Poreklo prezimena, selo Lubnice (Berane)

Poreklo stanovništva sela Lubnice, opština Berane. Prema knjizi Đorđija Maksimova Ojdanića (Ne)poznate Lubnice, ojbavljenoj 2005. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

Najbrojnije bratstvo u Lubnicama su O b r a d o v i ći, koji vode porijeklo sa Njeguša, rođkajući se sa Erakovićima, koje smatraju svojim najbližim rodom i dalekim precima. Njihov daleki predak Obrad, za koga se ne zna da li je bio sin ili unuk (H)erakov, je morao da se seli sa Njeguša, pošto je u nekom krvavom bratstveničkom obračunu ubio nekog rođaka. Četiri brata: Obrad, Šuko, Kujo i Didan su tada krenuli u seobu naselivši se u Vočju, iznad Manastira u Morači, na manastirskoj zemlji, gdje su ostali jedno tridesetak godina. Pošto ih je bila brojna porodica, kaluđeri su ih protjerali sa crkvenog imanja, bojeći se da im to imanje ne bude prisvojeno od brojne jačice doseljenika. Šuko i Kujo ostaju u Morači, gdje su nastavili da žive, a od njih su se razvila bratstva Šukovića i Kujovića. Obrad (predanje nije dovoljno jasno da li se radi o mlađem ili starijem Obradu) krene da se seli sa mlađim bratom Didanom, koji produži ka Srbiji, jer mu se nijesu dopala Gornja sela, a Obrad se naseli u Gornjim selima, naselivši se u zaseoku Zagrablje. Najvjerovatnije je da se Obrad doselio u Lubnice početkom XVII vijeka, što je moguće ispratiti po broju pasova, koje nabrajaju Obradovići. Rođakanje izmenu Kujovića i Šukovića sa Obradovićima je manifestovano tako što su šezdesetih godina dvadesetog vijeka, kad se ženio jedan Kujović, kao uglednog rođaka zvali u svatove Vlada Stefanova Obradovića. Šukovići i Kujovići znaju i potvrđuju to predanje o starome Obradu, ali Obradovići nijesu sigurni, koji se Obrad doselio u Lubnice. Vrijeme njihovog naseljavanja se može pratiti po broju pasova, koje Obradovići u svojoj genezi nabrajaju, pa se sa dosta pouzdanosti može tvrditi, da je to bilo u prvoj polovini XVII vijeka, nešto prije nego se Šćek (od koga vode porijeklo Šćekići i sva bratstva od Šćekića), doselio na Zalokvicu. Budući da su se prilično dobro umnožili, uprkos ogromnih gubitaka u toku svog burnog života u Lubnicama, od svog naseljavanja, pa do danas, Obradovići se dijele na nekoliko većih i manjih bratstveničkih ogranaka, a ovi ogranci na manje ”trbuščiće”. Veća bratstvenička grupacija su  Radulovići, koji se granaju na manje brastveničke grane: Mujoviće, Perišiće i Garoviće, Gagoviće i Đuroviće, potom Dmitrovići, koji se opet granaju na Radovanoviće, Kačare, Markoviće, Perkoviće i Šatiće. Jak bratstvenički ogranak Obradovića su Milunovići, možda najhomogeniji dio bratstva Obradovića. Manji po brojnosti ostali ogranci Obradovića su Milevići, Pavlovići i Cagići. Otovići sa Buča su od Vukmirovog brata Ota, Skokovići iz Bastaha i Donje Ržanice, su jedan rod sa Dmitrovićima, jer je Skoko bio sin Dmitra Vukmirova. Svaki od ovih ogranaka je dobijao uže, u Lubnicama znano bratstveničko prezime, koje je ukazivalo na njihovo najbliže pretke. Obradovići se računaju kao jedan rod sa Kneževićima iz Budimlje i Zekićima iz Rožaja. Od manjih ogranaka Obradovića su bez muških potomaka izumrli Dmitrovići-Šatići, potomci Labudovog sina Tomšata, Jegličići jedan manji ogranak Milunovića i Deličići, prozvani po udovici Djelici, iz ogranka Pavlovića. Milevići su ogranak Obradovića, koji ne iskazuju svoju vezu sa najdaljim precima Obradovića, nego samo do jedne odive Obradovića (Radulovića), koja je bila udata za pokrštenog Alivragića, koji je u pravoslavlju dobio ime Mile, uzevši prezime Obradović. Ostali manji ogranci su dobijali bratstvenička prezimena, nikad ozvaničena, ali veoma prisutna u svakom pominjanju bilo kog pojedinaca iz bratstva Obradovića. Tako su Đurovići prozvani po Đuru, Cagići po Caju ili Cagi, Dudovići po glasitom junaku Stojanu-Dudu, Talevići po Stanku (Talu), a Pavlovići po Pavlu. Uže bratstveničko identifikovanje Radulovića-Mujovića je po njihovom čuvenom pretku Petru-Muju, dok su Skokovići dobili dodatno bratstveničko prezime po njihovom pretku, koji se, kad je bio mala beba u kolijevci otkotrljao sa kolijevkom niz srmu kosinu Paleža, pri čemu mu se kolijevka, u koju je bio povijen kotrljala u skokovima, što je bio povod da njegove potomke prozovu Skokovići. Kako je već napomenuto, bez neke pisane dokumentacije ili kakvog drugog dokumenta, svi Obradovići dovode svoju vezu do dalekog pretka Obrada ”drugog”, služeći se predanjem i bratstveničkom genezom. Tako će ilustracije radi biti navedena samo po jedan rodoslovski niz, koji se po bratstveničkom pamćenju odnosi na pojedini ogranak. Ovdje će biti praćena geneza počev od najmlaneg člana iz svakog bratstveničkog ogranka, i to tako, da je moguće nabrojati što veći broj pasova. Inače, genezu i rodoslov Obradovića je dosada najobuhvatnije obradio Marko D. Obradović, u svojoj knjizi ”Porijeklo i rodoslov Obradovića iz Lubnica”.

M u j o v i ć i,  jedna uskobratstvenička cjelina Obradovića, ogranka Radulovića, svoju genezu iskazuje ovako: Aleksandar (rođen 1984.) – Radonja – Milinko (Menjo) – Petar (Mujo) – Vukašin – Radule – Radivoje – Radoje – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad ” treći” – Vukmir – Radule ”drugi” – Obrad ”drugi” – knez Milutin – predak nepoznatog imena – Obrad. To bi značilo da je Obrad ”drugi” krenuo u seobu sa Njeguša, a ostali prije njega pobrojani preci, ukoliko su tačno imenovani, su živjeli na Njegušima.

P e r i š i ć i, manji ogranak Radulovića: Danko – Vukić – Aleksije(Leko) – Mijaile – Periša – Vukašin – Radule – Radivoje – Radoje – Radule prvi  Milonja – Vukmir – Obrad.

G a r o v i ć i ( V u č e t i ć i ), ogranak Radulovića svoje pretke ovako nabrajaju: Marko – Golub – Risto – Kosto – Nikola – Vučeta – Garo – Radule – Radivoje – Radoje – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad.

G a g o v i ć i, takođe ogranak Radulovića, svoje pretke nabrajaju: Dragan – Dražen – Dragutin – Velimir – Vukosav(Gaga) – Vešo(Bešo) – Vuko – Radivoje – Radoje – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad.

Đ u r o v i ć i, su nešto manja grana Obradovića: Stanislav (Gošo) – Veljko – Milovan – Paun(Bujo) – Todor – Đuro – N.N. – Đukan – Radoje – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad.

