sa 403 stanovnika. Nadalje, broj jednih i drugih kretao se ovak0: 1948 (105 :359), 1953 (96 335), 1961 (87 :277) i 1971 (70 :225). Od njih 173 Od rođenja živi u selu, a 52 se doselilo iz seoskih naselja iste (27) i drugih (25) opština Crne Gore, i to: 25 prije 1941, a ostali Poslije te godine.
Sastav stanovništva.
Sastav domaćinstava prema broju članova u zadnja dva popisa bio je: sa 1 (21 :14), sa 2 (23 :18), sa 3—5 (31 :26) i sa 5 i više (12 : 13). Sastav mještana, pak, prema starosti i polu y istom periodu izgledao je ovako: y prvoj grupi 117 :89 (ž. 71 :45) i y trećoj 70 :74 (ž. 41 :37). Obrazovna struktura mještana u tom periodu bila je: bez škole 93:69 (ž. 88:51), sa četvorogodišnjom 12’1:109 (ž. 47:39), sa osmog0dišnjom 8 :25 (ž. 2 :8), kvalifikovanih radnika 1 :5 (ž. 1 :0), a nepismenih 63 :53 (ž. 54 :47), od kojih starijih od 35 godina 62 :46 (ž. 57 :41). Sa srednjom spremom y 1971. god. bilo ih je 5. Istovremeno je struktura domaćinstava prema veličini posjeda i izvorima prihoda bila sljedeća: bez zemlje (7 : 12), do 2 ća (21 :14), sa 2—5 (22 :26) i sa 5 i više (27 :25), a zatim poljoprivrednih domaćinstava 41 :16, mješovitih 39 :11 i nepoljoprivrednih 7 :43. U 1953. godini 142 aktivna izdržavala su 174 lica, od kojih u poljoprivredi 106 : 131. Te godine je y građevinarstvu radilo 13, a bilo je 19 lica sa ličnim primanjima. U naredna dva popisa taj odnos je bio sljedeći: aktivnih 82 :52 i izdržavanih 158 :128, y poljoprivredi prvih 75 :34 i drugih 25 :50, a lica sa ličnim primanjima 37 :45. Dnevnih migranata je bilo 15.
Tip naselja.
S obzirom na to da selo uglavnom sačinjava nekoliko relativno zbijenih grupa kuća, Ovtočići se mogu svrstati y zbijeni tip naselja. Na takvu fizionomiju naselja uticali su kako topografski elementi, tako još više bratstvenički faktori. Naročito su se stara bratstva držala prvobitnih jezgara naselja i oko njih se širila. Te grupe kuća, čija je prosječna međusobna udaljenost 100–200 metara, mještani podvajaju kao zaseoke, budući da oni sadrže crte bratstveničkih cjelina, po kojima su dobili nazive. To cy: Vujačići (23 kuće), Ljutice (3), Grabovice (5), Janjevići (6), Stijepčevići (13), Petanovići (4), Vukanovići (4) i Tomovići (8). Prvi se prostire vrhom i podnožjem Medina brijega, drugi na poljani Ljutičića, treći na Grabovičinoj glavici, u Rudinama i kod izvora Bujaka, četvrti na Janjevića glavici, peti na Skalici Stijepčevića, šesti na Skalici Petanovića, sedmi na kršu Vukanovića i osmi na glavici Tomovića. U selu ima velikih kuća, y kojima stanuje po nekoliko domaćinstava, kao na primjer u Janjevićima, gdje u 2 kuće, od kojih je jedna duga oko 50 m, živi 6 domaćinstava.
Od ukupno 57 kuća, 12 je prizemnih, a 45 na izbi; sve su pod tiglom, a 35 je sa daščanim plafonom, 21 sa malterisanim i 1 bez njega. U međuratnom periodu prepravkama i dograđama 13 kuća izgrađeno je 15 soba i 10 kuhinja, a y poratnom y 12 kuća 20 soba, 10 kuhinja i 8 ostava. U stambeni fond popisano je 71 stanova sa 2.976 m2, od kojih su 28 iz prvog perioda, iz drugog 12, iz trećeg 11 i iz četvrtog 20. Stanova sa otvorenim ognjištem bilo je 30; 2 su imala zemljani pod, a 68 električno osvjetljenje. Prema vrsti cy: 29 jednosobnih i garsonjera, 22 dvosobna, 16 posebnih soba, 3 trosobna i 1 četvorosobni. Karakteristično je napomenuti da su svi oni stalno nastanjeni, odnosno da nijedan nije namijenjen povremenom korišćenju ili odmoru i rekreaciji.
Poreklo stanovništva.
U selu žive:
Vujačići (21 d.),
Kosovići (1),
Tomovići (10),
Ljutice (6),
Grabovice (5),
Janjevići (6),
Stijepčevići (12),
Petanovići (8),
Bykanovići (5) i
Pobori (1).
