Poreklo Gavrila Principa

4. januar 2014.

komentara: 18

"Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašeći gospodu...", zapis sa zida ćelije u kojoj je Princip tamnovao
“Naše će sjene hodati po Beču, lutati po dvoru, plašeći gospodu…”, zapis sa zida ćelije u kojoj je Princip tamnovao

ROĐEN: u Obljaju kod Grahova 25. jula 1894. godine.

UMRO: U zatvoru Terezijenštat (Češka), 28. aprila 1918. godine.

RODITELJI: Petar i Marija.

KRSNA SLAVA: Đurđevdan.

O PREZIMENU: Pravo prezime Gavrila Principa je Čeko. O tome kako je došlo do promene prezimena postoje dve priče:

1. Početkom 19. veka, kad su se Gavrilovi preci preselili u Obljaj, dobili su prezime Princip po Todorukoji je bio silovit, plahovit i viđen čovek. A takav Todor je, u raskošnoj narodnoj nošnji i na belom konju, dolazio u Knin. Stoga ga nazvaše “bosanski princ” ili “princ od Bosne”. I tako nadimak postade prezime (izvor: Mišo Uroš, Jovo Dmitrović, “Tromeđa, tri međe jednog naroda”, Beograd 1994.)

2. Gavrilova porodica zvala se u stvari Čeko, a Princip joj je bio samo lokalni nadimak za razliku od mnogobrojnih plemenika iste porodice. Vlasti su ih i civilne i vojničke zvale Čeko usvajajući u zagradi njihov nadimak. Gavrilo je želeo, da u uspomeni sveta ostane pod tim prezimenom klasičnog zvuka, koje mu je bilo naročito drago radi njegovog porekla. U ono doba, kada su i potonji suvereni srpski trgovali u Srbiji vitorogom stokom i marvom, kada je taj poziv u našem pastirskom narodu bio moćan i ugledan, jedan od Gavrilovih predaka bio je najčuveniji stočarski trgovac u celom kraju. Terao je stada svojih volova na prodaju na sve strane spuštajući se čak u venecijansku nizinu. Ponosan i snažan išao je uvek u bogatom bosanskom odelu sa srebrenim tokama na prsima. Kada je sa svojim pastirima, koji su gromko uzvikivali, prolazio kroz talijanske gradove radoznala masa išla je za stranim čovekom i govorila: Il principe Bosniaco. To je istorija Principovog prezimena potrebna naročito onima, koji su po njemu hteli iskonstruisati nekakvu latinsku krv (izvor: Dobroslav Jevđević, Sarajevski atentatori, Zagreb 1934.).

O POREKLU:  Porodica Princip se u Grahovsko polje, u selo Obljaj, doselila sa druge strane Dinare, iz sela Polače kod Knina. A na Polaču su se doselili pocetkom XVIII veka iz Grahova crnogorskog i zvali se Jovićevići. Na Polači su promenili prezime u Čeko, jer su radili u turskoj službi kao graničari — najamnici i, po običaju, sačekivali prolaznike. Po pričama starijih Principa, tako dobiše i prezime Čeko (u prilog ovoga ide i podatak da i danas ima dosta Čeka na Polači).

O PRECIMA: Muški članovi porodice Princip su učestvovali u ustanku 1875—1878. godine. Ded Gavrila Principa, starina Jovo, bio je u Glavnom štabu u Crnim Potocima, zajedno sa bratom Todom. Turci su zarobili Todu ali ga nisu pogubili. Jovin sin Ilija, a Gavrilov stric, učestvovao je u nekoliko bitaka. Kao dobar i hrabar ratnik, dobio je od kneževića Petra Karađordevića, odnosno Petra Mrkonjića, medalju za hrabrost. I otac Gavrila Principa, Petar-Peroučestvovao je u Crnopotočkoj buni. Žene i deca porodice Princip izbegli su u ustanku i utočište našli na austrijskoj strani, na kninskoj teritoriji. Tamo je na njih naišao engleski novinar i čuveni arheolog Artur Evans i video kako su živeli u groznim uslovima.

Petar Princip, Gavrilov otac, je bio starešina zadruge — porodice.

