Poreklo prezimena, selo Otilovići (Pljevlja)

13. februar 2014.

komentara: 4

OtiloviciPoreklo stanovništva sela Otiovići, opština Pljevlja. Prema knjizi Milete Vojinović „PLJEVALJSKI  KRAJ (prošlost i poreklo stanovništva)“ iz 2008. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

Ova se regija nalazi na severoistočnoj strani Pljepalja. Njoj pripadju sledeća sela: Otilovići, Vijenac, Crljenice, Adrovići, Crni Vrh i Rudnica.

Hidrografsko-orografske odlike otilovićke regije

Čitava otilovićka regija je izrazito brdovit predeo. Oivičena je sa južne strne Ćehotinom, sa istočne Suvom dubočicom, Obardima i Ranče poljem, sa severa Adrovićima i Čemernom, a sa zapada i jugozapada Milunićima i Pljevljima. Zemljište je nagnuto od vododelnice i vrhova Crnog vrha, Adrovića i Mijajlovice, ka jugu. Najpre su blaži nagibi na Rudnici, Crnom vrhu, do Adrovića, zatim iznad Vijenca, da bi niže, iznad Manastira Svete trojice, Crljenica, Vijenca, Otilovića, nagibi bili veći, sve do spuštanja u pljevaljsku kotlinu.

U Otilovićima se nalazi rased od zapada (Trline) prema istoku, do vododerine iz Vijenca, koja Otiloviće deli na dva dela. U rasepu se nalali veliko polje bogato naslagama uglja, debelim oko 15 metara. Sloj denudacionog materijala na uglju je debeo oko 15 metara, što predstavlja idealne uslove za eksploataciju.

Čitava površina ove regije je pokrivena debelim krečnjačkim slojem. izlomljenim na više mesta, otkuda proviruju stari kristalični škriljci i ponegde magmatska masa. Stari slojevi proviruju iz krečnjaka u Vijencu, ispod Mijajlovice, kod škole u Crljenicama i na još nekim manjim lokalitetima.

Zbog ovako izrazito krečnjačkog sastava zemljišta, nema, tako reći, tekućih voda. Izuzetak je samo Zlodo, i to posle velikih kiša ili topljenja snega (sada je i to regulisano) i velika vododerina od Mijajlovice i Vijenca, koja nosi veliku količinu vode i peska kroz Otiloviće, ali svega nekoliko dana u godini. Ostalo vreme curi suv pesak i šljunak koji Otilovićani besplatno kupe za podizanje novih kuća i štala.

U čitavom regionu postoji mali broj izvora, pa je ovo najbezvodniji kraj u našoj opštini. Zemljoradnici uglavnom kopaju bunare i cisterne. Ponegde iz tih bunara cevima dovode oskudnu količinu vode u svoje kuće. Dobar izvor odlične pijaće vode postoji kod Manastira Sv. trojice, a postoje i tri velika vrela ispod Crljenica i Otilovića, na obodu pljevaljske kotline, a to su: Breznica, Tvrdiš i vrela ispod Otilovića. Ova je vrela potopilo Otilovićko jezero, nastalo 1980. godine za potrebe Termoelektrane Pljevlja, pa se snabdevanje Otilovićana vodom drastično pogoršalo.

Životni uslovi u ovoj regiji

Nekada su ovi predeli bili obrasli gustom borovom i hrastovom šumom, ali je u prošlom veku skoro sva bila uništena, naročito posle dolaska Austro-Ugarske vojske u Pljevlja, 1879. godine. Šuma je posečena, pa je spiranjem plodni sloj zemlje skinut, te su ostale velike krševite i kamenite površine. Ipak, ima dosta plodnih dolina, gde je denudacijom akumulirana plodna zemlja, pa je predeo prilično naseljen, pogotovo što jedan broj radnika iz ovih sela, koji rade u Pljevljama, stanuje na selu.

S obzirom na visinsku razliku, postoje različiti uslovi za gajenje voća u selima ove regije. U gornjim predelima Crnog Vrha, Crljenica i Vijenca, ne može da uspeva nikakvo voće. Međutim, u srednjem i donjem delu sela, odlično uspevaju sve vrste srednjeevropskog voća. Pošto zemljoradnja i stočarstvo stagniraju u čitavoj opštini, ne može se nešto posebno reći za ovaj period.

Spomenici materijalne kulture iz perioda pre doseljenja Srba

I ovaj predeo, kao i mnogi drugi u našoj opštini, bio je naseljen raznim plemenima, više vekova pre nove ere. Ima više arheoloških lokaliteta na kojima se vide tragovi nekadašnjih objekata: kuća, groblja i dr.

Ispod Crnog Vrha, u mestu zvanom Borje, nalaze se na dva mesta, u narodu zvana, grčka groblja. Tu se nalazi i više zidina, kamenih temelja kuća, za koje narod kaže da su grčke. Na Ivoviku, iza Vijenca, još se poznaju zidine nekadašnjih starih kuća, za koje predanje kaže, takođe, da su grčke kuće.

 

Spomenici materijalne kulture Srba

Vijenac

U Vijencu postoji samo jedno groblje i u njemu je do skoro bila jedna velika krstača.Nju su građani, po odobrenju popa, ugradili u vratnicu ograde oko groblja.

Prvi su došli u Vijenac, posle njegovog pustošenja oko 1700. godine, Marići i Aničići. Došli su oko 1740. godine. Vijenac je bio tada skoro čitav obrastao gustom šumom, samo je u njemu bilo nekoliko proplanaka, pa su novodošli stanovnici iskrčili šumu i stvorili prostrane njive i livade. Oko sela se svuda nalaze brda kao vijenac, pa prozvaše i selo Vijenac. U Vijencu se jedna dolina zove Bogdanov do, ali niko ne zna zašto, niti ko je bio taj Bogdan. Postoje mesta Nikolingrob i Hasanovgrob, premda se ne vide nikakvi ostaci grobova, niti su se u predanju sačuvli ma kakvi podaci o njima.

Rudnica

Ispod Čemerna (udaljena od ceste oko 500 metara) bila je za vreme Nemanjića srpska crkva Turci su je srušili pri osvajanju ovih krajeva. Ostao je naziv mesta Crkvine, dok se ostaci temelja jedna naziru. Nikada nije obnavljavana.

 Otilovići

U otilovićkom groblju je bila srpska crkva dosta velika skoro 10 sa 15 metara. Na njenim temeljima pop i sada obavlja neke crkvene obrede. Smatra se da je crkva srušena u prvom naletu Turaka. Prema predanju, koje se prenosi sa kolena na koleno, u toj crkvi su se pričestili Otilovićani pred polazak u Kosovski boj, 1389. godine. O njihovom odlasku u boj sačuvana je legenda koju su objavile ”Pljevaljske novine”.

”Kad je car Lazar pozvao u boj na Kosovo, iz našeg kraja možda će vam biti milo, krenuo je ipak neko, a ko bi drugi no knez Otilo. U kraju gdje šuma neprekidna bijaše, gdje niko njive ne sijaše, pleme slovensko, stočari što se svakom proljeću radovaše, u izobilju življaše. U dolinama rijeka, između brda po proplancima pasla su ogromna stada. Iako su vukovi i orlovi kraljevali povrh tih livada, govedima, ovcama i kozama broja nije bilo. Sve je u ovoj zemlji bilo blagosloveno, plodno, sve se bliziilo i trojanilo.

