Poreklo prezimena, selo Kosanica (Pljevlja)

10. februar 2014.

komentara: 4

Poreklo stanovništva sela Kosanica, opština Kosanica. Prema knjizi Milete Vojinović “PLJEVALJSKI  KRAJ (prošlost i poreklo stanovništva)” iz 2008. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

 

Ovu regiju uglavnom sačinjava površ koja se prostire od Čavnja, preko Pušeskog Dola, Kutuše, Kosanice, Suvog Polja i Glibaća. Proteže se od istoka ka zapadu i oivičena je nižim planinama koje se uporedo pružaju, takođe od istoka ka zapadu. Na južnoj strani se nalaze: Bojišta, Kozlinovača, Ravna gora, Omar, odnosno Bunetina. Severnu stranu površi oivičavaju: Zeleno brdo, Kraljeva gora i Lisac. Na istočnoj strani se nalazi Crni vrh, a u sredini brdo Šumer. Sve se ove planine protežu u obliku venaca od istoka ka zapadu i obrasle su uglavnom četinarskom šumom, pogotovo borovom. Tu se nalaze najveće i najbogatije borove šume, ne samo u našoj opštini, već i mnogo dalje.

Orografske i hidrografske odlike kosannčke regije

Južno od Bojišta, Kozlinovače i Ravne gore, pružaju se strme strane sve do korita Tare. Stotinak metara od korita, skoro svuda, pružaju se stene. Na tim stranama nalaze se dva veća sela: Đurđevića Tara i Lever Tara. Na prostoru ove površi nalaze se sledeća planinska sela: Pušenjski Do, Kutuša, Košare, Kosanica, Bitine i Glibaći.

Geološki sastav zemljišta regije je različit. Uglavnom dominiraju krečnjaci, ali ima i starih kristaličnih škriljaca na Vrbici, mestimično i na Kutuši, a naročito od Krička, preko Košara i Kosanice, pa sve do Suvog Polja. U tim mestima ima pojava magmatske mase. Preko ovog područja protežu se stare rudonosne stene od Varina, u kojima ima manji procenat bakra i plemenitih metala.

Zbog ovakvog sastava zemljišta, regija ima interesantnu hidrološku situaciju. U predelima stare mase ima dosta izvora i od njih se formiraju potočići i potoci. Međutim, čim ti potoci naiđu kroz krečnjačko zemljište, gube se u ponorima i nestaju. Takvih potoka-ponornica ima pet u Kosanici i Glibaćima. Jedan se nalazi u Košarama, drugi u Kosanici (kod naselja i malog jezera) treći u Bitinama i dva u Glibaćima. Potok koji ponire na severoistoku Glibaća izbija u Mandojevac kod Crnobora. Bitinski potok ponire u jednu veliku pećinu-bezdan i izbija ispod stena u Leverima. Kosanički potok ponire u maloj vrtači i pojavljuje se ispod razvalina Manastira Sv. Arhangela u Đurđevića Tari. Najoskudniji su sa vodom Pušeski Do i Kutuša.

Klimatske prilike su vrlo surove na čitavom kosaničkom platou koji se nalazi na nadmorskoj visini od preko 1200 metara. Đurđevića Tara i Lever Tara imaju blažu klimu, jer se nalaze na nižoj nadmorskoj visini i okrenute su suncu. Zbog toga u njima dobro uspeva srednjeevropsko voće.

Arheološki lokaliteti i ostaci stare materijalne kulture

Zbog prilične plodnosti zemljišta i bujnih livada i pašnjaka po planinama, postojali su uslovi za život ljudi u ovom kraju. Postoji dosta arheoloških nalaza, a naročito onih koji su otkriveni poslednjih godina, na osnovu kojih se može zaključiti da su na ovom prostoru živeli ljudi mnogo hiljada godina pre nove ere.

Najznačajniji arheološki lokaliteti se nalaze kod mosta na Lever Tari. Tu se nalazilo naselje u predrimskom i rimskom periodu a naravno i kasnije. Postoje nadgrobni spomenici iz rimskog perioda sa natpisima na latinskom jeziku. U nekim pećinama pored Tare otkrivene. su relikvije na osnovu kojih je utvrđeno da su tu živeli ljudi još u kamenom dobu.

U Kutuši, kod kuće Milivoja epića, na malom prostoru se nalaze tri grčka groblja Tu su bila i tri naselja. Verovatno se tu odvijao život i pre nove ere. I sada se jasno vide dobro sačuvani temelji i podrumi kuća. Neke su bile velike 6×8 metara (Milivojeva se kuća nalazi na temelju jedne od njih). Kuće su imale velike podrume na kojima je bio sprat. Podrum je bio ispod polovine kuće, a drugi deo kuće imao je otvoreno ognjište. To su ostaci kuća iz srednjeg veka, a i kasnije. U takvim se kućama živelo sve do završetka I svetskog rata (1918. godine). Najverovatnije da su to bila srpska naselja iz vremena Nemanjića. U narodnom predanju nema podataka ko su bili stanovnici tih naselja, te se može pretpostaviti da su nestala pre više vekova.

Da je većina sela ove regije bila gusto naseljena u periodu srednjevekovne srpske države Nemanjića, svedoči postojanje više crkvenih objekata: Manastir Sv. Arhangela u Đurđevića Tari, crkva u Bitinama, crkva u Zaglavku, crkva u Lever Tari i manastir u Lever Tari. Pretpostavlja se da je bio i manastir u Kobilovcu, ali za takvo tvrđenje nema pouzdanih podataka.

U Bitinama se nalazila veća srpska crkva. Nju su porušili Turci dolaskom u ove krajeve. Do 1970. godine (prema kazivanju Simeuna Anđelića) kraj temelja crkve bila je časna trpeza i lepo obrađen okrugli kamen prečnika 1 metar. Trpeza je stajala na lepo klesanom kamenu oblika četvorostrane prizme. Nju su razbila gvozdenim maljem tri neodgovorna mladića sa Kosanice. Pored crkve je bilo veliko srpsko groblje gde se i danas sahranjuju Srbi. Simeun priča da je do oko 1970. godine, pored okrugle ili časne trpeze, bila još jedna okrugla ploča ispisana srednjevekovnom srpskom azbukom – crkvenoslovenskim pismom. Slova su bila lepo uklesana u kamen i dobro očuvana. Taj bi tekst bio dragocen, ali su i tu ploču razbila dva Kosaničanina i kamen ugradili u grobnicu.

Prema predanju, pop je crkveni novac, uoči najezde Turaka, stavio u bakarni kazan i zakopao u pećinu, odnosno ponor. Pričaju seljaci Bitina da su tri Austrijanca 1917. godine otkopala i odnela kazan pun zlatnika. Ako je crkva imala novac, može se pretpostaviti da je ta crkva imala svoj posed i druga bogatstva, odnosno da je to bio manji manastir, a ne obična parohijska crkva.

Kad je autor ovih redova 1983. godine obišao lokalitet u Bitinama, našao je na mestu ruševine samo jedan kameni stub od dovratnika, debljine 40 cm, a dužine 80 cm. Postoje još tri klesana kamena (izgleda da su i oni od dovratnika ili prozora). Najduži stub je lepo klesan sa tri strane, što je dokaz da je uz četvrtu stranu bio zid i malter.

Poseban predmet predstavlja kamena ploča oblika kvadrata, čije su strane duge po 1 metar. Ploča je debela 30 cm. Gornji deo ploče (20 cm debljine) je vertikalno klesan, zatim je 20 cm suženje i opet je 5 cm vertikalno klesan, pa deluje kao da su dve ploče slepljene. Gornja površina ploče i strane su lepo klesane, dok donja strana, koja leži na zemlji, nije klesana. To znači da nije stajala na stubu, već na patosu ili napolju na zemlji. Na sredini ploče se nalazi rupa dubine 5 cm, a prečnika 3 cm. Teško je ustanoviti u kakve je svrhe služila ova lepo obrađena četvrtasta ploča

Na toj lokaciji postoji jedan nadgrobni spomenik sličan stećcima Gornji mu je deo u obliku krova na kući.

Pre 150 godina u Kobilovcu je šuma bila retka, već su najveći deo zauzimale njive i livade (prema kazivanju Jelke Peruničić, koja je umrla 1960. godine u 115. godini života). U predanju nema podataka da je tu nekada bilo kuća, bar ne za poslednjih nekoliko vekova. Međutim, pri dnu šume se nalazi staro srpsko groblje. Na grobovima su bile velike ploče, dimenzija 100 h 50 h 10 cm. Na svakoj ploči je bio krst. Sada je tih ploča malo (većinu je razbio jedan Raonić). Iznad groblja u šumi postoji izvor koji se zove Kaluđersko vrelo, što asocira na crkvu ili manastir. Sada je veliki prostor oko potoka zarastao u ogromnu jelovu šumu, te je teško otkriti ruševine starih objekata.

U svakom selu se nalazi bar po jedno grčko groblje. Najočuvanije je jedno iza Male kovčice, u mestu Ljetište. Na grobovima se nalaze ploče veličine 100 h 50 cm. Ima ih još desetak dobro očuvanih.

Planina Bunetina se uzdiže na zapadnoj strani, iznad Glibaća. Tu se nalazi tzv. Grčka lokva, kraj koje se vide temelji nekadašnjih zgrada. U blizini se nalazi i Pipgget voda. Prema legendi (koju priča Neđeljko Vuković), tu je nekada bilo jako vrelo, ali su se posvađali čobani i jedan drugom stavili na vrelo haljine umočene u katran, a odozgo navalili kamenje, pa osta da curi vrlo malo vode.

U Glibaćima su bila dva stara srpska groblja. Jedno je bilo u Acovoj dolini (mlađe), dok se drugo nalazi u Krstima. Tu je do skoro bila velika lučeva krstača, po čemu čitavo groblje dobi ime Krsta.

Glibaći su skoro uvek bili obrasli gustom šumom, pa su bili slabo naseljeni.. Središnji deo Glibaća, sve do početka ovoga veka, bio je obrastao u gustu šumu.

Za vreme Nemanjića u Zaglavku je bila srpska crkva, pa su je Turci porušili. Na tri mesta u Zaglavku nalazi se grčko groblje. Na Ždrijelu postoji srpsko groblje i više temelja starih kuća, pa se mesto zove Kućetine. Odatle su Švabe (prema kazivanju Šaćira Karovića) izvadile i odnele veliki kazan.. Ako je to tačno, onda je verovatno tu živeo neki srednjevekovni srpski plemić, a pri dolasku Turaka pobegao u Dubrovnik ili neko primorsko mesto. Dokaza za to imamo i u narodnoj pesmi Ženidba kralja Vukašina, gde u jednom stihu stoji: ”I 40 od grada Levera”, ako se narodna pesma može uzeti kao ozbiljniji istorijski dokaz.

