Priča o Delfi Ivanić

10. januar 2016.

komentara: 7

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Nebojša Mićić

Postoji sklonost da se opširno i nekritički piše o „velikim“ ličnostima iz naše istorije – onima koji su zauzimali visoke položaje – uzdižući njihov rad i uspehe, a skrivajući i umanjujući mane, greške i neuspehe. Pri tom se često zaboravlja da te „velike“ ličnosti po svojim moralnim osobinama nisu bile nimalo različite od današnjih političara. S druge strane, ne šire se dovoljno saznanja o malim nacionalnim radnicima – onima koji nisu imali visoke položaje u državnoj administraciji ili vojsci – a upravo takvi su posvetili život delanju za opštu stvar, često i na svoju ličnu štetu. Njih brzo pokrije istorijski zaborav, što je naročito izraženo kad su u pitanju žene. Ovo je priča o Delfi Ivanić, njenom ocu, nekim zabludama i jednostranom posmatranju istorijskih procesa.

Ivan Musić je rođen 1848. godine u uglednoj katoličkoj porodici u selu Klobuku kod Ljubuškog u Hercegovini, od roditelja Stjepana Muse (Musića), i majke Ive iz poznate kuće Kraljevića, koja je generacijama davala fratre i katoličke sveštenike. Ivin brat, odnosno Ivanov rođeni ujak, bio je fra Anđeo Kraljević, potonji biskup Mostarsko–duvanjske biskupije. Ujak ga je i krstio, a potom pomogao u školovanju. Ivan je započeo studije medicine, a završio bogosloviju. Svešteničku službu je započeo 1873. godine u župi Ravno, između Dubrovnika i Trebinja.

Ravno je katolička župa (opština) na obodu Popovog polja, kojoj s jedne strane stoji dubrovačko zaleđe, a s druge pretežno pravoslavna sela u Popovom polju. Danas je Ravno poznato po špilji Vjetrenici (stanište čovečije ribice), pravoslavnom manastiru Zavala (trećem po značaju među hercegovačnim manastirima, iza Tvrdoša i Žitomislića), zatim kao zavičaj učenjaka Ruđera Boškovića, ali i političara Vojislava Šešelja, i neslavnoj činjenici da je upravo u Ravnom otpočeo prvi oružani sukob poslednjeg bosanskog rata. Ravno je dejtonskim razgraničenjem, po osnovu nacionalnog sastava, izdvojeno iz trebinjske opštine da bi ušlo u sastav Hercegovačko–neretvanskog kantona, odnosno županije (sedište u Mostaru). Ova digresija na savremenu istoriju bila je neophodna prvenstveno iz geografskih razloga.

Ivanu Musiću nije bilo suđeno da živi i radi kao sveštenik. Početak njegovog službovanja pao je u burnom trenutku, kada su se Srbija i Crna Gora spremale za odsudni obračun sa Osmanskim carstvom, koje je još uvek držalo u svojoj vlasti Bosnu i Hercegovinu, ali i Novopazarski sandžak (Rašku oblast), Kosovo i Metohiju, južnu Srbiju (niški kraj), Makedoniju . . . Ratni ciljevi Srbije bili su pretežno orijentisani ka oslobođenju Niša, te Novopazarskog sandžaka, kako bi se dobila geografska veza sa Crnom Gorom (uz nadu da bi se, u slučaju brzog ratnog uspeha, moglo preći i na oslobađanje Kosova). Ratni ciljevi Crne Gore (oličene u apsolutnoj vlasti knjaza Nikole) poklapali su se sa interesima Srbije po pitanju Novopazarskog sandžaka, ali su podrazumevali i oslobađanje Hercegovine (u čijem je sastavu tada bio i Nikšić), kako bi bila priključena Crnoj Gori. Srbiji u tom trenutku nije bilo primarno da ulazi u Bosnu i Hercegovinu, ali joj je odgovaralo da dođe do određenih nemira u tim krajevima, kako bi se turska vlast zabavila i srpska vojska ne bi morala angažovati svoje snage za zaštitu od turske vojske na Drini. Međutim, na Bosnu i Hercegovinu je sa apetitom gledao i jedan veliki igrač – Austrougarska monarhija. Habzburgovci su od ranije planirali priključenje tih pokrajina svom carstvu, a u tom poslu su prvenstveno računali na katolički živalj u Hercegovini, odnosno Hrvate. Tako je polako tinjala vatra za ključanje „bosanskog lonca“, scenario koji je – uz više ili manje sličnosti – viđen više puta u istoriji.

