Petrinja i okolna sela

10. septembar 2017.

komentara: 5

Bačuga, Begovići, Bijelnik, Blinja, Brest Pokupski, Veliki Šušnjar, Vratečko, Glinska Poljana, Gora, Gornja Bačuga, Gornja Budičina, Gornja Mlinoga, Gornja Pastuša, Gornje Mokrice, Gorske Mokrice, Graberje, Grabovac Banski, Grabovac Gornji, Grabovac Donji, Deanovići, Dodoši, Dolčani, Donja Bačuga, Donja Budičina, Donja Mlinoga, Donja Pastuša, Donje Mokrice, Dragotinci, Dumače, Župić, Jabukovac (Jabukovac Donji i Gornji), Jošavica, Klinac, Kraljevčani, Križ Hrastovački, Luščani, Mala Gorica, Mačkovo Selo, Međurače, Miočinovići, Mlinoga, Moštanica, Moščenica, Nebojan, Nova Drenčina, Novi Farkašić, Novo Selište, Pastuša, Petkovac, Petrinja, Pecki, Prnjavor Čuntićki, Sibić, Slana, Srednje Mokrice, Srpski Čuntić, Stražbenica, Strašnik, Taborište, Tremušnjak, Hrastovica, Hrvatski Čuntić, Cepeliš, Češko Selo

 

 

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Hrastovica – srednjovjekovna utvrda

    Hrastovica je postala važno mjesto zbog svojeg izuzetnog strateškog položaja na izlazu iz klisure rijeke Petrinjčice u pokupsku ravnicu. Ovdje su u srednjem vijeku bile sagrađene dvije utvrde, a ispod i između njih razvilo se značajno naselje. Na zapadnoj strani, izvan zidina, nalazio se i franjevački samostan. Južna zidina, koja povezuje Donju i Gornju utvrdu, sagrađena je na rubu velike strmine. Ulazi u naselje bili su na istočnoj i na zapadnoj strani, s ulaznim kulama, grabama i dodatnim utvrdama za koje ne znamo kako su izgledale. Na istočnom potezu zidina, između dva ulaza, postojale su dvije polukule, a ispod njih je postojala i ulazna kula. Kraj te crkve vidljive su još dvije polukule, a ispred unutarnjih zidina bila je iskopana još jedna graba za obranu od neprijatelja. Kod crkve Svetog Duha sačuvani su nam i ostaci zidina u visini od 4–5 metara. Na jugu se nalazi, kao što sam spomenuo, velika strmina i na njoj vrlo vjerojatno nisu postojale kamene zidine, već samo dvije kule od kojih se do danas poznaju ostaci, a između njih moguća drvena palisada. Zapadne zidine nisu uopće sačuvane, ali se vrlo jasno vidi graba koja je s te strane opkoljavala objekt. Iz izvora je očito da su u Hrastovici bile odvojene dvije utvrde. U ranom novom vijeku spominju se Donja i Gornja utvrda. Na terenu su također vidljive obje utvrde, ali nije sigurno koja je koja. Zorislav Horvat, koji se bavi fortifikacijskom arhitekturom, naziva Donjom onu utvrdu koja je na nižem položaju, a Gornjom onu koja je na višoj nadmorskoj visini. Od Donje utvrde je ostalo vrlo malo zida, pa se teško može ustanoviti koje je veličine i oblika bila, dok od Gornje postoji mnogo više ostataka, pa su i njezine rekonstrukcije mnogo pouzdanije. Hrastovica je kao posjed pripadala u 13. stoljeću pod upravu castruma Gore. U 13. i 14. stoljeću većim dijelom posjeda u gorskoj župi vladaju Babonići, pa su oni i vlasnici posjeda Hrastovice. O utvrđenju se u 13. stoljeću još ne govori, pa ga tada na tom području vjerojatno još nije ni bilo. Početkom 14. stoljeća, vlasnici, očito Babonići, podižu jednu od utvrda u Hrastovici. Drugu, nešto mlađu, kako pretpostavlja povjesničar Milan Kruhek, podiže Zagrebačka biskupija.
    Zbog sukoba između Babonića i kralja Karla u prvoj polovici 14. stoljeća, Babonići gube svoju utvrdu, te ta građevina potpada pod Zagrebački kaptol. Hrastovica je od tada, pa sve do osmanlijskih osvajanja u 16. stoljeću, ostala dio posjeda Zagrebačke biskupije. Ispod grada se, počevši od 14. stoljeća, razvija i naselje, koje je u 16. stoljeću dobilo obrambene zidine. Iz izvora je također vidljivo da je Donja utvrda namjerno rušena 1584. godine, pa nije čudno što je sačuvano tako malo ostataka njezina zida, dok je poznato da je Gornju zauzeo 1591. godine Hasan-paša Predojević, jer su je predali njezini vojnici koji mjesecima nisu dobili ni hranu ni plaću. Četiri godine kasnije Hrastovica je preoteta Turcima, ali nakon što je u međuvremenu sagrađena utvrda na području današnje Petrinje, građevina više nije obnavljana, a njezino je kamenje korišteno za gradnju burgova u Brestu i Petrinji. O jadnim ostacima “razrušenog grada Hrastovice” piše već 1690. godine zagrebački biskup Aleksandar Mikulić. Svako obrambeno i strateško značenje Hrastovica gubi nakon sklapanja mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Što se tiče ostataka crkve Svetog Duha, ona je još na početku 20. stoljeća bila čitava, ali je izgorjela nepažnjom pri paljenju korova. Nekoliko starih snimaka istaknutog konzervatora i povjesničara Đure Szabe svjedoči o tome kako je ona izgledala prije požara. Radi se o srednjovjekovnoj građevini koja je imala dvije građevne faze. Osim toga, njezin je titular isprva bio Sveti Kvirin, jer se taj svetac spominje u izvorima koji su vezani za Staru Hrastovicu. Budući da je Hrastovica u srednjem vijeku imala samo jednu mjesnu crkvu, mora da je ova građevina, čija struktura ukazuje da je građena oko 1300. godine, a pregrađivana u nekoliko navrata, u prvo vrijeme bila posvećena Svetom Kvirinu, a tek kasnije, od 16. stoljeća, Svetom Duhu.

    Podaci su iz knjige: “Kulturno-historijski spomenici Banije” – Filip Škiljan

  2. Vojislav Ananić

    Prevršac – srednjovjekovni burg Zrinskih uz potok Prevrška

    Burg Prevršac nalazi se na sjevernoj strani Zrinske gore, iznad sela Babina Rijeka. Nekada se ova utvrda nazivala Prekovrški, a nalazi se uvučena u šumu, podalje od današnje ceste koja vodi od Petrinje prema Kostajnici. Ispod Prevršca odvajao se put koji je vodio prema Staroj Petrinji preko Komogovine i Čuntića. Burg je smješten na oniskom brežuljku koji je s južne strane bio spojen s višim gorjem u pozadini. Greben je presječen dubokim grabama na tri mjesta, tako da se razlikuju dva dijela: južni, na kojem se nalaze ostaci burga i drugi, koji je površinom veći, ali i malo niži. Prevršac je očito bio vrlo malen burg, trapezoidna tlocrta, sa dvije polukule na bočnim stranama te branič-kulom. Opasnost od osmanlijskih upada na ovo područje prijetila je odmah nakon pada bosanskog kraljevstva 1463. godine. Ovaj kaštel sagrađen je upravo u to vrijeme. Sagradili su ga Zrinski da bi štitio put koji je vodio preko Zrinske gore do rudnika u Gvozdanskom. U isto vrijeme na drugoj strani Zrinske gore nastaju kašteli u Gvozdanskom, Dobroj Njivi (Dobronin) i Pedlju. No ubrzo, zbog neposredne opasnosti od Osmanlija, ban Petar Erdödy s kapetanom Ivanom Lenkovićem traži rušenje nekih utvrda koje nisu imale dovoljno jake straže za obranu, a među njima i Prekovrškog. Već 1558. godine Ivan Lenković piše u svojem izvještaju pod naslovom “Verzeichniss aller Crobatischen besetzten und ortflegkhen” o utvrdama na Hrvatskoj krajini: “Grad Prekovrški grofa Zrinskog dao je on sam porušiti”. Tu je i kraj ove utvrde. Nakon završetka najžešćih ratova s Osmanlijama i nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699. godine, Prekovrški se spominje samo kao ruševina. Vrlo je vjerojatno da je grad bio napunjen šibljem i zapaljen. Uz utvrdu se zacijelo nalazilo i naselje Završje koje je imalo služiti kao odmorište na putu prema jugu ili sjeveru, a u kojem su zasigurno postojale radionice, trgovine, konjušnice i magazini za spremanje oružja. Sve to trebalo bi ispitati arheološkim istraživanjima. Lokalno stanovništvo i danas zna za položaj grada. Na ovu lokaciju najbolje je zaputiti se u kasnu jesen ili zimu, budući da onda nema vegetacije, pa je znatno lakše uočiti utvrdu, koja se nalazi na oniskom ali strmom brežuljku uz potok.

