Poreklo plemena Rovčana

1. jul 2013.

komentara: 43

Portal Poreklo objavljuje (unekoliko skraćenu) studiju Mirka Barjaktarovića “Rovca”. Ova etnološka monografija objavljena je u izdanju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti 1984. godine.

 

OBRAĐENA SLEDEĆA PREZIMENA: Bogavac, Bošković, Bukilić, Bulatović, Veljović, Vlahović, Vojinić, Vuković, Vukotić, Gojaković, Dmitrić, Došljak, Drašković, Durović, Đorđević, Đurđić, Đurović Žižić, Ilinčić, Janjušević, Janketić, Janković, Jovović, Jošanović, Jukić, Juković, Kljajić, Kalić, Katić, Kovijanić, Lakićević, Marić, Markišić, Marković, Martinović, Macura, Merdović, Mijailović, Miletić, Milićević, Mirković, Mrvošević, Murović, Nicović, Novaković, Otašević, Pavićević, Peravić, Perišić, Perovanović, Perović, Petričić, Pižurica, Pođanin, Popović, Puletić, Radmanović, Radović, Radulović, Raičević, Rovčanin, Rončević, Savić, Selić, Sinđić, Srezojević, Stjelović, Todić, Tomašević, Tošković, Tripković, Ćetković, Ugrenović, Hodžić, Čigoman, Džudović, Šćepanović

Mapa crnogorskih plemena

Poreklo imena Rovca

Stara slavenska reč “rov” značila je pre svega zarez, udubljenje. Ova reč je takvo značenje i do danas zadržala. Otuda i naziv rovaš ili raboš za podsetnik od komadića drveta po kojemu se usečenim ‘zarezima i reckama 0beležavaju određene brojke, a ponekad i druge vrednosti. Prema ovakvom značenju (stare) reči rov jasno je od kuda takvo ime kraju kao što su Rovca, kraju koji je svojom površinom, odnosno izgledom, kao nareckan, isečen, sa urezima.

I narodno objašnjenje ovoga imena podudara se sa takvim stručnim tumačenjem. Naime, predanje kazuje kako je Gojak, rodonačelnik najvećeg broja Rovčana, učinivši ubistvo u Nikšićkoj Župi, pobegao na istok, u pravcu reke Morače. Tražili ga srodnici, i, kada ga nisu pronašli rekli su, posle povratka, svojima u zavičaju da kraj, koji su oni u potrazi za Gojakom obišli i videli, „beše sav u dubodolinama i rovinama“.

Za ime sela Rovine u Cucama, u Staroj Crnoj Gori, Erdeljanović kaže da je očevidno da je ono došlo „po zemljišnim osobinama ovoga sela“. I selo Rovca, u Gornjem Polimlju, svakako je takvo ime dobilo po svom istinski rovovskom izgledu. Rovinj, u Istri, pominje se kao mesto na „klisurastom otoku“. Kakve izgledaju Rovine u Vlaškoj, gde su, prema predanju, poginuli Marko Kraljević i Konstantin Dejanović, ne znamo, sem da se to mesto nalazi pored reke.

U narodu se, inače, čuje samo oblik Rovca (množina od ROVCE a ne od ROVCI: ta Rovca, idem u Rovca, preko Rovaca, živim u Rovcima) mada se u pisanim podacima, pa i kod pojedinih oavremenih autora, valjda po analogiji imena Drobnjaci, Pješivci i sl. sretne i oblgak Rovci.

Granice

Ako pođemo od geografski najnižeg dela, to jest od same reke Morače, grublja granica Rovaca (najpre prema Piperima i Bjelopavlićima, a dalje i prema drugima), išla bi, nedaleko od mesta Kupine, pored Morače, sa oko 170 m. nadmorske visine, preko Javorka, Mičin Dola, Smonika, Maganika, Kurozeba i Rogođeda (svi pomenuti objekti su teritorijalno rovački) do piperske Lukavice. Sa Lukavice, pored Lukavičkog (ili Kapetanovog) jezera, ona se upravlja severno od mesta Radojeva Prodo, u omeru Utlice i Doli (i ovi objekti su rovački). Odavde prema Gornjoj i Donjoj Morači, skoro pravom linijom, granzica ide na jugoistok, preko Lukanjeg Čela, da izađe na rečicu Ibrišticu, nedaleko od Trešnjice, zaseoka Cerovice. Dalje se spušta ovom rečicom do njevoga ušća da tu preseče Moraču, kao i gornji tok njene leve pritoke Sjevernice, obuhvatajući tako i Sretešku Goru (jedino rovačko selo s leve strane Morače) da bi, opet, južno od toga sela, kod utoka Sjevernice, ponovo izašli ia Moraču. Odatle na jug sasvim preciznu granicu Rovaca čini reka Morača sa poznatim kanjonom Platije, sve do mesta Kupine, odakle je i otpočela međašna linija prema Piperima.

Rovčani ističu da su nekada imali i više planina, pa su im od jačih i brojnijih suseda, naročito Pipera i Bjelopavlića, preotete. Snažni Piperi su navaljivali, sem što su im oteli najveći deo Lukavice, i na neke druge rovačke planine, na primer Utlicu. Oko ove je, kao i oko Brnjika i Vojinovca, bilo suđenja u vreme knjaza Danila i u Velikom sudu na Cetinju, koji je rešio da Piperi tamo mogu da napasaju stoku, ali ne i katune leti da prave, a da u rovačkom Trebiješu Piperi puštaju stoku samo pošto Rovčani pokose livade. Sada u Utlici i Brnjiku Piperi nemaju ni ta prava. U turskom defteru (popisu) iz 1477, u kojem su popisana i Rovca, kao njihove planine pominju se Štitovo, Ponikvica i Vukotica, koje su vremenom takođe Rovčanima otete. Lukavicu i Štitovo najvećim delom su im oteli Piperi, dok su Ponikvicu zadržali Bjelopavlići. Piperi su, inače, nekada imali planine u Komovima, pa, kada su ih odatle Kuči proterali, oni su se onda usmerili na rovačko Štitovo i Lukavicu. Rovčani tvrde da su bez nekih planina ostali na taj iačin što su susedima „dugovali krvi“, za koje su, prilikom umira, morali zemljom da plate. Pripoveda se da je toga bilo i u vreme vladike Rada. U pomenutom defteru današnje rovačko selo Liješnje i Ibrija (sada je to zaselak rovačkog sela Cerovice) navode se kao sela Donje Morače. Danas se u selu Cerovici, u zaseoku Ibrija, jedno mjesto zove Selište.

Praistorija, srednji vek, turski period

Ni dalju niti bližu istoriju Rovaca ne samo da ne možemo već i ne smemo odvojeno da posmatramo od susednih krajeva i oblasti.

a) Arheolozi tvrde da je praistorija Crne Gore vezana za Mediteran, a možda i za Afriku i prednju Aziju. Preko arheoloških nalaza, nešto bolje znamo vreme Ilira i njihovih plemena: Labeata, Dokleata, Autarijata, a verovatno i njihova saveza pod imenom Ardieji. Uopšteno uzeto, Ardieji su živeli u planinskim masivima Crne Gore, pa prema rimskom pridevu aduus (visok, strm) njihovo ime trebalo bi da znači gorštaci (nema li potonji naziv Crnogorska Brda i ime Brđani neke veze sa time?). Oko Skadarskog jezera bili su nastanjeni Labeati. U njihovoj zemlji nalazili su se Skadar i Medun. Po njima se i jezero nazivalo Lakus Labeatis (ili je plemensko ime došlo po imenu jezera?). Uz reku Zetu oni su se protezali i dalje od Nikšića. Rimski spisatelj Plinije hvalio je dokleatski sir (kazeus dokleas). Po gradu Duklji, koji je bio razvijen naročito u rimsko vreme, nazvana je Dukljom potonja Zeta, kasnije Crna Gora. Po Budimiru, i naziv Blato (za Skadarsko, kao i za Plavsko jezero) kao i arbanašto blate (balte) treba da je ilirskog porekla. Od Ilira, odnosno njihovog plemena ostali su u bližem susedstvu Rovaca nazivi Piva, Zeta, Medun, Perast, Kotor, Duklja, Tara (ili su, možda, ilirski Autarijati dobili ime po reci koja je pre njih nosila takvo ime?).

Imena pak Morače i njene pritoke Ibrištice verovatno su starija i od Ilira i njihova prisustva u našim krajevima. Tako, poznato je da su u Španiji, pre nailaska prvih indoevropljana (Kelta), živeli Iberi, čiji su potomci današnji Baski. Tamo postoji  i reka starog imena Ebros. U baskijskom, tom prastarom jeziku, se inače za dolinu i reke kaže ibai, iba/r/. Ovo spominjemo zbog toga što je ime rovačke rečice Ibrištice iste osnove, pa svakako i istog porekla. Skok misli da je i ime Bojane, svojim završetkom, predindoevropskog porekla, a Županić da su toga porekla: Ibar, Marica, Morava, Bosna. Zato i smemo da tvrdimo da je ime Ibrištica, kao i ime reke Ibar u Srbiji, ostalo od prastanovnika naših krajeva, od predindoevropljana. Ovo bi išlo u prilog tvrđenju arheologa da je nastariji način života u Crnoj Gori stajao u vezi sa Mediteranom. Ali i izneseni zaključak arheologa išao bi u prilog našem tvrđenju. Šuflaj misli da je u arbanaška reč mal za brdo, kao i nazivi ljopa za kravu, ber za ovcu i maz za ždrebe, te brojenje po dvadeseticama (dva puta dvadeset četvrdeset, tri puta dvadeset šezdeset) takođe predindoevropskog porekla. O takvo poreklu arbanaške reči mal i ostacima od dvadesetinčnog sistema brojanja i Oštir je tako mislio. Uostalom, ovamo je svagda bilo uslova za stočarenje, kao i za određene ratarske kulture.

Rovca su, sem toga, u prošlosti bila sklonjen i od iole značajnijih puteva udaljen kraj, pa su i zato mogla da ostanu po strani i izolovana. Zato je i logično pretpostaviti da je osvamo odavna bilo ljudi gde su mogli mirnije da žive. U rovačkom selu Liješnju očuvano je nekoliko ovećih kamenih gomila. Mogli bismo kao sigurno da pretpostavimo da one potiču od Ilira, mada o njihovu sadržaju za sada ništa ne znamo. Sadržaj gomila u ne mnogo udaljenim Banjanima, i Gotovuši kad Plevalja, koje su raskopavane, istovetan je kao i sadržaj gomila sa Glasinca i iz severne Arbanije, a što znači da su ostale od Ilira. Ni o sadržaju brojnih kamenih gomila u Boki za sada ne znamo. Erdeljanović je mislio da ove tomile po Crnogorskim Brdima potiču od starih Srba. Jedno jako vrelo u Rovcima naziva se Nerini. Za isti takav naziv u Paštrovićima Vukmanović misli da je ilirskog porekla.

Da li je štagod ostalo od Kelta, i to takozvanih jadranskih Kelta iz grupe Senona, koji su, posle napada na Rim, delom oterani u balkanske zemlje, za sada ne znamo. Verovatno je da je u balkanskim zemljama pojam vlah od tada počeo da se upotrebljava, jer je poznato da su Germani Kelte nazivali Vlasima.

