Poreklo prezimena, selo Komarno (Bar)

16. april 2021.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Komarno, opština Bar – Crna Gora. Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Nalazi se gotovo na sredini puta od Virpazara prema Rijeci Crnojevića. Naselje je relativno veliko i razgranato. Sa sjevera i sjeveroistoka graniči se sa Komaršticom i Zlom gorom, sa istoka prema Dabovićima prevojem Gradište, sa jugoistoka, juga i jugozapada Brijegom, Straočem i Ušitcom i Marati brijegom i sa zapada i sjeverozapada prevojem između Marati brijega i Gradićkog krša (preko koga vodi put za Ljubotinj) i Drijevskom glavicom. Naselje sa većim dijelom atara zahvata dosta uravnjenu i prostranu uvalu i niz manjih ulegnuća koja su sa njom povezana. Naselje je većim dijelom razmješteno njenim obodom, pri stranama brda, a ima kuća i u samoj ravni. Atar sela zahvata površinu od 9,10 km2, dug je (CZ-JZ) 3,2 km i širok (SZ–JI) 2,4 km.

Naselje se nalazi na visini (kod crkve) od 250 m.

Istorijat.

O postojanju kakvog starog naselja u području Komarna ne može se ništa pouzdano reći. Činjenica je, međutim, da i y ovoj oblasti ima mjesta sa nagomilanim kamenjem, čija se starost vezuje za ilirsko doba. Iz doba Rimljana, pak, topografski gledano održiva je pretpostavka da se preko njega ka Rijeci Crnojevića odvajao krak puta koji je vodio od primorja prema Duklju. Erdeljanović tvrdi da do početka 19. vijeka ovdje „nije bilo nikakvog naselja“. Tek tada su, kaže on, bratstva sa Trnova naselila Komarno i ono je postalo „selo“ s tim imenom. Ranije se „Komarnom zvalo samo zemljište Komaranskog polja”. Međutim, Komarno se u defteru iz 1521. godine navodi kao mahala sa 22 kuće i 4 baštine a 1523. kao selo sa 18 kuća. Belica ga takođe navodi kao naselje sa 27 kuća i 60 vojnika, ali ga y statističkom pregledu kod Diprea i Somijera nema. Bolica takođe pominje Komarno kao naselje na teritoriji Ljubotinja, ne navodeći broj domova, već samo vojnika (30). Isti slučaj je i sa Trnovom. Zajedno sa Trnovom, Komarno je 1865. godine imalo 122 d., a y njemu samom je 1899. bilo 50 d. sa 435 stanovnika (228 m 207 ž.), pismenih 67 m. i 3 ž. Godine 1903. zajedno sa Trnovom imalo je 92 d. Erdeljanović, pak, tretira Komarno kao sastavni dio „predjela Trnova“ i za njega posebno ne navodi broj domaćinstava. Međutim, 1925. gocine Komarno je imalo 45 d. sa 200 stanovnika, a 1948. 56 :258. Do 1953. godine taj broj se popeo na 62 :233, a zatim rapidno opao, tako da je u trećem popisu iznosio 49 : 159 i y četvrtom 39 : 108.

Struktura stanovništva.

U obrazovnoj strukturi stanje je bilo ovo: bez škole 61 :31 (ž. 22 :50), sa četvorogodišnjom 66 :49 (ž. 25 :22), sa osmogodišnjom 3:4 (ž. 0 :2), sa srednjom (2 :2), sa višom i visokom 0 : 1 i kvalifikovanih radnika 3 :3. Nepismenih je bilo 41 :26 (ž. 39 :24), od kojih su stariji od 35 godina 40 : 25 (ž. 38 : 23). U strukturi domaćinstava prema veličini posjeda y istom periodu zapažaju se znatne promjene: bez zemlje je bilo 8 : 6, do 2 ha 41 :21, sa 3–5 ha. 0 : 11 i sa preko 5 ha 0 : 1. Prema izvorima prihoda, pak, poljoprivrednih domaćinstava bilo je 17 : 8, mješovitih     24 :7 i nepoljoprivrednih 8 :28. Podaci o aktivnosti mještana govore. da je 1953. godine 105 aktivnih izdržavalo 117 lica i da je taj odnos kod poljoprivrednog stanovništva bio 78 : 81. Za naredne gotovo dvije dekade promjene u tom pogledu izgledale su ovako: aktivnih 51:29; y poljoprivredi 38 :15, a izdržavanih 96 : 54; y poljoprivredi 29 : 14.