A kad glas dođe, vetrovi ga doniješe, da se na zemlju slovensku nešto sprema iz Azije, neko grdilo, ni stočarima ovoga kraja nije sve jedno bilo. Sastaše se ljudi, vijeće vijećaše, sablje povadiše i odlučiše da pođu u pomoć Lazaru. I jednog jutra dok je vjetar povijao borove grane, 80 sabalja krenu uz Ćehotinu, put Kosova da carstvo Nemanjića brane. A da caru na teretu ne bi bili, umjesto brašnjenika, iz torova potjeraše 80 jalovih volova i 100 jarčeva, kako bi se hranili dok bi cara branili.

U veliki boj navakat stigoše. A kad ih na desno krilo rasporediše, svoj tabor urediše. Volove i jarčeve, u prikrajak, u torove pritvoriše, a licem prema neprijatelju konjanike postrojiše. Uto kroz vojsku prođe aber da dolazi car, da vidi vojnike, da obiđe položaje, da osokoli ratnike. A kad banu na desno krilo, bi mu milo:

’Ko su ovi junaci i otkuda su. Dobro došli na Kosovo i dobru nam sreću donijeli. A kad Turke pobijedimo, onda ćemo da vidimo’ reče car, pa se okrene i ugleda sermiju, volove i jarčeve, malo se zbuni, zavrtje glavom, a onda uz veseo osmjeh upita:

’A ko je ovo donio’!

’Ko bi drugi no knez Otilo’ uglas odgovoriše konjanici.

’O Otilo’, reče car, tražeći ga pogledom, ‘Dobro mi došao i dobro mi sa Kosova otišao. Dabogda uvijek imo, dabogda ti se i otilo i kotilo. Sa ovim ću nahraniti ne 80, već osam hiljada vojnika. Živ i čestit bio.’

Kako je bilo na Kosovu svi znamo. Šta je bilo sa volovima i jarčevima slutimo, a šta je bilo sa knezom Otilom?

Vratio se sa osam druga u svoju domovinu. Mjesto gde mu je bila vila, usred šume, u jednoj dolini, narod je prozvao po njemu – Otilovići. I uvijek je tu otkad pamte ljudi, kako je car Lazar rekao, ljudima i ‘otilo i kotilo’.

U groblju je sve do 1941. godine bilo preko 10 velikih lučevih krstača. Interesantne su nadgrobne ploče u groblju. Te ploče nisu klesane. Duge su po dva metra, a debele i do pola metra. Ne zna se odakle su te ploče doterivane. Smatra se da su ih postavljali Srbi po dolasku u ove krajeve. Zbog potrebe izgradnje grobnica, mnogi ljudi ruše i razbijaju te nadgrobne ploče, a njihov kamen upotrebljavaju za ugrađivanje u betonske zidove grobnica.

Ostaci otilovićke crkve se nalaze u sredini groblja. Tu ima nekoliko klesanih kamenova. Na jednom se nalazi uklesana tabla (udubljena), ali se ne vide nikakvi natpisi. Kamen je klesan sa 4 strane i malo oštećen. Ispod mesta gde je bila crkva, nalaze se tri interesantna kamena; na jednom se nalaze dva lika – bareljef – figure muškarca i žene. To je, možda, iz rimskog perioda deo nadgrobne ploče ili deo stubova koji su držali ploču. Drugi kamen je klesan u obliku pravouganika i na sredini je uklesan veliki krst. Kamen je dug 80 cm, a širok 30 cm. Treći kamen je najinteresantniji. Njegove su dimenzije 80 h 30 h 20 cm. Pri dnu se nalaze uklesana dva lika – bareljefa. Na jednom piše ”Mijailo” na staroslovenskom, a na drugom se natpis ne može da pročita. Iznad ova dva uklesana lika nalaze se dva reda ornamenata (uklesani trouglovi) i ima više natpisa starim crkvenoslovenskim pismom. Ovaj nadgrobni spomenik u obliku stuba je veoma interesantan. Smatram da potiče iz perioda pre dolaska Turaka u ove krajeve.

Na zapadnoj strani groblja nalazi se jedan nadgrobni spomenik u obliku jako stilizovanog krsta. Na zapadnoj strani krsta (visok oko 50 cm) uklesan je opet krst u krugu i neka ljudska figura, ali jako stilizovana. Ovaj je kameni krst, možda podignut pre perioda Nemanjića. Najverovatnije da se ovde nalazi i nadgrobni spomenik na grobu otilovićnog kneza Otila.

Napomenuli smo da u Otilovićima i susednim selima nema starosedelačkog stanovništva od pre 1683. godine, odnosno turskog poraza pod Bečom. Sačuvan je podatak u predanju (koji prenosi Ljubo Joksović), da je na Omaru bilo Milićevića. Jedan je bio toliko bogat ”da mu je od brašna mećava vejala, a od mleka vodenice mlele”. Pored kuće tog Milića Milićevića prolazio je put kojim su stoku gonili Obarđani i Vijenčani na Ćehotinu. Naišla je jedna turska vojna jedinica i terala komoru na mazgama. Na jednoj su bile pare. Jedinica se odmarala na Ivoviku, kod Lazove lokve i svi su vojnici zaspali. Mazga sa parama krene putem, niz Otiloviće, ali joj neko skine tovar sa parama i ona dođe kući Milićevoj. Kad se vojnici probude i vide da nema mazge sa parama, rastrče se po selu i nađu mazgu pred kućom Milićevom, ali bez tovara. Posumnjali su da su novac uzeli Milićevići, pa mnogobrojnu porodičnu zadrugu poubijaju, sve zaplene i popale. Sada se samo naziru temelji Milićevića kuća.

Na jednoj streni u Otilivićima postoji bunar izdubljen u kamenu, zvani Dajanovica, u kome uvek ima vode. Iznad Omara ima mnogo kamenih temelja zgrada. Oni su iz perioda pre dolaska sadašnjih stanovnika Otilovića. Najstarija su bratstva u Otilovićima: Ćuzi, Keze, Joksovići i Šarančići.

Interesantno je napomenuti da su novi stanovnici Otilovića (došli posle 1700. godine) naselili i obrađivali stranovito zemljište oko polja, dok je ravni deo – Otilovićko polje, do pre 150 godina bio pod gustom šumom. Kad je svo zemljište iskrčeno i obrađeno, došao je red i na ravnicu, pa je i ona raspodeljena, iskrčena i obrađena

 Crljenice

U Crljenicama je bilo 7 starih srpskih grobalja – Kojovići, Crljenice (crkva), Stojište, Vrzino brdo, Bukovik, Dulanovina i Koraćica kod Papića. Glavno groblje je u Crljenicama. Tu je bila srpska crkva i oko nje groblje, površine skoro 1 hektar. Od crkve je ostao jedan veći kamen, na kome je pop o Zadušnicama čitao za pokoj duša i u pšenicu se stavljalo onoliko sveća za koliko se pokojnika nameni. Ploča nija bila ravna, pa su sada napravili betonsku ploču. Pored ovoga, nalazi se drugi kamen, u kome je uklesano udubljenje u obliku posude (tanjira) i tu su sipali vodu i polivali kad su išle krstonoše, početkom juna. Groblje je većinom raskopano, pa su sada u njemu napravljene grobnice. Đondovići su za jednu grobnicu raskopali 5 grobova, jedan do drugoga, u kojima su kosturi bili potpuno sačuvani.