Blizu naznačenog lokaliteta, u Omaru postoji veći broj zidina i temelja starih kuća, pa se i mesto zove Stare Kuće. I na trećem mestu u Zaglavku postoji grčko groblje. Sve se ovo može objasniti činjenicom da je Zaglavak plodno selo (do Gornjeg Levera) i da se sa dve strane sela nalaze planine sa bogatim pašnjacima, pogotovo velika planina Bunetina.

Đurđevića Tara je veliko selo. Ime je dobilo po Đurđevićima, muslimanskom bratstvu koje je naseljavalo većinu sela.. Pri dnu sela, stotinak metara od reke Tare, nalazio se veliki srednjevekovni srpski manastir Sv. Arhangela Gavrila, koji su porušili Turci 1875. godine. Na Begovoj ravni u Đurđevića Tari nađena su u jednoj gomili tri ljudska skeleta u stojećem stavu. Narod smatra da su ta trojica kamenovana zbog neke krivice, ali se ne zna kad. Najverovatnije da se to dogodilo pre dolaska Turaka u naše krajeve. Skeleti su nađeni u odličnom stanju. Svetozar Milikić je našao, prilikom kopanja temelja za kuću, skelet i dve mesingane narukvice. Svakako da je to kostur neke žene. I u Trešnjici postoji grčko groblje.

Da napomenemo, Turci su dolaskom u naše krajeve potpuno porušili sve srpske crkvene objekte u kosaničkom kraju, izuzev Manastira Sv. Arhangela Gavrila.. Ovaj je manastir obnavljan i održavan do 1875. godine.

Između reke Tare i sela Donjih Levera, uzdiže se šiljati vrh brda Crkvište. Prema kazivanju Šaćira Karovića (rođ. 1900. godine) tu je bio manastir za vreme Nemanjića, kao i dve zgrade, najverovatnije dva konaka. Šaćir je prekopavao sa čobanima kamenu ruševinu i našli su delove lonaca, bruseve, zlatom obojenu keramiku, kopče od mesinga. Na sredini Donjih Levera bila je parohijska crkva i veliko srpsko groblje. Pošto je crkva bila udaljena od manastira svega oko 600 m, možda na šiljatom bregu i nije bio manastir, već plemićki dvorac sa najnužnijim zgradama. Činjenica je da se u srednjem veku nisu podizali manastiri na šiljatim kamenim vrhovima, već plemićki dvorci – utvrđenja… Problem se ne može odgonetnuti bez posebnog istraživanja i otkopavanja temelja

Ruševina crkve i groblje oko nje zarasli su u trnje i korov, pa se slabo mogu primetiti ostaci zida. Na jednom kamenu uklesano je udubljenje (30 h 20 cm) za sveće. Na tom kamenu je bio uklesan i krst, pa je odbijen.

Početkom ovoga veka Austrijanci su, u cilju arheoloških i drugih naučnih istraživanja, ponekad obilazili neka naša mesta. Pored istraživačkog rada, glavni cilj im je bio prikupljanje kojekakvih obaveštajnih podataka u vojne svrhe. Ta su istraživanja vršili uz odobrenje turskih vlasti, ali su Turci gledali na to sa velikim podozrenjem. Takva jedna austrijska ekspedicija je pregledala razvaline neke rimske građevine u Bušnjima i odnela jedan lepo klesani kamen, na kome je bilo više likova, ornamenata i latinskih natpisa. Taj se kamen i danas nalazi u dvorištu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.

Prema Šaćirovom pričanju, krenula su dva austrijska istraživača iz Pljevlja preko Glibaća i Tare za Žabljak. Svratili su kod kosača u Glibaćima. Bila je moba sa preko 30 kosača. Pitali su kosače gde se nalazi pećina Obodina. Neko je rekao da zna, ali su mu drugi rekli da vlasti nisu voljne da Austrijanci kopaju i prekopavaju sve naše ruševine, premda su ta dvojica imali odobrenje turskih vlasti. Ipak im je neko pokazao lokalitet na Zaglavku, odnosno mestu odakle se odvaja put za Gornje i Donje Levere. Tu su nedelju dana kopali i premeravali zemlju. Pronašli su ćup zlatnika i odneli.

Sledeći njihov cilj bio je istraživanje lokaliteta Prešljice. On se nalazi ispod kuće Šaćirovog sina, do potoka, i obrastao je gustom šumom. Na velikoj litici uklesana je tabla i na njoj rimski natpis. Tabla je u obliku kvadrata sa proširenim uglovima. Strane kvadrata su duge po 35 cm, a slova po 4 cm. Postoji 6 redova slova i u svakom po 8 ili 9 slova Reči u tekstu skoro da nisu odvojene jedna od druge.

Kad je komandir (čauš) pogranične turske karaule kod mosta na Lever Tari, saznao da na Prešljici ili Šiljak dolaze austrijski istraživači, poslao je vojnika da čekićem zatuče slova, kako istraživači ne bi mogli ništa pročitati niti prevesti. Ona su dva istraživača ostala ispod Prešljice 10 dana, ali nisu mogla pročitati tekst. Kopali su ispod stene i iskopali jedan kamen oblika četvorostrane prizme. Na dve strane kamena, kaže Šaćir, uklesana su dva čovečija lika, kao i natpis: ”Jevrem i Jevremija”. Šaćir ne zna da li je to pisano staroslovenskom ili latinskom azbukom. Taj je kamen doterao kući (kao ukras) Mumin Bećović, ali, Muminova žena se plašila noću tih likova pa je Mumin otisnuo kamen u Leversku reku. Niko ga više nije tražio niti našao.

Istraživači su zatim prešli Taru i došli na Pirlitor. Tu su kopali po ruševinama Momčilovog grada i ispod jedne ploče izvadili zemljanu posudu punu zlatnika (pričalo se u narodu) i zlatnu čašu za vodu. Zanoćili su kod jednog seljaka u Međužvaljama (ne možemo mu ime pominjati iz razumljivih razloga). On ih je na spavanju udario u glavu sekirom pa odvukao ispod kuće u jedan vrletni kamenjar i zatrpao. Ovaj slučaj znaju svi stariji Žabljačani i Kosaničani.

Pošto se istraživači dugo nisu javili, austrijske vlasti su ih tražile. Turci su izvestili da su prešli Taru i otišli u Crnu Goru, dok su crnogorske vlasti javile da ih tamo nema, niti su se kome javljali. Onda je konstatovano da su ih opljačkali i ubili razbojnici (eškija).

Ispod one stene na Prešljici ili Šiljku, ima malo ravnog zemljišta, pa je teško odgonetnuti kakva je tu mogla biti reprezentativna rimska zgrada sa bareljefima, natpisima i ornamentima. Pored Tare, kod Pluti, ima odličan izvor odakle su, prema narodnom predanju, Rimljani nosili vodu za lek.

Da napomenemo, pored table sa natpisom, na steni Prešljice ili Šiljka ima uklesano udubljenje oblika pravougaonika sa lukom na gornjoj strani. Na udubljenju nema nikakvog natpisa i malih je dimenzija.

Na Ornicama (u Kosanici) se nalazi interesantan arheološki lokalitet. Tu je bilo staro gumno popločano kamenim pločama. Iznad njega se nalaze temelji nekoliko poređanih zgrada. Nekoliko metara iznad ovih temelja, nalazi se još nekoliko takvih uporednih temelja. Možda je ovde bio zamak nekog vlastelina, gde su mu potčinjeni seljaci donosili dažbine u žitu i drugim proizvodima.

Kosaničko groblje (gde sada sahranjuju Petroviće) zove .se Krstovi. Ime je dobilo po velikom broju krstača u ovom groblju, koje su se održale sve do 1941. godine. Danas više nema tih lučevih krstova koji su bili visoki preko 4 metra. Ovakvih krstova je bilo u skoro svim grobljima u istočnom delu naše opštine, od linije Jugovo-Kakmuže.

Osvojivši naše krajeve, Turci su u njima brzo učvrstili vlast, ali ih nisu naseljavali svojim stanovištvom. U čitavom Donjem Kolašinu i Kričku (Maoče, Krupice, Premćane, Kosanica i dr.) dugo godina nije bila nijedna turska kuća ”Stari ljudi vele da pre 200 god. u Kolašinu i Kričku nije bilo ni tri kuće muhamedanske” (Tanasije Pejatović ”Srednje Polimlje i Potarje”, str. 73). Bila je jedna kuća Tabakovića u Maoču, jedna kuća Kriještoraca u Bitinama i jedna kuća Đurđevića u Đurđevića Tari. Ni u Leverima i Glibaćima nije do 1700. godine bilo muslimanskih kuća i naselja

Tek posle turskog poraza pod Bečom, 1683. godine, i burnih događaja, buna i ustanaka, došlo je do doseljavanja velikog broja muslimanskog življa koje je bežalo pred austrijskim i mletačkim trupama iz Mađarske, Hrvatske, Srbije i Dalmacije. Istovremeno su mnoga srpska sela ostala razorena i prazna, pa su age i begovi kasnije dovodili čifčije iz drugih krajeva i naseljavali svoje čitluke.

Oko 1710. godine jedan pop Vujadinović se naselio u Maoču i prešao u islam. Njegova žena Mica, po kojoj su ih svi zvali Micanovići, i majka Ljubica, nisu prešle u islam. Micanovići su se brzo uvećavali i prisvojili Maoče i okolna sela. Prisvojili su i Kosanicu do Ponora, već pre 1800. godine.

I Đurđevića je bivalo sve više, pa su do 1850. godine naselili većinu Đurđevića Tare i Kutušu. Do 1875. godine prisvojili su Pušeski Do, Selac, Čavanj i deo Kotlajića. Njihovi posedi su bili do Lever Tare, a zatim je granica išla na Leversko ždrijelo, putem do Ponora, pa Crnim Vrhom, Mučnjem, Panduricom itd. Severno od ove linije bio je posed Micanovića. Tek su posle 1875. godine Đurđevići izgradili kuće po Puševskom Dolu i Čavnju, ali su 1886. godine izgubili Selac u sporu sa Vojinovićima.

Selmanovići su pored brojnih poseda u našoj oppggini, držali i Drobnjak, Jezera i Šarance, sve do 1838. godine, kada su ih prodali Smajil- agi Čengiću. Često su se bunili Drobnjaci, te su Selmanovići sa vojskom gušili njihove ustanke. Takav jedan ustanak dignut je za vreme prvog srpskog ustanka (1804-1813). Selmanovići su tada imali dosta žrtava i doživeli neuspeh.

Pri povratku preko Kosanice, Selmanovići su krenuli da se svete nad golorukim narodom (prema kazivanju Đola Petrića). Konjanici su jurnuli kao vihor preko Kosanice i Košara u pravcu Zelenog borja i sve odrasle muškarce ”pod sablju stavili”, a zgrade popalili. Stanovništvo se razbežalo na sve strane, ali nisu svi uspeli pobeći. Ovaj masakr još prepričavaju stari ljudi Kosanice i iznose različite podatke. Jedni kažu da je ostalo 20 udovica, a drugi da ih je bilo 32.

