O plemenima, bratstvima, rodovima (s osvrtom na Bubanje)

24. maj 2014.

komentara: 9

Piše: Saradnik portala Poreklo Ranko Bubanja

U istorijskim izvorima pleme Banjani se pominje 1319, Drobnjaci–1354, Paštrovići–1355, Ćeklići–1381, Mrkojevići–1409, Bjelopavlići–1411,[1] Piperi–1416, Riđani–1430, Bjelice–1430, Mataguži–1430, Njeguši–1435, Majine–1435, Vasojevići–1444,  itd.[2]

Mapa crnogorskih plemena

Starija istoriografija, a posebno etnografija, smatra da crnogorska plemena potiču još iz doba doseljavanja Slovena. Organizacija plemena u srednjovjekovnoj srpskoj državi znatno se mijenja raspadom moćnog Dušanovog carstva. Za manje krajeve i bivše župe nastupa važan period okupljanja rodova u bratstva i plemena, da bi se sa dolaskom Turaka obnovila njihova stara forma.

Novija istoriografija, oslanjajući se na Jirečekovo tumačenje postanka plemena, ide korak dalje. Ona naglašava da ”stočarska katunska organizacija ima prevagu prilikom nastajanja naših i arbanaških dinarskih plemena”, dokazujući to podacima iz turskih deftera iz druge polovine XV i prve polovine XVI vijeka. Tada se u Crnoj Gori završava proces formiranja knežina i vojvodstava, da bi krajem XVIII stoleća pleme dobilo potpuni organizacioni oblik.[3]

 

Vukosavljević smatra da je za formiranje plemena u jednom dugotrajnom i složenom procesu neophodno postojanje zajedničke svojine i privatne imovine, plemenskih međa, teritorije, plemenske vlasti, plemenskih uredbi, osjećanja plemenske pripadnosti i zajedničkog dijalekta. To je krvna zajednica i teritorijalno–upravna organizacija[4] obrazovana federacijom rodova različitog porijekla ili uspostavljanjem plemenskog jezgra od jednorodnih bratstava.[5] Na usmenoj tradiciji koja izgrađuje svijest da su i bratstva različitog porijekla potomci jednog pretka, nastao je proces saplemenjavanja.

Osim krvnog srodstva, bitan činilac za konstituisanje plemena predstavlja i privredno–geografski prostor sa tačno ograničenom i neprikosnovenom oblašću, identičnom sa teritorijom “knežine”, sastavnim dijelom nahije, koji se ako treba i oružjem brani.

Broj knežina krajem XVII, odgovara broju plemena iz XIX vijeka. Plemenske teritorije, uglavnom male župe, nalaze se u dolinama rijeka, karsnim poljima, ili zgodnim kombinacijama dolina i pasišta. Po Bogišiću, župa ili “župno mjesto“ danas označava samo “predio gdje je pitomo, gdje nema snijega i gdje rađa vinograd“. Ime župe za izvjesne oblasti očuvalo se na primjer u Grblju, gdje rodovi i bratstva žive u nesumnjivoj koheziji.[6]

Najveći organ plemenske vlasti i demokratije bila je skupština, odnosno zbor, gdje pravo učešća ima svaki punoljetni plemenik. Glavnu riječ na skupštini vode glavari, starješine jakih bratstava i viđeniji plemenici.[7]

Bratstva su ‘’nastanjena uvijek u grupi, u zasebnim selima ili grupama sela”. Vuk Karadžić 1837. piše da Crnogorci i nemaju pravih sela. ‘’Tamo se samo za plemena zna, pa ako pojedina bratstva ili porodice, koje čine pleme i grade kuće na jednom mjestu, to se ne može nazvati selom, jer nema ni imena ni atara”. Svako veće bratstvo obično ima i crkvu. Ta pojava lijepo se i sada da pratiti u trebinjskoj oblasti.[8]

Bratstvenici se pomažu u svakom pogledu. Uvreda, nevolja ili pogibija jednog odmah se prenosi na čitavo bratstvo. To se naročito manifestuje u krvnoj osveti, koje po Crnoj Gori, Boki i među Arnautima ima još i danas. Na čelu bratstva nalazi se glavar, knez ili vojvoda, vojnički predvodnik plemena, za izvesne porodice u zadnje doba gotovo s nasljednim pravom. Plemena kao u staro vrijeme, žive demokratski. Imaju svoje običajno pravo, kao što su Grbaljski ili Vasojevićki zakon. Bratstvenici, predstavnici rodova, na redovnim ili vanrednim zborovima rješavaju razna pitanja; a nekad, čisto formalno, zadržali su i pravo izbora svojih starješina.[9]

Bitna karakteristika plemenskog društva, pa i našeg u Crnoj Gori, Brdima i Hercegovini, su česti sukobi. Krvna osveta, prisvajanje ili korišćenje tuđih pašnjaka i voda uzrok su plemenskih ratova. Siromašna zemlja i nerazvijena privreda prouzrokuju četovanje i pohode na teritorije drugih, upade na imanja i prepade na trgovačke karavane.

Hajdučija se pretvorila u privrednu granu što izaziva reakciju turske države, koja vojnim kaznenim pohodima pokušava da suzbije takve pojave. Stalne borbe i dugotrajno ratovanje za slobodu i nezavisnost razvili su kod Crnogoraca shvatanje da je pljačka junačko djelo, a rad nedostojan ratnika. To se odrazilo na narodne pjesme i tradiciju, koja znatno oblikuje svijest novih pokoljenja.

Crnu Goru tada karakteriše slaba javna bezbjednost i opšta pravna nesigurnost. Sporove, bilo kog karaktera, na osnovu običajnog prava, rješava bra- tstvenički i plemenski savjet i skupština. Najteža kazna, svakako je protjerivanje iz plemena i oduzimanje imovine. Međuplemensku slogu najviše remeti krvna osveta, ali ne toliko da bi ugrožavala svijest o jednorodnoj zajednici učvršćenoj vjerom, jezikom, tradicijom i zajedničkom borbom.

Tradicionalna organizacija sela, društvena zajednica zasnovana na srodstvu širih razmjera – bratstvu, u izmijenjenom obliku i danas se zadržala. To više nije srodstvo u punom značenju tog pojma, već samo ostatak nekadašnje čvrste bratstveničke i rodovske organizacije. Kada se pomenu rodonačelnici plemena, nekako se nameće misao da su oni u početku obrazovanja plemenskih zajednica, ustvari bili starješine pojedinih stočarskih katuna, kakav je vjerovatno bio Vaso, Ozro, Pipo i drugi.

Katun je srodnički povezan, a prema okruženju vojnički organizovan. Prirodno, kada naraste, dijeli se na nove. Jasno da će braća i sinovi dotadašnjeg katunskog prvaka, po pravu nasljeđa, postati starješine novonastale katunske grupe – novoodijeljenog katuna;  katun je bio zametak plemenske zajednice.

Poznato je da iz svog zavičaja, iz straha od osvete, pojedinci bježe u etnički tuđu sredinu. Čera je iz Albanije došao u Veliku, oženio se i od njega je nastala grupa novih rodova. To je i osnov za nastajanje predanja o srodstvu i dalekom zajedničkom porijeklu nekih arbanaških i crnogorskih plemena, koja su se vremenom toliko razvila da su postala skoro nevjerovatna. Erdeljanović zato i misli da ona “moraju imati” staru podlogu i “nečega stvarnog”.

Na stvaranju predanja presudno utiču odgovarajuće istorijske okolnosti. U besudnim vremenima kada je državna vlast, naročito u zabačenim područjima, labava ili nikakva, preovlađuje zakon sile i pravo jačeg, pa prirodno da se slabiji nužno poziva i oslanja na snažnijeg. Po plemenskim mjerilima, jer krv nije voda, srodnike u nevolji valja pomoći, braniti, svetiti. Zato se rođaštvo, srodstvo i svojtljivost, recipročno potrebno svima, jednostavno i izmišlja.

Predanja da pojedine grupe ljudi potiču od braće, poznata su i starim balkanskim narodima. Vjerovalo se da su od unuka kiklopa Polifema–Iliriosa, Keltosa i Galosa, narasli Iliri, Kelti, Gali i drugi.