Don Ivan Musić (titula don je uobičajena kod oslovljavanja katoličkih sveštenika mirskog reda – odnosno onih koji nisu monasi), istinski rodoljub i nesporno hrabar čovek, bio je već uključen u rad hrvatskog nacionalnog pokreta. Tako je, sa titulom vojvode donje Ercegovine, izabran na čelo ustanika koji su, podstaknuti od austrijskih obaveštajnih službi, napali osmanlijsku vojsku u Gabeli na Neretvi 19. maja 1875. godine. Gabela je samo malo udaljena od Ravna, prema Mostaru. Oko mesec dana kasnije počinje i ustanak u pravoslavnim krajevima, poznat kao Nevesinjska puška. Srpski ustanici su podstaknuti i pomagani prvenstveno od Crne Gore, te u početku imaju značajne uspehe i odnose nekoliko pobeda nad nespremnom turskom vojskom. Još mesec – dva kasnije počinju mestimični ustanci i po Bosni, a onda se tajno uključuje i Srbija. Delovanje Srbije se odvija kroz dva kanala: zvanične vlasti oličene u knezu Milanu Obrenoviću i pristalica one druge dinastije, ispred kojih u Bosni deluje sam pretendent na presto Petar Karađorđević, pod pseudonimom Mrkonjić. Sledeće godine (1876) počinje rat Srbije i Crne Gore protiv Turske (vojne operacije uglavnom nisu bile usmerene ka Bosni), a uskoro u rat sa Turskom ulazi i Rusija. Delovanje Rusije u Bosni i Hercegovini, zbog geografske udaljenosti njihovih jedinica, bilo je na diplomatskom nivou.

Neka čitalac sada sam, na osnovu prethodna dva pasusa, pokuša da prebroji koliko je tu bilo različitih zaraćenih i interesnih strana. Bosansko–hercegovački ustanak 1875-1878. godine manje se odlikovao bitkama i vojnim operacijama, a više spletkama i zakulisnim igrama, u kojima se često nije više moglo razazanati ko je s kim, a ko protiv koga, i u čijem krajnjem interesu. To je dovelo i do konačnog neuspeha ustanka. Zvuči poznato?

Ukupni događaji na Balkanu 1875-1878. godine u istoriografiji su poznati pod zajedničkim nazivom „Velika istočna kriza“, a okončani su kongresom velikih sila sazvanim u Berlinu 1878. godine. Srbija je dobila proširenje na jugu (Niš sa okolinom), Crna Gora deo Hercegovine (Nikšić sa okolinom, kako je ostalo do danas), Austrougarska Bosnu i Hercegovinu (formalno samo privremenu upravu, ali praktično je to bila trajna okupacija), dok je Turska kao utehu zadržala Novopazarski sandžak (zapravo se radilo o interesu zapadnih sila da spreče geografsku vezu Srbije i Crne Gore). Takvo stanje potrajaće sve do 1912. godine. Ulazak Bosne i Hercegovine u sastav katoličke monarhije su, prirodno, sa oduševljenjem dočekali jedino Hrvati. Srbi su bili razočarani jer su gajili drugačije nade, dok je muslimansko stanovništvo shvatalo da je prošlo vreme u kojem je imalo poziciju povlašćenog sloja.

