Pleme Njeguši

24. decembar 2015.

komentara: 43

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Nebojša Babić

Oblast

Pleme Njeguši nalazi se u zapadnom delu Katunske nahije, u planinskoj oblasti iznad Boke Kotorske. Celom severnom, istočnom i južnom stranom graniči se sa područjima Ćeklića i Cetinjskog plemena, kao i bokeškim plemenom Pobori, a na zapadu sa Gornjim Grbljem i područjem Kotora.

Pleme je zasnovano u Njeguškom Polju severno od Lovćena. Sami Njeguši ovu plodnu zaravan zovu prosto – Polje. Polje je veoma pogodno za život i ima dobru drumsku vezu sa Kotorom, otud je naselje u njemu davno zasnovano. Lovćen je središnji deo plemenskog područja. Područje južno i zapadno od Lovćena je kasnije ušlo u plemensku oblast.

 

mapa njegusi

 

Sredinom 14. stoleća, oblast Njeguša bila je u posedu Kotora. Središnji deo oblasti gde se razvilo prvo naselje ranije je nazivan Ledinac. Pomen Ledinca u kotorskoj dokumentaciji tokom 14. stoleća je čest. Kasnije sasvim preovladava naziv Njeguši, koji se prvi put javlja 1420. godine u kotorskim dokumentima. Uvećanjem broja žitelja, izdvajaju se zaoseci glavnog naselja u Polju, koji vremenom počinju da se smatraju posebnim selima.

Stara njeguška sela su u Polju, sa istoka na zapad: Dugi Do, Velji Kraj (kasnije su tu nastala tri posebna sela: Velji Kraj, Herakovići[1] i Raičevići[2]), Kopito, Vrba i Žanjev Do. Severno od Polja u manjim karstnim zaravnima su Velji i Mali Zalaz (nekada je ovo bilo jedno selo – Zalaz).

U turskim poreskim defterima iz 1521. i 1523. godine, selo Njeguši je popisano u svojih osam mahala, od kojih su poznate: Velji i Mali Zalaz, Vrba i Žanjev Do. Preostala četiri sela su: Radičevići, Miočići, Licomilići i Polja. Očito, a to se može zaključiti i po redu navođenja u defteru, prve tri mahale su stari nazivi zaselaka u okviru Veljeg Kraja. Radičevići su starinačko bratstvo, po kojem je zaselak nosio ime[3]. Polja su Njeguško Polje, središnji deo plemena.

Kasnije su u sastav plemena ušla i sela Mirac[4] iznad Škaljara (oteto od Kotora) i Majstori[5] iznad Pobora (dobijeno od vladike Petra II u zamenu za deo njeguške zemlje oko Manastira Stanjevića).

Selo Čavori, nešto zapadnije od Majstora, nastalo je početkom 19. stoleća, od doseljenih raičevićkih Čavora, koji su se sklonili iz svog sela zbog krvi.

Poslednje naseljeno njeguško selo (danas zaupustelo) su Poda na južnoj strani Lovćena, iznad Grblja, koja su nastala tako što je krajem 19. stoleća katun sela Raičevića stalno naseljen.

I danas postoje sva ova sela (većinom slabo naseljena, neka zapustela), a pod Njegušima se smatra varošica nastala u području starog sela Vrba, uz drum Cetinje – Kotor, u 19. i 20. stoleću. Područje Njeguša danas je većim delom u sastavu Opštine Cetinje, dok sela Veliki i Mali Zalaz na severu i Mirac na zapadu pripadaju Opštini Kotor.

 

njegusi krajem 19 stoleca
Njeguši krajem 19. stoleća

Naziv

Naziv Njeguši je izazivao dosta polemike u prošlosti. Pre svega, etimologija naziva je bila sporna, da bi na kraju uglavnom bio zauzet stav da je poreklo naziva slovensko. U srbskom jeziku postoje imena (i prezimena) sa istom osnovom Njeg- (Njegoslav, Njegovan, Njegomir, Njegota, Njego, itd), dok u poljskom postoji lično ime upravo Njeguš (Niegusz). Kovijanić je mišljenja da Njeguši naziv duguju potoku Nelgošu koji je nekada tekao Poljem[6].

 

Takođe, sporno je bilo i po kom plemenskom sloju je došao naziv. Dugo je vladala fama da je plemensko ime došlo po planini Njegoš u staroj Hercegovini ispod koje su jedno vreme sedeli preci Herakovića i Raičevića. Ova varijanta bila je podržavana i od dinastije Petrovića – Njegoša[7] koja potiče od ovog sloja stanovništva. Međutim, naziv Njeguši, kao bratstveno ili plemensko ime, potiče iz znatno ranijeg perioda u odnosu na vreme kada je došlo do doseljenja Heraka i Raiča ispod Njegoš planine (ukoliko je tog doseljenja uopšte i bilo, o čemu će biti reči kasnije). Najizvesnije je da je plemensko ime izvedeno od bratstvenog / rodovskog, a ovo od ličnog imena rodonačelnika.