Najviše je bilo tada u tim selima Potpara i Čečarovića. Svi su se preživeli razbežali i niko nije ostao na svojim starim ognjištima. Turci su doveli druge Srbe – čifčije i naselili po tim selima. Jedna mlada udovica Čečarevića, rodom od Goločevaca, pobegla je sa sinčićem u naručju u rod. Otac joj je tada živeo negde oko Milunića. Malome su upisali prezime Goločevac. Tek je unuk tog malog Čečarevića doznao da je sa Kosanice i da je poreklom ili Milovanović, ili Čečarević, Koćalo ili, Petrić, odnosno Petrović, kako su se krajem prošlog veka prezivali svi Petrići.

Uvećavajući se i šireći svoje posede, Đurđevići su istisnuli neka bratstva iz Tare. Tamo je pre 200 godina bilo nekoliko kuća Vojinovića. Oni su tu došli iz Nikšićke Župe i živeli više godina. Istisnuti od strane Đurđevića, preselili su se kod Užica.

Na Kričku su Turci odavno imali veliku kasarnu i skoro stotinak vojnika. Komandant te kasarne je bio istovremeno i komandant svih karaula oko Tare, od Bobova do Prošćenja. Ne zna se tačno kad je podignuta ta kasarna, ali je prema predanju tu bila početkom 19. veka na čitlucima Rapovića-Micanovića.

Rapovići su živeli u Mijakovićima, a katuni su im se uglavnom nalazili na Kosanici, blizu Zelenog borja. Njihovi su bili i Stančani i tu je bilo nekoliko njihovih domaćinstava stalno nastanjenih. Njima je smetala vojna postaja, jer su pre mogli da se ponašaju prema Srbima – čifčijama kako su hteli. Sada je vojska donekle sprečavala nasilja i potpunu anarhiju. U Stančanima je živeo hodža koji je tražio od turskog oficira da ide sa vojskom za Pljevlja, jer oni mogu sami održavati red i mir na čitavoj teritoriji. Kad je oficir odbio da se povuče sa vojskom za Pljevlja, došao je hodža sa desetak rođaka i nožem jurnuo na oficira. Vojnici su pucali u njih te ubili hodžu i ranili trojicu Rapovića. Preostali su se razbežali.

Kao najveće i najjače tursko naselje, Đurđevića Tara je bila stalno izložena hajdučkim napadima. Đurđevići su tim napadima odoljevali, iako su bili udaljeni od drugih muslimanskih naselja, kao na pr. Maoča, Potpeća i dr. Muslimanska naselja u Leverima i Zaglavku nisu pokazivala naročitu borbenost. No, i pored toga bili su česta meta hajdučkih četa.

O Trojičindanu se uvek održavao vašar kod Manastira Sv. trojice blizu Pljevalja. Tu se ženilo i udavalo. Na vašaru se oženio jedan Šaranac i poveo devojku kući (oko 1860. godine). U Kraljevoj gori sačekaju ga Rapovići i ubiju. Momak ostane mrtav na putu u Kraljevoj gori, a konj odnese devojku u Šarance pred kuću ubijenog momka. Tada je harambaša Ristan Šarac imao najveću četu hajduka. Zimovao je u Šarancima, a leti četovao po našem kraju, pa i preko Lima. Ristan je došao u Zaglavak da osveti ubijenog momka i ubio osam Turaka, posekao im glave i odneo u Šarance. O tom događaju narodni pevač je ispevao pesmu koju je pevao uz gusle otac Ljuba Joksimovića. Ljubo zna samo jedan deo te lepe pesme, koja je ostala nezabeležena, pa ćemo navesti nekoliko stihova:

”Vino pije 30 Šarana,

I sa njima 20 uskoka”…

U pesmi se kaže da je jedan Šaranac počeo da plače, jer je star i ne može da osveti sina jedinca koga mu ubiše Rapovići u Kraljevoj gori. Da navedemo još dva stiha:

”Kaže njemu Šarčević Ristane,

Ja ću tebe osvetiti sina”…

Najveći je napad izvršen na Đurđević Taru juna 1858. god. kada je oko 1000 ustanika i hajduka napalo Đurđeviće. U napadu su učestvovali Drobnjaci, Jezerci, Šaranci i čete hajdučkih harambaša Ristana Šarca, Mića Gluščevića, Marinka Leovca, Komarice Jova i drugih. Napadači razore

 

Đurđevića Taru, Trešnjicu, Kutešu i Bitine, ”stoku zaplijene, sela i katune zapale” (Vule Knežević, ”Pleme Šaranci”, Beograd, 1961. god. str. 86).

Čak su prisilili Đurđeviće da plaćaju knjazu Danilu tri godine po jedan zlatnik godišnje. Ajro Đurđević je postavljen za kapetana Zatarja. Posle 1861. godine Đurđevići su prekinuli svaku vezu sa Crnom Gorom i nastavili ekspanziju.

Ponekad je dolazilo i do međusobnih sukoba između kosaničkih muslimana. Severno od Ponora je bio posed Micanovića – Rapovića. Oni su imali katune po Kosanici i na čitlucima čifčije. Svima je bilo glavno pojište za stoku Ponor i tu su dogonili brojna stada ovaca i krda goveda. Tu su čobani boli bikove i bacali kamena sa ramena Prilikom bodenja volova pobiju se Đurđevića i Rapovića čobani. Poginula su dva čobana, a nekoliko ih je ranjeno. Nastavljeno je međusobno ubijanje nekoliko godina, dok ih nisu pomirila okolna bratstva. Palo je preko 40 žrtava To je bilo oko 1840. godine.

Kosanički muslimani su učestvovali (kako Đurđevići), tako i Glibaćani i muslimani iz Levera) u bici na Šarancima 1862. godine. Kaže Neđeljko Vuković (rođen 1900. godine) da je slušao pričanje jednog Džidića 1912. godine o toku borbe u Rudancima i o tome kako su Taru gazili. Džidić je govorio da je bašibozuk (narodna vojska) manje nastradao nego regularna vojska u uniformama – askeri. Askeri su nosili široke čakšire sa turovima do kolena, pa je to za brzu Taru bila velika meta i čim bi zagazili do pojasa voda ih je prevrtala i nosila. Ponekad su i Taru pretrpavali, pa je onaj Džidić rekao da je prešao preko natrpanih askera, a da nije skvasio opanake. Džidić nije govorio koliko je poginulo kosaničkih Turaka, kao što su Micanovići govorili za sebe da ih je 50 poginulo na Šarancima

Budući da su kroz Kosanicu vodili putevi iz Nikšića za Pljevlja, preko Glibaća ili Zelenog borja, kao i iz drugih manjih mesta, hajdučija je uvek bila prisutna. Pored hajdučkih četa (do 1875. godine) naših čuvenih harambaša: Ristana Šarca, Marinka Leovca, Komarice Jova i dr:, često su krstarile i čete iz Jezera, Drobnjaka, Uskoka i dr. Mesta. Kroz naše krajeve krstario je svojevremeno i Bajo Pivljanin, sve do njegove pogibije 1685. godine na Vrtijeljci kod Cetinja.

Poznati hajduk Stevan Pavlović krenuo je iz Seline kod Pirlitora sa jednom grupicom hajduka u akciju u Potpeću. Plenili su neka goveda i konje noću i preterapi preko Kosanice za Crni vrh. Došli su sa plenom pod sami vrh i zadanili u jednoj dolini. Tu su naložili vatru. Turci su ih pred zoru primetili i krenuli u veliku poteru. Primetili su trag po rosi i videli malo dima na Crnom vrhu. Primakli su im se neopaženo i sručili plotun na njih. Poginuo je Stevan i još dva hajduka Glave su im posekli potpećki Turci i doneli na Kričak u tursku kasarnu. Bile su izložene na ogradi nekoliko dana, pa ih je jedan Srbin odneo i zakopao ispod Košara, kraj šume (oko 1880. godine) gde je kasnije osnovano groblje.

U periodu od 1862. godine do 1875, ali i ranije, bilo je bežanja zbog ubistava u oba pravca. Jedni su bežali iz kosaničkog kraja Drobnjacima i dalje u Brda, a bilo ih je da su bežali sa leve strane Tare u Kosanicu i druga sela pljevaljskog kraja, naseljavali se kod aga i postajali njihove čifčije.

Navešćemo jedan slučaj bežanja iz našeg kraja: Glišo Lalović iz Kakmuža, mlad momak, popeo se na trešnju i brao te trešnje, a naišao Ahmet Dizdar, pa počeo da ga psuje i preti da će ga probosti vilama. Glišo skoči sa trešnje i pobeže, ali drugi dan sačeka iza leske Ahmeta i ubi ga sekirom. Istog dana je otišao u hajduke, a kasnije prešao u Jezera.

Karakterističan je slučaj sa jednim Šarancem i jednim Jezercem Grbovićem – zvanim Papom. Pošto su zbog ubistva prebegli kod muslimana u Kosanicu, nisu tražili imanja kod aga, već su nastavili sa ubistvima, pljačkom i krađom po svom rodnom kraju. Naročito je bio drzak i bezobziran Papo. On je ubio nekoliko ljudi. Najviše je krao po Jezerima i Šarancima. Obično je išao sa većom grupom Kosaničana (Đurđevića), pa su na Alugama ostavljali zasedu (dva ili tri čoveka), a drugu kod Junče dola, radi sigurnijeg povratka. Noću su prelazili Taru i stizali u Durmitor. Tu bi predanili i zagledali plen, a uveče pokrali nečiju stoku i bežali preko Tare. Turske vlasti nisu ništa preduzimale da spreče tog razbojnika i pljačkaša

Često su protiv Papa stizale tužbe na Cetinje, zbog čega knjaz Nikola naredi banu Novici Ceroviću da ga likvidira. Kad kodžobaša kosanički – Mitar Vojinović dođe sa stricem Jovanom u tazbinu kod Cerovića, povede se pored ostalog, razgovor i o Papu. Novica ih upita da li se može naći tamo čovek koji bi ga ubio i ko to uradi, knjaz bi ga dobro nagradio. Jovan mu odgovori da će ga on ubiti drugi dan pošto se vrati u Kosanicu (Vojinovići su poreklom iz Nikšićke Župe. Jedna se porodica oko 1750. godine doselila u Ravnu Rijeku. Oko 1825. godine dva se brata doseliše u Kosanicu, a već 1875. godine bila su 32 muškarca sposobna za oružje).

Posle nekoliko dana dođe veliki broj gostiju na slavu kod Pera Brajkovića u Kosanicu. Među gostima su bili i Papo i Jovan. Tada im Jovan reče da zapevaju, pa će im on ošenlučiti iz kubure. To gosti uradiše, ali Jovan mesto da puca u patos ili kroz prozor, sruči kuburu Papu u grudi. On pade preko sofre, a gosti se u paničnom strahu razbežaše. Iste noći Jovan sa familijom i stokom prebeže u Jezera i sa Novicom ode na Cetinje. Knjaz mu dade dosta novca i reče Novici da mu da dobro imanje na kome će se nastaniti. Tako se Jezerci 1870. godine oslobodiše opasnog ubice i lopova. Kasnije mu knjaz najstarijeg sina Filipa postavi za oficira. Mitar osta i dalje kodžobaša, veoma cenjen od turskih vlasti.