Ivan Musić, u svečanom vojvodskom odelu, na konju, ispred svojih ustanika ulazi u Stolac (tada prestonicu Hercegovine), neposredno pre nego što će stići austrougarska vojska predvođena generalom Stevanom Jovanovićem (njegovu nacionalnost nije teško pogoditi).  Međutim, početno oduševljenje je splasnulo čak i kod Hrvata. Tajne službe crno-žute monarhije, plašeći se da bi nepokorni vojvoda mogao i protiv njih ustati, sugerisale su mu da je za njega bolje da se vrati svešteničkom pozivu. Razočaran, Ivan Musić je otišao najpre u Crnu Goru, ali tamo nailazi na nemilost knjaza Nikole. Nakon toga odlazi u Beograd, gde od srpske vlade dobija smeštaj i nekakvu državnu službu, da bi mogao živeti. Sa njim putuje i nevenčana supruga (uslovno rečeno, jer kao katolički sveštenik nije mogao biti zvanično oženjen) Cvija Vukasović. O njenom poreklu postojale su kontroverze, međutim danas je arhivskim dokumentima dokazano da potiče iz katoličke porodice Vukasović iz Stoca. Za vreme boravka u Podgorici 1881. godine rodila im se kćerka Delfa, koja s njima dolazi u Beograd. Pored Delfe imali su još jednu ili dve kćerke – izvori se razlikuju – koje su umrle kao deca. Cvija umire od tuberkuloze 1886. godine. I sam vojvoda Musić se razboleo i umro 1888, u svojoj 40-toj godini. U Beogradu je upriličena sahrana na državnom nivou, a opelo po pravoslavnom obredu je držao lično beogradski mitropolit. Iza vojvode Ivana Musića je, kao potpuno siroče, ostala samo sedmogodišnja kćerka.

Delfi se u toj nesreći osmehnula sudbina. Usvojio ju je Mihailo Bogićević, sin pukovnika Miloša Bogićevića (prvog gradonačelnika Beograda) i unuk Ante Bogićevića (lozničkog vojvode iz vremena Prvog srpskog ustanka). Sam Mihailo, jedno vreme ministar građevina Kraljevine Srbije, nije imao svoje dece. Ovo usvojenje je Delfi garantovalo bezbrižno detinjstvo, odrastanje i školovanje.

U Beogradu je završila Osnovnu i Višu žensku školu, a onda odlazi na studije hemije u Ženevi. Studije je prekinula 1899. godine zbog smrti poočima. Vraća se u Srbiju, a onda traži i dobija mesto nastavnice u srpskoj školi u Skoplju (tada u sastavu Osmanskog carstva). U tom gradu se sprijateljila, a zatim i udala za konzula Srbije Ivana Ivanića. Zbog prirode njegovog posla često menjaju gradove u kojima borave, što Delfi omogućuje da se upozna sa teškim položajem pravoslavnog življa u Osmanskom carstvu, ali i da proširi krug prijatelja. Svakako najveći uticaj na njen dalji rad ima poznanstvo sa slikarkom Nadeždom Petrović i piscem Branislavom Nušićem. Delfa, Nadežda, uz Ljubicu Luković i prvu srpsku lekarku Dragu Ljočić, uz podršku Ivana Ivanića i Branislava Nušića, osnivaju 1903. godine najpoznatiju dobrotvornu organizaciju u Srba – Kolo srpskih sestara. Direktan povod za osnivanje ovog udruženja bio je prikupljanje pomoći za narod u Makedoniji (ili Staroj Srbiji, kako se tada govorilo) nakon propasti Ilindenskog ustanka – kada su mnogi ustanici bili internirani širom turskog carstva, a njihove porodice proterane u zbegove. Sklnost ka humanitarnom radu Delfa je delom nasledila od svog poočima Mihaila Bogićevića, koji je svojevremeno bio osnivač doma za gluvonemu decu „Stevan Dečanski“. Zanimljiva priča vezana za prvo dobrotvorno putovanje Nadežde Petrović i Delfe Ivanić u Makedoniju, kada su vodile transport humanitarne pomoći, jeste da su tom prilikom „prošvercovale“ i Voju Tankosića presvučenog u ženske haljine. Tankosić je bio poručnik regularne srpske vojske, obaveštajac, četnički vojvoda, i u Makedoniji je radio na stvaranju četničke organizacije.

