Srbi u Sečuju (Mađarska)

25. januara 2015.

komentara: 5

PRIREDIO: Saradnik portala Poreklo Branko Todorović

Sečuj (mađ. Dunaszekcső) je staro naselje na Dunavu u Baranji, koje je pripadalo Baranjskoj županiji, Pečujskoj dijecezi.

Posle izgona Turaka iz Ugarske i Velike seobe Srba Sečuj je, iako malo naselje, jedno vreme imao znatnu istorijsku ulogu. Već 1695. godine osnovana je u Baranju posebna eparhija pod nazivom Pečujsko-mohačko-sečujsko-sigetska. Ubrzo, godine 1697. dobio je patrijarh Arsenije III Čarnojević od cara Leopolda I kastel i vlastelinstvo Sečuj. U sečujski kastel, koji je obnovio, patrijar je smestio rezidenciju. Nameravao je da tu osnuje manastir sa crkvom koja bi bila posvećena Vaznesenju Hristovom. Isto tako, patrijarh je želeo da u Sečuju otvori skolastičku gimbaziju i srpsku štampariju. Ove planove osujetila je rimokatolička crkva, a patrijarh je već 1702. godine morao da se iseli iz Sečuja. Ostalo je samo u istorijskom pamćenju da je patrijarh Arsenije III održao 1700. godine Sabor u Sečuju.

Prilikom popisa Baranjske županije 1715. godine Sečuj je označen kao trgovište – Oppidium, a pet godina kasnije navedeno jed a su Srbi i Hrvati brojniji deo stanovništva. Bili su ratari, a pojedini su se bavili trgovinom, zanatstvom i vinogradarstvom.

Početkom XX veka Sečuj je bio mađarsko-nemačko-srpsko naselje. U dvadesetom veku traje postepeno odnarođavanje, a posle Prvog svetskog rata znatan broj Srba optirao je u Jugoslaviju.

Sadašnja crkva posvećena prazniku prenosa moštiju svetog Nikole, sazidana je posle 1750. godine, uz velike smetnje Baranjske županije i Verske komisije Ugarskog namesničkog veća.

Ikonostas je slabiji slikarski rad nepoznatog ikonospisca iz 1909. godine. U crkvi se čuvaju dve ikone iz sredine XVIII veka.

IZVOR: Dinko Davidov, Gornja zemlja, Beograd,  2008, str. 176-177

Martolozi u Sečuju (1552-1553)

Prvi seroda: Novak bin Orik sa 9 momaka; drugi seroda: Bogdan Ačotko sa 9 momaka; treći seroda: Bogdan Damjan sa 9 momaka; četvrti seroda: Tomaš Petar sa 9 momaka. (Svega 41 m. Sva posada 80 m.)

IZVOR: Stevan Mihaldžić, Baranja od najstarijih vremena do danas, Beograd, 1991, str. 216

Domaćinstva popisana 1695. godine

Miklos Jannos cum fratre, Mathe Janchy cum fratre Gergely, Machan Samo cum Vxore, Tolnai Gÿurka cum fratre, Varga Jannos et Vidua, Farkas Peter cum Vxore, Kispeti cum Vxore, Milivoi cum Vxore, Radovan cum Radonya et Vxoribus, Bosa et Radozaf cum Vxoribus, Symo cum Vxore, Nikola cum Vxore, Maxim et Martin cum Vxoribus, Der Istok Vxor et Vidua, Juan Janchÿ cum Vxore, Czita Thomas et Vxor, Kis Jannos cum Vxore, Dara Matÿas cum Vxore, Kovacs Istok cum fratre et Vxore, Kosta Balafs cum Vxore, Szabo Istok cum Vxore, Mester Gyurka cum Uxore, Pap Jannos cum Vxore, Varga Matjas cum z. frater ub Matre, Andria cum Vxore, Bon Andra cum Vidua, Czita Istok cum Vxore, Don Mihaly cum Vxore, Kÿs Matthe cum Vxore, Nagÿ Jannos et Vegs Istvan ub Vxor, Sere Matthe cum Vxore, Agata Lukacs cum Vxore, Bon Jannos cum Vxore, Thot Gÿurka  cum Vxore, Haido Palka cum Vxore, Mikola Gyurka Dara Matÿas cum Vxoribus, Nust Peti cum Vxore et fratre, Husti Fabian cum Vxore, Korfos Jachÿ Vxor cum fratre et Vidua, Nusti Matyas cum alÿs. 5., Gyuricza Geczy cum Vxore, Mago Peti cum Vxore, Gyuricza Peter cum Vxore, Pavo Racz cum fratre et Vxore, Danchi Jannos cum Vidua, Kis Andras, Kis Janchy et Vidy cum Vxoriby in zby domibus.

IZVOR: Conscriptio, amelyet a Mohács környéki helységekről készítettek, hozzácsatolt becsléssel

Spisak srpskih optanata iz Sečuja (1920-1931)

Adamović (1), Adošević (1), Almašić (1), Aparac (9), Babić (7), Babović (2), Bajašić (1), Bajić (4), Banović (10), Bebić (7), Bogosanović (1), Božučan (6), Bojanić (1), Bošnjak (1), Bugarić (14), Budimlić (1), Vuletić (2), Vučić (1), Gajić  (1), Galošević (2), Gojković (3), Gorjanac (1), Grković (10), Dadaić (1), Davidović (1), Dvornić (1), Dimić (7), Zundanović (1), Jevremović (1), Jerković (1), Klokić (2), Kovačević (26), Kovjanić (1), Komadinović (1), Krezić (1), Krstić (1), Krestić (1), Kurtešan (1), Lazetić (3), Lazić (2), Lastić (1), Lukić (1), Marić (1), Marković (1), Marcikić (1), Matić (1), Milivojević (2), Milošević (1), Mihajlović (4), Nikolić (9), Ninić (6), Ozorlić (2), Pandurović (5), Petković (4), Pešić (1), Plavšić (4), Pušibrk (2), Radanović (3), Radivojević (6), Ratković (7), Rašić (17), Ristić (11), Romić (5), Slavković (1), Stanić (3), Stojnić (1), Sujić (1), Sundarović (1), Tadić (1), Tanjurhić (1), Tanjurdžić (2), Tešanović (1), Todorović (1), Tupenarac (12), Ćićić (9), Uvalić (6), Ursić (3), Hidošan (1), Čalošević (1), Čaloš (1), Čeminac (2), Hambas (1), Šašlić (2), Šmrčak (10).

U zagradama je naveden broj optiralih domaćinstava po prezimenu.

IZVOR: Gojko Malović, Seoba u maticu – spisak srpskih optanata u Mađarskoj 1920-1931., Novi Sad, 2010, str. 320-338

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

  1. Vojislav Ananić

    Popis našeg stanovništva u Pečuju iz 1698.

    Nomina Germanorum inhabltatorum et civium civitatis-Seminaturae.Hungari et Croatae sub corporalatu Joannis Kapitanich