D u d o v i ć i svoje pretke ovako broje: Veselin – Petar – Milija – Obrad – Stojan(Dudo) – Joksim.

C a g i ć i, manji ogranak Obradovića, nabrajaju ovako: Milosav – Radenko (Rajko) – Božina – Stefo – Vukić – Maksim (Mališa). Ni bratstveničko kazivanje nije podudarno, kad se govori o nastanku dodatnog prezimena za Cagiće. Po nekima je to po pretku Caju. No vjerovatnija verzija je da su tako imenovani po Vukićevoj ženi Cagi, rodom iz Rečina, koja je relativno mlada ostala udovica. Veliki ogranak Obradovića, koji se razvio u jaku i brojnu bratstveničku grupaciju su Dmitrovići. Dijele se na više manjih bratstveničkih grana, koji se menusobno veoma blisko ronakaju. Od Dmitrovića je ogranak R a d o v a n o v i ć a (U j d u r i), koji svoje pretke pamte sljedećim redosljedom: Gaga – Sreto -Vladislav- Stefan – Dragiša – Radovan – Jovan – Dmitar – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad. Mali ogranak Dmitrovića su Š a t i ć i, koji poslije smrti Radisava Tomova (Tom-Šatoja) nemaju muških potomaka.

K a č a r i  su najbrojniji ogranak Dmitrovića, a njihova geneza izgleda ovako: Radoman – Vojo – Velimir (Vešo) – Milonja – Novo – Radivoje – Radule – Dmitar – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad.

P e t r o n i j e v i ć i , ne mnogo brojni ogranak Dmitrovića svoje pretke ovako nabraja: Darko – Blagota – Dragutin – Marko – Lakić – Petronije – Radule – Dmitar – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad.

Najveći broj brastveničke grupacije O t o v i ća  je zadržao uskobrastveničko prezime Otović, kao zvanično, po iseljavanju iz Lubnica, dok su oni koji su ostali u Lubnicama nastavili da nose svoje staro prezime. Oni svoje pretke ovako nabrajaju: Milorad – Branko – Radivoje – Radisav – Vučeta – Radivoje – Oto – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad.

Još jedna veća grupacija povezana najužim rodbinskim vezama su M i l u n o v i ć i. Oni svoje pasove ovako nabrajaju: Nenad – Vuksan – Tomo – Pavić (Tule) – Mileta – Milun – Jovan – Radoje – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad. Od Milunovića je i ogranak T a l e v i ć a, čiji rodslov izgleda ovako: Rade – Radoman – Ratko – Tomica – Bogdan (Bole) – Radovan – Stanko (Tale) – Radoje – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad.

J e g l i č i ć i su manji ogranak Milunovića, koji nema muških potomaka, tako da taj manji ogranak više ne postoji.

P a v l o v i ć i  su ogranak Obradovića, koji svoje pretkepamti sljedećim redosljedom: Mlanen – Veselin (Veno) – Milisav – Dmitar – Pavle (Paja) – Vukmir – Đukan – Milovan – Radule – Milonja – Vukmir – Obrad. Od Pavlovića je jedan ogranak D e l i č i ć a, koji nema muškog potomstva.

M i l e v i ć i su posebna grana Obradovića, a svoju prošlost dovode samo do Mila Obradovića, u pravoslavlje prevedenog Alivragića. Njihov rodoslov bi bio ovako: Marko – Dmitar – Vaso – Joveta – Vuksan – Mile. Jedan ogranak Milevića su S t o j i ć i, koji svoje pasove pamte sljedećim redosljedom: Goran – Dragoljub (Dragi) – Ratko – Mirko – Šćepan – Kostadin – Mile.

Budući da su, od vremena naseljavanja u Lubicama, tokom burne lubničke istorije davali glasovite junake i pametare Obradovići su imali veliki ugled u Donjim i Gornjim Vasojevićima, pa i šire. Imena, koja i danas žive, a kojima se bratstvenici diče su Vukmir Radulov, Radule Vukmirov, pa potom Vukašin i Garo Radulovi, Tomo, zvani Šata, čuveni megdandžija, ili kako su ga prozvali Malisori i Turci TomŠatoje, Labud Todorov, Radule Garov, Stojan (Dudo) Joksimov, Miro Petrov (Papin), Radovan Vukićev, Puniša Radovanov, Stefan Dragišin, Tomica Bolev, Miloš Milunov, Drago i Baćko Miletini, Zarija Petrov (Mujov), Vešo (Bešo) Vukov, Miljan Dragov i još veliki broj onih, čija imena ovdje nijesu pomenuta, ali su bili junaci i bratski ponos, pa ne pominjanje njihovih imena ne znači da ne zasulužju veliku počast i nemjereno poštovanje. Za vrijeme Drugog svjetskog rata su Obradovići iskazali isto tako veliki patriotizam, učestvujući u Revoluciji, dajući svoje živote za slobodu. Brojna priznanja za ratne zasluge su zavrijedjeli junaštvom i herojskim držanjem ne prezajući od smtri. Devet Obradovića su nosioci Spomenice 1941. godine, svjedočanstava da su bili u prvim ustaničkim redovima u borbi protiv fašizma, kada je cijela Evropa stenjala pod fašističkom čizmom. U toku Drugog svjetskog rata je poginulo ili strijeljano od strane okupatora i njihovih domaćih slugu 17 Obradovića, a 5 je bilo zarobljeno i internirano u zloglasne njemačko-talijanske logore, u kojima su pod mukama umrli dvojica.

Raseljavanje Obradoviće prati od dolaska u Lubnice. Ima ih najviše raseljenih u Srbiji, ali su mnogi od njih promijenili prezimena, pa im je teško utvrditi porijeklo, pogotovu, što u Srbiji, i u Crnoj Gori žive brojni Obradovići, koji nijesu međusobno nikakav rod. Teško je utvrditi gdje su se i kad odseljavali ljudi iz ovog bratstva. Uz izvjestan rizik, da ponešto bude i propušteneo evo kako bi to izgledalo.

U selu Bečanj kod Čačka živi veliko brastvo, Katanića, koji vode porijeklo od Obradovića iz Lubnica. Prva istraživanja su govorili da su to potomci Katanića iz Gornjih Vasojevića, koji vode porijeklo od popa Katane. Kasnije je nepobitno utvrneno da su to Obradovići iz Lubnica, jer na pojedinim nadgrobnim spomenicima stoje i danas natpisi Obradović-Katanić, uz svjedočenja starih ljudi iz bratstva Katanića, da su se doselili nekud iz Crne Gore, a da im je u sjećanju ostalo mjesto Lubnice.

Kod Kragujevca u selu Ilićevo žive brojne porodice Miletića, od odseljenih Obradovića, potomaka Milete Milunova, koji su se tamo odselili, kako bi se izbjeglo krvoproliće radi krvne osvete, zbog nastalog krvavog konflikta sa Šćekićima.

U Ivanju i Zatonu kod Bijelog Polja živi preko dvadesetak familija Obradovića, koji svoje porijeklo vode iz Lubnica. Neke od tih porodica su promijenili prezime i prezivaju se Popovići, po svom pretku, popu.

Obradovića, porijeklom iz Lubnica ima u selu Cerovu kod Bijelog Pola, kao i nekoliko kuća doseljenih u selo Žurene.

U Donjoj Rženici ima par porodica Obradovića, kao i u Bastasima, od ogranka Skokovića.

