Veliki kneževi moskovski (Rjurikoviči)

2. septembar 2015.

komentara: 3

 PIŠE: Saradnik portala Poreklo dr Duško Lopandić 

(izvod iz autorove knjige „Dinastije koje su vladale Evropom – zanimljivi rodoslovi“, drugo dopunjeno i izmenjeno izdanje, Pančevo, 2015)

Naslednici Vizantije

Ruske zemlje: ogromna prostranstva i stepe; beskrajne brezove i hrastove šume; drveni gradovi sa bogato ukrašenim crkvama i manastirima; uboga sela ukopana u večnu prašinu i blato ravnice; plodna, humusna zemlja; reke široke poput jezera, kojima se danima i mesecima putuje radi trgovine krznom, samurovinom, jantarom; trgovačke postaje na obalama reka; daleki sever, duge, bele zime, glad, bolesti sneg, led. Ruske zemlje Srednjeg veka – to su udeone kneževine u večnom međusobnom sukobu; to su kaluđeri koji šire veru i duhovnost u bezmernoj divljini; to su horde Tatara koje poput Božije kazne stižu iz maglovite daljine da donesu vatru, smrt, poniženje; to su brojni kneževi – veliki i mali, svi potomci legendarnog Rjurika, koji skoro bez prekida ratuju za slavu, bogatstvo, ponekad za slobodu.

Drvena prestonica

Kada je postepeno opala moć srednjovekovnog Kijeva pod udarima stepskih nomada, politički centar Ruske zemlje se tokom XII veka preselio na bezbedniji severoistok – u Vladimirsko-Suzdaljsku veliki kneževinu. Ali nakon što su Tatari pod Batu-kanom (unukom Džingis-kana) 1238. godine opustošili i spalili “slavni grad Vladimir” i mnoštvo drugih naselja, severne ruske zemlje su se rasule na jedanest manje ili više autonomnih “udeonih” kneževina među kojima su bili Moskva, Tver, Suzdalj, Rostov, Perejaslav, Nižnji Novgorod i drugi. Svi oni su priznavali vrhovnu vlast mongolske horde. Veliki knez vladimirko-suzdaljski, koga je postavljao veliki kan, imao je za glavni zadatak da skuplja zajednički danak iz ruskih kneževina, koji bi zatim pokorno nosio u Zlatnu hordu.

Moskva se prvi put pojavljuje u istorijskim dokumentima 1147. godine kao malo trgovačko naselje. Prvi moskovski udeoni knez, Danilo Aleksandrovič (vladao 1263-1303), pojavljuje se ceo vek kasnije. Bio je to najmlađi sin čuvenog novgorodskog kneza Aleksandra “Nevskog“, koji je nadimak zadobio po velikoj pobedi nad švedskim i nemačkim krstašima i koji je proglašen za sveca. Iako mnogo manje znamenit i značajan od oca, Danilo Aleksandrovič je u XVI veku takođe proglašen za sveca – verovatno da bi se i na ovaj način uvećao prestiž Moskve kao nove prestonice cele Rusije. Postepeni uspon Moskve u odnosu na druge, susedne i konkurentske gradove-kneževine, proistekao je iz kombinacije niza ekonomskih, geografskih i demografskih činjenica. Nalazila se na važnom trgovačkom i rečnom raskršću, između bazena Oke i gornjeg sliva Volge. Bila je donekle skrivena ogromnim šumama i zaklonjena drugim kneževinama od prvog udara Mongola, koji su, zabavljeni pljačakama u Rjazanskoj, Rostovskoj, Jaroslavskoj ili Smolenskoj kneževini, retko stizali do Moskve. Međutim, važan faktor su bili i sami ljudi, odnosno u prvom redu moskvovska kneževska porodica, koja je dala nekoliko izuzetnih vladara.