Drugi ubica – prebeg ostade na Kosanici do izbijanja bosanskohercegovačkog ustanka u leto 1875. godine. Knjaz Nikola je podsticao srpski narod na ustanak, a da bi se što više ljudi priključilo ustanku objavi amnestiju, prema kojoj su se svi oni koji su zbog ubistva pobegli iz Crne Gore mogli sada vratiti. To uradi i onaj Šaranac na veoma vešt način. Naime, na Kosanici su tada svake godine na Ilindan održavane konjske trke, pa i te 1875. godine. Okupilo se mnogo naroda (Srba i muslimana) i dosta dobrih konja i jahača. Onaj Šaranac uze od jednog Đurđevića dobrog hata da ga malo proigra pre trke (trka konja se držala gde i poslednjih godina), pa kad je bio pored sadašnje Stanišine kafane, ošinu konja i umače kao vihor u pravcu Kutuše. Narod se odmah raziđe kućama jer begunca niko ne smede goniti kroz guste šume Kutuše. Trka konja se te godine nije održala (prema kazivanju Joksima Vojinovića).

Miran period života i rada za stanovnike našeg kraja (1862-1875.) završen je izbijanjem bosanskohercegovačkog ustanka 1875. godine. Crna Gora je, i pored zahteva velikih sila, otvoreno podržavala ustanak, da bi tako paralisala uticaj Austro-Ugarske na ustanike i njegov tok i da bi ga okrenuli u pravcu prisajedinjenja Hercegovine Crnoj Gori. U narodu nastade veliko komešanje. Iz Crne Gore, a i iz Srbije, krstarili su ljudi po našim selima donoseći poruke da se diže ustanak protiv turske vlasti. U tome su naročito bili aktivni uskoci, odnosno hajduci. Ni turska vlast nije ostala pasivna. Počeli su neke ljude sumnjičiti i hapsiti. U posebno delikatnoj situaciji našli su se šaranski i jezerski melcizi (odbornici-predstavnici) u Pljevljima, na čelu sa vojvodom Tripkom Džakovićem. Paša im je obećao mnogo štošta samo da narod smire, dok su iz Crne Gore dobijali pozive da se vrate u svoja mesta. Meldžizi rekoše paši da je najbolje da odu u svoj kraj i smire narod, pa će se vratiti u Pljevlja. Paši je bilo mnogo stalo da meldžizi ne idu iz Pljevalja, ali na njihovo insistiranje da je bolje da odu u svoja bratstva i umire ih, pa će se vratiti, paša pristade i dade im nekoliko vojnika koji ih preko Kosanice i Đurđević Tare ispratiše do mosta na Tari. Čim meldžizi dođoše među svoje saplemenike, pridružiše se ustanicima. Uzalud im je paša slao još nekoliko poruka da se vrate; nisu ih prihvatili (Vule Knežević, “Pleme Šaranci”, Beograd, 1961. god., str. 113. i 114. i prema kazivanju Joksima Vojinovića).

Dosta podataka o prvim ustaničkim akcijama ima u “Memoarima” knjaza Nikole (knjiga V, Cetinje, 1969. godine). Na jednom mestu on kaže: ”20. jula dohvati se ustanak Tare. Donji Kolašinci do Pljevalja ustaše na oružje”…Ima nekoliko vesti o ustaničkim akcijama u kosaničkom kraju i u ”Bosni” – listu bosanskog elajeta. Međutim, najinteresantnije podatke imamo sačuvane u narodnom predanju.

Prema kazivanju Novaka Ostojića, u leto 1875. godine posvade se jedan Đurđević i Petar Ostojić iz Đurđevića Tare. Petar potegnu kuburu i opali je Đurđeviću u stomak, ali ga pogodi u lisav koji je imao 7 debelih listova od kože i ne probi ga. Od tog momenta planuše borbe između Srba i Turaka u kosaničkom kraju. Ubrzo su oživele hajdučke grupe. Pristigle su i čete ustanika iz drugih krajeva i svuda se razviše borbe i paljevine kuća.

Mnoge srpske porodice iz ovoga kraja pobegle su preko Tare.

Od pet kuća Ostojića pobegle su četiri, a ostala je jedna na Pliješi. Lekovići su svi pobegli (četiri kuće) kao i svi Vojinovići (sedam kuća). Prebegle su Taru 2 kuće Damjanovića i još poneko, kao npr. Ilija Zmajević sa 9 sinova, koji su uskoro otišli u hajdučku četu. Ustanici su uglavnom sa sobom oterali stoku preko Tare, a Turci su im odmah popalili kuće i ostale zgrade.

Bežeći sa svoga ognjišta, neko je od kosaničkih Srba zapalio džamiju u Đurđevića Tari. Džamija je zapaljena noću i ne zna se tačno ko je zapalio. Prema kazivanju Orla Đurđevića, džamiju je zapalio Stojan Leković, a Manastir Sv. Arhangela otac Abdulaha Đurđevića. Orle kaže: ”Iduće godine, skoro u isto vrijeme, u Stojana se rodi sin Radule – Geljo, sakat u obadve noge, a u Đurđevića sin Abdulah – sakat u jednu nogu i ruku. Kazni ih Bog što su zapalili bogomolje.” Milisav Leković kaže da nije Stojan zapalio džamiju, već možda Ostojići izpod Crnoga vrha (Babići). Postoji i treća verzija, po kojoj je džamiju zapalio neki Knežević iz Studenca.

Kod mosta na Tari, u Donjim Leverima, bila je odavno turska karaula. Oko 1875. godine bilo je u toj karauli oko 40 askera (graničara). Držali su i koze i najviše ih čuvali po Selini, s leve strane Tare. Jednog dana je čuvao koze Arif ombaša (komandir-kaplar). Njega je pucao čobanin Jodžo Ćorović sa Pirlitora, ali ga nije ubio već samo ranio. Arif ga je pojurio i uhvatio, pa kako Jodžo nije hteo da ide, Arif ga je poneo na leđima u karaulu (bio je neobično snažan).

Sa leđa im se privukao jedan Brajović, komšija Jodžov, i Arifu ukrao metak iz džepa, pa mu presekao kaiš na pušci, te mu i pušku ukrao i ubio ga u leto 1874. godine. Za novog komandira karaule postavljen je Abdurahim čauš (vodnik), poreklom šiptar. On je odmah uzeo obavezu da osveti svoga prethodnika.

Preko Tare se u to vreme švercovala roba (so, duvan, špiritus itd.). Švercovali su neki Jezerci sa Mušom Bećovićem. Robu su prevozili konopcima preko vode. Kod Jezeraca, s leve strane Tare, došao je crnogorski oficir Ćorović, verovatno brat Jodžov, i pitao da li je slobodno, na što su mu oni rekli da nema nikakve opasnosti. Oficir je seo pored njih uz bukvu. Abdurahman je obilazio obalu i primetio Ćorovića, te se privukao kroz granje i preko vode ga ubio.

Sedamnaestog juna 1875. godine, pošao je za Pljevlja crnogorski barjaktar Rašo Spasojev Lukovac kao izaslanik knjaza Nikole. Kzd je naišao naoružan na konju preko mosta na Tari, Abdurahman je tražio da siđe s konja. Rašo je to drsko odbio i preko Zelenog borja odjahao za Pl»evlja. Abdurahman je brzo otišao sa vojnikom Mujom Tutundžićem, rodom iz Boljanića, zaobilaznim putem preko Glibaća za Pljevlja. Tamo mu je paša ili bimbaša Mahmut Bajrović dao 10 fišeka i rekao da ubiju Raša. Abdurahman ga je čekao sa Mujom Tutundžićem na Kraljevoj gori. Rašo se vraćao iz Pljevalja sa jednom devojkom. Na Kraljevoj gori Abdurahman ga je pucao u leđa i teško ranio. Rašo je ipak dojahao na konju do sadašnje škole u Glibaćima i tu pao. Onda ga je 8 Glibaćana odnelo na nosilima do Lever Tare. Abdurahman je došao na Taru i pravio se da ne zna za ovaj događaj. Rašo već nije mogao da govori na mostu na Tari, ali je uperio prst na Abdurahmana, pokazavši da ga je on ubio. Drugi su ga poneli Žabljaku, ali je na putu u Selini izdahnuo.

 

Zbog ubistva oficira Ćorovića i barjaktara Raša Spasojeva Lukovca, knjaz Nikola uceni Abdurahmanovu glavu. Kroz 3 meseca Abdurahman je sa Mujom pošao u patrolu pored Tare. U vodenici blizu manastira Svetog Arhangela bila su tri Lekovića. Mujo je ušao u vodenicu da vidi ko je tamo. Lekovići ga uhvate, oduzmu mu pušku i počnu mu, kako je on pričao, seći uši, te ga malo rane. Počeo je Mujo jaukati i zvati Abdurahmana u pomoć. Lekovići ga ostave i pobegnu pored Tare, pa se sakriju pod neko granje koje je Tara natrpala za vreme visokog vodostaja. Abdurahman je jurio za njima i nije video gde su se sakrili. Taman se popeo na to granje iznad njih i osmatrao gde su, kad ga je Petar odozdo pucao Mujovom puškom i ubio, pa sva trojica pregaziše Taru i pobegoše uz levu obalu Aluga.

Knjaz im je dao oficirski grb u nasleđe i pola ucene, jer nisu doneli glavu. Grb su dali Petru i on je postao crnogorski oficir. Turci su Abdurahmana odneli noću u Bitine i tajno sahranili u groblju, pa mu na grobu naložili vatru da ga ne bi neko od Srba iskopao, posekao mu glavu i odneo na Cetinje (ovo prema kazivanju Šaćira Karovića).

Lekovići kažu da su oni posekli Abdurahmanovu glavu. Međutim, i stari Neđeljko Vuković iz Glibaća (neobično dobar pamtiša) kaže da nisu i u svemu se slaže sa kazivanjem Šaćira Karovića). Knjaz Nikola je zabeležio pogibiju Abdurahmanovu ”koji nazad tri mjeseca ubi u Kraljevoj gori crnogorskog barjaktara Raša Spasojeva” (Cjelokupna djela Nikole I Petrovića Njegoša, knj. V, Cetinje, 1969. str. 337.).

Po završetku bosanskohercegovačkog ustanka 1878. godine, niko se od ustanika nije smeo vratiti na Kosanicu ili u Đurđevića Taru, premda su to vlasti dozvoljavale. Lekovići, Ostojići i ostali ustanici, ostali su da žive u Šarancima siromašno. Jedino su Vojinovići, po nalogu knjaza Nikole, došli u Dovolju sa velikim brojem hajduka i uskoka i tu se naselili.