Sa dosta nesigurnosti još neka bratstva u Srbiji govore da vode porijeklo od Obradovića iz Lubnica. Ne baš dobro osvijetljenom rođačkom vezom, Marko D. Obradović u knjizi ”Porijeklo i rodoslov Obradovića iz Lubnica” tvrdi da su sa lubničkim Obradovićima jedan rod Vulići iz Lukavice, Kelevići iz Ribarića, sa kojima su najbliži rod Radovići iz Strumca, Petrovići i Jankovići iz Tobalija, mjesta nizvodno od Ribarića uz desnu obalu Ibra. U te rođake ubraja i Miniće u Dragačevu, za koje postoji legenda da je dobilo ime od naseljenih Crnogoraca, koji su u svojim pričanjima stalno pominjali svoje dragoČevo, da bi im lokalno stanovništvo govorilo ”evo ih oni iz draga Čeva”.

Od Obradovića su i islamizirana bratstva Babačići i Rebronje u selu Tucanju, za koje se smatra da potiču od dva brata Obradovića, koje je majka, udovica, povela kad su je Turci prisilno odveli u Bihor, uzimajući je za ženu nekom svom vojniku. To je u tim vremenima bila posebna čast oteti ”Vlahinju” i prevesti je na islam i obrukati ”Vlahe” odvodeći im roblje, ”na silu i sramotu”.

Bratstvo Skoko iz sela Sipanja, na granici Pešterske visoravni je takone porijeklom od Obradovića, i budući skloni migracijama i seobama, ima ih svuda po teritoriji bivše Jugoslavije. Kad se govori o raseljenim porodicama, i mjestima njihovog naseljavanja, onda je ovdje riječ o onima, koji su se selili tokom XIX i početkom XX vijeka, ili u periodu izmenu dva svjetska rata. Jer, kad bi bilo riječi o onima koji sada žive na prostrima čitave bivše Jugoslavije, teško da bi se mogla pobrojati sva mjesta gdje živi po jedna ili više porodica. Ali zna se da ih ima najviše u Beranama, Podgorici i Beogradu.

O j d a n i ć i  su porijeklom iz Pipera, i svoje porijeklo, preko Šćekića, kako su se zvanično prezivali do početka XX vijeka dovode do velikog junaka, piperskog vojvode Đurka, koji je zajednički predak Piletićima, Đurkovićima i Šćekićima, kao i svim ograncima i bratstvima, koji su porijeklom od ovih bratstava, a koji su promijenili svoje prezime, iz bilo kojeg razloga. Šćek Nikačev, unuk vojvode Đurka Mijaljeva, je krenuo u seobu iz sela Zavale u Piperima, bježeći od krvne osvete, vodeći sa sobom tri snahe udovice, kojima su muževi izginuli u tim krvavim obračunima, i još tri sina, koje je bježeći, sa njihovima porodicama sklonio u podbjelasičku zabit, računajući da će tu biti teško pronađeni. Svi su oni bili sa brojnim porodicama, kako snahe, tako i Šćekini sinovi. Prema bratstveničkom predanju Šćek je dosegao visine legende, tako da svi oni koji svoje porijkelo vezuju za Šćeka to ime izgovaraju sa izuzetnim pijetetom. Hoteći da mu daju što veću snagu i značaj u bratstvu je ostala legenda, kako je Šćek rođen u ”košuljici”, i da je bio zduvač i vjedogonja. Ime Šćek je potpuno neuobičajeno, nikad znano prije njega, niti ponovljeno poslije njega. Vrlo moguće je da mu je to bio nadimak, zbog prijeke i posječite naravi, ljutite ”sjeke”. Neki bratstvenici tvrde da mu je pravo ime bilo Miloš, ali o tome nije pronanen nikakav trag. Poslije mnogo neutvrđenih i neutemeljenih lutanja u istpitivanju porijekla Šćekića, jedno je sigurno, da je Šćek porijeklom iz Pipera, a da se u Gornja sela doselio oko 1640. godine. To je samo potvrneno nabrajanjem pasova, koje mogu da nabroje njegovi potomci. Isto tako je sigurno da se prvo naselio na Zalokvicu, zaselak Glavaca, gdje se nije mnogo zadržao, nego se preseljava u tada, potpuno nenaseljeni Zagrad, da bi zauzeo što više prostora za svoju veliku porodičnu zadrugu. Tu se porodica veoma razvila i tolikao namnožila, da je odatle počelo njeno rasljavanje, pa svi Šćekići i njihovi potomci doživljavaju Zagrad kao svoju kolijevku.

Među Šćekinim potomcima je bio i jeda pop. Od toga popa su Ojdanići u Lubnicama, Zaostru (mada su počeli ponovo da se prezivaju Šćekići, pošto su prijethodno bili uzeli prezime Ojdanići), Ljutići iz Vojnog sela kod Plava, kao i svi oni Ojdanići, koji svoju genezu dovode do Lubnica, Ojdanići u selu Ravni kod Užica, u selu Visoka kod Arilja i u Sopotu kod Beograda. U njihovim bratstveničkim predanjima i kazivanjima je ostalo u pamćenju, kako onih odseljenih, tako i onih, koji su ostali da žive u Lubnicama da su seobe krenule ”ispod kruške”. Doista, do skoro je postojala ogromna stara kruška, nasred sela, na Gomilama, pored kuće Gruja Lazova Ojdanića, koja je zbog starosti počela da se urušava, pa je posječena. Ojdanići vode porijeklo od Šćekinog paraunuka, popa, kome je bilo ime Stanko. Pošto nema dovoljno autentičnih podataka, mora se osloniti na predanje, koje je naravno dosta nepouzdano, ali nikad nije bez osnova. Zna se da je jedan Šćekin sin bio Stanko, Starac Stanj sa Babina, čuveni prorok i junak, od koga vodi svoje porijeklo i pop Stanko, rodonačelnik Ojdanića. Starac Satnj se bavio proricanjem, i on je predvidio pojavu Karađorđevu, govoreni da će ”doći car u opanke”, pri čemu se proročanstvo odnosilo na Karađorđevo seljačko porijeklo. Ojdanići su dobili prezime po svom slavnom i dalekom pretku Ojdani, hrabroj i dostojanstvenoj odivi Radovića iz Morače, o čijem dolasku u Lubnice postoji čak i legenda, od postanka imena za Ojdanino Sedlo u katunu Sedlo, koje od tada i nosi to ime, pa do mnogih mudrih izreka i pametovanja, što ih je iskazivala, postavši u kući starješina, zbog rane muževljeve pogibije u borbi sa Turcima. U kuću Ili Šćeka (jedino, po predanju upamćeno ime za Ojdaninog supruga) je dovedena dvadesetih godina XVIII vijeka, ostavši udovica sa brojnim potomstvom, koje su Lubničani, kako je to bio običaj čak i danas, ako starješina premine mlad, porod nazivali po majci, rijetko spominjući oca. Izuzetno je interesantno predanje vezano za Ojdanin dolazak u Lubnice u kuću Ili-Ščeka, upamćenog jedino po tom nadimku. Šćekići su isprosili po čuvenju glasitu djevojku u Morači, od bratstva Radovića. Kada su došli svatovi za djevojku, Radovići im ne daju onu mladu i lijepu, koju je bila isprošena, a koju je bilo lako udati, nego im daju Ojdanu, za to vrijeme već ”prezrelu” za udaju djevojku, koja je, osim što je imala preko dvadeset pet godina, uz to bila prilično ružna i hroma. Da se ne bi ”zametnula krv”, svatovi povedu, umjesto ranije isprošene djevojke, Ojdanu i sa njom stignu do Krivog dola, razmeđi Vasojevića i Rovaca. Tu malo otpočinu, a Ojdana nenavikla na dugo jahanje, čim siđe sa konja zaspa. To svatovi jedva dočekaju, i pobjegnu od nje ostavivši je tu, na Krivom dolu. Probudivši se, Ojdana vidje da joj nema ”društva”, pa pošto je to bio kraj avgusta, pronane u pogaženoj travi tragove koje su ostavili konji i idući tim tragom pronane put do Lubnica. Kad je stigla do Kučkine litice, pope se na neko uzvišenje da osmotri po selu. Računala je ovako: u kojoj kući u ovo doba dimi ognjište, tamo mora da je svatovski okup, jer je to inače vrijeme u koje su sva domaćinstva na planini i po katunima. Primijeti nasred sela takvu kuću, dođe u nju, i kako je sunce već bilo pri zalasku nazva: ”Dobro veče, nikakvo društvo”. Kad su je vidjeli, svatovi zanijemiše od čuda, a neki posegnuše čak i da je udare, no spriječi ih razboriti svekar, koji im ljutito reče: ”Da se niko nije mrdnuo, i da niko ovu đevojku nije mrko pogledao! Vi ste uradili ono što ste znali!”. Još budući svekar nije čestito ni izgovorio posljednje riječi, a Ojdana se okrete svatovima, obraćajući im se riječima: ”Bolje bi bilo, da ste otišli i pokupili ono žito što se na ovako lijep da prosu po njivi, nego da se junačite na mene, i ovovm siromahu satirete mukom stvoreno, i proždirete ono što nijeste zaslužili” Poslije tih Ojdaninih riječi svekar poče da priča sa njom, pitajući je za mnoge stvari i poslove iz seljačkog života, na šta mu je ona otresito i razborito odgovarala, što se svekru neobično dopalo, pa je ustao, zagrlio je i rekao: ”Neka si dobro došla u moj dom”.

