Korjenići – oblast, naselja, rodovi

20. jun 2013.

komentara: 5

Portal Poreklo objavljuje u celini vredan rad Petra Šobajića o Korjenićima, u okviru kojeg je obrađena plemićka loza Brankovića. Rad obiluje vrednim podacima o rodovima, plemenima (Mataruge, Riđani, Ozrinići, Kulize…), ali i značajanim istorijskim ličnostima (recimo, o poreklu Mehmed-paše Sokolovića).

OVIM ISTRAŽIVANJEM SU OBUHVAĆENA SLEDEĆA PREZIMENA:

Agbaba, Agbabić, Alibegović, Anđelić, Aničić, Antelj, Anteljević, Antić, Ateljević, Baćović, Babić, Bakoč, Baltić, Baljević, Bandić, Baraković, Bećirović, Begenišić, Begović, Bekić, Benderać, Bestudović, Bijedić, Bilalović, Bojanić, Boginjak, Branković, Bratačić, Bratoslavić, Bulut, Burlica, Vasiljević, Veselinović, Vilov, Vojinović, Vojičić, Vujačić, Vuković, Vuksan, Vulina, Vučković, Vučurović, Gavrilović, Gačanić, Gašić, Glavović, Gligović, Gluščević, Gojislavić, Gojsalić, Gobović, Golubin, Gordić, Gradinac, Grgur, Grubanović, Grubač, Grubačević, Guzinje, Guzine, Guzičić, Dabović, Danilović, Dautović, Demirović, Deretić, Dobrijević, Dobročinić, Dostinić, Dragić, Dragovanić, Drakulić, Dukić, Dumović, Duraković, Đajić, Đilović, Đurić, Ždraljević, Zvenić, Zemunović, Zorka, Ijačić, Ilić, Istinić, Janjetović, Jagodić, Janičić, Janković, Jerković, Jovanović, Kalember, Kapetanović, Kapor, Kilibarda, Klančić, Kojović, Kovačević, Kokotović, Komar, Korenić, Krnjević, Kraljević, Kravić, Krivokapić, Krstović, Kujačić, Kulizić, Kurajica, Kurepa, Kurtović, Lažetić, Lazarević, Lazetić, Lisičić, Lisov, Marić, Marnavić, Mastilović, Mehović, Miljanović, Mićunović, Miletić, Milović, Milošević, Milšić, Mirić, Miroslojević, Mišković, Mrnjavčević, Mrdić, Obrašić, Orlović, Ostojić, Pjević, Pantović, Papić, Paprenica, Paranos, Pejević, Peličić, Perović, Petrović, Pirić, Popović, Progonović, Radojević, Ratilović, Ratković, Rašica, Rašković, Rašović, Rebrenović, Ruduljić, Rutešić, Sabljičić, Savić, Salković, Sarapa, Sarić, Seoštičanin, Simić, Slijepčević, Sokolović, Sredanović, Stanović, Stijačić, Stijepčić, Tauzović, Teljević, Tripković, Trifković, Ćerimagić, Ćorović, Hadžimaović, Habul, Čavaljuga, Čavčić, Čađenović, Šakotić, Šarac, Šaša, Šegrt, Šehović, Škero, Šubara, Šurbatović.

 

Položaj i granice

Korjenići se nalaze u Hercegovini istočno od Trebinja, udaljeni od grada oko dva ipo časa hoda. Kroz njih vodi stari karavanski put Dubrovnik — Trebinje — Nikšić i dalje, kojim se obavljao saobraćaj dok su nedavno izgrađeni kolski put i željeznička pruga od Trebinja do Nikšića. Oko Korjenića su Trebinjsko polje, Bilećke rudine i plemena Zupci, Grahovo i Banjani. Prema njima Korjenići imaju svoje utvrđene stare granice.

Korjenići se na zapadu dodiruju sa trebinjskim selima Necvijećem i Arslanagića Mostom. Deli ih granica koja polazi od brda Glumine na Dub, pa preko Trebišnjice na Vranj prodo. Prema Bilećkim rudinama je visoko brdo Glumina, koje odvaja rudinska sela Vrbno i Dubočane od Korjenića. Granica prema tim selima počinje od Mlinice na Trebišnjici, penje se na Osoje, pa na Vilište, na Međeđu kamenicu pod Toklićem, pa preko Jerkovića Gradine na Anđa Gradinu, odande na Krilo i spušta na Mlinicu kraj Trebišnjice, s druge strane Glumine.

Zupce od Korjenića deli granica koja vodi kroz Aljaševo točilo, kod Trebišnjice, na Kokotovića Gradinu, pa preko Oble glavice i Zelenika izbija na Debeli brijeg, pa dalje ca Zaboricu, Kosmaš, Paklenu glavu, Veliku borovu glavu, a odande na Milakov osijek u planini Bijeloj gori.

Pleme Grahovo je istočno od Korjenića. S njim se Korjenići dodiruju svojom planinom i selinom na dugoj liniji koja je ujedno i granica Crne Gore i Hercegovine na onom prostoru. Ovu granicu odredili su strani konzuli po Grahovcu (1858), kad je Grahovo pripojeno Crnoj Gori, a po iskazu glavara Korjenića i Grahovljana. Na pitanje koizula, izjavio je 4-og avgusta 1858. godine grahovski vojvoda Anto Daković, da je stara granica Grahova i Korjenića bila: počev od Jastrebice pa na Begova korita, onda preko Šuplje grede granica silazi u dolinu Zaslapa, prolazi pored Aranđelove crkve, pa preko brda Kuljevca na Vladičinu podinu i na Veliki kuk, Rokovu lokvu, na Ilijino brdo, odande na Skorča goru i preko Bara Malog Bovanića ide do Velikog Bovanića, gde je tromeđa Grahova, Korjenića i Banjana. Vojvodinu izjavu ispravio je i dopunio na jednom delu granice grahovski kapetan Pajo Kovačević koji je rekao: da je granica, kako je vojvoda označio, bila stara granica, ali da od 1856. godine granica ide od Aranđelove crkve na vrh Kosmača, tako da Veliki kuk i Vladičina podina ostaju izvan granica Grahova.

Kako je Grahovo dugo pripadalo korjenićkim muslimanima, koji s‘u u njemu imali čitluke, upitani od konzula, korjenićki prvaci nisu hteli da kazuju granicu, već su se branili da je Grahovo njihovo. Tek kad su im konzuli objasnili da o tome ne može biti govora, već da Grahovo mora pripasti Crnoj Gori, Ali beg i Hamza su izjavili: da je tromeđa Korjenića, Grahova i Zubaca vrh Gubova glavica u vencu Jastrebice; da odatle granica silazi na pašnjak Nenovo polje, koje pripada njima, iako ga obrađuju Grahovljani, koji su za to plaćali Korjenićima trećinu. Od Nenova polja granica se penje na brdo Mičimotiku, odande na Češalj, pa se spušta u selo Nudo, onde preseca rečicu Zaslap i izbija na Šuplju gredu, zatim se upravlja na grahovsko selo Zebjak, koje dodiruje, pa pravi ugao i prelazi na Vel. Ilijino brdo, na najudaljeniji njegov vrh od Klobuka i ide na Bijelu Kamenicu, pa na Pištalicu, izvor u Skorča gori, gde je tromeđa Korjenića, Grahova i Banjana.

Današnja granica Korjenića i Grahova, kako su je tada konzuli odredili, počinje od Troglava u planini Bijeloj gori, gde je tromeđa Korjenića, Grahova i Zubaca, prelazi na Ratkušu, veliku snežnicu, pa preko Ivove glavice i Alijina brijega vodi na Begova korita, živu vodu, a odande preko glavice Mičimotike na brdo Češalj. Odatle se spušta u korjenićku valu, na Vučiju, između ovog korjenićkog p grahovskog sela Nudola (Mala Vučija pripala je Korjenićima), pa rečicom Sušicom do Aranđelove crkve. Od crkve se penje uz rečicu Mirotišnicu na gredu Đurašicu i preko Struga vše grahovskih Dolova penjući se granična linija izbija na Malo Ilijino brdo, pa na glavicu Kurjelsku gradinu i završava se na Vel. Ilijinom brdu.

Dodirna linija plemenskih oblasti Korjenića i Banjana nije tako duga. I ona je deo granice Crne Gore prema Hercegovini. Ta granica od Vel. Ilijinog brda ide na vodu i gradinu Šipovac, pa se preko Pareškog Kuka i Crkvine spušta na Mlinicu kod Trebišnjice, gde je tromeđa Korjenića, Banjana i Bilećkih rudina.

Prirodne osobine

Oblast Korjenića se sastoji od dva različita dela. Severni zahvata duboka vala u kojoj su naselja plemena, a južni Bijela gora, planina korjenićka koja se uvlači između grahovske i zubačke planine. Korjenićka vala se pruža u dinarskom pravcu. Oko nje su zubačka, banjsko-grahovska površ i planina Bijela Gora. Prema severozapadu zatvara je visoko brdo Glumina. Najniža visinska tačka vale je oko 280 m, a površi oko nje dostižu srednju visinu od 900 m, Bijela gora korjenička oko 1.200 m, sa visovima do 1.600 m.

Dok su strane uvale sastavljene od moćnih slojeva krečnjaka, samo njeno dno je drukčijeg sastava: u njemu preovlađuju dolomiti s primesom glinovitog materijala koji pri raspadanju daje dobru radnu zemlju. To su triaski slojevi razne facije sa kojih su odneseni jurski i kredni slojevi. Ovi se stratigrafski i tektonski odnosi naročito lepo vide u dolini rečice Jazine.

Ograđena onako visokim strmim stranama, korjenićka vala bi davala izgled kotla da se kroz njen visoki obod nije prosekla Trebišnjica, koj a u valu ulazi od severa dubokom uzanom dolinom, u Korjenićima skreće zapadu i iz njih izlazi opet klisurom u Trebinjsko polje. Osim Trebišnjice kroz valu protiče više potoka i rečica, koji postaju onde od nekih 50 izvora i slivaju se u „Beliku Rijeku” (Trebišnjicu). Glavna je Sušica, kojoj pritiču Zaslapnica, Mirotišnica, Kunska i Jazina. Ove su rečice izbrazdale dno korjenićke vale i u njemu stvorile kratke doline, čija razvođa čine niske zaravnjene kose, glavice i brda. Sudeći po obilju materijala koji one rečice snose u svoj donji tok i u Trebišnjicu, mora biti da su u stvaranju one uvale denudacija i erozija bile od pretežnog uticaja.

U Korjenićima se oseća jak uticaj primorske klime. Leto je sušno, kiše padaju u proleće i jesen, a sneg malo pada i ne održi se više od dva tri dana. Dno i delom strane vale su pod pitomom šumom u kojoj se vide lipa, jasen, hrast, grab, javor, bor, leska i dr., a vrbe kraj voda. U dnu vale uspeva razno voće i dobri vinogradi. U planini Bijeloj gori preovlađuje bukva, a vidi se i redak četinar mulika. Od životinja da spomenemo kornjače, koje se sreću svuda po vali.

Sa blagim konturama svojih kosa i glavica, bogatstvom u vodama, svojom raznovrsnom i bujnom vegetacijom, korjenićka vala čini kontrast prema okolini, naročito prema pretežno goloj i kamenitoj površi Grahova, Banjana i Zubaca, u kojoj su razvijeni tipski obllci krša. I narod izdvaja onu uvalu kao oazu u kršu kad u guslarskoj pesmi kaže: „u pitomoj župi korjenićkoj.”

Bijela gora, korjenićka „planina”, iznad seline zahvata skoro polovinu plemenske teritorije. U njoj nema stalnih, već samo privremenih stanova — katuna, sa kolibama u koje izdižu leti sa stokom. Mesta gde su bolji katuni zovu se Bradina, Visoka glavica, Donja i Gornja gladišta, Krstače, Oštrikovac, Mičimotika, Milanov osijek i Bijela rudina. U planini ima šume i dobrih senokosa, ali je oskudna živom vodom. Vode ima u ublovima i lokvama, a najviše za vodopoj služe Begova korita, živa voda na koju imaju pravo vodopoja i Grahovljani i Zupci, jer su nekad učestvovali zajedno s Korjenićima u izgradnji one vode.

Naselja

Korjenići su 1928, kad sam ih ispitivao, imali 370 kuća sa nepunih 2.000 duša. U njima žive pravoslavni hrišćani i muhamedanci negde u podjednakom broju.

U Karjenićima su sela: Klobuk, Orahovac, Gornja i Donja Lastva, Župa, Aranđelovo, Vučija, Skozjigrm i Gornje i Donje Grnčarevo. Najveća sela, kao Orahovac, Grnčarevo, Lastva, imaju preko 70 kuća, a najmanja, Aranđelovo i Vučija, 15 do 20 kuća. Sva su sela u dnu palo, izuzev Klobuk i Orahovac koja su visoko u stranama. Sela su razbijenog tipa i sva sastavljena od većih i manjih grupa kuća, za koje se onamo čuju nazivi — mahala, kraj sela, zaselak. Pored plastike zemljišta i drugih prirodnih uslova na takav raspored kuća je uticala i sklonost bratstvenika da žive zajedno, izdvojeno od drugih rodova.

KLOBUK je na starom putu od Dubrovnika za Nikšić. Deli se na dva sela, koja se zovu Zaklobuk i Klobuci.

Zaklobuk je severno od grada Klobuka na visini oko 900 m. Oko njega su Slavinje brdo, Pećina i Ilijino brdo. Kuće su rasturene po dolovima u manjim grupama koje se zovu: Rokov do sa 4 kuće Kujačića i Stijačića; Čaklji, gde su dve kuće Kujačića; Pregrađe, do grada Klobuka, sa kućama Ilića i Benderaća; Gajevića Do i Županj Do, gde su 4 kuće Rutešića i Vojičića; Dolovi sa kućama Kujačića i Babića.

Klobuci su niže u jednom poljicu koje je na visini oko 700 m, a sastoji se od grupa kuća sa nazivima: Gornje Roge, gde žive Stijačići i Bakoči; Radinov Do sa kućama Đajića, Stijačića i Benderaća; Donje Roge sa 1 kućom Babića, i Dobri Dub, gde su tri kuće Stijačića.

ORAHOVAC je na drugoj strani uvale, pri planini Bijeloj gorl i plemenu Zupcima. Kuće su u karsnoj uvali dugoj oko tri km, a na visni preko 600 m. Deli se na Donji i Gornji Orahovac.

Imena grupa kuća u Donjem Orahovcu su: Nugo, u vrhu sela i tu žive Grubači i Deretići. Do njega je Staroselje sa svega 2 kuće — jedna Deretića i druga Begenišića. Do Nugla su Potkape, gde je 10 kuća Deretića; u polju je Lanište i tu 3 kuće Đajića. Pod Studenac sa 1 kućom Deretića.

U Gornjem Orahovcu je Studenac ispod Debelog brijega sa kućama Grubača i Šakotića; do njega Barice, gde su 5 kuća Grubača 1 kuća Begenišića; Smokvice ispod Štrmca sa 5 kuća Šakotića; Ždrijelo gde žive Đajići i Mićunovići; Pandurica sa 1 kućom Deretića; Šumata Glavica gde su 5 kuća Mrdića; Pod Šumatom Glavicom sa 6 kuća Grubača; Vranića Njive gde žive Grubači i Kovačevići; Krivodo sa 2 kuće Begenišića i 2 k. Šakotića; Trkovi Do sa kućama Begenišića; Vlaški Do i u njemu 2 kuće Šakotića.