Stanje u Kosanici je bilo relativno mirno do oktobra 1912. godine. Pojedina ubistva obradićemo u vezi sa obradom pojedinih bratstava. Učešće Kosaničana u balkanskom ratu i prilike u tom periodu na području kosaničkog kraja, obradio je Nikica V. Knežević (“Oslobođenje Pljevalja 1912. godine”, Pljevlja, 1971. godine).

Bratstva kosaničkog kraja

1. Đurđevićisu poreklom iz Kuča, a tako su se i tamo prezivali. Dva brata – Tomo i Đorđije, živeli su u Kučima siromašno i odselili su se. Došli su u Kolašin. Tu je Tomo ostao i od njega su Tomovići, A Đorđije je otišao u Taru oko 1650. godine i uskoro prešao u islam. Iako je Đorđije prešao u islam, njegovi potomci zadržaše staro prezime. Po njima se i selo gde se naseliše prozva Đurđevića Tara. Brzo su se razmnožavali i osim Tare pritisli Kutušu, Pušeski Do, Čavanj i Kosanicu do Ponora. Tu su se graničili sa Rapovićima (o njihovim svađama bilo je govora napred).

Znaju imena predaka od Rama (rođen oko 1775. god.). Njegov sin je Rameza (1805). Imao je tri žene. Kad je jedanput išao iz Pljevalja, vide u Crnoborima, pored puta, jednu lepu mladu srpsku čobanicu. Zape mu oko za nju, pa tobož ispusti tojagu. Zamoli devojku da mu je doda, jer ne može da silazi sa konja. Ona podiže tojagu i pruži mu je, ali je on uhvati za ruku i podiže ispred sebe na sedlo i dovede kući. Devojka se zvala Sanda. Nju je voleo beskrajno. Ona ga je sretala i pratila gde god je išao. Kad jedanput ode na put, njegov brat i dve žene ubiše Sandu i obesiše je, kao da se sama obesila Vrativši se sa puta Rameza vide prizor i odmah ubi brata Rameza koji je živeo bogato; imao je po 300 ovaca, veliki broj druge stoke, košnice i dosta novca. Bogato je živeo i njegov sin Etem (1835). Ramo je bio, možda, čukununuk Đorđijev.

Od starih Đurđevića ugledni su bili Dedo i Gano. Ajro je bio prvak Đurđevića pedesetih godina prošlog veka. Njega je knjaz Danilo postavio za kapetana Zatarja. Od 1912. godine Feko Đurđević je bio perjanik kod knjaza Nikole.

Pošto Đurđevići zapališe Manastir Sv. Arhangela Gavrila, na manastirska imanja se naseli po jedna kuća Raonića, Potpara, Markovića, Bojovića, a na manastirske pašnjake i livade u Bunetini Milika Zuković.Đurđevići nisu hteli zaposedati manastirska imanja. Čak je Nazif Đurđević, zato što mu pčele idu na manastirska imanja na pašu, svake jeseni Manastiru Sv. trojice davao, po jedan veliki krug voska.

Ajrovi sinovi su Fejzo i Salčo. Fejzo je bio buljubaša i poginuo je 1912. godine. Poznat je bio buljubaša Selim (Ganov) Đurđević. Selimova je četa 10. septembra 1877. godine skoro uništila četu hajdučkog harambaše Ristana Šarca. Poginuo je Ristan sa 17. drugova. Fejzo je volio krasti, pa je govorio da ne može nijedan dan bez ukradenoga mesa. Takvih je bilo svuda dosta a naročito u Dovolji.

Đurđevića je bilo 1912. godine preko 100 pušaka. Veliki broj je odselio 1913. godine u Ajvaluk kod Izmira.

Ima više događaja vezanih za Đurđeviće, njihova ratovanja i ubijanja, o kojima su ispevane guslarske pesme. One su već zaboravljene. Đurđevići znaju samo 2-3 stiha, ali skoro čitave pesme i događaje zna Šaćir Karović iz Donjih Levera. U Pljevljima je, prema Šaćirovom kazivanju, oko 1840. godine bio neki visoki turski činovnik Pivodić, veliki zulumćar. Prethodno je službovao u Kolašinu i Nikšiću. Njegoš je ucenio njegovu glavu velikim brojem zlatnika (oku dukata). Njegoš se obratio Hamzi Mušoviću – kapetanu pismom u kome je, pored ostalog, stajalo:

“Kapetane Hamza Mušoviću,

Da mi dadneš glavu Pivodića Ili živu ili mrtvu glavu,

Komšije smo da se ne svađamo,

No komšijski da fino živimo,  ako ćemo vatru ugasiti”…

Hamza kapetan se obratio svom rođaku u Kolašinskim Poljima – Feku Mušoviću, koji je imao čin kapetana (rezervni). Feko je radio preko Mekića, a Mekići su našli prijatelja – Islama Đurđevića da ubije Pivodića u Pljevljima. Islam je došao u Pljevlja i nekoliko dana tražio priliku da ubije Pivodića. Jedne noći su se sreli u nekom uskom, tamnom sokaku i Islam je jednim udarcem noža odsekao glavu Pivodiću, stavio je u torbu i poslao Mekićima, a oni Mušovićima i glava je stigla na Cetinje. Dobili su oku zlatnika od Njegoša. U pesmi dalje stoji:

”Sve se čudi i gora i trava,

Kud se djede s Pivodića glava”…

Turci su doznali za čitav slučaj. U Odžaku je bio sa vojskom na letovanju neki Mehmed-paša. On pošalje patrolu te doteraju svezana Islama Đurđevića u Odžak. U pesmi stoji da ga je paša pitao:

”Kud se djede s Pivodića glava?”…

Islam mu je odgovorio:

”Ja radio Hamza naredio”…

Islama su odmah obesili o lipu. Pesma se završava

”Prst Mekića, pizma Mušovića,

Ode glava Islam Đurđevića”.

Druga pesma govori o pogibiji Baša Đurđevića, koga ubi u svađi Feko Mušović – kapetan. U Baša osta mnogo sitne dece, žena i sin Bajro od 18 godina. Bajro se odmetnu u šumu i godinu dana je tražio kako da osveti oca Pesma počinje:

”3akukala sinja kukavica,

Usred zime o Savinu danu,

Ako kuka i nevolja joj je,

Na Turčina Feka Mušovića,

Što joj ubi Baša Đurđevića”…

Kad je najzad Bajro ubio Feka, glavu mu je odnela Bajrova majka u Kolašinska Polja Mušovićima i drsko kazala da joj je sin osvetio muža.

Protiv Bajra Đurđevića podigiuta je optužnica i paša ga je pozvao na saslušanje, ali mu je u pozivu napomenuo: ”Dobra ti je aša na kulaša” (nagovarao ga da ne prizna), a Bajro mu odgovori:

”Bogme paša ni ašiti neću,

Ubio sam Feka Mušovića,

Pobjeći ću lomnoj Crnoj Gori,

I mnogo ti učiniti jada”…

Paša ga više nije pozivao.

2. O poreklu Lekovićapostoji nekoliko verzija. Prema jednoj, oni su od nekog Leke kapetana od Nikšića, koji je živeo za vreme vladavine cara Dušana. U Đurđevića Taru je doselio Stevan iz Crmnice sa 6 sinova oko 1730. godine. Davali su decu u kaluđere u Manastir Sv. Arhangela u Đurđevića Tari, sve od vladavine cara Dušana do 1875. godine. Znaju imena 7 kaluđera, ali ih je za toliko vekova bilo daleko više. Jedan Stevanov sin je odselio u Sokolac, drugi u Bosaču kod Žabljaka (Novoseli), treći kod Nove Varoši, četvrti u Čavanj (od njega su Maksimovići). U Tari su ostala dva brata: Marko i Đorđije. Jedna njihova linija ide: Marko – Stevan – Todor

–   Mitar – Novak – Bogdan – Milisav.

Stevan Leković je početkom prošlog veka služio 12 godina u turskoj vojsci u Carigradu, samo da bi dobio pravo da može kupiti i držati zemlju u svojini. Kad se vratio kupio je zemlju, ali su mu Đurđevići bili zaštitnici. Nekoliko kolašinskih Turaka, razbojnika, došli su u kuće Lekovića 1861. godine i počeli zlostavljati familije i napadati žene. Lekovići su ih uveče pobili. Ubili su i jednog askera na Kosanici, te su morali bežati u Njegovuđu. Sledeće 1862. godine vratili su se u Taru.

Izbijanjem ustanka 1875. godine, svi su Lekovići pobegli na Njegovuđu, a Turci su im popalili kuće. Kad su Turci zapalili Manastir Sv. Arhangela, u njemu nije bilo kaluđera, jer je kaluđer Staniša Leković uzeo neku ženu i pobegao sa njom u Novu Varoš, a u crkvi je samo bio zvonar Neđeljko Raonić.

Lazar Leković bio je 1912. godine oficir i komandir Rasovske čete. Poginuo je u oktobru na Borovoj glavi, kod karaule Štrbina. Tu je poginuo i Drago Ostojić – vodnik i još tri vojnika: Lale i Milan Bećković i Vukašin Kalpačina.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci (1914-1916) je učestvovalo 15 Lekovića. Novica je bio komandir čete. U ratu je Diko poginuo. Oterani su na robiju: Novak, Novica i Miloš. Novak je umro u logoru u Mađarskoj.

3. O poreklu Ostojićapostoje 3 verzije. Prema prvoj, oni su starosedeoci u Tari a, prema drugoj su doseljenici iz Kuča i tamo su se prezivali Krsmanovići. Prema trećoj verziji, živeli su više od 1000 godina pod Kormanom u Sinjajevini, pa prešli u Taru. U Taru su došli najmanje 100 god. pre Đurđevića (što bi moglo biti oko 1500. godine). Jedna njihova porodica se uvećala i prerasla u brojnu kućnu zadrugu sa preko 50 članova. Imali su mnogo stoke i živine, čak i 20 patki koje su svaki dan išle i brčkale se u Tari. Jednog dana se patke otisnu niz vodu i odu niz Taru. Ukućani to shvate kao loš znak, pa se brojna zadruga odseli nekud, najverovatnije na sever. Ostao je samo jedan sakati mladić koji nije mogao da pešači. Taj se mladić oženio i imao tri sina: Ostoju, Damjana i trećeg, čijeg se imena ne sećaju, ali je stalno duboko disao – puvao (bio je bolešljiv) pa ga prozvaše Pušonja.

Jedan se Ostojić oženio udovicom Babića iz Krupica. Udovica mu je iz prvog braka sa Babićem dovela sina Obrena (1770). Potomci Obrenovi se i sada zovu Ostojići i Babići. Obrenov sin je Marko (1800), pametan i ugledan Kosaničanin. On je oko 1840. godine bio kodžobaša Kosanice. Imao je veliki prsten sa pečatom (murom). Taj mur bi očadio pomoću zapaljenog luča i pritiskivao na papir. Tako je overavao dokumenta To je bio i potpis i pečat. Ova linija ide ovako: Obren – Marko – Lazar – Novica – Novak. Druga grana ide: Đoko – Mina – Milinko – Radivoje. Ima i treća grana Ostojića u Tari.