Najraniji pomen

Kao najraniji pomen plemena Njeguša uzima se 1435. godina, kada se oni, u jednom mletačkom dokumentu navode kao problematični podanici Đuraševića, premda, prema mišljenju Ilariona Ruvarca, ovo pleme, odnosno njegov rodonačelnik, pominje se još u 11. stoleću u jednoj latinskoj listini, i to kao Njeguš Potkupica (Negusius Podkupica). Stanovnici sa područja Njeguša su zabeleženi i znatno ranije u mletačkoj i kotorskoj dokumentaciji, ali ne pod imenom Njeguša.

U popisu crnogorskih i brdskih plemena Kotoranina Marjana Bolice iz 1614. godine, rađenom u formi izveštaja mletačkoj vladi za potrebe ratovanja protiv Turske, Njeguši se navode kao prvo i najveće pleme u Katunima.

Poreklo stanovništva[8]

  1. Stari njeguški rodovi[9]

Veljokrajani

Najstariji zapisani imenom stanovnici Njeguša su Ban, Radosta i Raden i njihovi sinovi Miloje, Bogoje i Radič (zabeleženi u kotorskom dokumentu iz 1334, kao žitelji Ledinca, što je središnji deo Njeguša – kasniji Velji Kraj i okolna sela). Dakle, još početkom 14. stoleća na Njegušima je bilo stalnih stanovnika, a, kako Kovijanić zaključuje, „svaki od njih nosi klasično ime srpsko“. Pripadnici nekih starih rodova, kao Pime, Bivoličići, Zmajevići, Šestani, Ćeklići, Prorokovići[10], kako se može videti iz onovremenih dokumenata pominju se u dokumentima i kao stanovnici Kotora i Njeguša (Ledinca), iz čega se može izvesti dvojak zaključak: ili su Njeguši u podlovćenski kraj naseljeni iz Boke, ili su ti bokeški rodovi sišli sa Njeguša. U svakom slučaju, vidimo izmešanost življa na području Boke i Katuna.

Veljokrajani su Stari Njeguši koji su živeli u središnjem delu plemena – Veljem Kraju (na čijem području su danas sela Herakovići i Raičevići). Od nekada velikog i jakog bratstva (u vreme Ivana Crnojevića bilo ih je 70 kuća) do 20. stoleća su ostala samo dva manja roda Nikolići i Batrićevići.

Veliki deo Starih Njeguša iselio se tokom 18. stoleća pod pritiskom ojačalih došljaka, naročito Herakovića i Raičevića. Do dolaska Punoševića u Njeguše, Veljokrajani su bili plemenski glavari, a u 17. stoleću dali su trojicu crnogorskih mitropolita – Rufima I, Rufima II i Vasilija.

Radičevići su potomci Radiča Milojevića koji je živeo u drugoj polovini 14. stoleća. Često se pominju tokom 15. stoleća u kotorskim dokumentima, a u prvoj četvrti 16. stoleća, u turskim defterima su mahala sa 31 (1521.), odnosno 39 (1523. godine) kuća. Bili su glavno bratstvo Starih Njeguša.

Brkačići Veljokrajani su bili kneževi njeguški. Na osnovu raspoloživih dokumenata, ne može se sa sigurnošću reći da li su Brkačići kneževski ogranak Radičevića, ili je Brkačić starije prezime u okviru kojeg se razvilo brojno bratstvo Radičevića. Od ovog roda je i njeguški knez Aleksa Božidarev(ić) koji se pominje u povelji Ivana Crnojevića iz 1489. godine, a 1503. godine u mletačkom dokumentu je nazvan „knez Aleksa vojvoda njeguški“. On je i starešina Radičevića po turskom defteru iz 1521. godine, dok ga dve godine kasnije nema, a njegova baština je u posedu njegovog brata od strica Vukosava Radoslavovog. Ovaj rod je izumro krajem 16. stoleća, a kneštvo su od njih nasledili došljaci Bogdanovići, i to po tazbinskoj liniji. Brkačići se pominju i kasnije u 17. stoleću u Boki.

Veljokrajani su bili i bratstva Šestokrili[11] i Pime[12], koji su se iselili u Boku. Poslednja kuća Pima iselila se iz Njeguša sredinom 19. stoleća.

Deo Veljokrajana se u 18. stoleću, pod pritiskom Herakovića, preselio Poljem na zapad u malo selo Žanjev Do. Bila su to četiri roda: Gavrilovići, Jovečki[13] (koji su se kasnije iselili iz Njeguša), i Ljesari i Vulovići kojih je u Njegušima bilo i u 20. stoleću.

Kada su Njeguši preoteli Mirac od Mletaka, jedna kuća Veljokrajana se tamo naselila i njihovi potomci se danas nose prezime Peraš.

Na području Dugog Dola od staronjeguških bratstava živeli su Savovići (poslednji je ubijen od strane došljačkih Marićevića oko 1780. godine), Lačići i Globari, koji su se ranije iselili iz Njeguša.

U Vrbi su živela staronjeguška bratstva Lakovi – Lakovići, Kurdovi (ova dva roda su se istražila u 17. stoleću) i Zmajevići[14] (koji su se iselili u Boku u 17. stoleću). Jedini vrbljanski rod koji je ostao u Njegušima i u 20. stoleću su Lučići.

