Seoba Vojinovića

PIŠE: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja

Kada je kralj Stefan Dečanski vojvodi Vojinu dodijelio oblast Gackog i Zahumlja, tada počinje prva veća seoba naših predaka. U Gackom žive nekoliko decenija, sve dok 1368. mladi župan Nikola Altomanov Vojinović, strinu Gojislavu i njene sinove Stefana i Dobrovoja nije protjerao u Dubrovnik. Nikola se u Gackom, Užicu i Vučitrnu i sam kratko zadržao – do 1373. Tada su ga Tvrtko I,  knez Lazar i  1.000 kopljanika Lajoša I, pod vođstvom Nikole Gorjanskog, potpuno porazili.

Prodor Turaka s juga, centar srpske države i dio stanovnika pomjera na sjever. Premještanje je relativno lako, jer su sjeverne oblasti slabo naseljene. Poslije bitke kod Černomena, na Marici 1371. Turci su zauzeli srpsku oblast južno od Šar–planine. Prijestonica se izmješta u Kruševac, a vlastela se, sa sebrima i otrocima, doseljava na prostor sjeverno od Šar–planine. Sa svojim ljudima, jedan sin kralja Vukašina odselio se čak u Arad, u Ugarsku.

Nakon boja na Kosovu, despotovina se dugo održala, još sedamdeset godina, do 1459. tako da narod nije morao da se seli iz svih, već samo iz južnih srpskih zemalja. Prijestonica despota Stefana je Beograd, a Đurađa– Smederevo. Srbi skopskih i prizrenskih krajeva, s Kosova i Metohije, sele se u moravsku Srbiju, Zetu, Hercegovinu, Bosnu, a neki preko Save i Dunava.

Pred konačni pad, pred opasnošću koja se nadvila, mase Srba već se nalaze u Sremu i Banatu. Padom despotovine i moravske Srbije, mnogobrojni iseljenici iz okoline Kruševca, Beograda i Smedereva odselili su se u dinarske zemlje, a najviše u Bosnu. Drugi, u manjem broju, u Banat, Bačku, Baranju, Slavoniju, uglavnom na imanja despota i vlastele.

***

U etnografskoj literaturi o Vojinovićima, pažnju privlače sinovi velikog kneza Vojislava. Rodoslovi se uglavnom izvode od Stefana, dok je Dobrovoj gotovo nezapažen. Istorija nepovoljno žigoše župana Nikolu, naročito njegov sukob sa svetim knezom Lazarom, što se odrazilo i na njegovo mjesto u genealogiji.

Altoman, vojvoda, u vrijeme despota, prva je ličnost u Zeti. Stoluje u Baru i Podgorici. Njegovi sinovi Brajan, Marko, Đuro i Marota (Brajan je bio vojvoda u Srebrenici) i ostali Vojinovići, u Vučitrnu su se 1462. okupili, i s Turcima se žestoko sudarili; preživio je samo mlađani Vuk Brajanov.

Kada začu turski Sandžak beže,
Da s’ vojvoda Marko odmetnuo
Silnu vojsku on je sakupio,
I u rano jutro udario,
Na vojvodu i Vojinoviće;
Grad Vučitrn od’svud opkolio,
Opkolio pa ga zapalio,
……………………………………………..
Pa na Marka zagon učiniše,
Na juriš ga oni pogubiše,
A uz Marka i braću ostalu.
Niko živi tada ne ostade,
Do dva brata, Đuro i Marota,
Što sinovca Vuka ugrabiše,
Koga bjehu Turci ostavili
Kano d’jete od sedam godina.[1]

Turskim osvajanjem Srbije (1459), Bosne (1463), Hercegovine (1482) i Zete (1496) nastale su velike dinarske seobe u Hrvatsku, Slavoniju, Srem, mletačku Dalmaciju i kamenu tvrđavu, Crnu Goru.[2] Tada se iz temelja mijenjaju uslovi za razvoj srpskog naroda. Uništena je dinastija i najveći dio plemstva. Razorene su institucije, a crkva, koja djeluje u teškim okolnostima, jedino održava nekakav državotvorni kontinuitet.[3]

Kad’ Srbiju Turci osvojiše,
I prestoni grad joj Smederevo,
…………………………………………….
Bježe Srbi svak’ na svoju stranu;
Jedni bježe u zemlju Ugarsku,
Kod Matije, ugarskoga kralja;
Drugi bježe u Zetu ponosnu,
Kod vojvode Crnojević’ Iva.[4]

