Vražja pećina (crtica iz Like)

30. mart 2021.

komentara: 1

Napisao: Bude Budisavljević

Lani već pod jesen, putujući gornjom Likom, namjerim iz Bruvna u selo Rudopolje, gdje bi pukoj sirotinji u brdskoj kotlini kolik nasuštega hljeba trebala pučka škola, da se volj koliko osvijesti, te opaše voljom i vještinom naprednijega pregnuća, a za svojim dobrom.

„Pope Nikola, lijep je dan pa da prisjedneš – šta veliš“? – ranim jutrom prihvatim za ruku čestitoga starca omašne dobi, ali bogme i omašne snage. Nije to popica sitne kosti, što sitnom rukom prevrće starostavne knjige svete majke crkve srpsko-pravoslavne, već je to snaga, brate, a ma zmajeva. Junačke su pleći i goleme grudi, a mišice gle – sve pod svoju sedamdesetu zdrobile bi ako š` i samoga kavgadžiju Musu, a bez kaplje rujnog vina, ili žežene rakije krčmarice Mare. Lički je to pop, moj junače – ja l` po krvi, ja l` po mlijeku od koljena Birčanin Ilije.

„Ako je tvoja, volja, red je ići; nego nasadio sam jutros vršaj, a bojim se zla vremena, još više nedobrih slugu“ – reći će Nikola, gladeći poput snijega prepadanog bijelu od dva pedlja bradu.

I ne ima krivo. Udovac bez djece već petnaest godina, nerado ostavlja pustu kuću i ona gospodarstva, za koje tuđica pa i najamnik, da vidite, od iskoni biva – haje i ne haje.

„Reci čo’eče kumu Petru, da pripazi dokle se ti vratiš, a vrijeme je stalno i pogodno pa ćeš lasno kući još za velika dana“ – opet ću ja i prižežem bolje: „Hajde, rođo stari, da ne tumaram samodrug kroz ove vaše vrleti i gudure!“

„A nu, kad je tako, eto me do mala“ – prijazno otpovrnu on, utetivi k svomu kumu, starkelji Petru pa s njim i svojoj kući – i eto ga, kolik gora, gdje se zaljuljao k meni natrag.

Skočim ja na olagana brdska kola i prisjednem s lijeve, a on se prekrsti i uspne s desne, pa se lagacno mal po malo spusti i ponamjesti, sve odpuhujući od napora i pozora, da nam ne bi bilo pretijesno.

„Hajde dijete“ – gurnuti će prstom u leđa momka, a moj Dane navuče nad pospane oči ličku crven-kapu, trzne uzde, pucne usnama i pripali bičem.

Krenusmo mimo crkve na lijevo prema Gračacu laganom nizbrdicom, a za nedugo ostavismo cestu pa savismo desno seoskim putem niže kuća Obradovićevih, da sjevera što se uzdižu pokraj mal ne posve isječena hrastova gaja a uz golo brdo Opčuv, otkle vijor zimi znade zasuti pa i teško oštetiti okolne kuće Divjaka, Guteša i Radakovića.

U zao čas došla zapovijed od kotara, da se zapušteni seoski voznici dobro pospu i urede, pa navezlo kamenja i krupna i tučenca, te ga onako u svu šir razbrkalo uzanom putanjom, da ti se čini svako toliko, e ćeš rođenim bubrezima platiti nebrigu i neumjeću ljudsku. A oko ceste preko plitka jarčića sve žutulja i mršava crvenjulja zemlja, ispresijecana i amo i tamo vododerinom, što je rive nagla bujica s ono golih, kamenitih brda na desno. Lijevo od ceste šipragom se porasule pogurene, iskrivljenih rogova i uleknutih rebara potleušice, mjesto nekad jakih i uglednih kuća Radakovića, kojima je pustovoljno dioba osušila i staje i jarmove i na ništa vrgla nekadanje obilje.

Nešto polu tamnih, polu maglastih oblačića zarubilo s juga prugastim potezima nebo, a inače lijep se javio dan uz blago jesenje vrijeme.