Zalažani

Zalažani su grupa bratstava zajedničkog porekla. Nije sasvim pouzdano da su i oni Stari Njeguši. Zalazi su iznad Dobrote, pa je moguće da je rodonačelnik Zalažana došao u planinu iz Boke. Postoje tri bratstva Zalažana koji potiču od tri rođena brata Hrsa, Druga i Gača, koji su iz roda Dupončevića. Vreme kad su oni živeli smešta se u 14. stoleće. I, zaista, u kotorskim dokumentima 1420. godine nalazimo jednog Gačevića[15], 1435. Drugšića (Drugovića[16]), a 1437. dvojicu braće Hrsovića, svi iz Njeguša.

O Hrsa su „Hrsovići“ od koji su do danas u Njegušima ostali rodovi Vukčevići i Bratićevići (čuje se i Bratičević). Izumrli i iseljeni Hrsovići za koje se zna su: Miljevići, Miletići, Dabovići, Ivanovići.

Od Druga su „Drugovići“ od kojih su u Veljem Zalazu Nikolići i Đurovići.

Od Gača su „Gačovići“ koji su se razrodili na više rodova sa prezimenima: Dančulović[17], Lukrecija, Kapetanović, Proroković i Padalica.

Zalažani su se mnogo iseljavali, neki stari rodovi su izumrli. Jedan od njih koji je ostao zapamćen po ugledu i brojnosti su Borati, izumrli u 18. stoleću.

U Pješivcima postoji rod Miletića, koji su tu doselili iz Zalaza, i to od Gačovića – Lukrecija. Zanimljivo je da u Pješivcima ove Miletiće zovu Matarugama.

Svoj trag u Njegušima ostavili su i Gorevuci[18]. Prema predanju Gorevuka, oni su poreklom iz Hercegovine, iz starog grada Klobuka zapadno od Grahova, i bili su vlastela u srednjevekovnoj državi Hercegovini. Po propasti države, sklonili su se kod Ivana Crnojevića, 1482. godine, a predvodio ih je Valac Gorevuk. Kovijanić smatra da su se Gorevuci u Njeguše naselili oko pola stoleća ranije[19]. Deo se, zatim, naselio u Dobrsko Selo, a deo je ostao u njeguškom Zalazu. U 16. stoleću, došlo je do nekog okršaja između Zalažana i Gorevuka, usled čega se svi Gorevuci isele kod svojih srodnika u Dobrsko Selo[20]. Po bratstvenom predanju, ceklinski Gazivode vode poreklo od Gorevuka, od Valčevog brata. Međutim, u Zalazu se tvrdi da su Gazivode njihov ogranak, od jednog iseljenog Drugovića. Bilo bi zanimljivo razrešiti ovu nejasnu vezu između Zalažana, Gorevuka i Gazivoda.

U Žanjevu Dolu je u srednjem veku živelo staronjeguško bratstvo Grubšića (ili Grupšić), potomaka Grubeše, čiji se sin Pavle pominje u jednom kotorskom dokumentu iz 1326. godine.

Krsna slava Starih Njeguša bila je Velika Gospođa – Uspenje Presvete Bogorodice (15/28. avgusta). Ovom prazniku posvećena je i saborna plemenska crkva u Veljem Kraju (današnji Raičevići). Međutim, vremenom su pojedini rodovi počeli da uzimaju druge slave. Tako su Veljokrajani, pod uticajem Herakovića i Raičevića, uzeli da slave Đurđev-dan, vrbljanski Lučići Svetu Petku, a bratstva iz Žanjevog Dola Svetog Jeremiju. Zalažani se i po slavi razlikuju od ostalih staronjeguških rodova, što možda ukazuje da oni nisu izvorno Stari Njeguši. Njihova ranija slava bila je Spasov-dan (Vaznesenje Gospodnje), a kasnije su uzeli današnju slavu, Svete Vrače (1/14. novembra).

  1. Doseljeni rodovi (od sredine 15. stoleća)

Punoševići

Erdeljanović je u Njegušima zapisao da Punoševići u Dugom Dolu i Kopitu potiču od Punoša, unuka vlastelina Bogdana Vojinovića iz Bosne. Po bratstvenom predanju, Punoš odlazi iz Bosne i jedno vreme boravi u Hercegovini („ispod planine Njegoš“[21]), a 1456. godine dolazi u Njeguše. Zahvaljujući svom vlasteoskom poreklu, Punoš kod Ivana Crnojevića uživa sve velmoške počasti i povlastice. Punoš je imao četiri sina, od kojih potiču dugodolski Punoševići.

Rodovi bratstva „Punoševića“ u Dugom Dolu su: Miloševići, Pejovići, Otaševići, Pajovići, Parače, Odalovići[22], Boratovići (ili Boretovići[23]) i Đuranovići. Jedan ogranak Odalovića je vratio staro prezime Punošević.

Do pred kraj 18. stoleća, u Dugom Dolu živeo je i punoševićki rod Marićevići, koji je, po naređenju vladike Petra proteran iz Njeguša. Ovo se dogodilo oko 1780, nakon jedne krvne osvete, kada su Marićevići ubili poslednjeg muškog pripadnika bratstva Savovića iz Dugog Dola, te se ovo bratstvo time ugasilo. Za odmazdu, vladika je odlučio da i Marićevići moraju nestati iz Njeguša, te su proterani[24]. Ipak, potomaka Marićevića i dalje ima u Njegušima, a to su Vujaši (neki se pišu i kao Vujašević) u Mircu, koji su se tamo naselili pre opisanog događaja.

