Veliko Nabrđe, nekadašnje srpsko selo u Slavoniji

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Nebojša Babić

Slavonija je naziv dobila po Sklavinima, jedne grupe plemena od kojih su, zajedno sa Vendima i Antima, kasnije nastali slovenski narodi. Sklavini su plemena u osnovi staroevropskog porijekla koja su oduvjek naseljavala oblast Podunavlja. Jedno od većih sklavinskih plemena bili su Srbi. Tokom 7. i 8. vijeka jedan dio Slovena se iz Gornjeg Podunavlja širi na oblast današnje srednje Slavonije. Ondašnje hronike nazivaju ih Sclavoni, a njihovu oblast između rijeka Save i Drave – Slavonia, Sclavonia, Sklavonie. Dakle, Srbi u Slavoniji imaju svoju istoriju još od tih vremena. Tokom vijekova tuđinske vlasti, dio njih izgubiće identitet zahvaljujući mađarizaciji i germanizaciji i uticaju rimokatoličke crkve koja je vijekovima na razne načine prevodila Srbe na svoju stranu i pribrojavala ih inače malobrojnom hrvatskom narodu.
Od početka 16. vijeka turska ekspanzija pogađa i ove oblasti. Turci će pokoriti Slavoniju 1552. godine, a zatim i Ugarsku i stići sve do Beča. Najveći dio srpskog stanovništva Slavonije iselio se na sjever i zapad, mnoštvo je izginulo u ratnom vihoru, neki su ostali i prihvatili novu vlast i njihovu vjeru. Tursko gospodarnje Slavonijom trajalo je do 1698, kada su Turci konačno protjerani na jug i uspostavljena tvrda granica na Savi. U zapustjela slavonska sela vraća se jedan broj starosjedilaca, ali daleko više stanovništva čine oni koji su doseljeni iz krajeva južno od Save, poglavito iz Bosne. Jedan dio njih naselili su u opustjele krajeve sami Turci, a dio je došao sam, koristeći ratne prilike sukoba između Turske i Austrije krajem 17. vijeka. Oni su osnova stanovništva Slavonije narednih tristo godina. O njima ću govoriti u ovom radu, jer za one prethodne je teško utvrditi mnogo pouzdanih podataka. Zajedničko im je da su u pitanju Srbi.
Na mapama iz 17. vijeka, upravo ovaj srednji dio Slavonije označen je kao Rascia, Rasci, Ratzen, naravno, po stanovništvu koje je ovu oblast naselilo.

