Poreklo prezimena Zelenkapa

20. april 2018.

komentara: 0

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Zoran Malešić

O ZELENKAPAMA

Prezime Zelenkapa pominje se, iako nepotvrđeno,[1] u 14. veku kao stari srpski rod (Nevesinje, 1372. godina). Arhivski potvrđen pomen je iz 1596. godine kad se kod Obrovca pominje turski četobaša „…Zelenkapa sa svojih trideset delija[2]“. Verovatno se radi o istoj osobi koja je pomenuta kao vojvoda Ahmed Zelenkapa koji vrši upade u mletačke posede pri čemu stradaju i sultanovi hrišćanski podanici.[3] Ovog Ahmeda pominje i Bogumil Hrabak.[4] Pored islamiziranih Zelenkapa nalazimo i one koji služe u okviru Vojne granice, koja predstavlja tampon zonu između Turske i Austrije, i koji su hrišćani.[5] Radi se o Zelenkapi koji pripada grupaciji Vlaha što je uobičajeni naziv za pravoslavne hrišćane.

Pomeni koji se vezuju za Zelenkape u 19. veku hronološki se nižu počev od nastanka Ivanjice. Zahvaljujući uspesima u 2. srpskom ustanku i visokom pokroviteljstvu Rusije, Miloševa Srbija dobija neku vrstu samouprave u onim delovima koji su u 1. srpskom ustanku bili oslobođeni. To se nije odnosilo na sve oslobođene krajeve, primera radi na Novovaroški kraj. U oblasti Starog Vlaha dolazi do nemira pri kojima je na kraće vreme bila oslobođena Nova Varoš. Kako ti nemiri nisu odgovarali kako Turcima, tako i Milošu, on kolovođe pobune poziva da se nasele u dolini Moravice. Tako je formirano naselje Ivanjica, a među prvim osnivačima bio je i jedan Zelenkapa, rodom iz Hercegovine.[6] U vreme kada je Uskoković pisao svoju kratku monografiju o Ivanjici (oko 1920. godine) on konstatuje: „ od njih petnajest, koliko se zna da je tada (oko 1834. godine – pr. ZM) doseljeno, danas u Ivanjici imaju samo dve trgovačke kuće (Radulovići i Purići), dok se potomstvo ostalih raselilo ili izumrlo“. Ime tog Zelenkape nije poznato ali ime njegovog sina nalazi se među prenumerantima Vukove knjige o Praviteljstvujušćem sovjetu iz vremena Karađorđe. Među žiteljima Ivanjice koji su 1860. godine naručili knjigu Vuka Stefanovića Karadžića je i Vuk Zelenkapa, trgovac.[7] Na starom groblju u Ivanjici i danas stoji spomenik trgovcu Vuku Zelenkapi na kojem je čitljiv natpis: „ Vuk Zelenkapa biv. trg. iz Ivanjice koi poživi 79 god. Umro 3. januara 1903. god. S leve strane groba istog saranjena je Anka supruga Vukova koja poživi 39. a umre 1886. g. Spomen podiže unuk S. Jelić“ Iz ovog natpisa se vidi da Vuka nisu nadživeli muški potomci, ako ih je imao, jer mu spomenik podiže unuk Jelić.

U biblioteci manastira Mileševe postoji par svesaka na čijim su požutelim listovima ispisani priložnici Mileševe u drugoj polovini 19. veka. Među njima je i Spasoje Zelenkapa iz sela Lopiža u Sjeničkoj kazi. Prilozi su prikupljani tokom 1873. godine: „Spasoje Zelenkapa pisa ječma oka 12[8]. Prilozi su upisivani, po pravilu, na ime kućnih starešina t.j. starešina porodičnih zadruga. Na osnovu sačuvanih predanja, koja je zabeležio Slavomir Zelenkapić, hroničar sela Lopiže, u drugoj polovini 19. veka u Lopižama je bila jedna kuća Zelenkapa u kojoj su živela braća Spasoje i Pale.[9]