Prema predanju, Punošev sin je bio Bogdan, koji je preuzeo kneštvo od Brkačića. Međutim, onovremena dokumentacija ukazuje da je Bogdan Radovanov bio Punošev unuk. On je bio oženjen odivom kneževskog roda Brkačića. Nakon što je njegov tast, njeguški knez, umro bez muškog potomstva, Bogdan je uzeo kneštvo. Od tada (nejasno je kad je ovo bilo, ali u svakom slučaju negde udrugoj polovini 16. stoleća), pa sve do 1850-ih, kad je knjaz Danilo ukinio ovo zvanje, Bogdanovići su bili njeguški knezovi[25]. Potomci kneza Bogdana su današnje bratstvo Bogdanovića u Kopitu. Bogdanovići naseljeni u Mirac danas se prezivaju Ćorović.

Svi Punoševići slave Svetog Nikolu. Prvobitno je slavljen zimski praznik posvećen ovom svetitelju (6/19. decembra), ali su Dugodoljani u neko doba počeli da slave „letnji“ praznik (9/22. maja), dok su Bogdanovići zadržali zimski. Jedino Ćorovići iz Mirca su uzeli drugu slavu – Aćimov-dan (Sveti Joakim i Ana).

Herakovići i Raičevići

Ovo su dva velika bratstva (početkom 20. veka zajedno čine više od četvrtine stanovništva u Njegušima) u istoimenim selima, a ima ih i u Kopitu i Mircu.

Prema njihovom predanju, potiču od dva rođena brata – Heraka i Raiča, koji su u Njeguše došli iz Bosne u vreme Ivana Crnojevića, što pada u poslednje dve decenije 15. stoleća. Prethodno su, slično predanju Punoševića, jedno vreme boravili ispod planine Njegoš. Postoji mogućnost da su Herak i Raič bili srodni Punošu ili nekom njegovom pretku.

Prema drobnjačkom predanju, Herak i Raič su bili Drobnjaci, srodni drobnjačkim novljanskim bratstvima, pre svih Cerovićima. I zaista, u kotorskom dokumentu iz 1399. godine, pominje se Đurađ Bogutović iz Drobnjaka sa sinovima Vukcem, Radinom, Herakom, Pribilom i Ostojom. Bogutin unuk a Herakov sin, imenom takođe Herak, odselio se iz Drobnjaka na Njeguše. On se pominje u jednom kotorskom dokumentu iz 1441. godine. Jedini Raič o kojem iz istog perioda postoje dokumentovani podaci (1445.) je Raič sin Pribilov, koji je Heraku Herakoviću brat od strica. Dakle, najstariji predak Herakovića i Raičevića za koga se zna je njihov praded Bogut(a) koji je rođen otprilike početkom 14. stoleća.

Vidimo da ovaj kotorski dokument pomera vreme dolaska ove dvojice rodonačelnika u Njeguše najmanje pola stoleća unazad[26].

U turskim defterima za Crnu Goru iz 1521. i 1523. godine, postoji selo Radičevići, koje se obično povezuje sa Raičevićima. 1521. godine ono ima 31, a dve godine kasnije 39 kuća. Ukoliko je Raič tu došao samo 40-ak godina ranije, nemoguće je da Raičevića bude toliko. Čak i ako vreme njegovog doseljenja pomerimo pola stoleća u prošlost, opet je broj kuća prevelik. Nameće se zaključak da je selo Radičevići zapravo selo starosedelačkog bratstva istog imena o kome je pisano u odeljku o Veljokrajanima.

Herakovići se dele na Petroviće i Popoviće. Žive u Herakovićima, a Popovića ima i u Mircu, i tamo se prezivaju Kašćelan[27]. Petrovići su jedno od najuticajnijih bratstava svog vremena (18, 19. i početak 20. stoleća) ne samo u okvirima Crne Gore, već u Srbstvu uopšte. O Petrovićima je dosta pisano u literaturi, tako da njima neću detaljnije da se bavim u ovom tekstu. Pisano je i na stranici Porekla:

 

njegos_rodna_kuca
Njegoševa rodna kuća

 

rodoslov_petrovica1

rodoslov_petrovica2

 

 

Raičevići se dele na sledeće ogranke:

„Radonjići“, sa prezimenima: Radonjić[28], Žutković, Stanišić, Čavor i Palamida, koji žive u Raičevićima, i njihovi ogranci Maroši u Mircu i Čavori u istoimenom selu.

„Podubličani“ su: Bećiri (pišu se i kao Bećirović), Ševaljevići, Markovići, Rauti, Maštrapi[29] i Ćutke[30], u Raičevićima, i njihov ogranak Milaši u Mircu.

„Pende“ koji se dele na Pende[31] u Raičevićima i Radoviće (pišu se još i kao Bašovići) u Kopitu.

Raičevići su naselili i Poda, gde žive Radonjići i Pende.

Svi Herakovići i Raičevići slave Đurđev-dan.

Ostala bratstva

Popovići u Raičevićima su potomci sveštenika iz Očinića koga su Herak i Raič doveli da im bude paroh. Neki se pišu i kao Dželetović. Slave Đurđev-dan.