Povijest Nabrđa, porijeklo i osobine stanovništva

Selo Veliko Nabrđe nalazilo se na oko 15 kilometara zapadno od Đakova, na obroncima gore Dilj. Selo je bilo na brežuljkastom terenu sa tri strane okruženo gustom šumom.
Na području Nabrđa, naselje je postojalo još u bronzano doba. Najstariji tragovi ljudske naseobine datirani su na oko dvije hiljade godina prije Hrista. Stanovnici ovog vremena vjerovatno su bili predstavnici buduće latenske kulture, naroda od kojeg su kasnije nastali Kelti i Iliri, a u jednom dijelu i Sloveni.
Kasnije, na ovom području, zbog geografske otvorenosti ne tako zgodnom za neko trajnije življenje u doba ratova i seoba naroda, bili su Kelti, Iliri, Rimljani, a u ranom srednjem vijeku Avari i Sloveni. Ugarska država je ovo područje pripojila početkom 11. vijeka.
Prvi put u pisanim izvorima, Nabrđe se pominje 1422. godine, i još nekoliko puta tokom 15. vijeka, pod nazivima Naburgia, Naborgya, Nebergye.
1432. godine, Nabrđe je bilo sjedište kotara koji je obuhvatao i sela Brežnica, Blaževci, Kamenica, Paulj, Boževrce, Rakoš, Veliki i Mali Rogovac. Većina ovih sela kasnije su zapustjela i danas ne postoje.
Jasno je da je naziv slovenski, nastao zbog brdovitog terena na kojem se selo prostiralo. Mještane su uvijek zvali, ne Nabrđani po samom nazivu sela, već – Brđani, po izgledu kraja u kom žive.
Slovensko (srpsko) stanovništvo Nabrđa, kao i drugdje po Slavoniji, tokom srednjeg vijeka je, uticajem ugarske države, pokatoličeno, ali se ono samo, niti su to drugi činili, nije smatralo hrvatskim sve do pred kraj 19. vijeka. Sebe su nazivali Slavoncima. Tek krajem 19. vijeka, uticajem propagande Vatikana i austrougarske krune, među katoličkim Slovenima ovoga kraja i cijelog Balkana raširena je hrvatska ideja.
Početkom 16. vijeka, ove krajeve zadesila je turska najezda. Izbjeglo srpsko stanovništvo iz centralne Srbije ugarske vlasti su rado prihvatile da budu graničari njihove države. Predvođeni rudničkim vojvodom Pavlem Bakićem, Srbijanci su hrabro branili svoje položaje i onda kada su prestrašeni njemački i ugarski vitezovi bježali sa bojišta. Sve je to, naravno, imalo skupu cijenu. U borbi pred daleko nadmoćnijim neprijateljem ipak su poklekli. Turcima je uspjelo da osvoje Osijek 1526, i Brod (Slavonski) 1536. godine, a sljedeće godine i Bakić je poginuo u čuvenoj bici kod Gorjana (srednjevjekovna tvrđava blizu Nabrđa). Konačno, cijela Slavonija je pala 1552. godine.
U Nabrđu su, prije turske ekspanzije, po svoj prilici, živjeli pokatoličeni Srbi. To nije neobično, imajući u vidu da su ovim krajevima četiri vijeka vladali katolički vladari Ugarske. Nakon turskog osvajanja Slavonije polovinom 16. vijeka, turski popis Sandžaka Požega iz 1579. godine u Nabrđu bilježi samo 11 kuća. Osim dvojice starješina sa mađarskim imenima, teško je zaključiti da li se radi o pravoslavnim ili katoličkim Slovenima. Tri kuće su označene kao došljačke. Drugih podataka tokom narednih stotinu i više godina nema.
Turci su u Slavoniju naselili Srbe iz južnih krajeva, Bosne, Dalmacije, Hercegovine i Podrinja, kao graničare sa Austrijom i Ugarskom. Naseljen je naročito pojas sjeverne strane slavonskih planina, od Đakova do Virovitice, kao i Podravina od Viljeva do Miholjca. Ovo se može vidjeti po srpskim imenima iz turskog popisa u rečenim područjima. Nabrđe je ostalo van toga pojasa, budući na južnoj strani pomenutog planinskog pojasa.
“Srbi su dvojako prelazili u Hrvatsku. Ili zajedno sa turskom vojskom, naterani od ove da se za nju bore, ili bežeći ispred turske vojske, gotovi da se protiv nje bore čim se smeste… Prvi su prelaznici zvani najčešće martolozi, drugi uskoci” (cit. Lazo Kostić, iz rada “Pojava Srba u Hrvatskoj”).
