Poreklo prezimena, selo Odžak (Pljevlja)

11. februar 2014.

komentara: 5

Poreklo stanovništva sela Odžak, opština Pljevlja. Prema knjizi Milete Vojinović „PLJEVALJSKI  KRAJ (prošlost i poreklo stanovništva)“ iz 2008. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

 

Odžačka regija, da je tako nazovemo, ili ocački kraj, nalazi se u gornjem delu sliva reke Vezičnice. Zahvata prostor između Kraljeve gore, Zelenog borja, Mijakovića, Korijena, Zenice i Dragaša. Regiju sačinjava velika kotlina oivičena planinama i ovećim brdima. Sa oboda kotline ka cektru Odžaka spušta se veći broj brda i dolina do potoka kojn se sastaju kod Ocaka n prave rečncu Vezičnicu.

Regiju sačinjavaju sledeća sela:Crnobori, Gornje Selo, Uremovići, Potpeće, Njivice, Kujava, Laz, Alići, Vilići, Rašinovići, Zekavice, Odžak, Katun, Rasno, Jasen i Boščinovići. Većina ovih sela se nalazi na obodu i stranama kotline, ispod planina i viših brda, kao npr. Crnobori, Gornje Selo, Njivice, Kujava, Zekavice, Jasen, Rasno, Katun, dok su pri dnu kotline, oko potoka, sela: Uremovići, Potpeće, Alići, Rašinovići, Odžak i Boščinovići.

Prema svom reljefnom izgledu ova je regija velika kotlina, ali sa malo ravnim dnom. Na sredini kotline uzdiže se brdo Gradina, na kome je, prema predanju, bio grad, utvrđenje za vreme vladavine Nemanjića. Ravnog zemljišta ima malo u Odžaku, oko Vodoplava i Boščinovića. Skoro čitav je region brežuljkast, sa blagim stranama.

Geološki sastav zemljišta je različit. Brda po obodu kotline su sastavljena od krečnjaka, a dno kotline je od denudacionog materijala i mekanih slojeva stena, pa je zbog toga zemljište prilično plodno n gusto naseljeno. Tome doprinose hidrološke i klimatske prilike. Zbog prirode zemljišta i dosta atmosferskih padavina po okolnim planinama, u čitavoj regiji ima jakih izvora, odnosno vrela i potoka. Najjača su vrela: Mandojevac (Crnobori), Zmajevac i Vrelo (ispod šume do Mijakovića). Međutim. voda ovih vrela odvedena je vodovodnim cevima (od azbesta) preko Pliješi u Pljevlja, u gradski vodovod (18 km.). Sada Pljevlja podmiruju skoro 40% svojih potreba u pijaćoj vodi iz ova tri izvora-vrela. Pored navedenih, postoji još veći broj vrela, ali su bogati vodom samo Rašinovići i Odžačko vrelo.

Klimatske prilike su povoljne, jer je kotlina zaštićena od jakih vetrova, dosta niska i s blagom klimom. Imajući u vidu klimatske, zemljišne i ostale uslove, u ovoj regiji su, izgleda, živeli ljudi još u predistorijskoj epohi. O tome nema sigurnih materijalnih ostataka, osim delimično na Korijenu. Tu se nalaze bogati pašnjaci na visokoj i prostranoj zaravni. Na najvišem uzvišenju, zvanom Gradina, bio je građevinski objekat pre dolaska Rimljana u ove krajeve. Primećuju se male gomile – tumulusi, ali nisu ni približno onakvih dimenzija kao oni u Gotovuši, Donjoj Brvenici ili Hoćevini. Kod Vodoplava se jedno mestance zove Grčko Groblje, ali se o tome ne može ništa sa sigurnošću reći.

U plodnim dolinama i zaravnima, prastari stanovnici ove regije bavili su se zemljoradnjom.

Prema narodnom predanju, u Odžaku je bilo veliko rimsko naselje iznad i oko sadašnje lipe. Od ostataka naselja sada se ništa ne vidi osim njihov vodovod. Taj je vodovod otkriven tek oko 1980. godine, prilikom vađenja šljunka za put. Sastoji se od po 4 ploče; jedna je u osnovi, dve sa strane i jedna odozgo. Sve je to oblepljeno ilovačom. Unutrašnja šupljina (otvor) je oko 9 cm. Pored ovog kamenog vodovoda, tada je otkriven i drveni. Provrćeni, šuplji drveni trupci, spajani su jedan u drugi od izvora do sredine naselja (oko 150 m). Čengići kažu da je vodovod od drveta delo njihovih predaka, premda do njegovog otkrivanja nisu znali ni da je postojao.