Jakša Ostojić je bio od 1876 – 1878. godine četni barjaktar (on je ubio Rizvanbega Letića), a 1912. godine je bio barjaktar Rasovske čete Miladin Ostojić. U balkanskom ratu poginuo je Drago Ostojić. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci je učestvovalo 16 Ostojića. Internirani su u Mađarsku ovi Ostojići: Miloš (Jovanov), Boško, Lale, Joso. U robiji je umro Joso Petrov.

4. Petrovićina Kosanici su od Milovanovića iz Tušinje. Kad su Turci, oko 1650. godine, napravili u Tušinji veliki masakr, dva mladića su pobegla i došla u Kosanicu. Napravili su savardak u šumi i skoro se nisu sastajali sa ostalim Kosaničanima. Kako su živeli u čečarima, prozvaše ih Čečarevići. Jedan je Čečarević čuvao koze i stalno ih vabio sa: koć, koć, pa ga prozvaše Koćalo, a njegove potomke Koćali i to im prezime ostade sve do danas.

U periodu prvog srpskog ustanka (1804-1813) Selmanovići su napravili masakr po Kosanici. Svi su se preostali Čečarevići i Koćali nakog toga razbežali. Neki je Čečarević pobegao u Barice i potomke mu prozvaše Petrovići. To su Petrovići na Ornicama i u Bujacima. Tri sina Koćala po kome su dobili prezime pobegoše u Maoče i naseliše se na imanje nekog Strujića kao čifčije. Aga iz obesti ubi jednog Koćala, a ostade mu udovica Petra sa dva sina: Stanišom i Milisavom (Oko 1820. godine). Dva brata Koćala pobegoše u Mataruge, a Petra osta tu još dvadesetak godina i pređe na Kordovinu. Posle desetak godina, Petra sa sinovima pređe na Kosanicu. Po udovici Petri sinove joj prozvaše Petrići.

Stanišini sinovi su: Jovan i Vukota. Jovan je bio ugledan i veoma bogat čovek. Imao je oko 1875. godine preko 1000 ovaca (računajući i jagnjad), pa je po tadašnjem običaju ono preko 1000 odbijao u šumu da zveri pojedu. Jedna njihova linija ide: Staniša – Jovan – Pero – Gruban.

Ovaj Čečarević što pobeže u Barice posle više godina dođe u sukob sa Minićima. Minići su morali da beže od njih i presele se u Glibaće oko 1860. godine. Nešto kasnije dođe Radovan iz Barica, nastani se na Ornicama u blizini svojih rođaka i donese novo prezime – Petrovići. Do 1918. godine svi su se prezivali Petrići, a od tada većina prihvati prezime Petrovići.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci (1914-1916) učestvovalo je 25 Petrovića. U ratu je poginuo Kipran, a interniran je Vuko. Aleksa je bio vodnik.

5. Raonićisu iz Prošćenja. Rod su im Tmušići i Jokići (Joknići). Živeli su u velikoj kućnoj zajednici bogato. Pamte imena predaka od Mila (1800) koji je imao 4 sina: Vasa, Aleksu, Neđeljka i ?. Mile se kasno oženio. Drugi put se oženio Rosom Vukadinović. Ona je bila udovica i dovela mu je dva sina iz prvog braka. Vasov aga je bio Mušović i poruči mu jednog dana da mu dolazi na konak sa jednim pratiocem. Trebalo je da mu pripremi jednu mladu nevestu za tu noć. Mušović je došao sa pratiocem, ali ih je neki Radovan, član te velike kućne zadruge, oba ubio kad su hteli na spavanje. Čitava je familija pobegla u Crnu Goru. Dva Rosina sina iz prvog braka primiše očuhovo prezime i prozvaše se Raonići, api su zadržali slavu Vukadinovića Đurđevdan.

Kasnije su (oko 1860. godine) Raonići prešli u Taru Đurđevića. U Varine su prešli oko 1876. godine, a među njima je prešao i Vaso. Njegovi sinovi su: Pero, Milutin i Niko. Aleksini su sinovi ostali u Tari, a Neđeljkovi u Trešnjici. Četvrti im je brat otišao u Nikšić. Rosa je sa dva sina iz prvog doma otišla u Njegovuđu. Sada ovde ima desetak kuća Raonića.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci je bilo 5 Raonića, Radojica je ranjen na Drini. Internirani su u Mađarsku 1916-1918. god.: Pero, Milutin, Radojica i Radovan. U internaciji su umrli Pero i Milutin, a Radojica je umro sedmi dan po povratku iz robije.

6. Damjanovići su rod sa Ostojićima i Pušonjićima. Pamte imena predaka od Maksima (1805), koji je imao dva brata. Jedan je otišao u Jugovo oko 1850. godine, a od drugog su Damjanovići u Zavalama i Šarancima. U Jugovo je otišao još jedan Damjanović (Danilo), ali je sa Maksimovim bratom bio šesto koleno. Damjanovići ništa ne znaju o poznatom hajdučkom harambaši Pavlu Damjanoviću koji je hajdukovao oko Čemerna sa Marinkom Leovcem, Komaricom Jovom, Mićom Gluščevićem i dr. Možda je on najbliži Damjanovićima u Zavalama i Šarancima.

Preci Damjanovića u Varinama i Potpeću bili su Maksimovi rođaci (drugo koleno). Maksim je imao sina Tanaska (1835). Bio je u mladosti siromašan. Jedanput je pratio preko Tare nekog trgovca koji je imao pune bisage novaca ili turskog poreznika (kako kažu Damjanovići). Konjanik je nagazio konja da pregazi Taru. Tara je bila duboka i odnela je konjanika, a konj se vratio nazad sa punim bisagama novca. Tanasije je uzio novac i odneo kući. Od tada je bio veoma bogat.

Tanasko je imao tri sina: Maksima, Joksima i Spasoja. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovali su: Maksim, Joksim i Spasoje. Joksim i Maksim su poginuli u ratu, a Spasoje je ranjen i od rana je umro. Švabe su staroga Tanaska internirale u Doboj i tu je umro 1916. godine.

7. Gluščevićimasu rod Gajevići, Gogići u Zenici i Bujaci. Pamte imena predaka od Miladina (1830). Njega je otac doveo oko 1850. godine iz Kamene Gore u Kosanicu. Miladinovi sinovi su Aćim i Marko. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovali su Jevto i Mićo. Švabe su oterale staroga Aćima na rad u Šahoviće, pa su ga, ne zna se zbog čega, ubili negde u Kozici. Ni grob mu nije pronađen.

8. Anđelići su poreklom Šaranci. Tu su došli pre 200 godina. Zavadili su se sa Bojovićima i posle po dva uzajamna ubistva neki Anđelići su prešli u Prošćenje, a neki u Suvodo i Njegovuđu. Neki Anđelići su iz Prošćenja prešli u Kolašinska Polja. U Prošćenje su prešli Miloš i Miladin. Miloš (1800) se oženio od Minića i imao sina Simeuna 1833. Simeun je prešao oko 1860. godine u Čavanj i živeo kao čifčija Đurđevića do 1875. godine. Tada se Simeun pridužio ustanicima i poginuo sa Tripkom Džakovićem na Tari, u oktobru 1875. godine.

U Simeuna je ostala udovica (rodom od Brajkovića, kćer Pera Brajkovića iz Košara) sa dva mala sina: Miletom i Neđeljkom. Miletini su sinovi 1912. godine prešli u Mijakoviće, a Neđeljkovi su ostali na Kosanici. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci su učestvovali Mileta i Neđeljko.

Milutin i Marinko Anđelići su prešli iz Suvodola u Varine 1919. godine, a Sava (Dimitrijev sin) u Maoče.

9. Gledovići su od Furtula iz Stranjana (preko Lima). Gledov sin Mićo (1845) je došao 1878. godine u najam kod Novaka Minića u Košare. Novak mu je dao sestru Milicu za ženu. Age Rapovići su mu dali deo imanja koji su držali Anđelići. Mićo je bio snažan i dobar kosac. Po Mićovom ocu Gledu prozvaše se Gledovići. Mićovi sinovi su: Ivan, Panto, Anto i Đole. Svi su bili u crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu i internirani su u ropstvo, kao i ostali vojnici Premćansko-kosaničkog bataljona. Interniran je i stari Mićo i umro je u Mađarskoj. Braća su se vratila iz robije.

10. Nekada su Zorićiživeli u Lici, pa su zbog ubistva pobegli u Bijelu Goru kod Trebinja. Posle izvesnog vremena tri brata su došla u Nikšić. Tu su se malo zadržali, pa je jedan brat došao u Tušinju, drugi u Bijelu, a treći u Kosijerić kod Šavnika. Živko Zorić je ubio kod Šavnika svog komšiju i pobegao u Đuraševac (Čavanj). Nakon toga je prešao u Kruševice kraj Varina i tu živeo do 1875. godine, a potom se naselio na imanja Vojinovića u Zajednom Dolu do Crnog vrha kod Kosanice. Sa Živkom je došao i njegov brat od strica Stevan.

Zorići su došli u Kruševice pre 1830. godine, jer je majka Spasoja Vojinovića od Zorića (Spasoje je rođen 1831. godine). Stevanovi potomci su prešli u Javorik gde ih je bilo dve kuće, kao i pod Crnim vrhom. Risto Zorić je bio crnogorski barjaktar, a njegov sin Periša perjanik. Age su im bili Rapovići.

11. Milikići su starosedeoci iz Vraneša. Tamo su se prezivali Konjevići. Ne znaju kad su došli u Kosanicu. Pamte imena predaka od Novice (1835). Novičin sin je Todor. Živeli su bogato. Todorovi sinovi su: Niko i Milić. Oba su brata bila u crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu. Bilo ih je 1918. god. 5 kuća. Rođaci su im Milikići na Kutuši, ali nisu zajedno došli iz Vraneša.

12. Prema jednoj verziji, Šubarićisu poreklom iz Otilovića, a prema drugoj, oni su starosedeoci sa Kosanice, dok su prema trećoj verziji došla 4 brata Šubarića iz Riđana iza Nikšića. Prezime su dobili po nekom rođaku koji je išao u Srbiju i otuda doneo šubaru. Izgleda da je druga verzija najtačnija. Po trećoj verziji, došla su 4 brata od Nikšića: Milosav, Milovan, Mićo i Đoko. Od Milosava su Popadići u Vijencu; od Mića su Šubarići u Varinama i Kakmužama, a Milovanov sin Gajo je prešao u Pušeski Do. Šubarići su dugo živeli u Drljinom brdu, pa su se 1875. godine raselili. Jedna njihova linija ide: Milovan – Gajo – Mileta – Blagoje – Slobodan.