Motiv o srodstvu ima za cilj da pozove na okupljanje, solidarnost i samozaštitu. Tako, ako se kod susjeda javi predanje o trojici braće, zašto da se ne doda još jedan? Čak i više njih. To su susjedi koji su potrebni jedni drugima, koji sarađuju i međusobno se orođavaju. Pa zašto predak nekog bratstva ne bi bio brat one trojice? Ili polubrat? On može biti izmišljen, ali time niko ništa ne gubi, a u određenom smislu dobijaju svi. Ovo je jedan od razloga postojanja brojnih predanja o zajedničkom porijeklu.

Kučima etnička i religiozna različitost nije smetala da se grupišu i smatraju jedinstvenim plemenom, bez obzira što su vremenom neki prihvatili islam. Islamizirani, barem u prvi mah, kada treba i kada mogu, štite i brane rođake hrišćane.  I obrnuto.

Pitamo se da li su pametnije radili naši neuki oci, kada su iznalazili zajedničke pretke ne bi li tako, preko tih predanja, bili braća i srodnici, i na osnovu toga pomagali se i sarađivali, ili ono što danas mnogi čine kada brižljivo nastoje da pronađu razlike, odvoje i u određenom smislu zavade ljude?[10]

 

***

       Zajednička osobina patrijarhalnih društava i etničkih zajednica bio je život u velikim plemenima, bratstvima, zadrugama. U tursko doba stara srpska zadruga izrazito napreduje i jača. Vlast, zbog potrebe ubiranja poreza, jasno razlikuje inokosne i zadružne porodice, pri čemu sankcioniše grupisanje u veće cjeline.[11]

Turci nijesu uvijek sprečavali formiranje zadruge, budući da je jaka zajednica u stanju da nosi veći teret i dažbinu. ”Jer dok iz zadruge trojica stoje na granici pod oružjem i odbijaju navalu neprijatelja, dotle otac ili četvrti brat, ostavši doma, vrši, sa ostalom čeljadi, zadružne poslove običnim poretkom i tim načinom podmiruje opšte i privatne poslove, čega već nije moglo biti kod inokosne porodice”.[12]

 

***

       Bratstva se dijele na složena i jednostavna, a karakteriše ih tradicija o krvnom srodstvu, bratstveničkom imenu, slavi i prislužbi, zabrani sklapanja međusobnih brakova, zajedničkoj svojini u komunu, pašnjaku, lovištu, starom vodopoju za stoku i zabranu za sječu šume.[13] I kod muslimana, bez krsnog imena, postoje bratstva.

 

***

       Bratstvo sačinjavaju rodovi, rodove trbusi, trbuhe kuće, a kuće porodice i domovi. Iz porodica sa mnogo muške djece nastaju jaka bratstva. Takav slučaj je i sa potomstvom Tripka Guriša Vojinovića (Kneževića).

Na osnovu rodoslovnih lista u bratstvu Bubanja, lako se može zaključiti da se Tripko Guriš u dolinu Lima doselio oko 1740. Gurešići tvrde da su se prvo nastanili u Goduši, a zatim su prešli u Crnču, u Dolinu, gdje su imali i kuću.[14] Petar skućio se na Zalažđu, u Bubanjama, na mjestu koje se često naziva i Selo.[15] Od Tifrana do Krša Femića, Bubanje su najstarije bratstvo.[16]

Bubanje se dijele na četiri velika roda ili grane (po Petrovim sinovima): od Šurka su Šurkovići, od Milovana–Milovanovići, od Koje–Kojići i od Radovana–Radovanovići.

Šurkovići su: Šajići, Radulovići (Miljanovići, Aksovići), Ludići, Janićijevići, Jankovići, Dadići, Upanjci (Vukmanovići, Dmitrovići), Trifunovići (Radovići), Jovanovići, Andrijići, Đeloševići (Šćepanovići), Perovići u Grblju, Gutići u Pećarskoj.

Milovanovići: Galjovići (Mitrovići), Macunovići, Pekići,  Čagonjići, Jevtovići, Kavazovići.

Kojići: Savići, Đurovići, Vidojevići (Perovići), Mamići, Gvozdovići, Veljovići, Ćurdići, Milanovići, Miloševići i Krsmanovići.

Radovanovići: Zarići, Dilevići, Ilići, Uroševići, Mulevići, Pavlovići, Neškovići, Ristovići, Vukovići, Mićovići, Aleksići i Gavrilovići.

 

***

       U Bubanjama pamte da su Turci prilikom nekog pohoda, logor postavili u Podima, pored Lima; izgleda da su tamo duže boravili, čim su potrošili zalihe soli.[17] Od bega iz Lozne, paša je čuo da neki mještani imaju dva tovara soli pa im je poručio da je odmah predaju vojsci.[18] Nemajući kud, braća Petar i Marko su donijeli so.[19] Turci su htjeli da im plate ovu važnu životnu namirnicu, ali su oni to odbili i zatražili su imanje u vlasništvo.

”Dobro, pokloniću vam onoliko zemlje koliko možete da ogradite za jedan dan” –  odgovorio im je paša.

Braća nijesu stajala skrštenih ruku, niti su namjeravali da pletu ”plot i vrzinu” već su atar od Stijene do Brzave, Kaludre i Lisikrša zagradili tako što su na razmake zabadali grane u zemlju. Kada su završili, došli su kod paše i objašnjavajući šta su omeđili, uzvikivali su: ”Bu–bana”, što bi, u slo- bodnom prevodu s turskog, značilo: ”To je naše”. Kada je shvatio koliko su ome- đili, i sam iznenađen paša je progunđao: ”Bu–bana”, što bi se sada moglo protumačiti kao: ”To je bilo moje, ali više nije”. Pašina se ne poriče, dao je riječ, i braći je dodijelio obećanu zemlju. ”Stari ljudi su pričali da je svojinu nad zemljom turski car potvrdio beratom, koji se u manastiru Nikoljac čuvao sve do 1862.”[20]

Za naziv sela kao ime, a porodici kao prezime, počeo je da se koristi uzvik, Bu–bana.[21] U govoru,  metatezom,  nse izgovara kao nj, odnosno Bubanja.[22] U oblastima plemenskog života kad neko bratstvo vrlo jako priraste, onda ono, šireći se, nametne ime svoga sela ili svoje vlastito ime cijelom pre- djelu.[23] Bubanje prezime nijesu dobili po nazivu predjela, već je predio dobio naziv po bratstvu. Promjenom prezimena prekinut je kontinuitet u pamćenju starog porijekla od roda Vojinović. Doseljenici koji su se prezivali po mjestu stanovanja, uvijek su izazivali podozrenje drugih vasojevićkih bratstava.[24]

 

***

       Nekoliko godina kasnije Turci su za neku svoju svadbu, od Bubanja tražili da im pošalju kovača. Bubanje su imali i kovačnicu; o konjima se tada brinulo kao o sebi. Iz Bubanja su došli Radovan Petrov i Markov sin jedinac.

Dok su se svatovi okupljali, Turci su se veselili, svirali su u zurle i udarali u bubnjeve. Radovana i Markvog sina Turci su odmah počeli da nagovaraju da se poturče. Radovan je to odbio, oteo je bubanj i počeo da bježi. Turci su pripucali i ranili ga. Kada je vidio šta se desilo, Markov sin je prihvatio islam, i od njega su nastali Šabotići.[25] Radovan je ubrzo i umro, a žena mu se vratila u Stožer, u svoj rod, u porodicu Joksimović; tamo se kasnije i udala za nekog Živkovića.

U predanju ovaj događaj nije vremenski određen, i pogrešno se vezuje za nastanak prezimena bratstva Bubanja. Naši preci, već Bubanje, imali su ima- nja i kuće na lijevoj obali Lima.[26] Bojeći se osvete, prekora, ili zbog drugog razloga, Marko i njegova porodica su oko 1765. napustili Bubanje.[27]

U jednom intervju, dr Smajo Šabotić kaže: Mi Šabotići tačno znamo svoje porijeklo o čemu sam pisao u magistarskom radu. Što se Šabotića tiče, mi vodimo porijeklo od rovačkog knjaza Tripka Gurešića iz rovačkog sela Velje Duboko, gdje još postoji razvalina njegove kuće s kraja XVII vijeka.[28]

Mjesto gdje se nalazila Markova kuća u Bubanjama, i danas se naziva Markovo kućište. Bilo kako bilo, tek u bratstvu Bubanja, u prvih nekoliko pasova, niko sinu nije dao ime Marko. Da potomke učvrste u vjeri, i osiguraju da se tako nešto ne ponovi kasnije, u Bubanjama, uvijek postoji jedan ili dva sveštenika.[29] ”A to zacelo ne bi učinili i ne bi mogli učiniti ljudi, koji su bili bez značaja i koji su pripadali nižim društvenim redovima”.[30]

 

***

       Lutovac piše da su različita mišljenja o imenu i porijeklu bratstva Bubanja. Jedni govore da su ime dobili po bubnju (jer je njihov predak imao i kovačnicu u Zalažđu gdje se najprije naselio). Drugi kažu da su porijeklom iz Bubića u Bjelopavlićima. Otuda su pošla tri brata i u putu se na Sitnoj Luki kod Andrijevice podijeli.