Kad su se podelili kao braća, nastavili su živeti skromno i siromašno kao i do tada. Petar je imao tri sina — Jovu, Gavrila i Niku. Gavrilo je, kako piše u krštenici, rođen 13. jula 1894. godine. Majka Marija-Nanaje toga dana, po velikoj vrućini, kupila seno sa zaovom na livadi. Naveče je muzla kravu i rodila uz ognjište Gavrila. Rođaci su rakijom nazdravili Petru kad se uveče vratio kući, a sestra Mara je za lepu vest dobila bošću. Požurili su do susednog sela Ugarka da potraže protu Iliju Bilbiju da ga krsti, jer su se bojali da ga, ako umre, ne mogu sahraniti na seoskom groblju. Tada su deca na porođaju lako umirala. Prota Ilija, div od čoveka, dao mu je ime Gavrilo. (To je isti onaj proto koji je bio vođa ustanka u Crnopotočkoj buni sa vojvodom Golubom Babićem. Posle sarajevskog atentata, kada je Gavrilu Principu počelo suđenje, austrijske vlasti su tražile od prote Ilije Bilbije da prepravi krštenicu Gavrilovu i upiše drugi datum. Naime, hteli su da bude stariji za dvadesetak dana — da ispadne da je imao dvadeset godina kada je izvršio atentat. Tada bi, po austrijskim zakonima, bio punoletan i, naravno, osuđen na smrt. Međutim, prota Ilija na to nije pristao pa su ga austrijske vlasti i šuckori pogubili u Livnu, na svirep način — vežući ga konjima za repove.

ŠKOLOVANJE: Gavrilo je rastao uz pažnju svoje majke Marije. Bio je sitan, ćutljiv i blage naravi. Uvečer je, uz lućernu, čitao seljacima narodne junačke pesme. Seljaci su se čudili koliko čita i govorili da će nešto od njega biti. Gavrilo je, jedne godine, sa ocem bio na dalmatinskom Kosovu na tradicionalnoj proslavi Vidovdana, najznačajnijeg srpskog praznika. Kad je Gavrilo završio osnovnu školu u Grahovu, brat Jovo je javio ocu iz Sarajeva da oficirska škola prima đake uz besplatan stan i hranu. Ubrzo je i Gavrilo pošao u Sarajevo.

No, nije hteo ići u švapski zavod da se ne odnarodi i postane dušmanin svom narodu, nego je upisao trgovačku školu. Osećaj da uči zanat nepopularan u narodu takođe ga je mučio, pa je posle izvesnog vremena prešao u gimanziju. Nije izdržao duže od tri godine u Sarajevu, pa je otišao u Tuzlu i tamo nastavio. Položio je zaostale ispite i upisao četvrti razred. Srbin iz Hercegovine, Bogdan Žeraić, je juna 1910. godine nameravao da izvrši atentat na poglavara Bosne i Hercegovine, generala Varešanina. Pošto nije uspeo, ubio se. Gavrilo i svi njegovi drugovi izražavali su divljenje za ovog studenta. Gavrilo je tada odlučio da izvrši jedno junačko delo, da se žrtvuje za svoj narod. Kad je to pričao u svom rodnom selu, slušali su ga sa nevericom i pitali da nije skrenuo pameću. Među omladinom koja je donosila sveće na Žerajićev grob bio je i Gavrilo. Jednom prilikom se na ovom grobu zakleo da će ga osvetiti. Gavrilo je u Sarajevu širio krug svojih drugova, išao na razne sastanke i počeo da piše pesme. U Beograd je prešao 1912. godine a da nikog od rodbine nije obavestio. Nameravao je da nastavi gimnaziju. U Beogradu se zlopatio kao i većina učenika iz Bosne.

DOBROVOLJAC:  Nije položio peti razred u Prvoj muškoj gimnaziji, pa se prijavio u dobrovoljce — četnike majora Vojina Tankosića. No, bio je odbijen zbog malog rasta. Nije, ipak, klonuo duhom već se uputio u Prokuplje, u Tankosićev štab. Ali i tamo je odbijen. Prve pobede srpske vojske u Prvom balkanskom ratu proslavljao je zajedno sa omladinom. Vratio se u Sarajevo nakratko, pa je opet otišao u Beograd da polaže gimnaziju. Temeljito se pripremao i položio V i VI razred. Potom se vratio u Sarajevo. Tamo ga je, decembra 1913. godine, tražila policija zbog toga što je, nešto ranije, napao jednog žandarma. Stoga se početkom 1914. vratio u Obljaj. Dočekali su ga zabrinuti roditelji. Posle izvesnog vremena sa rođakom Vladetom Bilbijom je, preko Knina, krenuo u Beograd. Vladeta je dobio propusnicu od sina grahovskog lekara Ljube Podgradskog, a svoju je dao Gavrilu. Iz Zagreba je Gavrilo stigao u Beograd sa pasošem na ime Žika Jovanović. U Beogradu je Gavrilo stanovao sa Trifkom Grabežom i Vladetom Bilbijom i učio VII razred gimnazije. Izlazili su u kafane “Žirov venac” i “Zlatne morune”, gde su dugo razgovarali sa svojim istomišljenicima o politici. Tako je jednog dana, marta meseca 1914. godine, pročitao u novinama da će u Bosnu doći austrijski prestolonaslednik Franc Ferdinand. O tome je pričao sa svojim prijateljem Nedeljkom Čabrinovićem.

