Ćoćići – Sasi među Srbima?

Piše: Siniša Jerković

Uvod

U našoj istoriografiji dosta je pisano o srpskom srednjem vijeku, o Nemanjićima i o zlatnom dobu srpske istorije. Pisano je dosta i o privrednom usponu države Stefana Nemanje i njegovih potomaka, o rudarstvu i trgovini. Nezaobilazni akteri u toj priči o sjaju srpskog srednjovjekovlja jesu i njemački rudari, u našim izvorima poznatiji kao Sasi. Od samog svog dolaska u Srbiju u 13. vijeku, pa sve do utapanja i gubljenja identiteta u slovenskom okruženju u 15. i 16. vijeku, ovi doseljenici ostavili su trajan trag u istoriji srpskog naroda, trag koji se naizgled gubi, ali koji danas, zahvaljujući genetici, ponovo izbija na površinu i daje odgovor na pitanje: Gdje su nestali Sasi? Ovaj kratki tekst pokušaće, na primjeru jedne porodice, Ćoćića iz Aleksandrovačke župe u Srbiji, da odgovori na ovo pitanje.

O Sasima rudarima

Odmah na početku, bitno je naglasiti da je termin „Sas“ za srednjovjekovne rudare u samom svom nastanku pogrešan, ako ga shvatimo u smislu etničke poveznice sa germanskim narodom Saksonaca ili Sasa. Naime, Njemci koji su kao rudari u 12. i 13. vijeku naselili ugarsko kraljevstvo nisu dolazili iz oblasti etničkih Saksonaca, već iz drugih dijelova Njemačke. Ugarska dvorska kancelarija će taj naziv, na osnovu prethodno doseljenih vojnika Saksonaca, vremenom prenijeti na sve njemačke doseljenike, a i sami ti doseljenici će prihvatiti to ime kao svoje. Područje sa kojeg su se naselili Sasi rudari u Transilvaniji i drugim dijelovima Ugarske otkriva pored ostalog i njihov jezik koji pripada srednjonjemačkim, frankonskim dijalektima. Dakle, Sasi su se doseljavali, mahom, iz graničnog područja današnjih država Njemačke, Francuske i Luksemburga ili istorijskih oblasti Rajnskog Palatinata, Alzasa, Lorena i Sarske oblasti. Zabilježeno je da je u 12. i 13. vijeku bilo nekoliko seoba u više različitih oblasti ugarskog kraljevstva. Prvo je naseljena transilvanijska oblast Sedmograđa ili Siebenburga na poziv ugarskog kralja Geze II, zatim oblast Nosnerland na sjeveru Transilvanije, a 1211, na poziv mađarskog kralja Andrije, naseljeni su vitezovi Tevtonci u pokrajini Burzenland. Vitezovi će kasnije odseliti u Prusku ostavljajući za sobom njemačko stanovništvo i u tom dijelu današnje Rumunije. Zbog ovog prisustva Tevtonaca među njemačkim stanovništvom u Transilvaniji, u našim izvorima, pogotovo primorskim i dubrovačkim, srednjevjekovni Sasi se često nazivaju i Tedeskijima i Tevtonicima. Istovremeno sa naseljavanjem Transilvanije, desilo se naseljavanje Sasima i nekoliko lokacija na tlu današnje Slovačke, prije svega u Spiškoj oblasti. Sasi iz ovog regiona neodvojiv su dio opšteg kretanja njemačkih rudara na područje istočne Evrope, a interesantni su zbog činjenice da su neki srpski istraživači smatrali da su upravo iz spiškog kraja u Slovačkoj došli rudari na područje srednjevjekovne Srbije i Bosne (to stanovište je zastupao Konstantin Jiriček, a i neki savremeni rumunski istoričari, prim.aut).