Radoš i Mileta u Pušeskom Dolu su bili veoma bogati. Imali su, prema pričanju komšija, 70 oka zlatnika, a prema Slobodanovom kazivanju bilo je oko 4 oke. Pored novca, imali su 700 ovaca (od toga 200 na kesimu), 40 volova na izoru, 80 goveda, 7 konja. Radoš je bio kocobaša za Kosanicu, Varine i Čavanj. Šubarići nisu iskoristili pare, jer su pomrli u robiji 1916-1918. god., a pare su ostale zakopane.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bilo je samo iz jedne kuće u Pušeskom Dolu (Radoševe i Miletine) 8 Šubarića: Uroš, Radoš, Blagoje, Đenisije, Vidak, Luka, Mileta i Arsenije. Arsenije je ranjen u ratu. Svi su ovi Šubarići internirani 1916-1918. god. i pomrli su u robiji, osim Luke, koji se jedini vratio. Luka nije znao gde su pare zakopane i sve je propalo.

13. Martićisu starosedeoci u Pušeskom Dolu. Pamte imena. predaka od Mijaila (1828). Njegovi sinovi su: Pero i Mileta U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci su bili: Jovo i Mirko. Internirani su 1916. godine u Mađarsku: Pero, Mileta i Mirko. Mileta je umro u robiji 1918. godine.

14. O poreklu Ćosovićapisao je Andrija Luburić u svom delu ”Drobnjaci – pleme u Hercegovini” (str. 196 i 197). Ćosovići su ogranak Miloševića. Iz Plane kod Kolašina prešli su u Vaškovo nešto pre 1700. godine. U drugoj plovini 18. veka bilo ih je više kuća u Vaškovu. Naiđu tuda jedanput haračlije i svrate na konak kod kneza Tome Ćosovića. Pored konaka, zatraže i neku devojku Golubovića, koja je bila vanredne lepote. Knez okupi bratstvenike te pobiše haračlije i leševe im baciše u neko manje jezero. Ćosovići se odatle razbežaše na više strana. U Vaškovu je ostao samo Radoje i sinovac mu Đoko.

Radoje je imao sinove: Zarija, Vučića i Tanasija. Zarijevi sinovi su: Ilija, Marko i Maksim. Ćosovići su iz Maoča prešli na Kosanicu, a 1875. godine. Ilijini sinovi: Drago, Jovan, Mićo, Milosav, Pero i Ivan su prešli u Jezera i tu se naselili kao uskoci. Bili su čuveni hajduci i posle 1878. godine. Oni su četovali po pljevaljskom kraju i Hercegovini. Drago je bio u vezi sa Petrom Karađorđevićem i za vreme njegovog boravka u Crnoj Gori išao je preko Sancaka u Srbiju za njegove potrebe.

Ćosovići u pljevaljskom kraju su od dva brata: Marka i Maksima koji su živeli na Kosanici. Markovi sinovi su: Zako, Jakša (kaluđer) i Simo, a Maksimovi: Josif, Diko, Rade i Jakov. Jedna njihova linija ide: Radoje – Za- rije – Maksim – Diko – Mileta – Milosav.

Ilija Ćosović je ubio u Kosanici dva Turčina koji su hteli da mu prave nasilje po kući i napadaju žene. Ilija je imao skoro 50 godina kad je otišao u hajduke. Pavle i Golub su došli sa Žabljaka 1900. godine i naselili se u Selcu.

U balkanskom rztu, oktobra 1912. godine, u borbi protiv Turaka, poginuo je Ilija Ćosović u Vlahovićima. U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci učestvovalo je 13 Ćosovića. Ranjeni su: Mlađen, Mirko i Mileta. Vodnici su bili Vuksan i Mileta a Radoje perjanik. Internirani su 1916. god.: Mileta, Maleđen, Vuksan, Golub, Živko i Joko. Golub je umro u ropstvu u Mađarskoj. Ćosovići pričaju da ih je 30 poginulo od turske puške.

15. Šepićisu rod sa Čabarkapama, Krgovićima i Šutovićima. Nekada su se prezivali Micanovići i živeli su u Dovolji. U Manastiru Dovolji su služila dva kaluđera Micanovića i njihov đak. U Manastir navrati jednom prilikom neki obesni aga. Tražio je da njegovom konju umesto zobi daju ječam. Kaluđeri rekoše da nemaju ječma. Tada aga pojuri kaluđere po konacima da ih pobije, ali đak puca agu kroz patos i ubi. Kaluđeri i đak odmah pobegoše u Srbiju, a jedna njihova udovica sa malim sinom i kćerkom pobeže u Šarance. Kad joj kćerka odraste, udade se i po njenom imenu – Daca potomke joj prozvaše Dacići.

Ona se nevesta sa sinom vrati iz Šaranaca i nastani u Pušeskom Dolu. Bila je malo sakata – šepava, pa njene potomke prozvaše Šepići. Pamte imena predaka od Dragića, koji je bio hajduk i poginuo u Zapeću. Dragićevi sinovi su: Jovan (1860) i Mijailo.

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu učestvovalo je 6 Šepića. Ilija je bio vodnik. Ilija i Simo nisu se predali Švabama u januaru 1916. godine, kad i Premćansko-kosanički bataljon na mostu u Leverima, već su se vratili nekoliko dana kasnije. Prešli su tajno Taru ispod Premćana i sa oružjem krenuli kućama. Kad su bili na Vrbici (kod Pušeskog Dola), srete ih noću jaka austrijska patrola, uhvati, razoruža i sveza. Doterali su ih u štab divizije koji je bio u kući Grubana Petrovića. Tu su ih osudili na vešanje. Napravili su vešala i priveli ih da izvrše presudu. Ilija je jurnuo da beži svezan i pobegao je do Šumera, preko 500 metara od vešala, ali su ga vojnici stigli, uhvatili i obesili. To su prve žrtve švapskih okupatora u našem kraju. Na robiju su oterani: Tomo, Milija Radoje, Nikola i Jovan. Od njih su u robiji umrli: Jovan i Radoje.

16. Zukovićisu došli u Glibaće 1918. godine iz Njegovuđe. Došla su dva rođaka: Ćiro i Mijailo. Imanja su kupili od paše Bajrovića.

17. Minići su preselili iz Prošćenja u Barice i tu živeli nekoliko godina. Svađali su se sa komšijama Petrovićima i preselili u Glibaće oko 1855. godine. Naselili su se kao čifčije Džidića. Kad su Vojinovići pristupili bosanskohercegovačkom ustanku 1875. godine. Turci su im popalili kuće i Minići su došli u Košare. Tu je ostala jedna njihova košara i po njoj selo dobi ime Košare. Inače, skoro sve je bilo pod šumom izuzev jedne lazine. U košare je došao Radovan sa sinovima i bratom Radojem. Radovanovi sinovi su: Lazar (1845), Božo, Petar i Neđeljko.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci je bilo 10 Minića. Ristan je ranjen na Drini. Internirani su u Mađarsku: Luka, Risto, Mitar, Rade, Jovo, Dobrica, Radivoje i Filip. Luka je umro u robiji.

18. U islam je prešao neki predak Avdovića, možda pre 250 godina. Po Mujovom kazivanju, bio je iz Gornje Morače, a po Mehovom – iz Pipera. Avdovići su živeli u Podgorici, pa su oko 1800. godine dva brata preselila u Zaglavak. Dva brata – Osman i Derviš, napravili su 1825. godine veliku kulu Avdoviću u Zaglavku. Kula je bila od kamena na dva sprata. Na njoj su bile 44 puškarnice i nekoliko malih prozora. Izgorela je 1943. godine.

Pamte imena predaka od Sofa (1810). Verovatno je Sofo sin jednoga od dvojice braće koji su pravili kulu (izgleda da je njihov deda prešao u islam). Avdovići su najstarije muslimansko bratstvo u Zaglavku. Imali su svoju zemlju.

19. Šabanovićisu od Mrkonjića ili Đukanovića sa Čeva. Pobegao je od krvne osvete Jovan oko 1800. godine i prešao u islam. Pamte imena predaka od Halila (1815). Jovan mu je bio deda. Halilov sin je Rustem. Habid Šabanović je bio hodža. Rustemovi sinovi su: Hamid, Alija i Abid (1880). Alija je bio 8 godina u askerima i služio vojsku u Egiptu. u Zaglavak su došli posle 1800. godine, svakako posle Avdovića. Tri Rustemova sina su zaradila velike pare za vreme Švaba 1916-1918. godine prevozeći robu i narod na skelama – plutima preko Tare, pa su posle 1918. godine, kad su mnogi muslimani odlazili u Tursku, kupili mnogo zemlje. Jedanput su za jedan dan kupili 6 imanja. Napravili su 1937. godine ogromnu kuću od kamena. Izgorela je 1943. godine i više nije obnavljana

U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bio je Zahir. Švabe su ga zarobile i ostao je u robiji do kraja 1918. godine. Bogati su bili: Alija, Hamid i Habid. Imali su (oko 1925.god.) preko 1000 ovaca i koza i po 40 volova.

20. Kljajevićiu Tari su poreklom iz Bliškova. Tamo su ubili jednog Bahora, a ovi kasnije 7 Kljajevića. Kad su kasnije 4 Kljajevića kosila livadu, dođu 4 Bahora i posvade se sa njima. Ivan Kljajević ubi jednog Bahora i pobeže u Premćane. U Premćanima je ostao dve godine Petronije (1815) sa 4 sina: Ristanom, Ivanom, Jovanom i Lazarom. Posle ih primiše Đurđevići za čifčije i naseliše u Trešnjicu 1876. godine. Kroz nekoliko godina dođe kod njih još jedan Kljajević iz Bliškova sa 6 sinova. Živeli su u Trešnjici nekoliko godina, ali kad Savo (jedan od šestorice braće) ubi nekog Đurđevića, pobegli su na Cetinje. U Trešnjici su ostali Petronijevi sinovi. Oko 1900. godine dođe nekoliko Turaka noću iz Levera i ukradoše Ivanu kobilu. On ih primeti i sačeka iza velikog kamena, pedesetak metara daleko od groblja, i ubi dvojicu. Turci odneše poginule u Levere i prijaviše turskim vlastima da ih je Ivan pobio kod kuće, pa ga turski sud u Pljevljima osudi na 100 godina robije. Amnestiran je 1908. godine. Jedna njihova linija ide: Petronije – Ivan – Drago – Milivoje.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci bilo je 12 Kljajevića. Šćepan je umro na Cetinju kao regrut 1914. godine. Sekule je završio podoficirsku školu na Cetinju. Internirani su u Austro-Ugarsku: Ristan, Ivan, Jovan, Mlađen, Vukan, Drago, Sekule, Perko i Miloš. Umrli su u robiji: Ristan, Ivan i Perko. Sekule je dobio zlatnu medalju za hrabrost.