Knez sa vrećom novca

Prvi značajniji moskovski knez bio je Ivan Danilovič prozvan “Kalita” (vladao 1325-1340). Ivan je znao da se dodvori velikom mongolskom kanu i da se nametne susednim kneževima. Od Tatara je dobio i titulu “velikog kneza Vladimirsko-Suzdaljaskog”, a postao je i knez bogatog Novgoroda. U jednoj hronici zabeleženo je kako, pod Ivanom Kalitom “prestadoše pogani ratovati protiv ruske zemlje, prestadoše ubijati hrišćane…nastupi tišina u celoj zemlji”. Begunci od Mongola iz drugih krajeva Rusije pristizali su u Moskvu i povećavali broj stanovnika. Svoju ulogu “velikog kneza”, tj. skupljača poreza, Ivan “Kalita” je iskoristio i da postane najbogatiji među okolnim kneževima (“kalita” na staroruskom znači vreća sa novcem) što mu je omogućilo i da bez borbe, kupovinom proširi svoje teritorije (kupio je kneževine Uglič, Galič, Bjeloozero), kao i da započne gradnju prvih kamenih crkvi. Porast značaja Moskovske kneževine se posebno pokazao kroz odluku (1327. godine) mitropolita – poglavara ruske crkve, da svoje sedište iz Kijeva prvo preseli u Vladimir, a kasnije (1354) i u samu Moskvu. Prijateljstvo sa mongolskim kanom je Ivanu Kaliti omogućilo da mu ovaj vrati staru “Monomahovu kapu (krunu)” koja je pripadala Ivanovim precima – kijevskim velikim kneževima i kojom su kasnije krunisani svi ruski carevi (ona se danas nalazi u muzeju Kremlja).

Pobeda na Donu

Poseban prestiž i dalji uspon, moskovski kneževi dostižu u vreme unuka Ivana Kalite, velikog kneza Dimitrija Ivanoviča “Donskog” (vladao 1359-1389). Dimitrije je rano ostao bez oca i postao knez sa samo devet godina. Kao dečak, morao je da putuje u hordu, kako bi se kod Mongola izborio za svoja nasledna prava, koja su pokušavali da mu oduzmu stariji rođaci iz Rjazana, Suzdalja i Tvera. U to doba, kneževi svih pomenutih gradova nosili su titulu “veliki knez” nastojeći da se nametnu i kao veliki kneževi Vladimira. Dimitrije je ipak imao podršku sve moćnijih moskovskih bojara, kao i samog ruskog mitropolita. Rast bogatstva Moskve potvrđen je gradnjom 1367. godine (nakon velikog požara u kom je veći deo grada izgoreo) prvih kamenih zidina (Kremlja). One će omogućiti da Moskva izdrži brojne napade i opsade Mongola i Litvanaca. U toku dugotrajne vladavine od tri decenije, Dimitrije Donski je uspeo da udvostruči svoju kneževinu. Nakon mračnog perioda dekadencije pod Mongolima, Rusija se ponovo uzdiže na duhovnom i kulturnom planu. U to doba živi osnivač manastira Svete Trojice i verski reformator Sergej Radonješki (umro 1392) – jedan od najpoštovanijih ruskih svetaca. U istom manastiru se obrazuje i najveći ruski slikar-ikonopisac svih vremena – Andrej Rubljov.

Veliki knez Dimitrije Ivanovič najviše je zapamćen po legendarnoj pobedi na polju Kulikovu – prvoj ruskoj pobedi nad Mongolima nakon više od jednog veka. Kulikovska bitka je po brojnosti učesnika bila jedna od najvećih bitaka Srednjeg veka: obe strane su imale po 60-70.000 boraca. Kao kuriozitet, može se pomenuti da su se među tatarskim jedinicama nalazile i najamne trupe Đenovljana, koji su u to doba bili prisutni na Krimu. S druge strane, moskovski veliki knez je okupio vojske mnogih udeonih ruskih kneževina, kao i neke litvanske saveznike. Bitka se odigrala u ravnici pored obala Dona. Rusi su bili poredani u tri kolone, sa velikim knezom u sredini, dok je jedna grupa konjanika, kao rezerva bila skrivena u pobočnim šumarcima. Nakon maglovitog jutra, bitka je otpočela oko 11 sati, sedmog septembra 1380. godine i trajala je do predveče. Tatari su u jednom momentu, negde oko dva sata popodne uspeli da razbiju rusko levo krilo, ali je napad ruske skrivene konjice uspeo da preokrene situaciju. Mongoli su potpuno razbijeni i njihova celokupna vojska uništena. Velikog kneza Dimitrija su nakon bitke pronašli teško ranjenog, ali je preživeo povrede i stekao nadimak “Donski”.