Za vreme vladavine Nemanjića u srednjevekovnoj Srbiji, na razvalinama rimskog naselja podignut je veliki manastir. Pored crkvene zgrade, postojalo je još nekoliko objekata: konaci, ambari, štale, gumno itd. Čitav taj kompleks zgrada bio je ograđen visokim kamenim zidom. I danas se vide temelji tog zida. Prečnik tog ograđenog prostora iznosio je preko 80 metara. Unutar je bilo i popločano gumno, na kome se moglo vrijeći i jeseni i zimi. Na sredini guvna bio je veliki šuplji, okrugli kamen, gde je stajalo ostože. Manastir je imao velika imanja i prostrane pašnjake. Glavni pašnjaci su im bili u katunima, pa je zato to selo dobilo ime Katun. Prenosi se predanje da je sa Katuna bio mlekovod sve do Odžaka, gde je stizalo mleko (1 km) od velikih stada ovaca i krava.

Nema tačnih dokaza kada je srušen manastir, da li je rušen pa obnovljan i sl. Prema jednoj verziji predanja (koju prenosi Slobodan Vulović), manastir je u početku turske vladavine i još dugi niz godina radio i imao velika imanja.

Da se osvrnemo na muslimansko bratstvo Čengića, koje sada živi u Odžaku. O njihovom poreklu postoji više verzija, ali je, izgleda, najtačnija ona koju kazuje Mersudin Čengić. On, sa jednim rođakom iz Sarajeva, na osnovu predanja i pisanih dokumenata, priprema monografiju njihovog bratstva. Prema njegovom kazivanju, kada su Turci osvajali naše krajeve i kad se njihova vojska primakla odžačkoj regiji, odnosno Zekavicama, gde je živeo knez toga sela, a možda se prezivao i Knežević, knez je razvio turski barjak i pozvao sve svoje seljake da se pod njim skupe i krenu da sretnu Turke. Knez je prešao u islam i dobio u posed (najverovatnije spahija – spahiluk) čitav Odžački kraj (regiju) i Kosanicu do reke Tare.

I Mersudinovo kazivanje o manastiru slaže se sa kazivanjem Slobodana Vulovića, osim što Slobodan kaže da je u manastirskim štalama bilo 100 krava, a Mersudin da je bilo 100 krava i volova, što je i logičnije, jer su manastiru bili potrebni volovi za vuču, oranje i druge poslove. Mersudin kaže da se štala nekako zapalila i sve u njoj izgorelo, a Slobodan iznosi drugu verziju: da su Turci noću zapalili štalu, pa su izgorele krave u njoj i možda i neki drugi objekti.

Posle ovoga požara, manastir je osiromašio, nije imao radne stoke – volova za obradu imanja, niti prihoda od krava, a državi je morao plaćati velike poreze.

Uskoro posle požara, manastir je izgubio i sva imanja na čudan način. Kaluđeru je trebalo 50 zlatnika da plati državi dažbine (prema kazivanju Slobodana Vulovića) i pozajmi ih u jednog bogatog bega Čengića. Napravili su pismeni ugovor da pare vrati do podne određenog dana a, ukoliko zakasni sa vraćanjem duga da založi zemlju – sva manastriska imanja. Kaluđer je prosio po narodu i do određenog roka skupio pare. Kod bega je došao najmanje dva sata pre podneva. Beg ga je lepo primio, čašćavao jelom i pićem dok je prošao rok. pa mu je onda rekao: ”A što ti mene vlaški ćafire ne vrati pare kad smo se dogovorili.” Uzalud je kaluđer dokazivao da je on doneo novac na vreme, odnosno najmanje dva sada pre roka. Najzad mu aga odbrusi: ”Gubi se preko vrata kaurine, moja je sva zemlja.” Preneraženi kaluđer je nestao nekud, a aga Čengić prigrabio sve manastirske zgrade i imanja.

Ubrzo je razrušen manastir i ostale manastirske zgrade, pa je (prema kazivanju Mersudina Čengića), od tog manastirskog građevinskog materijala Džafer-beg Čengić sazidao kulu na više spratova i druge objekte. Mora da je Džafer-beg podvalio kaluđeru i oteo mu sve što je bilo manastirsko.