ŽUPA je u dnu vale, oko Sušice, podeljena u više krajeva koji se zovu: Ušće, gde se uliva Sušica u Trebišnjicu, sa 4 kuće Habula, Šehovića i Begovića; Ravni Brijeg sa 12 kuća Paranosa, Anđelića, Kilibarda, Sarića, Pirića, Sredanovića, Vučurovića i Miljanovića. Do njega je Rasovina, gde su 4 kuće Pejevića, Kurajica i Krivokapića. Dalje uz Sušicu, u sredini Župe, je Šehovića Glavica sa 13 kuća Šehovića, Bilalovića, Mehovića, Bijedića, Đajića i Mićunovića. U Župu, u užem smislu, su 15 kuća Šehovića, Bilalovića, Kurtovića, Alibegovića i Mrdića. Dambegovina je do Aranđelova sa 1 kućom Kurtovića i 1 kućom Mrdića.

ARAĐELOVO je ispod grada Klobuka, oko stare crkve sv. Arhanđela Mihaila. Selo je pored Sušice, od potoka Trebolja do Župe. U njemu žive Šegrti na Ajrovini, Gobovići na Jaupovini, pa Gradinci i Krivokapići.

VUČIJA je ispod strane Zavrata, između Skozjigrma i Nudola. Selo čine dve grupe kuća: Gredice i Zanoga i tu žive Sredanovići i Šegrti.

SKOZJIGRM je u izvorištu Jazine i u njenoj dolini, a iznad sela su visoke strane koje gore prelaze u planinu. Ime sela izgovaraju i Skođilrm, Skočigrm. Ovo poslednje sam ređe čuo 1928, a 1948. ono je prevladalo nad prva dva imena. Selo je razbijeno u više grupa kuća, koje su razbacane po kosama ili su u dolini Jazine, a zovu se: Međukuče, gde živi 6 kuća Barakovića. Ispod njih su Kotline i tu su kuće Barakovića, pa Grabovi Do opet sa kućama Barakovića; Konavlice pod Međukuče, gde su 4 kuće Hadžimaovića. Sa druge strane je Pobreže sa 5 kuća Hadžimaovića i 2 k. Kapetanovića. Do njih je Radovi Laz gde su 4 kuće Kapetanovića i 1 k. Barakovića. Zabrijeg sa 4 žuće Barakovića. Iza njega je Ćemalovina i tu 5 k. Bećirovića i 1 k. Glavovića. Do nje je Ćetkova Glavica gde su svega 3 kuće Barakovića i Glavovića. Tup sa 2 kuće Bećirovića, a tu je i mejtep, Mravljača u dolini sa 1 k. Bećirovića; Podbrdo sa 2 kuće Bećirovića. Do Mravdvače je Prijeka Voda, gde su 3 kuće Kapetanovića. Šiljegovišta — Kapetanovića 2 k, i 1 k. Šehovića. Bare sa 1 k. Barakovića i 2 k. Begenišića.

LASTVA. Od Župe je odvaja Sušica, od Skozjigrma Jazina, a prema Grnčarevu je Trebišnjica. Kuće su u dolini potoka, po kosama i brdima, grupisane najčešće po rodovima. Počev od Trebišnjice su Luke i Selimov Grob, gde je 1 kuća Ratkovića. Do njega i Pobrežja su Val i Podine sa kućama Ćerimagića. Do Podina je Abrovina, ispod Kose, sa 1 kućom Burlica. Na Pašovini, kako se zove uvala između Podina i Mahovine, su 2 kuće Ćerimagića. Do Podina je i Ibrovina sa 4 kuće Demirovića. S druge strane, do Pobrežja, je Ramovina sa 1 kućom Jerkovića, pa Kokošarevina gde su u grupi kuće Jerkovića. Ispod Rujeva Brda su Begovine, gde žive Kravići, a ispod Orlove Prodoli su Salkovića Papratnice sa desetak kuća ovog muslimanskog roda. Od njih pa do camije je Kapetanovića Studenac sa njihove 2 kuće. Na Rujevom Brdu nad Begovinom su Junuzovina i Mlatilo sa 2 kuće Agbabića i 2 kuće Demirovića.

GRNČAREVO je između Trebišnjice, koja ga odvaja od ostalih korjenićkih sela i brda Glumine. Deli se na Donje i Gornje Grnčarevo i oba se „sela” sastoje od više krajeva.

U Donjem Grnčarevu oni se zovu: Kantarovina, gde žive Vujačići, Redžovina sa 1 kućom Ćerimagića i Glavica sa 2 kuće Vujačića. Potok, gde su kuće Ćerimagića; Pavlova Varda između D. i G. Grnčareva, gde je 1 kuća Vučurovića, i Mrđen sa kućama Bekića.

Gornje Grnčarevo čine mahale: Kosovac gde žive Durakovići, Loznica sa kućama Slijepčevpća i Bijedića, Ćiper, gde žive Bijedići, Salkovići i Šehovići; ,.selo” Grmac sa kućama Bijedića; Mačina i Kula gde su kuće Durakovića i Šehovića. i Kula Hadžimaovića sa kućama ovog muhamedanskog roda.

 

ŽUPA VRM

Ime

Korjenićka vala je u srednjem veku činila jednu župu u Travuniji imala drukčije ime nego danas. Zvala se Vrm. To ime se prvni put javlja kod cara Konstantina Porfirogenita, u njegovom opisu Travunije. Među travunskim gradovima, pored drugih, Porfirogenit pominje i grad Opuos. To je, kako je protumačeno, grciziran oblik reči Vrm. Na nekih dvesta godina docnije Pop Dukljanin navodi onu župu u obliku Vrmo, kao jednu od devet župa Travunije — Tribunia cum his jupaniis Libomir, Vetanica, Rudine, Cruszevica, Urmo, Ressena, Drazevica, Canali, Gernovica. U dubrovačkim arhivskim knjigama počev od kraja HŠ veka ime naše župe javlja se kao: Verm, Verma, Vermo, Verno. Krajem srednjeg veka župa Vrm se često spominje sa svojim gradom Klobukom. I prvi je K. Jireček ukazao na položaj ove župe, identifikujući je s današnjim Korjenićima.

Ime župe je veoma staro. O njegovom poreklu dao je stručno tumačenje dr P. Skok. Kako on izlaže, ova reč je postala od imena nekog grada Deraemum-a ili Deramum-a.. U rimsko doba ime tog grada glasilo je Eremum — „koji je dao sasvim prirodno rm. . . Rm je dobio u slavenskim ustima još protezu — i tako je postao srpski oblik Vrm. Eremum je bio, dakle, neki prastari, preslovenski grad. A gde se on nalazio? Iako to nije određeno rečeno, iz daljeg objašnjenja se može videti gde je taj grad bio. Po imenu ovog grada, kaže Skok, došlo je i ime ilirskog plemena Deremesta (Deraemestae) koje spominje Plinije III. Po jednom zapisu iz antičkog doba zna se da se jedan od plemena Deremesta oženio iz plemena Daorza. Kako Plinije pleme Daorza navodi u naronskom konventu, računa se da je to pleme stanovalo južno od Neretve i da je njegova plemenska oblast zahvatala Popovo, Stolac, i Dabar (Tomašek). Za Dermeste se pak drži da su stanovali u Trebinjskoj oblasti, dakle u susedstvu Daorza i na osnovu toga Skok kaže: „Vrm kod Klobuka u Hercegovini je glavno sedište Deremesta”.

Ovakvo tumačenje postanka imena Vrm otkriva nam značajne stvari: jedna je, da su najstariji poznati stanovnici našeg kraja bili Deremeste, ilirsko pleme koje se u Trebinjskoj oblasti nalazilo i u vreme Plinija Mlađeg, dakle još u II veku naše ere; i druga, da je ona župa sa svojim gradom bila glavno sedište tog velikog plemena. Na ovakvo tumačenje porekla imena Vrm mogle bi se postaviti izvesne primedbe. Naročito kad uzmemo u obzir najstarije istorijske pomene naše župe i njenog grada, uviđamo da u ovakvom objašnjenju ima nedostataka, jer ono nije izvedeno do kraja. Evo u čemu.

Na jednom visokom brdu u Korjenićima, staroj župi Vrmu, nalazi se grad Klobuk. Njega spominje Dukljanin u vezi s događajima iz polovine XI veka, što znači da je ime Klobuk za onaj grad vrlo staro. I kad Skok nalazi da je ime Vrm za župu došlo po imenu nekog preslovenskog grada, očekivati bi bilo da će on Klobuk identifikovati sa Eremum-om, jer je, prema celom njegovom tumačenju, samo Klobuk. mogao biti taj stari grad. Zašto on to nije učinio? Možda zato što mu nije bio dobro poznat položaj grada Klobuka u Korjenićima (Vrmu). I još aešto, U čestim spomenima naše župe i njenog grada u dubrovačkim knjigama od kraja HIII, pa kroz XIV i XV vek, jasno se izdvajaju, kako ćemo videti: Vrm — kao ime župe, a Klobuk kao ime njenog grada. Pa bi se postavljalo pitanje: kad su, kako bi po Skoku izlazilo, Srbi zatekli onde grad Eremum i od te stvorili svoju reč Vrm za grad i njegovu župu, kako i kad nasta za grad nov naziv Klobuk, dok župi osta ime Vrm?

U drugom svom radu Skok se bavi i tumačenjem porekla reči klobuk i dolazi do rešenja, da ona nije slovenska, već da su ovu reč: Sloveni primili od Avara, čiji su vojnici nosili klobuk, kapu od krzna. Kad je tako, da li bi postanak reči Vrm i Klobuk trebalo ovakvo shvatiti: da su Srbi, gradeći od zatečenog imena Eremum svoju reč Vrm, njom najpre nazvali i grad i njegovu župu, pa da su docnije ime grada zamenili od Avara primljenom reči Klobuk, a za župu zadržali naziv Vrm?

Uz tumačenje postanka reči Vrm Skok primećuje, da mu nije jasno, da li i ime brda Vrmac u Boki spada u ovu grupu reči u koju i Vrm. Na tu njegovu primedbu mogla bi se postaviti još jedna. I u Korjenićima, pored grada Klobuka, jedno brdo se zove Vrmac. U raznim našim krajevima ima i ovakvih toponima: jedno brdo u selu Voljevcima u Sokolskoj nahizi (Gornje Podrinje) zove se Vrmčić; Vrmnica je selo u Srezu podrinjskom; Vrmda, selo u Sokobanjskom srezu; Vrmbaje, selo u srezu moravičkom; Vrmoša, pritoka Plavskog jezera i ime predela u šenom slivu, itd. U svim se ovim imenima, kako vidimo, nalazi kao osnova rečca „vrm”. A šta bi to imalo da znači? Kako su pobrojana imena brda i sela nesumnjivo srpske reči, zašto da ne bi moglo biti, da je i „vrm” neka naša reč, koja u osnovi ovih toponima služi, kako izgleda, kao oznaka nekih njihovih zajedničkih prirodnih odlika? A kakvih? O tome bi se dalo prosuđivati tek onda, kad bismo dobro poznavali izgled tih objekata — brda sa nazivom Vrmac, Vrmčić, i sela sa imenom Vrmnica, Vrmdža itd. Poznata mi je konfiguracija negdašnje župe Vrma (Korjenića) i brda Vrmca u Voki, pa dolazim na pretpostavku, da bi „vrm” moglo imati značenje — zemljište izrovljeno potocima.

Da li je Skok imao u vidu ovakva imena, to ne znamo. Ako nije, u pitanju je, da li bi on ostao pri datom tumačelju porekla reči Vrm.

Obim župe

Imena travunskih župa iz vremena popa Dukljanina održala su se skoro sva do danas, kao: Konavli, Ljubomir, Dračevica, Rudine i druga. Kako su srednjevekovne župe, što je lako uočiti i za travunske, zahvatale prirodno omeđene zemljišne celine, skloni smo unapred bili pretpostavci, da se i župa Vrm nalazila u obimu današnjih Korjenića, koji takođe čine sasvim izdvojenu geografsku celinu. Međutim, naišli smo i na drukčija mišljenja.

Pri spomenu župe Vrm u jednom svom radu prof. Vlad. Ćorović kaže da je istočni deo ove župe zalazio u Grahovo i obuhvatao jedan deo ovog plemena. Koji deo i dokle, kao i to, na osnovu čega je izveo ovakav zaključak, on ne saopštava. U razgovoru koji sam pre duže vremena vodio sa prof. Ćorovićem, on mi je govorio, da su se granice župa menjale u kasnijem srednjem veku, a da je on mišljenja, da je župa Vrm, sem Grahova, zahvatala i ono zemljište Bilećkih Rudina od brda Glumine do Leutara iznad Trebinja (gde su sela Vrbno, Dubočani i druga). Po jednom drugom mišljenju, župi Vrm je pripadao i jedan deo Vrsinja, do Kraljičina oka u Zupcima.

Da vidimo prema podacima koje imamo, šta je zahvatala župa Vrm i koliko bi mogla biti opravdana iznesena mišljenja o njenim granicama.

Iz svega što znamo o položaju travunskih župa srednjeg veka, pouzdano se može reći da su se tri od njih nalazile oko župe Vrma i dodirivale s njom. To su župa Trebinja i župe Rudine i Vrsinje. Dokle se župa prostirala na zapad, prema Trebinju, i gde se graničila s tom župom, može se videti i iz neslaganja dva istoričara u tome, kojoj je župi pripadao grad Mičevac, čije se ime javlja u starim pisanim spomenicima. Razvaline tog grada, prilično očuvane, nalaze se na zapadnoj granici Korjenića u trebinjskom selu Arslanagića Mostu. Gradske zidine su na jednoj glavici pored starog mosta na Trebišnjici koji n sada postoji, a za koji se priča da je „grčka građa” i da „bješe od starine džada cijele Bosne i Hercegovine u Novi po so”. Na tom mestu je kupio đumruk po sultanovom: odobrenju neki Arslan-aga koji je u Trebinje prebegao iz Novog, kad su ga zauzeli Mlečići.

K. Jireček je držao, da su oba grada, Klobuk i Mičevac, pripadali župi Vrmu, a po mišljenju prof. Mih. Dinića grad Mičevac, u kome je Stevan Vukčić osnovao bio jednu od svojih novih carina, nalazio se na zemljištu Trebinja, a ne Vrma. Ovo drugo mišljenje odgovara stanju kakvo je danas i kako je bilo, koliko se u narodu zna, odvajkada, tj. da je selo Arslanagića Most, u kojemu su ruine grada Mičevca, uvek pripadale Trebinju, a ne Korjenićima. “U prilog tome da navedemo i sadržaj jednog dokumenta iz XV veka. Prema njemu je ugarski kralj Matija Korvin poveljom od 2 novembra 1465. godiie poklonio fra Aleksandru Dubrovčaninu, za usluge učinjene ugarskoj kruni, osim drugih i tri sela u župi Trebinja: Česvenicu, Necvijeće i Goricu. Poslednja dva sela i danas se zovu tako a nalaze se ia zemljištu Trebinja: Gorica je istočno od grada, a selo Necvijeće, kako je već rečeno, nalazi se uz Korjeniće. Za Česvenicu je pretpostavljeno, da se tako nekad zvalo selo koje se nalazilo kod grada Mičevca, onde gde je danas Arslanagića Most. Ako je tako, onda i ovaj istorijski podatak ide u prilog tome, da su se Korjenići pružali prema Trebinju dokle i danas, tj. da je njihova današnja granica bila granica župe Vrma na toj strani.

