Poreklo i porodica Georgija Magaraševića, osnivača Letopisa Matice srpske

25. decembar 2020.

komentara: 0

Mi Srbi, kao deo porodice balkanskih naroda, baš volimo prefiks „naj“. Tako volimo da se pohvalimo i sa najstarijim živim časopisom u Evropi – Letopisom Matice srpske. Letopis je svojim trudom pokrenuo i održavao Sremac, Georgije Magarašević (Adaševci, 1793 – Novi Sad, 1830). O njegovom delu i doprinosu srpskoj kulturi napisane su hiljade stranica i o tome ovde nema potrebe da se piše. Napomenuću samo da je Georgije imao dva braka. Prvi sklopljen 1819. godine sa Sofijom Georgijević iz Temišvara, i drugi sklopljen 1828. godine sa Katarina pl. Nenadović iz Novog Sada. Ni u jednom braku nije imao dece.

Prvi broj Letopisa Matice srpske

Georgije Magarašević je sin sveštenika Lazara Berkovića rodom iz Dalja i Jovanke Magarašević rodom iz Adaševaca. Nakon venčanja sa Jovankom, Lazar je, što bi Sremci rekli, „uš`o ženi u kuću“, preuzeo prezime njene porodice, a potom i parohiju njenog oca Josifa Magaraševića u selu Adaševci (Opština Šid).

Georgije Magarašević, rad Uroša Predića, 1901. g. (Galerija Matice srpske, GMS_MS 416_63)

Dalj

Tokom 1687. godine Austrijanci su osvojili Erdut i Dalj. Muslimansko i ostalo stanovništvo je ili stradalo u ratu ili napustilo Dalj i okolinu. Iste godine Dalj i okolna sela stavljeni su pod vlast Dvorske komore u Beču. Ubrzo nakon toga u Dalj se doseljavaju porodice iz Bačke, Srema, Mačve, Bosne i drugih krajeva, pa je mesto 1697. godine imalo 49 kuća. U zamenu za posed u Mađarskoj, car Josip I je 1706. godine Dalj i okolne pustare darovao patrijarhu Arseniju Čarnojeviću.

Porodica Berković se pominje u Dalju prvi put 1722. godine (u popisu iz 1702. godine nema pomena tog prezimena niti ličnog imena iz kojeg bi ono moglo nastati). Te godine u mestu su bila dva doma Berkovića. Prvi je dom Gligoria Bergovicha, u kojem je pored starešine živeo i jedan sin ili brat stariji od 18 godina (ženske i maloletne osobe se nisu navodile), a posedovali su dva konja, dva bika, dve krave, 10 ovaca, dve svinje, 10 jutara oranica i jedan vinograd. Drugi dom je dom Wuka Berkovicha za koga se samo navodi da je imao u posedu dve livade. Godine 1732. Dalj je imao 235 srpskih kuća.

Popis iz 1736. godine beleži takođe dva doma. Prvi je dom Jovice Berkova, sa sledećim podacima: oženjene braće i sinova 1, 2 konja, 3 vola, 2 krave, 10 ovaca i koza, 10 košnica pčela, 4 jutra oranice, 2 kose livada, 2 motike vinograda, 15 stabala šljiva. Pored ovog doma zabeležen je i dom Danila Werkovicha, sa posedom: 1 konj, 1 vo, 2 krave, 2 svinje, 3 jutra oranice, 1 motika vinograda, 10 stabala šljiva.

Protokol krštenih parohije u Dalju sa upisanim rođenjem i krštenjem Lazara Berkovića

Lazar Berković je rođen 10. juna 1764. godine u porodici Ignjatija i Marije. Pored njega imali su i Jerinu (17.12.1766), Iliju (19.71768) i Vasilija (8.2.1772). Prema naknadno upisanom podatku iz matice krštenih, zna se da je otac Ignjatija Berkovića bio Danil, i to verovatno onaj iz popisa iz 1736. godine. Lazar Berković je rukopoložen 17. avgusta 1793. godine od strane episkopa bačkog Jovana Jovanovića i to samo mesec dana pre rođenja njegovog prvenca Georgija koji je poneo majčino prezime Magarašević.