Kada su balkanskim zemljama zagospodarili Rimljani, počev od trećeg stoleća stare ere, došlo je delom do romanizacije zatečenog balkanskog stanovništva, posebno Ilira. Ali bilo je i njihovog kulturnog „konzerviranja“. Crna Gora je dobrim delom, a Rovca utoliko pre, već prema svojim geografskim osobenostima, mogla ilirskim grupama dobro da posluži da se i dalje održe. Uostalom zna se da su Rimljani dosta obazrivo nastojali da Ilire što bezbolnije uklope u sistem svoje uprave, poštujući im naprimer zatečeno plemensko uređenje sa lokaliim starešinama, i plemenskim granicama.

b. Posle povlačenja Rimljana i nailaska Slovena u 6. i 7. stoleću i Rovca su mogla da dobiju novog stanovništva. Samo, ovo novo/slovensko/ stanovništvo do zabačenih Rovaca svakako će dopreti nešto kasnije a ne odmah po doseljavanju Slovena u balkanske zemlje. O broju, pak, i uzajamnim odnosima zatečenog, manje ili više romanizovanog, i slovenskog življa u ovom području moglo bi samo da se nagađa. Ti odnosi bili su kao i u drugim i susednim oblastima. Ali, kada se zna da je ime planine Durmitor, koja odavde iije daleko, romanskog porekla i ako imamo na umu predanja u Crnoj Gori i delu Hercegovine o ranijem stanovništvu i etničkim grupama pod imenima: Mataruge, Kriči, Španji, Macure i neki drugi kao o „starom svijetu“, koji bi u osnovi si mogli da predstavljaju sloj ili izdanak starosedelačkog balkanskog stanovništva, onda bismo mogli da tvrdimo da je tih starinaca, makar i sasvim malo, bilo i u Rovcima. Kao potvrda za to bila bi nam geografska imena: ‘Macurjama (u s. Trmanju), Macurevine (livade iznad sela Liješnja), Macur-brijeg (deo šume Kunak u s. Ceroiici), kao i stara groblja za koja se u Rovcima tvrdi da potiču od tog ranijeg življa, a koja se i nazivaju “macurskim”. Grobalja sa tažvim imenom ima u Trmanju, Liješnju, Veljem Dubokom, Sreteškoj Gori i na dva mesta u Gornjim Rovcima. Skoro jednoglasna su kazivanja u narodu da su kosti iz tih grobalja, koliko su one kojom prilikom i otkopane, duže i masivnije od kostiju savremenih ljudi (u cerovičkoj planini Doli jedno mesto se naziva Grčki Do. Da li ovaj naziv ide u red ostataka od starog stanovništva, predslovenskog, ili je dat negde kasnije možda i ljudima pravoslavne vere/grčke? Inače, i u Rovcima se čuju kazivanja da su starosedeoci odavde bežali “od krivog/zapadnog vetra i krstate trave/paprati).

Na osnovi, pak, naziva za glavne geografske objekte u Rovcima (Mrtvica, Kamenik, Siljevica, Rogođed…) kao i samog imena Rovaca, koji su slovensnog porekla, moglo bi se pretpostaviti da tih starosedelaca ovamo i nije bilo mnogo te da je njihovo slaveniziranje rano završeno. (Ili su se grupe starosedelačnog življa javljale ovamo samo leti, sa stokom?). Slaviziranje kao da se događalo mirnije, uz određenu međusobnu saradnju i trpeljivost. Ovo kažemo na osnovi toga što je Macur-jama, (snežanica u bezvodnom Trmanju, čije je ime složeno od neslovenskog i slovenskog dela, mogla i zatečenom i novopridošlom stanovništvu leti da bude jedini izvor snega, odnosno vode, i za ljude i za stoku. Pa i ono što vidimo u Liješnju i Veljem Dubokom da se groblja današnjeg stanovništva nalaze neposredno pored starih „macurskih“, govorilo bi ne samo o kontinuitetu života u ovim naseljima, već i o određenoj saradnji i zajedaišgvu ova dva sloja. Dakle, prvi i malobrojni slovenaki doseljenici mogli su u Rovcima uspešno da se naslone na starosedeoce i njihova iskustva u načinu života i snalaženja u ovom kraju. Samo, ponavljamo, ovamo su slovenski doseljenici (mogli da se nasele negde kasnije a ne odmah po doseljavanju iz ranije slovenske postojbine.

Dakle, ovo starije stanovništvo („prvi“ ili „stari svijet“) ne smemo bukvalno shvatiti kao od Slovena zatečeno stanovništvo. Macure, Mataruge, Kriči i drugi ‘bili su samo stanovnici drugačijeg porekla, koji su ovamo dolazili, boravili ili delom i stalno živeli negde u kasnijim stolećima srednjega veka, recimo u 13. i 14. a možda čak i u 15. stoleću. To treba da su bile stočarske grupe, pokretne, verovatno arbanaškog porekla. Delom možda i romanizovane. Njihova imena kao da su data po imenima pojedinih lica. U jednoj povelji iz 14. stoleća, među ostalim licima, pominje se Kričkov sin. I grupno ime Mataruge moglo je doći po ličnom imenu. Uostalom, poznato je da su se katunske grupe stočara obično i nazivale u srednjem veku po svojim starešinama. Sličan će slučaj biti i kasnije kada se plemenske zajednice nazivaju po ličnom imenu svog navodnog pretka. Na osnovi opet onoga što se predanja o Macurima nalaze u Rovcima, Morači, Bratonožićima i Vasojevićima mogli bismo da pretpostavimo da je to nekada, recimo krajem 14. ili početkom 15. stoleća, bila dosta razgranata grupacija izdeljena u više katuna. Ili se ta grupa često kretala, pa je od nje ostalo uspomena na više mesta? U turskom popisu Hercegovine (iz 1477) popisane su vlaške nahije Kričak i Mataruge, ali ne i Macure. Da li oni nisu pomenuti zato što su možda u vreme popisa bili izvan popisne teritorije, pa su recimo u Rovca i Moraču kasnije došli, ili popisom nisu obuhvaćeni zato što su već tada bili asimilovani i nekompaktni za posebno popisivanje?

Još je Rovinski zabeležio (raširena predanja da su se ti starosedeoci (Macure, Španji, Lužani, Bukumire) međusobio svađali, klali i istrebili, dodajući i to da se u Morači i Vasojevićima o Macurama govorilo sa podsmehom. U Rovcima i Morači i sada se čuje uzrečica „poklali se ka Macure”, a što znači do istrebljenja.

Pre tridesetak godina u srednjem delu Trmanjskog polja, prilikom nekih kopanja, naišlo se bilo na temelje neke zgrade i neke starije grobove, u kojima je, (vele, bilo i ostataka keramike. Taj materijal nije sačuvan i o njemu se ništa određenije ne može reći.

U selu Gornjna Rovca, u mestu Grablje, očuvana je stara crkva, posvećena sv. Nikoli. Predanje tvrdi da je ona starija 120 godina od manastira Morače (podignutog 1252 godine). U Petkovićevu Pregledu naših starih crkava ni o ovoj niti o kojoj drugoj crkvi u Roccima nema podataka. Ako bi bilo tačno ovo što kaže narodno predanje onda bi to značilo da je ovde i u 11. i 12. stoleću bilo stalnih naselja. Jer, kamene crkve sigurno nije podizalo stočarsko, nomadsko stanovništvo.

U vreme postojanja Raške i Zete kao srednjovekovnih država teritorija Rovaca uglavnome je pripadala Raškoj. Nemanja je, kako se zna, ujedinio te dve države. Njegov unuk Stefan, Vukanov sin, imao je posede u župi Morača, gde je 1252/3 podigao poznati Manastir Moraču. Raška se inače, i kasnije, sa posebnom brigom odnosila irema Zeti. Svakako i zato da bi preko ove uspešnije održavala veze i odnose sa primorjem. A ti odnosi i veze bili su vidni i dobri. Pored ostaloga to se zapaža i po primorskim uticajima na manastirskim građevinama u Raškoj (crkva sv. Petra i Pavla u Bijelom Polju, manastir sv. Đurđa u Budimlji i Morački Manastir). Poznato je zatim da su, kao savladari raških kraljeva, u Zeti bili prinčevi Stefan Dečanski i mladi Dušan.

U spisu poznatom pod imenom „Letopis popa Dukljaiina”, za koji se dosad mislilo da je nastao u 12. stoleću, dok S. Mijušković tvrdi da on potiče najranije iz 14. stoleća i da ga pre svega valja smatrati kao „literarni“, a ne istorijski spis, pominju se župe iz Podgorja: Onogošt, Piva i Morača, ali ne i Rovca. Doduše, oblast Rovaca ne predstavlja nikakvu geografsku pa nije bila pogodna ni za župsku, odnosno administrativnu jedinicu.

Katoličanstvo, koliko ga je u srednjem veku bilo u Raškoj i Zeti, u Rovcima kao da se nije nikada osetilo. Nije nepoznato da je još kralj Milutin izražavao spremnost za uniju, dok se zna da je i u 17. stoleću neki Pavle Demski, papin izaslanik, dolazio u Manastir Moraču i kaluđere natovarao na uniju, a za šta je trebalo oni da dobiju određene privilegije. Geografska imena Biskupići, zaselak sela Prošćenja, kod Kolašina, i ime sela kod Prijepolja, kao i ime Biskupovine za jedan potes zemlje pored Lima, u Bihoru, svakako podsećaju na ono vreme kada su ovamo biskupi imali posede i uticaja. Za Biskupiće kod Kolašina ovo je i dosta razumljivo nada znamo da su u srednjevekovnom Brskovu katolici (Sasi i Dubrovčani) imali i svoju crkvu.

Koliko je opet Brskovo sa svojim rudarstvom i kolonijom Sasa i Dubrovčana u 13. i 14. stoleću imalo uticaja na Rovca, ukoliko su ona onda bila naseljena, teško je reći. Međutim, istina je da je najkraći put od Risna i Dubrovnika, to jest iz primorja, preko Nikšića, za Brskovo, kao jedan od najpoznatijih trgova srednjvvekovne Srbije, išao baš preko Rovaca. Brskovo je najpre u srednjem veku bila prostrana oblast, župa. Ali, od kada je ovamo, kod današnjeg Mojkovca, u 13. stoleću otvoren rudnik, pod tim imenom će se uglavnom podrazumevati naselje i trg. Trg Brskovo često su posećivali Dubrovčani i Kotorani, a ponekad i Mlečani. Ovamo je donošeno vino i čoja, a odavde odnošeni -srebro, kože, vosak. .Naselje je imalo crkvu, dubrovački konzulat i prvu kovnicu srpokog novca. Šta je bilo sa Sasima i Dubrovčanima posle zamiranja rudarstva, to jest trga i naselja Brskovo od polovine 14. stoleća, možemo samo da pretpostavljamo. Za porodice Varage u Potarju i Fuštiće u Brskovu narodno predanje kaže da su poreklom od Sasa. Njihova neslovenska prezimena kao da to potvrđuju.

Godine 1470. od Bosanskog sandžaka izdvojen je Hercegovački sandžak kao zasebna upravna jedinica. Posle nekoliko godina (1477) nove vlasti su izvršile i popis novoosvojene (do tada „hercegove”) zemlje u kojoj je ubeležena i „nahija Rovca“ sa 51 domaćinstvom. Pre toga ona su možda mogla da budu smatrana kao deo Nikšića (kao kraja). Rovca su i tada, a pre toga još i više, bila po stanovništvu mala. Zato teško da je ovaj kraj gdegde i pre toga pomenut. Sem toga, ona su bila veoma nepristupačna. Zato ovaj pomen i uzimamo kao za sada prvi paznati pisani pomen Rovaca.

Ovaj popis je inače dosta sadržajan. Rovčani su u njemu predstavljeni kao stočari koji imaju zimska i letnja boravišta. A ‘stočari su onda nazivani i popisani kao vlasi. I u dubrovačkim arhivskim podacima, iz toga stoleća, kao i nešto ranije, kada se pominju: Zupci, Banjani, Drobnjaci, Nikšići i neki drugi, po pravilu ih sve računaju i nazivaju vlasima ili, ređe, morlacima. Vlaha od grupe (ili roda) Nikšići bilo je u vreme dolaska Turaka, a možda i pre samog prodora njihova u ove krajeve, naseljenih i u područje stare župe Brskovo, između Kolašina i Bijelog Polja, onamo gde se sada nalazi selo Lipovo, a gde su potom vremenom postali sitni spahije (eškindžije). Đurđev misli da su i Nikči, deo severnaarbanaškog plemena Klimenata, u stvari deo negdašnjih Nikšića. Samo Nikči i Klimenti nisu baš blizu Podgorice. Klimenti opet ističu da su Nikči njihovo bratstvo, kao i Vukli, Selca itd. i da je ovo ime došlo po pretku Nikč-u. Ovo o Nikšićanima pominjemo zbog toga što i Rovčani imaju predanje da je rodonačelnik najvećeg njihovag broja daseljen iz Nikšićke Župe. Zato se oni i sada, po plemenskom načinu mišljenja, smatraju delom ili ogrankom nikšićkog plemena. Na Lukavici, nedaleko od Jezera, pored novijeg “piperskog groblja“, čuva se i „Nišin kiljan“, (belega gde je ovaj njihov zajednički predak, navodno, poginuo od Turaka.