Gdje poprestalo krupnije kamenje, iskoritio se jarugast put pa su sporo kola odmicala. Tim življe je otac Nikola dospijevao pričati mi kako je nova njegova crkva tek pred kojih trideset godina u samom selu Bruvnu sagrađena, a stari hram sv. Ivana da je bio onamo na lijevo od puta, na brdašcu Vodenoj glavi, nekad čestom bukovinom, a sad samo gustom šikarom obraslu, punu udolica i u svakoj bistre vrelske vode. Još mi žalobito pripominjaše, kako se je zlo upućen narod žestoko bio suprotnuo, da mu se božji hram ne prenosi sa stare osamne glavice usred sela u sjedište općine i parohije, pa kako je bilo došlo do krupna otpora, koji je morala tišati vojska iz Gračaca.

I onda uze, upirući rukom desno i nekoj presliježi preko „Oštrog vrha“, kazivati, kako je onđe godine…. poginuo bivši „konomist“ – časnik nekadanje krajiške uprave, Labicki, rad toga, što je išao kraj stare crkve na „Vodenoj glavi“ proglasiti narodu neke nove „pravice“, pune vojnih stega za krajiške tada regemente, posve nepoćudnih ličkoj peči. Oran, razgovoran starac-sveštenik sve više mi blagorjekim svojim pričanjem razgrijavao grudi i ja, gledajući, slušajući božjega ugodnika, pomislim u sebi: E, ovakovi su hodali zemljom, kad no su se rađale divne narodne pjesme.

„A kako se zove onaj vrh ponad presliježi na lijevo, oče Nikola?“ – i meni se tako uvoljenu pada pitati.

„Je li onaj gore zarubljeni vrh?“

„Da“.

„Ono je Stolać, nekad mrku vuku i mudroj liji al i lovku lovcu milo prolazište, i jastrebu i plahom golubu drago boravište. Imade u njem još i danas skrovitih špilja i dubokih golubnjača sve do pod samu travnu glavicu.

„Dolje u dnu k jugo-zapadnoj strani rimska je crkva rudopoljska sv. Petra i Pavla, a poviše „Stolaća“, više na sjevero-zapad, eno se izvitoperio „Ljutoč veliki“. – Pa nastavi u dušak: „Pravo i ljetnom sunčanom zahodu vidi se strmi „Jasenar“ i onda glavica „Risovac“, što no se pružila kosom u „Resnik“ goru prema „Trojvrhu“. Pred nama je potok „Bašinica“ a na lijevo u bari vrelo „Širokovac“, zgodno blagu napojište, a i narod za pripeke vučijom il bremom rado s njega nosi pijaćicu. Pa zaokružen: kanova su da su, sva su ova danas već gola, gričevita brda s božje strane, ali „Stolać“ naopaki, ne pitaj“.

„Rad šta naopaki, golo brdo a lijepo ime, nalik onomu u narodnoj pjesmi junačine Todora Stalaća“.

„Gle, dakle pjeva o Stolaću pjesma narodna?“

O ovome amo na pašu stranu knjige ne pišu, ali ga pamti narod okolni i dalji, pamti o njem sva gornja Lika, a ma mrku zgodu“.

„Kakova je to zgoda, oče Nikola?“

„Ta ne smije se pravo, na sva usta ni kazivati, što se je onđe dogodilo pri nekoj potrazi za ukopanim blagom: mrtva usta već ne govore, a živih vidoka ne ima; ali se znade tvrdo, kako je bilo“.

„Daj molim te, kažide mi, kakova je to bila pretraga, ali onako po tepanu, dragi roćače“.

Konji polagacko odmicahu, Dane i sad kao nešto drijemovan pa ne prigoni; a biti će da su umorni i on i oni usrijed vršidbe.