Sva su ova groblja u Crljenicama bila srpska odnosno srpskog stanovništva koje je živelo u Crljenicama do velikih potresa i migracija oko 1700 godina. Tih godina je nestalo tog stanovništva, ne samo u Crljenicama, već i u Vijencu, Rudnici, Crnom Vrhu i Otilovićima. Novi doseljenici koji su, uglavnom, došli od Babina i Vrbova, zatekli su sva ova sela pusta. U grobljima je bilo mnogo visokih lučevih krstača koje su pravili raniji stanovnici. Njih je bilo dosta sačuvano sve do 1941. godine. Do danas je ostala samo jedna, u Crljenicama, visoka skoro 4 metra.

Na Jagnjilima, iznad Trlice, bile su turske kasarne sve do 1912. godine i u njima je bio čitav tabot (bataljon) vojnika.

Za vreme turske vladavine, eparhija Manastira Sv. trojice je bila zapadno od puta Trlice, Mijajlovice, Jabuke, zatim Ćehotinom, od Durutovića do Donje Brvenice, pa Krćama. Južno od Ćehotine bila je eparhija crkve sa Ilina Brda, a oblast istočno od puta za Mijajlovicu pripadala je crkvi u Dubočici. Manastiru je pripadalo i Bučje, Krnjača, sve do Babina. Velike Krće su pripadale Manastiru, a zapadno – eparhija Boljanićima.

Bratstva crljeničkog kraja

1. Đondovići su od Kečina. Oni su nekada živeli u Vodnom, pa su se odatle raselili. I danas se jedan kraj u Vodnom zove Kečevina. Najverovatnije da su ih odatle potisli Memići. Pobegao je jedan mladić Kečina, od nekog zuluma, iz Vodnoga i nastanio se u Crljenicama. Ne zna se zašto je taj mladić, Stanko, dobio prezime Đondović. Rođen je oko 1760. godine, a došao je u Crlljenice oko 1778. godine. U Crljenicama se oženio i imao sina Jovana a Jovan 5 sinova: Milovana, Miladina, Đorđija, Ristana i Mijaila. Od Jovanovih sinova potiču svi Đondovići.

Naselili su se na imanje Katana, a posle je Jovan kupio dosta zemlje. Katane su imale dve kuće u Crljenicama gde su leti izlazili. Miladin se bavio kiridžilukom i bio je veoma bogat. Ima ih sada desetak kuća u Crljenicama.

Stevan je pobegao u šumu da ne služi tursku vojsku 1909. godine, U 1. svetskom ratu učestvovala su tri Đondovića u crnogorskoj vojsci.

2. Nenadići su poreklom od Milićevića. Jedna njihova žena dugo nije imala dece i najzad je rodila muško dete. Pošto je dete došlo na svet kad mu se nisu nadali, dadoše mu ime Nenad. Nenad se rodio u Otilovićima gde sada žive Joksovići. Njihova su bila imanja sve do crkve na Okrumu. Bilo je više popova iz kuće Nenadića.

Dugo su Nenadići živeli u Otilovićima. To je bila njihova zemlja, ali su ih često plenili Turci od Bijelog Polja (Kolašinci pri povratku sa pljevaljskog pazara), pa su prešli u Potrlicu i tu bili čifčije. Na imanja u Otilovićima naselili su Joksoviće kao svoje čifčije. Nenadići su dugo godina davali popove na Okrumu, a poslednjeg je posekao Delija (Delić) oko 1810. godine.

Oko 1880. godine Nenadići su prešli (zamenili se sa Novakovićima) iz Potrlice u Crljenice i tamo bili čifčije. Ubrzo su stekli dobro imanje i svu zemlju otplatili, pa su i od drugih Turaka otkupljivali; čak su imali dvojicu čifčija – Marjanovića.

Pamte Nikolu(1790, – brojka iza imena označava približno godinu rođenja). Njegov je Joko i Vučko (1820), a Jokov Ilija (1855). Kažu da je Joko živeo oko 120 godina.

Oko 1912. godine bile su u Pljevljima dve kuće Nenadića:Lazareva i popa Ristića. U Crljenicama je bila samo jedna kuća, ali je imala 35 članova familije. Iz te kuće bila su u crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu osmorica Nenadića. Svi su preživeli rat. Popovi su bili Nenadići: Milić, Lazar, Todor, Ristić.

Marko Nenadić je živeo u Begovoj lokvi i u jednoj svađi sa agom ubi ga i sa familijom – 1881. godine pobeže u Bijele Zemlje kod Užica. Tamo ih ima nekoliko kuća

Jedanput Turčin Mindžo, poljak u Crljenicama, ukrade dobru ždrebicu u Joka i prodade je Šiptarima. Joko dozna za to i potplati dvojicu Crljeničana, te tajno ubiše Mindža. Turske vlasti nisu mogle pronaći ubicu.

Ima ih 2 kuće u Pliješevini, 5 u Adrovićima, 10 u Crljenicama, 5 u Pljevljima, 1 u Šulima.

3. Nekada su Kamberovićibili Potpare i živeli su u Kakmužama. Neki im je predak, izgleda Joko, nosio šal oko glave, kao Turci, te ga po jednom Turčinu nazavše Kamber – Kamberović. Njegovi se potomci po njemu prezivaju Kamberovići. Pamte imena predaka od Joka (1835). Njegovi su sinovi: Sićo i Joso. U Crljenice su došli na manastirsku zemlju 1860. godine. Bilo je vrlo malo obradivog zemljišta, pa su krčili okolne šume. Svi su bili u jednoj velikoj porodičnoj zadruzi do 1935. godine, kada su se izdelili.

Sićo je bio hrabar i otmen. Jedanput ga je neki Turčin hteo da uvuče u tursku avliju u Moćevcu i ubije, ali ga je premlatio i pobegao. Naredne godine, 1905. godine, napadne ga drugi Turčin, ali Sićo ga je zaklao britvom i pobegao na Žabljak (Crna Gora). Tamo je ručno šio odela i od toga živeo. Kad je 1912. godine izbio balkanski rat, ušao je u Pljevlja sa crnogorskom vojskom. Sićovi su sinovi: Aleksa, Radisav i Miko. U crnogorskoj vojsci u 1. svetskom ratu bili su Aleksa, Jovan i Joso. Aleksa je poginuo na Glasincu 1912. godine, a Jovan kod Čajniča.

4. Terzići u Crljenicama su od Terzića iz Malih Krća, a oni od Milićevića sa Krnjače. Došla su iz Komina dva brata Terzića: Ivan i Obrad, oko 1850. godine, i naselili se u Bukoviku (Donje Crljenice). Ivanov (1810) je sin Aleksa, a Aleksini Ćerasim i Petar. Đerasim je imao 5 sinova Aleksa je bio bogat, bavio se i kiridžilukom. Ivanovi su 1903. god. otišli na Bavčića imanja. Đerasimu su age bili Radovići. U crnogorskoj vojsci u 1 svetskom ratu učestvovali su: Vasilije, Đerasim i Milan. Ivan je osim Alekse imao Dika, Nikolu i Milovana.