U cetinjskom letopisu (Hrisovulji), pisanom u vreme Ivana Crnojevića, na jednom mestu se pominje utvrđivanje međa između Pipera i Dubočana. Đurđev misli da ovaj podatak može da potiče samo iz „prve vlade“ ‘Ivana Crnojevića, a ne iz 1485 kako se obično i datira taj letopis. „Dubočani” iz ovog letopisa očigledno se odnosi na Rovčane. Danas u Rovcima postoje dva Duboka (Mrtvo, u nižem delu rovačke teritorije, bliže Morači, i Velje na suprotnom zapadnom kraju Rovaca). Pod pretpostavkom da su i onda postojala oba ova iaselja trebalo bi ovde da se radilo o Mrtvom Dubokom čiji se atar geografski dodirivao sa atarom Pipera. Danas pak, na samoj Lukavici planina i katuni Pipera i Veljedubočana se dodiruju.

Po popisu Hercegovačkog vilajeta iz 1477. Rovčani su pripadali drinskom odnosno fočanskom kadiluku. Kasnije, kada su Turci 1482. zauzeli Novi (Herceg-novi) osnovan je, 1485, novski kadiluk kome su od tada pripadali Nikšić, Gornja Morača, Donja Morača, Bjelopavlići i Rovca.

Od tada, to jest od kraja 15. stoleća pa nadalje, Rovčani će početi da se organizuju kao pleme. Na to organizovanje svakako su ih gonili i susedi koji su posezali za njihovim planinama.

Za 16. stoleće nemamo pisanih podataka koji bi nam štogod govorili o Rovcima. Ili barem mi ne znamo za njih. No, to je vreme ne samo stabilizovanja turske vlasti u balkanskim zemljama, već i daljeg snaženja njihove sile i njihovih prodora ka srednjoj Evropi. Po onome što se zna da je rovački knez Vukić Vučetić, 1575. obnavljao Manastir Moraču i njegove freske, moglo bi se verovati da je to bilo za ovaj kraj mirnije i snošljivije vreme. Uostalom, koliko se tada stanovništvo Crne Gore, Brda i Arbanije i bunilo, turske vojske iz Hercegovine ili od severne Arbanije brzo su prodirale da ga umire. Tako su dve bune plemena oko Skadra i Podgorice, 1565. i 1575. i ugušene. Među pobunjenicima protivu nameta pominju se Kuči, Piperi i Bjelopavlići. Turske vlasti su zato tada tražile da se Brđani spuste u ravnine i tamo nasele.

Godine 1597. Bjelopavlići su se opet bunili. Na ustajanju Brđana protivu Turaka tada je radio i Grdan iz nikšićkog kraja. Tražena je pomoć i sa strane: od pape, Španije. Šta su tada radili Rovčani? Svakako ono što i njihovi susedi.

Tako je bilo i prvih godina 17. stoleća (1609, 1617, 1618) kada su Turci zbog otkazivanja danka upućivali vojsku na pobunjena Brda. Među pobunjenima tada su bili i Rovčani. Od turske odmazde tada su loše prošli naročito oni krajevi i plemena kroz koje je turskoj vojsci prolaz bio pogodniji.

Kotoranin Marijan Bolica, opisujući Skadarski sandžak, 1614. napravio je i vrstu popisa ovoga sandžaka. Među onima koji se ne pokoravaju Turcima, on je u tom popisu pomenuo i „selo“ Rovca, sa starešinom Ivanišom Radonjinim, koje je brojilo 50 domova i moglo da da 120 vojnika. Početkom toga stoleća opet su obnavljane freske u Manastiru Morači. Neke od njih se pripisuju 0ndašnjem slikaru Strahinji, iz Budimlje, a druge hilandarskom zografu Georgiju Mitrofanoviću, jednoj od glavnih ličnosti u tadašnjem obnavljanju Manastira Morače. Inače se u to vreme predstavnici brđansnih plemena dogovaraju o saradnji sa Mlecima protivu Turaka, a zna se da su Mleci okoro uvek podržavali Kuče kao buntovnike protivu Turaka. Godine 1654. u Budimlji je održan sastanak crkvenih velikodostojnika na kome je bio određen budimljanski mitropolit Pajsije (isto kao i na sastanku u Manastiru Morači 1648.) da ide u Rim i traži pomoć. Pajsije je tada izdat, uhvaćen i umoren. Turski putopisac Evlija Čelebija, boraveći u Risnu, 1664. piše kako je okolno stanovništvo buntovno i kako su Turci tada priredili pohod da umire i kazne nahije Pivu, Nikšić, Banjane i Drobnjak. Hvali se kako je tada turska vojska zarobila starce i žene i kako je zaplenila stoku. Možda su Rovčani, u svom udaljenom i zabitom kutu, tada ostali pošteđeni? Godine 1688. Kuči su dva puta napadani od Turaka iz severne Arbanije i od Bosne. Njima su i tada priticali u pomoć ostali Brđani, pa i udaljeni Nikšićani i Drobnjaci. Nešto pomoći se tada dobilo, preko Kotora, i od Mletaka. Krajem 17. stoleća (1691) Kuči i Rovčani iomažu Piperima i Bjelopavlićima koje su Turci napadali. U svome izveštaju o mletačkim krajevima, kako su tada nazivani severna Arbanija, Crna Gora, Brda i Hercegovina, iz godine 1692, Nikola Erico, kotorski providur, daje neke podatke i o Rovcima. Piše da Rovca broje 800 stanovnika, od čega 150 vojnika, da imaju 41 konja, 64 komada krupnije i 630 komada sitnije stoke. Ovi podaci, naročito oni koji se odnose na broj stoke, sigurno nisu ni približno tačni. Erico saopštava da su Kuči katoličke, a Piperi i Bjelopavlići pravoslavne vere, te da su Kuči, Piperi i Bjelopavlići ljudstvom i stokom jači od svih pet nahija Crne Gore. I u to vreme Kuči traže pomoć od Mletaka, a za neke pojedince i „zaostale“ plate. Po onome da je manastir Morača kroz 17. stoleće imao oveći broj monaha, (moglo bi se suditi i o njegovom uticaju u određenom pogledu na okolno stanovništvo.

Iz godine 1709. sačuvan je zapis o tome kako su Rovčani ,,odagnali“ ovce kaluđerske. Valjda su to bile ovce Manastira Morače? Godine 1737. i Rovčani su, pod kučkim vojvodom Radonjom Petrovićem, učestvovali u pohodu brđanskih plemena niz Lim, ne bi li se spojili sa austrijskom vojskom koja je tada bila u ratu sa Turskom. Posle potiskivanja austrijske vojske, Turci su se, svakako, svetili Brđanima za ovo savezništvo sa Austrijom. Polovinom 18. stoleća, kada su konačno uvideli da od pomoći Mletaka i oslanjanja na njih nema koristi, crnogorske vladike počeće da se okreću Rusiji za pomoć. Zbog toga će i dalje, a možda i još više, da stradaju i Crnogorci i Brđani. Za to okretanje Rusiji naročite zasluge imalo je držanje vladike Vasilija Petrovića. Od tada će kod Crnogoraca početi da se razvija pravi kult prema toj pravoslavnoj zemlji. ‘Oni će u to vreme lepo da prime i samozvanog Šćepana Malog, koji se kazivao da je ruski car. Od godine 1766, cetinjska mitropolija postaće i samostalna, jer je tada srpska crkva, odnosno Pećka patrijaršija, podvrgnuta vaseljenskoj patrijaršiji u Carigradu. I 1768. Rovčani su pomagali Bjelopavlićima koje su Turci napali.

Godine 1774. Skadarski paša, Mehmed Bušatlija, provalio je u Kuče i „poharao“ ih. Rovčani su tada prihvatili deo izbeglih Kuča (Drekalovića) i držali ih kod sebe. Predanje kaže za „pet godina”. Otuda i od tada u Rovcima nazivi Kučko katunište, Kučke livade, Kučke baštine. Erdeljanović je zabeležio predanje u Kučima da se neki od ovih izbeglica nisu ni vratili iz Rovaca. Da bi se Rovčanima osvetio za ukazanu pomoć Kučima, Mehmedov sin, Mahmud Bušatlija, na prevaru je domamio u Nikšić izvestan broj njihovih predstavnika, 1786, i pogubio ih. Od ovog prihvatanja Kuča od strane Rovaca ova dva plemena postala su izuzetno prisni prijatelji i saradnici iako im se teritorije nigde ne dodiruju. Tako, Rovčani su štitili Kuče i 1856. kada su ovi, u vreme knjaza Danila, „dogonjeni u red“. Pa i u prvom i drugom svetskom ratu, kada god je to trebalo i bilo mogućno, prijateljstvo Kuča i Rovčana isticano je, nastavljano i potvrđivano.

Pri kraju 18. stoleća Rovčani su prihvatili i deo izbeglih Trebješana (u stvari deo plemena Nikšići, nastanjen oko brda ‘Trebjese, nedaleko od samog grada Nikšića), po drugi put „poharanih”, i proteranih od nikšićkih „Turaka“, a koji su ((Trebješani) od 1789. do 1792. kao izbeglice, bili u Bjelopavlićima. Od strane Turaka poharani su 1794. i Kuči i Rovčani. Godine 1796, crnogorska vojska je, uz pomoć Pipera i Bjelopavlića, potukla tursku vojsku na Martinićima i Krusama, posle čega će ova dva brđanska plemena i da se pripoje Crnoj Gori. Po jednom zapisu, Rovčani i Moračani su te godine ratovali sa Turcima na „Lopatama”, ondašnjoj matici plemena Vasojevića. Posle pobede nad Turcima na Martinićima i Krusama vladika Petar I dobija veliki ugled ne samo kao duhovno lice već i kao vojskovođa. I ne samo u Staroj Crnoj Gori. Otada on umiruje zavađena i ujedinjuje rascepkana galemena, uspostavlja zakone i sud: jednom reči stvara temelje države. Od tog vremena će i Rovčani sve više da se okreću Crnoj Gori. Vladika Petar I iz Stanjevića, 1799, piše poslanicu Moračanima i Rovčanima, savetujući ih da žive mirno i složno.

Rovčani inače tvrde da nisu bili Turcima podložni onoliko koliko recimo susedni im Moračani. U prilog ovome i sada pokazuju mesta, granicom prema Donjoj Morači, gde su držali straže. Taj granični prostor zato i nazivaju „Stražnica“.

Ustanak u Srbiji Brđani su svakako dočekali sa radošću. Godine 1809. Moračani i Rovčani su, sa ostalim Brđanima, sreli i dočenali Karađorđa na Suvodolu, nedaleko od Sjenice. Po predanju, tada je morački vojvoda dobio od Karađorđa barjak. I Rovčani imaju predanje da je njihov vojvoda Koća bio na tom dočeku i da je tada njegovom sinovcu, Tošku, Karađorđe takođe dao barjak. Iste godine Skopljak paša udara na Moraču i Rovca s namerom da ih primora na ponovno plaćanje harača, koji su oni bili otkazali još pre petnaestak godina. I, posle otpora, bojeva i novih nevolja, Rovčani i Moračani se i formalno, 1820, dvadeset i četiri godine posle Pipera i Bjelopavlića, priključuju Crnoj Gori. Od tada će, a pod uticajem vlasti sa Cetinja, i u Rovcima lokalna plemenska organizacija početi da se menja i nestaje. Rovca će kasnije biti kapetanija. Sve do ujedinjenja Crne Gore i Srbije 1918. godine.