Protare starac Nikola nekoliko puta silnom desnicom časnu bradu, pouzdigne pa pogladi lijevom kosu na zatiljku i onda će ovako:

„Bilo je to s proljeća pred pedeset i pet godina. Graničar Radmanović Toma iz sela Rudopolja pasao ovce pa zaokružio s njima pod vrh brda Stolaća, gdje je nekad stala stara gradina. Na jednom spazi neki otvor, kao da bi pred pećinom, a na njem težak kamen. Neki vele, da mu se je o pećini i kamenu sanjalo pa s toga da je onud ovce i najavio. Mal po malo oturne ploču i uljegne, tijesnim tjesnacem u pećinu. U prvi tren slabo je očima razbirao, jer mu se činjaše nekud sumorno i sumračno u onom povelikom prostoru pod zemljom. A kad oko polutmici popriviklo, o… al eno ti posrijed srijede sto, gladak i sjajan kao da je od mramora samog, a na stolu velike tri hrpe zlatna novca, svaki kolik stara srebrna cvancika i na svakoj hrpi po dvije sablje ukrštene.

Kad viđe Toma toliko blago i na njem prekrštene sablje, prepane se, protrne u prvi mah. A kad ga minula ona prva jeza, maši se rukom za jednim zlatnim novcem, da vidi šta je uprav i kakav je to novac. I pomisli u sebi: a la, brajne, čudne zgode i lijepa lova potrebnoj glavi potrebne kuće. Držeći tako u ruci i ogledajući novac jedan, hćede segnuti za drugim; ali se ukipilo tijelo, ne može se maći ni pomaći. Hćede da zovne u pomoć Boga; ali se ukočila usta, niti mogu zboriti ni romoriti. Trže se, sav u strahu i čudu, te odbaci onaj jedan novac otkle ga bješe uzeo. Metne na se krst pa ispadne iz pećine kao omamljen, obezumljen, da reknem tako. Okupi brže bolje ovce i poita za njima kući, nikomu da bi slovo proslovio, što je bilo i kako je bilo.

Kad večerom na počinak, ne dalo se Tomi usnuti; a kad ga već u gluho doba savladao san, sve mu na san izlazili zlatni novci i svijetlo oružje i nad njima i oko njih – prosti bože – svakojake utvore. A kad se preda dan stao buditi, mučno mu se bilo rastati s onom susnjevicom, u kojoj je tek, ma i vruće glave prebirao, kako da ne bi valjalo ostavljati onoliko blago u pećini pusto. I tako se s ovcama preo dana opet navrati pod vrh Stolaća; ali kad dospio pećini do čela, uzmuči se iznovice pa uzmakne i pođe natrag, pobojavajući se po svoj život, a možda i po svoje duše spas.

Kad i drugu noć proveo u tešku polusnu, u kom mu je sijevala mozgom preko svijesti pravednika oca još i briga za brojnu a oskudnu porodicu, odvaži se trećeg jutra, da će, moleći se Bogu, ući u pećinu pa sve prilike glavom razviđeti.

Najavi ovce do pod vrh Stolaća, prekrsti se tri puta, te – uđe. I ako je u pećini i sad bilo slabo vidno, spazi Toma već na prvi pogled a na istom kamenom stolu iste tri hrpe zlata, sjajna poput sunca sjajnoga, i preko njih kao tri ljute zmije tri posjeklice sablje u nakrst položene. A više njih ovog puta viđe sedam okovanih bačvica i na njima rasute gvozdene obruče, mašinom oblasle a na pukotine – zlatan novac pili. Dok se hvati ma jednoga novca, a on se ukoči i zanijemi; čim ga spusti na staro mjesto, opet se gibati može i šaputati svetu molitvu. Kad ga s nova preuzela strava, ču se iz pećine glas:

Posti svake neđelje u godini pa kad tako navršiš godinu, onda dođi i dovedi najstariju snahu (sva tri su mu sina bila oženjena) i donesi božićnu svijeću pa ćeš ponijeti dijelak moga blaga.

Na ovaj glas veselo ispadne Toma i krene s blagom pod nogu te kući.