„Pješivci“ u Malom Zalazu su potomci četiri brata koje je majka – udova dovela iz Pješivaca u 16. stoleću. Odrastali su uz Gorevuke, a kad su Gorevuci napustili Njeguše, zaposeli su celo selo. Dele se na rodove: Perići (od kojih se neki pišu i kao Dudić), Pejanoviće, Matkoviće i Ivanoviće. Slave Svetog Jovana „pješivačkog“ (Začeće 6. okt / 23. sept).

Kustudije su bratstvo u Majstorima. I oni su iz Pješivaca, potomci čuvenog vojvode Marka Petrova Britvića (17. stoleće). Vojvodin unuk, Vukac Strahinjin je, zbog sukoba između Britvića i Bjelopavlića („Razura Britvića“), dobegao u Njeguše. U 18. stoleću ovaj rod se sveo na samo jednu mušku glavu – Vučića Kustudiju. Od njegovog sina Sava su Kustudije u Majstorima, a od drugog sina Boža, koji se odselio u Herakoviće, tamošnji Božovići. Slave Đurđev-dan.

Gatačka bratstva u Njegušima:

Vujkovići „Dejani“ u Vrbi su od Vujka, koji je od gatačkog bratstva Dejani, koji se u Njeguše doselio u prvoj polovini 17. stoleća. Jedna kuća Vujkovića se iselila u Pješivce i tamo dobila prezime Matković. Zanimljivo je da ove Matkoviće Pješivci zovu Matarugama. Sami Vujkovići, pak, tvrde da ovi Matkovići nisu od njih već od pješivačkih Matkovića iz Malog Zalaza.

Vučkovići u Vrbi potiču iz Vrbice kod Gacka. Postoje predanja da je Vučko Vujku bio brat ili neki dalji srodnik. Jedan deo Vučkovića uzeo je sebi prezime Vrbica[32], po hercegovačkom zavičaju.

Sva njeguška bratstva poreklom iz Gacka slave Svetu Petku.

 

Maso Vrbica

Bjelopavlićka bratstva u Njegušima:

Škerovići“ u Dugom Dolu potiču od Jova Škerovića koji je u Njeguše došao iz Bjelopavlića u drugoj polovini 17. stoleća. Dele se na rodove Jovoviće i Stijepoviće. Slave Svetog Nikolu.

Andrići u Herakovićima potiču od Andrije Stankova koji se doselio iz Slatine u Bjelopavlićima početkom 18. stoleća. Slave Đurđev-dan.

Kadije u Herakovićima potiču od jednog bjelopavlićkog Kadića koji se doselio krajem 18. stoleća. Slave Đurđev-dan.

Radnići u Raičevićima su od bjeloških Jovanovića sa Cetinja, u Njeguše došli u 17. stoleću. Slave Đurđev-dan.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Lovćen

IZVORI:

„Stara Crna Gora“ – Jovan Erdeljanović

„Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (14-16. vijek)“ – Risto Kovijanić

„Dva deftera Crne Gore iz vremena Skender-bega Crnojevića“ – Branislav Đurđev i Lamija Hadžiosmanović

„Etničko porijeklo Crnogoraca“ – Nikola Vukčević

„Naselja Stare Crne Gore“ – Savo Radusinović

„Pješivci“ – Petar Šobajić

„Riječka nahija u Crnoj Gori“ – Andrija Jovićević

„Drobnjak – pleme u Hercegovini“ – Andrija Luburić

„Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo“ – Stojan Karadžić, Vuk Šibalić

_____________________________________________

[1] Selo kasnije nazvano po došljačkom bratstvu Herakovića, ranije se zvalo Velji Kraj, i bilo je središte plemena Njeguša. Sada se Veljim Krajem naziva samo jedan mali zaselak Herakovića. Zvanično, selo se danas zove Erakovići.

[2] Postoje još i varijante Rajičević i Rajićević. Isto kao i Herakovići i selo Raičevići je novijeg porekla.

[3] Postoje i mišljenja da je u pitanju greška i da je u pitanju selo Raičevići, međutim videće se kasnije iz teksta da, najverovatnije, nije tako.

[4] Mirac su još Nemanjići darovali Kotoru, a car Dušan potvrdio 1351. godine, istovremeno kad i Grbalj iznad kojeg se selo nalazi. No, početkom 17. stoleća, Njeguši su preoteli Mirac i naselili ga. U Mircu su Njeguši zatekli bratstva tu doseljena iz Grblja i Rijeke, i to: Saraori, Radmanovići, Golubovići, Mirovići i Zorani. Vremenom su uspeli sve da ih oteraju iz Mirca. Prva četiri roda su otišla u Boku i tamo prešla u katoličku veru, dok su Zorani sišli u Grbalj gde ih i danas ima.

[5] Majstori su u 15. stoleću bili posed Cetinjskog manastira, a selo je u 16. stoleću zapustelo i dugo bilo nenaseljeno selište. Ne zna se koje stanovništvo je tu živelo u 15. stoleću, ni kuda je otišlo, ali je naziv sela i u ta vremena bio isti, što ukazuje da su u njemu živeli stanovnici koji su se bavili nekim zanatima, verovatno za potrebe Budvana i Kotorana. Kraj gde se nalazilo selište, 1736. godine postao je posed Manastira Stanjević. U vreme vladike Petra II, razmenom zemljišta sa Austrijom, koja je tada držala Boku, Crna Gora je dala deo njeguške zemlje oko Manastira, a u zamenu je dobijena manastirska zemlja oko starog sela Majstori. Budući veoma zabačeno selo u bespuću, Majstori su ponovo naseljeni tek 1840. godine, od strane njeguških Kustudija, po kojima se selo nekad zove još i Kustudije.

[6] Kao što je i Cetinje dobilo naziv po rečici Cetinji.

[7] Poslednja četiri vladara iz ove dinastije, vladike Petar I i Petar II, knjaz Danilo i kralj Nikola, uz svoje ime su pisali i dodatak Njegoš. Začetnik ove prakse je još vladika Danilo u 18. stoleću, koji je u prepisci sa evropskim dvorovima, poglavito ruskim, radi otmenosti uz svoje ime dodavao i svoje mesto porekla. Pri tom, ovo se odnosilo na planinu Njegoš, a ne na pleme Njeguše.

[8] Dat je pregled staronjeguških bratstava i došljačkih bratstava koja su zasnovana u samom plemenu Njeguša. Pored njih, u Njegušima ima i manji broj drugih rodova obično po jedna ili nekoliko kuća doseljenika iz okolnih plemena, koji imaju matično bratstvo u matičnom plemenu. Npr. cucki Perovići, itd.

[9] Rodovi koji postoje u 20. stoleću ispisani su u boldu, a iseljeni ili istraženi rodovi u italiku. Bratstvena imena koja se ne koriste kao prezimena ispisana su „pod navodnicima“.

[10] S tim što, pod mletačkim uticajem, oni rodovi u Kotoru prevode rodovsko ime na italijanski, tako Bivoličić – Bolica, Zmajević – Drago, Proroković – Profeta, itd.

[11] Od Šestokrila se u Boki razvilo poznato bratstvo Šestokrilovića. Vremenom, deo njih se iselio prema Hercegovini i Dalmaciji, dok su bokeški Šestokrilovići izumrli.

[12] Pime su se naseli u Grblju, gde ih i danas ima u znatnom broju. Veoma je moguće da su njeguški Pime ogranak Pima od cetinjskih Bajica.

[13] Jednina: Jovečko

[14] O nekadašnjem bratstvu Zmajevića u Njegušima govori i toponim Zmajevića Krši. Zmajevići odseljeni u Boku su se pokatoličili. Bili su čuveno pomorsko bratstvo u Perastu. Od ovih Zmajevića bio je čuveni admiral u ruskoj mornarici Matija Zmajević (1680-1735). Njegov brat Vicko i stric Andrija, takođe čuveni, bili su nadbiskupi barski i primasi. Prema porodičnom predanju, njihovi preci su iz Njeguša došli u Perast po odlasku Stevana Crnojevića iz Crne Gore, što pada u 1499. godinu.

[15] Javljaju se još i varijante Gaučević i Gaočević. Prezime bi izvorno moglo biti Galčević, od rodonačelnika sa imenom Galac.

[16] Kovijanić u svom radu dokazuje da je u pitanju isto prezime.

[17] Dančulovića ima u Krtolima, pravoslavnih, i u Prčnju pokatoličenih.

[18] U Dobrskom Selu se za njih kaže i Gornjevuci.

[19] I izvori potvrđuju njegovo mišljenje. Doseljenje nekih plemićkih rodova i pojedinaca u Katune (Vojinovići, Orlovići, Herakovići, Gorevuci, Herak i Raič, itd) u predanjima vezuje se za propast srednjevekovnih država Srbije, Bosne, Hercegovine, ali arhivska dokumenta pokazuju da su se ona dogodila ranije, u prvoj polovini 15. stoleća.

[20] Od Gorevuka potiču današnji dobrljanski rodovi: Jablani, Moštrokoli, Raslapčevići, Sjekloće, Đikanovići, Vukosavovići i Krcetići.

[21] Verovatno je ova priča o planini Njegoš, kako kod Punoševića, tako i kod Herakovića i Raičevića, imala za cilj da na neki način poveže došljačka bratstva sa imenom plemena u koje su došli.

[22] Odalovići danas ovako pišu svoje prezime, a ranija varijanta bila je: Vodalovići ili Vodalije.

[23] Pretka Boretovića, Kovijanić nalazi u imenu Borete iz Njeguša čiji se sin Raičko pominje u kotorskom dokumentu iz 1593. godine.

[24] Ovih Marićevića ima u Boki i Grblju, a neki njihovi ogranci su se odselili čak u Istru (crnogorsko selo Peroj) i Trst.

[25] Kneštvo Bogdanovića nije bilo nasledno, sa oca na sina, već izborno, prema ugledu i junaštvu. U vreme kada su Bogdanovići preuzeli kneštvo u Njegušima, to je bilo zvanje u rangu vojvodskog, kakvo je bilo drugde po Crnoj Gori i Brdima. Do 16. stoleća nije bilo vojvoda u Njegušima, a tada su ovu titulu sebi uzeli Raičevići, a ona je početkom 18. stoleća zamenjena serdarskom. Istovremeno, sve to vreme postoje i njeguški knezovi, čiji su moć i značaj bili veliki. Poslednji njeguški knez bio je Joko Savov Bogdanović.