Tokom Bečkog rata, 1688-91, ova cijela oblast, budući na putu objema vojskama, skoro sasvim je zapustjela. Ono stanovništva koje je tu živjelo tokom turske vlasti, razbježalo se po gorama ili se sasvim iselilo na sjever preko Drave. Nakon sedam burnih ratnih godina, kada je uspostavljena granica na Savi, habsburška država počinje sa naseljavanjem ovih krajeva. Dio ranijeg stanovništva se vratio u svoja sela, ali je veći broj stanovništva doseljen od dobrovoljaca iz Bosne, koji su, puni povjerenja prema hrišćanskoj austrijskoj carevini, napustili krajeve koji su ostali pod turskom vlašću i stavili se Austriji na raspolaganje. Gotovo cijela Slavonija je narednih nekoliko godina bila dio Vojne krajine. Međutim, već 1702. godine, podjeljena je na Krajinu i Provincijal. Samo stanovništvu onih dijelova Slavonije uz Savu ostavljen je povlašćeni status krajišnika, dok je unutrašnjost na sjeveru postala „Provincijal“, koju su austrijski i ugarski gospodari htjeli da ukmete. No, to nije moglo ići lako, s obzirom da su te krajeve nastanili dinarski Srbi nenavikli da ikome budu sluge. Oni koji su tu bili još u vrijeme turske vlasti, stoljeće i po su uživali povlastice krajišnika, jer su obezbjeđivali Turcima granicu sa Austrijom. Oni koji su tu došli sa austrijskom vojskom, došli su sa oružjem u rukama, za obećane privilegije su ratovali i otjerali Turke. Sada im te povlastice nisu mogle biti tek tako oduzete. Zbog toga, veći dio Slavonije, iako u sastavu Provincijala, nije potpao pod ponovnu feudalizaciju, već je bio pod direktnom upravom bečkog dvora (Komore), a stanovništvo nije bilo vezano za zemlju, bili su samo zemljišni korisnici i obveznici poreza koji su plaćali neposrijedno Dvorskoj komori. Ovim su Srbi u Slavoniji bili zadovoljni: nisu bili kmetovi, a opet nisu imali strog režim kakav je vladao u oblasti Vojne krajine. Ovaj status uživala su okružja: Vukovar, Ivankovo, Osijek, Đakovo, Valpovo, Miholjac, Našice, Orahovica, Slatina, Virovitica, Voćin, Požega, Cernik, Pakrac, Podborje, Sirač, Subocka i Kutina.
Po austrijskom popisu 1702. godine u Nabrđu ima 19 kuća, od čega 15 pravoslavnih i četiri katoličke. U dokumentu piše da su stanovnici većinom „Rasciani greci rittus fidei“. I drugdje po Đakovačkom kotaru veliku većinu (osim u samoj đakovačkoj varoši) činili su pravoslavni Srbi. Kao najstarije porodice u Nabrđu ističu se Živkovići, Mitrovići, Trivunovići, Gvozdenovići.
1736. godine, u Nabrđu ima već 28 kuća, od kojih tri katoličke, a ostalo pravoslavne. Očito je bilo i razdjeljivanja kuća prvih naseljnika, ali i dolaska novih doseljenika. Između ostalih, navodi se i Vukosav Sokol, od koga će se razviti brojno bratstvo Sokolovića. U popisu ni za koga nije navedeno da je seoski starješina. Po brojnosti se ističu Živkovići kojih ima tri kuće. Prema popisu iz 1758. godine, Nabrđe ima 58 kuća sa 312 stanovnika. Stanovništvo se ustalilo, uz sporadično doseljavanje pojedinaca, najčešće iz okolnih sela đakovačkog kraja. Osim nekoliko kuća, ogromnu većinu činio je srpski pravoslavni živalj, tako da je Nabrđe bilo najjače srpsko selo u okolini Đakova. I, kao takvo, trn u oku katoličkoj crkvi i hrvatskoj državnoj ideji od kraja 19. vijeka.
U drugoj polovini 19. vijeka, planski će tu biti naseljene neke katoličke porodice iz raznih oblasti Austro-ugarske. Zanimljivo je da su se četiri slovačke porodice naseljene u ovom periodu u Nabrđe, vremenom, orođavajući se sa nabrdskim Srbima, polako i same posrbile i prešle u pravoslavnu vjeru. Naseljeni na obodu sela, katolici će se brzo izdvojiti kao posebna zajednica – Malo Nabrđe. Tada će i stari dio sela ponijeti pridjev „veliko“. I pored toga, Nabrđe je ostalo tvrdi srpski bedem u pobrđu srednje Slavonije.
Krajem 19. vijeka, Nabrđe je naraslo na 87 kuća, uglavnom srpskih.