Pa počne postiti svakog neđelnoga dana i postio je tako devet neđelja a da živoj duši riječ ne reče, rad šta tako radi: ma da je čeljad stala zazirati i čestim ga pitanjima salijetati. Na pošljetku ne mogaše odoljeti najstarijoj snasi, svojoj poslušnici, već joj pod ispovjednu odade, što ih čeka; ali prikriča, da za Boga dalje glasa ne glasi.

„U žene je od zemana slaba petlja, a i njegova je snaha žena bila, kao i druge. Priveži joj za dušu, da ne oda, da ne proda dalje, što si joj povjerio, slabopona ona će – il od muke pući ili ispod zuba progusoliti neva nevi, dokle nevine neve neva pe prospe iz vreće i tako ženski žubor ne zakola čitavim selom. Tako bilo i ovoga puta: nabrekle tri jetrve tajnovitom tajnom, pa da ne popucaju petlje na jeziku, pukao glas selom Rudopoljem sve do kuće poručnika Luke Šarića, štacije zapovjednika.

Pozove ti moj lajtman Radmanovića Tomu preda se, pa pripre ovako i onako, a ovaj se opre, da ne zna od ničega ništa. Slabo mu pomoglo njećkanje, kad je lajtman stariji a gospodin: u mlađega pogovora ne ima. Morade kazati sve i još obećati, da će ga baš na mjesto samo odvesti, gdje je silno blago na skupu.

Gospoda su gospoda, miluša uz dragušu – druge sječe, druge peče ljude. Za nedugo eto ih iz svega onola, za onda velike gospode: kapetana Pilipovića, oca „slavnih Ličana–generala, iz Lovinca, i lajtmana Luke iz Rudopolja, pa njegovog plovana Baraća odanle i popa Petra Obradovića iz Bruvna i kumpanijskoga liječnika odavle i popu Petru desne ruke, kuma–kapelana Stevana Kovačevića iz Mazina. Gospoda posjedaju pod zapovjednika štacije pa se na tiho dogovore i utvrde, kako će i kad će svi zajedno poći gore pa Stolać po veliko blago. I tako bude. Krenu iznajprije u hram božji k svetome Ivanu na Vodenoj glavi. Pop Petar očita svetu molitvu i ponese petrahil i sveto jevanđelje. Onda pređu u Rudopolje, pomole se Bogu, a plovan Barać ponese svete moći i voštane svijeće. Kad već dobro unoćilo, posjedaju konje pa u ime božje uz brdo prema glavici, a pred njima Radmanović Toma a za njima nekoliko snažnih ljudi, potčasnika i slugu za konje: svih na broju bilo ih dvanaest. Pred pećinom sjašu gospoda i momci prihvate konje, a Toma pomakne s otvora ploču. Uđe on s kapetanom Pilipovićem prvi a ostali za njima redom. C početka se spustiše kao niz četiri kamena stepena, a onda ispravno pođu desetak koračaja sve lagacnom podsebinom do tijesna prolaza, kroz koji se je valjalo i to teškom mukom kosimice provući do u samu prostranu dvoranu.

Kad ušli drug za drugom, upale se crkvene voštanice, uzmu sveštenici tamjanom kaditi. Onda ovi pristupe mramornoj ploči sa strane pa posade sveto jevanđelje popa Petra i svete moći popa Baraća.  I okrenu svak po svoju čitati molitve i svetom vodom kropiti pećinu. Smijerno i svečano prizvaše jerej Petar (čita molitvu). – Ostala gospoda stapu pojednice ogledati zlatni novac, da vide kakov je i koga je kralja. Koji god se maši komada, a on se ukoči kao od kamena da je, i zanijemi, kao mrtav da je. A čim povrati novac na pravo mjesto, vrati mu se kret i živa riječ. Tako se svi obredaju, svi jednako prođu.

Stale svijeće prskati, prižegu se luči, da se bolje vidi u sumornoj onoj polutami.

