Srpska naselja u Južnoj Štajerskoj tokom 16. veka

7. septembar 2020.

komentara: 1

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Željko Malešević

„Istorija je učiteljica života“. Iako je Ciceron davno izrekao ovu mudrost, srpski narod je retko uspevao da nauči iz svojih istorijskih grešaka, a i danas mu to prilično teško ide za rukom. Srbi nisu nikada bili posebno zainteresovani za knjigu i druženje sa istom, ali pojavom interneta kao modernog oblika komunikacije, otvorena je mogućnost ogromnog priliva informacija, što se itekako odrazilo na život modernog čoveka. U moru virtualnih informacija, posebno interesantni su istorijski spisi do kojih je danas lakše doći nego ikada ranije. Sve ovo je dovelo do toga da se danas na internetu pojavljuju razne „zabranjene istorije“ srpskog naroda čiji se autori i pseudoistoričari utrkuju u uspostavljanju i promovisanju teško dokazivih i senzacionalističkih hipoteza. U skladu sa tim delovi srpske istorije o kojima postoji dosta arhivskog materijala, koji je i dostupan i lako ispitiv, potonuli su u zaborav. Takvu sudbinu doživeo je i deo srpske istorije između turbulentog 15. i 16. veka, a koji se odnosi na nastajanje srpskih naselja na teritoriji Južne Štajerske. Ovom temom posebno se bavio Herman Biderman, austrijski profesor istorije sa univerziteta u Gracu, koji je krajem 19. veka o ovoj temi napisao i jednu istorijsku knjižicu.(1) Njegova istraživanja predstavićemo ovde uz dodatke novijih saznanja, do kojih je autor teksta došao u svojim istraživanjima.

Osmanlijska osvajanja i potonji turski zulumi izazivaju tektonske promene po srpsko stanovništvo koje se sa juga (današnja Severna Grčka, Makedonija, Kosovo i Metohija, itd.) povlači ka zapadu, preko Crne Gore i Hercegovine ka Srednjoj Bosni, a zatim dalje prema Zapadnoj Bosni. Na seobu se pre svega odlučuje srpska vlastela, ali i srpsko vlaško (tj. stočarsko) stanovništvo koje je shodno svom načinu života bilo izuzetno mobilno. Ovo stanovništvo je od Turaka dobijalo i izvesne poreske povlastice za svoje seobe, a dolaskom u bosanske krajeve zaticalo je starosedelačko srpsko stanovništvo, koje je ili bilo potisnuto ili se izmešalo sa novopridošlim stanovištvom. Očigledno je da su Osmanlije, nakon što su dobro učvrstili svoju vlast na Balkanu, krenule sa oštrijim merama prema hrišćanskom stanovništvu, poput npr. danka u krvi, što dovodi do već pomenutih seoba ka zapadnim krajevima prema Savi i Uni. Ne mogavši da izdrži turski pritisak, deo stanovništva prima islam, dok se jedan deo odlučuje na prelazak Save i Une i odlazak na austrijsku teritoriju.

Mađarskim porazom kod Mohača 1526. Turci zauzimaju Baranju i veći deo Slavonije. Od ovog trenutka preostale mađarske zemlje pripale su austrijskoj dinastiji Habzburga, koja je već od 1522. vojno prisutna u Hrvatskoj. Austrija na ovaj način dobija nove ali i potpuno opustošene teritorije. Turske kaznene ekspedicije preko Hrvatske pustoše Kranjsku, Štajersku i Korušku, prodirući sve do Udina. Starosedelačko hrvatsko i slovenačko stanovništvo u preostalim krajevima mađarske kraljevine strada, ili u silnim turskim napadima ili od kuge i gladi. Da bi popunili „pustu zemlju“ austrijske vlasti odlučuju da nastave tradiciju Mađara, koju je uveo Matija Korvin naseljavajući srpske izbeglice u Liku i Krbavu, te u puste krajeve naseljavaju srpske izbeglice iz Turske, koje su uživale određene povlastice, a zauzvrat su morale vojno da brane austrijsku granicu.² Tako već 1530. opusteli Žumberak naseljavaju Srbi, tzv. uskoci, koji dolaze iz Like, u koju su prethodno stigli napuštajući Bosnu, Hercegovinu i Srbiju. Iz Žumberaka jedan deo srpskog stanovništva preći će u južne krajeve Bele Krajine (Slovenija), gde i danas postoje četiri srpska sela.

U ratnim sukobima Habzburga i mađarskog plemića Jovana Zapolje u borbi za vlast nad mađarskim zemljama, na strani Ferdinanda Habzburga bori se i dosta Srba. Posebno se izdvaja despot Pavle Bakić, koji 1527. napušta Zapolju i sa svojim konjanicima se priključuje kralju Ferdinandu Habzburškom, te kao deo austrijske vojske učestvuje i u odbrani Beča od Turaka 1529, a ističu se i srpski šajkaši, koji su činili bitan deo mađarske Kraljevske flote, naseljavajući tako čitav dunavski tok. Ovde posebno treba izdvojiti veća srpska naselja u Srpskom Kovinu, Rabu i Komoranu.

Austrijanci pak nisu imali dovoljno snage da turski neuspeh kod Beča iskoriste za kontranapad, te su se koncentrisali na očuvanje svojih teritorija. U skladu sa tim car Ferdinand 1538. godine izdaje dekret kojim se Srbima olakšava dolazak i naseljavanje u Varaždinsku graničnu oblast.

Srpsko naseljavanje na prostoru nekadašnje Austrije možemo da podelimo u četiri perioda:

1) između 1530. i 1595. kao period pojedinačnog i slabije organizovanog naseljavanja;

2) od 1595. do 1600. kao period organizovanog naseljavanja Srba podržanog od strane države;

3) period od 1600. do kraja 1690. kao period u kome naseljavanje pre svega podržavaju lokalne vojne i graničarske vlasti;

4) Velika seoba Srba 1690. godine.

Od 1530. Srbi se naseljavaju duž granice sa Turskom gde kao graničari (uskoci) vrše vojnu službu. Najčešće su formirana manja naseljena tj. odbrambena utvrđenja duž granice koja su naseljavali uskoci sa svojim porodicama, koji su imali ratnu obavezu, ali su tokom mirnog perioda obrađivali zemlju i imanja, od čega je korist imala i država. Ovakav odbrambeni sistem primenjivali su još Stari Rimljani u odbrani Dunavske granice od najezde varvarskih plemena. Iz austrijskih dokumenata vidimo da su prvi naseljenici nazivani Pribekhen ili Priebegen, a jasno je da ovaj naziv potiče od srpske reči „prebeg“, odnosno „izbeglica“. Zbog čestih turskih upada u ostatke Gornje Slavonije, uskoci uz podršku štajerske vlastele šalju molbu caru Ferdinandu da dozvoli da svoje porodice nasele dublje u sigurniju teritoriju, što ovaj i odobrava i za ta naseljavanja određuje prostor između Maribora (Marburg), Ptuja (Pettau) i Murske Sobote (Olsnitz), gde već živi južnoslovensko i germansko stanovništvo.

Osnivanje srpskih naselja u Južnoj Štajerskoj spada isključivo u prvi period naseljavanja Austrije. Svojim predanim radom i pretresom arhiva grada Graca i katoličke crkve Herman Biderman utvrdio je ukupno šest srpskih naselja u Štajerskoj, s tim da ih je zasigurno bilo još. Biderman u svojoj knjižici navodi sledeća naselja Srba:

1) Kao prvo srpsko naselje u Štajerskoj Biderman navodi Margetića dvor (Margetic-Hof) kod Veržeja (Wernseee). Ovo naselje nalazilo se nekih 15 km od današnje austrijskoslovenačke granice. Osnovao ga je Ivan Margetić 1552. koji je nekoliko godina ranije već bio u austrijskoj službi kao graničar, što se vidi i prema podacima da učestvuje u borbi sa Turcima 1558. dok 1555/56. komanduje jedinicom od 49 konjanika u Ludbregu. Ivan Margetić umire 1564, a imanje nasleđuje njegov sin Plavec (?), a zatim njegov unuk Lazar, koji 1578. pada u tursko zarobljeništvo, gde prima islam, čime je porodica Margetić izgubila pravo na ovo imanje i ono je dodeljeno vojvodi Nikoli Ožegoviću, koji ga gubi 1590, kada ponovo prelazi u ruke nemačkog stanovništva.

2) Ajhof nad Ptujem (Aichhofe ober Pettau) -Ovo imanje kupio je ratni blagajnik Sigmund Galer 1554. za potrebe smeštanja srpskih izbeglica. Godine 1571. ovde se spominje izvesni Pavle Uskok, koji odbija da plati porez, a još tokom 1620. spominju se Mihajlo Uskok, Janša Uskok, Jakov Kalos (od srpske reči kalauz = putovođa) itd, što ukazuje na to da je ovo jedno od srpskih naselja koje se najduže održalo u Štajerskoj.

3) Selo Skoka (Sokoke, Skogen) – radi se o selu Skoke u današnjoj opštini Miklavž na Dravskom polju. Ovo selo je očigledno osnovano od strane Srba, na šta ukazuje i samo ime koje vodi poreklo od reči „uskok“. Sama zemlja pripadala je nekada kartuzijanskom manastiru Žiče (Seitz), a zatim mariborskoj porodici Vilenrajner od koje je štajerski landšaft zemlju otkupio i dodelio 1556. porodicama Vukmir, Dojčin i Aleksić na korištenje.

Iako se ovde navodi da se radi o porodicama, pre će biti da se radi o plemensko-porodičnim zajednicama na čijem se čelu nalaze osobe sa imenom Vukmir, Dojčin i Aleksa. Naselje je obuhvatalo ukupno 7 imanja (7 porodica), dok 1578. u selu živi 6 porodica (Aleksić, Sladović, Vukmirović, Ratković, Vranković i Bakoš) jer krajem 1570-ih umire pomenuti Dojčin bez muškog potomstva. Godine 1580. preostale porodice se sukobljavaju oko imanja preminulog Dojčina, a sukob se nastavlja i 1587. kada u borbi sa Turcima umire i poslednji muški pripadnik porodice Aleksić.

Selo očigledno zapada u krizu krajem 16. veka, te se deo naseljenika seli u druge krajeve, a preostali se asimiliraju sa slovenačkom većinom. Odmah pored sela Skoke, osnovano je još jedno srpsko selo pod nazivom Dobrovci (danas Dobrovce). Po zapisima slovenačkog slaviste Davorina Terstenjaka polovinom 19-og veka u ovom kraju još uvek žive porodice Radolić, Marković, Milovčić, itd. I danas u Skokama žive porodice nekadašnjih uskoka, na šta ukazuju prezimena Beranič i Jurančič.

4) Rogoza (Rogeis) – naselje Rogoza nalazi se u opštini Hoče-Slivnica nedaleko od Maribora i svega dva kilometra od već pomenutog sela Skoke. Zbog skučenosti životnog prostora u Skokama tamošnje porodice 1570. podnose zahtev da se nasele u Rogozi, te da im se dodeli 16 imanja na manastirskoj zemlji manastira Žiče. Ovaj zahtev je odbijen kako od strane manastira, tako i od strane vlasti, jer su srpski uskoci došli u sukob sa lokalnim stanovništvom. Nešto pre 1570. izvesni Mihajlo Sladović, koji je u Štajersku verovatno pristigao iz sela Sladojevci kod Podravske Slatine, kupio je sedam imanja od manastira Žiče, ali je posle njegove smrti njegova žena sva imanja ponovo poklonila manastiru. Ovo je verovatno bio povod tamošnjim Srbima da pokušaju ponovo da dođu do ovih imanja, u čemu nisu uspeli, te je ovo srpsko naselje bilo vrlo kratkog veka.

5) Selo Srževica (Scherschowitz) – I ovo selo je pripadalo manastiru Žiče, a danas se nalazi u opštini Šentjur. Naselje je već uveliko postojalo 1557. godine, a na šta jasno ukazuje saslušanje koje su uskoci imali u manastiru Žiče u okviru pritužbi lokalnog stanovništva da vrše pljačke na glavnoj cesti, kao i da drže pse koji napadaju stoku. Ove pritužbe nisu ozbiljnije naškodile lokalnim Srbima jer već krajem 1559. lično car Ferdinand potvrđuje pravo na posed „prebegu“ Ratku Dobrinjku. Ipak, konflikt sa lokalnim starosedeiocima očigledno je bio ozbiljnije prirode jer lokalne vlasti izveštavaju Beč o pokušaju paljenja srpskih kuća. Sve ovo je verovatno doprinelo tome da najkasnije 1580. srpsko naselje u Srževici više ne postoji.

6) Naselje Hoče (Kötsch) – Srpsko naselje na ovom prostoru nedaleko od Maribora na istočnoj strani Pohorja osnivaju braća Radoslav i Raketa Bakoš. Naselje je osnovano u periodu između 1570. i 1580. a istorijsko postojanja može da se garantuje do 1585. jer postoji zapis o sukobu Radoslava Bakoša sa lokalnim katoličkim sveštenikom.

U svom radu Biderman navodi da se za navedenih šest naselja može sa sigurnošću potvrditi srpska prošlost, ali jasno je da su srpski i hrvatski uskoci naselili dobrim delom prostor između Maribora i Ptuja, te jednim delom i jugoistočne delove Štajerske oko reke Mure. U prilog ovome govore i popisi iz 19-og veka, gde u okruzima Ptuj (Pettau) i Ormož (Friedau) srećemo prezimena poput Horvat, Horvatić, Bezjak, Šmugoc, Skok, Sok, Lah, Serbak, itd. Tako prezime Horvat nosi preko 600 osoba, dok prezime Lah (od reči Vlah) nosi oko 150 osoba. Ovde treba napomenuti da Horvat ne mora obavezno da znači da se radilo o porodici hrvatskog porekla, već je moguće da se radilo i o porodicama koje su se doselile sa područja Hrvatske. Verovatno su u ovom slučaju obe varijante tačne. Navedene porodice najviše su bile koncentrisane u selima Pobrež (opština Oplotnica), Mestni vrh (o. Ptuj), Starošince (o. Kidričevo), kao i današnjim opštinama Markovci i Cirkulane. Ovde se posebno izdvajaju prezimena poput Kristović, Barić, Marković, Šegula, Subotić, Radanović, itd.

U okrugu Ormož posebno se izdvaja selo Lahonci gde se sreće prezime Vajda, a u bližoj okolini i prezimena Vuković, Milošić, Mikolić, Ćirić, itd. Srbi su očigledno naselili i delove okruga Rogatec (Rohitsch), gde se posebno izdvaja selo Rajnkovec na reci Sutli gde je popisano 25 osoba sa prezimenom Serbak, a takođe se pojavljuju prezimena Musić, Demitrović, Mikolić, itd. Današnji gradonačelnik opštine Rogatec nosi prezime Mikolič, koje je najverovatnije uskočkog porekla.

Tokom 17. veka kao vlasnici kuća u Veržeju spominju se Vido Golubić, Simon Vidonić, Rupreht Niklošić, Mahe Sinešković, itd. što takođe ukazuje na to da se radi o potomcima srpskih i hrvatskih uskoka. Sličnu situaciju srećemo i u selima između današnjih opština Ormož i Ljutomer (Luttenberg) gde su popisana prezimena Vlah, Obrenović, Vuković, Serbotić, Rušić, Antolović, Boljković, Kusmović itd. Uskočka naseljavanja na teritoriji današnje Slovenije nisu se ograničila samo na naseljavanja u Štajerskoj, već su u dosta manjem obimu vršena i u Donjoj Kranjskoj odnosno današnjoj Dolenjskoj. Tako tokom popisa u Kranjskoj 1574. u naseljima duž toka reke Kupe srećemo prezimena Marković, Panić (Osilnica), Vuković (Bosljiva Loka), Kristanić (Borovec), Prejdić (Mahovnik), itd.³

Odgovor na pitanje zašto se ova srpska naselja nisu održala u Štajerskoj, dok npr. ona u Beloj Krajini donekle jesu, leži u više faktora:

1) Mali broj izbeglica: kao što je već navedeno naseljavanje u periodu kada su nastajala srpska naselja u Južnoj Štajerskoj bilo je pre svega pojedinačno, odnosno radilo se o prelasku par porodica ili čak pojedinaca sa turske na austrijsku teritoriju. Ove brojke nisu bile dovoljne da stvore jednu kompaktniju geografsku celinu koja bi bila naseljena srpskim stanovništvom.

2) Nedostatak crkvene organizacije: Sa prvim srpskim doseljenicima u Štajersku očigledno nije došlo i sveštenstvo. Ne postoji ni jedan istorijski dokaz da su u ovom periodu postojale nekakve organizovane verske aktivnosti srpskih „prebega“, iako se u više izvora navodi da se radi o pravoslavcima. Nedostatak sopstvene crkvene i verske strukture doveo je do toga da su doseljenici brzo primali katoličanstvo ili možda čak i protestantizam koji se u ovom periodu širio Štajerskom. Kao dokaz u prilog ovoj tvrdnji može pre svega da se navede dodeljivanje plemićke titule Đorđu (Georgu) Sladoviću ali i pismo njegovog sina Georga u kome se isti poziva na nasleđeno plemstvo. S obzirom na tadašnju plemićku politiku austrijskog dvora, skoro pa potpuno je isključeno da bi dvor dodelio plemstvo nekom pravoslavcu. Plemstvo je 1574. dodeljeno i porodici Bakoš, što takođe ukazuje da je i ova porodica u kratkom periodu od svog dolaska u Štajersku prešla na katoličanstvo. Primer koliko vera utiče na nacionalno opredeljenje najbolje se uočava i na primeru Žumberka koji je tokom 16-og veka kompletno naseljen Srbima, ali već tokom 19-og veka tamo se retko ko izjašnjavao kao Srbin, već isključivo kao Hrvat ili Slovenac. Izuzetak je predstavljao zapadni deo Žumberka sa selima Radatovići, Popovići, Kuljani, Dučići, itd.

3) Asimilacija: srpski „prebezi“ našli su se u novoj sredini okruženi mnogobrojnijim slovenačkim i nemačkim stanovništvom. I dok su u odnosu na Nemce verovatno mogli da zadrže svoju različitost, zajedničko južnoslovensko poreklo, kao i sličan jezik, omogućili su brzu asimilaciju srpskog stanovništva koje se tako većim delom utopilo u starosedelačko slovenačko stanovništvo.

4) Neprijateljski odnos domicilnog stanovništva: brojni istorijski izvori navode sukobe između uskoka i starosedelaca. Ovi konflikti su onemogućili razvoj većih srpskih zajednica (čak kada je za to možda i bilo mogućnosti), a sa druge strane sigurno je i pritisak domicilnog stanovništva na novopridošle bio takav, da su isti želeli što pre da se uklope u novu sredinu.
Organizovano preseljavanje Srba u Austriju počinje zauzimanjem Petrinje 1595. godine. Od ovog trenutka broj srpskih porodica u Austriji masovno raste, ali se one naseljavaju najviše u Varaždinskom i Zagrebačkom okrugu, dok ozbiljnijih naseljavanja Srba u Štajersku posle 1580. više nema. Dok danas možemo da govorimo o srpskim starosedeocima u Beloj Krajini ili Žumberku (mada se Žumberačni uglavnom tako ne osećaju), o tome u Štajerskoj ne može da bude govora jer su Srbi kao narod na ovom prostoru izuzetno brzo nestali. Ipak, ostaje nam jedna istorijska epizoda koja govori o burnoj sudbini srpskog naroda tokom 16. veka, a o srpskom boravku na prostoru Južne Štajerske svedoče i podsećaju mnogi toponimi i prezimena od kojih smo neka već pomenuli.

IZVORI:

1. Hermann, Bidermann Ignaz (1883): Die Serben-Ansiedelungen in Steiermark und im Warasdiner Grenz-Generalate, Graz.
2. Schumacher, Rupert von (1942): Des Reiches Hofzaun. Geschichte der deutschen Militärgrenze im Südosten, Darmstadt.
3. Simonič, Ivan (1934): Migracije na Kočevskem v luči priimkov, Ljubljana.

Komentari (1)

Odgovorite

Jedan komentar

  1. Voja

    UNIJAĆENJE SRBA U ŽUMBERKU i srpski zaborav zločina Rimokatoličke crkve u Hrvata

    Intervju sa Nikolom Živkovićem
    Razgovarao Vladimir Dimitrijević

    – Vi ste pravoslavni Srbin rodom sa Žumberka, u današnjoj Hrvatskoj. Vaši zemljaci na Žumberku su uglavnom unijati, i izjašnjavaju se kao Hrvati. Kako je to moguće?
    -Vaše pitanje je kratko, no tačan i precizan odgovor zahtevao bi od mene da ispišem bar dvadesetak strana. Pokušaću to da sažmem u svega nekoliko rečenica. Pošto malo ko u Srbiji uopšte zna gde je Žumberak, prvo ću čitaocima objasniti gde ga mogu naći na karti: počevši nešto severnije od Jastrebarskog, prostire se do nadomak Metlike u Sloveniji, te do Stojidrage blizu Samobora. Sa tri strane okružen je Slovenijom, a na jugu Hrvatskom. To je brdovit predeo, a najviši vrh, Sveta Gera (ili Sveta Gora) uzdiže se 1175 metara iznad nivoa mora.
    Trećinu Žumberka naseljavaju rimokatolici koji najvećma govore kajkavski. Dve trećine su Srbi, početkom 18. veka pounijaćeni pa pokatoličeni od austrijske vlasti. Rimokatolička crkva takve vernike naziva „grko-katolicima“. Dakle, kao Hrvati se oduvek izjašnjavaju jedino rimokatolici-kajkavci.
    Što se preostalih dve trećina Žumberčana tiče, nije posve tačno da se „izjašnjavaju kao Hrvati“. Naime, u svom radu o Žumberku u Zborniku o Srbima u Hrvatskoj, broj 8, bavio sam se mojim zavičajem, zapadnim delom Žumberka koji zaprema četvrtinu celog tog područja – do konca Drugog svetskog rata dela Slovenije, to jest Dravske banovine. Moj kraj je značajan i po tome što se u njemu srpska nacionalna svest održala najduže, tako da su svi putopisci, istoričari i etnografi i zbog toga odlazili u Radatoviće. Jer nacionalni sastav stanovništva zapadnog Žumberka, prema popisu iz 1981, daje sledeće podatke: u Radatovićima je živelo 52 posto Hrvata, 29 posto Srba, 14 posto Jugoslovena i 4 posto Slovenaca. Prema popisu iz 1948, stanje po naseljima bilo je sledeće: Budinjak: 429 Hrvata i 18 Srba; Kašt: 481 Hrvat, 236 Srba; Radatovići: 917 Srba, 584 Hrvata i 51 Slovenac. Po tom popisu, na čitavoj teritoriji Žumberka živelo je 87 posto Hrvata, 12 posto Srba i 1 posto Slovenaca.
    Da zaključim; i u ranijoj i novijoj istoriografiji ima tvrdnji da je unijaćenjem Žumberčana bilo završeno i njihovo odnarođavanje, to jest da su u velikoj meri hrvatizovani a da se samo pojedinci nisu odrekli svog srpskog porekla. Statistika, međutim, dokazuje da se znatan broj Žumberčana sve do naših dana nije pohrvatio, već ostao nacionalno svestan, javno se izjašnjavajući da pripada srpskoj naciji. (Videti: R. Lopašić, Žumberak. Crte mjestopisne i poviesne, Zagreb 1881; Slavko Gavrilović, O unijaćenju i pokatoličavanju Srba u Hrvatskoj, Slavoniji i Ugarskoj (HIII–HIH vek), Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, br. 3, Beograd 1995).
    – Rimokatolička crkva u Hrvatskoj prošle godine je slavila 400-godišnjicu unijaćenja ovog područja. Tom prilikom se slavilo pridruživanje Žumberčana papi, ali se Srbi nisu pominjali. Govoreno je o uskocima i „Vlasima“, ali Srba nigde. Zašto?
    -To je sasvim u tradiciji rimokatoličke crkve i hrvatske političke misli. Prosto se boje da govore o Srbima. Zato su preuzeli austrougarsko-vatikansku terminologiju, gde se isključivo govori o „šizmaticima“, „grčko-nepounijaćenim hrišćanima“ i sličnim pojmovima. Spremni su da izmisle sve, samo da ne kažu „Srbin“, i to se do danas nije promenilo. Ni ove, 2013, hrvatski mediji nikada ne govore o „srpskoj policiji“, već „srbijanskoj“. Namera im je očevidna – da srpsku naciju svedu na teritoriju obrenovićevske Srbije. Našta bi ličilo da mi, na primer, za Hrvate u Bosni tvrdimo da nisu Hrvati, a da su oni iz, recimo Varaždina, „Hrvatijanci“? Budući a istorijski narod, Hrvati su očito prisiljeni da izmišljaju, falsifikuju, da srpsku istoriju kradu i predstavljaju kao svoju. O tome je pisao i Jovan Dučić. No, nevolja po njih je što i svi merodavni istoričari sa Zapada tvrde da su Žumberčani Srbi.
    Jer, govoriti o Žumberku i njegovoj prošlosti znači baviti se austrijskom Vojnom krajinom, osnovanom u 16. veku, posle mađarskog sloma kod Mohača 1526. Austrija je tada preduzela energičnije mere u odbrani zemlje, u svoje opustele krajeve upućujući vojne koloniste. Naime, tursko nadiranje na Balkanu dovelo je na hiljade izbeglica, poglavito pravoslavnih, u severnu Hrvatsku. „Ovi ratnički i žilavi ljudi dobili su zemlju – koje je bilo u izobilju u tim popaljenim i uništenim graničnim područjima – pod uslovom da se po potrebi odazovu vojnoj službi“, pisao je poznati američki istoričar Ginter Rotenberg (Gunther E. Rothenberg), u svojoj knjizi Vojna granica u Hrvatskoj (The Military Border in Croatia, str. 8).
    Postoji i studija austrijskog istoričara Johana Hajnriha Švikera (Johann Heinrich Schwicker), koju sam preveo i napisao joj predgovor. Na srpskom su izašla dva izdanja te knjige, a u pripremi je treće. Da ponovim, Srbi Žumberka poreklom su iz Raške, a sklanjajući se od Turaka behu stigli do Srba i Glamoča, gde su ih austrijski agenti zavrbovali da pređu u Žumberak. Reč je, dakle, o naseljenicima u opustele predele, a ne dođošima koji su proterali starosedeoce. Austrijancima dobrošli, ti uskoci su obrađivali opustele predele. Doseljeni Srbi su tada govorili „Bez krčevine nema đedovine“.
    – Današnja situacija Srba u Hrvatskoj je, blago rečeno, tragična. Da li je Vatikan uspeo u nameri da pravoslavlje potisne ka Drini upravo zahvaljujući savezu sa Vašingtonom (pakt Regan – Vojtila), ako znamo da su SAD stajale iza „Bljeska“ i „Oluje“?
    -Kratkoročno gledajući, oni su dobrim delom uspeli, no čini mi se da su dugoročno pretrpeli poraz. Upravo je rimokatolička crkva glavni gubitnik u Bosni što, opet, potvrđuje i statistika. Do 1990. Hrvati su činili oko 18 posto stanovništva Bosne i Hercegovine. Danas, 2013, njihov udeo je spao na ispod 10 odsto. Naime, još je Tuđman počeo naseljavati Hrvate iz Bosne u gotovo čisto srpske krajeve kao što su Kninska Krajina, Lika oko Udbine, Gračaca i Korenice, ili na Kordun i Baniju. Pružio im je velike povlastice i time rimokatolike u Bosni doveo u katastrofalnu demografsku situaciju. Sada rimokatolička crkva i Zapad optužuju Republiku Srpsku zbog toga, mada veoma dobro znaju da je glavni krivac upravo Tuđmanova politika.
    – Kako vidite sadašnje stanje Srpskog naroda, a naročito njegove Crkve? Da li, uprkos svemu što nam se desilo, imamo svest o Vatikanu kao velikoj opasnosti po naš verski i nacionalni identitet?
    -SPC se nalazi u ozbiljnoj krizi. Delom je to posledica globalnih promena. Vaseljenski patrijarh iz Carigrada vodi politiku očigledno usklađenu s interesima Vatikana i Zapada. Jedini autentični predstavnik pravoslavlja kadar da se odupre ovakvo pogubnom delovanju Carigradske patrijaršije ostala je Ruska pravoslavna crkva. Naša jedina šansa je da se vežemo za Moskvu, za RPC.
    Nevolja je što je naša Crkva doživela genocid. Prvo su je osakatili Hrvati, između 1941. i 1945. pobivši najsposobnije srpske monahe i sveštenike na teritoriji NDH. Pokolju su pridoneli i Titovi komunisti, proširivši ga na celu Jugoslaviju. Taj gubitak oseća se i danas. Naime, SPC je bila prisiljena da „po kratkom postupku“ imenuje mnoge vladike, naročito mlađe. To je često vršeno mimo ustaljenog postupka i običaja. Dakle, episkopi su imenovani a da nisu dovoljno služili kao iskušenici i monasi. Najrečitiji primer takvog promašaja jeste odnos prema vladici Artemiju. Način na koji je smenjen ne služi na čast SPC. Uz to, valja se pozabaviti i primerom vladike hercegovačkog Grigorija, budući da se istakao dajući ishitrene, lakomislene, nezrele i štetne izjave za javnost. Pozvao je, tako, Karadžića da se preda Hagu, mada je morao znati kakav je to sud. Za Andrića je pak izjavio da je Hrvat. Da je čitao Duh samoporicanja od Lompara, video bi da je Andrić ne samo naš pisac, već da se i zvanično deklarisao kao Srbin.
    Titoistički režim uradio je sve da Srbima izbriše istorijsko pamćenje. Međutim, temeljna promena kulturne politike u Srbiji brzo bi poništila takva dostignuća titoizma i omogućila našem narodu da ponovo zadobije svest o sebi, svojoj istorijskoj ulozi i veličini, a time i uspešno nađe svoj put u budućnost. Primer toga je, recimo, promocija knjige Istorija unijaćenja Srba u Žumberku, koncem januara 1992. održana u Kragujevcu. Predavanje je bilo odlično posećeno, dvorana popunjena do poslednjeg mesta. Veče je otvorio episkop šumadijski Sava. Knjiga je objavljena 1874. u Beču, a tek se 1992. pojavila na srpskom. Kako objasniti da je jedno po nas tako bitno delo objavljeno na srpskom 118 godina posle nemačkog originala?
    No, vraćam se našoj temi – fenomenu unijaćenja. U tom nastojanju veliku pomoć rimokatoličkoj crkvi pružili su Turci. Osvojivši, naime, najveći deo istočne, vizantijske hrišćanske Evrope, Osmanlije su se našle pod Carigradom, koji su zauzeli tek 1453. Neposredno pre toga, međutim, vizantijski vladar nije imao izbora nego da se za pomoć obrati Zapadu. No, ta pomoć bila je uslovljena priznanjem rimskog pape kao „prvog episkopa među jednakim“. Sabor po pitanju sjedinjenja pravoslavnih sa Rimom započet je u Ferari, no zbog pojave epidemije nastavljen je u Firenci. Papa je zahtevao da se pravoslavni Grci i administrativno potčine Rimu, s time da zadrže samosvojnost bogosluženja. Grci su predlagali kompromis i po pitanjima verskih dogmi, ali je Rim tražio bezuslovno potčinjavanje.
    Zbog turske pretnje Carigradu većina grčkih teologa prihvatila je zahteve Vatikana. Vizantijski car rešio je da žrtvuje interese pravoslavlja ne bi li sačuvao državu, svestan da sam ne može da je odbrani. Tako je 5 jula 1439, grčkim pristankom na sve zahteve Rima, potpisana unija u Firenci. Nedostajao je jedino potpis mitropolita Marka iz Efesa, i carigradskog partijarha Josifa. No, znajući Mitropolita kao najuticajnijeg člana grčke delegacija, papa Eugenije Četvrti od tog formalnog pristanka nije mnogo očekivao. I zaista, kada se romejska delegacija vratila u prestonicu, narod je žestoko protestovao protiv Unije. Ubrzo su gotovo svi grčki potpisnici unije izjavili da je ne priznaju, budući pristali na nju pod pritiskom istorijskih događaja. I ostale pravoslavne crkve su je odbacile. Među prvima je to učinio Veliki knez moskovski Vasilij Vasiljevič, a 1443, na saboru u Jerusalimu, i patrijarsi Aleksandrijski, Antiohijski i Jerusalimski.
    Začudio sam se pažnji kragujevačke publike tokom mog izlaganja. Naime, najviše vremena posvetio sam Brest-Litovskoj uniji, zaključenoj 1596. Kao i Firentinska iz 1439, i ona je bila uslovljena istorijskim događajima. Rimske pape nisu se nikada pomirile sa postojanjem bilo koje druge hrišćanske crkve mimo rimske. S naročitim žarom jurišale su na rusku crkvu, najbrojniju i najjaču u pravoslavlju, smatrajući da će ako slome kičmu Rusima lako pounijatiti i ostale pravoslavne narode. Papa je čak bio spreman da prihvati pravoslavne vernike u Poljskoj i Litvi, pod uslovom da ne priznaju moskovskog patrijarha. No, lišeni zaštite Rusije, izloženi pritiscima da se pounijate, a potom pokatoliče, pravoslavci Poljske i Litve su vremenom nestali. Ključnu ulogu u tom procesu odigrali su pravoslavni mitropolit Kijevski Mihail Ragoza i pravoslavni episkop Vladimiro-Volinski, Ipatije.
    Sam Ipatije otišao je u Rim i novembra 1595. potpisao uniju, odrekavši se pravoslavlja. On i još četiri predstavnika Kijevske mitropolije potpisali su zatim uniju i na saboru u Brestu, 6. oktobra 1596. Od sedam najviših predstavnika Kijeva, samo dva episkopa nisu htela da potpišu, ostavši verni Ruskoj pravoslavnoj crkvi. Time su u litavsko-poljskoj državi pravoslavni stavljeni van zakona. Rimokatolička crkva oduzela im je hramove, škole i manastire i predala „grkokatolicima“, kako Rim i danas naziva unijate.
    Po smrti Mihaila Ragoze na čelo ruske unijatske crkve došao je Ipatije Potej, a za njim Josif Rutski. Rodom iz Moskve, iz porodice izdajnika pravoslavlja i prebega litavskom, rimokatoličkom neprijatelju, taj je bio najgori. Progonio je pravoslavne sveštenike, a u Viljnusu zasnovao ženski monaški red Bazilijanki, čiji je zadatak bio da teološki opravda latinizaciju pravoslavnih.
    Rusima je tek 1620. uspelo da Kijevu vrate pravoslavlje. Ono je naime imalo sreću da je na tlu današnje Belorusije i severozapadne Ukrajine delovao veliki duhovnik Petar Mogila. Rođen 1597. u Moldaviji, posle bogoslovije u Lavovu otišao je na studije u Pariz, potom i u Rim, što je u to doba bila retkost kod pravoslavnog sveštenstva. Vrativši se u Kijev, 1626. postavljen je za arhimandrita u čuvenoj Kijevo-Pečerskoj Lavri, da bi šest godina kasnije u Lavovu bio hirotonisan za episkopa. U Lavri je Mogila okupio izuzetno obrazovane monahe.
    Inok Kiprian, recimo, beše studirao u Veneciji i poznavao latinski, dok je protosinđel Josif pripadao Aleksandrijskoj patrijaršiji i znao grčki. Dakle, školovanje na Zapadu ne samo da im nije naškodilo, već ih je učvrstilo u veri. U Kijevo-Pečerskoj Lavri oni su pisali dela u odbranu pravoslavlja i prevodili svetootačke knjige. Uz njihovu pomoć, Mogila se trudio da podigne nivo obrazovanja među monasima ubeđen da je to neophodno za zaštitu pravoslavlja od unijaćenja.
    U Kijevskoj Lavri osnovao je i prvi dom za pravoslavne bogoslove, da bi konačno bio izabran za mitropolita Kijevskog. Jedan od njegovih prvih poteza bio je i unapređenje Bratsko-Bogojavljanske bogoslovije u Mogiljevu u akademiju. Tu akademiju Mogila je ustanovio po uzoru na jezuitske škole sa, kako je naglasio, „antijezuitskom namenom“.
    Sami unijati priznaju da predlog za ustanovljavanje i unijatske Kijevske patrijaršije i „grkokatoličkog“ Žumberka nije potekao od pravoslavnog sveštenstva, već Vatikana. Rimska crkva, naime, uporno ne pominje pravoslavnu crkvu, već samo „rimokatoličku patrijaršiju istočnog obreda“. Naime, unijatski mitropolit Josif Rutski beše još 1624. skovao je takav prilaz pokrštavanju pravoslavnih u Rimu, s papom i njegovim poverenicima.
    Bilo je mnogo pitanja iz publike. Jedno je glasilo: zbog čega sam toliko govorio o unijaćenju pravoslavnih u Ukrajini i Belorusiji?
    Odgovorio sam da nisam slučajno tako iscrpno pričao o Brest-Litovskoj uniji. Jer, ceo postupak unijaćenja se gotovo istovetno odvijao sto godina kasnije i u mom rodnom Žumberku. I tamo su najokrutniji protivnici pravoslavlja postali domaći ljudi, „prebezi“. Njihovi roditelji behu zbog raznih povlastica pristali na uniju, decu šaljući na rimokatoličke teološke studije u Grac, Padovu ili Rim – da bi se oni potom vraćali u rodni kraj kao „poturice gore od Turaka“.
    Kao što je Rus osnovao unijatski red Bazilijanki, tako je mnogo kasnije učinio i Srbin iz Žumberka.
    I, kao što je 1617. Josif Rutski u Litvi (danas je zovu „Litvanija“) na mestu starog pravoslavnog manastira Svete Trojice podigao novi, preimenujući ga u samostan Svetog Vasilija Velikog (Bazila, po zapadnjačkom izgovoru) a njegovo sestrinstvo nazvao Bazilijankama, tako su 1938. te iste „časne sestre“ u Sošicama počele gradnju novog manastira svoga reda. Krov za crkvu daravao je Đuro Predović, a građevno drvo slovenački samostan iz Pleterja. Najdelatnijim se pokazao grkokatolički župnik Stanko Višošević. Uticajan u izgradnji bio je Žumberčanin dr Janko Šimrak, za Banovine Hrvatske za srbofobičnu Hrvatsku stražu između ostalog napisavši da je taj samostan „Božji dar (…) našem uskočkom gorju“. A raspop iz Radatovića, Firis, iseljenik u Ameriku, početkom 1939. poslao je iz Klivlenda veću sumu novca prikupljenu od pounijaćenih Žumberčana iz Sjedinjenih Država.
    Samostan Bazilijanki u Sošicama završen je tako koncem avgusta 1939. 1942. partizani su zapalili samostan, jer su u njemu lečene ustaše. Samostan je 1959. obnovljen uz zalaganje sestre Vasilije Popović i pounijaćenih Žumberčana iz Amerike. Nisam slučajno ispričao sudbinu ova dva manastira: ruskog pravoslavnog u današnjoj Litvaniji, i žumberačkog u Hrvatskoj. Godine 1686. Rusija beše zaključila „večni mir“ s Poljskom. Tim dogovorom sva istočna Ukrajina (Malorusija) s Kijevom postala je deo Rusije. Poljska se obavezala da svojim pravoslavnim podanicima pruži punu versku slobodu. Uskoro je i Bazilijanski samostan vraćen Ruskoj pravoslavnoj crkvi, pod starim imenom Troickogo. No, posle „demokratskih promena“ u Istočnoj Evropi, nanovo je predat unijatima. Naime, jedan od prvih koraka bivše sovjetske republike Litvanije bio je da taj ruski manastir još jednom preimenuje u Bazilijanski. Tako je i tamo pad Berlinskog zida nekima doneo „nezavisnost i slobodu“ a drugima ropstvo.
    Jer, u osamostaljenim sovjetskim republikama Rusi su postali građani drugog reda, bez osnovnih građanskih prava. Zapad, preglasan u „zaštiti“ tih prava i „sloboda“, nikad nije osudio taj čin tek proglašene, „nezavisne“ „Litvanije“.
    Nasuprot tome, u Kraljevini Jugoslaviji u kojoj su Srbi „ugnjetavali sve jugoslovenske narode“, Hrvati su 1938. na srpskoj zemlji slobodno izgradili samostan, a da niko u ime države ili Srpske pravoslavne crkve predloži da i mi počnemo obnavljati svoje pravoslavne crkve i podizati nove. Jer, istorijska je istina da su do sredine 18. veka sve crkve u zapadnom Žumberku bile srpske pravoslavne, o čemu svedoči i Švikerova knjiga.
    Stoga, nedostatak zalaganja za povraćaj imovine Srpske pravoslavne crkve – tokom austrougarske vladavine uzurpirane od unijata i rimokatolika – smatram teškim propustom i Kraljevine Jugoslavije i Srpske pravoslavne crkve posle 1918. Danas, 2013, u „nezavisnoj“ Hrvatskoj, to će se teško ispraviti. Ujedinjenje 1918. predstavljalo je ogromnu, neiskorišćenu priliku i za Srbe Žumberka.
    – Decenije ste proveli u Nemačkoj koja je, s Vatikanom, prva priznala Hrvatsku i Sloveniju u avnojskim granicama, time uništivši Jugoslaviju. Kakav je odnos Nemaca prema Srbima, posle svega što se desilo?
    -Blagodarim Vam na ovom pitanju. Naime, u srpskoj javnosti se poslednjih godina pojavljuju tri ili četiri osobe koje se predstavljaju kao „eksperti za Nemačku“, a njihovo „znanje“ o tom velikom evropskom narodu veoma je skromno, površno. Oni zapravo štete srpskim interesima jer šire sliku o nekoj nepostojećoj Nemačkoj. Ja jesam za to da sarađujemo sa Nemačkom na svim poljima, naročito u nauci i tehnici. Ima divnih Nemaca, pojedinaca, koji veoma trezveno, pa i sa simpatijom gledaju na Srbiju. No, nemačka politička elita je već sto i pedeset godina neprijatelj Srpskog naroda. U svim ključnim istorijskim trenucima ona je bila protiv Srba.
    I 1878, na Berlinskom kongresu, Beč i Berlin bili su jedinstveni protiv srpskih zahteva, kao i 1908, povodom Aneksione krize. Nemačka je bila protiv nas 1912./13, 1914, 1941, 1991, 1999, a to je i danas. U tim ključnim vremenima neprijatelji nam jesu bili i Englezi i Francuzi – te je, recimo, Spomenik zahvalnosti Francuskoj zapravo spomenik srpske gluposti, infantilnosti i sramote – ali su nam Nemci i dalje najopasniji, budući ekonomski najjači u Evropi. Oni tu privrednu moć vešto koriste da prošire i svoj politički uticaj – stipendirajući, na primer, srpske studente na koje računaju da postanu neka vrsta modernih janičara.
    Umorio sam se objašnjavajući mnogima da je njihovo pitanje da li se slika Srba u Nemačkoj menja detinjasto i smešno. Velike države ne menjaju svoje predstave o nečemu preko noći. Njihovi interesi su vekovima konstantni. Priča eurofila da su Nemci i Francuzi u prošlosti ratovali, a da su sada prijatelji nije tačna. Nisu oni nikakvi prijatelji, već ih je Vašington naterao da politički sarađuju, i među njima nema prijateljstva. I prota Mateja Nenadović i Ivo Andrić, ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, upozoravali su nas da su Nemci naši neprijatelji, i da će takvima i ostati.
    – Predstoji nam život u jednom nestabilnom i tragičnom svetu. Hoćemo li kao narod opstati, i sačuvati svoj identitet?
    -Možda ćete se začuditi, ali nisam pesimista. Naš narod, to je svakome jasno, proživljava dramatične trenutke. Da li smo u prošlosti imali i strašnijih nezahvalno je upoređivati. Da li nam je bilo teže 1389, 1690, 1804, 1914, 1941, 1999. ili danas, kazaće budući istoričari. Istorija nas uči da narodi koji poseduju svest o svojoj misiji, koji su dakle istorijski narodi daleko teže mogu da nestanu, nego oni, koji su nastali u katakombama Vatikana – kao što su Ukrajinci, Rusini, ili Hrvati – ili u austrougarskom ministarstvu propagande, poput Crnogoraca.

    Napomena: Objavljeno na sajtu Borba za veru, 9. aprila 2013. Priredilo Uredništvo Srpskog Lista.

    Izvor: Savez Srba u regionu – SRPSKO KOLO, 30.juna 2020.

    Odabrao: Vojislav Ananić