    Filip Cvetković (Szvetkovics) (»sub iugo ti.1rcico«, iz Prekodravlja, rk.); Stanislav Popović (pr.); Marko Grk (pr., 5); Dimča Puljovih (Dimcha Buliovich), (pr., 3); Georgije Grk (pr.); Mitar Grk (pr., 5); Vuk Topal (»pure Valachus«, pr., 6); Andrija Kerek (Grk?), (»immediate post recuperationem civitatis huius«); Nikola Janković (»Graecus«, pr., 5); AtanasiJe Apostolović (»Graecus«, 5); Stojko Petakovih (»Graecus«, 4); Isak Branković (pr., 5); Slavo Janković (»Graecus», 4); Đorđe Pap “Valachus” (,,sub iugo turcico”); Pavo Solar (rk., 8); Matija Šanta (pr., ,,sub iugo turcico”); <;tanko Topolac (Topolacz) (pr., 12); Petar Ćurčija (,,Graecus", 4); Jovan Ćebedžija (,,Graecus",empore turcico"); Petar Kolar (pr., 10); Jevta Čizmadžija (Csismagia) (pr., 2); Pantelija Iralija (Igalia) (pr., ,,sub jugo turcico"); Ivan Kapusja (Papudžija?) (rk., 5); Ivan Kovač (rk., 7, iz Saboča, naselja u tadanjem pečujskom provizoratu); Marko Požežanin (,,Roseganus", pr., ,,Valachus", ,,sub iugo turcico"); Brkih Ćirko (pr., ,,Valachus"); Marko Sokihanin (rk., nedavno došao iz Bosne); Matko Pavih (rk., ,,turcico tempore"); Jovan Porančanin (pr., ,,eh pago Pogani" ovoga provizorata, 10); Drarolj (Dragolia) Barčanin (,,Valachus", pr., 2); Mirosav Mohačlija (,,Valachus", pr., 13); Predaje Pogančanin (,,Valachus", pr. 13), Josip Rac (,,Valachus", pr., 5); Miljen (prezime nije navedeno, "Rascianus", pr., .5); Stevan Novčanin (,,eh Bosnia", pr., 8); Petar Rac (,,Valachus", pr., 6); Todor Kovač (,,Valachus", pr., 7); Radosa(v) Mohačlija (pr., 8); Simon Vetini (Wethini) (rk., 13); Luka Vutačih (Vutacsich) (rk., 6); Stipan Antonović (,,Bosanac", rk., 4); Marko Mantonovih(?) (,,Bosanac", rk., 4); Petar Jaković.
    Za one za koje je zabeleženo da su u Pečuju »aЬ anliquo« znači da su u Pečuju od starine; »sub jugo turclcoc, »tempore turcico«, »sub turcica potestate« znači da je živeo u Pečuju već za tursko doba; »natus« i »nativus« znači da je rođen a »in hac civitate« (ili »hic«) da je u Pečuju odrastao. Za onog za koga je zabeleženo da je »Bosnensis« mi smo naznačili kao da je Bosanac; »post reocupatione« znači da je došao u Pečuj odmah po osvojenju Pečuja od Turaka. I za one za koje nije izričito naznačeno koje su vere mi smo naznačili svoje mišljenje o njihovoj verskoj pripadnosti, Brojka naznačuje koliko ima godina da je u Pečuju.