Sveštenici u to odmicali molitvom. Pobožno se sagibaše i klanjaše pop Petar, glagoljeći pod kraj jektenije uzbibanim glasom. A kad iz pojastog mu grla opet zabrujalo veličajno i pećinom se razlio svečani ovaj poj, al iz mraka s gornje strane kamenoga stola zakriješti na jednom: Što ste amo došli, dokonici? Nije ovo blago vaše niti za vas.

Kapetan junačina trgne iz korica sablju i naperi je otklen glas lijeće, pa će otresito odvratiti: Došli smo, da izvidimo ovo blago pa da njime podignemo svete crkve, pomognemo sirotinji pa i tebe da oslobodimo, ako si kakov sužanj. Ali dokle je kapetan bio u riječi, preprhnu glas za leđa mu na drugu stranu pa se ozva jače: Kupite se otale, nametnici! Nije li vam dosta što imate od Boga, cara i naroda? — I sinu pa zagrmi i sva se pećina silno strese, a glas iznovice grmnu: Natrag!

Nasta prasak svijeća i lučaka, dim i plamen obuzeo špilju; nasta vihor neki u pećini, i trgoše pucati stijene. Sve obujmi neka zduha i nasta mrak, i peri se vrag.

Jedva duhata umakoše gospoda na otpor, dimom zadimljen, jedva žive izniješe duše, a griješno tijelo – tako pričaše Toma – ne prođe olako. Kako naglo povrvješe na pretijesan ulaz, čas jedan drevknu, čas drugi leleknu; Ajme, ubi me. Kapelan Stevan u onoj žurbi i tjeskobi zaboravio svete moći plovana Baraća, pa se morade vratiti, ali na vratima samo ga je kan` da grecnulo.

Potekoše sluge, privedoše konje, posjedoše gospoda i pohitaše niz brdo, nitko da bi ama zub obijelio. Rastaše se smjeli druzi, da ni s Bogom jedan drugom ne dopomenu“….

Zaduhao se vrijedni staračko od zora pripovijedajućega, jagode mu na licima jasna rumen obasula, pa pređe rukom preko znojna visokoga čela, a ja ću ko u čudu priupitati: „Pa jesu li se bar poslije nasmijali svojoj samotvoroj stravi?“

Ustuknu, kao da je nemilo osupnut pop Nikola, ponadigoše mu se jake obrve pa nastavi:

„Nije tuj bilo samotvore strane, već valjda nečastive natruhe i tvari….  Naopako po se pođoše, naopako prođoše malo ne svi redom zlosrećni pohodnici. Za šest dana razbolje se momak popa Petra Obradovića i umrije; razbolje se pop Petar i umrije; razbolje se lajtman Šarić i umrije; razbolje se kapetan Pilipović i umrije; razbolje se katolički plovan Barać i umrije: u šest neđelja pomriješe svi.

Kapelan Kovačević Stevan i kapurao Gnjatov Gaja, bolovali šest neđelja, al i preboljeli; živ ostao i Radmanović Toma, ali ostao i živi mučenik. Svaku noć bi, tako mi je sam kazivao dolazilo nešto k njemu i strašilo ga usijanim gvožđem i korilo ga ljuto, što je išao kazivati, za blagocijelu godinu dana. A i kašnje, kad god bi se sjetio Stolaća, u noći mu dolazilo to strašenje. Pa i kapuralu Gaji, kad bi obnoć išao iz Bruvna k svojoj kući, od onda se svašta priziralo; tu vojska, tu generali, oviciri, konjanici i bubnjevi i svirale  – svu godinu dana“.

„Potresla im valjda živce velika strava s upaljenih možda plinova u ugljevitoj pećini“, – uplesti ću ja. „A znaš li ti, Nikola, da imade ruda pa i bilina dapače, što se blistaju poput suhog zlata“? Časni pop Nikola kao da me nije pravo čuo, protirući rupcem znojpi vrat – vrgne na se krst, popo zamukne pa će u neke pridovezati:

„A ma ja sam sve ovo slušao na svoje uši od samoga, rajna mu duša — popa Stevana Kovačevića, koji je raz te zgode i kod oblasti preslušan“.[1]

Pripovijedali su isto a toliko puta u društvu i kapurao Gnjatović, a stari je Toma, još pred samu svoju smrt priznao, da je sve ovako bilo, da je on doista vodio gospodu i pokazao im mjesto.“

„A što veli narod, rad šta se tražioci ne domogoše blaga“?