[26] Doseljenje iz Bosne sa Drobnjacima ovim nije isključeno, jer je ta seoba mogla biti povezana s nekim drugim, ranijim događajem. Kovijanić, recimo, navodi smrt bosanskog kralja Tvrtka, 1391. godine, nakon čega je u Bosni izbio metež – građanski rat i verski progoni, koji su uzrokovali brojna iseljavanja stanovništva.

[27] Prezime je došlo po pretku Vukcu Popoviću „Kašćelanu“, koji je taj nadimak dobio jer neko vreme bio u vojnoj službi u Kastel-Lastvi (današnji Petrovac na moru) koji Crnogorci zovu Kaštio Paštrovski.

[28] Radonjići su bili nasledni vojvodski i serdarski rod u Njegušima, počev od vojvode Radonje Nikolina Raičevića (16-17. stoleće). Kasnije su, od sredine 18. stoleća, Radonjići nosili nasledno zvanje guvernadura. Zbog sukoba oko vlasti, postojala je netrpeljivost između Petrovića i Radonjića. Sukob je svoj vrhunac dostigao 1817. godine na zboru crnogorskih glavara na Cetinju, kada je guvernadur Joko Stankov Radonjić pucao na vladiku Petra I. Atentat nije uspeo, a trpeljivi vladika nije želeo da se narod dalje zavađa, pa nije preduzeo nikakve mere. Međutim, to je učinio, odmah po preuzimanju vladičanskog prestola, Petar II, 1832. godine, kada je proterao iz Crne Gore ceo guvernadurski ogranak Radonjića, takozvane Guvernaduroviće. Oni su se isprva naselili u Boki, a Pero, sin guvernadura Joka Stankova, odselio se u Bosnu 1878. godine, kada je Bosna okupirana od Austro-ugarske. Njegovih potomaka danas ima u Bosni, Dalmaciji i Rusiji.

[29] Jednina: Maštrapa

[30] Jednina: Ćutka

[31] Jednina: Penda

[32] Od njeguških Vrbica bio je i čuveni vojvoda i ministar Mašo Vrbica. Zbog zavade sa knjazom, odlučio je sa se iseli iz Crne Gore, 1892. godine. No, kako mu nije bilo dozvoljeno da ode za Srbiju, otišao je u Austriju. Od austrijskih vlasti dobio je posed u Bosni, gde i danas žive potomci njegovog sina Labuda.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (43)

Odgovorite

43 komentara

  1. novak zekić

    postovanje gospodine Babicu.Interesujeme ko su Zekici,slave slavu Velikog Vasilija, slava mu i milost,moj otac rodjen u Radevu Mahalu blize Rozajama nego Beranama od oca Sava Zekica koji je rodjen 1892 g,a njegov otac je bio Ivan,a Ivanov se zvao Bojo.Kazu da poticemo od prezimena Obradovici koji su dosli iz okoline Lubnica, ali dalje ne znam,ni kom plemenu pripadamo ni odakle smo dosli u okolinu Berana gde mi i danas zive sticevi Cedo i Gojko Zekici u selu gorazde naselje Plolica kod Berana a njihov otac je bio Trajko Savov rodjeni brat.Ja danas zivim u Savinom Selu gde su moji roditelji kolonizirali po kolonizaciji koju je dobio moj stric Milorad Zekic nosilac prtizanske spomenice inace Savov sin kao i treci sin Milan i cetiri cerke Dara,Danica,Desa i Ljubica.Nadam se da ce te mi bar koliko toliko pomoci pa makar i sa savetom gde da se obratim za pravu informaciju.Novak Zekic 0648372889

  2. Nebojša Babić

    Pozdrav, Novače!

    O Obradovićima i drugim Lubničanima je pisano na našoj stranici:

    http://www.poreklo.rs/2014/01/30/poreklo-prezimena-selo-lubnice-berane/

    Tu možeš detaljno saznati o Obradovićima.

    S obzirom da ima i Zekića koji su od Vasojevića, a to je tu u neposrednoj blizini tvog zavičaja, mislim da bi ti najbolje bilo da uradiš testiranje u-hromozoma, što je već mnogo nas iz Porekla i šire uradilo. Nakon toga, sve se razjasni!

    Inače, u Savinom Selu imam mnogo rođaka, ne znam koja si generacija, ali verujem da znaš pok. starine Miraša i Milička Babiće, njihove sinove, unuke. I još mnoge druge naše zemljake kolonizovane tamo!

    Možeš me kontaktirati na:

    [email protected]

    Veliki pozdrav!

