Jagodinski okrug – oblast Belica

25. jun 2013.

komentara: 0

Stanoje Mijatović, B E L I C A, objavljeno u Glasniku Srpskoga učenog društva, knjiga 64, Beograd, 1885; II izdanje edicija „Koreni“, Beograd, 2012, izdavač Službeni glasnik i SANU. Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

 

B E L I C A

Ovaj je kraj svakako dobio ime po reci Belici, koja tuda protiče. U ovoj oblasti, u izvornom kraju reke Belice, ima još i selo Belica, a možda se i stari grad više ovoga sela zvao Belica. Ima tri narodna kazivanja o postanku ovoga imena. Po jednom se ovaj kraj tako prozvao po pšenici belici, po drugom zbog beličaste vode u reci Belici, po trećem zbog kamena belutka. U srpskoj istoriji se pominje još u 12. veku za vladavine velikog župana Stevana Nemanje, kada je on oslobodio ovaj predeo od Grka, a zatim kao jedna od župa koje je kralj Stevan Prvovenčani poklonio manastiru Žiči.

U pravu Belicu spadala bi sva sela u slivu istoimene reke: Belica, Lozovik, Miševiće, Bunar, Vrba, Šuljkovac, Šantrovac, Kovačevac, Dragocvet, Međureč. Jošanički Prnjavor, Crnča, Kalenovac, Gornje Štiplje, Donje Štiplje, Siokovac, Deonica, Vinorača, Trnova, Voljavče, Bukovče, Ribnik, Lanište, Velika Stublina i Slatina. U Belicu u današnjem administrativnom pogledu spasdaju još i sela u donjem slivu reke Lugomira, u slivu reke Osanice i s leve strane Velike Morave, od Trešnjevice do Miloševa: Beočiće, Ivkovački Prnjavor, Loćika, Medojevac, Lukar, Topola, Dragoševac, Kolare, Glavinci, Bresje, Gornji Račnik, Donji Račnik, Vranovac, Strižilo, Lovci, Bagrdan, Velika Trešnjevica, Mala Trešnjevica, Sinji Vir, Dvorica, Donji Jovac, Gornji Jovac, Ostrikovac, Ramnovo, Androvica, Majur, Mijatovac, Praćina, Rakitovo, Ribare, Panjevac i Miloševo. Pripadaju današnjem Srezu beličkom.

Najglavnija reka je u ovome kraju Belica. Ona ima dva kraka: Voljavicu i Bešnjaju. Od reka koje samo svojim donjim tokom prolaze kroz ovaj kraj glavne su: Lugomir, Osanica i Grabovik.

Sela u Belici mogla bi se po položajima podeliti na moravska, rečna i klisurska. Pred svakom seljačkom kućom u ovome kraju ima dvorište u koje se ulazi s ulice na „veliku“ i „malu“ „vratnicu“. U dvorištu su pored kuće i ostale zgrade i „suvote“. Ispod, iza ili više kuće je „okućnica“ (šljivak, šljivar ili voćnjak). Uz okućnicu ili uz dvorište na mnogo mesta ima gradina ili lukara sa povrćem i cvećara sa raznim cvećem. Na mnogim mestima je do cvećare pregrada za trap, gde se trape krompiri, jabuke, repa, tikve i praziluk. Gdegde je u blizini cvećare i pčelarnik. U dvorištu su: kuća, koš, ladnik, bačvara, podrum, kokošar, bunar, drvljenik, nužnik, jar (štala), kazanica i druge zgrade.

Kuća je, kao i u Levču i Temniću, prolazila skoro kroz sve one promene koje su pomenute u opisima ova dva kraja. I ovde su kuće bile: krivače, šiljače, zaplotnjače, burdelji, sojare, krovinjare, talpare (brvnare) i čatmare (pletare, pokrivene ćeramidom). Krovinjare (slamare) su danas retke: ima ih poglavito u selima pored Velike Morave. U njima obično stanuje puka sirotinja. Burdelji su obično jednodeljne zgrade ukopane u strani i pokrivene krovinom ili busenom. To su obično privremeni stanovi prvih dosenjenika sirotnog stanja. Zemunice su niske jednodeljne zgrade, koje se takođe ukopavaju u zemlju, a razlikuju se od burdelja time što mogu da se ukopaju i u ravnici. U njima obično žive preko zime Cigani čergari. Talpare i brvnare su vrlo retke kuće. Njih ima obično u planinskim selima. Čatmare (pletare) su najrasprosanjenije. Stare čatmare su dvodeljne, niske i duguljaste sa otvorenim velikim dimnjakom, koji je sa sve četiri strane ograđen daskama, a odozgo pokriven ćeramidom. Kuća se obično deli na „ajat“, „odžakliju“ i jednu ili dve sobe. Ajata ima otvorenih (nezasvođenih) i zatvorenih. Prvi su iz starijeg vremena i ređi, a drugi su iz novijeg vremena i češći. Zasvođeni ajati imaju po tri do četiri svoda s obe spoljašnje strane, a u njih se ulazi spolja kroz mala vratanca. Ajat služi mesto predsoblja. Tu se ostavlja nešto od haljina, a tu se sklanja i postelja u slučaju rđavog vremena. Neki u ajatu leti i spavaju.

Bačvara (ostavka) je jednodeljna zgrada u blizini kuće. Salaš ili koš je ispleten od pruća ili ograđen letvama. Služi za ostavljanje i sušenje kukuruza. Suldrma ili venjak obično služi za sklanjanje kola sa sunca, vetra i kiše. Drvljenik je u dvorištu ispod kuće. Tu se ostavljnjaju drva za ogrev zimi. Iza kuće je kokošar i nužnik. U kraju dvorišta su jar ili štala i aklokana (stočni tor), kao i kazanica. U blizini kuće je ranilica ili kočarnica, pilićarnica, prućenica. Služi za hranjenje manjih pilića. U dvorištu je još bunjište, na koje se baca đubre ili pometeno „smetlište“ iz kuće i ostalih zgrada. Izvan dvorišta, u šljiviku ili voćnjaku, ima negde jemišana, mišana ili pušnica.

„Pojate“, „trla“ ili „kolibe“ su van kuće, u ključu, kod grupisanog ili većeg komada imanja, gde mora biti i vode (bunarske, izvorske ili rečne). Obično sa severne dužne strane imaju napušteno sleme, koje pokriva „suldrmu“, odeljenje u kome boravi stoka. Kod pojata se čuva stočna hrana: seno, slama, tuluzina. Tu su i košare u kojima preko zime borave ovce, koze i goveda. Bačija u Belici skoro i nema. Muzna stoka muze se u polju ili kod kuće, a mleko se prerađuje kod kuće. Osim pojata ima izvan sela i zgrada pod vinogradima. Pored stalnih zgrada neki po vinogradima podižu privremene, pokretne kolibe. Vodenice su dvojake: potočare i moravke.

O tačnom vremenu zasnivanja pojedinih sela u ovome kraju nema pouzdanih podataka. I narodno predanje o tome nije sačuvano. Raseljavanja i naseljavanja ovog kraja, može se slobodno reći, bilo je onoliko puta koliko je puta kroz njega prolazila neprijateljska najezda. Raseljavanja je bilo svakako već i onda kad su osione turske horde za vreme vlade Brankovića prodirale niz Vekliku Moravu čak do Smedereva. I za vreme seobe pod patrijarhom Čarnojevićem svakako su se prilikom prolaza iseljenika dolinom Morave i stanovnici ovoga kraja pridružili glavnoj matici izbeglica. Znatnijeg iseljavanjea iz ovoga kraja bilo je i za vreme ustanka kapetana Koče Anđelkovića, neki u šume a neki u Srem ili u Banat. Najnovije iseljavanje iz ovoga kraja bilo je za vreme 1. i 2. ustanka. Retki su slučajevi da Srbin sasvim napusti svoje mesto rođenja, pa mu se, kad prođu opasnosti vraćao i ponovo na zgarištima podizao kuću. Znatno veći broj doseljenika nego starosedelaca kazuje da je ovaj kraj bio nekada pust i nenaseljen. Iz očuvanog narodnog predanja vidi se da je najveće naseljavanje ovoga kraja bilo posle 1. i 2. ustanka, kada je deo Srbije bio oslobođen od Turaka.

Izuzimajući manastire Jošanicu i Ivkoviće drugih očuvanih starih crkava i manastira nema. Postoji predanje da su na Đurđevom Brdu blizu Jagodine bili dvori (letnjikovac) Đurđa Smederevca (a neki kažu i carice Milice).

Narod ovoga kraja ima mnoge karakteristike osobina Srba Šumadinaca, ali ima i osobina kojima se približava stanovništvu Levča, Temnića i Resave. Od dobrih osobina glavne su ove: narod je štedljiv, zadovoljan je i sa malim, malo govori i u govoru je više tih; rado se ugleda na druge, kad je potrebno, može da bude i hrabar, pa i junačan; voli svoju otadžbinu; većinom je radan i pošten. Kao rđave strane ističu se ove: narod je suviše konzervativan u svome životu; gramžljiv je za tuđe, nepoverljiv je prema svakome; u privatnom životu je strog i nepopustljiv. Patrijarhalnog, starog srpskog, lepog života ovde već nema, a ni onih starih velikih zadruga. Stanovništvo se uglavnom zanima zemljoradnjom.

 

IZVOR: BELICA, Stanoje Mijatović, edicija „Koreni“, Beograd, 2012. godine (isečci od strane 269 do 345). Priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

 Koreni

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.