Kulikovska bitka se odigrala samo devet godina pre Kosovske bitke. Između dve bitke ima sličnosti – u oba slučaja radilo se o sukobu evropskih pravoslavnih hrišćana protiv azijskih islamizovanih nomada. Obe bitke su imale značaj prekretnice u istorijama dva naroda i dva dela Evrope – ali sa suprotnim dugoročnim posledicama. Dok je poraz na Kosovu značio propast srpske srednjovekovne države i kulture, Kulikovska bitka je najvila suprotno – buduću slobodu i uspon Rusije. Knez Dimitrije Donski je ostao u ruskom istorijskom sećanju kao ideal ratnika i vladara – borca za slobodu. Pred smrt, ostavio je presto sinu Vasiliju I ne tražeći za to dozvolu od mogolskog kana. Od strane Crkve proglašen je za svetog.

Naslednici Vizantije

Iako je Rusija bila vrlo udaljena i malo povezana sa zapadnom Evropom, borba moskovskih vladara u XV veku protiv feudalne anarhije i za centralizaciju države, podseća na sličan proces koji se u isto doba odigravao u Francuskoj (pod Lujem XI) ili u Engleskoj (pod Tjudorima). Moskovski kneževi su, poučeni lošim iskustvima Kijevske Rusije, odustali od običaja “seniorata” u nasleđivanju vlasti u korist modernijeg načela “primogeniture” (drugim rečima, naslednik vladara nije njegov najstariji muški član porodice – brat ili rođak – nego njegov najstariji sin) – i koje je omogućavalo stabilniji prenos vlasti i veću centralizaciju zemlje. Taj proces je bio praćen žestokim, često vrlo surovim borbama u samoj kneževskoj porodici. Jedan od moskovskih velikih kneževa – Vasilije II Vasiljevič bio je u tim borbama čak i oslepljen, pa je dobio nadimak “Tjomnij” (slepi).

Moskovsko veliko kneževstvo je dostiglo novi uspon pod vladavinom praunuka Dimitrija Donskog – Ivana III Vasiljeviča, prozvanog “Veliki“. Ivan III po državničkim odlikama podseća na svog savremenika, lukavog Luja XI, koji se smatra za vladara koji je izgradio osnove moderne francuske države. Ivan III je imao “viziju državnika, bio je spretan političar i diplomata, sposoban da vlada sobom”. Bio je oprezan ali uporan u ostvarenju svojih ciljeva koje je dostizao postepeno, indirektno, ne žureći. Izbegavao je direktne sukobe sa neprijateljima, oprezno manevrisao, sve dok se  se nađe u sigurnom dobitničkom položaju. Među najveća postignuća Ivana III spada prisajedinjenje ogromne i bogate teritorije nekadašnje feudalne “republike” – Velikog Novgoroda, zatim konačno formalno oslobađanje Rusije od mongolske vrhovne vlasti i uništenje “Zlatne horde”, kao i uključenje u okvire moskovske države poslednjih autonomnih ruskih kneževina (Jaroslav, Rostov, Tver). Ivan III se uspešno borio i na zapadu – protiv Litve i drugih suseda. U toku njegove dugotrajne vladavine (1462-1505), teritorije moskovskog velikog kneževstva su povećane tri puta. Zbog toga se veliki knez Ivan III proglasio samodržavnim vladarom i ujediniteljem “sve Rusije” (tj. svih nekadašnjih udeonih kneževina). U njegovo doba se po prvi put u dokumentima pojavljuje i titula “car”, koju će ozvaničiti njegovi sin i unuk. Izgradnjom velelepnih crkvi i novih zidina, Ivan III je Kremlju dao onaj izgleda koji on i danas ima. Prestiž Ivana III je posebno porastao onda kada se, nakon pada Carigrada oženio 1472. godine sa naslednicom viznatijskih careva – Sofijom (Zojom) Paleolog. Zanimljivo je da je glavni posrednik u ovom braku bio rimski papa, koji je nakon propasti Vizantije bio pokrovitelj izbegloj princezi. Papa je ovim brakom nameravao da ruskog vladara uvuče u borbu sa “neprijateljem svih hrišćana” – turskim sultanom Mehmedom II, koji je u to doba ugrozio Italiju. Brak Ivana i Sofije Paleolog je imao dalekosežne posledice. Na moskovski dvor uveden je vizantijski ceremonijal, Moskva je proglašena za naslednicu Carigrada, odnosno za “Treći Rim”, a ruski vladar za legitimnog vrhovnog vladara svih istočnih hrišćana. Ruska vladarska porodica je počela da koristi kao grb dvoglagog crnog orla – simbol Vizantije.