Druga travunska župa s kojom se dodirivala župa Vrm bile su Rudine, u čijem se središtu nalazi Bileća. Sve što smo saznali o granicama Korjenića prema Bilećkim Rudinama ne bi se slagalo s pomenutim mišlenjem prof. ‘Ćorovića, da se župa Vrm pružala do Leutara iznad Trebinja. Korjeniće od Bilećkih Rudina odvaja visoko brdo Glumina koje između njih čini sasvim prirodnu granicu. U predanju Korjenića nema ni traga o tome, da su njihova kad bila ona rudinska sela iza Glumine, između nje i Leutara (Vrbno, Dubočani i druga). Korjenići su mi kazivali da su nekad imali nekakav spor oko granica sa pomenutim rudinskim selima, ali da se to ticalo zemljišta malog obima na vrhu Glumine. Po shvatanju naroda onog kraja, na što naročito polažemo, Rudine su se od davnina prostirale između Kobilje glave na severu i Gljive na jugu, prema Trebinju. I to bi potvrđivalo da je Vrbno sa okolnim selima bilo od uvek rudinsko. Prema svemu dakle imali bismo dosta razloga držati da je brdo Glumina, kao sasvim prirodna granica, odvajalo u srednjem veku župu Vrm od župe Rudina.

Plemenska oblast Zubaca činila je u srednjem veku župu Vrsinje, koja se dodirivala sa župom Vrma. Korjeniće od Zubaca odvaja nenaseljena zona visokih brda sa jako razvijenim formama krša. Današnja granica Korjenića prema Zupcima, koja vodi preko tih brda, bila je prema predanju Korjenića njihova granica na toj strani i u tursko doba, i koliko se za najdalje zna. I predanje Zubaca isto tako kaže, da im je međa prema Korjenićima veoma stara. Oslanjajući se na ove prirodne uslove granica i na predanja, smatramo kao najverovatnije da je sadašnja granica Korjenića i Zubaca činila i u srednjem veku granicu žule Vrma i župe Vrsinja, A da li je mišljenje, koje iznesosmo, da je župi Vrmu nekad pripadao i jedan deo zemljišta Vrsinja, do Kraljičinog oka, izvedeno ka osnovu kakve arhivske građe, nije nam paznato. I kad bi bilo tako, to je moglo biti samo neko povremeno osvajanje nekog dela zemljišta Zubaca od strane Vrmljana.

Što se tiče Grahova, istraživanjem starih granica ovog plemena, došli smo do rezultata koji se isto tako ne slaže sa mišljenjem prof Ćorovića, da je istočni deo župe Vrma zalazio u Grahovo. Predanja koja smo slušali od Korjenića i Grahovljana, da je njihova današnja granica, s malim odstupanjem, iz davnih vremena, potvorđuju i stari pisani spomenici. Njih ćemo navesti u radu o plemenu Grahovu koji spremamo. Iz istorijskih izvora još saznajemo, da su u Grahovu u XV veku živeli Riđani i da je ono činilo sastavni deo plemenske oblasti Riđana, kao i to, da je ovo pleme u srednjem veku pripadalo župi Onogošta. A kako je župa Onogošta nekad pripadala staroj oblasti Podgorju, sva je prilika da je granica Korjenića i Grahova, odnosno župa Vrma i Onogošta, vrlo stara međa ne samo ovih plemena i župa, nego i starih oblasti Travunije i Zahumlja. Da travunska župa Vrm nije zahvatala Grahovo, neka kao dokaz posluži i istorijska činjenica: da je Vrm zajedno s Trebinjem bio deo zemlje vojvode Radoslava Pavlovića, dok je Grahovo, kao i cela oblast Riđana, pripadalo Sandalju Hraniću i hercegu Stepanu.

O Banjanima se utvrđuje na osnovu istorijskih podataka, da su oni bili van Travunije i da se Travunija pružala do granica ovog starog plemena, čije se ime javlja 1319. godine. Kad Banjani nisu činili sastavni deo Travunije, značilo bi da se Vrm, kao travunska župa, dodirivala s teritorijom tog plemena, Ranije prikazana granica Korjenića prema Banjanima je vrlo prirodna; a kad oba plemena kazuju, da im je takva granica neizmenjena bila i u ranija vremena, to bi trebalo primiti kao činjenicu.

I tako bi, iz ovakvog razmatranja, u kom se obimu pružala srednjovekovna župa Vrm i kuda su išle njene granice, proizlazilo da ova župa nije zahvatala ni pleme Grahovo, niti koji njegov deo, niti koji kraj plemena Zubaca, pa ni rudinska sela između Glumine i Leutara, već da se nalazila u obimu današnjih Korjenića, sa ne- znatnim izmenama starih župskih granica. Jedina izmena bila je u novije vreme u tome što je selo Nudo u vrhu korjenićke uvale, koje je pripadalo nekada Vrmu a do nedavno Korjenićima, posle bitke na Grahovcu (1858) prisajedinjeno plemenu Grahovu, odnosno Crnoj Gori.

Putevi. Kroz župu Vrm je u srednjem veku vodio kao glavni onaj put kojim se saobraćalo između Dubrovnika preko Trebinja, Vrma, Grahova sa Onogoštom i dalje. U Vrmu se od ovog puta odvajao drugi i vodio preko Bojanjeg brda u Grahovo, a odande za Risan i preko Cuca i Kčeva u Podgoricu. Iz Korjenićke vale jedan se put penje u Orahovac i preko Zubaca i Kruševica vodio u Novi.

Politička prošlost

Trebinjska oblast je od najstarijih vremena činila sastavni deo srpske države. Kako je župa Vrm oduvek pripadala Travuniji, njena prošlost je u tesnoj vezi sa istorijom ove stare srpske zemlje. U prvo vreme Travunijom su upravljali župani, a od X do XII veka više vladara među kojima pop Dukljanin ističe Pavlimira, koji je iz Trebinja obnovio srpsku državu posle Časlavljeve smrti. Od polovine XI veka Trebinje je bilo u sastavu Zete, pa je potpalo pod Nemanjinu vlast i ostalo sa Srbijom za sve vreme vladavine Nemanjića. U vreme Stefana “Uroša Š Dečanskog istorijski izvori spominju kao gospodara Trebinjske oblasti župana Mladena, rodonačelnika dinastije Brankovića; a za jedno vreme i njegovog sina Branka. Iz XIV veka imamo spomene Vrma: po rešenju Maloga veća od 1313. godine Dubrovčanima je zabranjeno bilo da mogu trgovati u Trebinju, Vrmu i Rudinama (in Tribigne, Verme et Rudine, sine licencia domine conscilli). Godine 1357. uredila je Dubrovačka republika da kupuju opštinsku so stanovnici Dračevice, Konavala, Trebinja, Vrma, Huma, Bosne.

Za vlade cara Uroša Trebinjem su upravljali carski srodnici Vojinovići, pa je bilo i u vlasti Nikole Altomanovića. Od njih je 1373. Trebinje, Dračevicu i Konavle zauzeo Đurađ Balšić. Kralj Tvrtko je 1378. od Balšića oteo Trebinje, Konavle i Dračevicu i otada je Trebinjska oblast ušla u sastav bosanske države i ostala do pada pod Turke. Od kakvih su posledica bile te promene vladalaca i njihove međusobne borbe na župu Vrm i njeno stanovništvo, ne daju nam obaveštenja istorijski izvori. Posle smrti Tartkove (1391) bosanski velikaši Vlatko Vuković i Pavle Radenović zauzmu Trebinjsku oblast i podele je. Vrm s Klobukom bio je u posedu kneza Pavla. On se 1395. nalazio bolestan u Vrmu i Dubrovčani su mu onamo slali lekara o svom trošku. Usled učestalih pljački i šteta koje su nanosili dubrovačkim podanicima i zemljama ljudi iz zkupa Konavala, Trebinja, Vrma, Rudina i Dračevice, donelo je Malo veće 1415. godine odluku da za to ima da pruži zadovoljenje i da naknadi štetu gospodar (dominus) one župe, čiji su ljudi učestvovali u pljačkama.

Kneza Pavla Radenovića nasledili su sinovi Petar i Radoslav, čije su zemlje u primorju obuhvatali deo Konavala, Trebinje, Vrm s Klobukom, Bileću s Fatnicom i Banjane. Oko njihovih zemalja nalazili su se posedi Sandaljevi, koje je nasledio sinovac mu Stefan Vukčić. Župa Vrm se zajedno s Trebinjem naročito često spominje u vreme vladavine vojvode Radoslava Pavlovića.

Kako su zemlje Radoslava Pavlovića prekidale jedinstvo poseda Sandaljevih, odnosko Stepana Vukčića, a s druge strane se graničile sa zemljištem Dubrovčana, težili su i jedni i drugi da se dokopaju zemalja vojvode Radoslava. Zato su se obraćali i Turcima za pomoć, pa su se ovi rano umešali u njihove raspre. U ratu vojvode Radoslava sa Dubrovčanima oko Konavala (1430—1432) uspeli su Dubrovčani uz ponuđeni tribut koji bi plaćali, da sultan izda naređenje 9. juna 1431. godine svome izaslaniku Ali-begu: da uzmet od Radosava od Pavlovića grad Klobuk sa župom koja se zove Vrm. Ali je Radoslav Pavlović uspeo da to osujeti: „Najzad i sami Turci nađoše da ovo ustupanje ne bi bilo korisno ni po njih, jer im se Klobuk, malo krševito gnezdo, činilo suviše važnom pozicijom.” Godine 1431* tražili su Dubrovčani od Turaka Vrm s Klobukom: i stavili u zadatak svojim poslanicima na Porti, da ako to ne mognu uspeti, onda da zahtevaju da se grad Klobuk kao gnezdo pljačkaša sruši.

Potpomognut od Turaka zauzeo je Stevan Vukčić 1438. Trebinje, a Vrm s Klobukom ostao je i dalje u rukama vojvode Radoslava Pavlovića kao njegovo najjače uporište u borbi sa Stepanom, sve do Radoslavljeve smrti (1441), kad ga je zauzeo Kosača. U tim borbama između Radoslava i Stepana dosta se naroda iz Trebinja i Vrma sklanjalo na dubrovačko zemljište, bežeći pred navalom Kosačine vojske. U vreme rata koji je herceg Stepan vodio sa Dubrovnikom (1451/1454), kad se radilo na podeli Hercegovih poseda, Dubrovčani su za sebe tražili pored Dračevice, Vrsinja i Trebinja sa Lugom, još i Vrm sa Klobukom. Župa Vrm je ostala u državi hercega Stepana sve do njegove smrti (1466). Turci su se u Trebinjskoj oblasti učvrstili rano, od 1466, i gospodarili njome do 1878, do okupacije Bosne i Hercegovine.

Tragovi ranijih naselja

U korjenićkoj vali se svuda vide tragovi ranijih naselja. Izdvojićemo među njima one za koje smo sigurni ili smatramo kao vrlo verovatno da su ostaci naselja iz vremena pre dolaska Turaka.

Gomile. Među najstarije tragove naselja treba svakako uračunati gomile. Njih sam video na više mesta po Korjenićima, ali ne u većem broju. Iznad Grnčareva je brdo Gomila i na njegovom vrhu velika kamena gomila. Ona je visoko nad dnom vale i jako istaknuta. U Zaklobuku, kod grada Klobuka, nalazi se nekoliko kamenih gomila: jedna na Meterizima pored puta. Dve kamene gomile video sam: u selu Vučijoj, na Grablju. Gomila onamo ima dakle i po stranama i u dnu vale. One su svedoci da je onaj kraj bio naseljen i u veoma davna vremena i da je njegovo stanovništvo i tada živelo onde gde su i današnja naselja. A u koje su vreme podizane i kakvom su stanovništvu služile kao grobnice, moći će se tek utvrditi stručnim proučavanjem onih gomila.

Grad Klobuk se nalazi na vrhu visokog brda (900 m) koje se diže iznad dna vale. Prema Župi i Mirotinju strane brda padaju okomito, a prilaz gradu je moguć samo od severne strane, ali je i tu ulaz u grad ograničen na jedan uzani prirodni stenoviti most. Tako je Klobuk prirodom dato utvrđenje. Grad je malog prostranstva, a vrh brda, gde se on nalazi, čine dva poda jedan iznad drugog, koje su Turci zvali Gornji i Donji Grad. Donji Grad je obzidan kamenim bedemom koji se delom održao, kao i zidine zgrada turske vojske i njenih sarešina. U gradu je zapuštena džamija za koju rekoše da je nekada bila crkvica sv. Arhanđela i koju su Turci pretvorili u džamiju. Ispred nje su dva stećka i na jednom nekakav turski natpis, a na drugom, koji je poluprevaljen, može se čitati: Vkosav zemun. . . Tu je stećak prelomljen, a rekli su mi da treba čitati Zemunović, i videćemo šta sve predanje govori o tom Vukosavu Zemunoviću. Jedan kamen kraj crkve (odnosno džamije) zovu Hercegov sto, nazvat tako, vele, što je na njemu sedeo herceg Stepan. Naziv Pregrađe, zaseoka Zaklobuka, pokazuje da je tu bilo nekad neko naselje kod ulaza u grad. Tu je i spomenuti Županj do, koji je takvo ime dobio svakako po tome što je pripadao nekom klobučkom županu. Tuda, ispred grada, vodi stari karavanski put Dubrovnik—Onogošt.

Klobuk je vrlo stari grad, besumnje iz preslovenskog doba. Pominje ga car Porfirogenit. Po Dukljaninu kod Klobuka je, istočno od Trebinja, potučen zahumski knez Ljutovid koji je kao saveznik Vizantije predvodio vojsku protiv zetskog kneza Stevana Vojislava, kad je ovaj sredinom XI veka osvojio Trebinjsku oblast i Zahumlje. U knjigama Dubrovačkog arhiva grad Klobuk se često, pored navedenog, pominje sa svojom župom:  La contrada de Verum con lo castello de Clobuch (13. sept. 1430)< Lolobrich Verramu, castello con lo contato (1444)< castorum Globuch (1448)< Verno che partien a Clobuch (1451)< civitate Clobuch cum castris et pertinentiis suis (1454). Kao najjače utvrđenje u celoj Trebinjskoj oblasti grad Klobuk je, kako se vidi, igrao značajnu ulogu svakako još i u preslovensko doba, kao i u srednjem veku i pod Turcima.

Crkve, manastir i groblja. U Korjenićima je ranije bilo više crkava, koje su u tursko doba rušene pa neke nedavno obnovljene, neke stoje kao razvaline, a od nekih se još jedva temelji poznaju. Glavna je Arhanđelova crkva (slika desno). Ona je u sredini Korjenića, ispod grada Klobuka, i pored grada to je najznačajniji spomenik iz starog doba u onom kraju. Predanje za nju kaže da je najstarija crkva u celoj Hercegovini i da je uvek bila saborna crkva Korjenića. Kad su Mlečići 1694. osvojili Korjeniće, u izveštaju koji su poslali mletačkom senatu o tom događaju napisali su svakako po predanju, i to, da se u Korjenićima drži crkva stara 1200 godina. Po crkvi se i njena okolina zove Aranđelovo.

Oko crkve se održalo oko 30 stećaka, većinom ploča, a video sam među njima i jednu tumbu. Starih grobnica bilo je mnogo više, pa su polomljene. Tu je i novije groblje. U prednjem delu crkve uzidane su grobne ploče, što pokazuje da je ona popravljana ili dograđivana u neko vreme. Na jednom stećku uzidanom unutra u vratima crkve nalazi se jedan natpis.