Iza bitke na Grahovcu (1858) i komisijskog razgraničavanja Turske i Crne Gore, Crna Gora je proširena u pravcu Kolašina na Gornje Lipovo, Rečine i delove Bjelasice. Rovčani će posle toga u tom pravcu stati u većem broju da se iseljavaju iz ovog dotadašnjeg zavičaja. Oslobođenjem Nikšića ((1877) i Kolašina (1878) i Kolašinskih Polja (1886) u oslobođene krajeve, pored drugih Brđana, iseliće se i znatan broj Rovčana. Oslobođenje susednih gradova (Podgorice, Nikšića i Kolašina) inače je imalo veliki i višestruk značaj i za Rovca. Od toga vremena oni će nesmetano moći da sa svojim proizvodima idu na tamošnje pazare, pojedinci da odlaze u škole i da se uopšte slobodnije i življe kreću.

Dodajmo ovde i sledeće. Prvo, kada su Turci brižljivije prišli obnavljanju nikšićkoga grada, a od 17. stoleća kada su počeli da podižu i novo utvrđenje u Kolašinu (kao oblasti), ta dva naselja postaće poznata utočišta poturčenjaka, ozlojeđenih osvetnika i ubica. Zato su Nikšić i Kolašin (kao naselja) sve do oslobođenja ovih mesta, kod okolnog stanovništva bili na zlu glasu. A Rovčani su se nekako, iako udaljeni, nalazili između ovih „tvrdih“ i „ljutih“ gradova i „krajina”. Drugo, odmetanje Skadarskih i hercegovačkih vezira od centralne vlasti u Carigradu, u prošlom stoleću, izazvalo je kod Crnogoraca i Brđana ne samo nedoumice, već im je to sigurno donosilo i novih teškoća.

Postavlja se ovde i pitanje zašto se Kuči često pominju i ističu kao neka vrsta rukovodećeg plemena među Brđanima, uz koje su se, opet, ako ne uvek a ono veoma često, javljali i Rovčani? Pre svega, Kuči su svojim brojem bili značajnija, ako ne i najveća grupa (pleme). Drugo, oni su se nalazili između severne Arbanije, važnog sedišta turskih vojnih snaga, s jedne, i za Turke često nemirne Crne Gore, s druge strane. Treće, svojim unutrašnjim sastavom ovo pleme činili su Srbi i Arbanasi, a njegovi pripadnici su ispovedali tri veroiopovesti (najviše je pravoslavnih, manje katolika a najmanje muslimana). Zato ‘su na „istovernu” braću iz ovoga plemena mogli da računaju, i računali su, ne samo Crnogorci već i Mlečani i Turci. Njih Turci često hoće da pokrenu na Crnogorce (što im ponekad delom i uspeva), a Crnogorci i Mlečani opet na Kuče svagda računaju protivu Turaka. Kuči su, dakle, rastrzani između spoljnih sila i svojih domaćih (plemenskih) interesa. Zbog svega toga je njihova novija istorija bila izuzetno složena i teška. Malobrojni Rovčani kao da su sve to razumevali, pa su svagda i želeli da im pomognu. Da su im Kuči bili neposredni suseda, pomeđaši, koji bi možda imali potrebe i za rovačkim planinama, kao što je to bio slučaj sa Piperima i Bjelopavlićima, Rovčani svakako ne bi onako nesebično i bezrezervno podržali Kuče u svakoj prilici.

Kako je i kada “džemat” Rovca počeo da se uobličava u pleme

Pre nego pređemo na to kako je džemat (katun stočara sa povlasticama) otpočeo stvaranje organizovanije zajednice-plemena Rovaca, koja će kao takva postojati sve do početka prošlog stoleća, da ukratko ponovimo dva-tri osnovna podatka o Rovcima.

Godine 1441. Stefan Vukčić (onaj koji se proglasio za hercega i po kome će njegove zemlje da se nazovu Hercegovina) provalio je iz Hercegovine u gornju Zetu i zauzeo krajeve do reke Morače. To znači i Rovca. Severni krajevi Crne Gore do tada su, inače, pripadali Raškoj (Srbiji), ređe Zeti. U župi Morači, graničnoj oblasti Rovcima, polovinom 13. stoleća (1252/3) Nemanjići su podigli poznati manastir Moraču. U 13. i 14. stoleću, od manastira Morače daleko nekoliko časova hoda, razvio se i cvetao rudnik, trg i naselje Brskovo u kome je kovan i prvi srpski novac. Najkraći put od mora za Srbiju, polazeći od Risna i Dubrovnika, išao je preko Nikšića, Manastira Morače i Brskova. Taj put je prolazio preko Rovaca, koja, koliko znamo, nisu nigde u tadašnjim spomenicima i pomenuta. To svakako i zato što su stanovništvom bila mala, zaturena i beznačajna.

Turci su godine 1465. osvojili zemlje hercega Stefana i njegovih sinova. I, u popisu novoosvojenih (do. tada hercegovih) zemalja, iz godine 1477, upisana su i Rovca kao džemat od 51 domaćinstva, sa vlaškim povlasticama i Vuksanom kao knezom. Ovde džemat valja razumeti kao katun, a katun je u ono vreme označavao i ekonomsku, i društvenu i pravnu jedinicu. Bila je to i vrsta vojne jedinice. Džemat Rovca istovremeno je tada predeo i kao „nahija Rovca“. Doduše, vlaška nahija nije morala da znači i nahiju u administrativnom pogledu. To je bio i prvi, nama poznati, pisani pomen Rovaca. Zato je i jasno što odatle počinjemo u traganju za vremenom i načinom njihova uobličavanja u pleme.

Iz navedenog popisa, gde je ubeleženo ime svakog domaćina (umesto današnjeg prezimena upisivano je ime oca), u kome je pomenuto oko sto ličnih imena, jasno se vidi, kada su u pitanju Rovca, da se tu radilo o slovenskom stanovništvu. Tek nekoliko imena kao Vlaho, Stanul, Bratul i Pribil su neslovenskog (vlaškog) porekla. Doduše, lična imena iz srednjevekovnih povelja, kao uostalom i iz ovog turskog popisa, nisu sigurni podaci o nečijoj etničkoj pripadnosti. To zbog toga što se javljaju ovakve kombinacije: otac ima neslovensko, a sinovi sl0venska imena, ili, otac ima slovensko a sinovi neslovenska imena. A baš takav slučaj je i sa imenima iz ovog turskog popisa, u kome čitamo da je Bogdan Vlahshv, a Božidar Pribilov, dok je Stanul Ljubin a Bratul Dajkov. Toliko što se tiče ondašše etničke pripadnosti Rovčana. Uostalom, do toga vremena je zatečeno romaiizovano (ili neromanizovano) stagasnvništio uopšte u dinarskim krajevima već bilo slavi- zrfano.

U pomenutom popisu džemata (odnosno katuna) Rovaca zapaža se i ovo: od 51 domaćinstva na početku spiska nalaze se 5 Stjepovih sinova, 4 Srezova i 2 Vlahova. Zašto ovo pominjemo? Zato što narodno predanje tvrdi da su Šćepo, Srezo i Vlaho bili braća (a sinovi Gojakovi). Ali, predanje nikada ne propusti da kaže da su ova trojica imali i četvrtoga brata — Bulata, te da je Vuksan, u popisu pomenuti rovački knez, bio Bulatov sin. Ovome možemo da verujemo, jer Vuksan je u popisu naveden kao knez. Knez je opet bio oslobođen dažbina koje ostali imaju da daju, pa mu je samim tim prezime po ocu izostalo. U popisu nisu ubeleženi ni njegovi sinovi, jer ni oni nisu bili poreski obveznici. Zatim, u popisu nije moglo da se pročita ime Nikolina oca. Biće sigurno da je to bio Vlaho. Rovačko predanje saopštava da je Vlaho imao sinove Bogetu i Nikolu. Neki „trbuščići“ (mali rodovi) bratstva Vlahovića i dovode svoje poreklo baš od Nikole, sina Vlahova. To su: Selići, Nicovići, Durovići, Marići, Jukovići, Martinovići, Veljovići, Novakovići, Milićevići i Pekovići. Kao Vlahovi sinovi u popisu se pominju Bogdan i Vuk. Bogdan iz popisa i Bogeta iz predanja svakako su isto. Potom, u popisu se među tim prvo popisanim domaćinstvima javlja i Mara, udovica Vladova. Ime Vladova oca nije upisano, a može biti da je i on bio sin nekog od ova četiri brata. Zbog čega ove ovo iznosimo? Zbog toga da bi se videlo da su onda na čelu katuna Rovaca upisana 13 (ili 14) domaćinstava koja su među sobom bila bliski krvni srodnici. To je već bio mali rod. Iz toga roda je i starešina katuna. A ovaj mali rod, koji je onda činio jednu četvrtinu svih rovačkih domaćinstava, sasvim jasno, mogao je da bude, i svakako je bio, jezgro i začetnik okupljanja oko sebe i drugih nesrodnika ovoga katuna. Utoliko pre ako se pretpostavi da je i posle toga bilo i novih (pojedinačnih) useljavanja na teritoriju Rovaca. Kao prvu zaštitu inorodni doseljenici mogli su da nađu kod nekog domaćeg roda. Zato su ovi, da bi se bilo jače, rado i prihvatani. U svakom slučaju, rodovska zajednica, osobito jača, mogla je pojedincima samo da imponuje. Dakle, stvaranje Rovaca kao organizovanije grupe moglo je da otpočne samim početkom 16. stoleća, kada su i sami popisani Rovčani narasli prirodnim priraštajem (iz popisa se vidi da su pojedinci imali veći broj dece) kao i novim useljavanjima, kojih je sigurno moralo biti. Prirodno je da su međusobna stapanja i nesrodnika ubrzavana međusobnim ženidbenim vezama. Da su određeni ton organizovanja dali i davali doseljeni Nikšići, iako su u početku činili samo jednu četvrtinu svih Rovčana, moglo bi se zaključiti i na osnovi govora Rovaca koji pripada istočnohercegovačkom dijalektu. To što se tiče vremena u kome je otpočelo uobličavanje Rovaca u plemensku zajednicu.

U popisu iz 1477. Rovčani se izričito pominju kao vlasi (to jest stočari), kojima i nove, turske vlasti ostavljaju određene privilegije. To, s druge strane, znači da je i samo ondašnje tursko uređenje išlo na ruku jačanju lokalnih samouprava. Vlasi su, crema „zakonu“ koji je uz popis i priložen, imali da daju: svaka kuća (bolje je reći domaćinstvo) o Đurđev-danu po dukat, ovcu s jagnjetom (ili u novcu 12 akči) i ovna (ili 15 akči). Pored toga što pojedino domaćinstvo, godišnje treba da da, od svakih pedeset domaćinstava, u ovom slučaju to je od celog katuna Rovaca, traži se još po jedna čerga (šator), a kada je bio ratni pohod da svakih deset domaćinstava daje jednog naoružanog konjanika. Razume se da je Rončanima bilo stalo da sačuvaju povlastice, ako već nisu mogli da izbegnu uopšte i ikakva davanja. Jer, u odnosu na ono što je imala druga raja da daje, koju je obuhvatao feudalni režim, dukat, ovca i ovan i nisu bili neko veliko opterećenje za domaćinstvo koje je držalo više stoke. Održavanje tih povlastica išlo je, sasvim prirodno, na ruku uabličavanju Rovaca u organizovaniju samoupravnu društvenu grupu, pleme. Kolino je pak i ono da su na određeni način morali da učestvuju u ratnim pohodima za račun Turske učinilo da se oni sve čvršće, pa delom i na vojnički način, organizuju, to nam je u ovoj prilici teško reći.