  3. Nebojša Babić

    Dobili smo rezultat jednog pripadnika bratstva Zalažana:

    Kapetanoviću iz Kotora DNK analizom utvrđena je haplogrupa I2-PH908 (poznatija pod nazivom “dinarik južni”):

    http://www.poreklo.rs/forum/index.php?topic=391.msg49337#new

  4. novak zekić

    Poštovanje gospodine Nebojša,Ja sam generacija 1957 decembar mesec i znam sve Babiće i od Jagoša i Milička i Miraša,a ima u Savinom i Babića koji su bosanci i sa njima sam isto tako u dobrim odnosima.Evo sada će vaša slava pa vam ovim putem čestitam slavu da je dugo i dugo u zdravlju slavite.Nisam vas razumeo šta vam znači da treba da uradim testiranje u-hromozoma i kako se to radi,pa vas molim da me podučite ili uputite na nekoga ko mi može pomoći u ovim mojim pretragama oko porekla Zekića.U nadi da će te mi pomoći koliko toliko puno vam se unapred zahvaljujem.Moj mail je [email protected] i mob.0648372889-puno pozdrava Novak Zekić

  5. Nebojša Babić

    Novače, hvala na čestitkama za slavu!
    Pišem ti uputstvo za testiranje na mejl!
    Pozdrav!

  6. vojislav ananić

    NJEGUŠI su pleme u katunskoj nahiji, u Crnoj Gori. Zahvaćaju Njeguško Polje i zapadnu podgorinu planine Lovćena koja se diže nad tim poljem. Oko NJ. su sa istoka Cetinjsko Pleme, sa sjevera pleme Ćeklići, od zapada i juga Boka. Glavni dio planine čini Njeguško Polje, u kome su sela: Dugi Do, Herakovići, Kopito, Vrba i Rajićevići. Na sjeveru od polja su: Velji i Mali Zalaz, a na jugu: Žanjev Do, Mirac i Majstori. Pleme NJ. broji 450 domova. Kroz NJ. prolazi kolni put od Cetinja za Kotor, a i u stara vremena je tuda vodio trgovački put i živ promet. NJ. su staro srpsko pleme. Spominju se prvi put 1485. U početku 17 vijeka (1614) imali su dvjesta domova, sa 480 oružanih ljuđi. Pleme je postalo mnogo prije vremena, kada ga nalazimo prvi put spomenutim, svakako prije nemanjićke države. Osnovali su ga bez sumnje Srbi Zećani, koji su u davna vremena imali katune u NJ. i na Lovćenu. Prema starini u NJ. žive dva sloja: stari NJ. i doseljenici. Starosjedioci su bratstva, čiji su preci stvarali ovo pleme i koja su bila u NJ. još u 15 vijeku. Oni čine sada jednu trećinu plemena. Od njih su polovina potomci starih Zećana, a polovina je podrijetlom iz Bosne. Od mnogih bratstava starih Srba iz Zete, koja su najvećim dijelom, potisnuta od doseljenika, izumrla ili iselila, glavnu grupu su činili Veljokrajani, nazvani tako po jednom dijelu Njeguškog Polja, u kome su stanovali. Od njih su u 17 vijeku bila dva crnogorska mitropolita, a možda je i vladika Rufim I bio rodom Njeguš. Od starosjedilaca podrijetlom su iz Bosne Punoševići, koji se dijele u nekoliko užih bratstava. Od njihovog roda Bogdanovića bili su njeguški kneževi za cijelo vrijeme. Od kra ja 15 vijeka i kasnije dolaze u NJ. uskoci sa raznih strana. Od njih su se najviše razvila i istakla dva srodna bratstva, Herakovići i Rajićevići. Prema predaji vode oni podrijetlo od braće Heraka i Raića, koji su pri padu Bosne pod Turke (1463), prešli pod planinu Njegoš, a odatle krajem 15 vijeka u NJ. Herakovići se dijele na Petroviće i Popoviće, a Rajićevići na Radonjiće, Podubličane i Pende. Slave Đurđevdan. Sa nekoliko drugih doseljeničkih bratstava, kao što su Popovići, podrijetlom iz Očinića, Kustudije iz Bjelopavlića, Vrbice iz sela Vrbe u Hercegovini i dr., oni čine dvije trećine plemena. Još u 16 i 17 vijeku starosjedioci su činili glavnu masu plemena i imali su vodstvo u njemu. Njih su doseljenici, namnožavajući se, postepeno potiskivali tako, da su od kraja 17 vijeka, osobito s izborom vladike Danila za crnogorskog mitropolita dobili prevlast u plemenu potomci Herakovi i Raićevi. Od Petrovića je crnogorska dinastija. Od Radonjića su birani guvernaduri u Crnoj Gori.

    Literatura: Jov. Erdeljanović, Stara Crna Gora (Naselja i poreklo stanovništva, knj. 24).

    P. Šobajić

    IZVOR: Prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928

  7. orlandic blazo

    Mozete li mi napisati nesto o plemenu Dragic?Majka mi je od Dragica tako da bih bas volio da znam vise o njima.

  8. Nebojša Babić

    Blažo, napišite nam nešto detaljnije o odnosnim Dragićima – mesto odakle su, krsnu slavu, neko predanje o poreklu i sve drugo što može ukazati na dalje poreklo.

  9. Rade Brakočević

    Kada je riječ o Crnoj Gori, imamo bratstvo Dragić u Gornjoj Morači. V. i A. Miljanić pominju i Dragiće kod Mojkovca i u Podgorici.

  10. Nebojša Babić

    Imamo još jednog “južnjaka” iz Njeguša.
    Testiran je Vrbica, potomak Maša Vrbice, rezultat I2a PH908.

    https://www.poreklo.rs/forum/index.php?topic=391.msg73202;topicseen#msg73202