Kako razumem u ovom natpisu se spominje rab božji Georgije koji se prestavio na večernje u dane župana Krnje. Kako je dr Jovan Kujačić zaključio da je ovaj zapis iz 1224. godine, nije objasnio. V početku zapisa iza „monf” stoji „sektevra”. Možda je tu označena i godina, ili, ako nije, stavljajući „u dane župana Krnje”, izgleda da je onaj koji je urezivao slova računao, da je time određeno i vreme događaja, jer su se imena župana sigurno dugo pamtila i predavala potomstvu. Pomen župana Krnje u ovom natpisu je od osobitog interesa.

Aranđelova crkva je molovana i freske su dosta dobro očuvane. Predanje kaže da su u isto vreme živopisane ova i crkvica sv. Arhanđela u Petrovićima, u plemenu Banjanima. Prema natpisu sačuvanom u toj banjskoj crkvi njene su freske rađene 1605. godine, u vreme banjskog vojvode Ivana Cvetkovića. Prema predanju bi izlazilo da su tada rađene i freske u Arhanđelovoj crkvi u Korjenićima.

Osim Aranđelove crkve sva su sela u Korjsnićima imala crkvu, neka po dve, pa i po tri. Oko crkava i crkvina su groblja sa stećcima, među kojima prevlađuju ploče. Na nekim stećcima ima i vrlo starih natpisa. Koliko se iz predanja saznaje, u Korjenićima je bilo i manastira, njih četiri na raznim mestima. Bakoči, starosedeoci Korjenića, znaju da je od njihovog bratstva bilo nekad monahinja, što bi ukazivalo da je neki od tih manastira bio ženski.

Lastva je imala dve crkve. Jednu iznad Pobrežja na brdu zvanom Crkvina. Temelji ove crkve se još poznaju. Pri brdu, ispod Crkvine, bilo je veliko groblje, koje su uništili Austrijanci pri izgradnji kasarni i puta od Trebinja za Korjeniće (1893). Sa tih stećaka su prepisana ranije i objavljena dva natpisa. Jedan od njih ćemo docnije navesti, a drugi glasi: A se leži Radivoi Draščić, dobri junak…. Sam naziv „Crkvina” svedoči da je onde bila vrlo stara crkva, što uostalom potvrđuju stećci i natpisi na njima. Kad je crkva porušena, ne zna se, a u njenom groblju sahranjivali su se, kako sam saznao, i u drugoj polovini XVIII veka.

Druga se crkva nalazila onde gde je džamija u Lastvi. I oko te crkve, koju su Turci pretvorili u camiju, nalazilo se, kako muslimani vele, staro „srpsko groblje”. Na Šabovini do Klupkovine vide se temelji nekakve velike građevine o kojoj neki rekoše da je bila tvrđava, a Džafer Vegović, od koga sam dobijao ponajbolja obaveštenja o Korjenićima, rekao je da je onde bio manastir u neki zeman. O njemu se inače ništa ne zna, jer je, mora biti, vrlo davno porušen. Ovi tragovi ukazuju i na to da je u Lastvi postojalo veće naselje u srednjem veku. Despot Đurađ II Vranković, koji je vodio poreklo iz Korjenića, naveo je u svojim spisima Lastvu korjenićku kao svoju starevinu. Iz svega je nesumnjivo da se Lastva nazivala tim imenom i pre Turaka.

U Župi, jednom od najlepših sela u Korjenićima, pod Hadžidanušom, drže se zidine crkve koja nema krova. Duga je 6, a široka 4 m. U crkvenom zidu do vrata uzidana je grobna ploča i na kojoj se vidi isklesano pet ljudskih figura: dva čoveka u sredini i dve žene sa strana uhvaćeni u kolo, a pred njima ratnik na konju. Iz toga je jasno da je crkva dograđivana nekad od stećaka koji su se oko nje nalazili. Ona je nedaleko od saborne Arhanđelove crkve, a bila je hram sv. Tome, koga prislužuju nekoliko starinačkih rodova. Crkva je bila ukopana u zemlju. Oko nje nekoliko grobova obzidanih kamenjem, već zarasli u zemlju, što je znak da su se u onom groblju sahranjivali i u tursko doba. Podigli su je, po jednom kazivanju, starosedeoci Stijačići i njima srodna bratstva, a oborili Turci, ali kad, ne zna se; neće biti da je to bilo mnogo davno.

I u Skozjigrmu se jedno mesto na Ćetkovoj glavici zove Crkvina, gde se vide temelji crkve. Predanje govori da su se nekad oko te crkve okupili svi stari Korjenići i mnogi se jednog dana isturčili. Korjenići su primili islam, kako ćemo docnije pokazati, u XVI veku, a to bi značilo da je tada ona crkva služila i da je svakako bila još starija, da je dakle iz predturskog vremena. Navešćemo dalje i druge tragove naselja u ovom selu, koji će potvrditi da je u Skozjigrmu zaista postojalo veće naselje u srednjem veku. I ovo ime sela je nesumnjivo vrlo staro.

I selo Orahovac je imalo staru crkvu, koja je nedavno obnov- ljena kao hram sv. Jovana. Oko nje se pored novih grobova nalazi i oko 20 stećaka sa uobičajenim ukrasima. Na jednom je isklesana ra- širena ruka i pored nje neki predmet u obliku zastave, Sve pokazuje,. da je Orahovac nasel>en bio i pre Turaka.

U Klobucima, u Poljicu je, kako govore, bio manastir, čiji se temelji i sad poznaju. U Zaklobuku pored grada Klobuka je glavica Kuljajevica i strane pri njoj se zovu Kaluđerovica. O manastiru se toliko zna, da su mu Turci činili zulume i da su kaluđeri bežali u Kaluđerovicu, dok su Turci najzad srušili manastir. Tu u blizini kod brda Vrmca vidi se temelj zgrade za koju drže da je bila neka kapela pored starog puta. Nedaleko odatle je jedan stećak, velika grobna ploča, a na Kikovoj glavici tri stare grobne ploče.

Selo Grnčarevo je imalo tri crkve: jednu visoko gore ispod brda Glumine, iznad kuća Bijedića. Trag druge crkve se poznaje na Petkovoj glavici, gde se malo udalje nalaze 4 stećka, ploče. Po nazivu glavice i po akcentu kakav ima ta reč sva je prilika da je na onom mestu bio hram sv. Petke. Temelji treće crkve se vide na Varinom brijegu sa povećim brojem grobova. Tu je oko 60 stećaka (ploča) i pored njih docnije groblje, koje se od starijeg razlikuje prostijom izradom grobnica, ograđenih neklesanim kamenjem, koje je uraslo u zemlju. Možda je i onaj breg dobio ime po imenu crkvenog hrama, a izgleda da se ova crkva održavala duže u tursko doba nego ona na Petkovoj glavici. I u Grnčarevu je, kazuju, bio manastir i nalazio se na Trnjkama, u polju bliže reci. Šta je bilo s tim manastirom, ne zna se ništa. Možda je i naziv Ćiper, zemljišta onde, postao u vezi s manastirom.

Tri crkve i manastir koje je imalo pokazuju da je Grnčarevo nekad bilo veliko i bogato naselje. I ono je besumnje postojalo pre dolaska Turaka. Ime mu se spominje u jednom pismu iz 1699. Da li je selo dobilo ime po kakvim oblicima zemljišta, ili po zanimanju njegovih starih žitelja? U selu pored Trebišnjice ima takve zemlje od koje se mogla izrađivati grnčarija. Ime sela izgovaraju i Grančarevo. Tako su ga zvali i Austrijanci, a ranije i Mlečići, kako se to iz pisanih spomenika vidi.

Kule. Od osobitog interesa su među ostacima davnih naselja i na sebe najviše privlače pažnju kule, kakvih nigde u okolini nisam video u onolikom broju kao u Korjenićima. To su kuće od tri ili četiri boja, zidane od klesanog kamena. Najviši sprat muslimani nazivaju čardakom. Zovu ih i „kule na ćemeru”, jer sve u prizemlju imaju obzidan kameni svod, volat. Osnova im je skoro kvadratna, nešto duža nego šira. Krov je pod ćeramidom ili pod pločom. Glavna vrata pri zemlji su široka toliko da se kroz njih mogu uneti u ćemer i velike bačve za vino. Prozori su mali, a po zidovima su puškarnice. Iz ćemera drvene stepenice vode na prvi boj, a tako iz njega na čardak. Na prvom boju su druga vrata, do kojih su ranije spolja vodili drveni basamaci koji su se lancima mogli podići od zemlje u vis u slučaju odbrane. Domorodac dr Jovan Kujačić opisuje veliku kulu na Babinoj gori kod Aranđelova: „Dugačka 8,5 a široka 7 m, neki kako izgleda srednjevekovni zamak manjih razmera. Kula bila prostrana sa visokim prizemljem. Zidovi debeli 85 sm, a sva podzidana od klesanog kamena jednakih razmera. Prizemlje visoko 4 m, pod voltom od izrezane tz. sige. Pod voltom je cisterna duboka 1,80, široka 2 m, a dugačka 4 m. Cisternu punila kišnica s krova kuće, a služila kao rezervoar vode u slučaju napada na kulu.”

Značajno je da korjenićki muslimani ni za jednu kulu ne vele da su je podizali njihovi preci. Predanje potomaka risanskih Turaka govori da su njihovi stari, kad su iz Risna dobežali u Korjeniće (1684), zatekli kule, iz njih isterali Srbe i nastanili se u njima. Muslimani kažu obično: „grčke kule”, ili da ih je „podizao Grk”. Neki zamišljaju da su one zidane pre 500, pa i pre 700 godina.

Da su kule iz davnih vremena imamo potvrdu u jednom mletačkom izveštaju iz 1687, u kojem se, opisujući kako su Korjenići s gradom Klobukom prirodna tvrđava, kaže da njihovo osvajanje još više otežavaju i 72 tvrde kule (forti torri). Kule su dakle stajale onde i u XVII veku. U njima su od kraja XVII veka stanovali najviđeniji korjenićki muslimani, age i begovi, a one su nesumnjivo i ranije bile ogledalo bogatstva i ugleda onih koji su ih podizali. A ko ih je podizao? Starih kula ima još nekolike desetine po Korjenićima. Kad su se održale od kraja XVII veka do naših dana, može se reći da su to „večite” kuće. I prema tome, imajući u vidu ono što znamo o stanju kakvo je vladalo u Korjenićima u starijem periodu turske vladavine, rekli bismo kao sigurno da kule nisu zidane ni u starije tursko doba, nego da potiču iz srednjeg veka, iz vremena pre dolaska Turaka. One su bile, sasvim verovatno, domovi srednjevekone vlastele, koje je u Korjenićima moralo biti u velikom broju. Na takvu je misao došao i dr J. Kujačić, kad za kulu na Vabinoj gori kaže, da liči na „srednjevekovni zamak malih razmera”. V Bilećkim Rudinama još se održavaju nekolike ovakve kule koje su pripadale begovskim porodicama, o kojima se zna da vode poreklo od neke srpske vlastele. A za te kule J. Dedijer kaže: „Čini se da bi ove kule mogle biti ostatak od stare srpske vlasteoske kuće”.

Ponegde su u tursko doba oko kula zasnivane mahale na taj način što su deobom zadruge, nastanjene u kuli, njeni članovi podizali kuće oko kule. Za to imamo primer mahale zvane „Kula” u Grnčarevu. Neke su se kule održale, dok su druge razvaline ili im se samo temelji poznaju.

U Lastvi je bilo nekoliko kula. Jedna na brdu Klupkovini na 4 boja sa lepo tesanim kamenom i puškarnicama koje se granaju utroje; sad je zidina. Druga je još viša kula bila nedaleko, na brdu Mahovini, Na Begovini se drži stara kula u kojoj stanuju muslimani Kravići, kojima je došla po mirazu, a ranije bila Kapetanovića. Jedna je „grčka kula na ćemeru” u Mahali, u kojoj stanuje Džafer Begović. U Smajovini (Zečevini) je jedna. Preci Salkovića su onu kulu među njihovim kućama zatekli pustu kad su dobežali iz Risna (1684) i u njoj se nastanili. U Podinjcima blizu džamije je kula u ko-joj sada žive Vitkovići, a bila je Mahmut-age Ćerimagića. Zna se da je u njoj živeo neki pop Debelja, o kome se drugo što nije sačuvalo. U vrhu Lastve na Lišahovini je „grčka kula”, koja je sada zidina.

U Župi su kule bile: na Varićakovini, na Suljovini, na Bjelovači i Rasovini. O onoj na Varićakovini, kazuju da je bila jedna od najvećih u Korjenićima. U njoj se nekad zatvorilo bilo 40 ljudi braneći se od Turaka, koji su ih bili opkolili. U tom boju barjaktar je iskočio kroz pendžer iz kule sa barjakom i pobegao u Orahovac, dok su drugi izginuli. Pored kule je stara čatrnja razvaljena, a veruju da se u njoj nalazi mnogo bakarnog posuđa, zakopanog u vreme toga boja.

U Skozjigrmu ima više kula: u Međukuče, koja još stoji i u njoj je živeo Baraković, pa je zapaljena u Prvom svetskom ratu. Jedna je ”ćemerlikula” na Ćetkovoj Glavici, a jedna na Krivoglavcima, sada ruševina. U dobrom je stanju kula u Kosama iznad puta, zovu je Adžametova, po Haci-Ahmetu Kapetanoviću, koji je u njoj nekad stanovao. Kulu u Podbrdu zovu Kuletina. U Prijekoj Vodi među kućama Kapetanovića bila je kula na ćemeru, a jedna u Radovan Lazu. I ove kule svedoče da je Skozjigrm nekad bio jako naselje, svakako sa bogatom vlastelom.

Donje Grnčarevo je imalo 4 kule: na Mrđenu, u kojoj sada žive Bekići; pod Palovom Vardom, u Potoku, i četvrtu u Katilovini. U Gornjem Grnčarevu su bile takođe 4 kule. Jedna na Ćiperu, u kojoj žive Bijedići. U vreme vojevanja Baja Pivljanina i Lima Barjaktara u njoj je živelo sedam brata, o čijoj ćemo sudbini govoriti po predanju na drugom mestu. Jedna je kula na Dubokoj dolini, jedna među kućama Hadžimaovića, i četvrta među kućama Durakovića. Taj kraj sela, gde su kuće Durakovića, zove se Kula, po toj kuli.

U Vučijoj je bilo nekoliko kula čije zidine stoje na Gredicama i na Smrekovači, više Gredica.

Svih kula, i onih koje su i danas nastanjene i onih u ruševinama, ima u Korjenićima oko 40 na broju. To je tek nešto malo više od polovine onog broja koliko ih je bilo, kako videsmo, po mletačkom izveštaju iz druge polovine XVII veka. Neke su kule porušene u novije vreme i njihov kamen je upotrebljen za zidanje kuća. Među svim isticale su se svojom veličinom i izradom, koliko onamo znaju, kule na Varićakovini, na Ušću u Župi, na Šabovini, na Babinoj Gori, na Gredicama u Vučijoj, na Suljovini u Župi, i na Klupcu u Nudolu.