”Od jednog su Bubanje, od drugog Radevići u Velici, a od trećeg Šabotići.[31] Šabotići muslimani u Tucanjama, ističu da su od Bubanja, što i Bubanje potvrđuju”. Na kraju, Lutovac je neodređeno zaključio: ”Vjerovatno će biti da su Bubanje starosjedioci ili davni doseljenici koji su prezime dobili po bubnju. Kao dokaz starine može se sa sigurnošću uzeti i svojina zemlje koju im je turski car beratom potvrdio”.[32]

 

***

       Lutovac navodi da Bubanje, do pretka Radovana, broje 10 pojaseva i da slave sv. Haralampija.[33] Slučajno ili namjerno, Petar je zamijenjen s Radovanom, pa je za rodonačelnika bratstva uzet njegov sin. I drugima se dešava da izmiješaju srodstvo. Često su u rodoslovima otac i sin upisani kao braća, a onaj što je nosio očevo ime, kao kod Kojića – Milan Milanov, u većini nije ni zapamćen. U tradiciji se pamti jedan Radovan – to je sin kneza Bogdana.

Petar se oženio Nedom iz bratstva Mihailović (Braunović).[34] U dva bremena imali su četiri sina, u prvom Šurka i Koju, a u drugom Milovana i Radovana.

Šurko je imao: popa Milovana, Vučića, Vukadina, Sima (Grbljani), Radivoja (Gutići), a neki dodaju i Jovka.[35]

Od Milovana su: pop Đorđije, pop Rade–Ćićko, pop Dmitar, i Luka.[36] Pop Đorđije je imao: popa Iliju, Petronija, Petra, Radula i Radivoja. Pop Dmitar je imao Radovana[37] i Aleksu, a pop Rade, Vukmana–Ćora.

Od Vučića su: Jovan, Trifun, Stefan i Andrija.

Simo je imao Jova[38] i Petra–Pera; u dokumentima se Pero Simov pominje 1848.[39]

Radivoje je imao tri sina: Luku i još dvojicu; Luka je imao Dmitra, Antonija i Nikolu.[40] Gutići kažu da se njihov predak poslije ubistva nekog Turčina, iz Bubanja doselio u Pećarsku. Oženio se i imao je tri sina. Plašeći se turske osvete, promijenili su prezime i po majci Guti nazvali su se Gutić.

Jovko je ima Đeloša.

Milovan je ima Tomaša, a on Milovana, Perišu, Jevta, Radonju i Vukadina.

Koja je imao Savića, Petra i Milana. Petar je imao Luku, Milana i Spasoila.

Radovan je imao dva sina: Miliku i Mijaila.[41] Milika je imao: Milovana, Jovana i Radonju.

Radovanova udovica se sa Mijailom, oko 1765–1770. vratila u svoj rod u Stožer, i od tog deteta sada (oko 1930., primjedba R.B.) ima 15 kuća.[42] Mijailo je u Stožeru imao Sava i Sima.

Od Sava[43] je Pavle,[44] Neško, Risto, Aleksa, Petar, Milija–Mićo i Vuk.[45]

Simo je imao Gavrila.

 

U Crnoj Gori, do početka ovog vijeka, dječaci su većinom nosili ime oca, strica, djeda, davnog pretka ili crkvenog praznika na sam dan rođenja. To je razlog da se imena često ponavljaju. I u bratstvu Bubanja prepoznajemo ovaj drevni običaj.[46]

 

U Bubanja je, u prvih nekoliko pasova, jedan od sinova obavezno nosio ime Petar ili Milovan. Tek je pop Dmitar, u četvrtom pasu, sinu dao ime Radovan. Radovan nije rodonačelnik bratstva Bubanja, već su oni Lutovcu u Bubanjama, tada tako rekli i toliko nabrojali. Do Radovana, Bogdanovog sina, od koga porijeklo izvodi nekoliko bratstava ima još predaka.[47]

Ako iz ranije poznatih rodoslova uporedimo pasove Jeftovića, Milikića, Ludića, Aksovića, Krsmanovića, Galjovića i drugih, zapažamo da kod pojedinih trbuha postoje značajne razlike, što navodi na pomisao da neki preci nijesu ni upisani.

 

***

       U Bubanjama se može čuti da su im srodnici Ralevići. U hronici o Kaludri, Blažo Ralević piše da je neispitana prošlost Ralevića i njihovih srodnika: Adrovića, Đuričana i ceklinskih Veličana; tačno je da potiču iz Župe ceklinske, ali ne od Đuraškovića – kako se to dosad pogrešno mislilo, već od tamošnjih starosjedilaca koji su se iz ekonomske nužde raselili još prije 300 godina.

Migracija je bila 1670. Braća, stričevi i ostali rođaci ove etničke grupe prvobitno su porodično došli u okolinu Plava. Tu se desilo nešto tragično. Predanje kaže: aga im ubio brata. Jedan od ucvijeljenih,  zauzvrat,  još istog dana, ubije aginog sina. Posle osvete usledilo je panično bjekstvo. I to u toku iste noći.

Tri ili četiri brata (Stoleta, Vučeta i Panto, svakako i Rade), dočepala su se planinskog kraja lomne Velike pod Čakorom jer su Radevići nesumnjivo naši (Ralevića, primjedba R.B.) rođaci. Rade se zaustavio najbliže – u Veliku pod Čakorom, s namjerom hajdukovanja pri planini. Jedan im je stric, Vuk–Đurica, ostao u današnjoj Đuričkoj Rijeci.[48]

Radovan, (predak Ralevića, primjedba R.B.), duže luta i traži novo stanište. Pronašao je zabitu Kaludru; po svoj prilici sa stricem Stankom. Iz toga bi proizišlo da je Stanko brat Vukov, a Radovan (Rale), u naponu snage i moći – njihov sinovac.

Andrija se otisnuo najdalje – čak u Bihor. Za njega dugo nijesu znali. Pa i tu je bio u opasnosti. I da bi nekako doskočio i prkosio krvniku, dobrovoljno se poturčio. Jedino je tako i mogao da mu se suprotstavi. Nije dobio agaluk, niti ma kakvu privilegiju – sem Vrbicu u svojinu i sigurnost, što mu je i bio cilj. Kasnije je češće obilazio braću. I ne samo on, nego su i Adrovići  dolazili na slavu kod Ralevića sve dok vojvoda Miljan nije popalio Bihor i Vrbicu.[49]

U Velici, Ceklinjani žive oko 250 godina.[50] Slave svetog Alimpija, a prislužuju Đurđev dan.[51] Zbog slave se svojataju sa Bubanjama i drugim Ali- mpijevićima u Beranama.[52]

***

       Fokusirajući samo jedno mjesto na dugom putu seljakanja naših predaka, mogli bi reći da su Bubanje iz Dragovoljića, Bjelopavlića, Zete ili čak iz Vasojevića – sa Sitne Luke. Izvjesna tradicija da su u Bubanje došli iz Bjelopavlića ne znači da su Bjelopavlići!P PBjelopavlići su samo usputna stanica – braći Petru i Marku. Ako neko tvrdi da su Bubanje Bjelopavlići, onda neka kaže iz kojeg bratstva i mjesta – i zašto ne slave sv. Petku?

U Bjelopavlićima, u plemenu Bubić, o Bubi njegovi potomci prilično znaju. To što naše prezime i njegovo ime imaju sličan korijen, ne znači da su Bubanje Bubići. Tako je i sa Bubonjama. Ako se Bubanja pročita kao Bubonja, pa se tada slučajno javi neki Bubonja, to nije dovoljno da mu se pohrli u zagrljaj i kaže: ”Zdravo rođače”![53]

 

Da Lutovac nije ubijeđen da su Bubanje Bjelopavlići, vidi se iz sljedećeg: ”Interesantno je iznijeti sastav stanovništva (za Beransku kotlinu), po plemenima i krajevima iz kojih je ono došlo; na Vasojeviće dolazi 40, a na ostala plemena oko 60 odsto”.