 

Adaševci

Prema podacima iz 1767. godine, hram Prenosa moštiju Sv. oca Nikolaja u Adaševcima sagrađen je 1725. godine u vreme mitropolita Vikentija. Te pomenute 1767. godine selo je imalo 87 srpskih pravoslavnih domova koje su opsluživala tri sveštenika: Josif Magarašević, Nikolaj Atanasijević, Pavel Stražić i Aron Stefanov. Nama svakako od interesa za ovu priču je Josif Magarašević koji je rukopoložen 25. marta 1752. godine, a sinđeliju primio 29. juna iste godine. Tokom 1755. godine Adaševci su imali 145 srpskih pravoslavnih domova i tri sveštenika: Josu Mađaraševića (Magaraševića), Arona Stefanovića i đakona Miška Rainčića. Već naredne godine broj domova pada na 80, sveštenici su tada bili Petar Simeonom i Josif Markov (Magarašević).

Josif Magarašević, sin Marka Magaraševića, prvi put se pominje 1751. godine kada je bio crkveni sin u Adaševcima, u vreme službovanja sveštenika Petra Simunovića. Kao što je navedeno, sledeće 1752. godine rukopoložen je za sveštenika i postavljen u adaševačku parohiju. Prema porodičnoj priči, jerej Josif je imao samo ćerku Jovanku.

Prvi pomen Josifa Magaraševića (Markovića) u Adaševcima 1750. g.

Lazar Berković se verovatno oženio Jovankom Magarašević iz Adaševaca oko 1790. godine. Rukopoložen je, kao što je navedeno, 1793. godine. Za jereja Lazara je zapisano da je blage naravi, trezven, častan, krotak…. Lazar i Jovanka su u braku imali osmoro dece, šest sinova i dve ćerke. Budući da adaševačke matične knjige nisu sačuvane možemo samo posredno rekonstruisati podatke. Imena su poznata samo za sinove Georgija (21.9.1793), Jovana (1795) i Josifa (1798). Prema podacima iz 1797. godine do te godine su imali dva sina (Georgije, Jovan) i dve ćerke.

Georgije Magarašević na spisku klirika školske 1812/1813. g.

Putopisac Franf Štefan Engel je sedam godina pre rođenja Georgija Magaraševića za Adaševce zapisao da su “izgrađeni pod konac, u ravnici, imaju 147 kuća od čatme, trošan kvartir od čatme za oficire i niže štapske šarže, šupu za egzercir od dobre građe, isto takvu narodnu školu, strelište od čatme, zatim drvenu katoličku i ilirsku crkvu, koja je podignuta od dobre građe. Tu postoji na dalje jedna ilirska škola od čatme, i trnjem ograđen prostor za ergelu. Mesto ima lepu plantažu duda, i šljivik za kompaniju.” Adaševci su 1791. godine ima 132 srpska doma sa 1017 stanovnika.

Početak prve strane i kraj druge strane Ugovora o gradnji hrama u Adaševcima iz 1813. g. Među potpisnicima je i paroh Lazar Berković-Magarašević

Šta znamo o ostaloj deci Lazara Berkovića-Magaraševića i Jovanke?

Jovan Magarašević (1795) je radio kao učitelj u Šidu, a 1826. godine je dobio parohiju svog oca u Adaševcima. Sa suprugom Jelisavetom je imao Milicu (1820), Miloša (1822-1822), Georgija (1824), Lazara (1827), Katarinu (1834) i Atanasija (1838). Georgije (1824) je bio u braku sa Jelisavetom ali nije poznato da li su imali dece. Lazar (1827) je bio trgovac, živeo je u Šidu, a u braku sa Marijom Stojanović iz Novog Sada je imao sinove Jovana (1855) i Georgija (1857). Georgije (Šid, 1857 – Slunj, 1932), profesor Karlovačke gimnazije, Srpske pravoslavne velike gimnazije u Novom Sadu i direktor Ženske gimnazije u Zagrebu, sa suprugom Ljubicom Lukač je imao Milana (1886) advokata, Dimitrija (1888) profesora i političara i potonjeg ministra prosvete 1937-1938, Milevu (1890) udatu za advokata Popovića, Branka (1892) profesora, publicistu i činovnika, Božidara (1897) apotekara i Darinku udatu za profesora Sučevića.