Osam žena strašnog Ivana

Jačanje Mosve se nastavilo i pod Ivanovim naslednicima. U tom procesu, ključnu ulogu je imao njegov unuk – Ivan IV Vasiljevič, prozvan “Grozni” (staroruska reč “groznij” ima smisao “strašni”, “opasni”, “preteći”), jedan od najčuvenijih ruskih vladara. U doba Ivana “Groznog” Rusija se dalje proširila, tako da je pri kraju njegovog života obuhvatala prostranstva koja su bila veća od celog ostatka Evrope. Ivan Grozni je bio posebna, složena ličnost koja i danas fascinira svojim svetlim i tamnim stranama. Imao je najbolje i najgore osobine. Bio je istovremeno, veliki vladar, talentovan pisac, vrlo inteligentan i obrazovan čovek, ali i vladar – paranoik, sadista i manijak. Obično se navodi da su ovakve osobine proistekle zbog Ivanovog nesretnog detinjstva.Sa tri godine ostao je bez oca. Zemljom je, kao regent vladala njegova majka Jelena Glinska (inače kći srpske kneginje Ane Jakšić). Ivan je opisivan kao osetljiv dečak koji je mnogo čitao. Jelenu su, međutim, 1538. godine otrovali bojari (tj. visoki plemići) iz porodice Šujski, koji su se zatim borili za prevlast sa porodicom Bjelski. Za to vreme, osmogodišnji Ivan je zajedno sa gluvonemim bratom živeo na dvoru, zanemaren, prepušten samome sebi, često polugladan. Rastao je okružen nasiljem. Sve je pamtio: kako su bojari ubili majčinog saradnika Obolenskog tukući ga do smrti, kako su usred dvora uhapsili njegovog – Ivanovog – zaštitnika Mišurinova i živa ga odrali i pogubili nasred Moskve, kako su, bez trune poštovanja, upadali u dvor, opijali se, krali, ubijali. Skrivao je u sebi osećaj poniženja. Čekao je svoj trenutak ublažavajući strah tako što je nasilje i agresiju ispoljavao na slabijima od sebe: na pticama koje je žive čerupao, na psima koje je bacao sa zidina, na mačkama koje je žive seckao proučavajući im utrobu. Trenutak je došao kada je Ivan Vasiljevič napunio 13 godina – 1543. Bojar Andrej Šujski je bačen u rupu gde ga je čekao čopor gladnih i podivljalih pasa. Započela je zatim prva – uspešna faza Ivanove vladavine, kog su okružili mudri savetnici iz crkvenih krugova. Formirana je prva stajaća vojska (strelci), reformisani su zakonodavstvo, državna vlast, organizacija crkve. Rusija se pripremala da postane eropska i svetska sila. Ivan se 1547. godine svečano, prema vizantijskom ceremonijalu, krunisao za prvog “cara sve Rusije”. Rusko carstvo se proširilo prema Volgi na istok: osvojeni su Kazanski (1552) i Astrahanski (1556. godine) kanat. U znak zahvalnosti, izgrađena je crkva Vasilija Blaženog na Crvenom trgu. Ivan je uveo prvu štampariju u Rusiju, uspostavljena je trgovina sa Engleskom, otpočeo je rat sa Livonijom za prostore na severozapadu i za pomorski izlaz na Baltiku. Rusija se počela širiti i preko Urala – u Sibir, gde su Jermakovi Kozaci uz podršku trgovaca iz porodice Stroganov, osvojili Sibirski kanat (1582). Ali uz velike uspehe, car doživljava i poraze. Dok je on zauzet ratom na severu, Mongoli pale Moskvu (1571), nailazi epidemija kuge, rat sa Livonijom se rasteže decenijama bez vidljivih rezultata. Pogađaju ga i lične nedaće, bolest, kao i najteži udarac: smrt voljene supruge – Anastazije Romanove koja je, dok je živela, imala blagotvoran uticaj na mentalno nestabilnog cara.