 

Vasojevići su: Joksimovići, Delevići–Cemovići, Zečevići, Sajčići, Bajići, Mićovići, Mališići, Obadovići, Ćeranići, Golubovići, Čukići, Bojovići, Mikovići, Dabetići, Guberinići, Kastratovići, Đukići, Đurišići, Pantovići, Vukićevići, Labovići, Ćorci, Stijovići, Boričići, Dubaci, Jovančevići, Todorovići, Nenadovići, Bajići, Akovići, Osmajlijići, Malevići, Neradovići, Kikovići, Orovići i dr.

Kuči: Zagrađani (Trifunovići, Sekulići, Cikići, Mijajlovići, Jevrići, Šćepovići), Mitrovići–Birovi, Komatine, Anđići, Božovići, Kuči, Savovići, Lajinovići, Popovići u Zaostru i dr.

Piperi: Lutovci (Đurkovići iz Lutova), Šćekići–Ojdanići, Piperi u Docu i Cimbaljevići.

Bratonožići: Bukumire, Veljići, Koraći, Vujovići, Gudovići – Jelići, Barjaktarovići, Premovići, Bismiljaci (Dobrašinovići, Vukovići, Janjići, Novovići i dr.).

Drobnjaci: Bućkovići, Tmušići, Babići, Tomovići, Asovići, Devići, Ivovići i Šekularci u Gornjim Selima.

Bjelopavlići: Pešići, Simonovići, Kljajići i Bagaši.

Rovčani: Bogavci, Merdovići, Došljaci i Pođani.

Moračani: Dulovići i Radovići.

Stara Crna Gora: Ceklinjani (Popovići, Tomaševići, Pajkovići, Radičevići, Veskovići, Đokići, Labudovići, Đuraškovići, Ralevići), Obradovići, Kneževići, Popovići u Budimlji i Senići”.[54]

Iz Bjelopavlića svoju starinu dovode brojna jaka bratstva u Gornjim Selima i Zaostru: Pešići, Šćekići, kojih ima i na Polici (Babino), i njima bliski Ojdanići i Raičevići, Nišavići, zatim Radnići, Senići, Lončari i Kljajići; posljednjih je više u Zagorju.[55] Bratstva ove grupe slave sv. Petku,  a ima ih oko 270 kuća.[56]

U antropogeografskoj studiji Bihor i Korita, Lutovac napominje da su se iz Bjelopavlića doselili: Bubanje (sv. Alimpije), Bjelopavlići (sv. Petka), Pavićevići (sv. Petka), Lakići (sv. Petka), Veličkovići (sv. Petka), i muslimani Šabotići, Cikotići i Marijići. Bjelopavlića po njemu, ima 8 rodova i 73 kuće.[57]

Činjenica je da Bubanje porijeklo ne dovode u vezu sa pomenutim bratstvima, iako neki oblik rođakanja postoji sa Ceklinjanima, i to uglavnom sa Ralevićima, pa se prethodna konstatacija ne može prihvatiti kao tačna.[58]

 

 ***

       U Bubanjama, bratstvo skoro da i nije imalo vremena da pod turskom upravom uspostavi čvršću unutrašnju organizaciju; starješina je uglavnom bio pop i kmet.[59]

U Bubanjama se zna za:

 

  • Joka Perišinog,
  • Dila Đolevog,[60]
  • Ljubomira Đurovog,
  • Boška Milijinog,

 

U Bliškovu za:

 

  • Steva Mihailovog,

 

U Vasojevićima kmet znači isto što i glavar. To je titula stečena ličnim ugledom, poštenjem, mudrošću, dovitljivošću, pismenošću, rečitošću. Kada se danas za nekog kaže da je glavar, ban ili kmet, to značiti da je pametan, okretan, i pravičan čovjek koji nema plemensku titulu, ali ima veliki lični i socijalni značaj za sredinu u kojoj se kreće, radi i živi.[61]

”Kakogođ što je obor–knez glava od knežine, tako su kmetovi od sela. I oni sude seljacima koje za što, osobito kad se ko dijeli, ili čija stoka potre što kome. Kad koga Turci zatvore, kriva ili prava, oni idu te se mole za njega, i molba im se ponajviše prima: da je ko najkrivlji, kad oni sa selom skoče, izbaviće ga (plativši štogođ prema krivici i prema krivcu); ali koga oni odadu, govoreći paši ili kadiji: ”mi ga među se nećemo, tvoj sevap naš dževap, pogubi ga” – onoga već nema.[62]

Kmet je nekad prvenstveno bio čovjek koji u određenom slučaju vrši sudsku funkciju. To su seljaci koji presuđuju neznatne sporove i sitne potrlice, kod nekih, izabrane sudije koje sačinjavaju Krvno kolo, Sud dobrih ljudi, Porotu. Oni su kmetovi dok kmetuju, dok spor ne presude i privatno – pravna potraživanja ne izglade, bez obzira što među njima ima knezova, vojvoda, i serdara.

Kmetovi vlast crpe iz ugleda koji uživaju, i iz snage i autoriteta bratstva kome pripadaju; ukoliko je bratstvo silnije, utoliko njegov prvak ima veću vlast.63]

 

***

       Potomci Tripka Guriša Vojinovića (Kneževića) danas žive u Bubanjama, Crnči, Tucanjama, Drobnjaku i Srbiji.[64] Nekoliko porodica Bubanja promijenilo je prezime u: Mitrović, Radović, Gutić i Aleksić.

 

 



[1] Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 82.

Bjelopavlići se, zajedno sa Ozrinićima, Maznicama (?) i Malonšićima u pisanim izvorima prvi put spominju 1411. Predanje Bjelopavlića veli da je njihov rodonačelnik Bijeli Pavle bio sin Leke Kapetana (Leke Zaharije) i da se preselio među Lužane, ranije stanovnike u sadašnjoj oblasti Bjelopavlića, iz Dukađina, i to kad su Peć i Prizren pali u turske ruke, što će reći sredinom XV veka. Petar Šobajić istraživač prošlosti Bjelopavlića, zbog toga je dopuštao mogućnost da se Bijeli Pavle naselio među Lužane već u XIII veku ili najdocnije u prvoj polovini XIV veka. On odbacuje mišljenje da je ime Bjelopavlići postajalo pre doseljavanja Dukađinaca. Ali se meni čini da se sa više razloga može uzeti da su Mitrovići (Dimitrovići) stari Bjelopavlići (možda katun koji se ranije spustio u oblast koja se zvala Bjelopavlići), a da su Dukađinci naselili Bjelopavliće sredinom XV veka i da su se stopili sa Mitrovićima. Ovakva hipoteza složila bi se sa predanjem u pogledu vremena, ali se ne bi složila sa tradicijom da naseljeni Dukađinci potiču od Bijelog Pavla. Bubići su se naselili u Martiniće iz Hota, u XV veku, i to svakako posle 1455. i 1460. jer se tih godina spominju Lužani još uvek kao jaka jedinica. To pokazuje i broj pasova kod Bubića koji do Bijelog Pavla nabrajaju 13 pasova, a Mitrovići 17 do 19. Kod samih Bubića održalo se predanje da su se doselili posle Bijelog Pavla. Jedan dio Bubića preselio se u Vražegrmce i pod njihovim glavarstvom izvršeno je ujedinjenje tri najstarija dela Bjelopavlića (Martinića, Mitrovića i Vražegrmaca) uz priznanje turske vlasti.

[2] Đorđe Vukotić – Čevski, Pleme Čevljani ili Ozrinići, KIZ Knjigoteka, Beograd, 1998. str. 34.

[3] Petar Pejović, Ozrinići – pleme Stare Crne Gore, Beograd, 2004. str. 93.

[4] Ibid, str. 94.

[5]Đurđev, Postanak i razvitak brdskih, crnogorskih i hercegov… plemena, CANU, Titograd, 1984. str. 85.

[6] Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 67.

[7] Petar Pejović, Ozrinići – pleme Stare Crne Gore, Beograd, 2004. str. 96.

[8] Vladimir Ćorović, Istorija srpskog naroda, treće izdanje, BIGZ, Beograd, 1995. str. 67.

[9] Ibid, str. 67.

[10]Mirko Barjaktarević, Stanovništvo slovenskog porijekla u Albaniji, Simpozijum, Cetinje, jun, 1990.

[11]Srpska srednjovjekovna porodica u oblasti Brankovića, SANU, Beograd, 1998. str. 394.