Prilično je nepouzdano bratstveničko kazivanje o rodoslovu Ojdanića, jer postoji po koji prekid u saznavanju imena predaka u pojedinim generacijama. Nije tačno utvrneno ni koliko je sinova imala Ojdana. Pretpostavlja se da je imala šest sinova, što je po brojnom potomstvu, koje se razvilo od Ojdane vrlo moguće. Ono što je sigurno i nepobitno je da se Ojdanići u Lubnicama dijele na Aleksiće, Joksimoviće i Maksimoviće, a ovi na Saviće i Milovanoviće.

A l e k s i ć i  nijesu direktni potomci Ojdanini, nego vode porijeklo od ili Šćekinog brata ili brata od strica, koji je u to vrijeme živio u Praćevcu, na Malom Votnjaku, u vrijeme Adži-Bogdana, pa su, ne osjećajući se najbliskiji rod sa ostalim Raičevićima odselili ”kod braće” u Lubnice, po odobrenju turskih vlasti, naselivši zaselak Potkrajnicu, dok se jedna porodica naselila na sred sela u Ojdanskoj ma’li, na Podvadnici, na kupljenom imanju. Oni svoje pasove broje sa dosta sigurnosti, pa bi jedan njihov brastvenički niz izgledao ovako: Vojo – Veselin – Vojin – Dmitar – Savo – Ilija – Lakić – Aleksa – Pantelija – Ilija – Mališa – Veliša – Đeka – Rade – Šćek.

M a k s i m o v i ć i  se granaju u dvije brastvenički i rođački veoma bliske grupacije: Milovanoviće i Saviće. M i l o v a n o v i ć i  svoju genezu računaju po sljedećem redosljedu: Veselin – Radovan – Vukašin – Miloš – Jovan – Milovan – Maksim – Pavić – N.N. – Ili Šćeka – pop Stanko – N.N. – Stanko (Stanj) – Šćek. Za dva predka u brastveničkoj liniji ogranka Maksimovića nijesu sa sigurnošću mogla biti utvrnena imena.

S a v i ć i svoje pretke nabrajaju sledećim redosljedom: Aleksandar – Žarko – Golub – Jovan (Joso) – Miljan – Sava – Maksim – Pavić – N.N. – Ili Šćeka – pop Stanko – N.N. – Stanko (Stanj) – Šćek.

Prema legendi Ili Šćeka je bio Ojdanin muž, po kojoj nose sa ponosom prezime. Ili Šćeka mu nije bilo pravo ime (po pravom imenu i nije upamćen), a dali su mu ga Turci i Arbanasi, jer su ga dobro upamtili po junaštvu, kao megdandžiju i osvetnika, pa su ga ubili u jednoj zasjedi, ne smijući da se oči u oči pogledaju sa takvim junakom, i da mu otvoreno izanu na megdan. Poginuo je prilično mlad, ostavljajući brojnu maloljetnu djecu na ”vrat” supruzi Ojdani.

J o k s i m o v i ć i svoje pasove nabrajaju po sljedećem redosljedu: Dragan – Radojica – Grujo – Lazar – Nikola – Joksim – Pavić – N.N. – Ili Šćeka – pop Stanko – N.N. – Stanko – Šćek. Od Ojdanića, koji su se raselili ”ispod kruške sa Gomila”, središta sela, odakle se računa njihovo polazište, su se razvila i druga bratstva, mijenjajući svoje prezime, dok je većina njih zadržala svoje lubničko prezime, Ojdanići, koje je u Lubnicama nosilo, doduše nezvanično. Činjenica je da tada nije ni bilo mnogo zvanične evidencije, pa nije ni čudo što se gubi trag mnogim dragocjenim podacima, o bratstveničkim genezama. Najviše su mijenjana prezimena, kad se sklanjalo od krvne osvete, koja je bila uobičajen način izvonenja pravde, po nepisanom zakonu ” glavu za glavu, oko za oko, zub za zub”.

U okolini Arilja žive pravi potomci Ojdanini, od kojih su neki promijenili prezime u Aleksići, po svom pretku Aleksi, jer nijesu mogli da podnesu izrugivanje domorodačkog stanovništva, koje ih je prekorijevalo, kako se prezivaju po ženi, jer su legendu o svom pretku Ojdani donijeli i u Srbiju, dok je jedan broj njih zadržao prezime Ojdanići.

U selu Ravni kod Užica ima jedna kompaktna naseobina Ojdanića, koji nijesu mijenjali svoje prezime. Veliki broj odseljenih Ojdanića sa svojim potomcima živi u Sopotu izmenu Beograda i Arannelovca.

U Vojnom selu, kod Plava živi nekoliko porodica Ljutića koji su Ojdanići iz Lubnica, a dobili su prezime po svom pretku Vukiću ”Ljuti”, prijekom i ljutitom čovjeku, koji je ubio dva Ganića iz Rožaja, da bi ga na besu, kada je sa porodicom bježao od osvete, prihvatio plavsko-gusinjski Alamz-beg, nastanivši ga u selo Hoti, gdje je živio sa svojom porodicom okružen Arbanasima, koji su se prema njemu, po preporuci Almaz-bega, odnosili kao prema pravom dobrom komšiji. Tu je umro i bio sahranjen, a njegovi potomci su kasnije kupili zemlju u Vojnom selu, koje im je postalo stalna naseobina.