5. Kojovića ima dve vrste. Kojovići iz Graba slave Cvijeti, a Kojevići iz Gloga Đurđevdan. Kojevići u Crljenicama kažu da su u Grabu ubili Turčina i pobegli u Crljenice oko 1845. godine. Dobežao je Mališa i naselio se kao čifnija na imanje Radovića. Mališin je sin Gledo (1848) a Gledov je Jojo i Jovo. Imali su lobro imanje i bili bogati.

U crnogorskoj vojsci, u ratu protiv Austro-Ugarske, bio je Jovo. Jovo je bio i u askerima 1909. godine.

6. Čamdžića ima dve vrste. Stariji su oni u Crljenicama (Slatina), dok su oni kod Dobre Vode na Čemernu mlađi. Svi su poreklom od Radovića sa Krnjače. Slave Aranđelovdan. Rod su im Čaktari, Jestrovići i Golubovići sa Krnjače ili Ograda. Neki Radović je pravio prozore (na turskom džan) pa ih prozvaše Čamdžići.

Pamte imena predaka od Trifuna (1815). Trifunov je Jevto, a Jevtovi su: Obrad, Lazar i Ilija. Sva tri brata su učestvovala u I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci. Age su im bili Katane.

7. Jestrovići su, prema Pejatoviću, poreklom iz Potpeća. Prema jednoj verziji, rod su sa Radovićima iz Ograda, Golubovićima iz Ograda i Babiča. kao i sa Čaktarima i Čamdžićima. Prema njihovom kazivanju, poreklom su iz Pive od Adžića. Moguće pa su nekada živeli u Potpeću, ali su se odvoji li ne zna se kad, od Radovića. Neki se Radović prizetio uz neku Ješu iln Jestru oko 1800. godine pa mu sinove prozvaše Jestrovići. Ješa ili Jestra živela je u Šumanama. Kasnije su prešli u Komine.

Pamte imena predakz od Pavla (1840). Pavlov je Nikola. Bogato su živeli Panto i Jeko. Jeko je imao dosta zlatnika (oko 2 kg). Uroš se bavio ki kriridžilukom sa pet konja. Diko je poginuo na Glasincu 1914. godine u ratu protiv Švaba.

Panto se seljakao po Boljanićima, Jugovu, Kalušićima i 1410 godine prešao Potrlicu, na imanje paše Bajrovića. Njegov brat Joso otišao je u Crljenice. Ima ih u Crljenicama 2 kuće, Potrlici 4, a na Radosavcu 15. Švabe su 1916. godine internirali u Mađarsku Miloša i Jagoša Jestrovića.

8. Drobnjaci na Trlici slave Lučindan, te mora da su poreklom Trebješani od Nikšića. odnosno Rovčani. Dok su živeli u Drobnjacima prezivali su se Radulovići. Prema jednoj verziji, došli su iz Rovaca, a tamo su se prezivali Tomići. Došli su Ratko i Mitar, ali nisu bili braća. Ratko je prvo došao u Stojišta pa prešao u Vratnice (Crljenice). Tu su im age bili Katane. Potom su prešli na Trlicu kod age Ahmeta Karamulića.

Ratkov unuk Mrdo Drobnjak je pobegao u hajduke. U jednoj borbi hajduka sa Turcima na Rudnici. zađu mu Turci za leđa i njega jedan Turčin uhvati za vrat. Odveli su ga u Pljevlja. Pošto mu je aga bio veoma uticajan kod paše puste ga kući, razume se, uz dobro “podmazivanje”. Sad ih ima desetak kuća. Nisu im rod oni u Kovaču (slave Savindan«, ni oni u Kruševu (spave Đurđev lan), niti Drobnjaci na Gradini.

9. Đenisijevići u Crljenicama su od Stanića, koji vode poreklo ol Ćujića iz pribojskog kraja. Nisu im rod Đenisijevići u Pljevljima.

Prezime su dobili no nekom Đenisiju. Pamte imena predaka od Mitra  (1845). Mitar se oko 1875. godine poselio u Crljenice sa sinovima: Milovanom, Dikom, Vasom i Đorđem. Svi su živeli u jednoj kućnoj zajedniii do 1920. godine. Ima ih 4 kuće u Crljenicama i jedna u Poblaću. Age su im bili Kankaraši.

10. Novakovićisu starosedeoci u Pljevljima. Tu su živeli još za vreme Nemanjića. Neko vreme su živeli u Crljenicama, pa su se, oko polovine prošlog veka, zamenili sa Nenadićima i prešli u Potrlicu. Age su im bili Sadovići. Kasnije su kupovali imanja i po Adrovićima. Radojica je bivao i kodžobaša.

Ima ih 2 kuće u Potrlici, 1 u Nikšiću, 2 u Valjevu, 2 u Seljašnici, zatim u Roganici itd. Pamte imena predaka od Ilije (1810). Njegov je Joko, a Jokov Jovo. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovali su Ilija i Krsto.

U Pljevlja je došao Đuro Novaković. Njegov sin Novak (1870) je bio krojač. Držao je u radnji više radnika. Za vreme bivše Jugoslavije imali su tri kuće. Đorđije je bio trgovad, a Grujica intelektualac.

11. Kuburovići su od Radovića iz Seljašnice kod Prijepolja. Jedan mladić Radovića opsovao je turske svatove s druge strane Lima, a oni su to čuli, pregazili Lim na konjima i ubili ga kuburom. Po tome ih prozvaše Kuburovići. Pričaju da su ih bila 4 brata, pa jedan otišao kod Ljiga i tamo ih ima više od 100 kuća; drugi otišao u Lijevu Rijeku, treći u Seljašnicu i četvrti u Babine. Od njega su se seljakapi dalje.

Na Vijenac je došao Simeunov sin Miloš, iz Babina. Prema Tanasiju Pejatoviću, Kuburovići su iz Dušmanića (prijepoljski kraj). Pamte imena predaka od Stevana (1810). Rodio se u Seljašnici, a kasnije, pošto je odrastao, prešao je u Babine. Tamo mu se rodio sin Mićo (1840). Stevan se preselio na Vijenac oko 1843. godine, kao čifčija na imanju Rizamulića. Imao je 6 sinova: Mića, Mijata, Jovana, Vasa, Danila i Mihajila. Godine 1917. bilo ih je 43 člana i te su se godine podelili. Mićov je Stevan, a njegov Lale.

Posle Stevana, domaćin je bio treći njegov sin – Jovan. Živeli su bogato; imali su 40 goveda, 17 konja, preko 300 ovaca i vrli su istovremeno na tri gumna. Imali su zlatnika 7 oka i litru. Dva Stevanova brata otišla su u Crljenice pre 1917. godine. Iz te jedne kuće Kuburovića otišlo je u crnogorsku vojsku u I svetskom ratu 11 vojnika: Mihailo, Stevan, Vasilije, Lazar, Đole, Diko, Đorđe, Gavro, Petar, Ristan i još jedan čijeg se imena ne sećaju. U ratu su ranjeni Đole, Lazar i Gavro. Internirani su 1916. godine u Mađarsku Lazar i Jovan. Jovan je umro u Doboju.