Kolo srpskih sestara je vrlo brzo raširilo svoju mrežu i krug delovanja. Posebno treba istaći organizovanje kurseva za dobrovoljne bolničarke, što će imati veliki značaj u toku ratova 1912-1918. Ali Delfa se nije ograničila samo na rad u ovom udruženju.  Od 1911. godine aktivna je i kao potpredsednik „Ženskog saveza“, prve organizacije u Srbiji koja se borila za prava žena. Ispred tog saveza je 1912. godine osnovala „Čuvalište Svete Jelene“ – prvo obdanište za decu zaposlenih žena u Srbiji.

U vreme Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine „Kolo“ pokazuje svoju svrsishodnost i dobru organizaciju. Od početnog upućivanja članica, obučenih bolničarki, kao ispomoć ratnim bolnicama, na Delfinu inicijativu dolazi i do osnivanja posebne Bolnice Kola srpskih sestara, kroz koju će proći veliki broj ranjenika. Pored toga, „Kolo“ organizuje prikupljanje znatnih količine hrane, odeće, i nabavku sanitetskog materijala za potrebe ratnih bolnica. Zbog napornog rada i kontakta sa zaraženima, Delfa se dva puta razboljevala od teških infekcija i oba puta jedva izvukla živu glavu.

Prvi svetski rat, najveća epopeja i najveća tragedija srpskog naroda, dokazali su puni smisao i doneli večnu slavu za Kolo srpskih sestara. Pored redovne nege ranjenika, kojih je bilo daleko više nego u Balkanskim ratovima, ova organizacija je odigrala značajnu ulogu u suzbijanju strahovite epidemije tifusa početkom 1915. godine. Stotine članica – obučenih bolničarki – radile su najteže i najopasnije poslove u žarištima epidemije, Valjevu i Nišu, kao i drugim bolnicama. U ovoj kritičnoj situaciji veliku pomoć je pružila i engleska vojno-medicinska misija predvođena plemkinjom  i humanitarkom ledi Pedžet, Delfinom ličnom prijateljicom. Svaki lekar ili medicinska sestra koji su radili sa zaraženima bili su i sami izloženi bolesti, i samo čudom su mogli izbeći zarazu. Od 400 lekara (ionako premali broj) umrlo je 160, desetine bolničarki, 20 hiljada srpskih vojnika, 30 hiljda austrougarskih zarobljenika, 250 hiljada civila . . . Zarazi su podlegle, danonoćno radeći na zbrinjavanju bolesnika, i dve predvodnice Kola srpskih sestara: Ljubica Luković i Nadežda Petrović. Srbija je ostala bez svoje najbolje slikarke na vrhuncu stvaralaštva, a Delfa bez najbolje prijateljice. Tako je Delfa Ivanić postala, voljom sudbine, vodeća ličnost Kola srpskih sestara i to će biti do ukidanja ove organizacije – bez obzira što nije uvek formalno vršila dužnost predsednice. Nakon povlačenja srpske vojske i dela naroda na Krf, Delfa se najpre angažovala oko zbrinjavanja ratne siročadi i omladine. Za srpske omladince je izrađivala smeštaj i školovanje u internatima po Francuskoj i Engleskoj. Zajedno sa Persom, ženom političara Jaše Prodanovića, organizovala je slanje pomoći i paketa srpskim vojnicima koji su se nalazili zarobljeni u austrougarskim logorima.

Posle rata je nastavila sa zbrinjavanjem mnogobrojne ratne siročadi. Učestvuje u formiranju doma za siročad u Čačku, kao i Doma invalida u Beogradu, sa zanatskom školom za štićenike. Angažuje se na prikupljanju sredstava za izgradnju kompleksa zgrada – Doma Kola srpskih sestara u Beogradu. Pored humanitarnog rada, bila je vrlo aktivna i u Ženskom pokretu, te kao novinar i prevodilac. Svoje dece nije imala, već se starala o Ivanki, kćerki iz prvog braka njenog muža Ivana Ivanića.