Saski rudari su u ugarskom kraljevstvu, pored Sekelja i ugarskog plemstva (Unio Trium Nationum), imali povlašteni status kao i unutrašnju autonomiju darovanu od vladara. Ovakvo stanje će potrajati sve do 18.vijeka kada će austrijski car Josif II ukinuti pomenuta povlastice. Velika većina Sasa će u periodu reformacije prihvatiti luteranstvo i stvoriti svojevrsnu nacionalnu Crkvu.

Transilvanijski Sasi uspjeli su sačuvati svoj identitet i jezik sve do danas, iako im brojnost postojano opada, a perspektive održanja u današnjoj Rumuniji dosta su pesimistične, prije svega zbog iseljavanja u Njemačku.

Transilvanijski Sasi ispred crkve-tvrđave

Sasi u srednjevjekovnoj Srbiji

Ne postoji sačuvan dokument koji bi jasno ukazao na mjesto i vrijeme odakle su doselili Sasi rudari na prostore današnje Srbije. U nauci preovladava mišljenje da je povod dolasku Sasa u Srbiju bila mongolska invazija 1241. kada su mnogi gradovi u Ugarskoj uništeni, a stanovništvo raseljeno. Prvi pomen Sasa pod tim imenom na prostoru srpskih zemalja je u povelji kralja Uroša I Dubrovčanima 1254, kada su Sasi pomenuti u vezi sa rudnikom Brskovo, u današnjoj Crnoj Gori (Milenko Filipović„Baština srednjevjekovnih rudara Sasa u južnoslovenskim zemljama“, Godišnjak ANUBIH knjiga 29, Sarajevo 2000. str.5).

Od tada pa nadalje pomeni Sasa su sve češći, a rudarska aktivnost u srednjovjekovnoj Srbiji postala je dominantna privredna grana u kojoj upravo Sasi, sa svojim posebnim rudarskim pravima imaju glavnu ulogu. Pored Srbije, Sasi naseljavaju i rudnička mjesta Bosne, Makedonije i Bugarske, napravivši čitavu mrežu svojih naselja na Balkanu. Bili su veoma pokretljivo stanovništvo čije su se seobe vezivale za pojavu novih rudnika i zamiranje starih. Sasi su imali sopstveni sud za rješavanje međusobnih sporova, pravo na eksploataciju rudnika i ostale ekonomske povlastice. Od samih početaka, oni će biti dominantno gradsko stanovništvo sredovjekovne Srbije, pored trgovaca iz Primorja, mahom Dubrovčana, sa kojima će i zbog zajedničke, katoličke vjere, od početka ulaziti u najtješnje veze. Iako je prvi sloj doseljenih Sasa bio etnički, manje više, čist, dakle njemački i po jeziku i kulturi, već u narednom vijeku, širenjem kontakata sa katolicima iz Primorja, Sasi će polako gubiti svoj etnički identitet i utopiti se u opštu masu slavenofonog gradskog katoličkog stanovništva Srbije. Završna faza etničkog stapanja Sasa desiće se u godinama turske vladavine, kada će mnogi od njih, usljed nepostojanja jače katoličke crkvene organizacije na osvojenim teritorijama , prelaziti na pravoslavlje ili islam i vremenom se u potpunosti posrbljavati (vjerovatno je Veliki bečki rat 1683. i turska odmazda nakon toga uništila zadnje tragove katoličkih enklava u Srbiji, prim.aut). Kao trag njihovog njemačkog porijekla, ostaće mnogi tehnički termini vezani za rudarstvo koji su i danas u upotrebi u srpskom jeziku: šihta, ceh, šurf, hutman i sl, ali i brojni toponimi Sasina, Sase, Šaška rijeka, Šašare, Šaševo, Štavna, Šljaknja, Šljaknište i sl. (Filipović, 2000.).