***

Nakon tri godine seljakanja po Staroj Srbiji i Vasojevićima, krijući se od Turaka, Vuk Brajanov se doselio u Moraču. Nešto kasnije, od Ivana Crnojevića dobio je titulu vojvode i imanja u Ljubotinju. S propašću Crnojevića, Vuk od Turaka nije imao mira; sa Šoćeve Glavice preselio se u Ozriniće, u selo Vojnović.[5]

Izgleda da Vuk i njegovi sinovi nijesu dugo ostali u Vojnovićima, i tamo su pali na krv i po predanju, početkom XVI vijeka, vraćaju se u Moraču; u Lješanskoj nahiji je zastao Vukov sin Bogdan – na Liješnju, u Rovcima, docnije su razvili moćnu porodičnu zadrugu.[6]

Liješnje je smešteno u Rovcima, u podnožju Lukanjeg Čela (2.048 m.n.v.) s lijeve strane, iznad okomitih stijena kanjona Mrtvice, na preko 1000 m. nadmorske visine. Tamo ima prilično oranica i livada. Za proljećne i ljetnje ispaše koristi se podnožje Lukanjeg Čela, i bukove šume Tustice i Veljeg Dola. Nekada su gustu šumu Vijenac, koja sa južne strane okružuje Liješnje, prema Cerovici, sječom pretvorili u pašnjake male vrijednosti.

Zaklonjeno planinama od sjevernih vjetrova, klima u Liješnju nije oštra, pa uspijevaju žitarice i krompir. Dosta ravno, sa tri veća zaseoka: Zaprevorje, Ravne Vrti i Kunak, selo čini cjelinu. U blizini se nalazi i Kuta. Liješnje je oskudno vodom, iako ga sa istočne i zapadne strane okružuju potoci Kičevac i Brankovac; potoci ljeti presušuju.[7] Na istočnim padinama Vojinovca smjestio se katun Liješnja – Doli i Cerovica.

***

Na sjeverozapadnom kraju Rovaca, opkoljeno sa tri strane visokim i strmim planinama, nalazi se Velje Duboko. Visovi i grebeni koji se okomito uzdižu iznad sela, predstavljaju prirodne prepreke u vidu potkovice. Velje Duboko ima nadmorsku visinu od 800 metara, dok je vrh Stožac, na planini Trebiješ, visok 2.227 metara, udaljen oko 10 km od sela.

Krajem XV vijeka, većina Rovaca pripada Hercegovačkom pašaluku. Prema predanju, zahvaljujući uticaju sredozemne klime, koja kanjonom Morače i Mrtvice dopire u Velje Doboko, u selu uspijevaju žitarice, voće i povrće; Turci ga nazivaju ”Mali Misir” – tamo su imali čifčije, ali u njemu nijesu živjeli.

U drugoj polovini XVII vijeka, zbog velikih kiša, izlilo se Kapetanovo jezero. Nabujala rječica Ponor, odnijela je sijena, zatvorila otvore pećina kroz koje je voda oticala, i stvorila jezero. Vodena stihija se okrenula prema Veljem Dubokom, i napravila je takvu pustoš i razaranje, da ga ni Turci nijesu više koristili.

U Veljem Dubokom tada dolazi do znatnih promjena u sastavu stanovništva. Tamo se sa porodicom doselio Tripko Guriš, koji do tada živi u susjednom Liješnju. Zauzeli su Donje Selo, oko rijeke Mrtvice, jer su u Gornjem Selu već stanovali oni koji su došli u prvoj polovini XVII vijeka.[8] U Veljem Dubokom borave tek do 1733.; te godine su pogubili kolašinske Turke. Znajući da mu tu više nema opstanka, bojeći se osvete, Guriš se odselio u Kuče, a njegovi sinovi Petronije–Petar i Marko u Dragovoljiće, u Župu kod Nikšića.[9] Podjela i razlaz na dvije strane, poslije ubistva Turaka u Rovcima, predstavljao je manevar da bar dio porodice preživi potjeru.

***

U Dragovoljićima su Petar i Marko čuli da su im kolašinski Turci na tragu – odmah su se sklonili u Bjelopavliće. Tamo su se kratko zadržali; put su nastavili prema Podgorici, jer su im se otac i braća već nalazili u Doljanima – Kučima. Kasnije su odigli u Vranj, u Klimente.