Hroničar je zabeležio kazivanja seoskih pamtiša da su Zelenkape t.j. Zelenkapići, kako se sad prezivaju, došli iz Crne Gore. Prvo su se doselili na Repište, pa prešli u Salakovinu, zbog dobre vode. Dalje se kaže: „… da su došla dva brata: Spasoje i Pale. Spasoje je, pre 1912. godine, preselio u Ivanjicu i tamo držao kafanu. Njegov sin je završio za lekara. Oni su odavde otišli da posete svoje rođake u Ivanjicu, a oni iz Ivanjice su držali u Lopižama dosta stoke. Ta komunikacija i veza sa Zelenkapićima je redovno održavana, tako da su iz Lopiža išli da se leče kod Spasojevog sina. Taj njegov sin se odselio negde prema Toplici i Nišu. Njegovi potomci su dolazili ovde pre neku godinu.“

Terenska istraživanja izvršena u Ivanjici i Toplici pokazuju, po ko zna koji put, kako su nesigurna usmena predanja i kako se u njima, vremenom, izukrštaju i prepletu različita dešavanja, a vremenska distanca sve stvari poravna i ujednači.[10]

Euforija koja je posle oslobodilačkih ratova 1876-1878. godine zavladala od Starog Vlaha pa sve do prenaseljene i gladnim godinama izmučene Crne Gore odvukla je, 1882. godine Spasoja Zelenkapu u Toplicu. Tamo su mnogobrojne porodice sa Peštera videle. novi Misir. Seoba je bila masovna. Spasoje se odselio sa celom porodicom u Tulare pa brzo, verovatno zbog „teške“ ravničarske zemlje na koju brđani, kao stočari, nisu navikli, prešao u Grabovac. Na grabovačkom groblju iščitava se na njegovom spomeniku od peščara: „Ovde počiva telo Spasoja Zelenkape ž. 70. g. umro 6. novembra 1907.g. Spomen podižu Jevrem i Jeremija“. Na sličnom spomeniku njgovog starijeg sina, Jevrema, teško se iščitava: „Ovde počiva telo Zelenkape Jevrema koi požive 74. g. Umro 1940.“ Spomenik Jeremijin nije se mogao iščitati.

Sećanja Spasojevih potomaka, ponekad nejasna u detaljima, ipak su nedvosmislena: Spasoje se doselio sa dva sina i dve kćeri koji su se poženili i poudavali u Toplici. Sa njim se skrasila u Grabovcu i porodica Parezanović iz Lopiža,[11] Pejčinović iz Gonja, Vranić iz Čedova ili Stranjani, Petrović iz Šušura ili Gradca i dr.[12] Doseljeni Zelenkapići u prvoj generaciji[13] (Jevrem i Jeremija) živeli su u Grabovcu. Većina iz druge generacije takođe je rođena i živela u Grabovcu (Jezdimir, Milomir, Novica, Jovica i Jovan sahranjeni su na grabovačkom groblju dok je Vukoje sahranjen u Prokuplju). Treća generacija (Radovan, Aleš, Milan, Milinko, Stanimir, Strašimir, Bratimir, Slavimir), četvrta (Aleksandar, Slaviša, Bojan, Milomir, Ivan, Boris, Jovan, Bojan, Branko, Danilo, David) i peta (Stefan, Mališa, Despot, Rastko) rasuta je od Prokuplja i Niša do Kragujevca, Velikog Gradišta i Beograda.