Od smrti svoje voljene žene Anastazije, 1560. godine, Ivan postepeno ulazi u drugu, paranoično-sadističku fazu svoje vladavine. Otpušta savetnike i objavljuje da će vladati po svojoj volji i ćudi, sasvim sam. Godine 1564. Ivan započinje sa “opričinom” – režimom terora koji se sa jezom pominje i od strane onih koji su navikli na krajnju brutalnost ruske istorije. “Opričnici” – lični carevi ljudi, često pripadnici najnižih slojeva i bivši kriminalci, dobili su vlast da bez ikakvih ograničenja mogu da otimaju imovinu i ubijaju čak i ljude iz najistaknutijih porodica. Opričnici, predvođeni carem, 1570. godine su opljačkali bogate ruske gradove Novgorod i Pskov, dok je na desetine hiljada ljudi, žena i dece surovo pobijeno. Ponašali su se gore od Mongola. Glava ruske crkve, moskovski mitropolit je zadavljen jer se usprotivio nasilju. Novgorodskog arhiepiskopa su ušili u medveđe krzno, pa su za njim pustili čopor pasa. Nekada bogate i rodne oblasti, bivaju opustošene. Cvet ruskog plemstva je uništen, a najsposobniji ljudi na kojima je počivao uspon države su pobijeni. Ugledne bojare su na carev mig i bez nekog većeg povoda surovo mučili, nabijali na kolac, žive gulili, bacali u ključalu vodu, spaljivali. Ivan je prolazio kroz faze najveće paranoje, orgijanja i masovnog mučenja i ubijanja, praćene stanjima teške depresije i duboke griže savesti, tokom kojih je danima boravio u crkvi, lupajući okrvavljenom glavom o pod. U jednom momentu 1572. godine, objavio je da se povlači sa prestola na koji je postavio svog generala tatarskog porekla Semjona, kome je godinu dana ukazivao počast kao tobožnjem “caru”. Zatim ga je jednostavno smenio i vratio se na presto. Ivan IV se ženio bar osam puta (broj nije sasvim pouzdan), iako crkva nije dozvoljavala više od tri braka. Većina tih brakova je kratko trajala, a supruge – carice su uglavnom završavale u manastiru – ako su imale sreće – ili su jednostavno bivale ubijene. Tako je sedamnestogodišnja Marija Dolgoruka bila udavljena već prve bračne noći, jer je car navodno utvrdio da nije bila nevina.

Godine 1582. car je u jednoj svađi nenamerno ubio rođenog sina i naslednika – Ivana Ivanoviča. Prethodno je istukao svoju trudnu snahu, pa je ona imala pobačaj. Ivanovo naknadno kajanje, očaj, ispovest i molitve više nisu mogli pomoći. Većina ostale dece mu je umrla ili stradala mlada. U godinama nasilja i progona nestali su carevi bliski i dalji rođaci. Nekada brojna porodica moskovskih kneževa svela se na tek nekoliko osoba. Kada je prerano ostareli Ivan Grozni, u svojoj 54 godini, posle duge i mučne bolesti najzad umro (1584. godine) nije bilo drugog naslednika osim njegovog mentalno ograničenog sina-imbecila – Fjodora I Ivanoviča. Fjodor I (1591) je umro bez potomstva. Uskoro zatim dolazi do građanskog rata, u koji će se umešati strane sile – Poljska, Litvanija, Švedska. Otpočelo je “smutno vreme” ruske istorije. Ipak velika Majka Rusija je uspela da prebrodi posledice ludila svog velikog vladara. U godini 1613. na presto ruskih careva je stupila nova dinastija – Romanovi.

*

Porodice Jakšići i Glinski

Baba po majci cara Ivana Gronznog bila je Ana, iz srpske plemićke porodice Jakšića. Najstariji poznati član ove porodice bio je Jakša Brežičić, vojvoda srpskog despota Đurđa Brankovića. Njegovi sinovi Stefan i Dmitar su nakon pada Despotovine prešli u Ugarsku gde su dobili velike posede i vojevali za račun  ugarskog kralja. Stefanove dve kćeri su bile udate za potomke čuvenih srpskih dinastija (despota Brankovića i hercega Kosača). Treća Stefanova kći – Ana – udala se za poljsko-litvanskog kneza Vasilija LJvoviča Glinskog (umro 1515. godine). 