Glavno mjesto u selu bilo je raskršće gdje se seoski put koji se iz pravca Sovrinog brda i Malog Nabrđa spušta preko Gornjeg polja u Veliko Nabrđe i tu račva na dvije strane. U uglu koji prave dva nova puta je veliki stoljetni stari hrast. Po navici iz svojih ranijih zavičaja, Brđani su tu održavali seoske skupove na kojima su donošene važne odluke, saopštavane značajne vijesti, tu se okupljalo i radi veselja i radi tugovanja. Brđanska crkva sa visokim zvonikom podignuta je 1776. godine, posvećena Uspenju Presvete Bogorodice, što je i seoska slava (Velika Gospojina). Crkva, zvonik i predivni ikonostas, kome su se divili podjednako i pravoslavni i katolici, bili su izrađeni u baroknom stilu koji je u to vrijeme preovladavao u arhitekturi i slikarstvu. I prije ove crkve u selu je bila brvnara, podignuta još za prvog naseljavanja sela krajem 17. vijeka. I seoska škola, koja je zasnovana 1854. godine (do tad su se djeca opismenjavala u crkvi, a za dalje školovanje se išlo u Levanjsku Varoš ili Đakovo), isprva je bila nešto veća brvnara, a 1903. podignuta je zidana školska zgrada, sa potrebnom opremom. Nabrđe je imalo i svoj dom kulture sa simboličnim nazivom “Straža”, koji dovoljno, u jednoj riječi, opisuje vijekovnu sudbinu Srba – graničara i krajišnika.
Nabrđe je imalo svoju ciglanu, u Rogovcu, i parni mlin od 1910. godine, koji je držao Vaso Radosavljević. Svi mještani su imali okućnice i manje ili veće njive i vinograde, kao i zabrane u privatnom vlasništvu. Ali, kao ostatak plemenskog načina života, selo je imalo i zajedničku svojinu – komun, i to veliku hrastovu i bukovu šumu Urbariju i pašnjake na Matijevcu.
Srpstvo Brđana pokazalo se u Prvom svjetskom ratu. Prisilno mobilisani u austrougarsku vojsku, oni su, kao i ostali slavonski Srbi, poslati na ruski front. Tamo su odbijali da se bore protiv pravoslavne braće i koristili prvu priliku da se predaju ruskoj vojsci. Od njih i drugih pravoslavnih balkanskih Slovena koji su prešli na rusku stranu, formirana je posebna jugoslovenska jedinica u sastavu ruske vojske.
Popis stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji iz 1931. godine, utvrdio je da u Velikom Nabrđu živi 923 stanovnika, od čega 870 Srba, a ostalo su bili Njemci i Mađari. U Velikom Nabrđu uoči Drugog svjetskog rata nije živio niti jedan jedini Hrvat. Hrvata je bilo u Malom Nabrđu. A u godinama koje su uslijedile, srpsko Nabrđe će platiti pretešku cijenu svoga dosljednog Srpstva. Početkom 1942. godine u selu je živjelo 1140 stanovnika. Prema popisu iz 1948, bilo ih je samo 379! Ako odbijemo novorođene (ako ih je tada uopšte i bilo), izlazi da je tokom ratnih godina oko osam stotina Brđana (više od dvije trećine stanovništva) stradalo u ratnim dješavanjima. Većinom od ustaškog zločina nad nenaoružanim življem, a dijelom i u borbi.
Govor Brđana je tipično slavonski – ijekavski štokavski, sa primjetnim prisustvom ikavštine. Vidi se jak uticaj bosanskog govora, što je jasna posljedica porijekla stanovništva. Ima dosta starih srpskih riječi koje su u mnogim drugim krajevima iščezle. Daleko je manje turcizama i germanizama nego što je to prisutno drugdje u Slavoniji.
Prezimena Brđana su tipično srpska, većinom patronimska, po nekom znatnijem pretku (Petrović, Savić, Sokolović, Mitrović, Živković, Gvozdenović, Jovanović, Radosavljević, itd). Ali, kao i drugdje po srpskim selima, svaka familija ima i svoj nadimak, po kojem ih drugi češće znaju nego po porodičnom prezimenu. U Nabrđu tako nalazimo porodične nadimke: Brljak, Žganjac, Zorać, Jež, Kaplar, Kurjak, Pupčar, Mačak, Svračak, Čvarak, itd.
Stanovništvo Nabrđa po naseljavanju bilo je ratničko i stočarsko. Tek kad su se vojno-političke prilike sredile, tokom 18. vijeka, počinje da se bavi zemljoradnjom. Od stoke, najviše su gajene ovce, zatim koze i goveda, nešto manje i svinje. Na njivama su sijana sva žita i kukuruz, ali je voćarstvo i vinogradarstvo naročito obilježje ovog kraja. Zbog brdovitog terena, vinova loza je uvijek dobro uspjevala, a vina u ovom kraju pravljena bila su na dobrom glasu.