Pesma u čast Jovana Magaraševića, objavljena u Letopisu Matice srpske 1832. g.

Atanasij Magarašević (1838) je sa Terezijom Ludanić imao sina Mirka (Subotica, 1878 – Novi Sad, 1958), upravnik škole u Gornjem Kovilju, koji je u braku sa Zorkom Mihajlović iz Bečeja imao Miletu (1905), lekara radiologa, internistu, Melaniju (1907) udatu Pavlović, Miroslava (1908) poručnika i Mirka (1912) dentistu. Drugi Atanasijev sin je bio Aleksandar, advokat u Subotici, čiji je sin i imenjak, dr Aleksandar (1918-1991) bio pravnik, profesor univerziteta i prvi dekan novosadskog Pravnog fakulteta.

Josif (1798), sin Lazara i Jovanke, je imao dva braka: prvi sklopljen 29. januara 1828. godine sa Sofijom Petrović, i drugi sa Anom. Iz prvog braka je imao, koliko je poznato, sinove Teodora (1830) i Georgija (1837). Georgije se oženio 1873. godine Katarinom Perkaćanski iz Vukovara (brak je razveden 1897. godine).

Danas u Adaševcima nema ničega što bi podsećalo na Magaraševiće. Na osnovnu školu je pre četiri godine postavljena spomen-ploča Georgiju Magaraševiću (budući da nije dozvoljeno na parohijski dom). Adaševački hram koji je sagradio Lazar Berković-Magarašević je miniran od strane ustaša pri čemu je uništena cela crkvena arhiva.

Hram Sv. Nikolaja u Adaševcima srušen od strane ustaša
Avatar photo

Autor članka:
Radovan Sremac

Radovan Sremac je rođen 1982. godine. Osnovnu i srednju školu je završio u Šidu. Diplomirao na Odeljenju za arheologiju Filozofskog fakulteta u Beogradu. U periodu 2009-2013. bio je zaposlen kao kustos-arheolog u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid. Obavljao funkciju direktora pomenute ustanove 2011-2012. god. U periodu od 2014. do 2017. godine bio je zaposlen u Zavičajnoj arheološkoj zbirci pri Narodnoj biblioteci „Simeon Piščević“ Šid kao kustos-arheolog, a od 2018. godine u Muzeju naivne umetnosti „Ilijanum” Šid. Zvanje višeg-kustosa je stekao 2017. godine. Član je Srpskog arheološkog društva od 2007. godine. Istraživačko interesovanje se kreće od arheologije rimskih provincija Centralnog Balkana, preko istorije Vojvodine 18-20. veka do genealogije. Autor je izložbi: „Gradina na Bosutu“ namenjene za gostovanje u zemljama regiona (2017), muzejske postavke Crkvene riznice Srpskog pravoslavnog arhijerejskog namesništva Šidskog (2016), „Gradina na Bosutu“ u Zavičajnom muzeju u Rumi (2015), „U zaleđu prestonice – Opština Šid u kasnoj antici“ u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid (2012), „Sava Šumanović – lično, porodično, nacionalno“ u Galeriji slika „Sava Šumanović“ Šid (sa gostovanjem u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci i u Domu vojske Srbije u Beogradu) (2012), „Nit koja nas veže" u Muzeju naivne umetnosti „Ilijanum" Šid itd. Autor je 33 monografije i preko 90 radova u serijskim publikacijama. Za svoj rad je nagrađen Višnjićevom nagradom u kategoriji mladih stvaralaca u kulturi za 2010. godinu, Šestodecembarskom Zahvalnicom Opštine Šid (2015), priznanjem gradonačelnika Haife (Izrael) za naučno-istraživački rad o istoriji jevrejskih zajednica u Srbiji (2015) i priznanjem Ministarstva spoljnih poslova Izraela za širenje i unapređivanje srpsko-izraelskog prijateljstva (2016).

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.