Čengići kažu da je naselje Čengića, odnosno Džafer-begovo, u Odžaku, starije od Pljevalja. Znamo da su Pljevlja bila trg i selo u srednjem veku, sve do oko 1550. godine kad je Husejin-paša Boljanić (poreklom Gazdić) izdejstvovao da Pljevlja dobiju status kasabe (varošice) i novi naziv Taslidža (Kamenica).

Po dolasku u Odžak Čengići (kaže Mersudin) su najmanje 100 godina bili jedini muslimani u čitavoj odžačkoj regiji. Posle turskog poraza pod Bečom 1683. godine, počele su muslimanske izbeglice pristizati u sela odžačkog kraja. Ako računamo da su Turci konačno osvojili naš kraj 1463. godine, do nešto oko 1690. godine, kada dolaze izbeglice (muhadžeri), prošlo je skoro 230 godina. Iz ovoga proizilazi da su Čegići dugo vremena živeli mirno i udobno, okruženi svojim ranijim sunarodnicima i istovernicima.

Odmah po turskom porazu pod Bečom, propala je Džafer-begova kula. Mersudin ne zna da li su je ustanici razorili ili je od kuge izumrla Džaferova familija. Međutim, verovatnije je da su je ustanici razorili, jer, kako kaže Mersudin, uskoro su od materijala porušene Džaferove kule, ostali Čengići, u neposrednoj blizini i na prostoru razorenog manastirskog kompleksa sagradili tri velike kuće. I danas te kuće postoje, i u njima se do skoro živelo. U jednoj se, izgleda, i sada stanuje. U dovratnicima i prozorima tih kuća vidi se lepo klesano kamenje od manastira. Na tim kućama ima dosta puškarnica koje su, takođe, od lepo klesanog manastirskog kamena.

Odžak je dugo vremena bio centar nekog turskog administrativnog područja i organa turske sudske vlasti, kao što su bile Nange  Boljanići. Tu je bio zatvor i vješala. Zatvor je bio u zemlji sa svodom odozgo. Vrata zatvora su zatrpana tokom vremena i ovi sadašnji Čengići nisu znali gde je bio, sve do pre par godina kada je jedan kamion propao kroz svod i dole se video podrum. Onda su Čengići rekli da je to bio zatvor.

Unutar manastirskog zida bile su tri lipe, stare možda po 500 godnna. Dve lnpe su pale od starosti oko 1920. godine, dok još jedni odolena zubu vremena. Nznad lipe prostor se zove Zidine. Na tom mestu je bpo mančstio Sv. Vavedenje, pa je po njemu i rečica prozvana Vavedenčica. Ne zna se kako se ranije, u srednjem veku, zvalo mesto gde je bio manastir. Naziv Odžak dobilo je po rušenju manastira i podizanju kule Džafer-bega.

Pored manastira, u Odžaku je postojala i parohijska crkva u sadašnjem groblju. Oko nje je bilo veliko srpsko groblje. Ta je crkva za vreme Karađorđevog ustanka (1804-1813) porušena. Ustanak je zahvatio čitav naš kraj  pa su svuda ustanici napadali turska naselja. Turci su prvo opljačkali odžačku crkvu, odneli čirake i sve što se moglo koristiti, a zatim zapalili i srušili.

U znak odmazde, ustanici su napali na Odžak i zapalili džamiju koja je bila u blizini sadašnje osnovne škole. Po završetku bune Turci su obnovili džamiju, ali Srbi nisu crkvu. Obnovu nisu dozvoljavale turske vlasti, premda se broj srpskog stanovništva jako smanjio. U ovom periodu, Turci su brzo naseljavali čitavu regiju i potiskivali Srbe. Od starosedelaca ostale su samo dve kuće na Katunu: jedna Vukovića i jedna Brkovića. Turci su u brdima iznad sela naselili (u prošlom veku) nekoliko Srba – čifčija, jer oni nisu hteli da obrađuju zemlju visoko u brdima. Od nekada gusto naseljenih sela (čitave regije) srpskim življem, početkom 1912. godine bilo je u Crnoborima nekoliko kuća Lacmanovića, u Gornjem Selu dve Kneževića, na Katunu jedna kuća Brkovića i jedna Vukovića, u Zekavicama jedna kuća Vulovića, jedna Perovića, jedna Tabaša i jedna Rosića i u Korijenu jedna kuća Ćurčića; bile su još dve kuće srpske u Jasenu. Bilo je svega oko 15 srpskih kuća. Tako je za oko 200 godina čitav region bio gusto naseljen muslimanskim stanovništvom. U ovaj region naselilo se 1877. godine i nekoliko muslimanskih bratstava iz Nikšića.