Početkom 20. veka pominje se u Lopižama Zelenkapa Uroš.[14] U njegovom porodičnom domaćinstvu popisano je petoro čeljadi, troje muških i dvoje ženskih. Od popisanih, jedna osoba je pismena. Za Uroša se zna da je Lukin sin, odnosno Palov unuk. U zajednici sa njim živeo je i brat Milan dok mu je brata Raka ubili turska patrola. Danas u Lopižama živi samo Uroš kome je Uroš, popisan 1912. godine, deda. Palovi potomci, poput Spasojevih, rasuti su od Kraljeva i Kragujevca do Pančeva i Šabca.[15]

U edicijama o naseljima i poreklu stanovništva srpskih krajeva, već u prvoj knjizi, objavljena je antropogeografska studija o Srednjem Polimlju i Potarju.[16] U poglavlju VIII Azbučni pregled prezimena stanovnika, gde stanuju, odakle su se doselili i koju slavu slave pomenute su Zelenkape. Za njih stoji, još, da su došli iz Ivanja a da žive u Miljevićima i Dušmanićima. Slave sv. Konstanatina i caricu Jelenu. U prijepoljskom kraju danas nema Zelenkapa niti Zelenkapića.[17] S druge strane, postoje tri bratstva koja se međusobno svojataju i slave sv. Konstanatina i caricu Jelenu. To su Male(i)šići, Novakovići (samo oni iz Divaca-Ivanje) i Đolovići. Mesta u kojima žive, uglavnom se podudaraju sa onima koja je Pejatović, krajem 19. veka, naveo kao staništa Zelenkapa te je to, očito, staro prezima ova tri bratstva.

Nešto kasnije objavljena je knjiga o oblasti Jasenica u kojoj se pominju dve kuće Zelenkapića u Smederevskoj Palanci.[18] Naznačeno je da je to njihovo starije prezime, a u vreme istraživanja oni su bili Stojadinovići i slavili su sv. Stefana. Poreklo je nepoznato. Dosta kasnije, u opširnoj monografiji o Smederevskoj Palanci i okolini, nalaze se dva dokumenta u kojima se pominje Jovan Zelenkapa.[19] Verovatno se radi o predaku pomenutih Stojadinovića. Uokviru edicije je i knjiga o Banatu gde se, kod Stare Palanke, pominje Zelenkapin vir: „…u njemu se udavio neki čovek Zelenkapa“.[20]

U literaturi se nalazi pomen Zelenkape, ovoga puta kao nadimka. Ratne 1941. godine u ariljskom kraju pominju se Pero Radojević Zelenkapa i sin mu Branko.[21] Pero je bio poznati opozicionar u međuratnom periodu i živeo je u selu Radobuđi – tokom rata streljali su ga četnici. Ovaj nadimak poznat je Perovim potomcima iako ne znaju kako ga stekao.[22] Imajući u vidu da nadimak može biti povezan sa ranijim prezimenom kao i da je selo Radobuđa u relativnoj blizini sela Radoševo (Čičkova) u kojoj žive Đapovići[23] nije isključeno da se preci Perovi od Zelenkapa.

Tragajući za prezimenom Zelenkapa, autor je našao da je ono obrađeno u okviru istražavanja o srpskim prezimenima.[24] Pominje se da je prezime nalaženo u Užicu 1860.[25] godine, u selu Lopiže kod Sjenice 1912. godine, u selu Dušmanići u Polimlju, u okolini Ivanjice, poreklom iz Hercegovine.

Umesto zaključka moglo bi se sa velikom sigurnošću reći da su Zelenkape deo velike slovenske seobe početkom 7. veka, što su potvrdila DNK istraživanja.[26] U srednjem veku živeli su na području današnje Hercegovine (Nevesinje, Bileće) odakle su se selili kako na zapad tako i na istok. Podaci govore da su neki od njih primili islam (Ahmed).

Prema današnjoj Srbiji sele se tokom 18. veka, a možda i ranije. Tokom seobe neke porodice su ostale na etapnim stanicama. Prezimena su menjali i oni koji su zaostali u seobi, a pogotovo oni koji su se dalje selili. Najdalje su stigli do Krajine (Tančići – Negotin).

Slave Svetog cara Konstanina i caricu Jelenu.