Drugi svjetski rat

Mržnju Hrvata prema Srbima stvorili su, prije svih, katolički klir instruiran od Vatikana, i razni hrvatski teoretičari čiji je postulat bio da su Srbi u Hrvatskoj uljezi, tu došli silom i preotjeli hrvatsku zemlju. Kao što je rečeno, Srbi su se u Slavoniji, Dalmaciji, Lici i drugim “hrvatskim” oblastima većinom naselili u 16. i 17. vijeku, naročito tokom austro-turskih ratova 17. vijeka. Kako i gdje su se naselili, i na čiju zemlju, Lazo Kostić (“Pojava Srba u Hrvatskoj”) pravilno zaključuje da u vrijeme turske najezde u prvoj polovini 16. vijeka “Hrvata već nije bilo na turskoj granici. Oni su se razbegli čim su se Turci pojavili. Nastala je pustinja, njihove naseobine su bile de relictee nullius. A staro je pravilo da ovakve napuštene, ničije stvari pripadnu primo occupanti, tj. onome ko ih prvi zauzme”. A zašto se Hrvati (odnosno slavonski katolici) nisu uopšte borili da sačuvaju svoju zemlju? Ključni razlog tome je što je vlastela u Hrvatskoj (hrvatska, ugarska, njemačka) prema svojim kmetovima vijekovima postupala krajnje nečovječno, te su kmetovi jedva dočekali priliku da od svojih gospodara i sa feuda pobjegnu. A Srbi? Oni su bili ti koji su hrabro branili hrišćansku Evropu od Azijata. I na svom i na tuđem ognjištu. Oni nisu u “hrvatske” zemlje došli kao razbojnici i otimači, već po pozivu vladara tih zemalja, sa oružjem u ruci. “Oružjem su pomogli odbraniti ove zemlje od Turaka, pa su ih po carskom obećanju i dobili za svoju novu domovinu, jer su je kupili krvlju svojom” (cit. protojerej otac Manojlo Grbić, iz knjige o Karlovačkom vladičanstvu). Sa ovim se slažu svi objektivni istoričari.
Ali, 1941. godine, nestalo je svake objektivnosti. Nestalo je ljudskosti. Najgori ološ hrvatskog naroda isplivao je na površinu i krenuo, kamom i maljem, da čisti hrvatsku zemlju od Srba.
Brđani su mnogo stradali u Drugom svjetskom ratu. Nakon formiranja takozvane „Nezavisne države Hrvatske“, uz Hitlerovu Njemačku najstrašniju državnu tvorevinu u ljudskoj povijesti, Brđani su, sigurno, bili u vrhu liste Srba koje je trebalo istrijebiti. U početku su ustaše nekoliko puta upadali u Nabrđe i maltretirali mještane, tražeći saradnike komunista. Osim nekoliko incidenata, prva ratna godina protekla je mirno.
Onda, 11. Avgusta 1942, već u 5 časova ujutro, seoski dobošar Krsta Savić istjeran je na sokak od strane ustaša, koji su prethodne noći opkolili selo, da probudi mještane naredbom da svi napuste svoje kuće i dođu pred školu. Rečeno je i da ponesu lične stvari i hranu za nedjelju dana i potjeraju svu stoku i zaprege. Zbunjeni mještani su uradili kako je rečeno. Tobož, selo je trebalo isprazniti zbog bezbjednosti mještana, jer su ustaše imale namjeru da očiste okolinu od partizana. Samo četvorica staraca odbilo je da iziđu iz svojih domova, i ustaše su ih na licu mjesta ubili.
Nakon što je kolona krenula i ostavila selo za sobom, jedna grupa ustaša je seoske kuće temeljito poharala, a neke i zapalila.
Kolona je krenula neznano kud. Ustaše su dobro znali gdje ih sprovode. Kroz Malo Nabrđe, Levanjsku Varoš, Majar, Kondrić, Selce, Đakovo. Većinom hrvatska mjesta. U kolonu su se usput ulile na isti način formirane kolone Srba iz sela Paučje, Borovik i Čenkovo. Kolona je bila dugačka 4-5 kilometara. Usput su nailazili na grupice ostrašćenih katolika koji su im se rugali, vrijeđali ih, psovali. Put je nekim dijelovima prolazio kroz guste slavonske šume. Ustaše su tim dionicama bili vidno uznemireni, jer je u šumama bilo partizana. Grupa mladih Nabrđana to je shvatila i počeo je epski bjeg.
Jedanaestorica mlađih ljudi je, u nekoliko grupa, krenula da bježi u šumu. Ustaše su bili zatečeni, ali i uplašeni. Prosto, nisu reagovali. Samo je jedan ustaša viknuo za jednim od hrabrih mladića – kuda ćeš ti!? A mladić mu je, trčeći, odgovorio – dođi da vidiš!
Za bjeguncima jedan ustaša je pripucao. Međutim, iz šume se začuo uzvratni rafal. Bili su to partizani. Nisu se usudili upustiti se u borbu sa ustašama kojih je bilo daleko više. A i ustaše su se uplašili, ne znajući koliko partizana krije gusta šuma. Partizani su kratkom paljbom samo pokrili bjegunce i kratkotrajni okršaj je završen, a kolona nastavila dalje.
Aleksandar Jovanović u svojoj knjizi „Iščupani koreni Velikog Nabrđa“ postavlja pitanje: „Kako objasniti zašto nije više mladih ljudi pobeglo iz kolone, koja je do Levanjske Varoši čuvana relativno slabim snagama?“ Autor odmah daje i odgovor, koji se može sažeti u sljedeće: jednostavno, Srbi nisu ni pomišljali što ih čeka, nisu se nikome zamjerili, bili su lojalni Austriji, bili i Jugoslaviji, pa i tih malo više od godinu dana u NDH. Zašto bi im iko učinio kakvo zlo? Bili su sasvim neobavješteni šta se u Pavelićevoj državi događa. Jednostavno, povjerovali su u ono što im je tog jutra saopšteno, da će biti odsutni na nedjelju dana i potom vraćeni kućama.
Muškarci su sprovedeni u Jasenovac. Od svih njih, samo devetorica Brđana je preživjelo. 22. aprila 1945. godine, preživjeli logoraši, njih oko šest stotina, izvršilo je proboj iz Jasenovca. Nisu imali više šta da izgube. Bilo im je jasno da je rat pred krajem i da će ih ustaše sve pobiti da ne bude svjedoka užasa koji su se tamo događali.
Starije žene su odvojene na začelje kolone i pobijene usput, prilikom sprovođenja u ljeto 1942, a njihova tijela bačena u Savu. Radno sposobne žene poslate su na prinudni rad, većinom u Njemačku. Tako se većina njih spasila. Djeca su odvedena u logor u Staroj Gradiški. Dio njih tamo je umro zbog loših uslova života i raznih bolesti. Dio je pokatoličen i, nakon prevaspitanja, poslat u katoličke porodice na rad ili na usvojenje. Srećom, samo mali broj njih nakon rata nije pronađen i vraćen svojim porodicama.

Povratak

U uglavnom pusto Veliko Nabrđe, slavonski partizani ušli su 27. decembra 1944. godine. Namjerno ne kažem da je Nabrđe tada oslobođeno, jer ustaša tu tokom rata uglavnom nije ni bilo, nisu imali nad kim da uspostave vlast. U svakom slučaju, onom malom broju ljudi koji su se tu sa raznih strana vratili i u Nabrđu polutajno živjeli, laknulo je kad su vidjeli momke sa crvenim zvijezdama na kapama. Partizani su se tu ulogorili i sljedećeg jutra uoči svitanja produžili prema jakom ustaškom uporištu u Levanjskoj Varoši.
Svega nešto malo više od trećine stanovnika Nabrđa vratilo se tokom proljeća i ljeta 1945. u svoje domove. Ostale je odnio vihor rata i užasne ustaške države. Selo je bilo potpuno razrušeno, većina kuća zapaljene, imanja u parlogu. Nekada uzorna domaćinska imanja pretvorena su u pustoš.
Međutim, pohara je nastavljena i u novoj državi. Nova komunistička vlast je, kao i drugdje, bogatim posjednicima oduzela ono što su smatrali da je višak.
Krenuli su Brđani koji su se vratili, ispočetka. Mnogo ljudi, naročito muškaraca, nije se vratilo. Kuće su obnavljali sami mještani, a i njemački ratni zarobljenici pod nadzorom narodne vojske. Zemlja nije obrađivana godinama, stoku su odveli ustaše još 1942. Narod se vratio iz logora izgladnio, mnogi narušenog zdravlja. Najbolje su prošle mlađe žene koje su bile na prinudnom radu u Njemačkoj, one su tamo imale i redovnu ishranu i ljekarsku pomoć. U selo se doselilo nekoliko srpskih porodica iz Like, čije su kuće uništene tokom rata. Oni su useljeni u kuće nekih brđanskih Njemaca i Hrvata iz Malog Nabrđa i zaselaka po okolini koji se nisu vratili iz rata. Vojska je davala narodu hranu tokom obnove sela. Selo je brzo živnulo. Osakaćeno, bez većine muških glava. Ratna djeca su rasla, postajali su momci i djevojke, krenuo je novi niz vjenčanja, slavlja, rađala su se nova djeca, prva generacija u novoj socijalističkoj Jugoslaviji. I, iako u toj novoj Jugoslaviji nije bilo poželjno neko veliko srbovanje, u Nabrđu Srpstva i srbovanja nikad nije manjkalo.

Raseljavanje

Vjerovatno zbog tog tvrdog Srpstva koje je gajeno među slavonskim Srbima, a naročito u đakovačkim srpskim selima, Veliko Nabrđe je bilo trn u oku hrvatskim vlastima. I dok su dvadeset godina ranije došli u crnim uniformama, sa kamama, za 1960-te smišljen je mnogo perfidniji način da se rasrbi Slavonija.
Brozovi visoki oficiri osmislili su izgradnju vojnog poligona baš u području sela Veliko Nabrđe. Nije bilo nikakvog opravdanja, ni tehničkih razloga, da se baš tu gradi poligon, dok je čak i u bližoj okolini bilo mnogo pogodnijih mjesta. Ali, Veliko Nabrđe je bilo ključno srpsko mjesto ovog dijela Slavonije, i bio je to udarac direktno u glavu. Ne treba biti mnogo mudar, naročito iz perspektive današnjeg vremena, da se razume koja je bila namjera tadašnje hrvatske vlasti.
Stanovništvo koje se tek konačno skućilo, obavješteno je 1962. godine, da će morati da se seli. Za svoja imanja dobili su nekakvo obeštećenje, od kojeg su mogli da se skuće negdje drugo. Tokom 1963. godine selo je raseljeno. Posljednji put mještani su se okupili i slikali kod starog hrasta, a zatim pošli na razne strane.

Poligon ukupne površine 30 kvadratnih kilometara je otvoren krajem te godine. Dali su mu upečatljiv naziv “Sutjeska”. Na poligonu “Sutjeska” vojska je održala nekoliko vojnih vježbi. Osim postavljenih, kao mete su im služile i kuće Brđana. Ono kuća što je bilo kvalitetnije izgrađeno je razgrađeno, a materijal odnijet za druge potrebe. Veliko Nabrđe je polako nestajalo. Ostala je crkva. Nisu je smjeli razgraditi, jer je, tobož, zvanično bila pod zaštitom države. Ali se zato dogodilo, više puta, da su loši strijelci artiljerije JNA, “slučajno” pogađali crkveni zvonik. Od jednog pogotka u unutrašnjosti crkve izbio je požar i tada je izgorio barokni ikonostas neprocjenjive vrijednosti. Na kraju, u tako demoliranu građevinu čobani iz okolnih sela počeli su utjerivati ovce na ispaši u slučaju nevremena.

Brđani su u svoje selo u nestajanju dok je crkva još bila upotrebljiva dolazili na praznik Uspenja Presvete Bogorodice i o zadušnicama kako bi obišli grobove predaka. A i za to su najprije morali dobiti dozvolu od JNA. Svaki put bi odlazili tužni vidjevši razoreno selo.
Čak se desilo jedne godine da je vojni vrh naredio vojnu vježbu na poligonu u Nabrđu baš na praznik Uspenja Presvete Bogorodice, kako bi osujetili okupljanje mještana u crkvi posvećenoj upravo ovom Bogorodičinom prazniku. Naravno, zbog zakazane vojne vježbe, Brđanima, a tako ni crkvenim predstavnicima, nisu date dozvole da tog dana obiđu selo. Jasna je namjera vojnog vrha da se spriječi pravoslavni vjerski skup.
1983. godine, od priloga raseljenih Brđana podignut je u Nabrđu spomenik, velika građevina sa pločom od šumadijskog granita na kojoj su urezana imena svih Brđana postradalih u Drugom svjetskom ratu. Svake godine na dan 11. avgusta, oko spomenika su se okupljali rođeni Brđani i njihovi potomci i srodnici, da odaju poštu svojim postradalim bližnjima. Istovremeno, bio je to dan da se okupe rasijane familije i nekadašnji susjedi. Zatim bi odlazili da obiđu razrušenu crkvu i ostatke sela. Posljednji skup bio je 1990. godine. Onda je počeo novi rat, tokom kojeg je sve srpsko u Nabrđu dokrajčeno. Savremeni ustaše minirali su i uništili i spomen obilježje. Danas je Nabrđe poligon hrvatske vojske, pod nazivom “Gašinci”.
Brđani su se 1963. godine raselili svuda po Slavoniji. Neki su već tad otišli za Srbiju. Neki su to morali tri decenije kasnije, 1990-ih, tokom građanskog rata. Ustaški teror je postigao svoj cilj: u Slavoniji danas gotovo da nema nikog od Brđana i njihovog potomstva. Oni većinom danas žive po Srbiji –u Vojvodini, Beogradu i Šumadiji.
Svake godine, udruženje Brđana obilježava 11. avgust okupljanjem mještana, njihovih potomaka, srodnika, prijatelja. S obzirom da veliki broj ljudi starinom iz Nabrđa živi u Sremu, posljednjih godina skup se održava u Inđiji.

Literatura:
– Ivić Aleksa – „Doseljavanje Srba u Slavoniju tokom 16, 17. i 18. stoleća“
– Jovanović Aleksandar – „Iščupani koreni Velikog Nabrđa“
– Kašić Dušan – „Srpska naselja i crkve u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji“
– Kostić M. Lazo – „Pojava Srba u Hrvatskoj“
– Krestić Vasilije – „Istorija Srba u Hrvatskoj i Slavoniji 1848 – 1914“
– Mažuran Ive – „Popis zapadne i srednje Slavonije 1698. i 1702. godine“
– Mažuran Ive – „Stanovništvo i vlastelinstva u Slavoniji 1736. godine i njihova ekonomska podloga“
– Petrović Živojin – „Veliko Nabrđe 1941 – 1945“
– Popis Candžaka Požega 1579. godine (urednik: Stjepan Sršan)
– kazivanja Danice (Mitrović) Petrović:

– mape preuzete sa sajta:
https://www.bergbook.com/cgi-bin/demo10.cgi/U=admin&P=p6aNadPa4i/Search?search=%2Bsubject%3A%22Map%3AEurope%3ASlavonia%22%20%2Btype%3A%22Map%22

Prilog:

Popis Sandžaka Požega, 1579. godine
Defter-i Mufassal•i Liva-l Pojega 987.

Nabrdje

Balaž Balindov
Djula, pridošlica
Grgur Antolov
Mika Tomašev
Ivoš Mikulić
Djuradj, pridošlica
Mika, pridošlica
Tomaš Grgurov
Martin Tiporić (Biburić)
Ivak Matijinšev
Šimun lv(e)čić

Popis Kotara Djakovo 1702. godine
Conscriptio districtus Diakovensis anno 1702.

Pagus Naberdie

Milenko Millovanovich
Radoitza
Prodan Sivkovich
Sztoiak Mihailovich
Sivko Dmitrovich
Vukman Maximovich
Prodan Marich
Vuicza Savich
Todor Tripunovich
Boso Vukadin
Radoszav Radivoiovich
Pavo Matteiovich
Joseph Stephanovich
Jakub Matteiovich
Vinko Gvosdenovich
Stepan Lalich
Perasz Szimich
Janko Nicolich
Vukasin Nicolich

Vlastelinstvo Djakovo 1736. godine

Nabrdje

Radovan Csichin
Mihat Stoiakovich
Theodor Trivunovich
Petko Burich
Sivko Vinkovich
Ranisav Vukasinovich
Gliso Blagoevich
Dragich Milissevich
Stanko Thomich
Maxim Thartarinovich
Radossav Mitrovich
Vuk Kovaczevich
Petar Panich
Vukossav Szokoll
Antun Josipovich
Radovan Czitrich
Stanissav Davidovich
Beras Simich
Prodan Marich
Ninko Sivkovich
Sztevan Sivkovich
Risto Millinovich
Szavo Milisavlevich
Laso Sivkovich
Petar Gvosdinovich
Vukassin Radoilovich
Mathia Stevanovich
Sztoiak Milinkovich