„Kazuju, da bi se ono moglo bilo dignuti, kad bi se na pragu pećine posjeklo bilo dvanaest glava s dvanaestoro braće, to jest, kad bi se od jedne kokoši nasadilo bilo dvanaest jaja pa se iz njih izlegli sve sami pijevci pa kad bi se ovim pjevcima pred pećinom poodrubile glave…. Ali u ovo i sami prosti ljudi pravo ne vjeruju“; zategnu moj suputnik, ponešto uznemiren mojim upitima.

„A gdje je uprav to mjesto, Nikola?“ – opet ću ja.

„E toga danas nitko ne bi znao naći. Dolazili su pedeset osme godine neki trgovci šta li iz Dubrovnika i iz Trsta i tobože donosili „zemljane knjige“, ali uzalud. Dolazio je neki Kolaš iz Kranjske, a dolazili su i Srbijanci neki pred dvaest i pet godina, ali uzalud. –  Pokojni tvoj rođak, kapetan Geno, u svaku je ruku nagovarao popa Stevana, neka bi ga gore poveo i njegove pouzdane momke; ali ne hćede za živu glavu, govoreći: Ne bih, kapetane, da mi dadeš Nemanjino blago, devet kula, groša i dukata. – Sad već stari pomrli, a mladi ne znaju pa tako.

„Nego meni je jednom pokazivao mjesto pokojni kapurao Gajo i to od naše stare crkve na _durbin“, – završi pop Nikola zanimivu svoju pripovijest – „pa je dovrgao, da se odanle mora vidjeti stara naša crkva na Vodenoj glavi i katolička crkva u Rudopolju i sunce, kad ljeti granjiva poviš Bruvna iza timornog Urlaja….“

„Dokle to urlajsko sunce sa istoka jače sjekne i bolje prigrije, znati će se bolje za mjesto, pripomenuh pod kraj – i slobodno će se zalaziti u podzemnu špilju, kao što se danas slobodno ljudi spuštaju i u one duboke golubnjače niže nje. A da tako bude što prije, prioni i ti sa mnom, stari rođo, ne bismo li danas sklonili narod u Rudopolju, da i on što prije osnuje što vrsniju narodnu školu…

Onda mu, vjeruj mi brate, ne će trebati ukletoga blaga stolaćkoga, niti će vrebati za kamenim stolom, niti će prezati od nečistog zraka u vražjoj pećini….“

Skrenusmo u selo. „Veli jesi gospodi i čudna djela tvoja“, – ozva se nešto sumorno starac sveštenik. – A meni se trže baš od srca uzdah: Vaj, Liko moja, zavičaju stari, kad li će se  razdaniti pravo u tvom surom a velebnom gorju!

Objavljeno u Letopisu Matice srpske broj 183 (sveska treća, str. 59-69), 1895. godine.

O BUDI BUDISAVLJEVIĆU
Bude Budisavljević

Budislav Bude plemeniti Budisavljević (Bjelopolje kod Korenice, Austrijsko carstvo, 29. jul 1843 — Zagreb, Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, 9. januar 1919) bio je srpski književnik, poslanik i veliki župan. Potiče iz ugledne ličke familije Budisavljević.

Čukundeda mu je bio Marko Budisavljević koji je sa svojom četom ličkih junaka prelazio granicu ka turskoj teritoriji koja se protezala duž Plješevice. Jozef II Habzburški mu je 1787. na svečanosti u Beču dao plemićku titulu, grb i pravo na plemićki pridevak Prijedorski, na koji su imali pravo i koristili su ga i njegovi potomci. Sin je krajiškog oficira Bude i Sofije, rođ. Marić. Supruga mu je bila Hermina Albreht. Venčao ih je beočinski arhimandrit i njegov prijatelj German Jovanović 1876. godine. Kum na venčanju im je bio veliki župan sremski Julije Bubanović. Braća su mu bili: Jovo, Stanislav i Manojlo Budisavljević, a sinovi Mane, Veljko, Srđan i Julije Budisavljević (oženjen Dianom Budisavljević). Ćerke su mu bile Minka, Olgica i Mira.