U onom popisu Rovca se pominju kao katun koji ima zimska i letnja boravišta. Zimska su bila: Bogutov Do, Gostinje, Plate, Janište i Kranović, a letnja: Štitovo, Vukotica, Ponikvica i Brnjik. Đurđev nije uspeo da u Rovcima pronađe Janišta i Kranović. A to su bila Jagnjilo i Karanove Rupe, prostor između rovačkog sela Trmanja i Pipera, nedaleko od Trmanjskog polja, bogatog travom, koja je sigurno i onda košena za zimu. Ovako veliki prostor mala Rovca su mogla da čuvaju i održe za sebe samo slogom, zajednički i uz odgovarajuću organizaciju. Potreba, dakle, da se očuvaju prostrana područja šuma i pašnjaka, prirodno je, gonila Rovčane na što tešnje međusobno zbijanje. Vremenom su im, ipak, jači Piperi i Bjelopavlići oteli dobar deo planina (Štitovo, Ponikvica, Vukotica). Preoteto im je i negdašnje zimsko boravište Gostilje, koje se nalazi u nižem delu Bjelopavlića, a za koje Rovčani takođe znaju da je nekada bilo njihovo. Uostalom, u prošlosti je dosta često svako imao onoliko prava i pravde koliko je imao snage i moći. Poranije je i rečeno da je jačem plemenu bila jača i pravda. Rovčani su u odnosu na susede bili malobrojni, pa su im zato i otimane teritorije. Dakle, Rovčani se još u 15. stoleću pominju kao pravi stočari. I to tipični stočari katunskoga tipa, čija je stoka leti boravila u višim, a zimi u nižim delovima svoje teritorije. U ovakvom načinu života, koji se odvijao pored jačih suseda, prirodno je da su i malobrojni Rovčani stalno morali da misle o svojoj slozi i jedinstvenosti i da ih je to sve čvršće združivalo. Uostalom i samo to da su pripadali istom katunu već podrazumeva određenu organizaciju, jer katun je bio tradicionalno izarađena i od vlasti već priznata kao određena zajednica.

Da li je knez i koliko doprineo formiranju rovačkog katuna u pleme, teško je išta sigurno reći. Đurđev tim novim, kaže i „feudaliziranim”, pojedincima, odnosno lokalnim starešinama u prvim decenijama turske uprave, pridaje određeni značaj za okupljanje ljudi u teritorijalnu grupu. Jačanjem starešina, veli, jačali su i njihovi katuni. Čak kaže da je od katuna prvo stvorena knežina a od ove pleme. Ako bi se smelo suditi po onome da su Vuksanovi potomci dobili prezime ne Vuksanovići već Bulatovići, reklo bi se da je pre ovog popisa i njegov otac bio starešina Rovaca. Đurđev kao da je ispustio iz vida da feudalac, bio on stari ili “novi”, pre svega misli o sebi i svojim interesima. Oni opet, koje je taj feudalac imao da predstavlja i možda zastupa, svakako su morali da više misle o sebi i svojim interesima nego o svome starešini. Utoliko pre kada je ovaj tek „postao“ feudalac. I, samo zajednički i solidarno mogli su da se brane kako od samovolje tog svog („feudaliziranog“) starešine tako i od susednih grupa koje su posezale za njihovom teritorijom. Razume se da je pojedinac, osobito starešina, u određenim prilikama, u izvesnoj meri, ponešto i mogao da usmeri kod svoje grupe, ali mi za slučaj rovačkih kneževa u tom pogledu ne možemo ništa da kažemo. Istina je da Vuksana tradišija i pesme veličaju. Čuva se i sećanje na mesto gde je bilo „Vuksanovo kućište“ u selu Gornjim Rovcima. Ako je, pak, knez bio loš i neorganizator, on je u osnovi za grupu bio destruktivan. Šuflaj kaže da takvi pojedinci feudalci razaraju pleme. Zato bismo pre smeli da tvrdimo da je rod iz koga je knez poticao dao (i davao) određeni ton u obrazovanju plemenske grupe, pre nego što je tome doprinosio sam starešina grupe.

Zatim, po onom turskom popisu Rovcima je dat i status nahije. Da li je koliko ovo priznavanje statusa nahije, mada vlaška nahija nije isto što i nahija u administrativnom pogledu, pripomoglo i njihovom grupisanju u čvršću društvenu lokalnu zajednicu? U slučaju izrastanja Kuča u pleme, s obzirom na njihovu ondašnju „etničku i kulturnu“ nejednakost, Čubrilović je pridavao skoro odlučujući značaj njihovoj pripadnosti samoupravnoj zajednici „koja se zvala nahija Kuči“. Moglo bi da se veruje da su i Rovca, dok su još figurirala, kao (posebna) nahija sa određenom unutrašnjom samoupravom, tu okolnost iskoristila i za bolje uobličavanje u posebnu, novoga tipa, samoupravnu zajednicu-pleme. Utoliko više ako su ona duže vremena vredela kao nahija. I utoliko pre što su Rovca bila istinski odvojena i udaljena od turskih posada, kao i drugih okolnih nahija i njihovih sedišta. Utoliko se više nametala potreba da svoje stvari što više sami uređuju.

Đurđev kaže da je posle dolaska Turaka i seoska organizacija, kada je došlo do njenog spajanja oa katunskom, takođe imala konstitutivnu ulogu u obrazovanju plemena. To je sasvim jasno i to je sigurno, mada on veći značaj u tome pridaje katunskoj organizaciji. Sela su i pre toga, kada god su i koliko god su mogla, nastojala da se organizuju i da se tako uspešnije brane od pojedinaca, dažbina ili čega drugog. U srednjem veku u određenim prilikama na selo su udarane i zajedničke odgovornosti, čak im se pretilo i kolektivnim „rasipanjem” (raseljavanjem) ako bi se recimo u nekom selu našao lopov. Nisu slučajno u srednjem veku brižljivo upisivane međe sela. Pa i Turci su od sela na čijoj bi se teritoriji našao mrtav čovek tražili krvninu. Sve vlasti su u prošlosti ostavljale selu kao pravnom licu, upravljanje (samoupravljanje) svojim užim poslovima. Kao ono što se i u naše vreme ne samo dopušta već i traži od strane vlasti da se samodoprinosom ili na koji drugi način ljudi pojedinih mesta sami pomognu i snađu. Kolektivne odgovornosti za selo ili župu bilo je ne samo u srednjem veku i u vreme Turaka već i kod balkanskih starosedelaca. Selo je, dakle, svagda nastojalo da ima svoju lokalnu organizaciju. U srednjem veku možda i organizaciju nalik onoj koja je postojala kod stočara. Zato je i sasvim prirodno da su iskustva i tradicije župljana, odnosno ratara, morale da imaju određenog značaja i udela u stvaranju novih, plemenskih zajednica. Na koncu, i sama ustanova kneza (ili vojvode) za starešinu grupe, poreklom je iz župe. Da su sela i župe ponekad imale jednak, ako ne i veći, značaj za obrazovanje pojedinih plemena nego što su ta imali stočarski katuni govorilo bi nam i to da su neke potonje plemenske grupe prvo imale župska imena, imena geografske prirode, a ne po starešini katuna. Tako, Nikšići su se prvo zvali Gračanica, Drobnjaci Komarnica a Bjelopavlići Zeta. Zanimljivo je da je i u Poljicama, u »slivu Cetine, nedaleko od Splita, još u 14. stoleću, a gde su sela takođe nazivana katunima, bila stvorena lokalna autonomija. Poljičani su vremenom izgradili i svoj (Poljički) statut. Poljička samouprava i njihov statut kao da su se javili i razvili po ugledu na ondašnje autonomije primorskih gradova. Ova samouprava inače se bila razvila pre dolaska Turaka u naše zemlje.

Mnogi autori, ako ne i većina, kada govore o formiranju nekih plemenskih zajednica, naglašavaju i ulogu zajedničke zemlje (komun ili komunica). Neki čak vele da su za objedinjavanje i međusobno grupisanje i okupljanje i nesrodnika te zemlje bile „privredna osnova plemenskih društava“, te da su zajedničke zemlje bile ne samo „konstitutivni“ deo privrede, nego su one bile glavna materijalna osnova i ono što je držalo ljude na okupu i sa kolektivnim osećanjem. Bulajić je čak tvrdio da su plemena izrasla kao potreba novog reda i regulisanja novih odnosa kod pojedinih zajednica koje su, posle propasti srednjevekovnih država, prigrabile određena područja zemlje. Ali, valja znati i sledeće, a što se, razume se, odnosi i na Rovca. Zajedničke planine i pašnjaci za stočare imaju značaja dva ili tri meseca u godini, a za one koji nemaju stoke ni toliko. Na planini se stoka leti samo napasa. Tamo se trave kosi veoma malo. I to na prisvojenim a ne zajedničkim zemljama. Zato se, po pravilu, sa planine i pre zime beži. Kako onda i gde držati stoku, naročito ovce, ostalih meseci u godini? Zaboravlja se da je stočarima bilo lakše držati koze nego ovce. Ako koza nema vunu kao ovca, ona daje više mleka od ovce. Gde je bilo blizu šume, a u Rovcima je ima dosta i svuda, koze je, i bez posebno spremljene zimnice, bilo lakše izimiti. Koza je probitačnija, pentra se i propinje pa dolazi do brsti i pod snegom. U Rovcima i narodno pamćenje potvrđuje da su, i ne tako davno, neka sela (Mrtvo Duboko, Gornja Rovca, Međuriječje i Cerovica) držala više -koza nego ovaca. Samo privremeno i za nevolju ovce su mogle zimi da se hrane lisnikom i „četinom” (posečenim granama četinara) koje bi ovce brstile. Zato, ako u zavičaju nije bilo osigurane zimnice, ovce su na zimovnik odagonjene u koji drugi i župniji kraj. Rovčani to i nisu morali da čine, jer su imali i župne i još više planinske krajeve. Uostalom, u ovom popisu iz 15. stoleća pominju se rovačka zimska i letnja boravišta, a koja su se sastojala od neprekinutog kompleksa zemlje od 200 do 2000 metara nadmorske visine, to jest od doline reke Morače do planine Lukavice. Iz onog popisa (1477) vidi se da su zimovišta Rovčana bila u Vogutovu Dolu, Platijama i Gostilju, što znači u župnim i nižim krajevmma, a da su „Kranović“ i „Janišta“ kako je Đurđev pročitao mesta Karanove Rupe i Jagnjila, bila nedaleko od livada Trmanjskoga polja, gde je i onda košena trava za zimu, i gde su onda Rovčani ommovali. Dakle, ma koliko zajedničke planine bile značajne za stočare u vreme letnjih meseci, ne treba taj značaj prenaglašavati kao „privrednu osnovu“ nastajanja plemenskih društava. Planine su leti bile bogate pašom i žive od ljudi i stoke. Kao zajednička dobra one su svakako i okupljale i vezivale ljude u određene zajednice. Ali, za više od pola godine, čak i do devet meseci, visoke planine su puste i ničije. One su tada bez vrednosti i za same stočare. Kada se ističe značaj planina bilo bi preciznije govoriti o značaju zajedničkih zemalja uopšte, jer su šume, u delovima srednje visine, za kozarstvo značajnije od pašnjaka u višim rejonima.