Ojdanića je bilo odseljenih u Metohiju, u Dobrušu kod Vitomirice, kao i u selo Goraždevac kod Peći, gdje je prezivajući se Simonovići, živjelo nekoliko porodica.

Jedna porodica Ojdanića se odselila u Femića krš, zamijenivši porodično prezime širim bratstveničkim, pa se prezivaju Šćekići. Oni potiču od Milana Perkovog iz ogranka Joksimovića.

U okolini Banja Luke i u Slavoniji ima Ojdanića, katolika po vjerospovijesti, koji nemaju nikakve rodbinske veze sa Ojdanićima sa ovih prostora, ili njihovim rođacima odseljenim u Srbiju. Autoru ovih redova je za vrijeme studija na Tehnološkom fakultetu u Beogradu ispričao profesor Organske hemije dr. Ostoja Stojanović, takođe rodom iz Slavonije, da su mu neki od tih Ojdanića komšije, i da znaju da su dobili prezime po ojkačkim pjesmama koje se pjevaju, a da nemaju nikakve veze sa Ojdanićima, za koje su čuli da postoje u Crnoj Gori.

Postoji dosta nesigurma priča da ima Ojdanića u okolini Pljevalja, da su promijenili prezime, a da su pri žestokim turskim najezdama kod njih bježali tražeći sklonište Ojdanići iz Lubnica. Ta veoma nesigurna, i malo vjerovatna verzija se nalazi u knjizi Mirka Raićevića ”Gornja sela, naslje i stanovništvo”.

Neka istraživanja su omogućila da se napravi geneza Ojdanića do njihovog dalekog pretka Pipa u Piperima, prema plemenskom predanju, učesnika Kosovskog boja. Taj rodoslovski red bio bi ovakav: Maksim – Đornije (Đole) – Maksim – Radomir – Sava (Kadija) – Maksim – Pavić – N.N. – Ili Šćeka – pop Stanko – N.N. – Stanko(Stanj) – Šćek – Nikač – Đurko – Mijalj – Nikola – Pipo.

Kao sva lubnička bratstva, Ojdanići su imali burnu prošlost, živjeći više od tri i po vijeka u Lubnicama i dijeleći sudbinu ovoga kraja i ljudi u njemu. Tokom te istorije za ponos, Ojdanići su dali mnogo uglednika, koji se danas sa poštovanjem pominju. Prije svih tu je stari Maksim Ojdanić, čovjek nadljudske snage i junaštva, kao i njegov bliski rođak Aleksa, koji je svojom gorostasnom pojavom izazivao strahopoštovanje, a nevinenom hrabrošću zaslužio vječni pomen. I o Aleksinoj nadljudskoj snazi govori i svjedočenje, sada već pokojnog Milete Kljaića, koji je pričao, da je Aleksa,kupujući potkovice za konja, rukom ”provjeravao” kvalitet skovane ploče, savijajući iskovanu ploču između prstiju, kao od šale. Pri raskopavanju groba, radi sahrane nekog rođaka (umrli su kopani u grobove bliskih rođaka), su nađeni ostaci ljudskog skeleta, sa kostima neuobičajene veličine, za koje se pretpostavlja da su kosti gorostasnog Alekse Ojdanića. Svojom otmjenošću, junaštvom i mudrošću je odskakao Pavle Joksimov, stotinaš i komandir lubničke čete u svoje vrijeme. Njegov savremenik i bratučed Sava Maksimov, zvani Kadija je bio glavni presuditelj, po zakonima običajnog prava u kraju, zapamćen po mudrostima, hrabrosti i čojstvu. Osim prednjačenja u junaštvu, bilo je dosta umnih ljudi iz bratstva. Tako je na školovanje, poslije završene osnovne škole u Lubnicama, bivajući jedan od prvih đaka te škole, krenuo Mihailo-Buljo Miljanov Ojdanić. Završio je Veliku tehničku školu u Beogradu, postajući tako prvi građevinski inženjer iz Gornjih sela, a među prvima iz Donjih Vasojevića. Njegov najstariji brat Jovan (Joso) Miljanov je poslije formiranja Gornjoseljske opštine sa sjedištem u Lubnicama, nakon stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca, bio njen prvi predsjednik, ostavši na mjestu predsjednika opštine 12 godina. Kao veliki junaci i časni ljudi se nikad neće zaboraviti Labud-Suro Nikolin, prvi školovani oficir iz bratstva, koji se školovao na Vojnoj akademiji u Rusiji, da bi kao oficir ruske vojske, hrabro se boreći poginuo u rusko-japanskom ratu 1904. godine, Radoš-Rako Radomirov, američki dobrovoljac i junak sa Glasinca, Milija i Mijaile Jovanovi, takone veliki patrioti i američki dobrovoljci za oslobođenje Crne Gore od Turaka u Drugom balkanskom ratu, učesnici krvave Glasinačke bitke i golgote Drinskog fronta, u Prvom svjetskom ratu. Neće istorija zaboraviti ni Ojdaniće, Mihaila, Milisava, Pavla, Pavića i Blagoja nosioce partizanske Spomenice od 1941., prvoborce iz Drugog svjetskog rata i Reovlucije, kao ni hrabrog junaka, mnogo puta ranjavanog u Drugom svjetskom ratu, narodnog heroja Dobrilu Mijailovu, udatu u Breskut za Dima Dedića. Ojdanići, kao i sva bratstva porijeklom od Šćekća slave svetu Petku, 27. oktobra. Nihova stara slava je bila 21. novembra, dan svetog Arhannela Mihaila, ista slava, koju slavi većina Vasojevića. Dolaskom u novi kraj, promijenili su slavu, hoteći da zature tragove svoga porijekla, bježeći od krvne osvete. Istovremeno, živjeći u susjedstvu sa Vasojevićima, nijesu mogli da idu kod komšija i prijatelja na slave, pa su promijenili svoje staru, plemensku slavu.

P e š i ć i su porijkelom Bjelopavlići i dokumenta, kao i bratstveničko predanje govore, da su od dvije različite bjelopavlićke grane, koje se nijesu istovremeno doselili u Gornja sela i Lubnice.

Lubničani sve Pešiće zovu Merići, mada nijesu svi porijekolom od Mejre i njenog sina Stočka.Ogranak Pešića, Sukovići, su bliži sa bastaškim Pešićima nego sa Pešićima u Lubnicama. Peša, predak svih Pešića je sa Orje Luke od bratstva Pavličića. Bio je čuveni junak, ističući se u borbama protiv Turaka, protiv kojih je, boreći se i poginuo. Istraživanja, koja je sproveo Šobajić, su pokazala da je Peša šukun unuk Bijelog Pavla, rodonačelnika Bjelopavlića.