 Srednjovjekovni rudar-vitraž

Sasi na širem području Kopaonika

Rudarska aktivnost na širem području Kopaonika bila je jedna od najintenzivnijih u čitavoj srpskoj državi pa se danas i cijela ta oblast naziva Kopaonička rudna oblast. Nema sumnje da su ovakvu intenzivnu aktivnost otpočeli upravo Sasi već krajem 13.vijeka. Pominju se na području Kopaonika sljedeći veći rudnici i rudarski trgovi sa saskim naseobinama i katoličkim parohijama:

Belasica(1423), Belo Brdo (1438), Kovači(1420), Zaplanina (početak 15.vijeka), Koporić (1346), Livađe (1405), Ostraće (1346), Plana (1346), Trepča-Stari trg (1303)

Uglavnom se kopalo srebro, olovo,bakar i željezna ruda. Uz neke od ovih rudnika nalazile su se i kovnice novca. Svako od ovih mjesta bilo je pored Sasa naseljeno i katoličkim trgovcima Dubrovčanima koji su bili organizovani u kolonije, a informacije o ovim mjestima i katoličkim crkvama u njima, pominju se i u nekoliko papskih pisama. Zamiranje rudarske aktivnosti nije se desilo odjednom nakon pada srpske Despotovine. Mnogi rudnici su nastavili da rade i poslije turskog osvajanja, ali je njihova aktivnost postepeno zamirala. Većina ih se ugasila već krajem 16.vijeka, početkom 17.vijeka, a sa njima i održanje katoličkih zajednica u ovom dijelu Srbije. Nema sumnje da je veliki dio tih katolika Srbije prešao na pravoslavlje i utopio su Srbe, naročito poslije perioda Velike Seobe 1689. Pomeni specifične grupe stanovnika pod imenom Kulize baš u tom dijelu Srbije, trag je ovih potomaka primorskih trgovaca i saskih rudara. Okolni srpski narod, koji je prema njima gajio podozrenje i nepovjerljivost, najviše zbog drugačije vjere, pripisivao im je mnoge negativne osobine, u prvom redu, izdaju i pritvornost. Veoma rano počeo je da ih povezuje sa izdajom na Kosovu i tobožnju rodbinsku vezu sa Vukom Brankovićem (Radoslav LJ. Pavlović „Kulize (poreklo i starina)“Glasnik etnografskog instituta SANU, 1-2, Beograd 1952, str. 9-34).

Ako bismo racionalizovali ova narodna vjerovanja, mogli bismo zaključiti da su ove katoličke kolonije u prvim godinama turske vladavine, vjerovatno izbjegavale da se otvorenije svrstavaju protiv Turaka. Nema sumnje da su i Turci nastojali da zadrže, trgovini, zanatima i rudarstvu vješte podanike i da su katolicima rudarima veoma rano davali povlašten status u odnosu na okolno stanovništvo, slično kako su to ranije činili srpski vladari. Rudarska aktivnost koja se nastavila i u prvom vijeku turske vladavine u pomenutim rudnicima, dokaz je upravo toga. Ne čudi stoga podozrenje okolnog, pravoslavnog, srpskog stanovništava, koje je već tada moralo iskusiti gorak ukus svog novog položaja turske raje, služeći nevjerničkog gospodara. Ovo nepovjerenje pravoslavnih prema katolicima nastaviće se i kasnije kada ti katolici prihvate pravoslavlje (a to se vjerovatno dešavalo u 16. i 17. vijeku) i za pravoslavne će oni i dalje ostati mrske„kulize“ od plemena Vuka Brankovića. Iako su potomci ovih katolika slavili i druge slave, jasan znak raspoznavanja postaće njihova najčešća slava Mratindan, dan kada pravoslavni slave sv. kralja Stefana Dečanskog i sv. Minu, a katolici sv. Martina biskupa Tura. Do danas, uspjele su se u veoma malom broju održati neke katoličke enklave ovih trgovaca i rudara, kao što su Janjevo u okolini srednjevjekovnog rudnika Novog Brda i Letnica u okolini Skoplja. Takođe, na području srednje Bosne gdje su Sasi takođe bili nastanjeni i rudarska aktivnost bila razvijena, zahvaljujući aktivnoj djelatnosti franjevaca i fermanskoj zaštiti od strane sultana, potomci istih Sasa, iako poslovenjeni, uspjeli su vjeru i neke specifičnosti narodnog života očuvati do danas.