Izgleda da su i u Doljanima nekog ubili, pa su izbjegli u Zetu, u selo Bjelo- stavicu. Tamo su živjeli Lukačevići; kuću i zemlju su imali sa sjeverne strane Bjelostavice.[10] Poslije jedne svađe sa Lisičićima, prije više od 250 godina, u kojoj se istakao pop Boško–Bokun, Lukačevići su napustili ovo mjesto. Pop Boško je ubio Turčina, pa je morao da bježi u Vranj; poginuo je kod Zlegorice u Srpskoj. Njegova supruga se sa djecom preselila u Berislavce, ”gdje ih Turci, po majci popadiji, prozovu Popadići”.

Vranj se nalazi blizu albanske granice, a po Berlinskom ugovoru tuda je išla granica između Crne Gore i Turske. U putopisima Ivan Jastrebov kaže da je selo Vranj u Zeti Karađorđeva kolijevka. Lukačevići su Zeti dali 18 popova, i po tome se može suditi da je to istaknuto bratstvo.[11]

Da su ugledni, svjedoči i činjenica da su, nakog izbijanja rusko–turskog rata 1710. gramatu ruskog cara Petra Velikog, 1711. po savjetu Save Vladisavljevića, grofa Raguzinskog, rodom iz Hercegovine, vladici Danilu donijeli Srbi–pukovnik Mihailo Miloradović, starinom iz Hercegovine i kapetan Ivan Lukačević, rodom iz Podgorice.[12]

Peličić prenosi predanje koje porijeklo Karađorđevića izvodi iz loze bratstva Lukačević; oni su se svojatali po liniji istog porijekla – iz Zete i Vranja.[13]

U vrijeme kneza Aleksandra, posebno se, u organizovanju srpske vojske, istakao Jovan Lukačević. On je bio komandant u Kragujevcu, zatim komandant beogradskog garnizona i najzad glavnog vojnog stana. Odan je knezu Aleksandru, pored ostalog i zato što je bio njegov pašenog. Iz tog prijateljstva nastalo je kumstvo između kneževog sina kralja Petra I i Jovanovog rođaka Stevana, koji se bavio trgovinom, i kao takav, u Podgorici je bio veoma poznat.[14]

Lukačevići slave sv. Alimpija Stolpnika.

***

Tripko Guriš i njegovi sinovi zastali su i na vrelima rijeke Ribnice – preko Bratonožića su prebjegli u Vasojeviće.[15] Izvjesno vrijeme borave u ljevorečkom selu Lopate i Kovačici. Snažno je predanje da su iz Kovačice prešli u Kralje. I u Kraljima su pali na krv; u putu se, na Sitnoj Luci kod Andrijevice podijele – Tripko i pet sinova pođu prema Velici i Gusinju, a Petar i Marko put Đurđevih Stupova.

Izbjegavajući teritoriju Vasojevića, Guriš se doselio u Beran Selo; porodica je zajedno, preko Zaostra, stigli u Štitare gdje su savardak–brvnaru podigli na Pokućernici, ispod izvora Ljeskovac.[16] Zemlja se prvobitno mogla zauzeti tako što seljak prisvoji veliki posjed i usred takvog zemljišta ili na jednom njegovom kraju podigne kuću.[17]

Iz Štitara se, organizovana kao zadruga preselila mnogobrojna Tripkova familija u Godušu.[18]. Iz Goduše su prešli u Crnču, u Dolinu, gdje i danas pokazuju kućište, za koje drže da je mjesto gdje je živio Tripko Guriš.[19]

Nakon Tripkove pogibije: Jovan, Mitar, Simon i Radak nastavili su, oko 1750, put prema Srbiji. Simon se stanio u Bioski kod Užica, Radak u Bašini, Mitar u Mramorcu. Jovan se sa sinovima Petrom i Mirkom, doselio u Žabren, Petropolje, na Sjeničko–pešterskoj visoravni. Nakon nekoliko godina odselio se u Viševac, srez lepenski, okrug kragujevački, gdje je iza sebe ostavio u životu oba sina.

Antonije se zadržao u Crnči.

U današnjim Bubanjama ostali su Petar i Marko; Petar na Zalažđu a Marko na tkz. Markovom kućištu.