Tip sela.

Naselje je u osnovi kružnog oblika; kuće su y nizu poređane i mjestimično zbijene y grupama (alocirane su na pristrancima okolnih brda, njihovim samim podnožjem, a neke su u samoj ravni). Ima izgled cjeline, jer je iz sredine sela čitavo na pogledu. Ima tu i većih kuća starinskog izgleda, između kojih vode seoski, više pješački putevi. Među njima se uočavaju i one obnovljene i novije, tako da ukupna slika sela ostavlja utisak o njegovoj nekadašnjoj moći i relativno prikladnom seoskom urbanitetu. Sastoji se iz središnjeg, glavnog dijela naselja i dvaju većih zaselaka, zvanih Zaboj, i Razdolje.

Stanovništvo.

U glavnini sela, gdje su škola, crkva, prodavnica i seoska bistijerna, ima 35 kuća sa 33 d.

Od njih su:

-Vujovići (18),

-Lekići (14) i:

-Perovići (1).

Povremeno dolazi 11 d., među kojima je dobar dio onih na čijoj starevini sada niko ne živi. Samo kod svojih usamljenih roditelja (iz Bara, Cetinja, Titograda, Beograda i dr. mjesta) dolazi oko 55. lica. U Vojvodinu je kolonizovano 9 d., a vratila su se 2. Zaselak Zaboj nalazi .se y podnožju brda Kape. Ima 9 kuća u kojima živi samo 1 d., a povremeno dolazi 11, i TO: iz Titograda 9 i iz Bara i Ulcinja po 1. Svi su Vujovići. Zaselak Razdolje je smješten pod vrhom Komarštice; ima 3 kuće sa 1 d., a povremeno ih dolazi 6. takođe Vujovića. Perovići su iz Trnova prešli ovdje prije oko sto godina, a mnogo prije njih (takođe iz Trnova) Vujovići. Lekići su pak starosjedioci. Vujovići su tu najprije imali torove, a zatim se stalno nastanili. Zajedno sa Trnovom i Popratnicama u balkanskim ratovima (kao trnovska četa) imali su 120 pušaka (vojnika), a u prvom svjetskom ratu 153.

Pored drugih izvora ovo selo je crplo moć i iz zarade emigranata u drugim zemljama, (najviše S. Amerike, zatim Kanade, Australije, Francuske i Turske). Vaso Ivov Lekić (star 87 godina), koji je pet puta išao u Ameriku, nabrojao je takvih 64. Njegova sadašnja, markantna kuća usred sela, nadograđena je na staru školu, koja mu je bila prodata 1910. godine. Za taj novac selo je zajedno sa Ljubotinjem podiglo novu školu prema Ljubotinju. Austrijanci su je uoči prvog svjetskog rata porušili. Zatim je 1920. godine podignuta nova. Zbog malog prostora bila je i ona porušena, da bi na istom mjestu 1933/34. g. bila podignuta sadašnja. Emigranti, povratnici, svoje zarade su pretežno koristili za obnavljanje kuća ikupovinu imanja. Zajedničko djelo sela je i velika bistijerna (koja ne presušuje, iako služi čitavom selu), izgrađena 1930. godine. Napretku sela veoma je doprinijeo i put koji kroz njega prolazi (od Virpazara do Rijeke Crnojevića) završen 1906. godine.

Vode.

Selo je relativno dobro opskrbljeno vodom. Istina, izvori su izvjesno udaljeni od naselja i mnogo više su korišćeni ranije dok su stočarstvo i zemljoradnja bili više razvijeni. Glavni izvor je Kobila (udaljen oko 0,7 km) y podnožju Drijeske glavice; zatim Bistrica (udaljen oko 1,5 km) y pocnožju Strugova; Studenac (niže Kobile prema Skadarskom jezeru); Ržina, u blizini Studenca; Zabojsko vrelo u Zaboju, i pri samom Jezeru –– Grab, Vodica, Jasen i Pećina. U samom selu, međutim, pored pomenute glavne, ima još 12 privatnih bistijerni. Izgrađene su: 2 prije 1918. godine, 7 od 1918. do 1941. i 3 poslije 1945. godine.