Šta je to onda još služilo kao koheziona i objedinjavajuća veza ljudi u plemenske zajednice? Ovde ćemo dodirnuti dve stvari, koje do sada i nisu posebno isticane. Jedno su srodničke veze a drugo ista ideološko-religiozna tradicija među pripadnicima određenih područja.

a. U dinarskim krajevima značaj krvno-srodničkih veza odavna je poznat ne samo kao određena i prirodna veza već i kao ,,sveta“ spona među ljudima. Zato su često postojale zabrane orođavanja i među „srodnicima“ koji bi mogli ženidbenim vezama da se orođavaju. I, nigde u našoj zemlji nije tako izgrađena i bogata srodnička terminologija kao u zoni ranijih naših plemena. To svakako i zato da bi se duže branile endogamne bračne veze. Nekada se te zabrane protežu kroz duži niz generacija. Ali, ni to nije svaki put dovoljno. Zbog toga se i na fiktivno-obredni način ljudi „orođavaju”. Naime, 0ni koji se bratime, uzajamno jedan od drugoga popije po kap krvi. Takva obredna veza drži se čak i za „jače“ srodstvo od krvnosrodničkih veza. Jer, kaže se „brat je srodnik po krvi, a pobratim i po krvi i po Bogu“. Kod plemena Banjana, inače sastavljenih od raznorodnih doseljenika i grupica, praktikovano je mešanje krvi u nekoj posudi i na nivou plemena. Kod Rovčana se ističu njihove srodničke veze sa plemenom Nikšići, jer i jedni i drugi dovode poreklo od istog pretka Nikše. Doduše, ovo vredi za 3/4 Rovčana. Ostali jesu Rovčaii ali ne i potomci Nikšini. Gdekad je čak za određenu grupu stanovništva i izmišljan zajednički predak. U Bjelopavlićima dva sloja stanovništva, jedni poreklom iz Dukađina, a drugi iz Hota, vremenom su se tavo uzajamno stopili da su stali da dovode i poreklo od istog pretka. U gornjem Polimlju, na proširenoj teritoriji plemena Vasojevića, vremenom je od administrativno-privrednog a potom i geografskog naziva Has (nekada od cara dato dobro) napravljeno i lično ime Haso. I, Haso je postao brat Vasov, pa su Hašani, to jest nevasojevići u gornjem Polimlju, ili Hasu, prema tome, srodnici Vasojevića! Preko zajedničkog i izmišljenog pretka gledali su da se i oni, nasuprot Vasojevićima, uobliče u pleme, iako, kako Vukosavljević kaže, „ni po čemu nisu pleme“. Dakle, za stvaranje određenih grupa stanovništva kao i odgovarajućih društvenih i teritorijalnih zajednica, srodnički motiv je sigurio imao veliki značaj. Kod Rovčana u 15. stoleću od Gojaka je poticala jedna četvrina popisanih žitelja. Danas od Gojaka ovamo dovodi poreklo tri četvrtine Rovčana. Ističe se da su starije porodice, ili one odakle kasnije doseljene, primivši rovačku slavu, sv. Luku, tako počinjale da se stapaju sa „pravim“ Rovčanima. Dakle, imati što veći broj srodnika, makar to i ne bili bliski i pravi srodnici, nekada je značilo biti zaštićen, sigurniji i jači. Već smo pominjali narodnu uzrečicu da je jačem plemenu bila jača i pravda.

b. Pripadnost istoj religiji, uopšte uzev, takođe je bio veoma značajan faktor u sjedinjavanju ljudi. Da vidimo kako to? Kada su srednjovekovne balkanske države pale pod tursku vlast šta je od svega ranijeg ostalo? Ostao je narod i njegova težnja da se kako tako bude i što slobodniji. I, ostala je dotadašnja crkva kao organizacija i ideologija. U prvi mah turske vlasti i nisu nasrtale na veru pokorenih naroda. Poznato je, s druge strane, da je u Turskoj islam bio državna i povlašćena religija. Onaj koji bi prihvatio islam kao svoju novu religiju nije imao potrebe da traži i neku zaštitu u kakvoj lokalnoj organizaciji. Njega je, kao muslimana, štitila država, dajući mu nad inovercima čak i određenu prednost i povlastice. Međutim, oni koji su ostali u dotadašnjoj (svojoj staroj) religiji samim tim bili su bez državne zaštite i bez povlastica koje je nova vera nudila svojim vernicima. Zato raja i traži zaštitu u lokalnim organizacijama, oslanjajući se na svoju religiju. Pravoslavna crkva opet gledala je da joj se vernici ne osipaju. Zato je združivanje u plemena sigurno imalo podršku i crkve kao takve. Uostalom, svako potonje pleme imalo je ovoju bogomolju i vrstu svog plemenskog zaštitnika ili slavu. Rovčanima je to bio sv. Luka, (31-H-) Kučima sv. Nikola (19-HII-), Vasojevićima sv. Arhanđeo (21-XI-), itd. Uticaj manastira Morače na ne mnogo udaljena Rovca mogao je takođe da ima određeni značaj.

Lokalnih opštinskih samouprava, sa karakterom crkvenih samouprava, u vreme turske vladavine bilo je ne samo kod nas već i kod Bugara. Ovo dvoje, dakle, religija i težnja za bilo kakvom slobodom i samoupravom udružilo se. Uostalom, zna se da se raja na takozvanim svečanostima religiozne prirode dogovarala i o drugim pitanjima, kasnije čak i o ustajanju na Turke. Onaj koji bi napustio staru veru smatran je razbijačem i izdajnikom svoga „roda“. Zato su u pojedinim vremenima na ,,poturčenjake“ priređivane i prave „istrage“. Kuči su u tom pogledu neka vrsta izuzetka. Kod njih je u okviru istog plemena bilo pravoslaviih, muslimana i katolika. U Rovcima nije nikada bilo poturica. Utoliko je kod njih kompaktnost bila veća i sigurnija. Da je verska pripadnost nedržavnoj i nepovlašćenoj religiji bila značajna snaga i podrška u stvaranju i održavanju lokalnih narodskih zajednica očigledna potvrda su nam i analogni primeri iz ranije istorije, kada je još uveliko poistovećivana nečija religiozna i narodnosna pripadnost. Naime, kada je poslednjih decenija prošloga stoleća turska vlast u Donjem Kolašinu počela da uzmiče i nestaje, islamsko stanovništvo se tada počelo da oseća ugroženim. Zato muslimanska bratstva počinju da se okupljaju u „plemena“. Bratstvo Kalići (po jednom kazivanju rovačkog porekla) i , Micani, koje Mrkonjić, po narodnom, pogrešno naziva „plemenima“, počela su tada da se organizuju baš onako kako je pre toga u okvirima turske imperije bilo organizovano pravoslavno stanovništvo. Isto tako, posle oslobođenja Nikšića, (1877) i nikšićki „građani“ (muslimani) počeće da se, nasuprot hrišćanima, „splemenjuju“ u čvršću zajednicu. Bila je to sada opozicija, odnosno oblik organizovanja islamskog stanovništva prema za njih, tuđoj državnoj vlasti, koja je dolazila oa Cetinja. Organizovanje, dakle, u lokalne ili plemenske zajednice bila je, makar to bilo i pritajeno, u osnovi svojoj i vrsta opozicije tuđoj vlasti.

Kao pleme, Rovca su se u ovom zaturenom kraju organizovala onda i onako kada (i kao) i njihovi susedi druga brđanska plemena. Možda delom i zbog nekih od njih. Delom možda i po ugledu na koje od susednih i jačih plemena. I kod njih će rano priče i pesme početi da uzdižu i veličaju pojedince iz svoje sredine ili -Rovca kao celinu. U pesmama će pojedinci bili unapređeni u kneževe, vojvode, ban0ve, kapetane, barjaktare. Tu se pominju Vuksan, Ivaniš, Cole, Milutin, pop Radovan, Redža, Božina, Nova, Vujo i drugi). Tako su radili i drugi oko njih. Uostalom, pesme i priče su onda ovamo bile i jedina istorija (Skoro svi Rovački glavari poticali su iz bratstava Bulatovića i Vlahovića).

Plemena kod nas, taj zanimljivi i istinski složeni problem, valja, dakle, posmatrati kao proces koji nije samo jednom nastao i otpočeo, već koji je u dinarskim krajevima trajao nekoliko stoleća. Tako, neka plemena su obrazovana nešto ranije, a druga i kasno da poneko od njih nije uspelo ni da se sasvim uobliči, neka su imala svoj vek trajanja pa su na određeni način ranije i nestala; neka su bila bolje druga nešto labavije organizovana. Jedna su postajala u takozvanoj karsnoj a druga u zelenoj zoni. Neka su zahvatala malo, a druga i poveliko prostranstvo. Sve je to zavisilo od opštih kao i lokalnih uslova. Drobnjaci su po popisu iz 1477. imali 16 katuna, a Rovca svega jedan, pa se vremenom od onih 16 formiralo jedno a na drugoj strani od onog jednog drugo pleme. Od pojedinih plemena grananjem je moglo da nastane i po dva ili tri plemena. Tako, oko brda Trebjese, pored nikšićkog grada, od plemena Nikšića bilo se uobličilo novo pleme, Trebješani, koji su potom, budući gpreblizu i na udaru Nikšiću i njegovim obesnim „Turcima“, „razureni“ i kao posebna grupa nestali. I Rovčani se računaju kao 0granak plemena Nikšića, jer najveći deo njihov dovodi poreklo od Nikšinog sina. U okviru plemena Vasojevića, koji su se niz gornje Polimlje, proširili u 18. i 19. stoleću, postojalo je i dalje malo starije pleme Šekular. Najkasnije su, u 18. odnosno 19. stoleću, bile počele da se uobličavaju plemenske zajednice u Uskocima i Kolašinskim Poljima. To svakako i zato što su se u Uskocima i Poljima našli na okupu doseljenici iz već postojećih plemena a koji su sobom doneli tradicije plemenskog načina života. Samo, pleme Polja (ili Poljani) nije uspelo da se do kraja uobliči, jer su se Kolašinska Polja od kraja prošlog stoleća našla u sastavu „svoje“ države (Crne Gore).

 

STANOVNIŠTVO

Može se reći da za raniji period o stanovništvu Rovaca nemamo dovoljno podataka. Za nekoliko minulih stoleća tu su svega nekoliko pomena samih Rovaca, broja njihovih žitelja ili broja vojnika na koje bi iz Rovaca moglo da se računa. Podaci u dva od ovih (M. Bolice iz 1614. i N. Erico iz 1692.) dati su uopšteno i očigledno odoka. Jedini siguran, precizan a istovremeno i bogat arhivski dokumenat o stanovništvu Rovaca, jeste i onaj prvi, već pominjani turski popis Hercegovine, pa i Rovaca kao njenog dela, iz 1477. godine. To je ne samo valjan i važan već i prvi nama poznati istorijski spis koji govori o Rovcima. Podaci iz pisanih izvora, razume se, biće iskorišćeni na odgavarajućim mestima, dok je ovaj odeljak uglavnom urađen na osnovi narodnog kazivanja i pamćenja.

A. Poreklo Rovčana

a. Najstariji stanovnici u Rovcima, koje je rodonačelnik većine današnjih Rovčana, Gojak, zatekao prilikom doseljavanja u Rovca, vele da su bili „po jedna ili dvije kuće“ Sinđići i Dmitrići, od kojih i danas ima po nekoliko kuća u Sreteškoj Gori, i Miletići u Gornjim Rovcima, od kojih danas ima samo jedna kuća, jer su se poslednjih godina ostali iz Rovaca iselili. Ima zatim pojedinačnih tvrđenja i za još neke porodice da su od tog starijeg rovačkog stanovništva. Tako se i za Petričiće iz Međuriječja, kao i Raduloviće iz Liješnja, a kojih opet ima svega po koja porodica, kazuje da su od tog „starog svijeta“. Po jednom opet kazivanju, Petričići su doseljeni iz Bosne. Radulovići kazuju da im se predak doselio iz Komana (Katunska nahija). Oni slave ov. Arhanđela, kao i ostali stanovnici Liješnja. Za Mrvoševiće, kojih je donedavna bilo u Vlahovićima, ali su odseljeni ka Kolašinu, koji su slavili sv. Luku i iskazivali se za Vlahoviće, po jednom kazivanju se veli da su bili od „starih Macura“. I u Cerovici, gde sada žive samo Bulatovići, može se čuti da i među njima ima „nekih“ koji su se „pribili“ uz Bulatoviće, a poreklom nisu od Bulata.