Porodica Glinskih je prema predanju vodila poreklo od mongolskog vojskovođe Mamaja, (koji je predvodio Mongole u Kulikovskoj bici protiv Dimitrija Donskog). Mamajevi potomci – Glinski – su prešli u hrišćanstvo i postali ugledni kneževi u Litvi. Ana Jakšić i Vasilije LJvovič Glinski su imali tri sina i tri kćeri. Nakon nauspešnog ustanka protiv litvanskog kralja, litvankski velikaš – knez Mihailo LJvovič Glinski (stariji brat Vasilija Glinskog) je 1508. godine sa celom širom porodicom  pobegao na dvor moskovskog velikog kneza Vasilija III. Veliki knezse 1526. godine oženio Jelenom Glinskom, sa kojom je imao dva sina (budućeg cara Ivana Groznog i gluvonemog kneza Jurija). Nakon muževljeve smrti Jelena Glinska je pet godina bila regent moskovske kneževine, ali je 1538. godine bila otrovana. Ana Jakšić, koja je takođe živela u Moskvi, nadživela je kćerku (umrla je 1547). Njen sin, knez Mihailo Vasiljevič Glinski (umro 1559) bio je poznat ruski vojvoda, a unuk Ivan Mihailovič Glinski (umro 1602) zapamćen je kao jedan od najbogatijih ljudi Rusije toga doba.

*

rodoslov-moskovskih-velikih-knezeva

 

 

 

srpski-koreni-ivana-groznog

 

 

Komentari (3)

Odgovorite

3 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Ana Jakšić Glinska, kneginja, kći Stefana Jakšića (?, pre 1490 — Rusija, posle 1547/možda oko 1553)

    Kći Stefana Jakšića, sestra despotice Jelene, supruge titularnih despota srpskih, u prvom braku Jovana Brankovića, u drugom Ivaniša Berislavića. Udala se za litavskog kneza Vasilija LJvoviča Glinskog pre 1508, u vreme kad je porodica magnata Glinskih bila veoma moćna i kada su njeni posedi obuhvatali gotovo polovinu Litve. Po jednoj varijanti rodoslovne legende, Glinski bi vodili poreklo od Džingishida. Najugledniji član porodice knez Mihail Glinski, obrazovan u Evropi, diplomata i ratnik, bio je od neprikosnovenog uticaja na dvoru litavskog velikog kneza i poljskog kralja Aleksandra. U diplomatskim misijama dolazio je i na ugarski dvor 1501. i 1508. U svojoj vojsci M. Glinski je imao i odred srpskih najamnika. Pretpostavlja se da je on uspostavio vezu s Jakšićima. Posle neuspelog ustanka protiv Sigismunda 1508. porodici i saveznicima M. Glinskog dozvoljen je odlazak u Rusiju. U grupi koja je u jesen 1508. nerado napuštala Litvu izričito se pominje i supruga kneza Vasilija. Njegova se porodica u Rusiji nastanila na imanju Medin. Dok je Vasilij LJvovič u Poljskoj, gde je prvi put zabeležen u aktima Litavske metrike 1482, zauzimao razne administrativne dužnosti koje su kulminirale zvanjem podstolija litavskog i namesnika slonimskog, odnosno staroste brestskog, u Rusiji ratuje na jugozapadnoj granici. Posle muževljeve smrti 1515. kneginji Ani su na brizi ostala trojica sinova (Ivan, Jurij i Mihail) i tri kćeri (Jelena, Anastasija i Marija). Ona je u Moskvi od 1522, a na javnoj sceni izrazitije od 1526, kad joj se kći Jelena udala za ruskog vladara, velikog kneza Vasilija III Ivanoviča. O Aninom životu malo se zna, sa svojim suprugom ostala je u senci njegovog moćnog brata Mihaila koji je svoj burni život okončao u okovima 1534. za vladavine svoje sinovice Jelene Glinske. Anin uticaj bio je verovatno velik u doba regenstva kćeri Jelene (1533—1538), kao i u periodu kad posle njene smrti Glinski učestvuju u borbama za vlast. Mada se smatra da nju u nekoliko poslednjih godina pred stupanje na presto Ivana IV Vasiljeviča Glinski drže u svojim rukama, oskudne su vesti o Aninoj neposrednoj ulozi. O njenoj moći govori letopisni podatak da je u zimu 1547. sa sinom Mihailom naređivala pogubljenje nekih članova suparničke boljarske grupacije. Kad je u proleće gladne 1547. u Moskvi izbila pobuna, s političke scene potisnuto staro moskovsko plemstvo usmerilo je gnev naroda protiv G linskih, ne samo uj aka nego i babe mladog cara Ivana IV. Letopisac j e zabeležio glasine da su Anu Glinsku direktno optuživali za spaljivanje Moskve vradžbinama. Njen sin Jurij je ubijen, a od cara je traženo da im preda i kneginju Anu. Car to nije učinio, ali je ona u strahu, zajedno sa sinom Mihailom, pokušala pobeći u Litvu početkom novembra 1547. Posle 1547. uticaj Glinskih na dvoru Ivana Groznog je opao, o aktivnosti kneginje Ane vesti više nema — ona se zamonašila pod imenom Anisja. Rasprostranjeno uverenje da je srpsko poreklo Ane Glinske doprinosilo snažnom povezivanju Rusije sa srpskim zemljama nema dovoljno pouzdan oslonac u poznatoj građi. Aninu pripadnost porodici Jakšić otkriva Ruvarčev rodoslov, pre toga bio je poznat podatak Herberštajna da je ona poticala iz nekada čuvene ugarske porodice Petrović. Rodoslov Heraklida, štampan 1558, svedoči da je među savremenicima ruskog cara postojala i izvesna, mada prilično nejasna, predstava o srpskom poreklu njegove babe.