ATENTAT:  Dobili su jedno pismo iz Bosne sa isečkom iz novina u kojem je potvrđena vest da će na vojne manevre u okolini Sarajeva doći Franc Ferdinand. Gavrilo i njegov prijatelj odlučivali su da mu prirede “vatreni” doček baš na Vidovdan u Sarajevu. Počeli su se pripremati za atentat. Upoznali su sa tom idejom Trifka Grabeža i Đulagu Bukovca. Đulaga im je nabavio oružje preko bivšeg četnika Milana Ciganovića, rodom iz Petrovca. Rekao mu je: “Slušaj Cigo! Ovo ne smije saznati ni policija niti ko drugi. Neki naši hoće da u Sarajevu dočekaju i umlate Franca Ferdinanda. Čuo sam da će krajem juna posmatrati vojne manevre? E, ti bi, bratac, trebalo da im pomogneš da dođu do oružja.” Posle kraćeg razmišljanja, Milan je odgovorio: “Ipak, Đulaga, svakako bih morao da se sretnem sa čovjekom koji ti je povjerio ideju o atentatu. Slažem se da ovdašnje vlasti nikako ne smiju doznati za ove planove”. Ubrzo, već 27. maja. Ciganović im je nabavio oružje. Gavrilu i Trifku je predao šest bombi, četiri revolvera sa po sedam metaka i specijalni paketić u kojem je bio otrov, jer su odlučili da se posle akcije živi ne predaju. Iako je, izgleda, Gavrilo Princip bio idejni začetnik atentata, oni su dugo razgovarali i za atentat pitali svog prijatelja Vladimira Gaćinovića. Kada su mu objasnili o čemu se radi, on je kratko odgovorio: “Napred, mladi lavovi”. Ti mladi lavovi su 28. maja 1914. godine krenuli za Sarajevo. Učitelj Veljko Čubrinović je obezbedio da oružje bez problema prenesu Jakov Milović i Mitar Kerović.

Organizaciju oko atentata je preuzeo Danilo Ilić, kod koga je, jedno vreme, Gavrilo Princip stanovao u Sarajevu. Danilo Ilić je formirao dve grupe atentatora od kojih jedna nije znala za drugu. Franc Ferdinand, sinovac ostarelog austriskog cara Franca Josifa, bio je glasogovornik osvajačkih pretenzija austrijskih vojnih krugova koji su tražili načina da zarate sa Srbijom. Zato su i organizovali preteće manevre na Vidovdan, 28. juna 1914. godine. Završnom činu svega toga u Sarajevu je, zajedno sa svitom i suprugom, prisustvovao prestolonasljednik Ferdinand. Kada je krenuo u obilazak grada, čekalo ga je šest atentatora. Nekima je ruka zadrhtala, neki su se zbunili, bomba Nedeljka Čabrinovića nije pogodila cilj … Posle izvjesnog vremena, povorka je prošla pored Gavrila Principa koji nije bio ni malo nesiguran. Gavrilo je pucao i usmrtio Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. Istoga dana, na tradicionalnoj Vidovdanskoj proslavi, na Kosovu polju kod Knina, vest o atentatu u Sarajevu je stigla u četiri sata posle podne, kada su se završili govori narodnih prvaka i omladinski slet. Tada se samo čulo da je “neki Gavro iz Grahova ubio Verdinanda”. Mnogi među prisutnima su mu znali oca.