U Lubnice se prvo doselila Mejra sa sinom Stočkom, nastanivši se uz kumove Ojdaniće (Aleksiće), u kući, od koje je postojalo doskoro kućište, koje se nalazilo u donjem dijelu Lubnica, gdje se nalazila kuća Boška Pantovog Pešića. Taj dio Lubnica se i danas po Mejri zove Merića ma’la. Kad su se ”ovatanili”, Stočko se oženio i dobio brojni porod, meu kojim i četiri sina: od Delete su Savovići i Perišići, od Miloša Dragovići i Stojanovići, od Perute Perovići, a od Kostadina Kostadinovići, čijih potomaka nema više u Lubnicama. Stočko je poginuo relativno mlad, boreći se protiv Turaka zajedno sa rođacima u Bastasima ( imao je tada oko četrdesetak godina), pored jednog izvora, koji se danas zove Stočkova česma. Mejra nije direktno došla iz Bjelopavlića u Lubnice, nego se sa rođacima naselila u Lijevoj Rijeci, pa se jedna ledina i danas tamo zove Pešića luka ( Dr. Jagoš Vešović ”Pleme Vasojevići”), kao pomen na Pešiće, koji su tu jedno vrijeme živjeli. Prema predanju i pasovima koje broje, Pešići su se doselili u Lubnice krajem XVIII i početkom XIX vijeka. Dolaskom u Lubnice zatekli su naseljene Obradoviće i Šćekiće (Ojdaniće), koji su tada već bili skoro kao starosjedeoci Lubnica. Poseban ogranak Pešića su Sukovići, vispreni i bistroumi ljudi, vješti majstori svakom poslu, i dobri junaci. Najstariji predak, koga oni pamte je Tripo Otašev, koji se u Lubnice doselio prvih decenija XIX vijeka, gdje je i zatekao ronaku Mejru, koja je bila već postala žitelj Lubnica. Otaš je iz Bjelopavlića doselio u Planinicu kod Mateševa, uredivši veliko i dobro imanje. Odatle je morao brzo da seli zbog krvavog sukoba sa kolašinskim Turcima Lalevićima, kojima je ”dugovao krv”. Drugo predanje, o kojem doduše lubnički Pešići ne znaju ništa, govori da su morali da bježe od krvne osvete moračkih Radovića, jer je neki njihov roak Marjan Pešić izdao brata vojvode Mine, kojeg su pogubili Turci. Za toga Marjana ne znaju ni stariji Pešići u Lubnicama, ali se zna da se sin Milića Dakinog, koji se odselio iz Bastaha u Rasovo kod Bijelog Polja zvao Marjan, što navodi na pomisao da ima neke istine o tom predanju, te da su se Pešići bili doista zavadili sa Radovićima, jer nije baš tako često ime Marjan, naročito ne u ovom kraju, pa postoji vjerovatnoća da je sinu Milića Dakinog dato to ime, kao uspomena na tog starijeg pretka. O ovoj krvnoj osveti i ubistvu Marjana Pešića u Morači i danas živi predanje i priča, dok o tim doganajima se praktično u bratstvu Pešića ne zna ništa. U tim okršajima je poginuo Otaš, na mjestu koje se i danas zove Otova luka, jedna livada, koja je bila Otaševo vlasništvo. Poslije Otaševe pogibije u Lubnice je kod rođaka dobjegao sa porodicom Otašev sin Tripo. Ima Pešića, koji su priješli na islam, kao inadžijski odgovor knjazu Nikoli za teror učinjen nad njima, poslije pogibije knjaza Danila u Kotoru. Svakako su tada nevini postradali, ali je vojvoda Miljan Vukov htio po svaku cijenu da se dodvori Petrovićima, protjerujući Pešiće sa njihovih ognjišta ni krive ni dužne, zbog njihove, navodno, rođačke veze sa Kadićima.

S u k o v i ć i su posebna grana Pešića, koji su sa svima Pešićima u Lubnicama daleki rod. Oni svoje pasove broje ovako: Marko – Dragan – Strahimir (Majo) – Milan (Gajo) – Radoje – Suko – Tripo -Otaš i dalje ne znaju imena svojih predaka. Petar Šobajić u svojoj knizi ”Bjelopavlići i Pješivci” istražujući, izvodi rodoslovski red od Peše do Bijelog Pavla, ovako: Peša – Rako – Nikola – Mitar – Bijeli Pavle. Pasovi izmenu Peše i Otaša nijesu poznati, kao ni koliko ih je bilo. Uslovi života su nametali vječitu borbu sa Turcima, pa se u tim borbama istakao i dobar broj Pešića, koji su služili na ponos bratstvu i Lubnicama. Jedan od najvećih junaka iz Gornjih sela uošte je bio Suko Tripov, hajdukujući i boreći se žestoko sa Turcima. Posebno se istakao u borbi sa Turcima na Lubnicama 1862. godine, spasivši dobroga junaka Pavla Nikolina Šćekića (Ojdanića), lubničkog komandira, stotinaša, kome je neki Turčin prišao sa lena kriomice, a Suko ga je dočekao golim rukama, otimajući mu pritom sablju, kojom je bio uzmahnuo da posiječe Pavla, ubivši Turčina njegovom sabljom. Suko se istakao zajedno sa ronakom Savom Deletinim, i ostalim Lubničanima u odbrani manastira Đurđevi Stupovi, dajući život za odbranu Manastira. Istaknuti junak i borac je bio Savo Deletin, po kome jedan ogranaka Pešića i nosi uže brastveničko prezime, a koji je bio takođe stotinaš, poslije Pavla Nikolina Ojdanića. Dobar junak i istaknuti pametar je bio Pero Perutin. Nešto mlane generacije dobrih junaka i viđenih ljudi su naslijedili svoje ugledne prijethodnike. Menu njima svakako treba spomenuti Panta Savova, Mirka Miloševa, Boška Pantova, nosioca Obilića medalje i Karađornđeve zvijezde. Jedan od uglednijih, i menu prvim školovanim Pešićima je bio Radonja Sukov, učitelj, koji je poginuo kao komita, kao i prvog doktora pravnih nauka i profesora na Pravnom fakultetu u Novom Sadu, Rajka Miloševog Pešića (Perovića). Pešići slave svoju staru slavu, svetu Petku 27. oktobar), koju su slavili i njihovi preci u rodnim Bjelopavlovićima. Zbog toga što Ojdanići slave svetu Petku, kao i sva brastva od Šćekića, dugo se mislilo da su i oni porijeklom Bjelopavlići. Tu je dilemu naročito pojačao dr. Jagoš Vešović svojom knjigom ”Pleme Vasojevići” i tvrdnjom da su Šćekići i bratstva srodna sa njima Bjelopavlići. Docnija istraživanja i njihovo isrotijsko utemeljenje su tu dilemu razjasnile.

R a k o v i ć i  iz Lubnica, kao i oni iz Kurikuća, su porijeklom Kuči, ali nikad nije utvrneno kad su se, i ko se prvi od njih doselio. Bratstveničko predanje Rakovića iz Lubnica govori da im se predak Rako doselio sa Meduna, dok Rakovići iz Kurikuća tvrde da je porijeklo Rakovića iz sela Bezjovo u Kučima. Lubnički Rakovići su se iz Kuča doselili direktno u Lubnice, i o svojim precima znaju jedino da su Kuči Drekalovići. Prvo naseljavanje Rakovića u Lubnicama je bilo na Baćinoj luci, sa lijeve strane rijeke Suvodola, zaseoku koji se nalazi uz put za Kurikuće, gdje su kuće sagradile dvije porodice, koje su se prezivale Gidići, da bi se kod njih doselili preci današnjih Rakovića iz Lubnica, došavši direktno iz Kuča, predvoneni pretkom Rakom. Gidićima se nije dopao novi kraj u koji su se doselili, pa su sa seobom nastavili prema Srbiji, a Rako je ostao sa porodicom u Lubnicama. Slave svetoga Nikolu (19. decembar), staru slavu svojih saplemenika Kuča. Živeći u tom svom novom zavičaju, Rakovići su dijelili sudbinu svih Lubničana, pa ih nijesu mimoilazili turski pogromi i teror, ni teške i epidemične zarazne bolesti, od koji je preživljavao mali broj žitelja Lubnica. Ne znaju tačno kad, ali u bratstvu živi priča, kako ih je bila napala neka boleščina, koju su seljani zvali čuma, od koje je prema predanju jedno jutro osvanulo oko četrdesetak mrtvih Rakovića. Teško su stradali i u sukobima sa Gornjovasojevićima, radi vlasništva nad livadama u ravnoj Jelovici. Na Rakoviće su napali Maslovarići i oteli im na ”zor” i silu neke jelovičke livade, zloupotrebljavajući svoju veliku bratstveničku brojnost. U odbrani svoje imovine je poginuo Vukić sa sinom Vukotom, ne mogavši da se odupre brojnijim Maslovarićima, tako da su oni oteli livade, ostavši dužni i krv. Sva jelovička planina, posebno onaj najkvalitetniji dio pored samih rijeka Kurmarije i Jelovice u ravnoj Jelovici je bio lubnički, otkupljen od age Mušovića, ali su te livade preoteli Vasojevići. Prilično je nepouzdanoa bratstvenička geneza Rakovića iz Lubnica. Oni su najmalobrojnije bratstvo u Lubnicama i svi su međusobvom bliski ronaci. Bliski su i sa Rakovićima iz Kurikuća, a jedan dio Rakovića svoje pretke nabraja ovkao: Vukadin – Rade (Gojo) – Radonja – Nikola – Todor – Radun – Rako.