Iz ovog opisa tragova davnih naselja možemo stvoriti izvesnu sliku, kako su Korjenići izgledali u vreme dolaska Turaka: Iz vale visoko se dizao tvrdi Klobuk sa svojim bedemima u kojima su stanovi župana, njegovih pomoćnika i čuvara grada; po vali rasuta sela u zelenilu od šuma, žita, voćaka i vinograda, na mestima gde su i današnja i sa imenima koja nose i danas. Naročito su pogled prolaznika privlačile mnogobrojne „bijele” i „tanane” kule na tri i četiri boja, stanovi vrmske vlastele. V svakom selu se videla jedna ili više crkava, i nekolika manastira kaluđera i monahinja. Oko crkava groblja s impozantnim grobnicama vrmskih plemića. Kod Aranđelove crkve, kao saborne, okupljao se često narodni zbor. Kroz valu su prolazili karavani od Dubrovnika za Onogošt, natovareni solju i raznom robom, ili stoka i stočni proizvodi koju su od Onogošta gonili u Primorje na prodaju. Pred gradom Klobukom karavane su sačekivali čuvari grada i davali im oružanu pratnju do najbliže straže na putu. 

 

Stanovništvo

Iako nas od srednjeg veka odvaja tako dug period vremena, ipak nismo lišeni mogućnosti da bar nešto možemo izneti o stanovnicima Vrma, čije smo tragove naselja po Korjenićlma već prikazali. Predanje starinaca i njihovih iseljenika sačuvalo je ponešto i iz dalekih vremena; neke podatke nalazimo u toponomastici onog kraja, a nešto o starom stanovništvu saznajemo iz dubrovačkog i kotorskog materijala i drugih pisanih spomenika.

I kad je reč o Vrmljanima srednjeg veka treba se najpre podsetiti onoga što je car Porfirogenit saopštio o stanovništvu Trebinjske oblasti. Po njemu, Travunjani su se doselili iz svoje stare postojbine u vreme cara Iraklija (612—626) i da su pripadali srpskom plemenu. To bi značilo da su Sloveni, koji su se u vreme Seobe nastanili u župi Vrmu, bili Srbi i da su došli početkom VII veka. U vezi s tim da kažemo i ovo. Jedno mesto u korjenićkoj vali, u selu Lastvi, zove se Bovan. Po prof. Erdeljanoviću trebalo bi da ova reč posluži kao pouzdan dokaz, da su Sloveni živeli u onom kraju i u ona vremena kad su još bili neznabošci i kad su objektima u prirodi, kršima i drugim, davali ovo ime zato što su ličili na njihova božanstva — balvane, koja su izrađivali od kamena i hostiju.

Vredno je pažnje da se u Korjenićima, kao što je slučaj i u njihovom susedstvu, čuju priče o nekakvim stanovnicima koji su onde živeli u vrlo daleka vremena i davno iščezli. Takve stanovnike Korjenići zovu Grcima i Matarugama. Ali, dok Grke samo spominju, o Matarugama kod Korjenića žive razne priče. Tako se i za onaj kraj postavlja značajan m još dovoljno neproučen problem — ko su Mataruge? S njima ćemo početi ovaj prikaz stanovništva vrmske župe.

MATARUGE

,,Prvo su ođe stanovali Mataruge” — vele Korjenići, i po njihovom shvatanju to su bili najstariji stanovnici njihove župe. U korjenićkim stranama prema grahovskom selu Zaslapu nekad je bilo, kažu, Mataruga ,,ka’ na gori lista”. Mataruški su u tom selu bili vinogradi, čiji se tragovi još i danas poznaju. „Pao snijeg u ljeto, pa su svi Mataruge nekud iselili”. Čuje se i ovako: Grad im tukao često useve, pa se zaverili da se isele, što i učinili; ostala im samo jedna kuća u Nudolu.

U selu Orahovcu žive danas samo doseljenici iz okolnih krajeva, čiji su se preci doseljavali počev od XVIII veka. Kad sam Orahovčane pitao o njihovoj staroj crkvi sv. Jovana, rekli su, da su i ona i groblje oko nje ostali od Mataruga. Naziv Staroselje, kako se zove jedan kraj ovog sela, ukazuje na daleku naseljenost Orahovca. To potvrđuju i oni stećci oko crkve o kojima je ranije govoreno.

U Korjenićima se održala još samo jedna kuća muslimanskog roda Pirića koji su posle Prvog svetskog rata iselili u Tuzlu. Oni sami kazuju da su bila dva brata — Piro i Baćo, i da su od Pira postali Pirići, a od Baća Baćovići, ugledno bratstvo u plemenu Banjanima. Drugi su mi rekli: „Kazivali se da su od Baćovića, a stari govorili da nijesu, nego od Mataruga, i da im je to iz podruge bilo.” I ovako: Bili su imućni, ali među vima nije bilo viđenijih ljudi i drugi muslimanski radovi nisu marili da se od njih žene.

Neki drže i Burlice, malo starosedelačko bratstvo u Korjenićima, da su od Mataruga. Kad sam u plemenu Grahovu raspitivao o Matarugama, neki su mi Grahovljani rekli, da oni za Mataruge drže sve starince u Korjenićima. A njih onamo ima danas nekoliko brojno malih, ali nekad znatnih rodova.

Toliko sam o Matarugama zabeležio u Korjenićima. Da li bi se na osnovu ovoga dalo što reći u prilog poznavanju Mataruga?

U uspomenama Korjenića Mataruge žive, kako vidimo, kao neko vrlo staro stanovništvo; a i kao nekakvo stanovništvo koje je, po njihovom shvatanju, u svakom pogledu bilo za omalovažavanje. A ko su bili ti davni stanovnici njihove župe, to Korjenići ne umeju reći (susedni Krivošijani o Matarugama kazuju da bi bili „druge vjere”).

Mataruge se pominju često, kako je poznato, u dubrovačkim arhivskim knjigama iz XIV veka kao stanovnici planinskih krajeva nedaleko od Dubrovnika. O poreklu i značenju ove reči iznesena su kod nas razna mišljenja, ali se skoro svi oni koje je interesovao ovaj problem slažu u jednom: da Mataruge nije slovenska reč, pa i u tome, da Mataruge nisu Sloveni. Istorijski podaci i ovakvo tumačenje porekla Mataruga sasvim se slaže, kao što si vidi, sa predanjem Korjenića, tj. da su Mataruge zaista bili vrlo stari žitelji njihovog kraja, i da su oni bili nekakvo drugo stanovništvo – balkanski starosedeoci, tuđi našem narodu. Otuda — tako bi trebalo razumeti — onakvo gledanje na Mataruge od strane Korjenića, koji o njima još i danas s porugom govore.

Na osnovu materijala kojim je raspolagao o Matarugama, i prof. Erdeljanović je u njima video Vlahe, neslovenski živalj koji je u srednjem veku kao stočar živeo u planinama u blizini Dubrovnika, da su se ti Vlasi do XIV veka već bili posrbili i otada raselili na razne strane po unutrašnjosti.

Ovakvo objašnjenje porekla Mataruga ostaće, držim, neizmenjeno i daljim njihovkm proučavanjem. Ali ovaj problem, kako mi vidimo, nije tako jednostavan, ni prost. Radi njegovog dubljeg i potpunijeg rešenja treba će još rada, da bi se moglo odgovoriti na mnoga pitanja koja iskrsavaju iz ovakvog zaključka o etničkom poreklu Mataruga. I evo nekih od takvih pitanja koja su nam se nametala slušajući kazivanja Korjenića.

U pitanju je: da li su Mataruge, ti balkanski starosedeoci, u neko vreme i odnekud došli među Srbe u vrmskoj župi; ili su oni bili autohtoni živalj onog kraja koji su prvi Srbi zatekli kad su došli i nastanili se u Vrmu? Kad i starinci Korjenića održavaju predanje, da su u njihovoj župi „prvo” stanovali Mataruge, izlazilo bi kao verovatnije ovo drugo: da su oni zatečeni u Vrmu. Ako je tako, nametalo bi se dalje pitanje: kako objasniti da se ime tih balkanskih starinaca održalo uporno kroz vekove (od VII veka) i da je ono još i danas tako živo u uspomeni naroda onog kraja? Tražeći odgovor, dolazimo na misao o broju neslovenskog življa koji su Srbi zatekli u Vrmu. I samo se sobom kaže: da ih je bilo malo, oni bi se izgubili u nadmoćnoj srpskoj sredini. A kako se o njima čuvaju onako živa predanja, mora biti da su Srbi zatekli u Vrmu Mataruga u većem broju („bilo ih ka’ na gori lista”) i nastanili se među njima. Ovaj tuđi etnički elemenat Srbi su svakako, i to treba dodati, uvek izdvajali od sebe, pa i onda kad su se dugim međusobnim životom Mataruge bili sasvim posrbili.

Kad predanje o sabornoj Aranđelovoj crkvi u Korjenićima govori da je najstarija u Hercegovini, a mletački izveštaj iz kraja XVII veka, kako je izneseno, da je stara 1200 godina, pitamo se: da li u tim predanjima može biti kakve stvarne osnove? Ili, drugim rečima, da li bi moglo biti da je Aranđelova crkva zaista toliko stara, da je ona bila hram Mataruga hrišćana među neznabošcima Srbima Vrmljanima? Nama se čini, da je to vrlo moguće, tj. da je stanovništvo župe Vrma u ranom srednjem veku bilo takva mešavina, Srba neznabožaca i hrišćana Mataruga, i da su Srbi sa primanjem hrišćanstva nasledili od Mataruga i Aranđelovu crkvu.

Razmišljali smo i o tome, kakav li je mogao biti odnos Srba prema Matarugama u prva vremena u Vrmu. Samim tim, što su Mataruge postojali u onom kraju i u docnijem srednjem veku, prirodno bi bilo zaključiti, da je naseljavanje Srba u Vrmu u vreme Seobe išlo mirnim putem. Moguće je da su Mataruge u prva vremena po dolasku Srba, ako ne brojno, a ono uz podršku vizantiskih vlasti, imali predominantan položaj u župi Vrmu. A docnije su, verovatno, oni imali ravnopravan položaj sa Srbima vrmske župe.

Ko su mogli biti po svom etničkom sastavu Mataruge u Vrmu? Da li ostaci ilirskih Deremesta kojima je, po Skoku, ona župa sa svojim gradom bila glavno sedište? O tome je nemoguće išta određeno reći. Slušajući kazivanja o Matarugama u našim zapadnim krajevima, A. Luburić je došao na ideju da je vrlo moguće da se tim imenom zvalo u vreme Seobe sve neslovensko stanovništvo na velikom prostoru — u zapadnoj Bosni, Hercegovini, Boki i Crnoj Gori. Prof. Erdeljanović je tumačio da u ovoj reči treba gledati podsmešljiv nadimak za neko neslovensko stanovništvo. Taj smisao ona ima, kako ja razumem, i prema onakvom objašnjenju koje je o poreklu i značenju reči Mataruge dao Skok. Ako iza svega postavimo još i pitanje, da li su Mataruge činili etnički homogeno pleme i gde je bila njihova plemenska oblast —- onda tek uviđamo, kako je sa iznesenim “zaključkom, da su Mataruge neslovenski balkanski živalj, ovaj problem samo delimično rešen.

U Korjenićima se očuvalo, kako ćemo dalje videti, nešto starinaca. Grahovljani koje sam raspitivao o Matarugama, kako je rečeno, smatraju te korjenićke starosedeoce za Mataruge. Starinci u Korjenićima čuvaju predanje da su im preci odande išli u boj na Kosovo i tamo ispogibali; svesni su toga, da su im preci od pamtiveka Srbi. Pa zašto Grahovljani drže da su oni Mataruge?

O tome ću opširnije govoriti u radu o plemenu Grahovu, koji spremam. A ovde ukratka da iznesem ovoliko: ispitivanjem se utvrđuje da su svi današnji Grahovljani doseljenici s raznih strana, najstariji od pre oko pet vekova. Njihovi doseljeni preci zatekli su Tu Grahovu Riđane, jedno staro srpsko pleme, čija je plemenska oblast zahvatala sem Grahova i veliki prostor oko njega. I u Grahovu se održava predanje o Matarugama, što bi imalo da znači, da je i među starim Riđanima moralo biti, kao i u Korjenićima, posrbljenih Mataruga. Doseljenici su od Srba Riđana slušali predanja o Matarugama i osetili po posrbljenim Matarugama, da svi Riđani nisu Srbi. Kad su, množeći se među starincima, doseljenici stupili u borbu s njima o prevlast u plemenu, i kad su ih nadvladali, oni su stali sve starince, i Srbe i Mataruge, nazivati tim podrugljivim imenom balkanskih starosedelaca. Takav je slučaj i sa Krivošijanima, Cucama i još nekim plemenima oko Boke. Svi su oni ime Mataruge preneli na sve zatečene starince, pa i na stare Srbe. I zato kod njih reč Mataruge znači što i starinac, starosedelac. Zato Grahovljani, kako rekosmo, i korjenićke starince smatraju za Mataruge.

Pa iako doseljenici u Korjenićima svoje starince ne zovu Matarugama, iz toga što svi Korjenići kazuju da su mataruški bili vinogradi u Nudolu, „čiji se tragovi i danas poznaju”, a crkva u Orahovcu i groblje oko nje da su ostali od Mataruga, vidi se, da i za njih reč Mataruge ustvari ima značenje kao i kod Grahovljana i drugih — starosedeoci.

Na ovakva rasuđivanja o Matarugama da dodamo još nešto.

Spomenuli smo ime Palova Varda, jednog brega u selu Grnčarevu u Korjenićima, i ime Vardište, dolova u selu Lastvi. Vraćamo se na ove toponime zato što nam je Vlad. Skarić naročito skrenuo pažnju na njih. A evo zašto. Skarić je tumačio da su to romanske reči sa značenjem „straža” (varda) i „stražarnica” (vardište), i njihov postanak ovako objasnio: U docnijem srednjem veku nastalo je, kako Skarić po Jirečeku izlaže, kretanje pastirskog življa iz središnjih i j užnih krajeva Balkanskog poluostrva i njegovo pomeranje prema severu i severozapadu. To se kretanje pojačalo turskom najezdom i mase, koje je predstavljao dvojezični pasitrski elemenat, koji je govorio nekim srpsko-romanskim žargonom, strujale su k severu i severozapadu i rasipale se i po Bosni, Dalmaciji i Hercegovini. Prva faza njihovog prodiranja u ove zemlje pada, kako je Skarić držao po Jirečeku, u vreme pre Kosova, a druga u vreme kad su pomenute zemlje već postale delovi turskog carstva.

Skarić je izvesne porodice u Bosni i Hercegovini označio da potiču od tih migracija Srbo-Vlaha u kasnijem srednjem veku, a o mnogim tuđinskim elementima u toponomastici Bosne i Hercegovi- ne bio je mišljenja da su import XIV i XV veka, tj. da su ih dali ti doseljeni Vlasi, o kojima je reč. Kao tipične toponime koji su tako postali Skarić je video u nazivima Varda i Vardište. Kako i u Korjenićima postoje ovi toponimi, po Skariću bi izlazilo da je selidbena struja Srba i Vlaha dospela i u naš kraj.

U predanju Korjenića nisam čuo ništa što bi potvrđivalo takvu seobu. Pored toga, teško bi bilo objasniti, kako su ti stočari pri svojim seobama mogli ući u Korjeniće i nastaniti se u onoj župi, koja je bila, kako iz ispitivanja izlazi, gusto naseljena u kasnijem srednjem veku, i u kojoj je živela, kako ćemo videti, mnogobrojna i znatna vlastela. Pa ipak, u Korjenićima ima toponima koji nagoveštavaju da je tako nešto moglo biti, kao na pr. nazivi Kaporova jama kod grada Klobuka, i Kaporovine, kako se zove jedan kraj sela Nudola. Za ta imena se drži da su vlaškog porekla.