SUĐENJE: Gavrilo Princip je, kao i ostali, u istrazi sve priznao ne zbog straha već da ne stradaju nevini. Suđenje za atentat je počelo 12. oktobra. Vojne sudske vlasti su nastojale da optuže zvaničnu srpsku vlast da je umešana u atentat, da ga je organizovala i da je znala za njega. A sve to da bi imali povod za rat sa Srbijom. Na optuženičkoj klupi bilo je 25 ljudi. Od šest atentatora, samo je jedan bio punoletan. Optuženi su se držali odvažno i neustrašivo. Mnogi su na sebe preuzimali veći dio krivice — da bi olakšali položaj svojim drugovima. Na pitanje sudije dali se smatra krivim, Gavrilo je odgovorio “Nijesam zločinac, jer sam uklonio onoga koji je činio zlo”. Austrougarska je optužila Srbiju za atentat i uputila joj ultimatum sa zahtevom da njeni ljudi istražuju krivce po Srbiji. Srbija je, kao časna država koja drži do sebe, odbila taj ultimatum. Kazna za odbijanje stigla je 28. jula u formi objave rata. Tako je počeo Prvi svetski rat. Presude Gavrilu Principu i drugovima izrečene su 29. oktobra. Atentatori su osuđeni na smrt vešanjem ili na tešku tamnicu. Gavrilo, Nedeljko i Trifko osuđeni su na tamnicu koju su izdržavali u Sarajevu i, kasnije, u Terezinu, u današnjoj Češkoj.

ROBIJA: Ni u zatvoru nisu klonuli duhom. Tamo je Gavrilo napisao i ove stihove: Tromo se vrijeme vuče, I ničeg novog nema, Danas je kao juče, Sutra se isto sprema. Al pravo je rekao prije, Žerajić, soko sivi: Ko hoće da živi nek mre, Ko hoće da mre nek živi! I umjesto da smo u ratu, Gdje bojne bombe ječe, Evo nas u kazamatu, Na nama lanci zveče. Svaki dan isti život, Pogažen, zgnječen i satrt, A ja nisam idiot, Pa, to je za mene smrt!

A na zidu u zatvorskoj ćeliji u Terezinu je napisao: “Naše će sijeni lutati po Beču, hodati, po dvoru, plašiti gospodu…”

SMRT: Slaba hrana, okovi, samica…, uticali su da se Gavrilo razboli. Najgore mu je padalo što mu nisu dozvoljavali da čita. Trovali su ga preko hrane, oboleo je od tuberkuloze, amputirali su mu desnu ruku. Svoj kraj očekivao je mirno i stoički. Umro je 28. aprila 1918, nekoliko meseci pre raspada Austro-ugarske carevine, ne dočekavši njen kraj. Državne vlasti Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca su 1921. godine prenele tela atentatora u Sarajevo i sahranili ih u zajedničku grobnicu.

TRAGEDIJA PORODICE PRINCIP: Porodica Princip doživela je tužnu sudbinu. Hrvati su 1941. godine ubile Gavrilova brata Niku, doktora u Čapljini. Sinovac Slobodan Princip-Seljo, kome je Gavrilo dao ime kad se rodio, umro je na Romaniji od tifusa, a komunisti su ga posmrtno proglasili partizanskim herojem. Otac Petar je umro 1939. godine, a majka Marija je Drugi svetski rat provelau izbeglištvu u Kninu. Umrla je u jesen 1945. Sin Gavrilovog brata od strica Ilije, Vukosav, poginuo je kao mitraljezac kod vojvode Momčila Đujića 1944. godine na Gračacu. Partizani su zapalili rodnu kuću Gavrila Principa. Po njemu su, isto kao i četnici, nazvali jednu svoju jedinicu. Tek 1964. godine komunističke vlasti su kuću obnovile u nešto manjem obimu i ona je danas muzej.

 

IZVOR: Mišo Uroš, Jovo Dmitrović “Tromeđa, tri međe jednog naroda”, Beograd 1994; Dobroslav Jevđević, Sarajevski atentatori, Zagreb 1934.

Komentari (18)

Odgovorite

18 komentara

  1. Letopan

    Da li je Gavrilo Princip imao rođake u Hadžićima?

  2. Vocare ad Laborem

    Pozivam na Posao ! Poštovane članove Porodice ovog sajta kao i sve koji imaju ikakva saznaja da u ovog Godini Velikog Rata,( koju neki tendenciozno nazivaju Godinom Ferdinanda aludirajući na otkrivanje provokativnog spomenika), da svojim stručnim pristupom na osnovu pouzdanih podataka izrade Rodoslovno – Geneaološko stablo Gavrila Principa.
    Nebi bilo nekorisno, dapače, bilo bi jako korisano, ako bi se pronašao način da se iz posmrtnih ostataka Gavrila Principa sačini DNK_analiza.

    Paralelno sa ovim radom da se objelodane danas živući rođaci i srodnici Gavrila Principa.