Neki od 0nih „starinaca“, ako su oni uopšte starosedeoci, od poodavno vezuju svoje poreklo za ostale Rovčane i slave sv. Luku kao i majveći deo Rovčaia. Pored Mrvoševića takav je slučaj i sa Miletićima, Sinđićima i Dmitrićima. Sami Dmitrići (neki se kazuju i pišu kao Mitrići) tvrde da su potekli od Stevana Srezojevića, dečaka koji se u vreme nekog pokolja „jedva“ spasio. Do tog Stevana nabrajaju 15 generacija (Radun — Dragoljub — Milisav — Rade — Novak — Boško — Stanoje — Šaleta — Bracan — Rade — Joksim — Novak — Šaleta — Rade Stevan). To znači da su u Rovcima odavna, jer se toliko generacija nabraja i do samog Sreza.

Ono što je zajedničko svima ovim, za koje se tvrdi da su stariji sloj stanovnika Rovaca, jeste to da ne vole o svome poreklu da govore.

U Rovcima se inače tvrdi da su se ove porodice, koje smo pominjali, malo razmnožavale. To je karakteristično i za ostale delove Crne Gore kada se govori o „starosedeocima”. I u Rovcima je, kao i drugde po Crnoj Gori i Brdima, bilo pogrdnih nadimaka tome stanovništvu. Petričiće su nazivali i Murićanima a ponekad i Šokcima. Radmanoviće u Veljem Dubokom, za koje se i ne tvrdi da su starosedeoci, ali ih je malo, zadirkuju što imaju prezime po Radmanu koji je, navodno, u detinjstvu doživeo neku nezgodu.

„Starosedelačkih“ domaćinstava u Rovcima danas ima 20.

6. Drugi sloj Rovčana, takođe malobrojan, jesu doseljenici iz Lješanske nahije. Naime, neki Bogdan, iz sela Liješnja u Lješanskoj Nahiji, najpre se bio odselio na Čevo, u selo Vojinić. Tu je, navodno, malo ostao, ali je za to vreme prihvatio prezime Vojinić. Ubrzo se vratio u svoje Liješnje, da bi se posle toga preselio u Rovca. Kada je došao u Rovca, predanje kaže, Vogdan je ka mestu Breze, zasnovao sasvim novo naselje kome je i dato ime po njegovom rodnom selu Liješnju u Lješanskoj nahiji. Liješnje je inače najviše rovačko selo. Nalazi oe na preko 1.100 m. nadmorske visine. Bogdanovi potomci, koji svoga pretka nazivaju i „knezom“ su: Jankovići, Perišići, Jovovići i Bukilići. Od Jankovića su i desetak kuća Vukovića u Veljem Dubokom. Lješnjani slave sv. Arhanđela, dok su nekada slavili Ćirilov dan (sv. Kilik i Julita, 15-VII). Ćetkovići i Kljajići od njih odseljeni u moračko selo Raško i sada slave Ćirilov dan. Inače „Lješnjana“, to jest Bogdanovih potomaka, odavde u Moraču odseljenih ima nekoliko naraslih bratstava (Boškovići, Vukovići, Đurđići, Janketići, Kljajići, Kovijanići, Markovići, Murovići, Toškovići, Tripkovići). Prema broju naraštaja od Bogdana do danas moračka bratstva računaju da se Bogdan u Rovca doselio u 16. stoleću. Ovi pak u rovačkom Liješnju od Bogdana do našeg vremena nabrajaju 18 generacija (Bogdan — Vukota — Vojin — Novak — Sava — Novica — Vukota — Janko — Stamat — Đuro — Janko — Jošan — Radovan — Mileta — Milinko — Radovan — Mileta i Dragoje sada dečak). Ako bi se uzelo da na jednu generaciju otpada po 30 godina, onda bi trebalo da se Bogdan u Rovca doselio u prvoj polovini 15. stoleća, negde pre 540 godina.

Ali, ako su oni u Rovcima stariji od Gojakovih potomaka koje je popis od 1477. godine zabeležio, onda ne bi vredelo uzimanje 30 godina trajanja jedne generacije, već nešto više. Ili je i ovde genealogija od 18 generacija od doseljavanja u Rovca do danas pobrkana, ili nepotpuna?

Od „kneza“ Bogdana, to jest Lješnjana, danas u Rovcima ima 40 domaćinstava.

v. Kao treći sloj, koji će se pokazati najenergičnijim, koji će vremenom postati brojniji i preovlađujući i biti organizator i nosilac plemenskog života Rovaca, jesu potomci Gojakovi. Predanje, naime, ovako kazuje. Najstariji sin Nišin (po jednom predanju Niša je doseljen od Niša. Otuda mu, tobože, i takvo ime. Najpre se bio doselio u Krtole, u Boki, pa odatle otišao u Onogošt, koji je kasnije po njemu i nazvan Ni(k)šić), Gojak, ubije nekog viđenog čoveka, navodno bana Ugrena, od starosedelaca, u svom zavičaju, Nikšićkoj Župi, pa pobegne na istok, u pravcu Morače, u pust i nepoznat kraj. U tom novom i „nenaseljenom“ predelu Gojak je najpre teško živeo, “0d lova i korenja”. Ali, nameri se u Liješnju na Bogdanove potomke, uzme od njih devojku i okući se pored Mrtvice, na njenom izlasku iz kanjona, a nedaleko od njenoga utoka u Moraču. To mesto, u rejonu sela Mrtvo Duboko, od tada i otuda nazvano je Gojačevine. Donedavna su se, navodno, tu poznavali i temelji njegove kuće.

Prema predanju, Gojak je imao 4 sina: Vlaha, Bulata, Šćepa i Sreza. Kada su braća odrasla, i izdelila se, razišli su se sa Gojačevine: Vlaho je otišao put Trmanja, Bulat se nastanio u mestu Grablje (Gornja Rovca), gde se i sada sreta naziv Bulatovo Kućište. Šćepo je ostao u mestu Liplje, na teritoriji potonjeg sela Međuriječja. Srezo je ostao pored same Morače, takođe područje Međuriječja.

Ovaj sloj „doseljenika“, koji se u Rovcima naziva i Gojakovići, slavi sv. Luku. Po Gojakovom poreklu i zajedničkoj slavi Rovčani se i smatraju delom ranijeg plemena Nikšića. Jer i Nikšićani su potekli od Niše (kao i Trebješani, deo Nikšićana, koji su se ono brda Trebjese, nedaleko od grada Nikšića, oformili kao grupa). Inače Gojakovi potomci brzo su se snašli, namnožili i ojačali. Zatečenom stanovništvu počeli su da imponuju. Zato su neki od njih i primili sv. Luku kao svoju slavu pa vremenom počeli i oni da se iskazuju za Gojakove potomke. Zanimljivo je da su i dve kuće Popovića, doseljenih iz Zete u Liješnje pre nekoliko decenija, primili sv. Luku za svoju slavu, a dotadašnju svoju slavu, sv. Đurđica, ostavili samo kao prislužbu.

Od svog zajedničkog pretka do danas Gojakovi potomci nabrajaju 15 generacija (Selići iz Trmanja, koji su deo Vlahovića, ali su irezime dobili po Seli, udovici, od pre 4 generacije, ovako nabrajaju od današnjeg mladića: Đorđe — Milun — Novo — Đoko — Luka — Mato — Adžija — Bracan — Sekula — Dragoje — Vuksan — Vukić — Nikola — Vlaho — Gojak /Nišin/). Ako bi se ovim predanjima verovalo, izlazilo bi da su Lješani u Rovcima za tri generacije stariji, pa bi Gojak trebalo da je od Nikšića ovamo došao pre oko 450 godina, negde u prvoj polovini 16. stoleća. A to znači baš onda kada je kod Nikšića i živeo ban Ugren, koga je, prema predanju, Gojak i ubio. Ovde se istorija i predanje „slažu“ u tome da je postojao neki Ugren u župi Gračanici (potonji Nikšić). Možda je to bio carinik Ugrin koji je pomenut 1411. godine. Šobajić je zabeležio da su od starosedelaca, Lužana, u Nikšiću ostali Ugrenovići i Raičevići (ili Rončević?). Ali, ako uzmemo da na jednu generaciju otpada po trideset godina, kako se obično računa, onda vreme doseljavanja Gojaka u Rovca ne bi padalo početkom 16. već početkom 15. stoleća. Jer, ako su u onom popisu od 1477. godine upisani Gojakovi unuci kao nosioci domaćinstava (sinovi Srezovi, Vlahovi i Stjepovi, a Gojakov unuk je i knez Vuksan, sin Bulatov) onda je sasvim jasno da se u ovom slučaju ne mogu uzimati 30, već oko 36 todina za jednu generaciju. Onda bi se istorijske činjenice i predanje slagali, ili redosled generacija nije dobar. Tragajući za genealogijom i precima Petrovića/Njegoša/, Kovijanić nalazi da se njihov najstariji predak, Bogut, javlja u kotorskim arhivskim spisima 1399. godine. Narodno predanje nabraja od danas do Heraka (Bogutova unuka, a sina Đurđeva, za Boguta i Đurđa predanje ne zna) 22 generacija. Dakle od 1399. do 1960. godine izređalo se 24 generacije. To znači po 4 na jedno stoleće. Kako vidimo broj generacija u jednom stoleću teško je iole precizno određivati.

Neka narodna kazivanja žele da Gojakovo doseljavanje u Rovca stave u vreme podizanja Manastira Morače (polovina 13. stoleća), a što je, prema broju naraštaja, od današnjeg do Gojaka, nemogućno. S druge strane, drugo predanje kaže da su Nišu, Gojakova oca, ubili Turci. A Turci su ovamo došli ne u 13. već u 15. stoleću. Većina, dakle, Rovčana kao svoga pretka uzima Gojaka. Od njegovih sinova najviše su se namnožili Bulatovići, pa Vlahovići, a manje Šćepanovići i Srezojevići (Šćepanovića ima u Međuriječju i Višnjama, a Srezojevića samo u Međuriječju. Srezojevići kažu da su njih nekom prilikom Vasojevići dosta pobili).

Svega u Rovcima Gojakovih potomaka danas ima 386 domaćinstava ili 75 procenata rovačkog stanovništva.

g. I, kao (još) kasniji sloj rovačkog stanovništva jesu žitelji Veljeg Dubokog: 1. Pižurice, 7 kuća, čiji su preci pre 14 ili 15 generacija „od krvi“ pobegli iz Kuča. Tvrde da su oni prvi stalni naseljenici ovog sela (evo jedne njihove genealogije: Petar — Ratko — Petar — Simo — Nikola — Beka — Teodor — Novak — Boško — Miloš — Šćepan — Joko — Novica — Pavle, koji je dobegao); 2. Radmanovići, 5 kuća, doseljeni iz Zagarača; 3. Janjuševići, 4 kuće, poreklom iz Ozrinića, od Koprivica i 4. Radovići, 4 kuće, poreklom iz Morače, ali ovamo dospeli preko Čeva. (Po jednoj verziji i Radmanovići i Janjuševići su zatečeni u Rovcima od Gojaka). Ovi noviji doseljenici uglavnome su se koncentrisali u Veljem Dubokom. Dva domaćinstva Jukića, u Međuriječju, ne tako davno su doseljeni iz Bosne.

Ovaj, po redosledu četvrti sloj rovačkog stanovništva zadržao je svoje slave (Pižurice, Janjuševići i Radmanovići slave sv. Nikolu, a Radovići sv. Arhanđela). Svojim poreklom ovaj se sloj ne poistovećuje sa Gojakovićima, kao što je većinom slučaj oa onima koji su u Rovcima „zatečeni“ od Gojaka. Zanimljivo je da se ni ovo stavovništvo nije osetnije množilo. Kada čovek danas zapita nekog od ovih kasnijih doseljenika, kako su bili prihvatani i gledani od zatečenih i snažnijih Gojakovića, odgovore: „Dobro“, uz objašnjenje „što je nas uskoka bilo više, onda smo kao Rovčani bili jači“. Čak ističu da su ranije u susednom selu Višnjama živeli neki Žižići, pa kada su se malo osilili i postali neposlušni i nesolidarni, Rovčani su ih oterali iz svoje sredine.

Svega ovog novijeg /ili četvrtog/ sloja Rovčana ima 22 kuće:

Dakle, prema narodnim kazivanjima (koja se svaki put međusobno i ne slažu), stanovništvo u Rovcima po svome poreklu ovakvog je sastava:

„Starinci“……………………………………………………….. 20 kuća

Poreklom od Nikšića (Gojakovi potomci)…………. 386 kuća

Lješnjani………………………………………………………….  40 kuća

Noviji doseljenici raznog porekla…………………….  22 kuće

_________________________________________________

S v e g a                                                              468 kuća

 

Prema popisu, opet, od 1971, u 9 rovačkih sela (sela Gornja Rovca i Mrtvo Duboko popisnim podacima iskazani su kao Bulatovići, dok je Trmanje popisano kao selo podgoričke, a ne kolašinske opštine) bilo je 2041 stanovnika, ili nešto više od 4,3 člana na jedno domaćinstvo.

Pre sto godina /1880/, po podacima Rovinskog, Rovca su imala 1800 duša, a pošto je prosečan broj članova ondašnjeg domaćinstva bio 6 onda su ona imala oko 300 kuća ili domaćinstava.

 

B. Odseljavanje Rovčana

I iz ovog zaturenog i planinskog kraja svakako je svagda moralo da bude odseljavanja, makar to bilo pojedinačno, i to naročito u susedne krajeve ili naselja. Već smo spominjali čitava bratstva u Morači koja su poreklom od Lješnjana iz rovačkog sela Liješnja. Od Lješnjana su i Mirkovići i Vukotići u Lipovu kod Kolašina. Odseljenici iz Rovaca često su menjali prezimena, pa ih je bez posebnog istraživanja teško i poznati i pronaći. Tako, Mijailovići u Bjelopavlićima, u selu Bare Šumanovića, su od Bulatovića. Budinići u Zagredi, u Kučima (a bili i Čigomani pa istisnuti), takođe su od Rovčana. Početkom našeg stoleća Erdeljanović je našao i 23 porodice Bulatovića u kučkom selu Raćesi. Od ovih su pored Budinića, bili Otaševići, Todići i Tomaševići, od kojih se, veli, dosta i odseljivalo. Iz Rovaca su starinom i Jošanovići, u selu Miloševići, te neki u selima Slatini i Timaru, u Drobnjacima. U drobnjačkom selu Miloševići ima odseljenih Pižurica. Priča se da su u Miloševićima naseljeni i proterani Žižići iz rovačkog sela Višnje. Pižurica odseljenih ima i u selu Bijela, kod Šavnika, kao i u Lipovu i Selištu, kod Kolašina. Posle Drugog svetskog rata dva domaćinstva Pižurica odseljena su i u bačko selo Kruščić. Ima Rovčana i u selu Dučicama, u Župi Nikšićkoj.

U okolini Plava kazuju da su pareklom iz Rovaca: Džudovići, Savići i Markišića. U gornjem Polimlju, u selu Ulotini, između Plava i Andrijevice, ima nekoliko kuća Vlahovića, a u okolini Ivangrada Bogavci, Merdovići, Došljaci i Pođani su poreklom iz Rovaca.

U srednjem Polimlju, okolina Brodareva, takođe ima srazmerno oveći broj doseljenih Rovčana (Bulatovići, Šćepanovići, Draškovići, Vukovići, Jovanovići, Puletići, Rovčani). Istoga porekla su i islamizovani Hodžići i Rovčani u selima Bukaviću /oko 20 kuća/, Kruševu /19 k./ i Potkršu /11 k./. Kod nekih od 0vih islamizovanih donedavna su u kućama čuvane i ikone, a što znači da su srazmerno kasno islamizovani.

U Bihoru i Koritima (u selima Ivanju, Zatonu, Strojtenici, Mojstiru, Crnči, Obrovu, Boljaninu, Pobretićima) ima oko 240 domaćinstava poreklom iz Rovaca.

U Potarju za oveće bratstvo Kaliće danas islamske vere, kaže se da su poreklom od Rovčana.

U Ibarskom Kolašinu, Katići u s. Vojimislići i Lučkoj Rijeci, poreklom su Rovčani. U ovom kraju ima više stanovnika poreklom iz Rovaca, ali ih je ispitivač stavio u istu struju doseljenika sa Nikšićima.

Erdeljanosvić je, boraveći u Kučima, prvih godina našeg stoleća, saznao da su Stjelovići, sada Arbanasi, starinom iz Rovaca.

Rovčani su napuštali zavičaj bežeći od nemaštine, suše i od krvne osvete. Koliko se zna najviše su išli za Srbiju. Pojedinačno su odlazili i za Bugarsku, Grčku, Tursku, Rusiju. Odseljevanja iz Rovaca naročito su bila brojna od druge polovine prošloga stoleća kada su susedni krajevi i varoši (Nikšić i Kolašin) oslobođeni od Turaka. Tada su neka sela oko Kolašina (Radigojno, Selišta, Dulovine, Babljak, Drpe, Rijeka Mušovića, Rečine, Trebaljevo Rovačko) dobila znatan broj stanovništva iz Rovaca. Da je pri kraju prošlog stoleća /1882/ bilo brojnog iseljavanja iz Rovaca jasno se vidi i po molbi ondašnjeg rovačkog kapetana (Mira Pavićeva) ministru Vrbici na Cetinju da se Rovčanima i dalje ne izdaju pasoši za Srbiju jer hoće, kaže se u pismu, „svi“ da se isele. Ovih iseljavanja u Srbiju bilo je i pre. Predanje u Rovcima tvrdi da je i Hajduk Veljko poreklom iz Rovaca, od Vlahovića, kao i Lazar Mutap. Na mestu Liplje, u Međuriječju, i danas pokazuju jedno mesto koje se zove „Mutapove Kućištine”. Vele da je bio od Šćepanovića.

U planskom naseljavanju Južne Srbije (Toplica, Jablanica, Kosanica) 1889. Crnogorcima, sigurno je bilo i Rovčana. Tako u s. Rastovnici donedavna je bilo Bulatovića, a u selu Balčak Vlahovića; od Bulatovića su opet Veljovići, Pavićevići i Lakićevići, a od Vlahovića Đurovići. U Toplici rovačkog porekla su: Jovanovići, Ilinčići, Đorđevići kao i Peravići i Perovanovići u selu Gajtan. U rovačkom selu Liješnju sačuvano je predanje da od njihovih Jankovića ima odseljenih u Gajtanu. I u selima Rastelici i Drenu ima Bulatovića, u Pločniku Perovića, a u Konjarniku Vlahovića, Vukovića i Radulovića. Doseljavanja Rovčana u Srbiju bilo je i početkom našeg kao ono i krajem prošlog stoleća. Ali, kada se pominju Rovčani doseljeni u Toplicu, dodajemo da savremeni ispitivač stanovništva Toplice veli, da danas Rovčana tamo više skoro nema. Oni su se, naročito u novije vreme, iselili u gradove i druge krajeve Srbije.

Posle Drugog svetokog rata /1945—6/ naseljeno je 40 porodica Rovčana (Vlahovići, Bulatovići, Šćepanovići i dr.) u Bačkoj u selu Veprovac, kasnije nazvaiom Kruščić. Samo, ovi najvećim delom nisu baš iz Rovaca dolazili, već najviše iz sela okoline Kolašina. Za Jovanoviće u Kruščiću zna se da su direktno iz Liješnja prešli.

Posle Prvog, a još više posle Drugog svetskog rata brojni Rovčani su odlazili na škole, a posle Drugog svetskog rata i na druge nepoljoprivredne poslove, naročito u pravcu Kolašina, Titograda (Podgorice) i Nikšića. Ovakvih pojedinaca iz nekih rovačkih domaćinstava ima i po tri ili četiri, koji su u novim mestima boravka uglavnom zasnovali svoje porodice pa se mnogi od njih samo leti, u vreme „odmora“ mogu da vide u Rovcima. Njihovi potomci već se neće osećati Rovčanima.

Rovca su u prošlosti bila sklonit kraj. Kome je bilo do slobodnijeg života, makar i oskudnije živeo, ovamo je mogao da nađe pogodno utočište i skrovište.

Bežeći od raznolikih nevolja, od vremena do vremena, ovamo su, kao uskoci, stalno i drugi pridolazili. Tradicija tako i kaže. I za ,,stare“ Miletiće, kao najstarije, tako i za Jukiće, kao najmlađe stanovnike Rovaca, kaže se da su odnekle doseljeni. Za Miletiće se takođe priča da su bili od Bosne doseljeni. I najmlađi Jukići, su iz Bosne poreklom. Bogdan je došao iz Lješanske Nahije, Gojak od Nikšića. To znači da se ovamo dolazilo kao u neki znani zbeg. Da su Rovca zaista služila kao zbeg znamo i po slučaju Kuča i Trebješana. Tako je to trajalo od pradavnih vremena pa sve do prošlog stoleća.

Kažo vidimo, u Rovcima su se tokom vremena susretali i mešali doseljenici iz raznih naših krajeva. I Rovinski je zapisao da su Moračani i Rovčani sastavljeni od doseljenika s raznih stragna, a — koji su ovamo dospevali u razna vremena. Kada ovo znamo, onda možemo da pretpostavimo da je i ovde između pojedinih slojeva stanovništva bilo nesloga i nesporazuma. Uostalom, tako je bilo svuda po Crnoj Gori i Brdima. U susednim Bjelopavlićima starince su držali za „nesoj” i „nečist“. U Rovcima možda i nije bilo baš tako, ali je ipak bilo sličnih gledanja i nadmenosti jačih naspram malobrojnih. Ali, iz te mešavine vremenom se u Rovcima razvio zdrav, okretan i pokgretan Rovčanin, koji je u sebi nakupio dosta snage i svežine. Zato, kada su počeli da se odseljavaju iz svog skučenog i neplodnog zavičaja, kod njih su stale da se oslobađaju stvaralačke snage u raznim pravcima i oblicima (književnost, nauka, politika) i oni u stopu idu i uspešno se takmiče sa onima čija je prošlost bila podnošljivija, a uslovi razvoja bolji.

Iz brojno malih Rovaca vremenom se odselio veliki broj ljudi i to na razne strane, u bliže i dalje krajeve i zemlje. Potomci Grde, koju predanje pominje kao Gojakovu ženu, umnožili su se i zaista raselili ,,svuda po svijetu“.

 

IZVOR: Mirko Barjaktarović, “Rovca” etnološka monografija (str. 11 – 51). Izdanje Crnogorske akademije nauka i umjetnosti 1984. godine.

 

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (43)

Odgovorite

43 komentara

  1. Odseljeni Rovčani su Mijailovići u Barama Šumanovića (Bjelopavlići) iz uvodnog teksta.
    Da li je njihova slava Sveti Luka ili Sveta Petka,
    da li još uvek žive u Barama Šumanovića
    i ako su se selili u Srbiju gde su se i kada (okvirno ili tačno) odselili?
    Najlepše molim za odgovor onoga ko to zna.

  2. Rovcanimln

    Da li neko ima vise informacija o poreklu Petričića?

  3. Radman

    Interesuje me gde su se posle raselili Radmanovici? Nalazim ih kao katolike u primorju od Duborvnika do zadra a pravoslavne u Krajini, danasnjoj Republici Srpskoj i Vojvodini. Moji Radmanovici su preko 200 godina u Sremskoj Mitrovici, u XIX veku sluzili su kao granicari… Da li su to sve potomci Radmanovica iz Zagaraca…Pozdrav!

  4. sasa

    Koju knjigu preporucujete dase kupi o poreklu prezimena, ili ko ima neki kontakt. Istrazujem poreklo svoje porodice. Hvala

  5. Boris Kovačević

    Saznao sam slučajno da u Rovcima žive neki Kovačevići iz Bjelopavlića kao novi doseljenici… da li neko ima više informacija o njima da mi da. Hvala puno. Pozdrav B.K