Neprestana borba sa Turcima je i Rakovićima omogućila da se istaknu, dajući vinene ljude i junake, upamćene u istoriji Lubnica, sa dužnim poštovanjem, koje se odaje čestitim i časnim borcima i patriotama. Među njima su se isticali Miloš Đolev, junak i nepomirljivi borac protiv Turaka, istovremeno predvodeći i provodeći gornjoseljske i vasojevičke nake, koji su kretali na školovanje u Srbiju, izlažući sebe životnim opasnostima pri prolasku preko turske teritorije, bivajući im i vođa i oružana pratnja. Uz vojvodu Miljana Vukova je bio i čuveni junak Radivoje Pašov, koga je vojvoda Miljan birao među biranima, kad je krenuo u borbu za definitivno prisajedinjenje ovoga kraja matici, Crnoj Gori. Naravno, neće biti zaboravljeni Sava Todorov, Drago Miletin, Spasoje Novakov, kao ni drugi, koji nijesu pomenuti.

K lj a j i ć i,  kao i Pešići vode svoje porijeklo iz Bjelopavlića, mada se dugo mislilo da su porijeklom Moračani, zato što su se preci današnjih lubničkih Kljajića doselili u Gornja sela iz Morače, gdje je i ostao jedan dio Kljajića. Kljajići su porijeklom od Kadića iz Bjelopavlića, a mjesto gdje su živjeli prije raseljavanja je Boan Bjelopavlićki. Pošto su se doselili u Gornja sela još u vrijeme Svetog Petra Cetinjskog, to je jasno da je njihovo dosljenje u Gornja sela bilo mnogo prije pogibije knjaza Danila. Znači da nije osnovana priča, da su bježeći iz Bjelopavlića, pobjegli zbog srodstva sa Todorom Kadićem, atentatorom na knjaza Danila. Staru slavu, koju su slavili u Bjelopavlićima su zamijenili svetim Nikolom (19. decembar), hoteći time da zature trag, pošto su iz Morače pobjegli, jer su ostali dužni krv. Kad su se Kljajići doselili u Gornja sela, ona su tada bila skoro polupusta, a u Lubnicama su zatekli Obradoviće, kao i Šćekiće u Lubnicama i na Zalokvici, u Glavacama i u Zagradu. Njihov najveći dio, ogranak Slavkovića se naselio u Kurikućama, a Kljajići su se naselili u Bastasima. Izuzetno radni, marljivi i preduzetni vrlo brzo su ekonomski ojačali, tako da su neke njihove patrijahalne zadruge imavale ogromne buljuke ovaca, čiji je broj ponekad prelazio i preko hiljadu. Predanje i legenda kažu, da su znali da svoje buljuke ostave preko zime u planini, bez čobana, kako bi imalo i ”vuku i hajduku”, ne starajući se o njima, da bi vrlo često u proljeće nalazili kompletno ostavljeno stado, uvećeno za već odraslu jagnjad, pri čemu su njihovi vlasnici, Kljajići govorili da ih božja promisao čuva, zbog toga što su im i gazde časni, čestiti i pravedni, bez ikakvog grijeha. Sa svojim velikim stadima i brojnom familijom su izdizali u Rupu Pešića, koja im je poslije njihove bratstvenučke katastrofe, uzrokovane napadom Klimenta, oduzeta i data Pešićima, od kada se i zove Rupa Pešića. Jednorodni Slavkovići i Kljajići su bili brojna bratstvenička jačica, u vrijeme kad su Gornjoseljani, menu kojima je bilo i Kljajića i Slavkovića, krenuli u susret Karanornevoj vojsci početkom XIX vijeka. Okupljena vojna formacija iz bratstva je imala preko 100 vojnika. Nažalost, nalet izuzetno brojnih Klimenta ih je prosto desetkovao, tako da se nikad nijesu biološki oporavili. Klimenti su bili žitelji turske države, ali su bili samovoljnici, ubojice i pljačkaši grupisani u fisove, albanske plemenske skupine, krenuvši da umjesto Turaka sakupljaju harač, prema svom nahonenju, po selima u dolini Lima i selima, koja su pripadala Nahiji. U tim svojim pohodima su im se jednom prilikom oduprli Slavkovići ubivši im pet ratnika, čijih je pet grobova pronaneno pri iskopu temelja za kuću u Kurikućama. (Mirko Raičević ”Gornja sela, naselja i stanovništvo”). Spremili su Klimenti osvetu, pokupivši brojnu vojsku sastavljenu od otpadnika od turske vlasti, i krenuli u poharu Gornjih sela. Pokušali su Slavkovići i Kljajići da im se odupru, ali su bili malobrojni u odnosu na Klimente, pa su ih Klimenti desetkovali, ne štedeći ni malu djecu. Tada je izginulo sedamdesetak do osamdesetak Slavkovića i Kljajića, pri čemu se samo jedan manji dio njih spasio bježeći prema Nahiji, naselivši se prvo u planinskom katunu Krčevo, pa su se potom polako spuštali i naseljavali selo Zagorje, u kojem i sada žive brojne prodice Kljajića, a u Gornjim selima je ostala samo jedna porodica, naselivši se u Lubnicama, na Podkrajnicu, koja je do tada bila potpuno zarasla u šumu, koju su vrijredni Kljajići iskrčili i otrijebili od ogromne količine kamenja, napravivši gornjim jugoistočnim obodom imanja veliki suvomenni zid, stvorivši od tog šumovitog predjela izvanrednu okućnicu, njivu i livadu. Prezime su dobili po svom pretku, koji je imao neku fizičku manu, zbog koje su ga zvali Kljajo, a njegove potomke Kljajići. Istaknuti potomak te porodice je Mileta Martinov, učesnik Prvog i Drugog balkansko rata, a kao učesnik Prvog svjetskog rata je bio teški ranjenik sa bojišta na Glasincu, i učesnik Revolucije sa cijelom porodicom u Drugom svjetskom ratu, boreći se kao antifašista. Iako samo jedna porodica, nametnuli su se Lubničanima svojom marljivošću, poštenjem i časnim komšijskim odnosom, pa su u Lubnicama veoma uvažavani i poštovani. Inače je Mileta važio za živu knjigu lubničke istorije i bratstveničkih predanja. Kljajići svoje pretke nabrajaju ovako: Darko – Rajko – Vukota – Mileta – Martin – Peruta – Petar (Pejo). Dalje svoje pretke nijesu zapamtili, pamćenje vjerovatno prekinuto užasnim pokoljom Kljajića i Slavkovića, kako je već ranije naglašeno.