    IZVORI: Sigmund von Herberstein, Rerum Moscovitarum Commentarii, 3Basel 1556; Polnoe sobranie russkih letopisei, t. VI, VIII, XIII, XVII, XX, XXII, XXVI, XXIX, XXXII, XXXV, 1853—1980; Ljub. Stojanović, Stari srpski hrisovulji, akti, biografije, letopisi, tipici, pomenici, zapisi i dr., SSKA, III, Beograd 1890, 105—107.

    LITERATURA: Wolff Jozef, Glinski-Hlinski i Kniaziowie litewsko-ruscy od konca czternastego wieku, Warszawa 1895, 77—86; M. N. Tihomirov, Ivan Groznši i Serbt. Dokladn i soobšenia istoričeskogo fakulćteta MGU, Moskva 1945, I, 3—9; Ernst Benz, Wittenberg und Byzanz. Zur Begegnung und Auseinandersetzung der Reformation und der ostlich-orthodoxen Kirche, Marburg 1949; M. N. Tihomirov, Istoričeskie sv^zi russkogo naroda s tžnimi slav^nami s drevneiših vremen do polovini XVII veka, Slavanskii sbornik, Moskva 1947, 125—201; Đorđe Sp. Radojičić, Doba postanka i razvoj starih srpskih rodoslova, IG, 2, Beograd 1948; I. I. Smirnov, Očerki političeskoi istorii Russkogo gosudarstva 30-50-ih godov XVI veka, Moskva, Leningrad 1958; M. N. Tihomirov, Kratkie zametki o letopisnih proizvedeni^h v rukopisnih sobranth Moskvi, Moskva 1962, 154—157; Wasilewski Tadeusz, Przyczynki Zrodiowe do stosunkow Polski ze Siowianszcyznq poiudniowq w wiekach XIII—XVI, Studia Zrodloznawcze, Commentationes, VIII, 1963, 117—124; Đorđe Sp. Radojičić, Južnoslovensko-ruske kulturne veze do početka XVIII veka, ZMSKJ, XIII/2, 1965, 261—309; Hartmut Rub, Elena Vasil’evna Glinskaja, Jahrbucher fur Geschichte Osteuropas, 19, 1971, 481—498; A. A. Zimin, Rossi^ na poroge novogo vremeni, Moskva 1972; M. E. Bnčkova, Rodoslovie Glinskih iz Rum^ncevskogo sobrant. Zapiski Otdela rukopisei GBL, Moskva 1977, 104—125; M. N. Tihomirov, Zapiski o regentstve Eleni Glinskoi i bo^rskom pravlenii 1533—1547 gg, u: M. N. Tihomirov, Russkoe letopisanie, Moskva 1979, 167—183; Sima Ćirković, Srbi i rani protestantizam, ZMSI, 36, 1987, 7—25; A. A. Zimin, Knlz^^ Glinskie u: Formirovanie boarskoi aristokratii v Rossii vo vtoroi polovine XV — pervoi treti XVI v., Moskva 1988, 142—153; M. M. Krom, Pravoslavnie knlz^^ v velikom kn^žestve Litovskom v načale XVI veka (K voprosu o social^noi baze vosstant Glinskih), Otečestvennaa istoria, 1992, 4, 145—153; Mirjana Boškov, Žanr srpskogrodoslova i Rusijau XVI veku, ZMSS, 46—47, 1994, 45—70.

    Mirjana Boškov