Sasi su, svojim dolaskom, svakako i fizičkim izgledom odudarali od domicilnog stanovništva. U kraju Njemačke iz kog su doseljavali, nordijski rasni tip, kog su karakterisali svjetao ten, nerijetko i pirgavost, kao i plava ili riđa kosa, svjetle oči, bio je dominantan. Čini se da su u krajevima gdje je Sasa bilo u većem broju, nemali dio tih rasnih osobina sačuvan do danas. I sam sam svjedok velikog procenta pojedinaca izrazito svjetlog tena i plave kose baš u regionu Ibra i Kopaonika. Slično je i sa katolicima u srednjoj Bosni. Zapravo, gdje god je u srednjem vijeku bilo rudnika bilo je i prisutnosti nordijskog rasnog tipa. Evo kako o tome piše Milenko Filipović:

„I na Kopaoniku u Srbiji, gde su inače vrlo brojni materijalni tragovi starog rudarstva i česte uspomene na saske rudare u toponomastici i rudarskoj terminologiji , video sam, osobito među ženskima, lica gotovo čisto nordijskog tipa: visok rast, duguljasto lice, riđa kosa, ružičasta put.“ (M. Filipović,2000, str.12)

Možemo zaključiti da su se doseljenim njemačkim rudarima, nazvanim Sasima, dešavali sljedeći etnički procesi na tlu Srbije, pa samim tim i Kopaoničke oblasti:

Prilikom dolaska u Srbiju u 13. vijeku, doseljeni rudari su bili etnički čisti Njemci katoličke vjere. Kontaktima sa okolnim pravoslavnim, srpskim stanovništvom, ali prije svega sa katoličkim, srpskim trgovcima iz primorja (Dubrovčanima, Kotoranima i dr.) ovi etnički Njemci gube vlastiti jezik i identitet i već do kraja 14. vijeka, a naročito u 15. vijeku u potpunosti se izjednačavaju po jeziku sa srpskim stanovništvom. U sljedećoj fazi, turskim osvajanjem, nepostojanjem jake katoličke crkvene organizacije na tlu Srbije, potomci saskih rudara postaju uglavnom pravoslavni i potpuno se stapaju sa okolnim srpskim stanovništvom. Jedini trag njihovog ranijeg porijekla postaje naziv koji dobijaju od Srba-Kulize i specifična slava- Mratindan, uspomena na proslavljanje sv. Martina, biskupa grada Tura (slična je situacija i sa Miholjdanom, koji je ostatak, takođe katoličkog proslavljanja sv. Mihovila, na dan kad pravoslavni slave potpuno drugog sveca, sv. Kirijaka Otšelnika). Na taj način možemo reći, da su Sasi prvo izgubili svoj originalni etnički i jezički identitet, a zatim i vjerski. Genetska istraživanja, na taj način, postaju jedini put da se ovo davno zaboravljeno porijeklo njemačkih rudara na pravilan način rasvijetli. U tom smislu su genetski rezulatati na y- hromozomu, koje smo dobili za testiranog Ćoćića iz Aleksandrovačke Župe, bili pravo otkriće u cilju pronalska preživjelih potomaka ovog zanimljivog srednjevjekovnog stanovništva srpskih zemalja.

Ćoćići iz Gornjih Vratara

Prije analize genetskih rezultata, važno je reći nešto o porijeklu testiranih Ćoćića iz Gornjih Vratara u Aleksandrovačkoj župi, i to na osnovu podataka koje su ostavili istraživači i saradnici Jovana Cvijića u ediciji Naselja srpskih zemalja.