IZVOR: Đorđije Maksimov Ojdanić, (Ne)poznate Lubnice, objavljeno 2005. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

*   *   *

Poreklo stanovništva iz Gornjih Sela – Lubnice, Kurikuće, Glavaca, Bastahe i Praćevac, opština Berane. Stanje iz 1903. godine. Prema istraživanju popa Bogdana Lalevića i Ivana Protića „Vasojevići u turskoj granici”. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

Kao n Polica, i Gornja Sela su skup od nekoliko sela, koja čine jednu geografsku celinu. Ova se sela nahode na 1—2 sahata na zapad od Crnog Vrha. Gornja Sela su uopšte jedan planinski kraj, kao i Vranjaštica u crnogorskim Vasojevićima, sem jedinog sela Lubnica, koje se u svemu ravna sa selima pored Lima. Zemlja je skoro sva otkupljena. Ostala se sela manje više bave stočarstvom i vrlo su retko naseljena, sem Lubnica i u nekoliko Kurikuća.

Selo Lubnice se nalazi u jednoj ravničici, kroz koju protiču tri rečice: Jelovica, koja izvire ispod Jelovice, Suvodo, koji navire iz Šiške, i Gunjara, koja izvire iz Glavaca. Malo niže sela uvire Gunjara u Suvodo, a ovaj u Jelovicu, te se odatle nazivaju Bistrica. Lubnice se natapaju od ovih rečica, te je zemlja vrlo plodna, što je opet prouzrokovalo veliku prenaseljenost u selu. Izvora nema dosta, te se voda pije s reke.

Planina je Lubničanima Jelovica i Siljevica, daleko od sela za 1 sahat.

Selo je, što je retkost u Vasojevićima, podeljeno u dve male: Obradsku Malu i Merić Malu, nazvane ovako po imenima plemena koja ih naseljavaju. A selo je ovo ime dobilo po lubu, koji se dere tu sa smrča, za pokrivanje stanova, za trnke i t. d.

Na jugozapadu od sela, između Jelovice i Lubnica na sredini puta, nalazi se Džupanova Pećina, za koju je vezano predanje, navedeno u opštem delu.

Poreklo familija

U Lubnicama ima 108 kuća, i ako selo nije duže ni šire od 10 minuta. Predanje kazuje da su ovo selo pre naseljavale Klimente Latini. Priča se kako u to vreme nije nikako padao sneg, no neki put s jeseni, dok su se oni bavili u planini Bjelasici, padne sneg, što njih jako uplaši da nije kakva kazna božija, te se odmah nekuda isele, a na njihovo mesto dođu Obradovići, koji, po kazivanju, kao da su još pre 300—350 godina doselili iz Njeguša, a starinom su iz Hercegovine. Priča se da ih je na Njegušima bilo sedam brata, pa se posvađaju s ostalim plemenima, te četvorica poginu, a trojica dođu u Jelovicu, a posle se nasele u napuštenim Lubnicama. Da bi se bolje sakrili i slavu su promenili, te sad slave Novu Godinu, a stara im je slava bila Đurđevdan.

Za Obradovićima dolaze Ojdanići iz Šaranaca u Hercegovini, koji su prebegli takođe zbog plemenskih zađevica. Ovako su, vele, nazvati po nekoj nevesti Ojdani, kojoj je, kažu, „četvrta manjkala.“ Ojdanići slave Sv. Petku.

Za ovima dolaze Rakovići iz Beziova u Kučima, naterani glađu, slave Nikoljdan.

Zatim Pešići iz Planinice u Bjelopavlićima, pre 100—150 godina, potisnuti nasilno, slave Sv. Petku i najzad jedna kuća Slavkovića, koja se skoro doselila iz Glavaca. Slavkovići slave Sv. Nikolu.

Ima još nekoliko kuća ispod Jelovice, podaleko od Lubnica, preseljenih tu iz sela. Stanovnici su: Obradovići, Ojdanići, Rakovići, Pešići i Slavkovići.

U selu ima četvororazredna osnovna škola, blizu seoskog groblja, na kome je razvalina neke crkve, za koju pričaju da je još iz županskoga vremena, a ima i nekih starih grobova, u kojima su se, kako se priča, župani kopali.

*   *   *

Za pola sata na severozapad od Lubnica nalazi se selo Kurikuće, kroz koje protiče Suvodo. Kuće su rasturene s obe strane ove rečice, na prilično blagom nagibu brda Strmenice i Asanova Dola. Dosta veliki deo sela se vodi iz ove rečice, a voda se pije s izvora.

Kurikućani imaju velike ispaše do same planine Šiške.

U selu ima 45 kuća, a stanovnici su mu:

Šćekići koji slave Sv. Petku, Šekularci, koji slave Sv. Đorđa, Božovići čija je slava Sv. Nikola, i Rakovići, koji slave Sv. Nikolu.

U selu ima jedno groblje.

*   *   *

Severno od Lubnica na 15 minuti, a na dosta oštrim nagibima Vuče, s obe strane rečice Gunjare nalazi se selo Glavaca, prozvano ovako, kako se priča, zbog toga što su mu stanovnici bili glava cele okoline, pa su ih Kolašinci, prilikom dolaska Aci-Prodanova, odatle proterali, pre nego što im je ovaj mogao stići u pomoć. Zemlju malim delom natapaju, a piju s izvora.

Planine nemaju, ali imaju okolo i povrh sela dobre ispaše.

U selu ima oko 50 kuća. Stanovnici su mu:

Božovići koji slave Sv. Nikolu, Šekularci, čija je slava Đurđevdan, i Koraći, doseljenici iz Bratonožića, koji slave Sv. Nikolu.

Ovo selo ima zasebno groblje.

*   *   *

Istočno od Lubnica za 15 minuti, na dosta strmom nagibu Bratonjina Vrha, dela onog planinskog lanca što ide od Bjelasice, nalazi se selo Bastahe, nazvavo tako po rečici Bastašici koja kraj njega teče i utiče u Bistricu.

Planina je ovom selu Pešića Rupa, sahat od sela daleko. U toj planini ima i jedno jezero.

U selu ima 35 kuća. Stanovnici su mu:

Pešići, koji slave Sv. Petku, Obradovići, koji slave Novu Godinu, i jedna kuća Božovića, čija je slava Sv. Nikola.

Groblje imaju zasebno.

*   *   *

Jugoistočno od Lubnica, s desne strane reke Bistrice, na oštrim nagibima planinskog lanca koji od Turije ide preko Konjska, nalazi se selo Praćevac, nazvano ovako, po pričanju, što se tu neki konj praćio (utekao) iz Kržulja. Tada je, vele, ovo mesto bilo obraslo krstatom gorom.

Ispaše, čime su bogati, iste su im koje i Kurikućanima.

Kuća u Praćevcu ima 13, samih Šćekića, koji slave Sv. Petku.

IZVOR: “Vasojevići u turskoj granici“, pop Bogdan Lalević i Ivan Protić, SKA, Beograd, 1903. (str. 722-724). Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić