Poreklo prezimena, selo Mrkovica (Leskovac)

22. februar 2016.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Mrkovica, Grad Leskovac – Jablanički okrug. Prema knjizi dr Jovana F. Trifunoskog „Grdelička Klisura“. Priredio saradnik Porekla Milodan.

Položaj sela.

Selo je na sastavu Goleme i Male Reke od kojih postaje Mutnica, pritoka Džepske Reke. Okolna naselja su: Ljutež na zapadu, Lebed na jugoistoku, Crveni Breg na severoistoku i dr.

Vode.

Meštani koriste vodu za piće iz izvora. Bolji izvori, koji izbijaju u samom selu i na ataru su: Veličkova Česma, Kitina Noga, Kladenac, Samokovište, Milkina Ornica, Dvoriška Voda itd.

Zemlje i šume.

Nazivi potesa na ataru su: Markova Polj ana ili Mrkovica, Samokov, Tri Buke ili Pešinica, Mrtvica, Golemi Rid, Kačarevac, Ornica, Površica, Dvoriška Dolina, Vučljak, Kamen, Ramnište i Krstatica.

Tip sela.

Mrkovica je selo uglavnom zbijenog tipa. Deli se na sledeće mahale: Znepoljska, Sidžina, Ridarska, Beličova, Ljutičinska i Stošinska. U svakoj mahali su kuće samo jednog roda. Mahale međusobno nisu oštro izdvojene. U selu je 1961. godine bilo 36 domova.

Starine u selu i istorijat.

Na potesu Tri Buke ili Pešinaca, istočno od sela, po narodnom predanju, bila je „rimljanska crkva“. Od te crkve do skoro su se poznavali ostaci od zidova. Tamo je bio kamen sa natpisom. On je upotrebljen prilikom zidanja jedne kuće u selu.
Niže potesa Tri Buke je mesto Ramnište. Meštani kažu da je tamo bilo „rimljansko groblje“. Do 1918. godine groblje se poznavalo dosta dobro. Imalo je ploče i kamene krstove Po tome se vidi da je to bilo groblje starih srpskih stanovnika.
Na ataru Mrkovice u XIX veku, do 1878. godine, nalazio se najvažniji centar za rudarstvo u Grdeličkoj Klisuri. To je bilo blizu potesa Mrkova Poljana u dolini Mrkovačke ili Goleme Reke na mestu zvanom Samokov. Po pričanju, tu se nalazila najveća livnica gvozdene rude u toj oblasti.
U livnici sz radili Srbi iz ovog sela i drugih naselja. Ded današnjeg Stojanča (62 godine), bio kje pred kraj turske vladavine glavni majstor u livnici. Njemu je kuća bila blizu livnice. Ona je tamo imao i kafanu. Zapamtilo se da je jednom tu livnicu posetio vranjanski paša, inače vlasnik-gospodar livnice.
Pored pomenute livnice, na mestu Srednja Mrkovica, danas postoje dva veštačka izgrađena brda (deponije) sastavljena od ostataka nekadašnje topljene rude – „šljaka“. Ceni se da tog materijala ima oko 1000 vagona. Od 1961. godine taj materijal se kolima vozi u Predejane a odatle železnicom transportuje u Zenicu gde se, kako kažu meštani, od 100 kilograma te šljake dobija 45 kilograma gvožđa. Drugo mesto sa pomenutim materijalom nalazi se u sastavu Goleme i Male Reke.
Meštani govore, da se ruda koja se topila u pomenutoj livnici prenosila kolima negde sa planine Čemernika. Četrdeset „jarma volova“ dovukla bi u livnicu veliko bukovo stablo sa uzvišenja Kačer. U tom stablu bili su pričvršćeni čekići, koji su uz pomoć snage rečne vode „razbijali rudu“. Rečne vode ovde je bilo dovoljno preko cele godine.
Po oslobađanju od Turaka 1878. godine srpska državna vlast produžila je rad u pomenutoj livnici samo još dve godine. Zatim su se ti radovi „batalili“. Na mestu gde su obavljani pomenuti radovi poznaju se zidovi od livničke zgrade. Nedaleko od nje su zidovi jednog hana.

Ime selu.

Ovo selo se do 1934. godine zvalo Guzevje. Tada su meštani od državne valsti tražili da ono dobije ime Petrovac. Zahtev im nije bio ispunjen. Tada je selo dobilo ime Mrkovica po poznatom potesu Mrkova Poljana, koji leži istočno od naselja. Stanovnici iz drugih okolnih sela i danas Mrkovicu zovu njenim starim imenom.

Postanak sela.

Po današnjem stanovništvu Mrkovica je relativno mlado naselje. Najpre su odnekuda došli preci današnjeg roda Ljutičinci. To je, po svoj prilici, bilo krajem XVIII ili početkom XIX veka. Potom su doseljeni i ostali današnji rodovi. U doba kada su se naselili Ljutičinci, priča se da su ovde nastale „rđave godine“. Zbog toga je nastupila gladna godina. Godine su bile vlažne i hladne. Meštani su tek oko 15. maja počinjali da oru. Tih godina oni su jeli „resu od leske i koru od bukve“. Kada su videli da „nama spasa“ pobegli su u selo Bričevje na potes zvani Kupinjski Rid. Posle su se vratili u Mrkovicu.
Seoska slava je Đurđevdan a zavtina Sv. Petka. Na Đurđevdan dolaze gosti i ide se na sabor kod krsta u Beličevskoj Mahali.
Seosko groblje nalazi se na potesu Krstatici, južno od naselja.
O većim praznicima meštani su posećivali crkvu u Mačkatici.

Poreklo stanovništva.

Današnje srpsko stanovništvo Mrkovice potiče od predaka koji su doseljeni. Rodovi su:

-Ljutičinci, Aranđelovdan, su najstariji rod. Ne zna se njihovo poreklo.
-Sidžinci, Jovanjdan su se doselili posle roda Ljutičinci. Ne zna se njihovo poreklo.
-Beličovi, (Aranđelovdan). Ne zna se njihovo poreklo a doselili su se posle prethodnog roda.
-Znepoljci, Nikoljdan. Rodovsko ime kazuje da su oni doseljeni iz Znepolja, sada u Bugarskoj. Iz Znepolja se pre oko 130 godina iselio Rista, praded današnjeg Dobrosava (68 godina). Rista je ovde bio radnik u turskoj livnici. Potom se oženio od roda Sidžinci i naselio u Mrkovici.
-Stonjinci, Stevanjdan, su došli pred kraj turskog doba sa potesa Vlajinci na ataru Ljuteža. Tamo su napustili dobre njive i izvore i prešli u ovo selo da bi bili „bliži drugim ljudima“.

Iseljenici.

Iz Mrkovice ima dosta iseljenika.

-Guzevci su se iselili u Grdelicu.

Iza Prvog svetskog rata oko 14 porodica odselilo se u Mučivorce kod Gnjilana.
Posle Drugog svetskog rata iselilo se 10 domaćinstava u Ćupriju; tamo rade u jednom državnom poljoprivrednom dobru. Među tim iseljenicima ima dosta od roda Ljutičinci.

-Stanojkovići su se nedavno iselili u bačko selo Karavukovo.

IZVOR: Prema knjizi dr Jovana F. Trifunoskog „Grdelička Klisura“. Priredio saradnik Porekla Milodan.

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.