Zanimanje stanovništva i ostali podaci o selu.

Do našeg obilaska sela električno osvjetljenje nije bilo uvedeno. Za ovo selo to je neobična činjenica, koja u prvom redu ilustruje stepen njegove raseljenosti i napuštenosti kuća. Od domaćinstava — 6 je koristilo samo ognjište, 22 ognjište i običan šporet, a 10 samo običan šporet, zatim je 17 imalo tranzistor, 3 gusle, 28 crepulju, 15 stolovače, 34 stari kovčeg za ostavu, 36 savremene postelje, 6 kauče i 38 novije vrste stolica.

Stanje u pogledu pomoćnih objekata, dvorišta i okućnica slično je prethodnim selima, a ponajviše naliči onome u Dupilu. Izvjesna razlika je u tome što se imanja ovdje steru potesima ka središtu sela, odnosno po Komaranskom „polju“ Doduše, i ovdje je dobar dio okućnica i ostalog imanja „na međe“. S druge strane naseljeni dio atara je prostran i otvoren, a i položaj mu je znatno povoljniji. Brojnu sitnu stoku (sada za više od 110 puta smanjenu) nadomješćuje krupna, iako joj se broj nije povećao. Obori i torovi, štale i izbe su uveliko ispražnjeni, a gotovo ne manje i magazini i živinarnici. Svinjarnici su se, bar kod domaćinstava koja su, tu trenutno nastanjena, ipak zadržali.

Selo je u Fučkoj gori (na Skadarskom jezeru) imalo komunicu. Tačnije rečeno, polovina te gore pripadala je Dupilu i Dabovićima, a druga polovina Poprtanicama, Trnovu i .Komarnu. Dupiosko pleme, koje su sačinjavali Dupilo, Braćeni, Dabovići, Popratnice, Trnovo i Komarno, imalo je komunicu i u jezerskom pribrežju na potezu od komunice y Fučkoj gori do Virpazara. Ona se zvala Pod Sopotom. Obuhvatala je i navedena prava u ribolovu. Ove komunice koristili su do prije gotovo tri decenije, tj. do prvih poratnih godina, a otada po komunskim pravima niko, već neograničeno, kako ko hoće, a praktično vrlo neznatno. Oba ukomunjena kompleksa bila su odjednom otkupljena od Vranjinskog manastira prije oko 120 godina. U Fučkoj gori je bilo i privatnih imanja, koja su pojedinci kupovali od plemena. Obično su to manje uravnjene parcele ili tzv. rupe i ledine koje su se orale i đubrile. Na njima je prije zadnjeg rata bilo 20 torova. Tu se sijao kukuruz i pšenica; sada je pak gdje-koja parcela pod djetelinom. Režim komunice je bio dosta strog. Kroz nju su se, na primjer, morali kretati samo određenim putevima. Svako kršenje pravila se strogo kažnjavalo. Onima koji su vršili uviđaj y prekršaje plaćana je nadoknada. Zbog blage klime ove prijezerske komunice poglavito su korišćene preko zime, dok se ljeti stoka obično davala njeguškim, tj. Lovćenskim čobanima na čuvanje. Računa se da je selo uoči balkanskih ratova samo sitne stoke imalo oko 3.000 grla. Taj fond je austrijskim rekvizicijama y prvom svjetskom ratu uveliko smanjen, pa je y međuratnom periodu unekoliko obnovljen, da bi y periodu 1941—1945. ponovo jako opao.

Žito su, kao i mnoga druga okolna sela, mljeli u nedalekom selu Poseljane, gdje je do 1941. „godine bilo 17 vitlova. Sada, međutim, povremeno radi samo jedan. Poput drugih sela, i ovdje su mještani brali i prodavali ruj, lovoriku i buharicu, što je bilo vrlo unosno.

IZVOR: Prema knjizi Dr Pavla S. Radusinovića „Naselja Stare Crne Gore, posebni deo“, izdanje Beograd 1986. godine. Pripremio saradnik Porekla Milodan.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.