    Podaci su iz knjige: “Kulturno-historijski spomenici Banije” – Filip Škiljan

  3. Vojislav Ananić

    PETRINJA

    Grad u Hrvatskoj, u oblasti primorsko-krajiškoj. Leži na desnoj obali Kupe, gdje u nju utiče gorski potok Petrinjčica, u rodnoj i lijepoj ravnici (100 m), koju od juga okružuju vinorodni ogranci Zrinjske Gore, dok je na sjeveru Kupa rastavlja od ravnoga Turopolja. P. je željeznička stanica na pruzi (Sisak—)Caprag—P.—Karlovac i raskrsnica cesta: na istok u Sisak, na zapad preko Gline u Karlovac, na jugoistok u Kostajnicu s ogrankom u Dvor—Bosanski Novi, na sjeverozapad preko željeznog mosta na Kupi u Zagreb, nekada znatna prometna linija. P. je građena kao i druga štapska mesta u negdašnjoj Vojnoj Krajini. Nasred grada je četverokutni trg, gradsko šetalište, obrubljeno drvoredom lipa, koje su zasadili Francuzi, kad su ovdje gospodovali. U dnu trga je rimokatolička župna crkva Sv. Lovre, sazidana 1870. Pravoslavna parohijska crkva Sv. Spiridona sagrađena je 1785. Kroz Majdance prolazi cesta u Kostajnicu, negda vrlo živa, jer je tuda išao sav promet u Bosnu. Nakraj Majdanaca zgrade su i nasadi niže muške (vinogradarske i voćarske) škole. U tom se kraju grada nalazi i bolnica. P. ima i nižu gospodarsku školu za seoske domaćice, žensku stručnu školu, dok jedna ženska zadruga nastoji oko narodnoga veziva, mušku učiteljsku školu i malu realnu gimnaziju, žensku pučku školu i glazbeni zavod. Cesta iz Gline dolazi u P. preko mosta na Petrinjčici, i zove se Banska ulica. Kod Kupe je moderno uredena klaonica. Znatnija su industrijska poduzeća: Gradska električna centrala, Tvornica salame (braće Gavrilovića) i Tvornica sapuna, Parna pilana, koja izrađuje i drvenu vunu, Tvornica opeka, Sredotočna pecara rakije. Od zanata osobito se, zbog dobre zemlje, razvio lončarski. Tri su novčana zavoda: Banka i Štedionica D. D., Srpska Štedionica i filijala Hrvatske Eskomptne Banke (Zagreb). Osim gradskog poglavarstva javne su oblasti: Sudbeni stol, kotarski sud, sresko poglavarstvo, porezni ured, gospodarski ured 2 banske imovne općine, pošta, telegraf i telefon. P. ima 5.544 stanovnika, ponajviše Hrvata i Srba (rimokatolika 4.535, pravoslavnih 917). P. i njeni stanovnici spominju se već u 13. vijeku. 1240. dobila je P. od slavonskog vojvode Kolomana, brata kralja Bele IV, povlastice, kakve su davane slobodnim gradovima i trgovištima: da im sudi sudac ili načelnik (maior villae), koga sami biraju, da im ban ne čini štete, da sami sebi biraju župnika i dr. Vojvodinu povelju potvrdio je kralj Bela (1242), i njegovi nasljednici Stjepan V (1271) i Vladislav IV (1274). U tome su vijeku Petrinjci, zbog neplaćanja desetine, imali neugodnosti sa zagrebačkim biskupima. 1255. biskup je Filip kolovođe otpora izopćio, a grad kaznio interdiktom. Još 1270. P. se načelnik Petar, sin Rudolfov, pred banom Rolandom nagađao oko desetine s biskupom Timotejem. U 15. vijeku P. je pripadala knezovima Blagajskim. Doroteja Blagajska i njen muž, knez Martin Frankapan, poklonili su P. 1479. zagrebačkomu kaptolu.
    Za obranu od Turaka, koji su već tada, pošto su osvojili Bosnu (1463), provaljivali u Hrvatsku, podigao je kaptol u P. tvrđavu, ali ju je već 1543. dao porušiti, a malo zatim opet obnoviti. Ta je Stara P. bila dalje uz vodu Petrinjčicu, negdje pod sela Jabukovca ili Kraljevčana. 22/9. 1575. potukao je Ferhad-paša kod Budačkoga (blizu utoka Radonje u Koranu) krajiškog generala Auersperga. Poslije toga propalo je više krajiških gradova, međa njima i (Stara) P. a sila se turska zaustavila na pokupskoj liniji, koju su branile jake tvrđave: Sisak, Karlovac i Brijest. Na tu je liniju, da je probije, udario Hasan- paša bosanski (poturica Predojević). Pošto nije mogao osvojiti Sisak (1591), sagradio je, u proljeću 1592, novu tvrđavu P. na desnoj obali Kupe, gdje se u nju uliva Petrinjčica. Uz gruvanje topova i mužara i udaranje talambasa proslavio je Hasan 2/5. podizanje P. 19/6. osvojio je on tvrdi Bihać na Uni, a mjesec dana zatim potukao je, kod Brijesta, kršćansku vojsku pod banom Tomom Erdodijem. Još iste godine (1592) 17/9. razbio je on kod P. kršćansku vojsku, te je proslavio zbog te pobjede u Carigradu triumf, kako su ga nekad slavili rimski imperatori. 1593. Hasan je uzalud s 25.000 ljudi opsjedao Sisak, koji se držao, dok mu nije stigla u pomoć kršćanska vojska (8.000) pod banom Erdodijem, kraljevim vojvodom Egenbergom i karlovačkim generalom Auerspergom. 22/6. bila je velika bitka pred Siskom na lijevoj obali Kupe. Bitka se svršila potpunim porazom turske vojske. Sam Hasan našao je smrt u valovima Kupe. Ban se Erdodi zaletio da odmah osvoji P., ali se, valjda zbog nestašice hrane, morao vratiti. U P. je zapovijedao Hrustan-beg i držao se s malom posadom od 300 konjanika, dok mu nije doveo znatnu pomoć grčki begler-beg Hasan. Kršćanska vojska, koja se bila sakupiia kod Brijesta, morala se povući (24/8). Zatim su Turci osvojili Sisak (29. ili 30/8), razletjeli se po Hrvatskoj i pojavili se pred Zagrebom. 21/7. 1594. počela je kršćanska vojska udarati na P. Opsjedanje P., kojim je neko vrijeme upravljao sam nadvojvoda Maksimilijan, trajalo je do 9/8. Noću 10/8. izmakao je iz tvrđave njen turski branitelj Hrustan-beg, a da ona ne padne čitava u kršćanske ruke, dao ju je zapaliti. Kad su Turci u Sisku vidjeli, kako P. gori, otplovili su niz Savu. Ali još iste godine, pošto je iz Hrvatske otišao nadvojvoda Maksimilijan, a i ban Erdodi pošao u Požun, gdje se sklapao mir s erdeljskim vojvodom Stjepanom Bathoriem, vratio se Hrustan-beg te je obnovio tvrđavu P. Tako obnovljena tvrđava ostala je u turskoj vlasti godinu dana. 24/9. 1595. ušla je kršćanska vojska u praznu tvrđavu, pošto je turska posada izašla, ponesavši sa sobom mrtvo tijelo deli-Hrustan- bega. Tada je P. dobila stalnu posadu, kojoj je zapovijedao kapetan Dane Frankol.
    Znamenita je obrana P. 1596, kada su je D. Frankol i Đ. Prestočić s 350 vojnika branili protiv 30.000 ljudi vezira Ahmeda, dok se nije sabrala kršćanska vojska od 6.000, pod banom Ivanom Draškovićem, generalom Đ. Lenkovićem i dr. Ta je vojska najprije (19/9) razbila 7.000 Turaka, koji su bili prešli na lijevu obalu Kupe, a sutradan, prešavši kod Siska na desnu obalu rijeke, raspršila pod P. i ostalu tursku vojsku. Turci su još jedanput (13/11) pokušali da osvoje P. ali čuvši da se približuje s vojskom Đ. Lenković, napustili su dalnju opsadu P., i vratili se u Bosnu.
    1597. sagrađena je na lijevoj obali Kupe nova tvrđava za konjaništvo. Ona se zvala husarski grad, jer su u njoj stanovali hrvatski husari. Kako je tada dvostruka P. tvrđava izgledala, pokazuje sačuvana (na žalost nepouzdana) slika iz 1617. Talijanski graditelj Porta sagradio je modernu tvrđavu u obliku peterokuta s bastionima na uglovima, kojoj je dodao sličnu utvrdu na suprotnoj obali Kupe, na vještački načinjenom otoku. Obje je tvrđave spajao most. Od tvrđave P. danas ima malo traga.
    Kada je knez Hildburghauzen preuredio Hrvatsku Krajinu (1745), P. je postala sjedište 2 banske pukovnije. 1765. postala je P. slobodnom vojnom općinom, a 8/6. 1871. gradom. 1872. prešla je P. u civilnu upravu. 1809—1813. i P. je (sa prekosavskom Hrvatskom) bila u francuskoj vlasti.
    Literatura: R. Horvat, Borba Hrvata s Turcima za Petrinju (1903); Petrinja. (Danica, 1899); Đ. Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (1920); Vj. Klaić. Opis zemalja, u kojih obitavaju Hrvati, I (1880).
    Modestin

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.

  4. Vojislav Ananić

    PETRINJA

    Grad na Banovini na ušću Petrinjčice u Kupu: qui influit rivum Petrina (1201, Cod. dipl. III, 10). Povijesne potvrde pokazuju da su se današnja Petrinjčica i grad nazivali istim imenom Petrinja, odnosno Petrina. Za hercega Kolomana 1240. dobila je Petrinja status slobodnoga grada: nos hospites de Petrina (1242), prope fluvium Petrina (1256). Maretić i drugi poistovjećuju oblik toponima Petrinja s osobnim imenom Petrinja (kao Strahinja). U hrvatskoj (i slavenskoj) onomastici nije prilično da se osobno ime pridaje gradu, rijeci bez ikakvih sufiksalnih dodataka. Pretpostavljam da je ime rijeke i grada od oblika osobnog imena Petr- + -ina popridjevljeno posvojnim sufiksom -ja kao Martinja, Ivanja, Stipanja, Baranja i Petrinji susjedna Krstinja i sl. (podrobnije u E. Dicke- nmann, Studien zur Hydronymie des Savesystems II, 1966, Heidelberg, i u radu V. P. Šul’gač, K rekonstrukcii praslavjanskogo leksičeskogo fonda: proizvodnye na *ynb, Studii z onomastiki ta etimologii, 203, Kijev, 69-89). Neki izvori navodno spominju staru crkvu sv. Petra u petrinjskom selu Hrastovici, pa bi ime Petrina (Petrinja) moglo biti patrocinijskoga postanja, po tvorbenom modelu imena Moslavina < *Moslav(ov)ina (v. I. Golec (1993): Povijest grada Petrinje, Školska knjiga, Zagreb).

    Izvor: Petar Šimunović, UVOD U HRVATSKO IMENOSLOVLJE, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2009.

    • Goran

      Petrinja je gran na Baniji, a ne na Banovini. Banovina je naziv koji se koristi od dolaska HDZ na vlast i koristio se za vreme NDH.