***

U Šumadiji je, prema Cvijiću, zgusnuta snaga svih srpskih zemalja, pa je životni put Guriševih potomaka, koji su bivakovali u toliko predjela, oličenje selidbenih tokova srpskog naroda tokom prethodnih vjekova. Premještanjem iz naselja u naselje, naši preci mijenjaju područja različitih srpskih i inorodnih plemena. To su vjekovi nemira, previranja, sukoba, saplemenjavanja, pogotovu doseljenika i njihovih slabijih porodica. Otuda su mnoga bratstva, kod kojih su obitavali Guriš i njegovi sinovi, svojatali Karađorđa kao svog srodnika.

 Iseljenici su, kao puž kućicu, nosili ime sela, potoka, planine, i po njima nazivali nove predjele. Tako je, u blizini Trijebina kod Sjenice, nastao i zaseok Bubanje. Ako su novi krajevi pusti ili slabo naseljeni, onda je lako. Teže su se prenosili nadaleko znana imena planina, rijeka i krajeva, jer su mjesta u zemlji doseljenja, već imala nazive, mada je bilo i takvih slučajeva.[20]

***

Po predanju iz Drobnjaka, Tripku je u Veljem Dubokom, ostala hroma ćerka Živana–Žiža, koja, iako se  plašila odmazde zbog turske pogibije, nije mogla da bježi. Na Tobolji je, u blizini sela Višnje, živio neki Ilija Radev, kovač, rodom iz Kuča ili s Čeva, koji se zbog krvi tamo sklonio. On je oko 1730. sa 16 godina, u vrijeme jednog napada na Turke u Podgorici, došao u Tobulju. Oženio se sa Žižom 1733, kada se Tripko Guriš i odselio iz Veljeg Dubokoga. Pod njenim uticajem promijenio je krsno ime i uzeo slavu njenog roda, Aranđelovdan. Zbog nje je napustio i kovački zanat.

Rovčani pričaju da je Ilija bio cijenjen i omiljen. Prvi je 1796. donio glas da je poginuo Mahmut paša Bušatlija, od čijeg je zuluma 1786. u Nikšiću, na prevaru, pogubljeno 60 Rovčana. Za muštuluk Rovčani su Iliji, da mu se bar unekoliko oduže, poklonili imanje Krug u Višnjama, sjeverno od Veljeg Dubokog, gdje je napravio kuću.

Žižići kažu da su ih Rovčani tako nazvali po vatri od ćumura koji je Ilija koristio za grijanje gvožđa u kovačnici, dok Andrija Luburić[21] navodi da su se prozvali po majci Žiži.[22] Ilija i Žiža su imali sedam sinova,[23] a njihovi sinovi svi po petinu, tako da je uskoro nastalo čitavo bratstvo.[24] Po predanju, napalo ih je 300 Brđana, koje je predvodio Andrija Nikić iz Pipera, ali su se Žižići odbranili i nanijeli im velike gubitke.[25]

U Drobnjak su se doselili 1818.[26]

Tako je najkraće tekla seoba kosovskih Vojinovića, u čije potomke, narodno predanje uvršćuje pjesmom opjevanog Tripka Guriša Vojinovića (Kneževića).

***

I Bubanje su se selili.

Mijailo Radovanov se doselio u Stožer; tamo se nalazi Bubanjsko groblje, Bubanjska ravan, Bubanjska voda–Bubanjuša. Njegovi potomci su se naselili u Bliškovu, Strugi–Kovrenu, Međanima, Trijebinama–zaseok Bubanje, Šušurama (Aleksići).P [27]

Simo Šurkov se odselio u Grbalj, u selo Vranović.

Radivoje Šurkov (Gutići) došao je u Bjelice, zaselak u Pećarskoj kod Bijelog Polja. Jedan Radivojev sin odseljen je u Stup kod Sjenice,  drugi u Guču, Dragačevo, u Srbiji, a treći je ostao u Bjelicama; poslije Prvog svjetskog rata u Rodijelje na mjesto Pićurica iz Bjelice se doseljavaju dvije kuće Gutića.

Danas Bubanje žive širom Evrope, Amerike, Novog Zelanda.

Seoba Vojinovića u Crnu Goru[28]

Kad’ Srbiju Turci osvojiše,
I prestoni grad joj Smederevo,
Zulum trpi narod i vlastela,
Od dva brata dva Anđelkovića:
Mihaila srpskoga čelnika
I Ahmeda bega Rumelijskog.
Koji – za to što se poturčio
Prek’ brata je Srbiju srušio.
Da bi svoja zadržao prava
Rumelinskog bega Berleg bega,
On je srpsku natjer’o vlastelu,
Da s’ poturči i da se pokori,
I na staro zaboravi pravo.
Ko ga nije htio poslušati,
Iz zemlje je morao bježati,
Da bi život i vjeru hrišćansku
Očuvao od poturčenjaka.
Bježe Srbi svak’ na svoju stranu;
Jedni bježe u zemlju Ugarsku,
Kod Matije, ugarskoga kralja:
Drugi bježe u Zetu ponosnu
Kod vojvode Crnojević’ Iva.
A vojvoda Vojinović Marko,
da ga nebi sudbina sustigla
kao ono đeda njegovoga
u Užicu župana Nikolu,
te mu oba oka iskopaše.
On pobježe staroj postojbini,
k’ bijelome gradu Vučitrnu.
Uz put kupi bratstvo Vojinović,
Od Vojnove žene obadvije,
Od Jelice sestre Dušanove,
Koja rodi tri slavna junaka,
Petrašina i još Vukašina,
I Miloša slavnoga vojvodu,
Koji ubi cara bugarskoga,
Usred boja kod Velbužda grada,
Pa ju svome ujaku predade.
Još pobjedi Turke na Pločniku
I pogubi turskog car Murata,
Na Kosovu usred boja ljuta;
I od druge Hercegovke mlade,
I ona je rodila junake,
Vojislava, pravoga vladara,
Koji uze sva majčina prava,
I zavlada zemljom Hercegovom,
Do bijela grada Dubrovnika
Sa dva brata obadva junaka,
Altomanom i Tomašem mladim.
Kada začu turski Sandžak beže,
Da s’ vojvoda Marko odmetnuo
On je silnu vojsku sakupio,
I u rano jutro udario,
Na vojvodu i Vojinoviće;
Grad Vučitrn od’svud opkolio,
Opkolio pa ga zapalio,
Da bi lakše Marka pobjedio.
Kad to viđe vojevoda Marko,
Sakupio i staro i mlado,
U b’jeloj se zatvoriše kuli,
Pa ovako braći progovara:
Dok su naši stari vojevali
Za kraljevstvo i za srpsko carstvo,
I za našu vjeru pravoslavnu,
O’ tad’ su nas Turci zamrzjeli,
A Srbi su od zavisti ljute;
Naša stara pogazili prava,
Pa se bili jedni sa drugima,
Dokle carstvo nisu izgubili;
Mi ga natrag vratit’ ne možemo,
Jer pomoći ni od kud nemamo;
Ma možemo junački umrjeti,
Ka’ što su nam stari umirali,
Zato, braćo, da se pričestimo
I zakletvu tvrdu uhvatimo,
Da se niko poturčiti neće,
Niti živ se predati Turcima.
Kako rekli tako uradili!
Dok su sveti obred završili
Turci od svud na njih napadoše,
Ispod kule vatru zapalili,
Kada viđe vojevoda Marko,
Da ć’ u živi oganj izgoreti,
On naredi da se juriš čini,
Pa što kome Bog i sreća dade.
Tada braća složno udariše
I kroz plamen Turke napadoše.
Đe udriše prolaz napraviše
I u malo što ne pobjegoše,
No se Turci brzo dosjetiše
U šest redi svud ih opkoliše,
Pa na Marka zagon učiniše,
Na juriš ga oni pogubiše,
A uz Marka i braću ostalu.
Niko živi tada ne ostade,
Do dva brata, Đuro i Marota,
Što sinovca Vuka ugrabiše,
Koga bjehu Turci ostavili
Kano d’jete od sedam godina,
Da ga vode u Stambola grada,
Kako bi ga tamo poturčili,
Janjičara turskog napravili.
Sa malijem Vukom pobjegoše,
Preko brda i preko dolina
Krijući se tri godine dana,
Dok dođoše u Zetu ponosnu
Na dvorove Crnojević Iva.
Divno ih je Ivo dočekao:
Naseli ih na kraj Gore Crne,
Kraj Crmnice, pitome krajine,
I široka Blata Skadarskoga,
On im dade staru Crkovinu,
Na Trnovu zemlju i planinu,
A Vuka je na dvor ostavio,
Da ga hrani dokle ga odgaji,
Pa kad Vuče momče odrastao,
Ivan njega postavi vojvodom,
I dade mu svoju imovinu,
Crnu Goru staru đedovinu,
Od širokog Blata Skadarskoga,
I Oboda grada bijeloga,
Do Lovćena, brda visokoga.