Više od toga ići će, možda, u prilog tom doseljavašu Srbo-Vlaha i u Korjeniće nešto drugo. Jedan kraj sela Orahovca zove se Vlaški do. Odkud to ime i kako je ono moglo nastati? V Korjenićima ne znaju, koliko sam raspitivao, da je kad u njihovom kraju živelo kakvo stanovništvo koje se zvalo Vlasima. Nisam čuo ni to da su kad korjenićki muhamedanci svoje saplemenike hrišćane zvali Vlasima. U blizini Korjenića i dalje od njih poznati su mi još neki nazivi koji podsećaju na Vlahe, kao Vlahinja, ime brda kod Bileće, Vlaška Kućišta u selu Orahu u Nikšiću, i druga. Da ponovimo pitanje — otkud ta imena?

Oslaljajući se na ova izlagalja Skarić — Jirečekova pretpostavljamo da su Vlasi, po kojima su došli ovi nazivi, mogli poticati od pomenutih seoba Srba i Vlaha. A ako je zaista nešto tako, onda bismo imali ovo: i Mataruge i Vlasi su neslovenski elemenat, samo s tom razlikom: Mataruge su balkanski starosedeoci koje su Srbi zatekli i u župi Vrmu u vreme Seobe i vremenom posrbili, a Vlasi su imigracija Vlaha u docnijem srednjem veku i, središnjih delova Valkana (naročito iz Makedonije), čije su seobe prodrle i u župu Vrm. Sledujući ovakvoj pretpostavci rekli bismo još i ovo: i ovi Vlasi su se pod Turcima posrbili, a pod uticajem tradicija o Matarugama Srbi u Vrmu su i na njih preneli ovo ime. I tako je s prilivom novog vlaškog elementa u kasnijem srednjem veku i s prenošenjem na njega imena Mataruge, ovo ime dobilo nov impuls i ostalo u tako živim uspomenama naroda onoga kraja. Zato bi možda u onim rodovima, na koje narod u onim krajevima još i danas naročito ukazuje, da su od Mataruga (kao na Piriće u Korjenićima) trebalo gledati kao na potomke ovih Vlaha iz kasnijeg srednjeg veka, a ne kao na Mataruge, veoma davno posrbljene balkanske starosedeoce.

Arhivski podaci

Nekoliko imena stanovnika župe Vrma nalazimo u dubrovačkim i kotorskim dokumentima iz docnijeg srednjeg veka. Najdalji stanovnik Vrma, o kome znamo, spominje se u jednom aktu od 13. novembra 1279. godine. U njemu se kaže, da neki Stanoje Ratilović iz Kruševica i Ratko Bratoslavić iz Plane (verovatno rudinske) jemče za Draga Dragovanića iz Klobuka (pleci pro Drago Dragouanich de Clabuci). O čemu jemče, nije rečeno, a po svoj prilici ovo je lice bilo iz sela Klobuka u Vrmu. To bi govorilo da je i selo Klobuci postojalo još i u ta vremena.

23. februara 1280. godine neki Radovan Zvenić iz Vrma (de Verme) preuzima jemstvo da će njegov čovek Krteša doći na stanak na određeno mesto na poziv Bratorada de Dracča, koji ga tuži da ga je Krteša opljačkao. . . U aktu se dalje kaže, ona strana, koja ne dođe na stanak, da je kriva.

Iz godine 1306, od 4. marta, imamo imena: Radoje Obrašić i Radovan Bratačić iz Vrma jemci su da će Milovan Gradinović, Gojan Vratačić i Radin Obračić platiti dug od 54 perpera. Biće da su sva ova lica bila iz Vrma, i kako se ovde radi o nekom dugu, verovatno da su se oni bavili trgovinom. — “U jednom malo docnijem aktu, od -14. februara 1319, čitamo da su Ozren Dobročinić i Radoš Dobrijević iz Vrma jemci za Obradu, kćer Hranojevu, koja stupa u službu. Pri stupanju devojke u službu, pisan je, kako se vidi, neki ugovor.

Gosine 1327 od 18 oktobra, zabeleženo je da Milka iz Vrma (de Verme) namešta svog sina Milatka kao šegrta kod postolara Obrada, sina pok. Bogdana u Kotoru, za 8 godina za hranu, odelo i za alat – Ostoja Bestudović iz Vrma (kod Klobuka) dao je 26. febr. 1368. godine Bogavcu i Mladenu Gojsaliću slobodan prolaz kada budu dolazili u njegovu »sontrata«, iako su oni bili njegovi “homines” pre nego što su se iselili u Dubrovnik.

Godine 1408, od 10. februara, tri Milšića, braća Radoslav, Vukoslav i Vukac iz Vrma obavezali su se Ivanu Gojiću krojaču u Dubrovniku, da će mu zbog rana koje su mu zadali i učinjene pohare platiti 40 perpera u osam godišnjih obroka i da će mu osim toga davati doživotno svake godine po dve krave, po jedno jagnje, po tovar brašna i dve kokoške. — 21. decembra 1419. spomenut je Grubačević (Grubacevich) iz Vrma pod Klobukom. Po jednoj belešci u dubrovačkim sudskim knjigama iz 1422. godine su devet ljudi iz grada Klobuka, kojima se ne kazuju imena, a među njima i jedna žena sa sinom, napali putnike i opljačkali.

Iz ovih nekoliko arhivskih podataka vidi se da su se Vrmljani bavili trgovinom sa Dubrovnikom, pri čemu su davali i jemce da će dugove isplatiti. Iseljavali su u Dubrovnik. Slali su decu na zanat i devojke u službu u primorske gradove. Najviše se ova akta tiču pljačke trgovaca, pri čemu su čak i žene učestvovali. Značajni su i ovi podaci u kojima se kaže da je neki Krteša bio „čovek” Radovana Zvenića, a Bogavac i Mladen Gojislavić »homines« nekog Ostoje Bestudovića. U kakvom su odnosu oni stajali? Da li kao kmetovi„ ili kako drukčije?

Podaci iz toponomastike

Kad je i kako župa Vrm dobila ime Korjenići, govorićemo na drugom mestu. Za Korjeniće je inače karakteristično da nijedno selo u njima ne nosi naziv po imenu kakvog roda. Iako je tako sa imenima sela, u svima njima ima toponima izvedenih od imena lica ili rodova koji su nekad onde živeli i o kojima se danas najčešće ništa ne zna.

Toponimi su po svom postanku iz raznih vremena. Nije potrebno dokazivati da među njima ima i veoma starih. Na osnovu pisanih spomenika utvrđuje se da su imena Klobuk, za grad i selo u Korjenićima, i ime Lastva postojala i u docnijem srednjem veku; a ukazali smo na osnovu čega se može dosta sigurno uzeti da su iz tih vremena i imena ostalih korjenićkih sela. Patronimički toponimi u Korjenićima, koje ćemo navoditi, svakako su, ili bar delom, iz preturskog vremena.

Jedan kraj sela Lastve zove se Klupkovina, gde je bila kula, a po predanju i manastir. Ime je ostalo po nekom rodu Klupkovićima ili Klupcima, koji je onde živeo. Verovatno da je i kula pripadala tom rodu, o kome se danas ništa ne zna. I jedan kraj sela Nudola se zove Klupci, pa je i onde bila kula koja se po veličini i izradi, kako vele, isticala među najvećim u Korjenićima. Po svoj prilici da su Klupkovići (Klupci) bili neki vlasteoski rod koji je živeo i u Nudolu i u Lastvi. U Grbovniku Korjenića-Neorića među vlasteoskim rodovima koji su imali svoje grbove nalazi se i ime Klupkovića. Vrlo verovatno da se to odnosi na ovaj rod u Korjenićima. Na Klupkovinu se nastavlja glavica Mahovina, po čijim stranama je bilo vinograda „u srpsko doba” i gde se poznaju omeđine ranijih naselja. Verovatno da je i ovaj naziv postao po imenu nekog starog roda. Tu je i brdo Kipin:, Ivanovo guvno i Đendova greda, stara imena. Iznad Lastve, a ispod brda Kučme, je Papino Kućište, gde se nalaze omeđine kuća i staro guvno kod njih. Pri Petnjem Brdu je Papića pećina, o kom se rodu izgubio svaki spomen. Pored Ramovine je Kokošarevina.

Onaj kraj Lastve, gde je bila austrijska kasarna, zove se Puljkovina, ime došlo ggo svoj prilici po nepoznatim Puljkovićima. Trmov do, Blatkova njiva i pored njih Šiljevina su isto tako stara imena po nekim iščezlim licima ili rodovima o kojima se nije sačuvalo pomena. Pored Sušice su njive zvane Krasno, a ispod Crkvine pri reci je Crtov sto i Crtove grede. Predanje je sačuvalo da je tu, na starom putu, neki Crto pre Turaka uzimao đumruk od trgovaca i drugih prolaznika. To je mogao biti neki samovoljni vlastelin iz župe, koji je prihod od đumruka delio možda sa svojim rodom, ili i sa drugim župljapima. Na Studencu Kapetanovića živeli su Crnjaci, starosedeoci. Pamte poslednjeg od njih, Voja Crnjaka, koji je skitao no selima i onde samro.

Zapadno od Lastve je Kokotovića gradina, visoko brdo. O tom rodu se onamo ne zna ništa, što je znak da je davno nestao iz onog kraja. Kokotovića ima u Dabru i Fatnici, koji se kazuju da im je starina u Korjenićima, u Skorča gori; slave Nikoljdan. Otuda su najpre došli u Bijele Rudine i odande se raseljavali. Moguće je da su to ti Kokotovići, po kojima je ostao naziv one gradine. Kad su došli Turci iz Risna, kako kazuju, u Lastvi su živela i dva brata, Đurica i Radoman, o kojima se toliko zna da je jedan prodao svoju zemlju, a drugi utekao nekud.

U selu Župi, u njegovom kraju Ušću, je Lađevina, zemlja, Markova greda, glavica i na njoj stara turska karaula. U Ravnom brijegu je Vilina njiva, Trnove njive, Krstače i iznad njih Barine, bregovi, a prema njima Popov brijeg. Tu je i Varićakovina, kraj sela, gde je bila jedna od najvećih kula u Korjenićima. Ovo ime je ostalo besumnje po nekom rodu Varićacima koji je onde živeo i sudeći prema onakvoj kuli koju je on verovatno podigao, to je bi neki jak vlasteoski rod u pretursko doba. Možda su od njih Varićaci u Lici. — U Rasovini, u Župi, su nazivi: Ljubenkovina, Čubrilovina, Vukovina, stara imena ostala svakako po imenima nekih rodova koji su onde žhveli. U Potoku, kraj sela Šehovića glavice, jedno mesto se zove Markovina, staro ime, a u ,,selu” Vrelu su Malovića Rivine, o kojima nisam mogao saznati kad su onde živeli i šta je s njima bilo. Tu su još nazivi: Đildovina, Hulkanova bara, Kneževine (njive), Đurov brijeg. Sve su to stara imena po nepoznatim licima ili rodovima U Župi, u užem smislu, je Havina prodo, Barbule, Ćukova greda,Vasiljeva bašča, Nikolja glavica. Otkud ovo ime, da li po nekoj staroj crkvi, nisam se raspitao. Jedan kraj sela Župe, kako vidimo, zove se Župa te tako ovde imamo slučaj: Vrm je župa; Župa je selo u župi Vrmu, a Župa je i lokalitet u selu Župi.

U Aranđelovu je potok Trebolj, a iznad sela su strane Duse i više njih glavica Tomaševina, čije ime podseća na neki iščezli rod Tomaševića; Dubrava, nod Klobukom, a ispod nje su Zgrade, nekad bile ornice. Do njih je Staro guvno, Stanojev brijeg, Veliki i Mali Galešin brijeg, Samarova njiva, Romovo guvno — sve stara imena o čijem se postanku ne zna ništa. Ispod Galešina brijega je Vlatkovo mlinište na Mirotinjskom potoku o čijem negdašnjem vlasniku ili vlasnicima takođe nije ostalo pomena.

Ispod grada Klobuka i Mirotinjskih greda je Mirotinj, kroz koji teče potok Mirotišnica. Tu je nekad, kako vele, bilo veliko naselje koje su zbog njegovog bogatstva zvali ,,Mali Misir”. Po stranama Mirotinja pa sve do Velike rijeke, bili su nekad vinogradi, dok je voda sprala zemlju i ogolitila ono zemljište? „To je, i zulumi turski, učinilo da je stari svijet odande iselio put mora.” Sad je onamo sve golo, a do nedavno su nailazili na tragove raznih voćaka, po čemu bi se dalo zaključiti da to staro naselje nije tako davno sasvim raseljeno. Svuda po Mirotinju su česte omeđine ranijih naselja. O stanovnicima Mirotinja kazuju da su od bogatstva bili toliko osilili, da su Aranđelovoj crkvi dolazili na konjima sa srebrnim sedlima i naforu primali sa konja na kopljima. Nazivi su u tom kraju: Račevina (vrelo), Provalije, Močilo, Kameštak — i svuda tuda su kućišta, neka od suvomeđnih zidova. Na Mi- rotišnjici, kod Aranđelove crkve, je mlin zvani Krasna.

I u blizini, u Kunskoj, je nekad bilo jako naselje iz kojega je u vreme Baja Pivljanina izlazilo po 80 konjanika sa srebrnim sed- lima, Tu su Vučkovića omeđine i Vučkovića vrelo, gde su živeli starosedeoci Vučkovići, koji su odatle iselili u okolinu Bileće. Staro je ime u Sekulove luke, po nepoznatom licu ili rodu.

U selu Skozjigrmu, u brdu Visočniku je voda i mesto Basarica, Katin vrt, Đedova njiva, stara imena. Do Krivoglavaca je Jankovina, sa tri kućišta, gde su verovatno živeli neki Jankovići. Zna se da su na Mravljači živeli neki Šarvauti, koji su izumrli. S druge strane, do Šumate glavice, je Peljtekovina (šuma) nazvata po svoj prilici po imenu nekog iščezlog roda; Radovan laz, po nepoznatim Radovanovićima; Kozji gradac (pašnjak), i Musin. Iznad Šumate glavice su brda Laništa, Pandurica, Vranj kuk, a iznad njih brda Skorupan, Vukova peć, Skrada (šuma), Hodnji do, pun šume, a više njega su strane Đatlo, Budima (zemlja), Malinova prodo i Radova prodo.

U Donjem Grnčarevu jedan se zaselak zove Mrđen, verovatno po istoimenom rodu Mrđenima. U strani više sela je Mašova Gradina, a ispod nje Vladića Kućetine, i tu su temelji nekoliko suvomeđnih kuća, ali se o ovom rodu ništa ke zna. U Prisoja su Kućetine, sa 5—6 suhomeđnih kućišta, kako kažu, bile „grčke”. Tu je i Kaćunovo Ždrijelo, a iza njega je Pujovača, pećina, i u njoj kamenica. Pod njom su Pišteta, gde voda brizga do Vidovadne, a do njih Papića Tor. Možda su ovo bili oni isti Papići koje smo spomenuli u Lastvi. Do njega je Mrkonjića prodo. U Došoj Glumini, u Vlaci, nalazi se ,,grčka čatrnja” i pod njom nekoliko „grčkih kućišta”. „Nema pas pasu da je pričao, kad je ova čatrnja građena”. U Doljem Grnčarevu se jedan kraj sela zove Katilovina.