21. Delićiu Glibaćima su od Starovlaha. Došao je Đoko iz Bitina oko 1860. godine i oženio se od Vukovića. Njegovi sinovi su: Mihailo, Novak i Diko. Bila ih je jedna kuća. Diko je bio u najmu kod Fetaha Mešića. Kod njega je bio u najmu i Miko Golubović iz Bobova i jedan Turčin iz Goražda. Turčin je nosio u kaput ušivenu neku amajliju. Diko i Miko su mislili da su mu tu ušiveni zlatnici, pa mu na jasikovom panju odseku glavu. Uhapšeni su, ali su oslobođeni jer nisu ništa priznali (oko 1900. godine).

22. Roćeni su živeli s leve strane Tare, ispod Trgilja. U Glibaće je doselio 1922. godine Milan sa sinovima: Stevanom, Isailom, Savom i Petrom na imanje Bajrovića. Isailo je bio u Americi i doneo je dosta novca. Bile su ih 4 kuće.

23. Vujadinovićisu poreklom iz Morače. Otuda su doselili u Lukovo kod Nikšića, ali ne znaju kada. Iz Lukova su zbog krvne osvete pobegla braća Radovan i Glišo. U Glibaće su došli zajedno sa Džidićima, oko 1840. godine. Radovanovi sinovi su: Vuk, Milovan i Diko. Vuka su doneli od 3 godine. U 1.svetskom ratu u crnogorskoj vojsci bio je Milovanov sin Marinko. Vuk je bio u internaciji u Mađarskoj.

24. Prilikom seobe Srba sa Kosova i Metohije, 1690. godine, neki je begunac došao u Tepču kod Trubjele, na granici Hercegovine. Odatle su oko 1800. godine petorica braće (Božo, Milić, Petko, Obrad i Vuk) došla u Ninkoviće. Od njih su bratstva: Božovići, Milićevići, Petkovići, Obradovići i Vukovići. Vukovići pamte imena predaka od Vuka (1780). Ne znaju kako su se ranije prezivali. Vukovi sinovi su: Vasilj, Jovan i Miladin.

Jovan je 1840. godine ubio nekog Zorića na lokvi u Ninkovićima, pa su braća pobegla u Gornje Selo i tu se nastanila kao čifčije. Posle nekoliko godina, Jovana su Turci sasekli u Gornjem Selu i Vukovići su se 1863. godine odatle razišli. Miladinovi i Jovanovi sinovi su došli u Glibaće, a Vasiljevi u Meštrevac. Miladinovi sinovi su: Simeun, Nikola i Milovan.

Oko 1875. godine u kosaničkom kraju je postojala takozvana crna trojka, koju su sačinjavali Abdurahman (komandir turske pogranične karaule na Lever Tari), Nuro Ledina i Ahmo Dizdar iz Kruševa. Oni su ubili Vidaka Vukovića iz zasede. Vidak je bio na mobi jednom komšiji. Vukli su mu građu iz Kratveve gore. Odjedanaput su pukle tri puške i ubile ga. Ostali su se mobenici razbežali.

Miladinov sin Simeun ubi jednog Turčina 1907. godine i pobeže sa familijom kod Danilovića u Jezera. Vratili su se 1919. godine i naselili u Radeta Brvenice. Pobegao je od askera 1909. godine u Jezera Jovo Vuković i vratio se 1912. god. Kasnije su se i njegovi preselili u Radeta. U crnogorskoj vojsci u I svetskom ratu bilo je 7 Vukovića.

25. Bećovićisu iz Lukova kod Nikšića, prema jednoj verziji, a prema drugoj, došli su iz Bosne oko 1700. godine. Pamte imena predaka od Muša (1830). Njegovi sinovi su: Salko, Hajro i Bjelić. Mujo je bio bogat. Imao je 6 oka zlatnika, ali je naprasno umro i pare mu nisu nađene. Sinovi su mu radili na splavu – plutama. Salko je sarađivao sa crnogorskim vlastima. Bilo ih je 1912. godine 7 kuća.

26. Aljićevićisu se odvojili od Stupara, a Stupari su potomci nekog turskog vojnika koji se oženio u Leverima i tu podigao vodenicu i sgupu – valjarnicu, pa ga po tome prozvaše Stupar. Spadaju u najstarije muslimane u Leverama.

Znaju imena predaka od Aljića (1810). Aljnćev sin je Salko, a Salko je imao 6 sinova. Salkovi su sinovi prešli u Zaglavak i po dedu Aljiću prozvali se Aljićevići oko 1912. godine. Alija i Ćule Aljićević su bili bogati. Imali su i po 400 ovaca.

27. Kriještorcipotiču od Popovića iz Tepaca. Došli su u Kosanicu pre 300 godina. Prema drugoj verziji, oni su starosedeoci, ali su prnmili islam odmah po dolasku Turaka. Svi su dobro živeli. Bilo ih je 1912. godine 9 kuća. Pamte imena predaka od Ferhata (1860). Njegov sin je Daut, a Dautov Ševko.

28. Stupari znaju imena predaka od Alije (1876). Njegov sin je Šaban. Prema kazivanju staroga Šaćira Karovića, ranije su se prezivali Halilbegovići. Od Stupara su se odvojili Aljićevići.

29. Handabake su poreklom sa Cetinja. Neki njihov predak je pobegao od krvne osvete i prešao u islam. Unuci tog Cetinjanina su: Tahir (1875), Huso i Mumin. Živeli su u Lever Tari. Bile su ih 3 kuće.

U I svetskom ratu u crnogorskoj vojsci su bili Hasan i Alija. Hasan je poginuo u crnogorskoj vojsci u ratu protiv Austrougarske.

30. U Javorku su živeli Vesnićipre 1840. godine. Ne znaju odakle su došli, niti od kada žive u Javorku. Pamte imena predaka od Avda (1850). Avdo je imao brata Ibra. Bile su ih gri kuće u Javorku, pa su dve prešle na Katun, a jedna odselila u Priboj. Ibro je otišao u đulijane 1894. godine (turski dobrovoljci u ratu protiv Grčke) i poginuo.

31. Karovićisu ranije živeli kod Kolašina i zvali su se Usovići. Znaju imena predaka od Meha (1815). Mehov je otac poginuo 1858. godine prilikom napada Brđana na Kolašin i okolinu. Ostala su mu dva odrasla sina: Meho i Osman. Iste godine je Mehova majka došla u Donje Levere sa sinovima, a trećeg je donela u stomaku. Kad se rodio, dali su mu ime Nahod. Mehov sin je Bajro (1855), a Bajrov Šaćir (1900). Meho je bi crnjomanast (kara) pa ih prozvaše Karovići.

32. Prije Usovića – Karovića u Donjim Leverima je živeo Malčoksa bratom, kao i Tahir Bećović. Prije njih tu su bili Brajovići. Oni su držali deo Donjih Levera i Orašac. Selinu je držao Hasan-aga Dizdar. Hasan je imao kuću u Selini, ali su mu komšije pravile štetu. Kod njega je čifčija bio Brajović. Hasan je prodao Selinu i deo Međužvalja Brajoviću za ćup masla i preveo na njega tapiju. Alaga Malčok je prvi napravio vodenicu u Leverima na Vrelima. Hasan-aga Dizdar je odselio u Pljevlja oko 1850. godine. Meho Karović je imao 6 sinova: Mahmuta, Aciku, Omera, Imša, Bajra i Arifa. Bajrov sin je Šaćir.

33. Džidići su živeli u Nikšiću. Tamo su ubili nekog Ljucu, pa su pobegli 1831. godine u Drobnjake. Tu su stanovali kod Karadžića. Deca su im se igrala sa srpskom decom i u igri se počela krstiti. Kad su to videli stariji, napustili su Drobnjake i prešli na imanja Čengića Smajil-age, oko 1840. godine. Došle su tri kuće u Glibaće. Bešir je bio bogat, pa je kupio veliko imanje. U Glibaćima su ostali do 1920. godine.

34. Verovatno su Idrizovići došli od Sjenice i naselili se u Gornjim Leverima, ali ne znaju kad su došli. Bile su ih dve kuće. Pamte imena predaka od Muja.

 

IZVOR: Mileta Vojinović – Pljevaljski kraj, prošlost i poreklo stanovništva, 2008, priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

 

Komentari (4)

Odgovorite

4 komentara

  1. Treba ispraviti greske i azururirati na ovom vebsajtu podatke sto Mileta Vojinovic pise u vezi prezimena Martica.sa Kosanice pod brojem 13,
    Naime Mirko Martic nije bio u crnogorskoj vojsci sa Jovom jer kad je izbio prvi svetski rat Mirko je imao samo 12 godina.
    Tacno je da je Martic Pero i Martic Mileta zajedno sa sinom MIrkom a koji je imao samo 12 godina bili u zarobljenistvu. Mileta je svog sina Mirka kad bi se umorio hodajuci nosio na ledjima. I nije tacno da je Mileta umro u zarobljenistvu . U zarobljenistvu je umro PERO a
    MILETA je sa svojim maloletnim sinom Mirkom vratio se kuci zivi i zdaravi , i to samo zato sto je Mileta prilokom zarobljavanja uspio da nekako sakrije u odeci vise dukata i zahvaljujuci tome sto je imao zlatnike uspio je da ostane ziv i on i njegob sin Mirko i da se vrate kuci zivii. No Mirko se razbolio 1940. god i umro je 1941. godine a Mileta je umro 1948 godine ,

    PORODICU MARTIC pominjete od vremena Mijaila, da li imate informacije odakle su se Martiici doselili pre Mijaila , Mijailov otac je Stojan
    Hvala na razumenvanji i unpared vam hvala da azuriraje ovde ove podatke
    Stojan Martic

  2. Ivana

    U tekstu ne pominjete porodicu Dragaš Mića i njegovog sina Boža iz sela Glibaći, čijih potomaka se imanje nalazi pod Prisojem.

  3. Blažo Petrović

    Petrovići na Kosanice

    Autor pogrešno i neutemeljeno piše o ,,nekim” mladićima koji su došli na Kosanicu kao Milovanovići? To je netačno! Neutemeljeno proizvoljno tumačenje i nije jasno odakle autoru ti izvori kada postoji čak istorijska građa koja kazuje tačno ko je i kada došao na Kosanicu i kako su se prezivali a to su Petrovići i nijesu 1650 kao što autor netačno piše već znatno kasnije iz Podbišća, ko zna koga on navodi a ni njemu očigledno nije jasno. Petrovići su doselili na Kosanicu neposredno prije prvog srbskog ustanka i sigurno nebi mogli da se prezivaju Petrovići da se tako već nijesu prezivali jer im Turci to sigurno nebi dozvolili zbog političkih prilika da Crnom Gorom u to vrijeme. Naši rođaci Koćeli su nastali kao bratstvo oko 1880 godine jer Turci nijesu dozvolili djetetu koje je dovela udovica da se preziva Petrović takav je slučaj i sa Petrićima koji su takođe nastali na isti način.
    Tačne podatke o ovome što ja navodim i svojim materijalima posjeduje moj rođak doktor istorijskih nauka Milić Petrović iz Beograda.

  4. Ivan

    Da li imate ikakvih informacija o Gajevićima s Kosanice (zaselak Košare)? Ko i kad je prvi od njih došao na Kosanicu?