Povremeno dolazi 19 d.; najviše iz Titograda. Vujačići, računajući po svom rodoslovu, tvrde da ovdje žive već 370–400 godina. Kažu da su se samo Grabovice doselile prije njih. Do prvog svjetskog rata i nešto manje u međuratnom periodu mnogi mještani su išli u pečalbu (oko 35), najviše y C. Ameriku.
Vode.
Selo se vodom opskrbljuje iz izvora, zvanih Vrelo podgorsko, Smokov vijenac, Grašina, Crni potok, BUDislavac, Tanjušica, Bujavci, Krivi orah i Kosova voda. Nijedan ne presušuje. Nema kuće koja je više od 150 m udaljena od izvora. Pored njih u selu postoji 6 bunara (3 su izgrađena prije 1918. g0dine i 3 do 1941), kao i 9 bistijerni, napravljenih poslije 1945. godine. Bistijerne su uza same kuće i više se koriste za kućne potrebe i pojenje stoke. U gornjem toku Orahovštice, dužinom od oko 0,5 km bilo je do drugog svjetskog rata 10 mlinova; sada, pak, ali na struju, rade 2. bile su tu do prvog svjetskog rata i 4 valjaonice za sukno.
Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.
Od 1952. godine, kada je selo uvelo elektriku, pribavljeni su 31 električni šporet, 21 frižider, 15 televizora, 41 radio-prijemnik, 12 gramofona i dr. Ipak, y znatnom broju kuća zadržale su se mnoge stare stvari, kao crepulja, sač i verige, stare skancijere, kovčezi, stolovače, kreveti, gusle i sl.
Velike dvobojne kuće najčešće su služile, a uveliko i sada služe, za smještaj svega što određena familija ima. Praktično je svaki njihov kutak od potkrovlja do izbe i prostora ispoc taraca, koje su ovdje, pogotovo na starim kućama, prostrane i gdjekoja na voltovima, bio iskorišćen. Isto tako i dvorišta. Iako su ovdje uslovi za zemljoradnju, prvenstveno za vinogradarstvo povoljni, držalo se i dosta stoke tako da je gradnja većih kuća na izbi bila nužna. Stoga je anketar, recimo, evidentirao samo 15 štala i 5 kućarica za živinu, a nijedan posebni pomoćni objekat kao magacin. Zbog nagnute i bregovite ekspozicije naseljenog dijela atara i grupisanog položaja kuća y njemu, okućnice su relativno male, pa i bliža imanja van njih, dok su ona nešto udaljenija, veća.
Bratstveničke grupacije kuća su y svojoj podvojenosti znatno očuvale imovinske cjeline. Vratstveništvo je upravo jako naglašavano pravom preče kupnje, zasnovanom na krvnom sr0dstvu. Bilo je na primjer slučajeva da Vujačić neće da kupi imanje u Stijepčevića, dok prvo ne bi utvrdio da su svi Stijepčevići ponuđeni da kupe to imanje. Pa ipak imovinski potesi su remećeni naročito u novije vrijeme; ranije više radi davanja imanja na miraz, domazetstvo i nasljeđe, a kasnije zbog rasprodaje.
Na jačanje bratstveništva i splemenjivanja uticalo je posjedovanje planine i borba za njeno čuvanje i širenje. Planina je zahvatala prostor na jugozapadnom potezu – prema Njegalici, Graboljanima i Paštrovskoj gori, tj. prema Brajićima. Oko njenih granica su se katkada sporili sa Brajićima i Prekorničanima. Planina je za Ovtočiće imala veliki značaj. Uoči drugog svjetskog rata tamo je na svoje ili bratstveničke katune 45 d. izjavljivalo stoku i imalo svoje omanje kuće ili staje. U poratnom periodu od 20 d. koja su od 1945. do 1950. godine nastavila katupovanja, taj broj je do 1971. opao na 3, mada još 12 njih tamo ima kuće ili staje. Ranije je oko 15 d. i preko zime tamo držalo stoku. Planina je bila bratstvenički ukomunjena. Na takvim dionicama pojedina domaćinstva su imala posjede, najčešće njive. Tu su bile i staje, uglavnom suvomeđe i pod slamom. Ispašni i šumoviti dijelovi planine su, poglavito y okviru bratstva, kolektivno korišćeni.
Danas su uslovi za razvoj ovog, poput drugih okolnih sela znatno poboljšani. Pomenuti put pored sela, elektrika, škola, prodavnica u Brečelima i autobuske veze koje vode prema Virpazaru i Titogradu, s jedne i na Cetinju s druge strane, su okolnosti kojima će selo nemi– novno prevazići postojeću, relativnu stagnaciju.
IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.
Komentari (0)