12. Gvozdenovići su poreklom od Danilovića iz Zavinograđa, prijepoljski kraj. Odatle su prešli u Babine. Pamte imena predaka od Jovana  (1800). Jovan je došao iz Babina u Vijenac oko 1830. godine. Bavio se kiridžilukom. Bio je neobično snažan. Progonio je u vrećama i konjske ploče, pa ga po toj gvozdenoj robi prozvaše Gvozden ili Gvozdenović. Jovan je bio hrabar i drzak. Neki Turci – razbojnici uhvate ga noću u Pljevljima i odvedu na Ilino Brdo te ubiju. Kasnije su ga našli i sahranili kod crkve na Ilinom Brdu. Jovanov sin Mićo (1830) se rodio u Vijencu. Sićovi su sinovi Lazar i Nikita

Nikita je bio u crnogorskoj vojsci 1914-1915. godine. Age su im bili Korijenići. Bile su ih dve kuće.

13. Grujičići su rod sa Joksovićima, Aničićima i Paldrmićima. Doselili su u Vijenac oko 1740. godine, a možda i pre. Pamte imena predaka od Toma (1790). Kod njih se sačuvapa čitulja, stara možda 300 godina i najstarija u našoj oppggini. Malog je formata, sa debelim voštanim koricama. Ima zapisano 59 Grujičića pre Toma. Prvi je zapisan Mihailo, ali ne znaju koliko ima kolena od njega do Toma. Tomo je imao sina Nikolu, a on Vuka i Aleksu. Nikola je živeo u Otilovićima kao čifčija. Imao je i svoje zemlje. Obogatio se pozajmljujući ljudima novac i žito. Tri su godine bile gladne i niko mu ništa nije vraćao, pa je ogolio i osiromašio, te ga prozvaše Gulija.

Radio je Tomo kod Adbegovića i bio im čifčija i aga mu je dao 7 oguljenih ovaca, te je postao bogat. Gulili su ga i hajduci. Komarica Jovo odsecao ih je i po 100 dukata, pa su pare pozajmljivapi u igumana Manastira Sv. trojice.

Tomo je ženio sina Aleksu, po drugi put, od Jelovaca. Uzeo je Dunju, kćerku Filipa Jelovca, udovicu (udavala se u Bajilovića pa joj se muž ubio). Na kolač mu je Filip uzeo 101 dukat. Pričao je Nikola da mu je bilo žalije onog jednog dukata, nego onih 100.

Mihailo je otišao u Dubočicu 1924. godine i tamo ih ima tri kuće. U Babine je otišao Dimitrije. Grujičića ima u Vidrama, Vijencu, Dubočipi. Otilovićima itd. U Vidre je otišao Milovan, na Jabuku Spasoje, u Otiloviće Pero. Perov je sin otišao u Mataruge.

U Vijenac su prvi došli Marići, a zatim Aničići i Grujičići.

Jedna Grujičića linija je ova Radoje – Vučić (1755) – Tomo – Nikola – Vuk – Mihailo – Ristan. Radoje je živeo bogato; imao je 600 ovaca 40 goveda 20 konja, a čak je i njegov čukununuk, Mihailo, krajem prošlog veka, u Ivoviku imao 25 konja

Kad se Radoje vraćao iz Pljevalja, oko 1740. godine, na konju sedlaniku, poplaši mu se konj, a ostadoše mu noge u bakračlijama i konj ga raščupa kod jednog panja. To se mesto prozva Radojev panj. Tada su ova brda oko Vijenca i Otilovića bila obrasla gustom borovom šumom. Zbog toga se i prozva to selo Vijenac.

14. Bujaci u Vijencu su rod sa Gluščevićima, Gajevićima i Gogićima iz Zenice. Prema jednoj verziji predanja, koja je izgleda najtačnija, došli su od Gacka kao Bujaci. Tamo i sada ima veliki broj Bujaka. Ubili su svog agu i pobegli za Nikšić. To je uradio njihov predak Nikola. Taj Nikola nije hteo da da agi porez, a kad mu aga zapreti da će ga isterati sa imanja, on ga ubi. Kod Nikšića su se zadržali nekoliko godina i potom su prešli u Šarance oko 1700. godine. U Šarancima su bili još u jednoj kućnoj zajednici, ali su se tu izdelili. Jedan je sa porodicom prešao Taru i naselio se kod Beljkovića, zadržavši staro prezime Bujaci. Po njima je i selo dobilo ime. Ostatak porodične zadruge podeli se na tri dela, pa i oni pređoše Taru. Od Gaja su postali Gajevići, od Goge, koji se gegao, Gogići, a jedan je bio gluv, pa mu potomke prozvaše Gluščevići.

Kuda su se seljakali novi doseljenici iz Šarana, odnosno od Gacka, iz Hercegovine, ne može se utvrditi, ali su se Gluščevići zadržali u Kamenoj Gori, Gajevići u Kozici, Gogići u Zenici, a Bujaci u selu, koje po njima dobi ime Bujaci.

U Bujacima su ostali dugo, sve do 1845. godine, kada su ih proterali Micanovići (Ciguljini). Pamte imena predaka od Marijana (1820) koji je bio, izgleda, praunuk onog Nikole koji je pobegao iz Gacka. Marjanovi sinovi su: Milinko, Milić i Nikola. Milić je bio hajduk i posle 1875. godine otišao je u Srbiju i naselio se u Užicu. Tamo se prozvao Gluščević, pa i tako ostaše i njegovi potomci – Gluščevići.

Iz Bujaka su Bujaci prešli u Kordovinu. Nikola je umro u Kozici. Milinko je sa 5 sinova: Marinkom, Markom, Đolom, Lazarom i Lakom i sa dva sinovca, 1903. godine prešao u Vijenac. Iz Kozice su ih proterali Redžovići. Ima ih 1 kuća u Kozici, 5 u Vijencu, 4 u Brodarevu, 2 u Kordovini i 1 u Tulovu. Age su im bili Rustemagići.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestovalo je 7 Bujaka iz Vijenca. Marinko je poginuo na Drini 1915. godine, u crnogorskoj vojsci.

15. Marićiu Vijencu su iz Komarana od Opančina. Prvi su od sadašnjih bratstava došli u Vijenac, pre skoro 300 godina. Iz Komarana su odselila tri brata Jedan je otišao u Vijenac, drugi u Grab, a treći u Aljinoviće kod Sjenice. Prezime su dobili po nekoj udovici Mari. Kad su došli u Vijenac on je bio pod šumom i korovom. Samo su na nekoliko mesta bili mali proplanci.

Pamte imena predaka od Jovana (1820). Njegovi sinovi su: Todo i Krsto (1850). Krstov je Gavro, a Todov Rile. Svi su bili u jednoj kući do 1938. godine, a od tada u dve.

U crnogorskoj vojsci, u I svetskom ratu 1914-1915. godine bio je Gavro. On je bio vršilac dužnosti komandira čete, ali nije dobio čin oficira niti kasnije penziju.

16. Aničići misle da su došli iz Vrbova oko 1740. godine (pribojski kraj). Rod su im Paldrmići, Grujičići i Joksovići. Grujičići iz Pljevalja nisu rod sa Grujičićima iz Vijenca. Po dolasku Aničića u Vijenac došli su Paldrmići, pa zatim Grujičići i Joksovići. Iz Vrbova je došla udovica Anica sa sedmoro dece, pa se po njoj prozvaše Aničići.