    Pretostavljam da bi danas “hit” bio da se na Vidovdan susretnu živući Princip i živući potomak Franza Ferdinanda – barun Nikolaus von Hohenberg, ili nadvojvoda Karl von Habsburg-Lothringen (Poglavar Doma Habsburg)

  3. Vasileopator

    Fin tekst, sve pohvale. Ali dokle vise sa tom crnom goro, nisu bas svi poreklom odande. Ko da u drugim krajevima nije bilo nikog samo u Cg-u!

    • kako god okrenes svi su iz cg.svidjelo se to nekom ili ne.inace jovicevici casno prezime crnogorsko,srpsko.crna gora je luca srpstva

      • Milorad Bogdanović

        Svi smo mi iz C.G. i Hercegovine. Sve okolo je bilo pusto.
        Ova nebuloza se urodila u nama. Nažalost.

        • Milan

          I meni je to bilo čudno. Malecna Crna Gora, a svi smo odande. Očigledno je da su nam se preci dosta šetali, ali se niko ne seća šta je bilo pre dolaska iz Crne Gore, tj. gde su živeli onda. Za same Crnogorce se kaže da su došli sa Kosova, bežeći pred Turcima.

        • Boki

          Neverovatno kakve price,izgleda da je CEO svet nastao iz crne gore,a Oni su samonikli,take izlizane teorije nemaju vise nikakvu podrsku ni argumente

          • Jovica Krtinić

            Poštovani, u članku o poreklu Gavrila Principa najvećim delom su korišteni navodi iz knjige Dobroslava Jevđevića, koji je poznavao Principa i bio jedan od zaverenika. Dakle, ovo nije izmišljeno već preuzeto iz knjige Jevđevića, koji je u Drugom sv. ratu postao četničkim vojvodom.

  4. Sloba

    Ne mogu tvrditi da su Principi iz Crnogorskog Grahova,ali znam da su svi toponimi u Bosanskom Grahovu kao i u Crnogorskom.Selo Obljaj ima i u Crnogorskom Grahovu.

  5. Nebojša Mićić

    Ovde bi svakako trebalo dodati da grana Gavrilovog brata Nikole – Nike ima potomke i danas, tako da sudbina Principa nije baš potpuno tragična. Nikola je završio medicinu u Gracu i do 1941. godine radio u Čapljini. Ubili su ga ustaše. Imao je sina Borivoja, a on sinove Branislava i Sašu. Branislav je antropolog, živi u Pančevu, a Saša živi u Kanadi.
    Gavrilov brat Jovo je posedovao pilanu u Beogradu. On je imao sinove Slobodana i Gavrila i kćerke Slavojku, Vukicu i Branku. Slobodan – Seljo i Gavrilo su nastradali u ratu 1942. godine, dok po ženskoj liniji (od kćerki) ima potomaka i danas.

  6. Marko

    Moj pradeda (babin otac) se prezivao Mičić i iz Malog Obalja je, isto kao i Gavrilova majka Marija Mičić, to je bas malo selo, bilo i tada, a i danas je (po guglu) logicna pretpostavka je da su bili u bliskom srodstvu. U Bosni je, ne CG. Njega je za vreme prvog svetskog rata kao dete sveštenik spasao i stavio u voz za Beograd. On se nastanio u jednom selu u okolini Beograda i tu proveo svoj život.

  7. J

    Marku, pre ce biti da je Gavrilova majka Mićić (ranije su se prezivali Bilbija) a ne Mičić, kao sto je voće , povrće a ne voče i povrče.

  8. Marko

    Znam devojačko prezime svoje babe, a to je Mičić sa Č. I znam da je njen otac iz Malog Obalja. Možeš lako pronaći na internentu iz milion izvora da se tako prezivala i Gavrilova majka. evo jedan link http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/reportaze/aktuelno.293.html:554962-Gavrilovi-preci-su-bili-Jovicevici

  9. Milutin

    Gavrilova majka Marija “Nana” Mičić je iz sela Mali Obljaj u okolini Bosanskog Grahova, iz ugledne porodice MiČić. Svi su je znali po nadimku – Nana. “J” Ne lupetaj gluposti ukoliko nisi siguran u to što pričaš. Provozaj se do Obljaja i reci Mičićima tamo da se Gavrilova majka nije tako prezivala, da je ona, kao da su i oni sami, Mićići u stvari. Jedan ugledan član te porodice (koji je bio i prvi povratnik u razoreno Grahovo) je na žalost, skoro preminuo . To je malo mesto (bilo nekad čak i manje), nema tu puno porodica.