Izbijanjem bosanskohercegovačkog ustanka 1875. godine, plamen bune zahvatio je i odžački kraj. Ustanici su napadali muslimanska sela ovoga kraja, a najveći napad izvršen je u maju 1876. godine, kada je hajdučki harambaša Boško Vojinović, sa velikom četom napao Odžak. Hajduci su zapalili džamiju i više zgrada, ali nisu mogli zauzeti kamene kuće sa puškarnicama. Tu je poginuo jedan od devet brata Zmajevića, sinova Ilije Zmajevića.

Pošto su iznad sela ovog regiona svuda bile šume, postojali su uslovi za hajdukovanje. Jedanput je Ristan Šarac sa Spasojem Vojinovićem zaplenio nekom Turčinu kod Ivanova polja 8 goveda i poterao. Turčin ih primeti i puca, ali ne pogodi. Oni njega videše i ubiše, a goveda mu oteraše.

U Korijenu je Ristan Šarac sa četom uhvatio dva Turčina Rustemagića i oba sasekao. U Zekavice je češće navraćo hajduk Spaso Railić.

Turci su ponovo obnovili džamiju u Odžaku i pri kraju 19. veka otvorili dva mekteba (škole).

Kad u oktobru 1912. godine započe balkanski rat i crnogorska vojska zauze Odžak, dva mladića sa Žabljaka (jedan je bio Stevović) zapališe džamiju u Odžaku (prema kazivanju Brana Jovaševića) po nagovoru kaluađera Ćosovića sa Kosanice. Crnogorske vlasti pronađu krivce, pa im je zapretila opasnost da budu streljani. Marto Jovašević, barjaktar, objasnio je sudu da su Turci zapalili srpsku crkvu kod groblja u Odžaku i da se i sada nalaze čiraci i druge stvari iz opljačkane crkve po turskim kućama. Posle ove Martove izjave, sud je oslobodio optužene.

Osnovna škola u Odžaku je otvorena 1913. godine u zgradi mekteba. Nova školska zgrada podignuta je 1919. godine. Imala je dve učionice i održala se sve do 1964. godine.

Poreklo rodova

1. O Čengićimasmo napred govorili. Njih ima tri grane, po trojici braće: Hasanu, Hadžu i Halilu. Neki se već i međusobno uzimaju. U Odžaku je bilo vakufske zemlje. Jedan Čengić je imao mlada sina. Kad je jedanput pošao u Pljevlja, kod česme u Zabrđu, ispadne mu kubura iza pojasa i padne na zemlju. Kubura je opalila i ubila mladića. Budući da taj Čengić nije imao više dece, čitavo svoje imanje je prepisao vakufu. Na njemu je bila podinuta džamija. Nismo mogli utvrditi ni približno godinu kada je ta džamija podignuta ali svakako posle 1700. godine i pre 1804.

Jedna njihova linija ide ovako: Suljo (rođen 1760.) – Halil – Suljo (1830)-Avdo – Mahmut – Mersudin. Mersudinov pradeda – Suljo bio je buljubaša. On je sa svojom četom ubio i posekao Sekula Vojinovića – hajduka, u Kakmužama 1882. godine. Stari Suljo imao je mnogo zlata. Držao ga je u dolapu zidu-plakaru. Još su dva Čengića imala dosta zlata. Inače, svi su tada Čengići bili jako bogati. Pored imanja u Odžaku i Zekavicama, Gracu, njihove su bile čitave Obarde. Dobili su ih u miraz od Selmanovića. Bilo ih je 1912. godine 7 kuća.

2. Vukovićisa Katuna su staro srpsko starosedelačko bratstvo. Nekada su njihovi bili čitavi Uremovići do Odžaka (tu sada živi 10 domaćinstava). Pamte imena predaka od Pera (rođen oko 1825.). Turci su ih postepeno potisnuli iz ravnih i pitomih Uremovića na Katun, u brda. Perov sin Diko je bio hajduk, ali o njemu malo pgga znaju.

3. Brkovići su na Katunu starosedeoci, još iz perioda Nemanjića. Prezime su dobili po nekom pretku koji je imao velike brke. Jedan Brković je odselio u Mijakoviće oko 1830. godine. Kasnije, oko 1870. godine, napali su ga Turci Rapovići i ubili mu 7 članova familije. Ostala je samo jedna udovica sa devojčicom.. Potom su i kuću zapalili, te su svi u njoj izgoreli.. Pamte imena predaka od Petra (rođen oko 1790. godine). Jedna njihova linija ide: Petar- Uroš – Milan – Lazar. Age su im bili Ramovići.

4. Lacmanovići su Srbi iz Boke Kotorske. Tamo su se prezivali Bogojevići. Otuda je jedan njihov mladić pobegao od krvi pre 400. godina. Lutao je više godina po Crnoj Gori i radio kojekakve poslove. Crnogorci su ga zvali Latinili Lacman, kao i ostale stanovnike pod Mletačkom Republikom. Izgleda da je taj mladić prvo došao u Kakmuže, a potom prešao u Crnobore, kod Kneževića u najam. Oni su ga oženili i bili mu kumovi.

Kneževići su tu živeli mnogo godina pre dolaska Lacmana. Imali su velika imanja i bilo ih je više kuća. Najverovatnije da su starosedeoci još iz perioda srpske države Nemanjića. Rod su im Bjekovići i Tomići u Šumanima.

Po onom mladiću koga su zvali Lacman, njegove potomke prozvaše Lacmani ili Lacmanovići. Turci su obesili jednog Lacmana o lipu u Odžaku, oko polovine prošlog veka, nekoliko godina pre nego su obesili, takođe o lipu, 9 Šljivančana. U I svetskom  ratu učestvovalo je 13 Lacmana. Imali su svoj vod i vodnik im je bio Perko. On je dobio zlatnu medalju za hrabrost.

U lacmanskom groblju u Crnobarama još stoje dve velike krstače, kao i dve u Borovici, ali niko ne zna čije su, niti kada su podignute. Zna se samo da su tu bile pre dolaska Lacmana, nepggo pre 1600. godine.

5. Mahmutovićina Katunu nisu rod sa Mahmutovićima u Pljevljima . Njima su rod Ramovići u Katunu. U Katun su doselili oko 1730. godine, možda, od Prijepolja. Pamte imena predaka od Adema (rođ. oko 1823.). Adem je bio kodžobaša i imao je mur. Bio je bogat i neko ga je noću ubio (možda Ramovići). Možda je Mahmut, po kome su dobili prezime, bio Ademov pradeda

6. Na Katunu su živeli i Ramovići. Došli su kad i Rašinlići i Strujići, oko 1700. godine. Imali su zvanje spahija. Došli su od Beograda sa Rašinlićima. Po drugoj verziji, došli su od Stranjana kod Prijepolja. Moguće da su došli od Beograda, zadržali se izvesno vreme u Stranjanima i prešli na Katun. Rod su im Mahmutovići sa Katuna i Kuhinje. Živeli su bogato. Imali su po 500 ovaca, veliki broj koza, konja i dr. stoke. Čifčije su im bili Brkovići i Vukovići.

Pamte imena predaka od Ramadana-spahije (1810). On je bio buljubaša i veoma snažan čovek. Za plašće od tri tovara nije hvatao volove, već sam dovlačio. Kad je neki rvač – pelivan došao u Odžak na teferidž, tražio je ko će se sa njim rvati. Ramadan se javio i pošto je rvač bio namazan uljem, Ramadan ga je dohvatio za rebra i sva mu polomio. Posle nekoliko dana rvač je umro. Bilo ih je 1912. godine 5 kuća na Katunu.

7. Rašinlićisu poreklom od Beograda. Ovamo su došli bežeći ispred austrijske vojske, nešto pre 1700. gdine. Došlo ih je 10 kuća i naselili su se u Potpeću – zaseok Rašinovići. Prezivali su se Spahići sve do 1912. godine, a tada uzeše prezime Rašinlići, po selu u kome su živeli. Bilo ih je 1912. godine 6 kuća.

8. Softićisu poreklom sa Cetinja. Tamo su ubili nekog komšiju i došli u Potpeće. Ne znaju kako su se tamo prezivali. Čim su došli u Potpeće prešli su u islam i sva tri brata dobili nova imena: Jahija, Tahija i Sijamija. U Potpeće su došli oko 1800. godine. Tahijin sin Softa učio je školu i bio hodža i ulema. Po njemu se njegovi potomci prozvaše Softići. Dva su Softića ratovapa 1877. godine protiv Rusa na Plevnu i tu poginula. Bilo ih je 1912. godine 12 kuća. Kujov sin Mumin pobegao je od austrougarskih vlasti 1916. godine u šumu i pridružio se komitskoj četi Đorđija Kršikape. Poginuo je od Švaba u martu 1918. godine, u Rabitlju.

9. Sijamićisu rod sa Softićima i Čuturićima. Živeli su u Potpeću Alići i bili mirni zemljoradnici. Poreklom su sa Cetinja, kao Softići i Čuturići. Bilo ih je 1912. gdine 4 kuće u Potpeću i jedna u Vojtini.

10. Od trećeg brata – Jahije su Čuturići. Jahijin sin je bio mali, pa su ga zvali čutura, te svi ostaše Čuturići. Rod su im Softići i Sijamići. Pamte imena predaka od Ferhata (1836). Ferhat je bio buljubaša i ubijao je i Srbe i Turke po želji i migu paše pljevaljskog. Paša bi rekao Ferhatu da mu smeta određeni čovek i Ferhat bi ga tajno ubio. Jedanput, posle ubistva nekog bogatog i uglednog Turčina, njegova rodbina posumnja na Ferhata i dojuriše kod paše. On im reče: ”Nije ga ubio Ferhat koliko jesam li ja. Ako je on i ja sam.” Rodbina ubijenog, bez ijedne reči, vrati se kući. Ferhat je za takva ubistva dobijao dobre poklone od paše. Ferhat je sa Tifom Krajinom iz Pljevalja, ubio nekog bivšeg (bio je amnestiran) uglednog hajduka u Kraljevoj gori.

11. U Podbišću kod Mojkovca ubio je neki Podbišćaninsvog čifčiju i došao u Dubočicu. To je bilo oko 1780. godine. Taj Podbišćanin je imao 4 sina: Jaha, Bašu, Sinana i Meha. Od njih su postapa tri bratstva: Jahovići, Sinanovići i Bašići (postoje tri različita bratstva Bašića – nisu rod). Jahići i Sinanovići su odselili za Tursku posle 1912. godine.

Kad su Podbišćani doselili u Dubočicu, pored ostalog, doneli su jednu vrećicu novca, što im je omogućilo da kupe imanje. Oko 1920. godine bilo ih je u Dubočici 6 kuća. U Dubočici je za vreme turske vladavine bio mekteb.

Dubočica ima i drugi naziv – Klindupi. To je ime nastalo, prema kazivanju Bašića, početkom prošlog veka. Čobani su se kladili ko će leskovi klin zakucan u zemlju izvući zubima. Bilo je klađenja u 10, 20 i više ovaca. Jedan se Bašić kladio u 80 ovaca i nije mogao da izvuče klin. U pomoć mu je pritekao rođak Baša, izvukao klin i zapretio da se više ne smeju kladiti. Taj je Baša bio tako snažan da je sa lakoćom mogao iz Kosanice, svaku noć, doneti tovar sena. Tako Dubočica dobi novo ime – Klindupi.

Bašići su imali više sukoba sa Rapovićima, pa i žrtava oko imanja.

12. Izgleda da su Kordićiiz Budve, pa su prešli u islam. Kad su prešli i zašto u Podbišće (iznad Mojkovca) ne znaju. Tu su duže živeli, i bili su spahije. Zbog nekog ubistva morali su odatle bežati, pa su došli  u Kordovinu. Iz Kordovine su prešli u Potpeće. Ne zna se tačno kada su prešli, ali su tu bili pre 1806. godine, jer je jedan Kordić bio u Pljevljima kod Turaka dželat i posekao je, kod dvostrukih česama, popa Milutina Cerovića, oca Novice Cerovića. Bilo ih je 1912. godine 13 kuća. Živeli su dosta  siromašno; čak su neki bili i čifčije.