    (,,Bosanac", rk., 22); Stevan Pavlovih (rk.); Mija Krestikovih (Kreszticovich) (rk., 2, došao iz Bosne); Mato Tomih (,,Bosanac", rk., 7); Mitro Filipovih (,,Bosanac", došao pre dve godine iz sela Bogata); Luka Prnjatovih (Bernjatovics?) (pr., došao pre 8 godina iz sela Szemili (Semelja) u pečujskom provizoratu); Božo (Bozo) Stipanovih (,,Bosanac", rk., 4); Anton Bošnjan: (iz Bosne, rk. 3); Todor Belobrk (pr., 12); Stanko Cikovac (pr., 8); Radovan Bošnjak(,, Valachus" pr., 7); Vujica Stojčevih (pr., 16); Ra­ dojica Stojčevih (Stoychevics) (pr.); Michael Sarosanyi, (,,subšersus"); Petar Mattessevics (pr., 12); Mata Versandia (,,Bosanac", rk., 13) Petar lsziklia (rk., 12); Dejan Dugački (,,Valachus", pr., 9); Prodan Bačvanin (pr., 8); Nikola Bajac (,,Valachus", pr., 4); Luka Pijani (Bian), (,,Valachus", pr., 8); Zarija Bošnjak (,,Valachus", pr., 8); Sava Pogančanin (,,Valachus", pr., 8); Radosav (Radosza) Kovač (,,Valachus", pr., ,,sub iugo turcico"); Jovan Rac (Valachus", pr., 6); Tadija Kundadžija (Kundacsia) (,,Valachus", pr., 7), Georgije Horvat (rk., 9); Berislav Kopanlija (,,Valachus", pr., 8); Ilija Račanin (,,Valachus", 6); Radosav (Radosza) Borovčih (,,Valachus", pr., 14); Grgo Horvat (rk., došao zajedno sa bratom Blažom, ,,došljaci"); Mato Gyurecz (rk., 4, iz Bosne, malo dalje, pored Tome Petroviha, zabeležen je kao Jurec); Vujica Rac (,,Valachus", pr., sub jugo turcico"); Toma Petrovih (rk., 4); Simon Mohačlija (,, Valachus", pr., ,,sub jugo turcico"); Stani Vuk (bihe ime Stanivuk) (,,Valachus", pr., 8); Nikola Bošnjak (,,Valachus", pr., 8) Mate Matih (rk., 8); Ilija Markovih ( … ) ; Tabak Miha (rk.); Blaževih Simkovih (rk., 7); Baito Martinovih (rk., 7); Gavro Vognikavenics (rk., 4); Mato Monoštorac (rk., 5); Marijan Jozefovih (rk., 7); Jerko Bošnjak (rk., 8); Luka Pranih (rk., 7); Stepan Bodavih ili Bolevih (rk., 7); Ilija Dunđer (Dulgier) (rk., ,,natus"); Marko Simončih (rk., 7); Luka Marulja (rk., ,,sub jugo turcico"); Antonije Vujkovih (rk., 4); Simon Cvitkovih (rk., ,,Bosanac", 8); Dominiko Simonovih (rk. ,,Bosanac"); Stepan Simih (rk., 4); Pavo Bajac (rk., 4); Antonije Kovač (rk., ,,Bosanac", 8); Lovro Bošnjak (rk., "Bosanac", 8); Mantolar Truno (,, Valachus", pr., 13); Matija Truno (pr.); Miho Pranih (rk., 5); Pejo Ivanovih (,,Bosanac", rk., 8); Pije Ilija Pavlovih (,,Bosanac", rk., 8); Franje Matičevih (,,Bosanac", rk., 7); Petar Dukachovich (,,Bosanac", rk., 7); Filip Vujičih (,,Bosanac", rk., 7); Marko Draronja (,,Bosanac", rk., 7); Radonja Vacsenja (,,Valachus", pr., 8); Nikola Blaževih (,,Bosanac", rk., 4); Petar Bartolovih (,,Bosanac", rk., 8); Anton Stipanovih (,,Bosanac", rk.); Damjan Ivanovih (,,Valachus", pr., 6); Andrija Ivanovih (,,Bosanac", rk., 8); Petar Bačvanin (rk., 8); Predislav Bošnjak (,,Bosanac", rk., ,,poi::t reocupatione"); Blaž Vodeničar (rk., ,,rođen u ovim krajevima"); Luka Nikolih (,,Bosanac", rk.,) lvan Csobacz aliter Csordas (,,Valachus", ,,etiaš sub jugo turcico"); Rac Blaž (,,Valachus", pr., 13); Ivan Jakobovih (,,Hrvat", rk.). Zatim su popisani seljaci iz napuštenog sela Salante: Miho, Juro, Marko, Petar i Miho Salančanin i Miho Bešlija. Svi su zabeleženi kao rimokatolici. Mato Devenih (,,Bosanac", rk., ,,sub jugo turcico"); Miho Vučih (,,Bosanac", rk., 8), Stepan Pavlovih (,,Bosanac", rk., b); Radivoj Mohačlija (,,Valachus", ,,Bosanac", 6); Ilija Ivkovih (,,Bosanac", rk., 6); Vuk Bošnjak (,,Valachus", pr., 8); Erak Oreoli (,,Valachus" ,,Bosanac", 8); Sava Bošnjak (.,Valachus", pr., 8); Ivan Martinovih (rk., ,,sub jugo turcico"); Ivan Petrovih (rk., 1 O); Anton Svetkovih (,,rođen u ovim krajevima", rk., 7); Anton Pavlovih (,,Bosanac", rk., 8); Lazo Bačvanin (,,Valachus·, pr., 8); Milovan Bošnjak (,.Valachus", ,,Bosanac", 8); Marko Đorđevih (rk., 8); Ivan Matih (,,Bosanac", rk., 3); Luka Vaua aliter Matkovih (rk., 9); Juro Csepeglia (rk.); Nikola Bajac (,.Bosanac", rk., 8); Miho Mitkovih (.,Rascianus", pr., ,,sub jugo turcico); Nikola Tabak (,,Bosanac", rk., ,,sub jugo turcico"), Jerko Mitrovčanin (,,Hrvat", 4); Anton Mlinar (r1'., 13); Sigetvarac Ivan (,,nativus", rk.); Marijan Kesar (rk., ,,hic educatus"); Nikola Bešlija (rk., 13); Marko Mostasics aliter Mostalya (,,Bosanac", rk., 2); Ga bela Ivan (,,eh partibus maritimis", rk.,J 3); Grć Svetkovih (,,hic educatus, eh districtu Szekiense", rk); Pavle Stipanih (rk., 5); Mihajlo Gavrih (,,Bosanac", rk, 2); Jurica Leksih (,,Valachus sub jugo turcico"); Uglješa Ninkovih (,,Valachus", pr., ,,eh partibus transdanublanis"); Ilija Ivanovih (rk., ,,eh Saragjeno", 3); Mitar Kapušvarlija (pr., l::S); Marijan Bošnjak (rk., 2); Ivan Polih (rk., 10); Toma Jagetih (,,pativus", 13); Nikola Martinovih (rk., 2); Stipan Jurković (iz Šikloša, rk., ,,a recuperata hac civitate"); Juro Cholangia (,,Bosanac", ,,sub jugo turcico", rk.); Toma Čizmeđija ili Ćebedžija (Csepegia) (,,Bosanac", rk., ,,his educatus"); Petar Isiraaliter Isiglia (rk., 13); Ivan Pavih (rk., ,,sub jugo turcico"); Miho Kapušvarlija (rk., ,,etiam tempore turcico"); Franjo Stipanovih (.Bosanac", rk., 4); Živko Čobanin (rk., ,,Bosanac" ,,sub jugo turcico"); Stipan Ćurčija (.,Bosanac", rk., 3); Pavo Bolesih (.,Bosanac", rk., b); Terzibaša (Valachus seu Graecus", pr., 4); Grgur Mitrovčanin (,,eh Gabala", rk.); Juro Terzija (rk., ,,sub jugo turcico"); Marko Frankovih (rk., 4); Martin Matih (,,Bosanac", rk., 8); Toma Sigetovih (rk., ,,sub jugo turcico"); Ivan Tabak (,,nativus"); Matija Sabo (rk., ,,Hrvat", 13); Đuro Tkalec (,,Hrvat", rk., 2); Ivan Kovač ( .,Hrvat", rk., 5); Jurka Bončar aliter Loncsar (rk., ,,etiam sub jugo turcico''); Mato Dunđer (Dulger) (,,Poseganus", rk., ,,sub jugo tщcico"); Mihok Vlahovih (,,Hrvat" ,,eh Dernye", rk., 8); Ivan Kovač (,,Hrvat" iz Varaždina, rk., 4); Petar Tomih (rk, ,,Transsavanus'', 3); Mato Csipegia (Čebedžija?) (rk., ,,nativus"); Ivan Mohačlija (,,incola mochacsensis", rk., 13); Ivan Čizmeđija (,,Hrvat", rk., 6); Martin Lukadih (rk., iz Koprivnice (Caproncza), 7); Bartolomej Matkovih (rk., ,,sub jugo turcico"); Mato Kovačevih (rk., iz Broda, 13); Nikola Čizmeđija (rk., iz Turopolja, ,,eh Turopolje Croatiae", 3); Petar Vranih aliter Pranih, (,,Hrvat' 3); Stipan Milner (mlinar?) (rk., iz Broda, ,,etiam sub jugo turcico"); Ivan Sabljar (iz Kanjiže, rk., ); Miho Grujih (rk., ,,nativus"); Jozo Valpovac (rk., iz Valpova, 13); Andrija Lotarac (,,nativus"); Miho Starčevih (,,Valachus", ,,nativus"); Luka Perčinlija (rk., ,,eh Zrache", 8); Ivan Kosics (,,nativus'·); Jakov Budimčih (,,nativus"); Toma Terzija ili Szabo (,,etiam sub jugo turcico"); Ivan Urbinac (,,eh pago Pagarz" (Pakrac?), ,,in partibus transdanublanis", ,,sub jugo turcico"); Grgur Dunđer (rk., ,,nativus"); Antonije Krznar (Kresznar) (rk,, ,,Dalmatinac", 4): Mato Čanakdžija (rk., iz požeškog kraja, 8); Georgije Bošnjak (rk., ,,Bosanac", 8). Sub corporalatu Kapitanich Ivan Debelih (rk., ,,nativus"); Marko Čolandžija (rk., iz Broda, ,,sub jugo turcico"); Pavle Jermenin (Armener) (rk., ,,eh Herminia", 3); Petar Csultar, (,,antea Turca, jam christianus); Giroh Kovač (rk., iz požeškog kraja, ,,sub turcica potestate"); Miho Mandolih (,,Bosanac", ,,sub jugo turcico"); Frano Jurdaly (2); Franjo Jakova (rk., 13); Pavao Čanakdžija (,,nativus", rk.); Ivo Tadih iz Mitrovice (rk., 13); Hanzli Koky (rk., ,,Hrvat iz Zagreba", 4); Hervaj Jurko (rk., iz Karlovca, 13); Vilih Miho (rk., 13); Antonije Kolar (,,eh partibus transdanublanis hoc anno currenti advena, antea, vero sub turcica potestate captivus"); Toma Buzadžija (,,sub jugo turcico"); Terek Andrija (,,antea Turca jam vero fidei", rk., ,,natus Quinqueeccl.").Jp civitate interiori et extra portam Szigethiensem sub corporalatu Miho Csolangta Jakov Novakovih (,,Hrvat" iz Varaždina, rk., 12); Blaž Nikolih (.Hrvat" iz Varaždina, 4); Miho Turak (.antea Turca jam vero catholicus", 4); Miha Kopanj, (rk., ,,sub jugo turcico"); Jakob Čizmedžija (,,Hrvat" iz Zagreba, 4); Mihajlo Turok (,,antea Turca jam vero fidci", rk.); Jakob Horvat (,,Hrvat iz Varaždina, rk.); Nikola Matkovih (rk., .sub jugo turcico"); Jakob Valpovac (v1z Valpova, rk., 5); Baltazar Kramarih (rk.); Jakob Kolenih (,,Hrvat" iz Zagreba, rk., 7); Marijan Kojundžija (rk, »nativus"); Gzbricza Gomketu (,,Hrvat iz Čakovca", rk., 5); Juro Martinovih (rk., ,,sub jugo turcic 1z"); Miho Kujundžija (rk., 7, ,,eh pago diacovense"); Mihalj Kujundžija (iz Mitrovice, rk., 8); Marijan Csir­ gath (iz Broda, rk.); Georgije Nimčanin (Sremac, rk., 8); Luka Buzadžija (rk., ,,antea ottomanus etiam sub turcica potestate"); Mihe, Tomasovih (rk., 3); Vuk Bozonih (iz Kobaša, rk., 3); Martin Morvaj (iz Turopolja, rk., 11); Luka Čordaš (iz požeškog kraja, ,,sub turcica potestate"), Đurko Desalih (rk., iz križevačkor kraja); Nikola Irrat (rk., iz Požege, ,,sub jugo turcico"); Petar Mikolovih (Bosanac, rk., 5); Ilija Bošnjak (,,antea paganus jam vero christinae fidei"); Stefan Vojih (rk., iz mohačkog kraja, ,,sub jugo turcico"); Jovan Matkovih (rk., iz Bosne, 10); Lavrentije Soljani!"! (rk., Bosanac, 10); Stipan Živkov (Siiffko) (,,Ungarus eh pago Urbgh"); Stojih Jakovih (rk., ,,eh deserto pago Arpad", 13); Ivan Knezovih (rk., ,,eh deserto pago Arpad," 30); Matija Četinski (rk., iz Koprivnice, 4); Jakob Mlinarih (rk., iz Koprivnice, 7); Stipan Josipovih (.Bosanac", rk., 7); Luka Andrijenih (.Bosanac", rk., 8); Grgo Ćurčija (rk., iz Orahovice, 15); Nikola Habalih (rk., ,,Hrvat"); Andrija Mato (,,Bosanac", rk., 10); Stevan Jakovih (rk., ,,Bosanac", 5); Ilija Lukačovih (rk, ,,Bosanac", 8); Martin Kapušvarac (rk., 13); Kuruc Miško (rk., ,,Bosanac", IZ); Miho Bošnjak (rk., ,,Bosanac", 5); Sima Kujundžija (rk., ,,eh partibus transsavanis, hic a juventute educatus"); Tarardžija (Tarakcsia) Janko (rk., .sub jugo turcico"); Mato Bošnjak (rk., ,,Bosanac", 8); Simo Stipanovih (rk., ,,Bosanac", 8); Horvat Andraš (rk., .,qua advena anno 1697", iz Hrvatske); Jurko Vučinovih (rk., ,,sub jugo turcico", iz požeškog kraja); Jozo Boszomics (rk., .Bosanac", ,,sub jugo turcico"); Mato Bošnjak (rk., ,,Bosanac", 6); Stefan Csecsepopovic (,,eh pago Hellesfalva, tempore turcico"); Nikola Grličih (rk., iz Sarajeva, 8); Mihajlo Petesics (rk., iz Kranjske – ,,Carniola", 2); Petar Bošnjak (rk., ,,Bosanac", 5); Luka Marjanovih (rk., ,,sub jugo turcico"); Toma Jurčih (rk., ,,sub jugo turcico, iz Orahovice); Mato Kujundžija (rk., ,,sub jugo turcico"); Miho Orehovih (rk., ,,sub turcico potestate"); Marko Bošnjak (rk., ,,Bosanac", 2); Marko Buzadžija (rk., ,,Bosanac", 9); Ivan Petrovih (rk., ,,Bosanac", L); Petar Orlovih (,,Hrvat", ,,eh pago Kralievecz'·,, 5); Stipan Vukovarlija (rk., ,,sub jugo turcico"); Ivan Lovakovih (rk., ,,Hrvat”, b); Toma Limbih (,,sub jugo turcico"); Sikih Đurko (rk., 13); Franjo Mahalovih (rk., ,,Bosanac", b); Ivan Soljanin (rk. ,,Bosanac", 2); Patar Dunđer (rk., ,,sub jugo turcico"); Mato Filipovih (rk., 13): Vid Bošnjak (rk.); Matija Somborlija (rk., ,sub jugo turcico", iz Sombora).Sub corporalatu Marchich Marija Kutoplija (Futoglija?) (rk., 20); Matija Petrovih (rk., ,,Bosanac", 9); Franjo Markovih (rk., ,,Bosanac", 9); Šestak Matok (rk., ,,Hrvat", ,,Dernyensis'', 1); Jelica Kopanlija (,,aЬ antiquo"); Augustin Kopanlija (,,in hac civitate educatus"); Simo Futoklijan (rk., ,,sub jugo turcico"); Georg (Grk?) Nikola (rk., ,,eh Constantinopole'', 12); Jakob Kovačevih (rk., 1Z); Andrija Mutavdžija (rk., ,,Bosanac", 13); Pintarih Mihajlo (rk., "Hrvat", ,,Dernyensis", 11); Mato Đurčibaših (rk., ,,sub jugo turcico"); Pavo Anić (rk., 4); Marko Marčih (rk., 20); Martin Lončarih (rk., ,,Hrvat" iz Varaždina, 4); Martin DariЬ (rk., ,,Hrvat", 8); Matija Lakatoš (rk., ,,Hrvat", iz Varaždina, 4); Ivan Somborlija (rk., ,,nativus"); Ivan Radičevih (rk., iz Zagreba, 5); Georgije Matkovih (rk., ,,nativus"); Nikola Vujaklija (rk., ,,etiam sub jugo turcico"); Ivan Lončar (rk., ,,advena", ,,Hrvat", iz Koprivnice); Ivan Delisimonovih (rk., 13); Georgije Radičevih (rk., 6); Ivan Mitrovčanin (rk., 5); Georgije Tompek (,,advena eh Croatia"); Jakob Meštrovih (rk., 13); Jakob Zajc (,,Carniolus Labacsensis" rk., 3) Jovan Kapitanih (rk., ,,sub jugo turcico"); Fran Stipanih (rk., 13); Simon Valpovac (rk., 13); Marko Simonovih (rk., iz Požege, 6); Ignjat Pavih (rk.). Cyprovienses setninaturae Juro DoroszanЩ (rk., ,,eh Cypria"); Luka Ćurčija (3); Nikokola Stekecs (3, ,,eh Cypria"); Radojica Bošnjak (pr., ,,Valachus" 8); Marko Pechi (,,eh Cypria", 4); Stanko Zvoniklija (pr., iz Beo· grada, 8); Petar Nikolamčih (,,eh Cypria", 4); udova Marka Nikolariha (3); Ivan Markačoni (3); Martin Ivanovih (. Cypro vensis"); Vuk Ssaslija (pr., iz Kopanja, ,,Valachus", 13); Gavra Obrenovih (. Valachus", pr., iz Srema, 8); Slavuj Bilinac (,,Valachus", pr., 7); Ilija Dunđerin (Dulgerin) (pr., ,,tempore turcico", 7); Ivan Bačvanin (,,Valachus", pr., 7); Cvijo Vujičin (,,Valachus", ,,sub jugo turcico", pr.); Jovan Pogančanin (pr., .eh pago Pogani"); Luka Sazlija (.,Valachus", pr., verovatno iz Kopanjskog poljakao i gornji istog imena, 8); Maksimilijan Bošnjak (. Valachus",); Pavle Krajanih (rk., 8); Frano Bocan (rk., 5); udova Marta Vlahinja (,,Valacha", pr.); Marko Nikolin (.,Rascianus", pr., 2); Ivan Jakobih (rk., ,,Prekodravus"); Andrija Soljanin (rk., "Bosanac"); Petar Opcar (iz Varaždina, Hrvatske, 12); Petar Bošnjak (rk., 4); Marko … (rk.,); Georg Limbetih (rk., iz Zagreba, iz Hrvatske); Nikola Matijevih (rk., ,,iz primorskih krajeva"); Udova Bedekovih (.nativa", rk,; Janoš Perših (,.advena", rk., 2); Marko Banjalučanin (r.1., ,,sub jugo turcico"); Jovan Kovač (rk., 4); Mihat Domian (,,Hrvat", iz Hrvatske, jž., 13); Otvej Toma (rk., ,,Hrvat", ,,sub jugo turcico"); Nikola Somborlija (rk., ,,nativus"); Bonaventura Jankovih, (rk., iz Dalmacije, 10); Jovan Čizmadžija (rk., ,,Ungarus eh Nouograd"); Franjo Mihih (rk., Hrvat iz Koprivnice, 13); Jovan Mihih (rk., 4); Franjo Panih (rk., ,,nativus"); Ivan Narandžin (rk., iz požeškog kraja); Georgije Babih (rk., iz Zagreba, iz Hrvatske); Mato Soljanin (rk., 2).

    Izvor: Građa za istoriju naroda u Vojvodini od 1895 – 1796, Novi Sad, 1936.

  2. Vojislav Ananić

    ISPRAVKA:

    Izvor: Građa za istoriju naroda u Vojvodini od 1695 – 1796, Novi Sad, 1936.

  3. Vojislav Ananić

    Danka Lajić Mihajlović

    Dimitrije Mita Orešković
    (Sečuj 1816 – Šid 1867)

    Iako je bio relativno malo naselje, Sečuj je u to vreme imao znatnu istorijsku ulogu. Naime, neposredno po masovnom naseljavanju Srba (1695) osnovana je Pečujsko–mohačko–sečujsko–sigetska eparhija sa sedištem u Mohaču (Davidov, Dinko 2008: Gornja zemlja. Spomenici naroda srpskog. Beograd: Zavod za udžbenike. 176–177). Ubrzo, 1697. godine, patrijarh Arsenije III Čarnojević je od cara Leopolda I dobio kastel i vlastelinstvo Sečuj, gde je smestio svoju rezidenciju. Tako je 1700. godine upravo u Sečuju održan sabor srpskih crkvenih velikodostojnika. Patrijarh je imao nameru da u ovom mestu osnuje manastir sa crkvom, ali je to i sve druge planove koje je patrijarh imao u vezi sa obrazovanjem i kulturom Srba na ovom području osujetila rimokatolička crkva. Zbog takve društveno-političke klime patrijarh je 1702. morao da se iseli iz Sečuja. Godine 1715, prilikom popisa Baranjske županije, Sečuj je označen kao trgovište, a pet godina kasnije navedeno je da su Srbi i Hrvati brojniji deo stanovništva. Žitelji ovog mesta bili su mahom ratari, a pojedini su se bavili trgovinom, zanatstvom i vinogradarstvom. Pravoslavna crkva posvećena prazniku Prenosa moštiju svetog Nikole sazidana je u Sečuju posle 1750. godine (Davidov 2008: 176–177).
    O životu porodice Orišanac u Sečuju nema konkretnijih podataka, ali se može zaključiti da je Mita tu proveo samo detinjstvo. Naime, Marko Subotić je, odajući poštu Oreškoviću povodom godišnjice njegove smrti, pisao da se porodica iz Sečuja preselila u „Osek“/Osijek, da su potom neko vreme stanovali u Boboti, Opatovcu i Berkasovu, dok se nisu za stalno naselili u Šidu (prema: Tomić, Dejan 2014: Gajde i vesela Srbadija. Almanah. Novi Sad: Tiski cvet. 24).
    Iz monografi je Dejana Tomića: Mita Orešković
    – prvi srpski kantautor (2014, Prometej, Novi Sad i Narodna biblioteka Simeon Piščević, Šid). Tomić je utvrdio da se Oreškovići tu prvi put pominju 1824. godine, kada je Dimitrije bio kum na jednom krštenju. Tada, s početka 18. veka, Šid je bio jedno od najvećih mesta na putu između Sremske Mitrovice i Vinkovaca. Godine 1773. carica Marija Terezija mu je dodelila status grada, a tih godina je započeta i gradnja nove pravoslavne crkve zato što su većinu stanovništva činili Srbi. Sve intenzivnije su se razvijali zanatstvo i trgovina, a zarada iz ovih grana privrede se značajnim delom ulagala u uvećavanje zemljišnih poseda imućnijih porodica. S druge strane, kao varoš kroz koju je prolazio važan put i u kojoj su se više puta godišnje održavali vašari, Šid je imao potencijal za razvoj turizma
    – svratišta, odmorišta, gostionica. Ovo je od posebne važnosti u odnosu na podatak da je Mitin otac, Lazar, bavljenje svojim abadžijskim zanatom zamenio trgovanjem pićem. Sa ekonomskim napretkom, Šid se menjao i u socijalnom i kulturnom smislu, obrazovao se građanski stalež sa specifičnim stilom života. Dakle, konkretni motivi za preseljenje porodice Orišanac u Šid nisu poznati, ali je životna perspektiva u ovom mestu mogla biti podsticaj za takvu odluku.
    Dimitrije je već u ranom detinjstvu pokazao talenat i interesovanje za slikarstvo, pa ga je otac poslao u Karlovačku gimnaziju sa ciljem da izuči slikarsku umetnost. Ova sredina je nesumnjivo stimulativno delovala na mladog Oreškovića. Tu je stekao prijatelje čije će se kasnije profesionalne i političke aktivnosti nesumnjivo odraziti i na Oreškovića, a posebnu ulogu imaće Jovan Subotić. Međutim, usled nesrećnog sticaja okolnosti – povrede zbog koje je izgubio vid na jednom oku – Mita je nakon dve godine prekinuo školovanje, vratio se kući i priključio očevom poslu – trgovini pićem i držanju krčme. Oženio se mlad (1839) sa Marijom Šaloš. Nisu imali potomstvo. Posao sa krčmom je bio promenljivo uspešan, pa su neko vreme živeli u Bačincima pored Šida, pokušavajući da ga tamo bolje razviju, ali su se posle smrti Mitinih roditelja vratili u Šid i preuzeli njihovu kafanu. Dimitrije Orešković je umro prerano, ne napunivši 51. godinu života. (…)
    *
    Pored direktnih podataka o umetničkoj strani Oreškovićeve ličnosti koji postoje u njegovim biografijama, o njemu kao pesniku, kompozitoru i tamburašu-pevaču saznajemo i iz njegovih pesama. One su već bile predmet pažnje iz književno-istorijske perspektive (Karanović, Zoja 1984: „Mita Orešković i građansko pesništvo”. zbornik Matice srpske za književnost i jezik XXXII/1: 45–56). Naime, rukopisna pesmarica koja se nalazi u Biblioteci Matice srpske u Novom Sadu pod signaturom 224 (RR II 59, MK 274, MK 561), iako bez direktnih naznaka o autoru ili zapisivaču, na osnovu određenih detalja i komparacije sa drugim izvorima, pripisuje se Dimitriju Oreškoviću, kao vlasniku pesmarice
    – zapisivaču, ali i autoru mnogih, ako ne i svih stihova u njoj. Naime, od ukupno pedeset pesama, koliko se nalazi u ovoj pesmarici, dr Zoja Karanović je pronašla svedočanstva da je trinaest sasvim izvesno Oreškovićevih; s druge strane, ni jedna do sada poznata pesmarica ne sadrži toliko njegovih pesama, a ni za jedan tekst u ovoj zbirci nije utvrđeno da je delo nekog drugog pesnika. U skladu sa tim, sa velikom izvesnošću se zaključuje da se radi o autorskom rukopisu, sveščici u koju je Mita Orešković zapisivao svoje pesme. (…)
    *
    Mehane, kafane i gostionice bile su tradicionalno mesta specifičnih društvenih okupljanja i provođenja slobodnog vremena i zabave lokalnog stanovništva, ali i mesta predaha na putovanjima, mahom poslovne prirode. Istorijski orijentisana sociološka istraživanja ukzala su na polifunkcionalni karakter kafane kao javne ustanove sa emancipatorskom, kulturnom, društvenom, ekonomskom, političkom i informativnom ulogom, pa i dokoličarskom, kakva pobuđuje poroke (Stanojević, Milena 2010:
    „Institucija kafane u Srbiji i razvoj modernog društva: funkcije kafane”. Teme: Časopis za društvene nauke 34/3: 821–837). U varoškim i gradskim sredinama kafane su bivale i mesta intelektualne razmene lokalne elite, nastajanja i premijernih prezentovanja umetničkih dela. Tako je i Mita Orešković, umetnik-boem, druženjima u svojoj kafani bivao podstican na stvaranje pesama, a često ih na licu mesta spevavao i izvodio prisutnima. Čini se da je u njegovom slučaju najprikladniji termin za profesionalnu aktivnost „gostioničar“, sa korenom „gost“ i implikacijom ne samo ekonomskog aspekta prodaje pića i hrane, već pristupa gostu kao božanskom aspektu, kakav je duboko usađen u srpsku tradicionalnu kulturu. Spektar tematike pesama odgovara širini tematike kafanskih razgovara. Iako to podrazumeva uključivanje i rodoljubivih pesama, pod kafanskim se repertoarom najčešće podrazumevaju ljubavne pesme, od tajne ili tek nagoveštene ljubavi u tradicijskom i romantičarskom maniru, do lascivnih tekstova koji su „ventil“ za patrijarhalne sredine i slika kafanske atmosfere kao razuzdane moralnoti, a u tom pravcu su standardni deo kafanskog repertoara i tzv. vinske pesme, anakreontska poezija, koja u najširem smislu slavi hedonizam kao stil življenja, i najrazličitije šaljive pesme. Ovakve, kafanske pesme je Mita Orešković muzički uobličavao stilski različito, od načina koji asocira na tradicionalne narodne pesme (mali dijapazon, dominantno postupno kretanje, češće parna metrika, jednostavna ritmika), do jasno tonalnih kompozicija, čiji se uzori mogu tražiti samo u drugim narodnim i umetničkim tradicijama. Posebnu stranu čini uticaj Oreškovićevog muziciranja na tamburi, o čemu će više reči biti nešto kasnije. Svakako su praksa stvaraoca-izvođača i prilika da nastupa pred gostima u sopstvenoj kafani bili od posebnog značaja za oblikovanje njegovog stila i repertoara. Ovakva slika odgovara, s jedne strane, amalgamu Oreškovićevih ličnih iskustava, a s druge strane – kulturi epohe i sredine u kojoj je njegova tamburaška muzika nastajala.
    *
    (Odlomci iz studije Danke Lajić Mihajlović: „Dimitrije Mita Orešković – Sečujac u srpskoj kulturnoj istoriji.“ Baranjske sveske, 13. broj, Pečuj 2016. Srpska samouprava u Pečuju i Pečujsko-baranjsko srpsko udruženje. Glavni i odgovorni urednik: dr Predrag Mandić.)

    NEVEN ] 3

  4. Vojislav Ananić

    Srbi u Pečuju – mala ali složna zajednica

    ČETVRTAK, 02. APR 2015, 12:08 -> 13:33

    U Pečuju, zajedno sa Mađarima i pripadnicima više nacionalnih manjina, živi i nevelika srpska zajednica. Njen društveni i politički život koordinira Srpska manjinska samouprava, kao izabrano predstavničko telo.
    Smešten na samom jugu Mađarske, nedaleko od granice sa Hrvatskom, Pečuj važi za jedan od najlepših i najstarijih gradova u ovoj zemlji. Prvi put je kao naseobina spomenut pre 12 vekova, a danas je središte mađarske županije Baranja, univerzitetski, privredni i kulturni centar južne Mađarske.
    U Pečuju, zajedno sa Mađarima i pripadnicima više nacionalnih manjina, živi i nevelika srpska zajednica, čiji društveni i politički život koordinira Srpska manjinska samouprava, kao izabrano predstavničko telo.
    “Srpska samouprava u Pečuju postoji od 1994. godine. Kao verovatno i u slučaju ostalih manjinskih samouprava, i naš cilj je očuvanje nacionalnog kulturnog blaga. Takođe, organizujemo i neke programe kojima možemo okupiti sve ljude srpske nacionalnosti, odnosno naše manjine. Naravno, u tim prilikama, gosti su nam ne samo pripadnici srpske narodnosti, već i većinsko, mađarsko stanovništvo”, kaže Radovan Gorjanac, predsednik Srpske samouprave u Pečuju.
    Pored Srpske samouprave, o položaju i društvenom životu naših sunarodnika u Pečuju, brine i civilna organizacija Pečujsko-baranjsko srpsko udruženje.
    “Ono po čemu se razlikujemo od samouprave, jeste naš status, jer je ovde reč o nevladinoj organizaciji, koja može da preživi isključivo od sredstava prikupljenih putem konkursa i od članarine svojih članova. Jedna od naših aktivnosti su “Baranjske sveske”, koje izdajemo već dugi niz godina. To su mala izdanja na srpskom jeziku, uvek vezana za neku godišnjicu, ili pak za neku uglednu ličnost, koja je sa naših prostora, iz Baranje, i čiji je rad zaslužio da se to zabeleži. U tim publikacijama objavljujemo i rezime na mađarskom jeziku, kako bi i mađarsko stanovništvo znalo o čemu je reč. Na taj način, u pisanoj formi, ostavljamo tragove za buduće naraštaje, da bi znali da su ovde, na ovom prostoru, živeli Srbi i šta su oni radili”, ističe Milica Pavlov, sekretar tog udruženja.
    Pečuj je i poznati sportski centar, pa stoga ne čudi što u njegovim klubovima igraju i vrhunski sportisti iz Srbije. Jedna od njih je i Sanja Orozović, košarkašica KK PEAC iz Pečuja.
    “Prošle godine smo igrali u finalu Kupa i pobedili. Takođe smo igrali i u finalu državnog prvenstva, ali smo izgubili tu finalnu utakmicu. Ove godine imamo takođe plan da uđemo u finale i da osvojimo prvenstvo države”, kaže Sanja.
    Ono što srpsku zajednicu u Pečuju posebno raduje, jeste osvećenje novoizgrađene srpske crkve, planirano za 3. maj ove godine. Kako se očekuje, njihov gost će tom prilikom biti i patrijarh srpski, gospodin Irinej.

    Prilog Dragana Jakovljevića

    Izvor: „Baranjske sveske“

  5. Vojislav Ananić

    Srbi u Sečuju

    Sečuj je za pravoslavne Srbe istorijski važno i slavno mesto. Tu se pored njega odvijala prva Mohačka bitka 1526. godine, ali i tu je od 1698. godine bila patrijaršijska stolica, na kojoj je desetak leta sedeo patrijarh Arsenije Čarnojević. Pošto patrijarh nije imao utvrđeno mesto stanovanja, on se bavio tokom godine u više mesta, među kojima i u Sečuju, da bi se 1708. godine skrasio u manastiru Krušedolu, a zatim u Karlovcima 1713. godine. Srbi su se prvi tu doselili u prvoj polovini 16. veka, sklanjajući se pred Turcima. Godine 1521. bili su to Srbi naseljenici u Bačkoj i Sremu, koji su prešli u Baranju. A to naseljavanje je moglo biti i nešto ranije oko 1508. godine, pod srpskim despotom Stevanom Štiljanovićem. Glavnina Srba se naselila u Sečuj ipak u vreme Velike seobe Srba, pod patrijarhom Čarnojevićem. U grad Sečuj je poslednje decenije 17. veka ušlo oko 900-1000 Srba. Došli su ovi u to prilično napušteno mesto, pod Turcima zvano “Karaula”, odakle su ovi bili proterani. Naseljenike su dočekali malobrojni Srbi i Hrvati, koji su preživeli ratna stradanja i pustošenja. Zemlju oko Sečuja je austrijski car 1660. godine poklonio vernom plemiću Petru Jagošiću, zbog njegovih zasluga.
    Zbog lepog predela sa zdravom klimom, patrijarh je izmolio austrijskog cara da mu daruje grad Sečuj sa zamkom. Kada je patrijarh molio cara da mu ustupi Sečuj, obrazlagao je svoj zahtev time da će tu podići pravoslavni manastir i uz njega gimnaziju. Car Leopold I u svojoj povelji od 27. juna 1697. godine poklanja patrijarhu srpskom Arseniju Čarnojeviću i njegovim naslednicima u arhiepiskopatu zbog vernosti i zasluga, samo zamak “Sečuj” (Sekču) sa istoimenom varošicom u Baranji. Međutim 1703. godine je nagovešteno a 1706. godine i uzeta je Sekča, i za drugo dobro bila zamenjena. Patrijarh je tada postao “vlastelin” i nad mestima: Dalj, Belo brdo, Borovo i Cerić. Patrijarh je zatim sebi ozidao u gradu Sečuju , dvor ili rezidenciju.
    Prvi podaci o sečujskom pravoslavnom hramu posvećenom Sv. Nikoli su iz 1721. godine. Ta crkva je bila impozantna, i za razliku od sadašnje bila široka i prostrana – možda duplo veća. Ona je po mišljenju hroničara bila široka, onoliko koliko je sadašnja duga. U porti crkvenoj se nalazila nadgrobna ploča iz 1734. godine, za koju se govorilo da je “nad tom grobnicom bila stara crkva”. Stari ikonostas je prenet iz stare u novu, i bio je problem uklopiti ga zbog smanjenih dimenzija novog. Sečuj je oktobra 1736. godine zadesila velika nesreća, u požaru je stradao grad, i u njemu obe bogomolje – pravoslavna i katolička crkva. Tada je u vladičanskom dvoru “sedeo” egzarh Simeon, umesto episkopa, o kojem se malo zna. Bio je to Egzarh beogradski Simeon Milosavljević, koji se pominje u testamentu poslednjeg vladike sečujskog Maksima Gavrilovića, a koji je inače pre 1722. godine bio Beogradski episkop.
    U Sečuju je održan juna 1700. godine prvi crkveno-narodni sabor, na kojem je patrijarh Čarnojević, zavladičio Danila Petrovića Njegoša. Njegoš je dobio sinđeliju, kao novi crnogorski vladika. Njegovo vreme je nastupilo 1697. godine, nakon smrti dotadašnjeg vladike crnogorskog Save Očinića.
    U Baranji su krajem 17. veka bile dve pravoslavne vladike: jedan u Sečuju, a drugi u Petocrkvi ili Pečuju. Patrijarh se nije dugo zadržao u Sečuju, jer je prešao u Sentandreju početkom 18. veka. Od tada je ustanovljena episkopska stolica u Sečuju. Vladika se uselio u patrijarhov bivši dvor, a izdržavao se pre svega od arende na zemlju, vingrade i livade. Prvi sečujski episkop koji je tu i stolovao bio je vladika Nikanor Melentijević od 1713. godine. On je sa delom naroda pred “mađarskim rebelijama” prebegao iz Sečuja u Osijek, gde se pominje 1717. godine. Kasnije ga nalazimo u manastiru Krušedolu 1726. godine, i nije poznato zašto je prestao biti vladika sečujski. Publikovan je 1905. godine u crkvenom listu, interesantan dokument od imovini pokojnog Maksima Gavrilovića – poslednjeg episkopa sečujsko-osečkog 1721-1732. godine. Tokom ostavinske rasprave pri sudu u Osijeku septembra 1732. godine, utvrđeno je da ostavina vladikina iznosi 6630 f. a dugovi sa pogrebnim troškovima narasli su na 5062 f. 6 krajcara. Dug je tekst – spisak onoga “što je i kome” vladika podelio tzv. “Naznamenovanije”, od vrednog ostatka od 1000 dukata i 120 f. Vladikin služitelji su bili pri rezidenciji Sečuju: pop Stefan, monah stari Makarije i đakoni Roman i Arsenije. Vladika se bavio i u Osijeku i u Sečuju. U varoši Sečuju su ostala vladičina tri velika drvena sanduka puna raznih, što ličnih što sakralnih stvari. Bilo je stvari pokretnih i u rezidenciji, a o svemu tome je vodio brigu pomenuti đakon Arsenije “Grabovčanin”. Sečujski episkopat je ukinuo austrijski car Karlo VI 1733. godine, a pripadajuće parohije su priključene Budimskoj eparhiji, za vreme budimskog vladike Vasilija Dimitrijevića. Ali sve do 1847. godine u naslovu vladike budimskog bio je i pridev “sečujski”. Episkop je i dalje živeo u Sečuju, ali sada je to “budimski”. Do 1736. godine pravoslavci su živeli u neprijateljstvu, prvo sa “kurucima” a posle sa agresivnim katolicima u Sečuju. Popisano je 1738. godine u gradu Sečuju 1500 stanovnika, od kojih je bilo 860 Srba. Od 1760. godine međutim masovno se u Sečuj doseljavaju katolici Nemci, koji ubrzo preuzimaju prevlast od Srba.
    O starijim stanovnicima Srbima i njihovom životu u Sečuju malo je ostalo traga. Sečujac, Vasa Kulašinović je 1728. godine tražio deo nasledstva svoje pokojne tetke Kosane Zemize, jer je kod nje služio i u “kuručko vreme” čuvao joj imetak. Amvrozije Janković ikonopisac rođen je oko 1731. godine u Sečuju. Varoš Sečuj je 1731. godine imao 70 srpskih pravoslavnih domova. Godine 1735. u Sečuju se o Uskršnjem postu ispovedilo 279 parohijana. Mesni paroh 1735. godine bio je pop Nikolaj. Pominju se u spisku porodice: Rajić, Heraković, Bajčetin, Čepinac, Čatarčov, Čantalić, Mihatov, Radilov, Radanović, Mali, Miškov, Sekulić, Miladinović, Petrov, Uglešić, Pečujac, Kovačev, Maksimov, Mijin, Milovanov, Čolo, Stanišin, Sulošac, Čvorak, Tuponarov i još 32 druge. Pominje se 1744. godine poslanik na Crkveno-narodnom saboru Miško Kapamadžija.
    Prvobitna srpska crkva od pletera pokrivena šindrom podignuta je neposredno posle seobe. Bila je posvećena prazniku Letnji Sv. Nikola ili Prenosu njegovih moštiju. Posle požara, krenuli su Srbi pravoslavci da grade novu, sadašnju crkvu i rezidenciju. Mada je po predanju rezidenciju gradio patrijarh, to je malo verovatno. Crkva i rezidencija – koju čine u stvari tri zgrade podignuti su od cigle između 1740-1750. godine. Po drugom izvoru crkva je građena 1741. godine.[15] U jednoj je bila rezidencija episkopa, u drugoj su živeli “pridvorni”, dok je treća bila u stvari staja. Tu je uz vladiku a i posle živeo “Ekonom dvorski”, koji je vodio brigu o imanju vladičanskom. Poslednji ekonom je tu bio do 1808. godine jeromonah Anatolije, kojeg je postavio episkop Dinizije Popović. Ovaj je jedno jutro tragično stradao u kuhinji, kada je na njega pao stari veliki dimnjak. U “rezidenciju” je 1784. godine na praznik Sv. Pantelejmona udario grom i zapalio ga, ali srećom velika kiša je ugasila požar. Od tada se po predlogu vladike Kirilovića, taj dan – Sv. “Pantelija” slavi kao zavetni dan u Sečuju. Prvi pop koji je u “rezidenciji” kao parohijskom domu stanovao je bio pop Pavle između 1770-1776. godine. Za vreme mađarske bune u “rezidenciji” su stanovali mađarski žandarmi, okupiravši ga prethodno. Sečujci su za vreme vladike Budimskog Dimitrijevića između 1736-1741. godine počeli gradnju crkve, i to mnogo manje od one koju su imali. Da li je to bilo zbog nemaštine ne zna se, ali kao da su naslutili “crne dane” nestajanja srpskog stanovništva u Sečuju i Baranji uopšte. Gradnja je trajala u vreme mlade carice Marije Terezije, koja je forsirala rimokatolike. Pre nego što su Srbi krenuli sa zidanje crkve na mestu stare 1740. godine, već su katolici počeli rad na svojoj od 1738. godine. Problem je bio što su katolici podigli svoju na udaljenosti od pravoslavne na 40 koraka. Katolički paroh Nikolaus je iskoristio priliku da napadne Srbe, kao pravoslavce “šizmatike”, jer su gradnjom svoje crkve ugrožavali onu katoličku. Iako je katolički biskup ignorisao žalbu Nikolausovu, ovaj nije mirovao već je rečima napao zidare srpske crkve na gradilištu. Izrodila se svađa, tokom koje su se čak potukli pater Nikolaus i srpski Egzarh Simeon. Katolički pop je morao da napusti svoj dvor – bio je premešten. Nova srpska crkva je “tronosana” i posvećena prazniku Letnjem Sv. Nikoli, a osveštao ju je episkop Vasilije. Vladika budimski je u Sečuju boravio i poznato je da je više starih vrednih knjiga mesnoj crkvi darovao. Zbog njegovog stolovanja u Sečuju (valjda se još nije izgradio vladičanski dvor u Budimu?) oltar je bio prilagođen za arhijerejske službe; bio prostraniji nego što je uobičajeno. Crkva je odlaskom episkopa u Budim ostala bez pokretnog bogatstva, jer je mnogo toga ovaj odneo sa sobom. Poslednji stanovnik a budimski episkop umro je 1748. godine. I početkom 19. veka postoji sečujska episkopska ekonomija. Godine 1808. njome raspolaže kao administrator kaluđer postriženik hilandarski, jeromonah Anatolije Stefanović.
    Pravoslavna srpska parohija u Sečuju je osnovana oko 1745. (ili 1753) godine. Za vreme administratora budimskog Sofronija Kirilovića, počele su od 1777. godine da se vode tačno i redovno crkvene matrikule. One neredovne, rukopisne – bez formulara, i to krštenih pisane su od 1755. godine. Vladika Sofronije Kirilović je inače rođen u Sečuju oko 1740. godine. Poznati su svi parosi i njihovi pomoćnici od tada do 1896. godine. Bili su to: Stevan Milin (od 1749), pop Pavel Mihajlović (1770-1776), pa njegov sin pop Teodor Mihajlović (1776-1789). Pop Teodor je posle smrti sahranjen u crkvenoj porti južno od hrama, a na spoljašnjem zidu je spomen-ploča postavljena. Ta ploča i danas postoji ali je znatno oštećena. Sledeći paroh je pop Prokopije Popović (1789-1806), koji je imao kapelana Vasilija Radana (umro 1799). Za vreme paroha Prokopija podignut je pored crkve 1794. godine lep zvonik, u kojem su tri “harmonična” zvona našla svoje mesto. Sin Prokopijev pop Teodor Popović je najduže bio sveštenik u Sečuju, između 1806-1857. godine. Teodorov sin Danilo je bio očev kapelan između 1820-1830. godine. Grigorije Pandurović je bio 1831. godine tutor sečujski. Odlaskom starog pop Teodora u mirovinu, administrira kratko te 1857. godine pop Branko Milić.
    Na Mitrovdan 1859. godine dolazi iz Ostrogona pop Jovan Boljarić (na službi 1859-1881). Boljarić je 1825. godine završio srpsku preparandiju sa odličnim uspehom i imao je najbolje preporuke. U mladosti je bio učitelj, a po rukopoloženju bio sveštenik u Kalazu i Ostrogonu. Pisao je dopise za “Srbski narodni list” iz mesta gde je službovao. Njegov značaj je u tome što je 1871. godine “celishodnu” zgradu školsku sagradio. To je bio izuzetan sveštenik, koji je radio sa voljom a po kanonskim pravilima, lepo i tačno, kao malo koji sveštenik. Od njegova četiri sina, tri su postali sveštenici a jedan je bio učitelj u Srbiji. Boljarić je umro u 71 godini aprila 1881. godine, a tada dolazi u grad pop Uroš Marković i ostaje do 1885. godine. Po prelasku pop Uroša u Majiš, na sečujsku parohiju dolazi čak iz Trsta, pop Bogoljub Toponarski, koji se posle skoro šest godina, tamo povratio 1891. godine. Nastupio je period od četiri godine, kada nije bilo stalnog paroha, što je dovelo do nereda i osiromašenja sečujske crkvene opštine. Od nekadašnjeg patrijaršijskog bogatog vlastelinstva došao je Sečuj na najniže grane; postao je parohija šeste najniže platežne klase.
    Kupio je 1803. godine jednu dušekorisnu knjigu atraktivnog naslova, prevedenu na srpski jezik, Vasilije Nikolić kupec iz Sečuja. Stručnu knjigu o pčelarenju uzeli su 1810. godine stanovnici Sečuja: Vasilije Nikolić kupac, Danil Popović i Jeremije Dimić sursabov. Dobru knjigu zabavnog karaktera uzeli su u ruke 1829. godine Sečujci: pop Danilo Popović administrator, Vuk Pavlović učitelj, Simeon Dimić opančar i Jovan Pantelić učenik. Postojao je mali prenumerantski punkt u Sečuju 1846. godine. Knjigu sa stranim nazivom nabavili su pretplatom Sečujci: tri zanatlije – Mihail Jovanović, Uroš Rašić i Teodor Nikolić a skupljač pretplate bio je učitelj Nikola Volkašinović. Korisnu i praktičnu knjigu o pčelama kupili su 1860. godine žitelji Sečuja: pop Jovan Boljarić paroh, Uroš Kalajdžić učitelj, Uroš Rašić čizmar, Andrija Tupenarac ekonom i Samuilo Pandurović ekonom. Osnovan je pre 1867. godine u Sečuju pravoslavni Crkveni fond čiji je kapital iznosio 2648 f.
    U Sečuju je 1817. godine rođen Dimitrije Orešković, sa tadašnjim prezimenom Orišanac. Mita je bio izuzetan muzički talenat, koji se bavio komponovanjem, sviranjem na tamburi, pevanjem i pesništvom. Inače je bio po zanimanju gostioničar. Između 1895-1896. godine paroh privremeni je pop Dimitrije Janković, koji je uveo red u poslove crkvene i sastavio izvanredan spis o istoriji sečujske parohije, pod naslovom: “Sečuj nekad i sad”. Taj više delni članak je objavljen u nastavcima u zvaničnom crkvenom listu, “Srpskom sionu” u Karlovcima. Vrlo učeni sveštenik Janković, koji se bavio crkvenom istorijom i napisao 1898. godine dragocen “Šematizam Vršačke eparhije”, se vratio u Banat, da bude eparhijski beležnik vršački. Njega je nasledio u parohiji kao administrator, pop Jovan Pačiriz. Godine 1899. sveštenik u Sečuju bio je mladi paroh Aleksandar Pleštić. Stara rezidencija je bila vrlo trošna neugledna građevina, od 1897. godine je besplatni njegov parohijski dom. Baron Bežan, iako mađarski veliki rodoljub, ostavio je 1873. godine 1000 f. na dar pravoslavnoj crkvi u Sečuju. Mesnom parohijom “Duna Sečujskom” 1902-1903. godine administrira jeromonah Teofan Radić.
    Sečujska opština je još 1745. godine izdvajala godišnje po 12 f. za izdržavanje škole. Pretpostavlja se da je 1812. godine školska zgrada podignuta, za vreme paroha Teodora Popovića, sudeći po trošku za nju u iznosu 24 f. Sečujski učitelj 1820. godine je Prokopije Petković. Kupac Berićeve knjige o životu Isusa Hrista bio je 1831. godine mesni učitelj Maksim Brežovski. Krajem 1865. godine Sečujska srpska pravoslavna opština je počela da osniva Školski fond, od godišnjih dobrovoljnih priloga. Iz tog fonda nameravali su narodnu školu podići i izdržavati kao i učitelja plaćati. Mesni učitelj 1864-1868. godine bio je Uroš Kalajdžić. Za Sečuj se navodi 1867. godine “škola je puna dece jer ih roditelji prilježno šalju u nju”. Tu je 1866. godine osnovan masni Školski fond, čiji kapital iznosi 140 f. Paroh Jovan Boljarić je upamćen po pedantnosti i tačnosti, se i na delu posvedočilo 1871. godine, kada je to mesto dobilo novu srpsku školu, građenu po svim propisima. Za fond Sv. Save dao je mesni Školski odbor 1895. godine 10 f. priloga. Godine 1896. u Sečuju je predsednik crkvene opštine bio Mika Bugarić, a predsednik školskog odbora pop Dimitrije Janković. Raspisali su te godine stečaj za upražnjeno učiteljsko mesto, sa ponuđenom godišnjom osnovnom platom od 340 f. Učitelj sečujski je bio od 1897. godine Dušan Radojčić, kao stalni (tu i 1913), predsednik Školskog odbora Mladen Čimrak a školski staratelj Svetozar Ristić. Kada je episkop Lukijan 1899. posetio Sečuj, jedan starac siromašak, bivši zanatlija doseljenik iz Mohača, Dionizije Rašić priložio je javno 50 f. za Školski fond, “da se iz njega kupuju knjige deci”. A godine 1901. gostioničar Jovan Zalaj je poklonio o svom svecu Sv. Nikoli 20 kruna crkvi, a 40 kruna “sirotoj školskoj deci da se za Božić obuku”. Njemu su se crkveni zvaničnici javno zahvaljivali i decembra 1902. godine zbog drugog priloga. Tada je sa svojom suprugom dao 30 kruna opet školskoj deci za Božić. Godine 1905. srpska narodna škola ima jedno zdanje podignuto 1871. godine. Učitelj je Dušan Radojčić rodom iz Lipove u Baranji, nalazi se devet godina u mestu. Redovnu nastavu pohađa 51 dete, a u nedeljnu školu ide 28 starijih đaka.
    Broj Srba se u Sečuju nije povećavao, uglavnom je stagnirao, ali povećavao se broj stanovnika drugih naroda i vera. Naroda je bilo sve manje, a uz to je siromašio zbog uzimanja zajmova i kredita. Prodavana je zemlja, da bi se vratio dug, jer prihodi su bili slabi. Administrator Janković je 1896. godine primetio da je za deset godina oko 1890. godine, broj srpskih poseda u Sečuju smanjen za 1/4. Bilo je u mestu 1885. godine zapisano 648 pravoslavnih duša. Oko 1895. godine sečujski Srbi su bili pretežno ratari, manje je zanatlija. Pravoslavnih domova bilo je tada 129. U crkvu je po pisanju paroha na bogosluženjima bilo i do 25% populacije. Lepo crkveno-opštinsko imanje je bilo u to vreme zapušteno, pa je parohija osiromašila. Kada je episkop budimski Lukijan Bogdanović vršio kanonsku vizitaciju, svratili su ga u Sečuj. Bio je to grad, za koji se 1899. godine kaže: “negda slavna i bogata, a sad mala i siromašna opština, nekadašnje sedište naše slavne patrijaršije”.
    Po srpskom izvoru iz 1905. godine Dunasečuj je velika opština u kojoj živi 5607 stanovnika u 1167 domova. Srba je mnogo manje; ima 603 Srbina pravoslavna i 145 kuća. Od srpskih javnih zdanja tu su pravoslavna crkva i narodna škola. Crkvena opština je organizovana, skupština redovna, a predsednik Milan Pandurović. Crkva je u dobrom stanju, ali ikonostas je trošan. Crkveni imetak je 6 kj, ima parohijski dom i srpsko pravoslavno groblje. Paroh je pop administrator Petar Vesin rodom iz Paraga, tek je prispeo. Parohija je šeste najniže platežne klase, a parohija nema svešteničku sesiju.
    Početkom 21. veka u centru naselja nalazi se srpska pravoslavna crkva posvećena Letnjem Sv. Nikoli. Crkva potiče iz 1750. godine a toranj je prizidan 1795. godine. Hram je obnovljen 1889. i 1895. godine. Ikonostas je oslikao nepoznati slikar 1909. godine. U porti hrama nalazi se nekoliko spomenika iz 18. veka. Tako se tu nalazi ploča episkopa pečujskog-sečujskog Maksima Gavrilovića iz 1731. godine. On je u stvari bio sahranjen u staroj crkvi koji je izgoreo 1736. godine, a kada je napravljena nova bogomolja 1746. godine, odmah pored pa je spomenik ostao spolja u porti. Spomenik na nadgrobnom pločom vladike podigao je krajem 20. veka, paroh mohački a administrator sečujski pop Radovan Stepanov. Sečuj ima srpsko pravoslavno groblje, koje je ograđeno ali pokradeno i oštećeno jer su spomenici pokradeni, a nema ni centralnog krsta. Inače nalazi se severoistočno od grada je jednoj uzvišici pored Dunava. Spomenika ima popisanih 187 i uglavnom su na srpskom i slavenosrpskom jeziku.
    Cveta Vuković
    Porodica Vuković (od tri člana) je danas jedina srpska porodica u Sečuju. Istoričar Cveta Vuković koja se bavi zavičajnom istorijom, staratelj je srpskog pravoslavnog hrama u mestu. Cveta je inače profesor istorije u Srpskoj gimnaziji u Budimpešti. Tradicionalno se u gradu 28. maja održava narodonosnih folkornih ansabala, u organizaciji “Fondacije za Sečuj”. Pored pravoslavne crkve, u porti je uređena etnografska postavka u tzv. Srpskoj sobi.
    Izvor: WIKIWAND