Ključna studija za odgonetanje porijekla Ćoćića je rad Milisava Lutovca „Župa Aleksandrovačka“ iz 1980. (Milisav V. Lutovac „Župa Aleksandrovačka“ Naselja srpskih zemalja knj.43, SEZ, Beograd 1980.)

U toj studiji, Milisav Lutovac navodi da u selu Gornji Vratari žive sljedeće porodice i o njihovom porijeklu kaže:

„Gošići 22 k, najstariji su doseljenici, prema nekim podacima ranije su se prezivali Petrovići. Ne znaju odakle su došli. Gašići (8.k) predak došao negdje iz južnih krajeva Kosova ili Metohije. Šošići (23. k) sl. Đurđevdan, predak došao pre 180 godina iz Šošića u Kopaoniku. Bio je sluga kod Gašića, a zatim radom i krčenjem šuma stekao veliko imanje.“

Kao što vidimo, u selu Gornje Vratare postoje samo tri prezimena: Gošići, Gašići i Šošići. Gošići i Gašići i danas žive u selu, dok je Lutovac Ćoćiće u Gornjim Vratarima upisao kao Šošiće. Obzirom da je zabilježio da su se Šošići početkom 19. vijeka doselili u Gornje Vratare iz mjesta Šošiće na Kopaoniku biće da je Ćoćićima originalno prezime Šošić. Da je to vjerovatno pokazuje i postojanje još jednih Šošića u nedalekom aleksandrovačkom selu Donjem Stupnju , u kome i danas žive Šošići sa slavom đurđevdan, a porijeklom kao i vratarski Ćoćići iz Šošića na Kopaoniku. Sasvim je jasno da se radi o istoj familiji porijeklom iz sela Šošiće na Kopaoniku. S obzirom da vrijeme doseljavanja Šošića-Ćoćića pada u vrijeme Prvog Srpskog ustanka, nije isključeno da su Šošići iskoristili priliku da u opštim kretanjima tog vremena promjene mjesto boravka. Pogotovo što je granica Karađorđeve Srbije išla upravo tim krajem. Zbog čega i kada su Ćoćići promijenili prezime iz Šošić u Ćoćić nije nam poznato, ali se to vjerovatno desilo u skorije vrijeme, jer ih Lutovac u svom radu bilježi kao Šošiće.

Naselje Šošiće danas se nalazi u okviru opštine Brus na obroncima Kopaonika. I sam naziv naselja spada u grupu toponima koji bi mogli da se izvedu iz saskog imena, slično već pomenutim Šašarama, Šaškim potocima i sl. (Bitno je pomenuti i prezime Šaša i Šašić u zapadnim srpskim krajevima koji slave Mratindan i spadaju u grupu porodica za koje se pretpostavlja da takođe vode porijeklo od Sasa). Upravo je to kraj u kom su brojni ostaci ne samo srednjevjekovnih rudnika, već i porodica koje se svrstavaju u grupu Kuliza, odnosno potomaka srednjevjekovnog katoličkog stanovništva. Šošićima susjedno selo Štava, zapravo je centar Kuliza-rodova koji slave Mratindan u tom dijelu Srbije, u kojem je i stara crkva sv. Mine (pravoslavna zamjena originalnog sveca sv. Martina). Pored te glavne slave Mratindana, ova grupa porodica najčešće slavi Đurđevdan, a prislužuje Đurđic, što se u potpunosti poklapa i sa krsnom slavom samih Ćoćića.

  Crkva sv. Mine u kopaoničkom selu Štavi,koja je neko vrijeme bila i katolička i pravoslavna

Kopaonički kraj, zajedno sa susjednim Ibrom, je prostor gdje se najviše u srpskim zemljama, očuvalo starosjedilačko stanovništvo iz srednjeg vijeka. Tako Radomir M. Ilić kaže:

„Ako se igde u Srbiji može govoriti o starim porodicama, najpre će ih ovde biti. Tradicije o starinama sačuvane u narodu nesumnjivo svedoče, da će ovde biti više vrlo starih porodica.“ (Radomir M. Ilić „Ibar“ Naselja srpskih zemalja knj.3 , SEZ, Beograd 1905.)