13. Demirovićisu došli iz Nikšića 1877. godine i naselili se u Boščinovićima. Tamo su živeli u selu Demirju, pa su po tome dobili prezime. Ranije su se prezivali Ferizovići. Došlo ih je 10 kuća iz Nikšića. Sa njima su došli Škodi, Vlahovljaci (ima ih tri vrste u Pljevljima), Džidići i Usovići. Svi su se naselili u Baščinovićima. Tu su pribavili imanja i dobro živeli. Većina ih je odselila u Tursku.

14. Perovićisu rod sa Janjuševićima iz Mataruga i Blagojevićima u Glasincu. Po njihovom kazivanju vode poreklo od srednjevekovne plemićke porodice Obilića. Posle kosovske bitke dobežali su u Moraču, zatim prešli u Kuče i kasnije došli kod Nikšića. Otuda je pobegao od krvi Pero  oko 1815. godine i naselio se u Zekavicama kao čifčija Čengića. Bavili su se i pčelarstvom. Imavali su i po 100 košnica pčela.Od Nikšića su došli i Vulovići oko 1770. godine i naselili se u Boščinovićima. Posle pedesetak godina prešli su u Zekavice na imanje Čengića. Pamte imena predaka od Vula (rođen oko 1810. godine). Bila ih je , 1912. godine 1 kuća.

15. Rosićisu poreklom iz Zagorja u Hercegovini. Rod su im Mitrovići  Vrulji. Slave Jovanjdan u zimu (20.1.). Nekada su se prezivali Mitrovići. Doselio je Petar u Boščinoviće oko 1830. godine. Po nekoj udovici Rosi prozvali su se Rosići. Oko 1870. godine jedan je brat otišao u Pljevalja i od  njega su Rosići u Pljevljima. Od njih je bio i patrijarh Varnava Rosić. Drugi brat je otišao u Crljenice, a jedan u Zekavice, na imanje Čengića (čifčija).

Gavro Rosić je bio hajduk i hajdukovao je sa jednim Ćosovićem, čijeg se  imena ne sećaju (deda Lazara Ćosovića). Išli su jedanput u Srbiju, njih osam drugova. U povratku dogovore se da noću prođu kroz Sjenicu, negde oko 1870. godine. Oružje su prikrili ispod odela, ali Turci posumnjaju i pojure ih. Četvorica su poginula, među njima i Gavro Rosić.

16. Ajanovićisu doselili iz Krajčinovića. Neki im je predak bio ajan (porez – poreznik), prikupljao miriju, pa ih prozvaše Ajanovići. U Viliće su došli oko 1800. godine. Ragib Ajanović bio je muktar, a Adem buljubaša 1912. godine.

17. Tabašisu od Kokovića sa Kovrena. Od Kokovića su i Kljajevići. Poreklom su iz Metohije ili sa Kosova. Pamte imena predaka od Staniše. Njegov je brat u jednom potoku kod Bijelog Polja ubio dva Turčina i pobegao kod Kraljeva.. Tamo ih sada ima dosta kuća. Staniša je morao da beži i došao je u Odžak. Radio je kao sluga kod Čengića.

Staniša je rođen oko 1800. godine, a u Odžak je došao oko 1825. godine, kao momak. Kod Čengića je čuvao koze, ali su se razbolele i skoro svaki dan crkavale. Staniša je derao te koze i nosio kože u Pljevlja na preradu (tabane), pa ga prozvaše Tabaš. Kasnije se oženio i Čengići su mu dali jedno imanje u Zekavicama (kao čifčija). Njegovi su sinovi: Petar, Pavle i Luka. Petrovi su u Zekavicama, Pavlovi u Vrbovu a Lukini u Rabitlju.

Pavlov sin Novak ubio je jednog Softića u krađi koza, pa je pobegao u Vrbovo kod Babina. U I svetskom ratu Jovan je bio četni barjaktar u crnogorskoj vojsci, a Obrad je poginuo na Drini 1915. godine.

18. U Zekavicama su živeli Zulići, pa su prešli u Pljevlja. Došli su odnekud iz Hercegovine ili Banje Luke, možda pre 300 godina Bilo ih je 1912. godine 3 kuće. ano Zulić bio je hodža.

19.  Neki Cetinjanin sa ženom doselio je u Hercegovinu i tamo prešao u islam. Oko 1700. godine jedan potomak onog Cetinjanina doselio je u Potpeće. U Hercegovini su se drugačije prezivali, a ovamo su uzeli prezime Jakupović, ali ne znaju zbog čega. Bilo ih je 1912. godine 30 kuća.

Posle 1912. godine, a pogotovu posle 1918., brzo se menjala nacionalna struktura stanovništva u svim selima odžačke regije doseljavanjem brojnih porodica, pa ćemo navesti one koji i sada tamo žive: tri kuće Vemićaiz Drobnjaka, jedna kuća Poleksićaiz Drobnjaka, jedna kuća Čurovićaiz Drobnjaka, jedna kuća Janjićaiz Drobnjaka, jedna kuća Bogdanovićaiz Pive, jedna kuća Ilinčićaod Kolašina, jedna kuća Radoševićaiz Šarana, jedna kuća Srdanovićaiz Drobnjaka, jedna kuća Cerovićaiz Drobnjaka, jedna kuća Žugićaiz Jezera, jedna kuća Kneževićaiz Šumana, jedna kuća Kovačevićaiz Danilovgrada, četiri kuće Bojovićaiz Šarana, jedna kuća Šljivančanaiz Šarana, jedna kuća Jakića iz Drobnjaka, jedna kuća Ostojićaiz Šarana – Pušeskog Dola, jedna kuća Komadanovićaiz Mađarske, jedna kuća Zmajevićaiz Selca, jedna kuća Štrbacaiz Bosanske Gradiške, jedna kuća Vojinovićaiz Pive, dve kuće Popovićaiz Šarana i Tepaca, jedna kuća Stijepovićaiz Jezera, dve kuće Džakovićaiz Šarana, jedna kuća Kankarašaiz Pive, jedna kuća Krstajićasa Žabljaka, jedna kuća Strunjašaiz Drobnjaka, jedna kuća Odovićaiz Nikšića, jedna kuća Drobnjakaiz Kruševa, jedna kuća Popovićaiz Šarana, jedna kuća Topovićaod Kolašina, dve kuće Pavlovićaiz Šarana, jedna kuća Lasica iz Drobnjaka, jedna kuća Balandžića iz Pive, jedna kuća Miličićaiz Pive, jedna kuća Boškovićaiz Pive, dve kuće Vukovićaiz Pive i Jezera.

Većina muslimanskog stanovništva, posle 1912. godine odselila je u Aziju. Odselilo je dosta kompletnih bratstava, pa je teže ustanoviti njihovo poreklo; zbog toga ih nismo ni obrađivali. Međutim, više je doseljenika došlo u odžački kraj iz drugih opština, nego u svim selima naše opštine.

 

 

IZVOR: Mileta Vojinović – Pljevaljski kraj, prošlost i poreklo stanovništva, 2008, priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

  1. Mirko

    Pročitao sam tekst vezan za poreklo stanovništva sela Odžak, opština Pljevlja. Prema knjizi Milete Vojinović „PLJEVLJANSKI KRAJ (prošlost i poreklo stanovništva)“ iz 2008. godine, koje je. priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.Čudi me kako autori ne navode porodicu Lalović koja živi i dan danas u Zekavicama i na Katunu i spada u grupu najstarijih porodica na tom području sa krsnom slavom Sv. Jovana Krstitelja.

  2. vojislav ananić

    O Lalovićima će biti reči u jednom od sledećih nastavaka navedene knjige, o Hoćevini. Pominju se kao treće bratstvo po starini.

  3. Mile Spasojev Bogdanović,Beograd

    Sa posebnim zadovoljstvom sam iscitao tekst,rodjen sam u Potpecu.Moje rodno mjesto je ima nekoliko zaseoka : Jakupi,Uremovici,Laz,Kujava,Njivice,Luke.Pored navedenog ovaj kraj seze i postoji od Rimskog Carstva. Najnovija migracija stanovnistva od 1960 do danas nije obuhvacena/dosaljavanje sa Bobova-Jovici, Pupovici/.Ovo podrucje zasluzuje istrazivanje /privreda-pilane Cengica,Bojovica, kasnije Katrana itd.Pozdrav svim mojim dragim zemljacima

  4. Duško Panić(po majci Lacmanović)

    Poštovani,
    Majka mi je rođena u Gornjem Selu u porodici Lacmanović,a udata je u Lajkovac.
    Ne pominjete porodicu Novović iz Gornjeg Sela u vašoj knjizi.

  5. momir komadanovic

    Jedna ispravka,porodica Komadanovica sedoselila iz Cajnica a ne iz Madjarske,ja sam sa svojih 3 brata i 5sestara rodjen u Potpecu….