Sa početkom Drugog svetskog rata Delfa, tada na položaju predsednice „Kola“, odmah se angažovala oko pomoći izbeglicama i zatočenicima u logorima. Nemačke okupacione vlasti ponudile su joj saradnju, što je ona odbila, nakon čega biva zabranjen rad „Kola“, imovina društva se konfiskuje, a samu Delfu smeštaju u zatvor. Nakon puštanja iz zatvora nudi joj saradnju i Milan Nedić, ali ona odbija i njega, javno podržava četnički pokret Draže Mihailovića i uključuje se u rad ilegalne beogradske ćelije Ravnogorske organizacije. Zbog toga je ponovo hapse 1944. godine i u zatvoru ostaje sve do ulaska partizana u Beograd. Nakon kratkog boravka na slobodi Delfu ponovo hapse komunisti kao saradnika četnika. Puštena je iz zatvora na insistiranje već pomenutog Jaše Prodanovića, njenog prijatelja i predratnog republikanca, koji je bio ministar u vladi Tito-Šubašić.

Kada je 1946. godine izrečena smrtna presuda Draži Mihailoviću, Delfa piše Prezidijumu Federativne Narodne Republike Jugoslavije pismo sledeće sadržine:

Obraćam se cenjenom Prezidijumu FNRJ, usrdnom molbom i molim ga za pomilovanje bivšeg đenerala Draže Mihailovića.

Ja se obraćam lično, u svoje ime, ali sam uverena da za mnom i sada, kao i u toku prošlih 47 godina moga nacionalnog rada, stoje mnoge stotine hiljada srpskih žena. Ja molim Prezidijum, da se u ovom teškom momentu pokaže i blagorodnim i dalekovidnim i da spasavanjem glave jednog protivnika, koji je, besumnje mnogo puta i pogrešio, možda, vrlo često i preko svoje volje, želja i namera, učini da se u srpskom narodu pokaže jedno bolje i plemenitije osećanje od onoga, kazniti krivca, stradalnika i pobeđenog i onda, kada smo mi pobednici. Veći je pobednik, svakako, onaj ko zna da prašta baš onda kad je u snazi i moći, no onaj koji određeuje kaznu i pušta, da se ona izvrši, bez obzira na to, da li je kažnjenik kriv ili nevin. Blagodarstvo i dobrota su zakoni koje nam je darivao Bog i oni su, nesumnjivo, nepogrešni. Blagorodstvo i dobrota to je svakako iznad svih prava i pisanih ljudskih zakona. A sve drugo, zakoni, paragrafi i tome slično, ljudska su rabota i oni mogu biti i pogrešni, mnogo puta i onda, kada se veruje da se kroz njih i preko njih služi opštem dobru. Ja molim Prezidijum, da ovu moju skromnu i usrednu molbu uvaži, i da tim, svojim plemenitim postupkom umiri mnoge čestite srpske duše. Verujući da bi ovo bio jedan ne samo više no blagodaran postupak od strane Prezidijuma, poklanjanje glave jednom velikom protivniku, onda kada je on potpuno pobeđen i savladan, već da bi to neobično mirotvorno delovalo na srpski narod, ja nudim dragovoljno svoju glavu iako znam da ona više mnogo ne vredi, nudim nju i molim da budem streljana ja, umesto osuđenog Draže Mihailovića.

Unapred duboko blagodarna Prezidijumu,

U Beogradu 15. jula 1946. Delfa Iv. Ivanić, kći vojvode Ivana Musića, osnivač Kola srpskih sestara i negdašnja njegova predsednica. Dušanova ulica 11a, Beograd.

Zbog ovog pisma je Delfa ponovo uhapšena, zabranjen je rad „Kola“ kao „velikosrpske i buržoaske“ organizacije, imovina konfiskovana, a Dom Kola srpskih sestara dodeljen je kulturno-umetničkom društvu „Ivo Lola Ribar“. Nakon puštanja iz zatvora Delfa Ivanić se potpuno povukla iz javnog života. Umrla je u Beogradu, u dubokoj starosti, 1972. godine. Tako je, posle skoro tri decenije tišine, otišla žena koja je lično poznavala četiri srpska kralja, govorila šest stranih jezika, rado primana na svim evropskim dvorovima, a na jugoslovenski ulazila kad je htela. Nosilac medalje „Florens Najtingejl“, najvećeg priznanja Međunarodne organizacije Crvenog krsta.

Ovo bi, u najkraćim mogućim crtama, bila priča o vojvodi Ivanu Musiću i njegovoj kćerki Delfi, udatoj Ivanić, kao i velikim istorijskim događajima čiji su učesnici oni bili. O vojvodi Musiću je istraživao i pisao poznati bosanskohercegovački istoričar, po nacionalnosti Hrvat, Marko Vego. On je 1953. godine objavio knjigu „Don Ivan Musić i Hrvati u Hercegovačkom ustanku 1875-1878. godine“. Delfin život, i velika dela za srpski narod, osvetlila je istoričarka Jasmina Milanović priređivanjem „Uspomena Delfe Ivanić“ u izdanju Instituta za savremenu istoriju 2012. godine. Ova knjiga je nastala na osnovu rukopisa koje je Delfa pred kraj života diktirala profesoru Fedoru Nikiću. Dakle, sve što je u ovom članku napisano već je poznato i objavljeno. Međutim, tačne podatke o Ivanu Musiću i Delfi nije moguće pronaći na jednom mestu, kao da nisu u pitanju otac i kćerka!

Mišljenja o don Ivanu Musiću podeljena su među hercegovačkim Hrvatima. Dok jedni veličaju njegove zasluge i junaštvo, osnivaju „udruge“ s njegovim imenom i dižu mu spomenike, drugi te iste spomenike ruše i govore o njemu kao o „četničkom vojvodi“. Ne mogu da mu oproste boravak u Beogradu i pravoslavnu sahranu, iako ni jedno ni drugo nije svojom voljom izabrao. I jedni i drugi vojvodinu kćerku nerado pominju, a ako baš moraju, vele da je „preodgojena“ u sirotištu gde joj je isprana glava. Sve i kad bi joj oprostili njeno nacionalno opredeljenje i rad, koji bi Hrvat mogao da pregori Delfinu privrženost četničkoj organizaciji, kako onoj staroj tako i novim Dražinim četnicima.

S druge strane, Delfa Ivanić je među Srbima dugo vremena bila prokažena i zaboravljena. Sada, kada je s njenog svetlog lika skinuta prašina, pojedinci pokušavaju da krivotvore podatke o njenom poreklu. Govori se da je Ivan Musić bio „Srbin katolik“, te da joj je majka bila pravoslavna Hercegovka ili Crnogorka.

Govoreći po čistoj savesti i pravilima istorijske nauke, Delfa je bila Hrvatica po rođenju i Srpkinja po opredeljenju. Jednako kako je to bio i Ivo Andrić. Jednako kako je Srbin postao i Branislav Nušić, po rođenju Arumun (Cincarin) Alkibijad Nuša. Danas nimalo nije sporno nacionalno opredeljenje čoveka koji je za srpsku književnost dao kao retko ko, a za srpsku državu i sina jedinca. Međutim, kad su u pitanju odnosi Srba i Hrvata, tu stvari nikad nisu proste. Neko uvek mora da bude „izdajnik“ i „konvertit“, bio on Ivo Andrić, Delfa Ivanić, ili Arsen Dedić i Dražen Petrović.

Delfa Ivanić je bila duboko svesna svog porekla. Ona je uvek sa podjednakom ljubavi govorila o svom biološkom ocu, koga se sećala kao velikog čoveka i nežnog roditelja, i svom „ociki“, kako je nazivala poočima koji joj je obezbedio bezbrižnu mladost i život u visokom društvu. Nije njoj niko ispirao glavu. U svakoj prilici i na svakom mestu isticala je svoje poreklo, potpisujući se imenom Ivana Musića kao plemićkom titulom. Između dva svetska rata pokušala je da uspostavi kontakt sa očevom familijom, šaljući dopis matičnom uredu u Ljubuškom. Žena njenog rođenog rođaka, brata od strica, rekla je matičaru (svešteniku) da se Delfi odgovori kako „u Ljubuškom više nema bližih rođaka vojvode Musića“. Svakome ko se ozbiljno bavi istraživanjem porekla iz iskustva ća biti jasno da iza takvog poteza ne stoje nikakvi nacionalni razlozi. Prepala se snajka da joj zaova ne zaiska komad plodne hercegovačke zemlje.

Delfa Ivanić je bila Srpkinja po slobodnom izboru i svojom voljom. Postala je to u vreme kada, što bi rekao Novak Đoković, i nije bilo toliko bitno da li se neko izjašnjava kao Srbin ili Hrvat. Tada se u Srbiji još uvek za ustanike koristila reč „ustaše“. I taman da je rođena kao Aboridžinka, Delfa se ima brojati u najveće Srpkinje svih vremena.

Komentari (7)

Odgovorite

7 komentara

  1. Milan

    Moram priznati da prvi put čujem za Delfu Ivanić. Još u uvodu sam naslutio da će čitanje ovog teksta biti užitak! Sve pohvale autoru!

  2. Bogoljub

    Vrlo sam ponosan na svoje prezime ali posle ovog teksta sam presrećan.
    Hvala Vam gospodine za ovaj članak.Veliko hvala.

  3. dusan

    Poštovani gospodine Micić,

    Kao pripadnik roda Musa, Musića iz Klobuka, kod Ljubuškog, zahvalan sam Vam na nastojanju da temeljito i objektivno opišete sudbine don Ivana Musića i njegove kćerke. Mada se baš i ne bih složio sa svim napisanim, ali to je manje važno od Vašeg truda i nastojanja da istinom i činjenicama to potkrijepite. Neke stvari kao podrijetlo Mihajla Bogićevića potpuna su mi novina, kao i činjenica da je Ivan Ivanić imao dijete iz prvog braka. Isto tako odlično ste uočili da ga se negira iz nekih drugih razloga, a ne zbog njegovog lika i djela, kako sa srpske tako i sa hrvatske strane. Bio je čovjek svog vremena i objektivno je dao puno više nego su mu bile mogućnosti. Zaboravili ste spomenuti da je prije dolaska u Beograd dvije tri godine službovao u Parcanima, općina Sopot. Bez obzira na činovničku službu zbog bolesti – tuberkuloze od koje su umrli i on i Cvija (Floriana), živio je jako teško, a umrle su mu dvije kćeri – Danica, vjerojatno također od tuberkuloze koja je tada bila neizlječiva bolest, te Vukosava.
    Da bi ga se prokazalo u narodu izmišljeno je da se oženio Srpkinjom, mada je Cvija Vukasović poticaja iz jedne od najuglednijih južnohercegovačkih porodica, vjerojatno i najbogatije, Vukasovića, zvanih Kuduza. S obzirom da su matice župe Gradac sačuvane, sve se može i provjeriti. isto tako istina je da se Delfi na traženje, bliska rodbina nije javila.
    Uz to što nije bio poslušan, Musić je Austriji smetao zbog slobodarskih pogleda i profrancuske orijentacije, zato za njega nije bilo mjesta u “novom poretku”. Inače, ničim se nije zamjerio ni Srbima, ni Muslimanima čiji pojedini predstavnici ga sada zovu četnikom, s kojim on nema nikakve veze – svi ustanici zvali su se ustašama, kako pravoslavni tako i katolici. Naziv potječe iz vremena ustanaka Luke Vukalovića…
    U svakom slučaju, hvala autoru na studioznom i objektivnom pristupu.

  4. Vojislav Ananić

    ŽANA MERKUS IMALA SRCE OD JUNAKA

    http://www.mediafire.com/file/u444ftfo2cllzv5/ZANA_MERKUS.pdf/file

    Izvor: Revija “Istorija”, br. 19/ljvgust 2011.

  5. Vojislav Ananić

    KSENIJA ATANASIJEVIĆ

    http://www.mediafire.com/file/h83a88p2askafj8/Ksenija_Atanasijevic.pdf/file

    Izvor: Revija “Istorija”, 31. 1. 2012.