Genetska analiza

Genetska analiza Ćoćića, iako urađena na samo 17 y- str markera, pokazala je nedvosmislenu pripadnost haplogrupi I2- M223 i još uže, specifičnoj podgrupi I2- P78. Haplogrupa I2- P78 najviše frekvencije dostiže u područjima centralne i sjeverozapadne Njemačke. Pripadnost haplotipa Ćoćića haplogrupi I2- M223 je utvrđena pomoću Whit Athey’s Haplogroup Predictor (http://www.hprg.com/hapest5/hapest5a/hapest5.htm) sa sigurnošću od 100%. Daljom analizom, traženjem istih ili sličnih haplotipa među dosad testiranom populacijom, utvrđeno je da se Ćoćiću najbliži haplotipi nalaze u okviru podgrupe I2-P78. Analizom podataka u javnoj bazi testiranih y search (http://www.ysearch.org/) pronašli smo i haplotipove koji su najbliži Ćoćiću tj. koji se na 16 zajedničkih testiranih markera razlikuju u maksimalno tri markera u odnosu na Ćoćićev.

Radi se prije svega o nekolicini Njemaca ili ljudi njemačkog porijekla.

Tabela sa genetskim rezultatima Ćoćića i njemu najbližih genetskih haplotipova:

Kao što se vidi iz tabele, svi posmatrani haplotipovi geografski su ograničeni na jednu specifičnu oblast Njemačke, Rajnsku oblast, tačnije graničnu zonu između današnjih država Njemačke, Francuske i Luksemburga. Isto tako, primjetno je da su i svi haplotipovi iz Rajnske oblasti međusobno bliži jedan drugom nego što je svaki ponaosob u odnosu na Ćoćićev. Takva situacija je razumljiva sa obzirom na pretpostavljenu udaljenost do zajedničkog pretka za Ćoćića i njemačke haplotipove. S obzirom na mali broj upoređenih markera(16) teško je dati kredibilnu procjenu vremena kada je živio najbliži zajednički predak TMRCA (TMRCA – proračun do vremena kada je živio najskoriji zajednički predak za posmatrane haplotipove, zasniva se na zakonu vjerovatnoće i stepena mutacija na pojedinim markerima, prim.aut) za Ćoćića i posmatrane haplotipove iz Rajnske oblasti, ali kao sasvim realna mogućnost ostaje da je to moglo biti prije doseljavanja njemačkih rudara na prostore Istočne Evrope.

Lokacije porijekla haplotipova bliskim Ćoćićevim (karta gore)

i područje rasprostiranja mozel-frankonskih dijalekata u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji i Luksemburgu kojim i danas govore potomci Transilvanijskih Sasa (karta dole)

Kao što se vidi iz gornjih karata, lokacije genetskih poklapanja podudaraju se sa zonom frankonskih dijalekta koje i danas govore Sasi u Transilvaniji, odakle su se doselili i srpski sasi rudari.

Po svim dosadašnjima analizama genetskog porijekla među Srbima (http://www.poreklo.rs/2012/09/23/istraživanje-genetska-slika-srba/) I2-M223 nije prelazila 2% testiranog stanovništva, tako da sa velikom sigurnošću možemo reći da ova haplogrupa nije tipična za stanovništvo Srbije i da ukazuje na moguće inostrano porijeklo. Veliko je pitanje koliko je ova haplogrupa bila prisutna i među samim saskim rudarima, jer neka istraživanja vršena u Transilvaniji pokazuju da je kod tamošnjih Saksonaca najzastupljenija haplogrupa R1b. Ovo ne čudi, jer haplogrupa I2-M223 čak i u mjestima svoje najveće prisutnosti u Njemačkoj ne prelazi 10%, tj. spada u generalno slabije rasprostranjene haplogrupe. Uprkos malobrojnosti, ona jasno pokazuje moguće tragove starog porijekla njenih pripadnika. Daljim porijeklom, kao uostalom sva haplogrupa I, i I2-M223 predstavlja najstarije, paleolitske stanovnike Evrope poznatije pod imenom Kromanjonaca.