Ako se koji od raje, u vremenu kad se za državu naplaćuje porez, sakupe u jednu kuću sa svojom rodbinom i porodicom pod izgovorom da svi sastavljaju samo jedan dimnjak – kuću htejući da se koriste s tim što je u beratu zapisano: ”toliko će se plaćati od jedne kuće”, to se neće dozvoliti ako je od štete po državne prihode.

[12] Ibid, str. 394.

[13]Petar Pejović, Ozrinići – pleme Stare Crne Gore, Beograd, 2004. str. 100.

[14] Nikolom Gurešićem, razgovor sa autorom, Podgorica, maj, 2003.

[15] Vidi: Miloš Ostojić, Vasojevići u svijetlu onomastike, Stupovi – Podgorica, 2001.

U Vasojevićima se ranije za kuću govorilo selo. Očigledno, pošto se u blizini nalaze Bubanje (bubanj – dobošar) i Štitare, da su na ovom prostoru, u razvijenom nemanjićkom feudalizmu, postojali ”dobošari” i ”štitari”. Štitari su bili seljaci vojnici.

Ostojić očigledno nije shvatio izvod iz Pomenika manastira Šudikove, inače ne bi ovako zaključio.

[16] Protojerej stavrofor Milun Femić nabraja devet pasova. Femija se sa sinovima doselila u Krš; tada su u Prijelozima živjeli Mihailovići (Braunovići).

[17] Milika J. Bubanja, Zajačar, rukopis, 1985.

Krstareći dolinom Lima, Turci odluče da na Šćepanici podignu tabor – mora da su tamo duže boravili čim su uspjeli da potroše zalihe soli. Tragajući gdje da je nađu, uhode obavijeste pašu da preci Bubanja posjeduju čak dva tovara; paša ih odmah pozove i kaže im da hoće da je kupi. Izbjegavajući odgovor, Bubanje mu saopšte da je njima zemlja potrebnija od novca. Paša shvati šta oni hoće i dodijeli im atar od Ploče pored Lima, gore u brdo do Lisikrša, i pored rijeke Brzave u pravcu sela Zagrad do blizu Rujišta.

Bubanje kasnije malo zabogate; tada se beg iz Lozne prisjeti da im traži polovinu prihoda od imanja i stoke. Mislio je da nakon toliko godina ona pašina odluka ne važi. Predosjećajući šta sve može da ih snađe, Bubanje su napismeno imali da je zemlja njihova i nijesu pristali da Ćoroviću plaćaju dažbine već su poveli spor i žalili se sultanu. Na dvoru su vidjeli da Bubanje o vlasništvu imaju pismeno od paše, pa odmah presude u njihovu korist. Za zemlju dobiju tapiju ispisanu na bivoljoj koži, koja se u manastiru Nikoljac u Bijelom Polju čuvala do 1912. kad joj se izgubio svaki trag.

[18]M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 18.

Kada je Hajdar – paša pokoravao Bihor, stanovništvo se iz ovih sela razbjeglo, sem Baja, pretka današnjih Bajovića. Paša je, kaže predanje, i njega zatvorio, ali se on otkupio tako što je vojsci dao ”stranu soli” koju je zakopao u pećini; za tu uslugu dobio je Jagnjilo – zemljište oko kuće. Paša je poklon propratio riječima: ”Proklet bio ko vam ikad zulum učinio ”.

[19] Petar Pejović, Ozrinići – pleme Stare Crne Gore, Beograd, 2004. str. 35.

So se uglavnom nabavljala na trgovima. Značaj obezbjeđivanja nabavke soli vidimo iz ugovora, iz 1693. koji su Mlečani sklopili sa crnogorskim plemenima, među kojima i sa Ozrinićima. Po tom ugovoru, Crnogorci su, sa izvjesnim popustom, mogli kupovati so u Kotoru, ali uz obavezu da svoje proizvode ne iznose na druge trgove (među njima i turske). Na kotorskim trgovima so se nabavljala sve do početka XX vijeka; prenosili su je na tovarnim konjima, a u nuždi i žene u bremenima.

[20] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 86.

[21]U knjizi o Vojislavljevićima, Radoslav Rotković prenosi prepis Ugovora od 20. avgusta 1189. potonje zetske knjeginje Desislave sa Dubrovnikom, o ustupanju dva broda. Po njemu, između ostalih, ovaj ugovor je potpisao i Petar Bubanja (Petrus Bubanna). U drugoj knjizi Irmgarda Mankena, Dubrovački patricijat u XIV vijeku, u prilogu XIII, navodi se porodica Bubagna, a pod XIII/a Bube. U rodoslovu porodice Bubagna, javlja se Petrus Bubanna. Dubrovačka vlastelinska porodica Bubagna izumrla je 1332. pa se ni u kom pogledu ne može dovoditi u vezu sa bratstvom Bubanja.

[22] U prevodu pomogao Vukomir – Miško Bubanja.

[23] J. Cvijić, Sabrana djela, Knj. IV,tom I, Antropogeografski spisi, SANU, Beograd, 1987. str. 167.

[24] Prota Miloš Velimirović, Paćenik, Stupovi, 1996. str. 84.

Jedne godine reći će jedan Vasojević u jednom velikom društvu na skupu: Ovaj sin Velimirov što je izučio knjigu u Biogradu, šta li će biti, a drugi mu na to odgovori: ”Ništa kod nas, on nije Vasojević”.

[25] Vojislav Bubanja, Bubanje, selo i rodoslov, Almareks, Beograd, 1996. str. 21.

Kod bega su došla dva brata. Pošto su prilikom jedne svadbe, pod prisilom htjeli da ih poturče, jedan od  braće ugrabi bubanj – goč, skoči s njim u Lim i prepliva na lijevu obalu. Drugog brata prevedu u islam i daju mu ime Šabota. Od njega su nastali Šabotići.

[26]Vojislav Bubanja, Bubanje u matici i na novim ognjištima, druga knjiga, Beograd, 2001. str. 22.

Povlašćeni položaj, pa čak po kazivanju i tapiju, dobili su Bubanje, navodno zbog pozajmice soli nekom čuvenom paši, ali bi se po analogiji sa porodicom Joksimović iz Vraneša moglo prije prihvatiti da je u pitanju bila islamizacija jednog brata od koga potiču Šabotići, te Bubanje nijesu imali age, niti plaćali bilo koju vrstu dažbina, pa ih nema ni u defterima iz bilo kojeg vremena. Nema ih u Pomeniku manastira Šudikova, niti manastira Dobrilovina”.

[27]M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 41.

Neki rodovi (porodice – primjedba R.B) su se iseljavali čim bi neko njihov primio islam. Kad je jedan deo stanovništva Kalice ”promenio veru”, drugi su se preselili u Bijelu Crkvu kod Rožaja.

[28] U razgovoru sa dr Šabotićem saznao sam njegov rodoslov: Šabota – Kudro – Zekan – Smajo – Zejnel – Smail – Šemso – dr Smajo i sinovi: Mirza, Damir i Zlatko.

Zejnelaga, kadija, držao je carski pečat i upravljao od Tifrana do Rasova, i Bjelasice do Peštera. Jedan je od vođa u Rasovskoj buni 1901. u  kojoj su zajedno učestvovali pravoslavci i muslimani.

[29]Prelistavajući telefonski imenik Srbije, primijetio sam da u Novom Pazaru živi izvjesni Edin Bubanja. Nezainteresovan za pikanterije, slučajno sam saznao da je to vanbračni sin jedne Bubanjke i nekog Bojovića. Mladić je u zadnjoj deceniji XX vijeka primio islam i od Zorana postao Edin – nikad kraja turčenju.

[30]J. Erdeljanović, Stara Crna Gora i Bokelji, Podgorica 1997. reprint, str. 480.

[31] Pop Bogdan Lalević i Ivan Protić, Vasojevići u turskoj granici, SKA, Beograd, 1905. str. 86.

Prvi doseljenici u Veliku, pre 250 – 300 godina, zatekli su 5 kuća. Tada se doselilo nekoliko porodica iz Crne Gore – Riječke nahije. Pre ovih tu su živeli neki Dragovići, koji su po predanju zabeleženom u Dečanskom Prvijencu, bili Mađupi. Selo je tada bilo pod šumom. Danas su u selu Crnogorci – Boškovići, Tomovići, Steševići – od trojice Stoletinih sinova; Vučetići, Radevići, Paunovići, Ognjanovići, Popadići. U Veliki ih ima 108 kuća. Slave sv. Alimpija. Po pričanju nekih, Radevićisu dovodci.

[32]M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 86.

[33]Ibid, str. 86.

Pored rodonačelnika, Lutovac je pogrešno zapisao i ime slave Bubanja u Bubanjama – ipak, podsjetićemo da se ruka i dio moštiju sv. Haralampija čuvaju u manastirima Morači, Nikoljcu i Podvrhu.

[34]Sekula Dobričanin, Donja Morača, CANU, Titograd, 1984. str. 44.

O životu Braunovića u Kučima, i nekom njihovom daljem porijeklu, ništa se ne zna. Braun je nemačka riječ, te bi i prezime Braunović moglo biti njemačko. U doba Nemanjića po srpskim rudokopima živjelo je mnogo Njemaca – Sasa. Bivalo je slučajeva, i tada i docnije, da pojedinačno ili porodično, pređu u pravoslavlje i da se vremenom asimiluju. Možda se tako desilo i dalekim precima Braunovića, iako nema pomena o takvoj mogućnosti. Prema tradiciji, Braun se sa bratom Mihailom nastanio u Morači – na uličkoj zaravni Vrtine, koje su pripadale crkvi Sv. Vračeva, koja kao Crkvina i danas postoji na Pejovića njivi ispod Glavice. Mihailo je vidio da Vrtine nijesu garancija za dobar život u budućnosti, pa predloži bratu da traže bolje mjesto. Ovome se nije išlo, jedno bio je sakat u nozi, a drugo, Vrtine su mu se dopale. I tako Mihailo sam pođe da traži sreću i nastani se u Sjenici – kasnije se tamo razvilo veliko bratstvo Mihailovića.

[35]U Bubanjama je sačuvano predanje da su dva brata, (Simo i Radivoje) zbog ubistva turskog paše, morali da bježe čak u Mletke, pri čemu su pod Mlecima podrazumijevali primorje.

[36]Pop Milovan je imao četiri sina: popa Đorđa (oko 1810), popa Rada (oko 1813), popa Dmitra (oko 1818) i Luku (1825). Pop Đorđe je imao pet sinova: popa Iliju (oko 1833), Petronija (oko 1835), Radula (oko 1837), Radivoja (oko 1840) i Petra – Ludu (oko 1844).

[37] U Knjizi vjenčanih 1914 – 1938. za parohiju Brzava – Štitari – Zaostro, 7. februara 1918. upisano je da se vjenčao Vukota Bubanja, 42 godine, iz Bubanja, udovac, od oca Radovana Bubanje i majke Anđelije Došljak. Vukota se, dakle, rodio 1876. pa njegov otac Radovan ni u kom slučaju ne može biti otac i Vukmanu – Ćoru.

[38] Jovo Simov je imao sina od možda godinu dana. Jednom mu žena u rasvit zôre pođe u šumu da donese drvâ za ogrijev, a on ostade kući da spava sa djetetom. Prevrćući se u snu, nekako prignječi sina koji ubrzo umre. Skrhan bolom, otišao je od kuće i više ga niko nikada nije vidio. Kažu da se od žalosti utopio.

[39] Pop Sava Nakićenović, Boka, antropogeografska studija, CID, Podgorica, 1999. str. 380.

Po ostacima iz starine, nesumnjiv je vrlo rani postanak ovog sela (Vranovića), a o porijeklu stanovništva zna se: Ban, došli iz Građana, iz Crne Gore, u XVI v. a slave sv. Stefana. – Bućini, iz Prizrena ime 600 god. slave sv. Stefana. – Jovanovići, iz Crne Gore u XVII v. a slave sv. Nikolu. – Vukasovići, iz Orahovca u XVIII v. a slave Sv. Stefana. – Božovići, iz Maina u XVIII v. a slave sv. Jovana. – Bubanje, iz Crne Gore u XVIII v. a slave sv. Petku. Petovići, iz Crne Gore u XVIII v. a slave sv. Nikolu. – Batut, iz Crne Gore u XVIII v. a slave sv. Đurđa – Bjelice,Kustudije i Drakulovići, iz Crne Gore u XVIII v. a slave Nikolj – dan – Ercegovići, ima 500 god. iz Hercegovine, a slave sv. Nikolu. I u ovom je selu naseljavanje rano završeno. Crkva Sv. Petka je i seoska slava”.

Osim jedne porodice koja od skoro slavi sv. Petku, Bubanje u Vranovićima slave sv. Nikolu.

[40]M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 138.

Bjelice, zaselak u Pećarski, u kome su naseljena tri bratstva: Veličkovići, Gutići i Lazovići. Gutići, 5 kuća, slave Alimpijevdan, doseljeni su iz Bubanja.

[41] Momirom Bogdanovim Bubanjom, razgovor sa autora, Podgorica, septembar, 2003.

Radovan je u prvom braku imao Miliku. Ostao je udovac pa se ponovo oženio iz kovrenskog bratstva Joksimović; Mijailo se rodio u Bubanjama oko 1760. Kada mu je otac poginuo, majka ga je između 1765. i 1770. dovela u svoj rod u Stožer gdje se kasnije oženio i gdje su mu se rodili sinovi Savo i Simo. Od ujaka je preuzeo slavu –  Cvijeti. Njegovi potomci su se naselili u Bliškovu, Kovrenu, Međanima, Trijebinama, Šušurama. U Stožeru nema Bubanja, ali toponimi Bubanjska ravan, Bubanjsko groblje i voda Bubanjuša podsjećaju na njih.

[42]M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 86.

[43] Dr Božidar Šekularac, Dobrilovina i Dobrilovinski katastik, Mojkovac, 1988. str. 58.

U Katastiku manastira Dobrilovine, na naličje LII strane, upisano je:

Vranješi Selo Vukanovići

Vukoicu, Jovana, Miloša, Stjepana, Jeku, Savu, Pavla, Jegru”.

Vukanović je mjestašce u blizini Stožera; nakon nekoliko razgovora sa ljudima koji dobro poznaju toponime u tom kraju, zaključio sam da su ovdje vjerovatno upisani Mijailov sin Sava i njegov unuk Pavle.

[44] U Bliškovu je živio čuveni vidar Pavle. Selo se graniči sa Kovrenom, Goricama, Vodnom i Stožerom. Neško je otišao u Strugu – Kovren. Ristovi sinovi su odselili u Međane – Prijepolje, a između dva svjetska rata Simo i Jeremija su se preselili u Trijebine – na 1440 metara nadmorske visine, gdje od 341 žitelja po popisu iz 2002. Srbi čine 8,31%.

Vuk i Mićo su došli u Međane oko 1870. U blizini Međana, prema predanju, čast i nevjestu cara Dušana spašavao je njegov sestrić Miloš. Mjesto gdje je mladi Vojinović preskočio konje i mačeve i danas se zove Milošev do. Selo Međani i Gvozd, sudeći po nazivima i tragovima rudnika, imaju dugu prošlost. Poznati su po dobrom medu.

[45] Momir Bogdanov Bubanja, razgovor sa autorom, Podgorica, septembar, 2003.

Aleksa je poginuo mlad od stabla u šumi ili od Turaka. Petar je imao ženu o čijoj se ljepoti pričalo. U braku su dobili sina kome su po stricu dali ime Aleksa. Sviđala se i Turcima, pa su vrebali zgodnu priliku da je ugrabe. Jednom Petar i supruga pođu u šumu da donesu drva. Turci su ih pratili pa im postave zasjedu; u puškaranju Petar pogine, a ženu uhvate. Čim su Petrova braća i sinovci čuli pucnjavu i žensko zapomaganje, dotrče, ubiju dva Turčina i spasu snahu. Plašeći se odmazde ona se sa sinom Aleksom odselila u Šušure blizu Sjenice – tamo se danas nalaze zaseoci Bubanje, Koraći, Ravna Gora, Trijebine. Njihovi potomci su po Aleksi uzeli prezime Aleksić. Slave Sv. Alimpija. Šušure imaju nadmorsku visinu 1327 m, a po popisu iz 2002. u selu živi 25 stanovnika – Srba.

[46] Zanimljivo da je Petar, osim Kara– Đorđa imao i Marka, Marinka, Milovana i Milicu.

[47] U polemičnom pismu sa autorom ovog teksta, Vojislav Bubanja navodi da je ”Milisav Lutovac kao mlad čovjek 1927. boravio u Bubanjama i po Cvijićevim uputstvima prikupljao etnografsku građu. Noćio je kod kmeta Joka Pekića i njegovog sina Milutina, crnogorskog kapetana, kasnije potporučnika jugoslovenske vojske. To je bila najbogatija kuća u Bubanjama. Oni su mu kazivali da su Bubanje iz Bjelopavlića i nabrajali pretke ôd Radovana”. U knjizi ”Bubanje, selo i rodoslov”, prezentiran je sljedeći rodoslov: Radovan – Petar – Periša – Joko – Milutin – Vuko (tada 19 godina); kao što se i vidi, do rodonačelnika Radovana tek je pet koljena. I u dopunjenom izdanju Rodoslova do Radovana ima ”samo” 7 pasova: Radovan – Petar – Milovan – Tomaš – Periša – Joko – Milutin – Vuko. Ako su Pekići te 1927. do Radovana znali 10 pojaseva, to znači da se u Bubanje nije doselio Radovan, već neko drugi; da su podaci prikupljani 1965. Pekići bi do Radovana mogli da nabroje 9 pasova.

[48] Blažo Ralević, Kaludra (Hronika), 1676 – 1976. Beograd, str. 64.

[49] Ibid, str. 65.

[50] A. Jovićević i M. Strugar, Slike iz prošlosti Ceklina, Zagreb, 1902. str. 37.

Negđe u vrijeme vlade besmrtnog vladike Danila Petrovića (1697 – 1735.) desio se u Ceklinu, po predanju, ovaj nemili slučaj: sinovi Petra Đurova, potomci Đuraša Lješeva, svadiše se sa Markovićima (ogrankom od kuće Vujanovića) oko zemlje, koje su bile dotične hramu Sv. Đorđija na Ceklinu; u ovoj svađi Đuraškovići ubiše sina kneza Stojana Markovića. U isto doba posvadiše se i sa Stojanovićima (ogrankom od kuće Vukmirovića) oko Rosopašnoga i Dubokoga Dola; tom prilikom ubiše unuka Stojana Vukova Stojanovića (Vukmirovića).

Đuraškovića je bilo pet – Miloš, Jovan, Andrija, Aleksa i Savo. I ako su bili zadružni, oni se opet ne smjedoše držati prema krvnicima, jer ovi svaki dan gledahu, kako će pogibše svoje osvetiti; za to se zajedno iseliše – čak u Staru Srbiju, u Peć. Aleksa u nekom boju tamo poginu, a Andrija se docnije poturči, oženi i ostani. Od njega je muhamedanska porodica Adrović u Bijoru, jedna od najpouzdanijih u svoj turskoj pokrajini do 1885. a onda izdajstvom i gadnom nevjerom te kuće pogibe jedan Jovićević, kojega svojom glavom platiše od braće poginuloga. Zbog izdajstva i svoje pogibije Adrovići su se i međusobno smutili i zakrvili.

Jovan se nastani među Plavom i Gusinjem kod jednog potoka, koji docnije prozvaše Đurički Potok; on se tamo oženi, ali ne promijeni vjeru, kao njegov brat Andrija; od njega je pravoslavna porodica Đuričani. Od njih su neki uoči pošljednjeg crnogorsko – turskog rata dolazili na Rijeku i Cetinje. Od te iste porodice veći se dio 1895. preselio u Srbiju, biće prije od zuluma razuzdanijeh Arnauta, nego li od gladi.

Savo i Miloš poslije podužeg potucanja po tuđinskijeh vrata, povratiše se natrag, s namjerom, u mjesto rođenja, pa što mu drago. Savo se usput zaustavi u Martinićima, u Bjelopavlićima; tu se oženi – od njega je porodica Đuranović. Miloš se nije htio nigđe ustaviti, nego naumi da se povrati na Ceklin, da obnovi ugašeno ognjište oca pa – što ga snađe.

[51] A. Jovićević, Plavsko – Gusinjska oblast, Etnografski zbornik knj. XXI, Beograd, 1924. str. 541.

Ceklinjani (u Velici, primjedba R.B.), proizilaze od zajedničkog pretka. Pet brata se isele iz Ceklinske Župe i najprije se nasele u Plavskim Koritima (kod Plava), odakle se docnije rasele: Andrija u Bior i od njega su tamošnji Adrovići; Rale u Kaludru i od njega su Ralevići, a Stoleta, Vučeta i Panto dosele se u Veliku. Od Stoleta su Boškovići, Tomovići i Steševići; od Vučete su Vučetići, a od Panta Paunovići.

Braća su imala i strica, koji je s njima došao u Plav; po predanju Veličana, od njega su Đuričani. Velički Ceklinjani se svoje sa Đuričanima, smatraju se jedan rod i do skora se nijesu uzimali. Ceklinjani 9. decembra slave Alimpijev dan, a prislužuju Đurđev dan. To isto slave i poslužuju i Đuričani, što ponajbolje dokazuje njihovo srodstvo.

Đuričani u plavsko – gusinjskoj oblasti porijeklo dovode od Đuraškovića, dok velički Ceklinjani to ne kažu. Kako je predanje kod Veličana živo, to se sa dosta pouzdanosti može vjerovati, da su preci ovih Veličana, Đuričana, Ralevića i Adrovića preseljeni pri kraju XVII vijeka, kad je Ceklinska Župa opustjela zbog gladnih godina ili zbog najezde Bjelica. Na taj način oni su potomci starih iseljenika iz Ceklinske Župe, a ne ogranci Đuraškovića. Na to nas navodi to što Đuraškovići od starine slave Nikoljdan, što nema veze sa krsnim imenom ovih ceklinskih iseljenika, i što se ni oni sami ne sjećaju da su njihovi preci ikad slavili Nikoljdan. Da su potomci Đuraškovića, i ako bi promijenili slavu, u poslužnici bi ostala uspomena. U Ceklinu Alempijevdan niko ne slavi; to je slava starinaca, po čemu se i preci veličkih Ceklinjana mogu računati u staro ceklinsko stanovništvo, koje je, zbog raznih uzroka, iseljeno.

[52] P. Šobajić, Bjelopavlići i Pješivci, CID, Podgorica, 1996. str. 50.

Đuranovići su iz Ceklina, od Đuraškovića. Tri su se brata zbog krvi digli iz Ceklina, jedan je otišao u Bihor, od njega su tamo Adrovići, jedan se vratio, a treći, kome je bilo ime Laka, došao je u Martiniće. Do Lake broje osam pasova, pa su prema tome došli pre više od 200 godina. Oni pričaju da su se u Martiniće doselili u vreme Bubino, a njega predanje stavlja u XV vek. Đuraškovići u Ceklinu pričaju da je pre oko 180 godina, pet brata zbog ubistva jednog Markovića i Velimirovića pobeglo put Vasojevića. Jedan od te braće pogine, dva se opet vrate, jedan ode u Bjelopavliće, a peti u Bihor i od njega su Adrovići.

[53]Tanasije Pejatović, Srednje Polimlje i Potarje, antropogeografska ispitivanja, Beograd, 1902. str.104. ”Bubonje, mjesto stanovanja Gorice, doselili su se iz Vraneša, slave Cvijeti.”

Izgleda da je Pejatović greškom upisao Bubonja. Bubonje se u Dalmaciji javljaju u XVII vijeku, a naši preci tada imaju prezime Vojinović.

[54] M. Lutovac, Ivangradska (Beranska) kotlina, fototipsko izdanje iz 1957. Berane, 2000. str. 55.

[55] dr R. Vešović, Pleme Vasojevići, reprint, Stupovi, Andrijevica – Podgorica, 1998. str. 249.

[56] Ibid, str. 251.

[57] M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. str. 32.

[58] dr R. Vešović, Pleme Vasojevići, reprint, Stupovi, Andrijevica – Podgorica, 1998. str. 241.

Bratstva koja naseljavaju Veliku obično se nazivaju Veličani, a Vasojevići samo u širem smislu, koliko se Velika računa za dio Vasojevića. U Velici Ceklinjani čine 7 bratstava: Paunovići, Boškovići, Tomovići, Vučetići, Ognjenovići, Radevići i Steševići; ima ih 110 kuća. Imali su značajnu ulogu u spajanju ovog kraja s Vasojevićima i Crnom Gorom. Iz ove je grupe jedan od ”sedam kapetana” vasojevićkih iz vremena knjaza Danila – Mileta Paunović.

[59] U selu je, osim kmeta, određenu ulogu imao i kavaz.

[60]Bio kmet sela početkom XX vijeka.