U Gornjem Grnčarevu, u brdu Glumini, su Velika i Mala Gradina, brdo Trivera, Pidžina Gradina. U Prisojima je Pakleni do i u njemu Paklena lokva. Tu je i brdo Tatijernica, Dračevo osoje, Večerić, brdo Grmac, Milusovina (zemlje), Sokaci (grede), a naspram njih je Dinića pećina, staro ime po nekom iščezlom i nepoznatom rodu. U sredini sela su Čaušića njiva i Nušila voda.

U Zaklobuku je Rokov do, staro ime, ostalo verovatno po imenu nekog roda; Šurbatov do je dobio ime po istoimenom rodu starosedelaca kojih i danas ima u Korjenićima. U Pregrađu su Radojeve njive, Lješkovac (zemlje), Čuknića dolovi, u kojima su živeli neki Čuknići, a šta je s njima bilo, nisam mogao saznati. Dalje su nazivi: Matov dolac, staro ime; Rajevića do, koji je dobio To ime po Rajevićima koji su onde stanovali do pre više od sto godina, a bili od Milovića u Grahovu. Tu je i glavica Kuljajevica, koja je svakako dobila ime po nekom nepoznatom rodu Kuljajevićima. Prema brdu Kosmašu je Oskokova gradina, Pekova dolina i u njoj voda Vukoja, i Mirov do, stara imena. U Zaklobuku su živeli Poverati, koje kuga morila, a neki iselili u okolinu Bileće, gde i sada žive. Kopali su se u Kužnoj dolini i još se to groblje zove njihovim imenom. U Klobucima je prema Župi Slavinje brdo i tu su Gornje i Donje roge, Radinov do, Brštani (radne zemlje). Tu je i Herceg-Gradina m pod njom Mašikovac i Vukašin doline, stara imena.

U dubokoj uvali oko rečice Zaslapnice je Nudo, ograđen visokim brdima. U vrhu sela je Bojanje brdo i Zvek, brdo. Ispod njih je vala Zaslapci, a islod njih Mijanova strana, zemlje, a pod njima je Mijanova ograda. Po južnim: stranama do Zaslapaca su Lokvanj, Ledine, Paklja prodo, Veliko i Malo Kobo, Oštrikovac. Ispod njega je Balabanov do, a niže njega Selište i do njih Lošovica, zemlje. Iznad njih je brdo Češalj, a iza njega brda Mali i Veliki Kum. Ispod njih je Kurljaje i Brankovo osoje, pa Darina pećina i Brankova voda. Do njih su Pakleništa i Dragoševa dolina. Zapadno su Dobrilove grede i ispod njih Javorje. Tu je i Šanik, vrelo i zidine džamije pored njega. Sa zapada do Vel. grede je Pribojina, kosa, i Pobilj, Do Pobilja je Popova pećina, Siljevi brijeg, Sapalj prodo i Sapalj do. Tu je voda Vukoja i Rača njiva.

Sa severne strane je Omutić, brdo, ispod njega Zaslapske strane, a u njihovom podnožju Kovačko osoje, a severnije Poda, gde su vinogradi, Rač kuk, Sukremenice. Na Poda se nastavlja Kozar glavica, Gusti potok, Ptičija voda, a u podnožju je Bumbina njiva, Cicali prodo kojom teče voda. Zapadnije do Gustog potoka je Lazareva prodo i Zerkina pećina, Baćevina, strane i zemlje. Dalje su Jankov potok, Popovo Kućište na vrhu Babine tore, Vezova greda i Crkvaš, breg ispod Babine gore. Sve straie u Nudolu su iekad bile pod lozom.

Vredno je pažnje, da smo u Korjenićima našli patronimičkih toponima istovetnih s imenima vlasteoskih porodica koje nalazimo u Grbovniku Neorića-Korjenića i koje su imale svoje grbove, kao: Klupkoviće, Debeljeviće i Sokoloviće, o kojima ćemo dalje govoriti. Sasvim je moguće da je ta vlastela živela u Korjenićima i poznata bila Neoriću-Korjeniću, sastavljaču grbovnika, koji je takođe, mora biti, vodio poreklo iz Korjenića.

Vrmska vlastela

U opisu tragova davnih naselja u Korjenićima, govoreći o korjenićkim kulama, izneli smo mišljenje da su one sasvim verovatno podizane pre dolaska Turaka i bile domovi vrmske vlastele. Sudeći prema broju tih kula, prirodno bi bilo zaključiti da je u župi Vrmu u docnijem srednjem veku bilo mnogo vlastele. I ona narodna predanja, koja navedosmo, da su stanovnici nekih korjenićkih sela dolazili k Aranđelovoj crkvi na konjima sa srebrnim sedlima i da su tako osilili bili, da su naforu s konja na kopljima primali odnose se, vrlo je moguće, na staru vlastelu. Verovatno je i to, kako je već napomenuto, da su imena onih zemljišta oko najvećih kula, kao: Varićakovina, Klupkovina, Puljkovina, Kokošarevina, Lišahovina, Galešin brijeg l druga, bila nekad svojina nekih imućnih i znatnih rodova kojima su te kule pripadale i zemljišta oko njih. To su, držim, bili vlasteoski rodovi, iščezli odaggde neznano kad i kamo.

Od tri vlasteoska roda župe Vrma imamo nešto više podataka. Iz jednog od njih, kako ćemo videti, izišla je jedna naša znamenita srednjevekovna dinastija. Ti su rodovi:

Gornjevuci (Gorevuci)

U Dobrskom Selu, u Riječkoj nahiji, živi nekoliko bratstava koja se jednim imenom zovu Gornjevuci ili Gorevuci. Po njihovom predanju, koje sam i sam slušao onako kako je već objavljeno, starina im je grad Klobuk u Hercegovini. Tamo je bilo više Gornjevuka koji su se po padu Hercegovine pod Turke raselili na razne strane i jedni otišli u Bosnu, u grad Jajce; neki u okolinu Bileće, gde se poturčili i od njih bilo begova; a neki prešli kod Ivan-bega Crnojevića koji im dao naselje u Malom Zalazu, u plemenu Njegušima. Najdalji predak o kome Gornjevuci znaju zvao se Ratko, a u Njeguše da je došao iz Klobuka njegov sin Valac s više rođaka. Ratkova kula nalazila se u Klobuku i, kako su se Gornjevuci obaveštavali, na njoj je bio grb sa znakom vuka, koji da se do nedavno održavao.

Da u ovom predanju ima stvarne osnove potvrđuje se time, što Ivan-beg Crnojević među svojom vlastelom spominje pored drugih i „od Gorevuk: Stepan Dobriević i Stipan Milosalić”. To su verovatno ti vlastelini Gornjevuka koji su došli iz Klobuka kod Ivan-bega. Zbog zavade s Njegušima, Gornjavuci su se premakli u Dobrsko Selo, gde su se od njih razvila jaka bratstva Jablani, Moštrokoli, Raslapčevići i Sjekloće. Sada slave sv. Agatonika, a znaju da im je stara slava bila sv. Petka. Možda da ime sela Vučija u Korjenićima ima neke veze sa ovim Gornjevucima.

Zorke

Za neke usluge koje su učinili Nikoli Altomanoviću, u čiju je državu spadala i župa Vrm, postavio je on za starešine grada Klobuka neku vlastelu Zorke (Sorche). Kad su 1373. na njegove zemlje napali knez Lazar i bosanski ban Tvrtko, Nikola Altomanović je pobegao iz unutrašnjosti k Primorju s namerom da u gradu Klobuku nađe sebi zaštitu. Ali, kad je stigao pred Klobuk, našao je zatvorene gradske kapije — vlastela Zorke su ga izneverili. Ko su oni bili, da li domoroci, od vrmske vlastele, nije poznato.

Brankovići

U vrhu korjenićke vale, u selu Nudolu, ima mnogo omeđina, ostataka davnih naselja. Jedno od tih kućišta u blizini obnovljene starodrevne Krstove crkve, sravnjeno sa zemljom i obraslo u šiblju, zovu Vukovo Kućište i kazuju da je onde bio dom kosovskoga Vuka Brankovića. Onaj kraj sela Nudola, gde je Vukovo Kućište, zove se Brankovina, a strane iznad sela i ispod brda Češlja, Brankovo osoje. Ovi toponimi ukazivali bi da su nekada u Nudolu živeli neki Brankovići, po kojima su ostala ova imena. Da je zaista tako, potvrdiće mnogi podaci koje ćemo navesti.

Na prvom mestu da iznesemo predanje Bećirovića i njihovih rođaka Bekića, muhamedanskih rodova u Korjenićima. Oni znaju da su u Nudolu živeli Brankovići, a još i to, da su oni od tih Brankovića. O Bećirovićima i Bekićima se onamo dobro zna da su starosedeoci korjenićki. Oni su primili islam, kako smo ispitivanjem saznali i o drugim starim Korjenićima, u prvoj polovini XVI veka. Iz toga bi izlazilo, da su ti Brankovići, od kojih se kazuju da su ovi muhamedanski rodovi, živeli u Nudolu još u XVI veku i da su docnije odande iščezli. To je moralo biti veoma davno, jer te Brankoviće ne spominje predanje ostalih Korjenića.

Sa jednog stećka velike nekropole u Lastvi, usred Korjenića, snimljen je natpis: „Ase leži Vlatko Branković, stanorova i veče sinom gd godmedan postavi te k Vlatku dode”. Natpis nije, kao što se vidi u svemu čitak, ali ime Vlatka Brankovića u njemu još jedan je dokaz da su u Korjenićima zaista živeli neki Brankovići. Nadgrobni spomenik je besumnje iz preturskog doba, a po opisu kako je izgledao sasvim je verovatno da je taj Vlatko Branković bio vlastelin.

Kako iz iznesenih podataka izlazi da su u korjenićkim selima Nudolu i Lastvi u pretursko doba i u starije vreme turske vladavine živeli neki Brankovići, postavljalo bi se pitanje da li bi moglo biti kakve veze između tih Brankovića i kosovskoga Vuka Brankovića, o kome korjenićko predanje govori da se rodio i živeo u onoj župi? Odgovor na to pitanje daće nam dalji podaci.

Brankovići — stari iseljenici iz Korjenića

Da su u korjenićkoj župi zaista živeli Brankovići, potvrđuju predanja nekih rodova izvan Korjenića koji su se zvali ili se neki i danas zovu Brankovićima, i koji su znali da su starinom iz Korjenića. Svi su ti Brankovići bili plemićki rodovi, o kojima je već dosta pisano. Ovde ćemo iz literature ukratko izneti samo ono što se zna o njihovom poreklu i o njihovim znatnim predstavnicima.

Katolički Brankovići. — Iz istorijskih spomenika je poznato da je u Jajcu bosanskom živeo plemićki rod katoličkih Brankovića, koji se tamo nalazio do kraja XVII veka. Najstariji od njih, koliko se zna, potpisivao se: haereditarius dominus Illyriae, dux a S. Sabba et Liburnia. On se godine 1681, nalazio u Beču, gde je molio cara da ga radi zasluga i pretrpljene štete obdari dobrima Frankopana. Nikola Matija Ilijanović je imao četiri brata, čiji su rođaci bili jajački plemići: Pavle, Antun i Jakov Brankovići, braća i sinovi Avgustina i Marije, nećake Tome Marnavića, vladike bosanskog. Ova braća su nasledila velika imanja i plemstvo od predaka, nosila grofovske titule i tvrdila da vode poreklo od despota Đurđa Brankovića -— Smederevca. Tvrdila su i to, što je pored drugog za, nas ovde osobito značajno, da su starinom iz Korjenića u Hercegovini. Ti su Brankovići brojali pretke počev od sebe:grof Pavle (rođen 1640) — Avgustin — Jovan (haereditarius dominus in et de Brankovics) — Zmaj despot VukStevanDespot Đurađ. Znali su i to da su im uža postojbina bila sela Bijela i Brankovići kod Sarajeva. Da se ta njihova kazivanja odnose na selo Bijelu kod Višegrada (opština Dobrun) i na selo Brankoviće kod Rogatice, u kome danas žive muhamedanski Brankovići, potvrdiće dalji podaci.

O jajačkim Brankovićima istoričari kažu da su se, dok su živeli U Jajcu, živo zauzimali za katoličke interese i za interese carske Austrije. Zbog toga su u burnim događajima krajem XVII veka morali napustiti Bosnu i prešli su u Ugarsku.

Kako smo utvrdili da je u Korjenićima živeo neki vlasteoski rod Brankovića, koji je odande davno iščezao, nema mesta sumnji da su od tih korjenićkih bili i ovi katolički Brankovići. Kad su se oni, kako videsmo, zaodevali i titulom dux a SSabba, nesumnjivo je da su im preci, koji iz Korjenića pređoše u Bosnu, bili pravoslavne vere. A kako su katolički Brankovići znali i to da su im uža postojbina bila sela Bijela i Brankovići oko Višegrada, značilo bi da su oni iz Korjenića najpre prešli u taj kraj Bosne, pa u Jajce. Ta njihova seoba je bila svakako pre XVII veka; a kad upravo, videćemo dalje.

Katoličke Brankoviće istoričari su oglasili za „lažne Vrankoviće”. Da li su oni u pravu? I nama je jasno što i istoričarima, na osnovu čega oni ove Brankoviće smatraju za „lažne”, to jest da oni nisu mogli voditi poreklo od despoga Đurđa I Brankovića, iako su tako tvrdili. Ali pri donošenju svog suda istoričari nisu vodili računa o jednoj stvari koja im je, izgleda, bila nepoznata, naime: da su ljudi iz onih krajeva, odnosno bratstvenici, skloni da se kazuju po najčuvenijim pretstavnicima svoje velike familije, svoga bratstva. To oni čine radi toga da bi što jače istakli svoj rod, i naročito, kad se iz zavičaja isele u koji drugi kraj. Da je taj slučaj i sa jajačkim Brankovićima, odnosno drugim rečima, da se njihovo predanje po kome su vodili poreklo od despota Đurđa I Brankovića ima uzeti kao dokaz njihovog srodstva sa dinastijom Brankovića, potvrdiće i drugi primeri.

Muhamedanski Brankovići. — Kod Rogatice u Bosni je selo Brankovići koje je ime dobilo po muhamedanskim Brankovićima koji od davnina, pa i danas, u njemu žive. Rogatički Brankovići su stara begovska kuća koja održava predanje da vodi poreklo od kosovskoga Vuka Vrankovića.

Na jednom: starom grobu pored sela Brankovića nalazi se natpis: „I pogibe na boju despotovu. Ase bileg Mahmuta Brankovića na svoi baštini na Petrovu Polu, da e blagoslovena ruka kođ sieče”. U istorijskim spomenicima čitamo da su se na dvoru sinova vojvode Radoslava Pavlovića, vojvode Petra i kneza Nikole, čija je zemlja bila u kraju između srednje Drine i reke Bosne, nalazili 1454. godine među njihovom vlastelom knez Radivoj Branković i knez Vuk Branković. Pretpostavka koju su već drugi izneli, da bi ovi knezovi mogli biti preci muhamedanskih Brankovića, i da je mogućno da je jedan od njih ovaj poturčenjak Mahmud Branković, po našem mišljenju sasvim je opravdana. Ali naše interesovanje ide još i dalje, za tim: odakle vode poreklo muhamedanski Brankovići?