 Prisutnost haplogrupe I2-M223 u Evropi

Zaključak

Možemo da kažemo sljedeće:

1. Sasi rudari, porijeklom iz Njemačke Rajnske oblasti naselili su u srednjem vijeku Srbiju

2. Prisutnost Sasa na području Kopaoničke rudne oblasti je istorijski potvrđena i dokumentovana činjenica

3. Prostor Kopaonika je zadržao visok procenat starog, srednjevjekovnog stanovništva

4. Ćoćići iz Aleksandrovačke župe porijeklom su iz mjesta Šošiće na Kopaoniku

5. Genetska analiza Ćoćića pokazala je pripadnost haplogrupi I2-M223 P78 koja nije tipična za Srbe, ali je veoma karakteristična za područje sjeverozapadne Njemačke

6. Genetski najbliža podudaranja testirani Ćoćić ima sa pojedincima iz Njemačke Rajnske oblasti odakle su doselili Sasi na područje Balkana u Srednjem Vijeku

Nakon svega navedenog da li možemo odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu teksta- Da li su Ćoćići Sasi među Srbima? Sa velikom vjerovatnoćom možemo odgovoriti potvrdno. Testiranje Ćoćića na većem broju markera, kao i testiranje većeg broja porodica Kopaoničke rudne oblasti svakako bi ovu mogućnost podiglo na viši stepen. Potomci Sasa sasvim sigurno nose i neke druge haplogrupe, i samo uporednom analizom istorijskih, etnografskih, lingvističkih i genetskih podataka možemo doći do pravilnih odgovora.

Zato bi od velike pomoći bilo šire istraživanje koje bi genetski istražilo ne samo tzv. Kulize u Srbiji, već i katoličko stanovništvo rudarskih centara u Bosni (Vareš, Kakanj, Kreševo, Olovo), slično stanovništvo u Makedoniji i Bugarskoj, Transilvanijske Sase kao i njemačko stanovništvo Rajnske oblasti. Na osnovu tog istraživanja bi mogli da se izvuku ubjedljiviji i validniji zaključci o porijeklu njemačkih rudara srednjeg vijeka i preživjelim elementima u nacijama domaćinima.

Kako god, ova kratka analiza može da bude prvi korak u pronalaženju odgovora na pitanje: gdje su nestali Sasi? Oni bi i danas mogli da budu među nama. Možda i ne govore njemački i ne znaju ništa o rudarstvu i krste se sa tri prsta, ali ako jezik i kultura umiru, geni ostaju vječno da žive i pokazuju škrt, ali dubok trag svjetlosti u daleku istoriju ovog naroda baš kao nekad njihov fenjer u rudarskim jamama Kopaonika.

AUTOR: Saradnik portala Poreklo Siniša Jerković (inicijator i glavni urednik Srpskog DNK projekta)

LITERATURA:

Milenko Filipović „Baština srednjevjekovnih rudara Sasa u južnoslovenskim zemljama“, Godišnjak ANUBIH knjiga 29, Sarajevo 2000.

Radoslav LJ. Pavlović „Kulize (poreklo i starina)“Glasnik etnografskog instituta SANU, 1-2, Beograd 1952.

Dušan Mrkobrad „Srpsko rudarstvo u privredi Kosova i Metohije-srednji vek“, SANU, Srbi na Kosovu i Metohiji, 2005.

Milisav V. Lutovac „Župa Aleksandrovačka“ Naselja srpskih zemalja knj.43, SEZ, Beograd 1980.

Radomir M. Ilić „Ibar“ Naselja srpskih zemalja knj.3 , SEZ, Beograd 1905.

http://www.ysearch.org/