[61] Ilija Jelić, Vasojevićki zakon od dvanaest točaka, SKA, Beograd, 1929. str. 18.

[62] Vuk Stef. Karadžić, Opisanije Srbije, izabrana književna proza, Beograd, 1987. str. 21.

[63] Ilija Jelić, Vasojevićki zakon od dvanaest točaka, Srpska kraljevska akademija, Beograd, 1929. str. 21.

U prvim danima borbe za slobodu i nezavisnost Vasojevića, kmetovi su se svojski zauzimali za pojedince i njihova bratstva, zastupali ih kod turskih vlasti i ukazivali im moralnu i materijalnu potporu. Zbog toga su bili cenjeni i voljeni ne samo kod svojih bratstvenika, nego i kod ostalog naroda.

Kmet je ušao u narodnu priču i kao gurman. Tako se pripovijeda da je neki đavolčić našao koš u koji se hvataju ribe. Kada je video kako je dubok i udešen da što god u njega uđe ne može više izići niti se može videti šta unutra ima, začuđeno se upitao:

–          Šta ovo može biti!?

–          To mogu biti tri stvari, odgovori mu stariji đavo, kmetov trbuh, popovske bisage ili  ciganska torba.

–          Pa zar su te stvari tako duboke!? – upita đavolčić.

–          Još i dublje, sinko, prihvati stari đavo. Kmet pojede celo selo i opet s praznim trbuhom kući dođe.

–          Pop, kad obilazi parohiju, stavlja u bisage i jaja, i sir, i kajmak, i pasulj, i duvan, i kruške, i kupus, i krompir, i slaninu, i sve drugo što mu se da, i opet bisage ne napuni, jer nikada ne kaže “nemam gde da metnem”, već sve uzima i u svoje bisage trpa.

–          A ciganska torba upravo dna i nema: može se ciganki dati što god u kući ima, opet će pokazati praznu torbu i tražiti da joj se “što da”.

[64] Aleksandar Bačko, Srodnici Karađorđevića, ”Nova Iskra”, Beograd april/jun 2001. br. 65.

Gurešića u Crnči ima 5 domaćinstava, dok 4 kuće ove porodice žive u obližnjem Zatonu. Gurešića je bilo i u Radulićima, gdje se i danas staro groblje naziva Gurešića groblje. Oni su najstarija porodica u Crnči.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (9)

Odgovorite

9 komentara

  1. Avdul

    Poštovani,

    pročitao sam Vaš zanimljivi članak. Bio bih Vam jako zahvalan ako bi mi mogli pomoći oko pisanih podataka vezanih za prezime Adrović (Hadrović). Ima li ikakav pisanti trag o tome kada su se zbili pomeuti događaji? Imate li ovu studiju: M. Lutovac, Bihor i Korita, antropogeografska ispitivanja, SANU, Naučno delo, Beograd, 1967. u pisanoj ili elektronskoj verziji i ako imate, da li bi mi je mogli dostaviti. Naravno da bih snosio sav trošak?

    S poštovanjem,

    prof. dr Avdul Adrović

  2. Poštovani Avdule,

    moja mejl adresa je [email protected] tako da možete tamo da me kontaktirate. Bratstvo Adrović (Hadrović) je porijeklom iz Crne Gore. Podgorica iz Grude Tuzi; drugi iz Spuža, došli iz Berne Glavice (Zeta) od njih su na: ostrvu Tinos (Grčka), u SAD i Grčkoj; Ceklin (Rijeka Crnojevića); takođe od njih su u: Vrbici, Reževićim (Paštrovići) i Sipanji (Bijelo Polje), Sjenici i Prištini. Jedni i kao Androvići. Srodnici su Pajkovića, Popovića, Tomaševića i Veskovića u Lušcu i Petnjici (Berane); iz Ceklina (Rijeka Crnojevića) i u Bjelopavlićima; Zatrijebču (područje Kuča), kod Berana i u Bihoru (Bijelo Polje); u Paštrovićima ogranak Mikovića.
    Dr. Jovan Vukmanović: Paštrovići, Cetinje 1960; Pop Savo Nakićenović, Boka, Beograd, 1913; Dr Gojko Desnica, Istorija Budve, Beograd, 1989; Jovan Erdeljanović, Stara Crna Gora, Beograd 1978; Andrija Jovićević, Zeta i Lješkopolje, Beograd, 1926; Milisav Lutovac, Bihor i Korita, Beograd, 1967; Andrija Jovićević, Riječka nahija, Beograd, 1911; Dr Ejup Mušović, Etniči procesi i struktura stanovništva Novog Pazara, Beograd, 1979; Dr. Radoslav Vešović, Pleme Vasojevića, Sarajevo, 1935; Pavle Radusinović, Zetska ravnica, Nikšić, 1991; Matične knjige; To Vam je ono što vam najkraće mogu reći.

    S poštovanjem,

  3. ilir

    U laži su kratke noge. Na osnovu priče(nebuloza) Smaja Šabotića određivati porijeklo prezimena Šabotić je kao na osnovu gledanja u pasulj prognozirati vremenske prilike za godinu dana. Smajo rekao da prije njega pravolinijski ima 7-8 predaka to je nekih 120 godina, a Šabotići su mnogo stariji. Ovo je isto kao kada bih se ja, Bošnjak Šabotić javio da u Švedskoj pravim rodoslove Šveđanima. Na svu sreću, sada već imamo dosta školovanih Bošnjaka, koji mogu na osnovu starih knjiga iz Otomanske biblioteke u Turskoj da nam pruže tačne i provjerene podatke o porijeklu svih Bošnjačkih(i drugih) prezimena, a autoru teksta i Smaju Šabotiću toplo preporučujem gusle uz patoku i vruće čvarke. Definitivno ovo nije posao za njih.

    • Ave Fratri Delicatus

      A iz kojeg ste vi ilirskog plemena ? Od Dardanaca, Japoda ili Histra ? Pozdrav dražesnom Bratu od potomka Likaja sina Birsovog iz ilirskog plemena Breuci – centuriona po zaslugama imperatora i konzula Vespazijana te Diplomom od 09.02.71. (Ab Urbi Condita 824) ozvaničenog Građanina Rima S.P.Q.R…..usput…neka je što više školovanih…možda jednog dana i GUSLE budu svetski brend .Našom zaslugom ili barem naporima naših potomaka da Gusle prevaziđu škotske i irske Gajde kad su naši Vojvođani tu šansu propustili sa svojim mešinama da se predstave u Globalnom Selu u punoj prepoznatljivosti.

  4. Poštovani,

    istina je takva kakva je. Šabotići su stari koliko i Bubanje a to je blizu 300 godina. Naš zajednički predak Tripko Guriš u Limsku dolinu se doselio oko 1740. Šabotin otac Marko je Gurišev sin. Što se tiče turskih knjiga iz kojih će Šabotići otkriti svoje porijeklo i ja bih volio to da vidim. Možda bih i sam nešto naučio, ali se bojim da tih knjiga nema. Što se tiče gusala to je i tvoj instrument a što ga se ti odričeš to nije moj problem.

  5. Obično se uzima da je jedan pas vremenski period od 25 do 30 godina. Dr Smajo Šabotić kada je nabrajao svoj rodoslov nabrojao je devet pasova. Ako uzmemo da je jedan pas 30 godina odnosno ukupno 270 to se i na osnovu ovoga potvrđuje narodno predanje.

    • Rade Brakočević

      Ranko, pišete interesantno. Pozivate se na izvore i razbijate zablude o prošlosti Polimlja, od Plava do Femića Krša…, odnosno tzv. Malog Bihora. Kada će biti knjiga? Ne osvrćete se jedino na pleme i kraj Šekular i Šekularce, a sve je to nekada bilo vojvodstvo Šekular, naravno mijenjali su se nazivi: Budimljanska župa…, Šabanagića nahija i na kraju nahija Vasojevića (gornja i donja) Lijepi pozdravi.

  6. Joja

    Jesmo li isti narod sa onima koji su islamizirani i onima koji su potpali pod ‘svetu stolicu’ od strane Rima i Beca? Muka mi je od toga da smo “razliciti”, jer takve lazi su samo uvod u rat. Muka mi je da slusam Rimsku i Becku, kao i tursku politiku “da smo mi Srbi ovakvi ili onakvi, nistavni” i kao da je to razlog da oni – zavladaju, kao i oni koji su se ‘prilijepili’ njihovoj politici. Kako se suprostaviti agresorskoj politici?