 

[1] Čitao sam taj zapisnik, spisak u Bruvnu kod tadanje krajiške „kumpanije“ 27. novembra 1856. i potpisan svojeručno popom Stevanom. Pisac.

* * *

O ovoj “vražjoj pećini” ostavio je zapis i Mijo Biljan u Zborniku za narodni život i običaje (knjiga 12, JAZU, Zagreb, 1907, str. 155-156). On je naveo da mu je ovu “živu istinu”, često pripovedala njegova majka, a i njegov tast Petar Vrkljan. Evo njegovog zapisa u celosti:

Bila je Kubatova pećina blizu sela Bruvna (ličko-krb. županija). Tu je pećinu slučajno našao neki čoban. Kad je u nju ušao, vidio je više redova bačava, koje su bile pune zlatnih i srebrnih novaca: jedan red zlatnih a drugi srebrnih, a ležali su i na hrpama uz bačve. Kad se čoban sit nagledao, pođe da nekoliko komada sa sobom ponese. Čim je rukom uzeo, stade iz kuta nešto vikati: “Ostavi novce, ne ćeš živ napolje!” Sada čoban pristupi k jednoj hrpi, zakorači na nju i počne rukom grabiti. Opet nešto viče kao i prije. Glas čuje, ali u pećini nigdje nikoga. Sa zagrabljenim novcem
da će izaći, ali glas stade još jače vikati. Čoban se prestraši, baci novce, ne ono uvijek viče: “Ostavi novce!” Čoban se začudi, što ono viče, kad je novce bacio, te pomisli, nije li mu gdje koji komad zaostao. I doista nađe, da se jedan komad zavukao među vrnčanice. Nato i njega izvadi, baci na hrpu i tek je sada mogao izaći. Došavši čoban kući ispripovjedi, što se dogodilo, i javi se poglavarstvu.

Nato pođe njih 12 u tu pećinu; među nima katolički pop Murgić i pravoslavni Kovačević, zatim kapitan Filipović iz Lovinca i zidar Jure Šolić iz Lovinca. Oni uniđoše n pećinu i nađoše u istinu sve, kako je čoban pripovijedao. I oni pokušaše da sa sobom ponesu novaca. Ali ne mogoše, jer čim bi novaca zagrabili, zakalalo bi grmjeti,
a iz kuta bi nešto govorilo: “Ostavi novce, ne ćeš napolje! Donesite zemaljske kluče, pa su novci vaši, ja sam otkupljen; jer sam duh, koji sam proklet te moram ove novce čuvati.” Nato se kapitan Filipović razljuti, izvadi sablju, digne je naprama strani, otkuda je glas dolazio. Duh mu reče: “Metni sablju u korice, svakako je dugo nositi ne ćeš.” I doista iste godine umre Filipović u Lovincu: nađoše ga mrtva u zahodu, baš kad je kod sebe u podne imao goste. I svi
ostali pomriješe iste godine osim Jure Šolića i popa Kovačevića. To je bilo god. 1838.

Tako je upravo Jure Šolić, pripovijedao mojemu tastu. Godine 1856. opisao je sve pop Kovačević i zahtijevao je od gospićkoga vojničkoga zapovjednika, da ta pećina istraži. Prijedlog popov dođe do gospićke brigade na izvješće, a tadašnji brigadir Urban izjavi da su to “fabule”. Onoj se pećini međutim trag zatr’o, ali mjesto, gdje je ona bila, znade se i danas, jer je bila na Kubatovoj strani, koja se od pamtivijeka sve do danas tako zove.

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Snežana

    Lepa priča
    Moji su Savatovići iz Bruvna 😊