Pamte imena predaka od Josifa (1800). Josif je imao dva sina: Petra i Đorđija Petar je imao Josifa (ponovljeno ime). Josif je bio veoma bogat. Jedanput su ga snahe videle u priboju (toru) kroz proštine gde suši zlatnike na tri pokrovca. Josif je skoro svu svoju zemlju kupio od Turaka. Umro je iznenada i sve su mu pare ostale sakrivene. Age su im bili Rustemagići, a posle su kupovali zemlju. Druga njihova linija je ova: Jovan (1795) – Todosije – Vule – Bogdan.

Osim u Vijencu, Aničića ima 6 kuća u Stranjanima, zatim kod Banja Luke, Šapca i u još nekim mestima Srbije. Jednog Aničića su ubile Švabe  u Vijencu, kao i tri Šarančića, 1918. godine, a Iliju su ubili Turci. U crnogorskoj vojsci, u I svetskom ratu, učestovala su 4 Aničića. Mitra su Švabe internirale u Mađarsku 1917. godine i tamo je umro.

17. Popadićiu Vijencu su od Šubarića iz Kosanice. Turci Rapovići  ubili su muža Marte Šubarić. Ostala su joj dva mala sina. Ona je najmila Petra Popadića iz Seljašnice za slugu, ali ga je ubrzo uzela za muža. Martinom mužu ne znaju ime, a sinovi su joj bili Milosav (1835) i Radule. Petar je nenamerno prebio nogu jednom volu Rapovića i morao je da beži, a sa njim je pobegla i Marta sa sinovima, oko 1850. godine. Živeli su u Seljašnici kod Prijepolja 4 godine, potom su prešli u Vijenac i radili kod Korijenića kao čifčije. Martini su sinovi uzeli prezime očuha i prezivali se Popadići. Kasnije su postali bogati, pa su oko 50 hektara zemlje kupili od Turaka.

Milosavljevi sinovi Stevan i Ristan su ostali u Vijencu. Radulovi  sinovi su prešli u Otiloviće. Stevanov je Jovan, a njegov Stevan. Ristanov je Obrad, a njegov Mirko i Mihailo. Braća su se bavila i kiridžilukom, pečenjem kreča i naročito lovom.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovalo je 5 Popadića. Obrad je bio vodnik, a Jovan perjanik. Ima ih 7 kuća. Rod su im Popadići u Kakmužama.

18. Mazalice su rod sa Dajovićima. Prema jednoj verziji predanja, poreklom su iz Crljenica (zabeležio T. Pejatović); najverovatnije da su potomci starog srpskog stanovništva. Prema drugoj verziji, oni su iz Šumanovića Bara. Naselili su se u Rudnici na imanje Manastira Sv. trojice.

Najpre su se prezivali Dajovići, a zatim Mazalice. Pamte imena predaka od Marinka (1820). Marinkova su braća Periša i Petar. Marinkove sinove su prozvali Mazalice. Prema njihovom kazivanju, neki predak im je bio u hajducima i voleo je da hajducima podmazuje puške, pa ga zato prozvaše Mazalica, ali Tanasije Pejatović navodi drugi razlog. Marinkovi su sinovi: Đoko, Đorđe i Spaso. Ćokov je Niko, Šurko i Mijo. Mijov je Krsto. Ima ih 10 kuća u Rudnici i 2 u Burićima. U crnogorskoj vojsci u 1 svetskom ratu učestvovali su Mijo i Šurko.

19. Rovčani su poreklom iz Rovaca. Prezivali su se Bulatovići, pa Crnčevići (kako je zabeležio Tanasije Pejatović). Kažu da je neki njihov predak (Vuk ili Stevan) ubio Turčina i pobegao u Otiloviće, a zatim su mu potomci prešli u Rudnicu. Pamte imena predaka od Đura (1840). Đuro je bio oženjen od Potpara. Đurovi su sinovi: Miloš, Milan i Ivan. Miloševi su: Vojo, Mihailo, Borisav, Radosav i Dobrilo. Age su im bili Sofovići, a držali su i manastirsku zemlju. Obrad je bio kodžobaša.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovali su Milan i Miloš. Slave Lučindan. Od njih su se odvojili Lončari u Bušnjima.

20. Paldrmići su od Grujičića iz Vijenca Pamte Šula (1870), čiji se deda prezivao Grujičić. Paldrmići su prozvani po nekoj babi Paldrmi. Bila je veoma ljuta pa je tukla i sinove, iako su imali po 60 godina. Prozvaše je Paldrma – (što na turskom jeziku znači batina).

Šule je imao sinove: Toma, Petra i Spasoja. Šula su Švabe ubile na Jabuci 1917. godine, a njegova žena Stana sa petoro dece preselila se 1924. godine u Grab (bjelopoljski kraj). Šule je bio u crnogorskoj vojsci u ratu protiv Austro-Ugarske 1914-1915. godine.

21. Rosići u Crljenicama su od Tomanovića, ali ne svi. Slave Stjepandan. Nisu im rod Rosići u Pljevljima, Zekavicama i neki u Crljenicama. U Tomanovića je ostala udovica Rosa sa decom, pa su joj sinove prozvali Rosići. Došli su Crljenice, možda, pre 250 godina. Age su im bili Radovići. Pamte imena prekada od Ilije (1800). Jedna njihova linija ide ovako: Ilija – Vuk – Jevto – Milan.

22. Umkovići su od Trebinja. Tamo ih ima oko 20 kuća. Ima i muslimana Umkovića i međusobno se posećuju. Umkovići su došli skoro pre 300 godina. Kažu da su prvi došli u Crljenice, odnosno Crni Vrh. Pamte imena predaka od Lazara (1820). Slabo su se razmnožavali, jer su ponekad imali i po 10 mladića, ali bi svi, osim jednoga, od neke bolesti pomrli. Ima ih 5 kuća u Crljenicama, 3 u Valjevu, 2 u Užicu. Age su im bili Bajići. Živeli su u jednoj kući sve do 1918. godine.

Mitar Umković je bio komita od 1916-1918. godine. Došao je jedanput kući, ali ga je neko prokazao. Tri švapska vojnika sa psom zauzeli su vrata kuće i pozvali ga na predaju. On je jurnuo na vrata i vojnike razbacao (bio je neobično snažan) i pokušao da beži. Tri puške su ga ranile kroz pluća, a pas mu je skočio na ramena. Vojnici su ga na saonicama doterali u Pljevlja gde je ubrzo umro, 1918. godine.

23. Hajdukovići su došli od Prijepolja pre 200 godina Pamte imena predaka od Dika (1835) i brata mu Miladina. Dikov je Jovan, a Jovanov Dušan. Ima ih 4 kuće u Crljenicama, 2 u Malim Krćima i 5 u Savinu Laktu. Jovan je bio kodžobaša pri kraju turske vladavine.

24. Đurovići su, prema jednoj verziji predanja došli sa Kosova odmah posle kosovske bitke i naselili se u Otilovićima, što je zabeležio i Tanasije Pejatović, odnosno došli su iz Otilovića. Prema drugoj verziji, došli su iz Pavina Polja. Rod su im Pavlovići iz Crnog Vrha. Znaju imena predaka od Jevta (1810). Jevtovi su sinovi: Todo i Diko. Jevtovi potomci žive u Potrlici u Grevu. Ima ih i u Pljevljima, Židovićima i Kalušićima. U Potrlici su im age bili Manovovići. Todov sin je Petar. Slave Ilindan. Jakov Đurović je interniran u Mađarsku 1916. god.

25. Kijanovići žive u Kamenoj Gori. Turci su Vuka Kijanovića mobilisapi u vojsku u komoru, pri odlasku u bitku na Šarance 1862. godine. On im je šio i krpio odela. Kad su Turci odstupali i polomili se niz šaranske stene, Vuk, veoma bistar i snalažljiv, zavuče ruku u silav nekolicini slomljenih aga i begova, uze im kese sa novcem i uspe da pobegne preko Tare. Za taj novac kupio je veliko imanje u Otilovićima i oženio se od Joksovića.

Imao je dva sina: Sima i Boška i 6 kćeri. Švabe su staroga Vuka internirale u Mađarsku 1917. godine i tamo je umro.

26. Sirići su, prema nekim nagoveštajima, poreklom iz Provalije kod Durmitora. Možda su Tomići od Šavnika. Došle su dve kuće pre 300 godina i naselile se u Mijakovićima. Međutim, pre 300 godina, u Provaliji su bili samo katuni. Zatim su prešli u Potpeće i tu bili 6 godina. Iz Potpeća su prešli na Jabuku. Prema drugoj verziji, poreklom su sa Jabuke.

Pamte imena predaka od Ilije (1815). Njegovi sinovi su: Đorđije, Tane i Marko. Jedna njihova grana ide ovako: Đorđije – Jovan – Đoko. Žive u Ljeljenici, Otilovićima i Jabuci.

27. Šarančići su poreklom Novakovići iz Jezera kod Durmitora. Ne znaju kako su se tamo prezivali. Došla je neka žena sa dva sina i kćerkom. Bila je izmorena krastama, pa su je zvali Šara, a njene potomke prozvaše Šarančići. Došli su oko 1835. godine. Sinovi su joj bili Sava (1825) i Nikola. Sava je imao 10 godina kada su sa majkom došli i naselili se u Otiloviće. Savini sinovi su: Mihailo, Prole, Petar, Andrija, Pavle i Veljko. Petrov je Savo, Drago, Radomir i Novica

Nikolin je Todosije, a Todosijevi su: Todor, Vukola i Jelisije. Savo je imao dućan u Otilovićima i tu prodavao so, vunu, preprodavao stoku itd. Nikolini potomci su živeli u Vijencu, a Savini u Otilovićima.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovalo je 5 Šarančića Svi su preživeli rat.

Trojicu Šarančića ubile su Švabe 1918. godine na Jabuci.

28. Ćuzi – Ćuzovići su od Radulovića od Toca (prijepoljski kraj). Došli su u Otiloviće pre sadašnjih stanovnika, koji tu žive skoro 300 godina. Prezime su promenili, kako se priča, na neobičan način.

Pamte imena predaka od Njegovana (1775) i Peja. Njegovanovi sinovi su: Vuk, Radovan i Đurica. Vukov je Todo, a Todov Ilija. Grujica Ćuzović bio je dugo godina kodžobaša. O njemu je pisao Šalipurović.

Vuk je rođen oko 1800. godine. Umro je u devedesetoj godini života. Desetak godina pre smrti, bio se onesvestio od neke bolesti i svi su mislili da je umro. Zakazali su sutradan sahranu. Odneli su ga u groblje da sahrane po običaju. Bilo je mnogo naroda. Kad su ga stavili u grob, onesvestio se, ispravio i seo u grob. Svi su se prisutni razbežali u paničnom strahu, osim nekoliko staraca, koji su ostali i pomogli mu da izađe iz groba. Govorio je kasnije da je išao na nebo kod svetaca i još kojekakve fantazije. Bio je narodni vidar.

Đorđije Ćuzović-Ćuzo je ubio neke Turke iz Vraneša, koji su mu vraćajući se iz Pljevalja zapustili livadu, i pobegao u Crnu Goru.

Pejatovići su se odvojili od Ćuza. Neki su se Pejatovići zvali Ćuzi sve do 1945. godine. Pamte imena predaka od Tana (1810). Tanovi sinovi su: Joko, Milan, Vaso i Nikola. Tane je živeo u Otilovićima i bio čifčija.

Joko je učio neku tursku školu (možda tursku gimnaziju – ruždiju) i bio pisar u sudu. Jokovi sinovi su: Niko, Tanasije (1875) i Risto. Joko je došao u Pljevlja oko 1860. godine. Sva četiri Tanova sina su zajednički pravila kuću na uglu Bajića sokaka. Žene su iz Otilovića donosile ručak majstorima u Pljevlja.

Tanasije je u Pljevljima završio osnovnu školu, a zatim gimnaziju i visoku školu. Bio je stipendista srpske vlade. Službovao je jednu godinu u Skoplju, a zatim došao u Pljevlja 1901. godine i otvorio gimnaziju. Bio je njen prvi direktor. Gimnaziju je otvorila srpska vlada, vodila nadzor nad njom i finansirala je. Radio je Tanasije svega 2 godine i umro 1903. godine.

Risto je zaršio osnovnu školu u Pljevljima, a gimnaziju i bogosloviju u Beogradu. To je bila učiteljsko-bogoslovska škola. Službovao je kao učitelj u Novom Pazaru (1898-1900), a zatim je otišao u Prag, na studije kiparstva na Praškoj akademiji. Imao je i stipendiju. Uradio je Karađorđevu bistu 1905. godine. To je bila prva bista izrađena Karađorđu. Radio je i bistu Danteu. Upisao se na Akademiju kiparstva u Veneciji i završio je za 3 meseca. Umro je 1905. godine u Beogradu.

Niko je bio trgovac stokom. Trgovao je sa solunskim trgovcima.

Milanovi (1845) sinovi su: Ratko, Mićo i Marko. Vasovi su sinovi: Mirko, Milovan i Pavle. Živeli su u Otilovićima.

Ratko (1885) je živeo u Otilovićima. On je bio pratilac Varnave po Makedoniji (1908-1912. godine). Držao je kafanu na Trlici i Jabuci. Mićo je bio zemljordnik i kiridžija. Marko je imao kafanu na Jabuci. Ratkov je Savo.

Nikola je završio učiteljsku školu u Beogradu 1880. godine i 30 godina je radio kao srpski učitelj u Sandžaku (Toce, Seljane, Meljak, Ilino Brdo i Otilovići). Umro je 1936. godine. Bio je veliki nacionalni radnik – nosilac ordena Svetog Save I reda. Sahranjen je u Pljevljima. Bio je poznat kao narodni lekar – travar. Kod svake je škole zasadio voćnjak. Pomagao je seljacima i sirotinji. Savetovao je seljake kako da unaprede svoja domaćinstva. Pomagao je školovanje srpske dece.

Sredoje Ćuzo je uhapšen 1862. godine sa 7 najuglednijih Srba iz Pljevalja i sproveden u turski zatvor u Sarajevu. Tamo su ostali 2 godine.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovala su 4 Pejatovića. Oterani su na robiju 1916. godine: Ratko, Mićo i Vaso. Vaso je umro u robiji, aprila 1917. godine. Slave Đurđevdan.

29. Joksovići su doselili iz Vrbova (prijepoljski kraj) na Ivovik kod Vijenca oko 1740. godine, približno kad i Aničići, Grujičići i Paldrmići, koji su im rod. U Otiloviće su prešli oko 1790. godine. Kad su Nenadići pobegli iz Otilovića od turskog zuluma (jer su ih vraneški Turci često pljačkali pri povratku sa pazara iz Pljevalja), naselili su se u Potrlici kao čifčije. Na njihova su imanja došli Joksovići i bili njihove čifčije. Neki su Joksovići bili i turske čifčije, a kupili su malo i svoje zemlje. U Otilovićima su se naselili u 4 zaseoka: Ligatov Do, Lukavice, Omar i Repište. Bilo ih je za vreme bivše Jugoslavije 20 kuća

Pamte imena predaka od Dika (1790). Smatraju da se Diko rodio u Otilovićima. Jedna njihova linija nle ovako: Diko – Milovan – Jovan – Milan – Ljubo. U I svetskom ratu učestvovalo je 15 Joksovića u nrnogorskoj vojsci.

30. Marinovići su poreklom iz Poblaća. Oni i Šljivići su najstariji stanovnici Crljenica. Pamte imena predaka od Mića, koji je rođen oko 1800. godine. Mićovi sinovi su: Pero i Đorđe. Pero je imao Sava i Aleksu, a Đorđe: Lazara, Dika i Jovicu. Ima ih u Crljenicama 3 kuće, a u Baru jedna. U Crljenicama žive preko 250 godina. Aleksa je poginuo na Drini 1915. godine, kao crnogorski vojnik protiv Austro-Ugarske.

31. Ječmenice su poreklom iz Vraneša, pa su oko 1800. godine doselili u Male Krće. Tamo su bili više godina i potom prešli u Krnjaču oko 1850. godine. Pamte imena predaka od Petra (1789). Petrov je Jovan, a Jovanovi su: Novak, Grujica i Jakov (1850). Jakovljev je Mihailo i Jovan. Aga im je bio Murat-beg Selmanović. Njegova je bila čitava Krnjača.

Jedna druga linija je ova: Marinko – Marko – Obren – Toma – Momo. Marko je prešao u Crni Vrh i aga im je bio paša Bajrović.Vasoje bio ugledan i bogat. Toma i Milutin su bili u austrijskom ropstvu. Milutin je umro na robiji 1918. godine.

Rod su im Matovići na Jabuci i Mitrovići kod Prijepolja, jer su nekad zajedno živeli u Vranešu i Stožeru. Ima ih u našoj opštini skoro 15 kuća. Na Lađanu ih ima jedna kuća od Branka, na Bakrenjačama 2 kuće od Ninka, na Milunićima 3 kuće.

32. Postoje dve vrste Pavlovića u Crnom Vrhu. Jedni slave Ilindan i rod su im Đurovići. Prema jednoj verziji. oni su sa Kosova doselili, bežeći ispred Turaka posle kosovske bitke. Drugi su prema Tanasiju Pejatoviću, od Spahića.

Pamte imena predaka od Vukašina (1788). Njegov je Vaso. On je imao 9 sinova. ali mu je samo ol trojice ostalo potomstvo. Ima ih sada 6 kuća. Druga linija ide ovako: Mojo – Kosta – Ninko. U crnotrskoj vojsci u I svetskom  ratu učestvovali su Petar i Ilija.

33. Kezesu došle iz Židovića, pre oko 250 godina Oni su među najstarijim stanovnicima Otilovića. Prezime su dobili tako što im je obuća bila kezlava pa ih prozvaše Keze. Ne znaju staro prezime. Bila ih je samo jedna kuća sve do 1912. godine, ali u porodičnoj zadruzi bivalo ih je i do 40 članova. Kad je 1917. i 1918. godine harala španska groznica, umrlo je desetak mladića Keza. Imali su dobro imanje u gornjem delu Otilovića, iza groblja a više od 10 hektara u Polju.

Pamte Jova (1833) i brata mu Mirka. Jovanov je Ristan i Borisav, a Ristanov Boško. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovale su tri Keze. Borisav je ranjen na Drini 1915. godine.

Noću su došli neki Turci iz Klindupa (Dubočica) da kradu Kezama stoku. Borisav puca i rani jednoga, koga je društvo odnelo, ali je kroz tri dana umro, 1917. godine.

34. Papići su pobegli ol Turaka, negde iz Drobnjaka. Pobegla su trojica braće. Milosav (1810) se naselio u Zaborku, drugi brat je otišao u Srbiju, a treći u Bučje. Tamo ih ima lesetak kuća. Milosavljevi sinovi su: Jovo, Nikola i Đorđe (1850). Đorđe je rođen u Zaborku. Milosav je došao u Crljenice oko 1851. godine. Đorđevi sinovi su: Mile, Sava i Milivoje. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci bili su Niko i Vidoje.

 

IZVOR: Mileta Vojinović – Pljevaljski kraj, prošlost i poreklo stanovništva, 2008, priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

 

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. aleksandar

    Postoje li kakvi podaci o Potparicima – Crni Vrh??

  2. J. Lazović

    Kuburovići su poreklom iz Vasojevića, iz grane Dabetića, Prezime su dobili po svome pretku Joku Lazareviću, zvanom Joko Kubura, koji je iz osvete ubio oca kolašinskog bega Eleza Bašova Kurbašića. Sa Baša je kao trofej uzeo kuburu po kojoj je dobio nadimak a njegovi potomci prezime. Dosta su se namnožili i raselili. Ima ih i u pljevaljskom kraju.

  3. N. Vuković

    Pozdrav,

    da li imate podatak o raseljavanju stanovnika iz sela Otilovići? Pitam iz razloga zato što se moje selo zove Otlovići, 10 km udaljeno od Kneževa (BiH). Moj djed je rekao da smo mi porijeklom iz Crne Gore. Moguće je dakle da su se moji preci iz Otilovića iz Crne Gore raselili i osnovali selo Otloviće kod Kneževa (prijašnji naziv Skender-Vakuf).
    Inače, u selu imaju dva prezimena: Vuković (krsna slava Sveti Jovan) i Brborović (krsna slava Sveti Stevan).

  4. Srđan Jovanović

    U selu Markova Crkva, opština Lajkovac, na 20 km od Valjeva, živi porodica Pavlović, nekoliko kuća, za koje je Ljuba Pavlović 1907. zapisao da su rodom iz Otilovića. Slave svetog Nikolu (Nikoljdan).

    Pavlovići su prezime uzeli od Pavla Lazića, koji se nalazi u tefteru u kom su upisane glave kuća u Markovoj Crkvi, oko 1834. godine.

    Znam i to, da se na popisu stoke iz 1859, Pavle Lazić više na nalazi, ali je nju njegov potomak – Milovan Pavlović.

    Da li je Pavle doneo prezime Lazić iz Otilovića, ili je to njegov patronim po ocu Lazaru, a čije je prezime drugačije, to je već nepoznato.