[1] S. Selimović, Prezimena i njihovo poreklo na Sjeničko-pešterskoj visoravni, Užice 2017, 120; ovaj nalaz nije potvrđen naknadnom proverom

[2] J.Tomić, Grad Klis u 1596 godini, SKA 1908, 21

[3] J.Tomić, Crna Gora u Morejskom ratu, SKA 1907

[4] B. Hrabak, Vlaška i uskočka kretanja u Severnoj Dalmaciji u 16. veku, 157

[5] S. Gavrilović, R. Samardžić, Građa za istoriju  Vojne granice u 18. veku: Banska krajina 1690-1783, 547: „…und Zelenkapa Vallachen, von Klein Kladussa“.

[6] R. Uskoković, Ivanjica, Glasnik geografskog društva br. 6, Beograd 1921, 136

[7] V.Stef. Karadžić, Pravitelstvuющiй Sovѣtъ serbskiй za vremena Kara-Đorđijeva, Beč 1860, 162

[8] Z. Malešić, Pisanija manastira Mileševe (1863-1897), Mileševa 2016 – internet izdanje

[9] S. Vasojević, Lopiže, Beograd 1996, 265

[10] E. Protić, Vek bolnice u Ivanjici 1909-2009, Ivanjica 2009; Autor obrađuje prilike u ivanjičkom zdravstvu počev od 1844. godine kad je prvi lekar, Grigorije Ribakov, kročio u Ivanjicu povodom upozorenja da su se u nekim selima pojavile velike boginje. U relativno iscrpnoj knjizi nema pomena o nekom Zelenkapi lekaru. Treba imati u vidu da je Ivanjica kao naselje nastala tek 1834. godine.

[11] Verovatno se radi o lopižanskom kmetu, Parezan Jovu. On je, takođe, upisan 1873. godine u Lopižama kao priložnik manastira Mileševe. Za razliku od Zelenkapića, dana ih nema u Lopižama.

[12] Sve ove porodice su zabeležene i Mileševskoj pisaniji. Detaljnije istraživanje bi pokazalo iz kog su sela, tačno, doselili.

[13] Reč je samo o odraslim muškim potomcima.

[14] V. Šalipurović, Popis stanovništva sjeničke kaze 1912. godine, 1971. godina, 23

[15] S. Vasojević, isto, 247-248

[16] Tanasije Pejatović: Srednje Polimlje i Potarje, Pljevlja 1986 . Ovo je drugo izdanje knjige koja se pojavila još 1902. godine u okviru zbornika  koji je pokrenuo Jovan Cvijić: Naselja srpskih zemalja (knjiga 1) – Srpski etnografski zbornik (knjiga IV)

[17] Dodatak  „–ić“  je novijeg datuma.

[18] Borivoje M. Drobnjaković: Jasenica, Beograd 1923, 333, istraživanja vršena 1920-22. godine

[19] B. Peruničić, Smederevska Palanka i okolina, 1980. god. 434-436

[20] J. Erdeljanović, Srbi u Banatu, Novi Sad 1992, 210

[21] Đ. Pilčević, Tragom ariljskih partizana, Arilje 1971: 214, 251 i 266

[22] Iz razgovora sa Radojević Radomirom iz radobuđe, obavljenim 14.3.2018. godine

[23] Z. Malešić, Rodovi koji slave sv. Konstantina i caricu Jelenu, 27. simpozijum SDSV, Prijepolje 2015; rodovske veze između Zelenkapića i Đapovića potvrđene su DNK ispitivanjima

[24] V. Mihajlović, Srpski prezimenik, Novi Sad 2002, 429

[25] Kako Mihajlovićeva knjiga ne sadrži precizno imenovanje izvora podataka nejasno je da li se ovaj podatak odnosi na Vukove prenumerante (tu je reč o Ivanjici) ili postoji poseban podatak vezan za Zelenkape u Užici što bi moglo biti vrlo značajno. Poznato je da je Jevrem Đapović živeo u Užicu (videti: Z. Malešić, Rodovi koji slave sv. Konstantina i caricu Jelenu).

[26] Z. Malešić, isto

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.