Da li što o tome čuva njihovo predanje, nije nam poznato. A da su i njihovi preci, pomenuti kneževi Brankovići, bili iz Korjenića, uveravamo se iz sadržaja predanja jajačkih Brankovića. Kad njihovo predanje govori, kako videsmo, da su iz Korjenića i da su im uža postojbina bila sela Bijela i Brankovići kod Sarajeva, držimo da ne grešimo kad iz toga izvodimo zaključak: da su muhamedanski i katolički Brankovići jedan rod i da su im preci zajedno došli u onaj kraj Vosne iz Korjenića. Njihovo srodstvo potvrđuje se i time, što su po njihovim predanjima i jedni i drugi poticali od dinasta Brankovića — jajački Brankovići od despota Ćurđa Brankovića a muhamedanski od njegova oca Vuka Brankovića. U postanku takvih predalja igrala je nesumnjivo ulogu, kako rekosmo, ona sklonost bratstvenika da se kazuju po najčuvenijim predstavnicima svoga roda i vajanje lava, simbola grba dinasta Brankovića, na grobovima muhamedanskih Brankovića, još više nas uverava da su obe ove grane Brankovića i dinastija Brankovića izišli iz jednog istog roda — iz roda korjenićkih Brankovića.

Oslanjujući se na istorijski podatak da su se kneževi Radivoj i Vuk Brankovići 1454. godine nalazili na dvoru sinova vojvode Radoslava Pavlovića, na uzrok i vreme prelaska predaka jajačkih i rogatičkih Brankovića iz Korjenića u Bosnu gledamo ovako:

Kad je Stepan Vukčić osvajao zemlju vojvode Radoslava Pavlovića u Primorju (Trebinje 1438), najduže su se uz vojvodu Radoslava, kako je poznato iz istorijskih izvora, držali Korjenići (župa Vrm) i služili mu kao najjače uporište u onom kraju u borbi s Kosačom, sve do vojvodine smrti (1441), kad je i župu Vrm zauzeo Stepan Vukčić. V tim borbama Brankovići su stajali, pretpostavljamo, uz vojvodu Radoslava, pa su se zato, posle vojvodine smrti, morali povući iz Korjenića pred Kosačinom vojskom. Prešli su u zemlju Radoslavljevih sinova i od njih dobili feude u Bijeloj i Brankovićima. Tamo je prešlo nesumnjivo više Brankovića, pa su neki rano onde preverili i primili islam, a drugi preselili u Jajce i tamo primili katoličku veru.

Banatsko-erdeljski Brankovići. — Pored istorijskih podataka, mnogo o banatsko-erdeljskoj grani Brankovića znamo iz onoga što je o njima i o sebi samom napisao despot Đurađ Branković u svojoj Hronici. I erdeljski su Brankovići, kao i bosanski vodili poreklo iz Korjenića u Hercegovini. I ne samo da su znali da im je tamo starina, već su se i zvali Korjenićima. U diplomi od 1656. godine koju je erdeljski knez Đorđe Rakoci dao mitropolitu Savi II Brankoviću, starijem bratu Despota Đurđa napisano je: Sava Branković i Korenič (Szava Brankovitsch et Corenitsch). Longin Branković, mitropolit jenopoljski i stric Đurđev, potpislvao se i Korenič, a na njegovom grobu u manastiru Komani u Vlaškoj piše: „Božieju milostiju Loggin rodom ot Korenič Brankovič, arhiepiskop Jenopoljski.

Preci erdeljskih Brankovića preselili su se po mišljenju prof. J. Radonića, iz Korjenića u Jenoponje, u Pomorišje, krajem XV ili prvih godina XVI veka. Despot Đurađ je u svojim spisima naveo, ako dobro razumem prof. Radonića, Lastvu korjenićku kao svoju starevinu. I erdeljski Brankovići su, kao i jajački i rogatički, tvrdili da vode poreklo od dinastije Brankovića. Brojili su pretke: despot Đurađ — Jovan — Danilo — Avram — Đurađ — Lazar — Grgur — despot Đurađ Branković. Punije njihovo rodoslovlje dao je despot Ćurađ.

Pisani spomenici potvrđuju da je genealoška tablica Brankovića „pouzdana do Avrama, pradede Đurđa Brankonića, koji je živeo negde u drugoj polovini XVI veka”. Ali nije, kako istoričari drže, dalje od Avrama — ocu Avramovom Ćurđu i dedi mu Lazaru. Istorijska je činjenica da Grgur Slepi nije imao sina Lazara, što je navelo istoričare da posumnjaju u ispravnost ovog rodoslovlja i da pripišu despotu Đurđu da ga je on izmislio. Imali smo prilike da često proveravamo pasove bratstvenika, negde i na osnovu pisanih spomenika, i uverili smo se da su imena predaka, koja se znaju unazad do oko dvesta godina, verna i pouzdana. Na osnovu toga držimo da su postojali i Avramov otac Đurađ i deda Lazar. A to što su erdeljski Brankovići svoga čukundedu Lazara vezali za Grgura Slepoga, nas ne buni, jer su tako radili i svi ostali Brankovići — vezali se za dinastiju, svoje rođake.

Iz redova erdeljskih Brankovića izišao je niz znatnih ljudi, koji su ovu granu Brankovića uzdigli iznad svih srpskih porodica u aradskoj i zarandskoj županiji.

Čukundeda erdeljskih Brankovića, Lazar, po despotu Đurđu imao je dva sina, Dimitrija i Đurđa. Ovaj se Dimitrije porumunio i od njega je postala vlaška kneževska kuća Brankovana ili Brankovena. Vlaški knez Konstantin Brankovan: (1654 — 1714) imao je rodoslovnu tablicu po kojoj je vodio poreklo od Buka Brankovića, zeta kneza Lazara. On se rođakao sa despotom Đurđem i „da je Brankovan smatrao Brankovića za nešto više od poznanika, svedoči jedno njegovo pismo iz 1681, u kom ga naziva dragim rođakom**. Knez Konstantin Brankovan se katkad potpisivao i Konstantin Branković. U genealogiji kneževske kuće Kantakuzena, kako se zna, bilo je naročito naglašeno da Brankovani vuku lozu od srpskih Brankovića. „Knez Konstantin Brankovan je nameravao, u slučaju napredovanja ćesarskog oružja, da zasnuje vladavinu u Srbiji, kolevci svoje porodice. . .

Drugi sin Lazarev, i brat Dimitrijev, Đurađ Branković, bio je, po despotu Đurđu, posteljnik na dvoru moldavskog vojvode Arona. Đurađ se nastanio u Vilagošu, nekadašnjem posedu srpskih despota. Imao je dva sina. . . Dionisija, koga je ostavio na dvoru vojvode Arona, i Avrama na dvoru kneza Žigmunda Batorija. Držao je Čanad i Arad i bio veliki župan Jenopoljski. Utvrdio je Jenopolj i Lipovu, tamo je umro i sahranjen.

Krajem XVI i početkom XVII veka, kako i istorijski materijal pokazuje, pročuo se Avram Branković, pradeda despota Ćurđa. On je predvodio Srbe pri opsadi Temišvara koji su držali Turci. Njegov najstariji sin Matej bio je episkop Jenopolja. Njega je nasledio sin mu Sava I Branković, mitropolit jenopoljski i lipovski (umro 1627). Sava I je imao velikih zasluga da je Lipova 1607. oteta od Turaka, i tada je dobio plemstvo s naročitim grbom i znatna imanja. U isto vreme kad Avram Branković istakao se i njegov drugi sin Đurađ Branković, zvani Đurađ Rac. On je učestvovao u burnim događajima toga vremena u Erdelju, bio je oberkapetan ćesarske vojske u Erdelju, a pogtšuo 1611. kod Brašove kao general erdeljskog kneza Gavrila Batorija. Kao naslednik Save I na mitropolitsku stolicu došao je Longin Branković, njegov brat od strica. Zbog kalvinskog gonjenja on je 1640. prešao u Vlašku i nastanio se u manastiru Komani. Od njega je zvanje mitropolita preuzeo njegov sinovac Sava II Branković, brat despota Đurđa. Bio je odličan diplomata i političar. Braneći pravoslaplje od kalvinizma, zbačen je s prestola i zatvoren u tamnicu. Pušten je na energično zauzimanje vlaškog kneza Šerbana, pa je uskoro, 1681, umro od pretrpljenih muka.

Despot Đurađ II Branković se rodio u Jenopolju, u aradskoj županiji, 1645. godine. Vaspitavao ga je i spremao za diplomatsku službu njegov stariji brat Sava. II. U mladosti je naučio više stranih jezika i već 1663. kao pisar i tumač erdeljskog poslanstva pošao je na Portu. Nenadnom smrću erdeljskog poslanika on je naimenovan za njegovog naslednika. U Jedrenu je patrijarh Maksim, pri povratku sa svetog groba, potajno miropomazao Đurđa za srpskog despota u prisustvu više bojara. S bratom mitropolitom Savom išao je 1668. u Moskvu u političkoj misiji: pred ruskim carem Aleksijem Mihailovićem oni su izložili svoj plan o oslobođenju Slovena od Turaka i osnivanju srpske države, na čemu je despot Đurađ i po smrti mitropolita Save stalno radio. U Erdelju su zbog svog pravoslavlja mitropolit Sava i Đurađ mnogo ganjani. Od 1675. do 1677. Đurađ je bio erdeljski poslanik na Porti i tada je preko poslanika Kindsberga stupio u veze sa Austrijom. Pod sumnjom da je s bratom Savom umešan u zaveru protiv kneza Mihaila Apafija, bačen je 1680. s bratom u tamnicu. „Brzo se oslobodio i sklonio u Bukurešt, gde je s mitropolitom Longinom i Savom bio odlično primljen. Tu je imao prilike da proširi svoje istoriske studije”. Kad je sa delegacijom vlaškog kneza Šerbana Kantakuzena 1683. pošao u Beč, car Leopold I mu je izdao diplomu na baronsko zvanje. „U ime Srba sastavljao je predstavku na cara Leopolda I o osnivanju ilirskog carstva pod njim, despotom Đorđem Brankovićem. Iz političkih razloga nije bio odbijen, nego mu je izdana grofovska diploma 20/9 1688”.

U sprovođenju svog plana o osnivanju srpske države uputio se Đurađ na bojište s Turcima. „Princ Ludvig Badenski, zapovednik carske vojske, mislio je da je Đorđe posle proglasa iz Oršave i posle akcije da okupi narodnu vojsku oko sebe toliko opasan, da ga je domamio oktobra 1689. u Kladovo, internirao i potom uputio u zatvor, prvo u Sibinj, a odande u Beč”. Marta 1691. Sabor srpskih prvaka u Budimu izabrao je jednoglasno Ćurđa Brankovića za srpskog despota i zahtevao od cara Leopolda da se on pusti na slobodu. Iz zatočeništva je uporno vodio borbu za svoje oslobođenje, ali iz zatvora nije pušten. U vreme Rakocijevog ustanka premešten je iz Beča 1703 u Heb, gde se mnogo mučio sve do svoje smrti, 1711. godine. Patrijarh Arsenije IV i zet mu Atanasije Rašković prene- li su 1743. Đurđeve kosti iz Heba u Krušedol i položili ga onde uz poslednje srpske despote.

Erdeljski Brankovići su, kao što se iz svega vidi, dali vrlo znatne ljude. Iz njihovih redova izišla je kneževska vladalačka kuća porumunjenih Brankovana, mnogo istaknutih ratnika, crkvenih velikodostojnika i Đurađ Branković, despot srpski. „Brankovići su stajali u tesnim vezama s erdeljskim kneževima: Žigmundom Rakocijem, Gaborom Betlenom i Đorđem Rakocijem. Imali su ogromne posede u tamiškoj, aradskoj i zarandskoj županiji, koje su im došle najviše kao donacije erdeljskih knezova”.

S ovim smo završili pregled onih Brankovića koji su znali da su starinom iz Korjenića i koji su se izdavali da su od vladalačke kuće Brankovića. Šta nam kazuje izneseni materijal o njima?

Iz svega bi proizilazilo, kako mi razumemo, da su sve tri ove grane Brankovića, jajačka, rogatička i erdeljska, jednog roda. Ovi su Brankovići, kako je pokazano, iselili iz Korjenića u XV veku, jedni u Bosnu a drugi u Pomorišje. Još bi se pouzdano dalo reći i to, da u vreme njihovog iseljavanja Brankovići nisu činili samo jednu porodicu, nego ih je u ta vremena bilo u velikom broju. Preci svih ovih Brankovića, koji iseliše iz Korjenića, bili su nesumnjivo viša vlastela. Pored drugog, dokaz vidimo i u tome, što su preci muhamedanskih Brankovića, Radivoje i Vuk Brankovići, spomenuti 1454. godine, nosili kneževske titule. To bi značilo da su Brankovići u kasnijem srednjem veku bili vlasteoski rod u Korjenićima, koji je imao i višu vlastelu. A vezivanje ovih grana Brankovića za vladalačku lozu — za Buka Brankovića, despota Đurđa, Grgura Slepoga, ima da služi, kako mi nalazimo, kao dokaz ne samo njihovog međusobnog srodstva, već i kao dokaz da su i ovi rodovi Brankovića i dinastija Brankovića izišli iz Korjenića, iz roda korjenićkih Brankovića, koji je onamo nekada živeo. Tako nam postaje razumljivo i to, otkuda plemstvo jajačkim, rogatičkim (begovima) i erdeljskim Brankovićima, kojim su se oni isticali i u XVII veku.

 

Poreklo dinastije Brankovića

U prilog iznesenom zaključku da je dinastija Brankovića vodila poreklo iz Korjenića, govore istorijski i drugi podaci koje imamo o vojvodi Mladenu, rodonačelniku dinastije Brankovića. Njih ćemo dalje navesti.

Godine 1365. napisali su u gradu Borču u Drenici Vuk Branković i braća mu Roman i Grgur poznatu povelju kojom su zaveštali manastiru Hilandaru neka sela u svojoj zemlji, o kojima se u povelji kaže: „Priložismo crkvu sv. Arhanđela sa Trstenikom i sa svima pravinama i međama crkve te i sela tog, sa Tušiljem, i selo Hudince sa svima međama i pravinama…” Dalje se imenuju još neka sela susedna s Trstenikom, koja Vuk Branković od svoje strane prilaže Hilandaru, pa se u povelji nastavlja: „Sve to gore pisano dadosmo gospodinu i ocu našem Romanu s našom srdačnom vo- ljom, da sve to priloži i zapiše presvetoj bogorodici hilendarskoj.., da je na spasenje gospodinu našem Romanu i za spomen našim dedovima, roditeljima i nama, neoduzeto do veka, jer je baština paših pradedova i dedova i naših roditelja i naša sve do danas”.

Kad je raspitivanjem utvrdio da se sela imenovana u ovoj povelji nalaze u Drenici kraj Kosova, Ljub. Kovačević je iz završnih reči ove povelje, koje ističemo kurzivom, izveo zaključak: „Držim da je ovim — veli on — dovoljno potvrđeno, da je Drenica sa gradom Borčem postojbina Vuka Brankovića, kojom je još praded njegov gospodovao’’.

Da li se još ko bavio pitanjem postojbine Brankovića i o tome što objavio, nije nam poznato. Mišljenje Ljub. Kovačevića da je ovom poveljom „dovoljno potvrđeno” da je Drenica postojbina Brankovića, kako će se videti, ne može se usvojiti.

Pomenutu povelju Vuka Brankovića i braće mu potvrdio je u Prištini 1. marta 1365, dakle iste godine kad je izdata, car Uroš, a on u svojoj povelji kaže i ovo: „Dođe carstvu mi prečasni starac sv. gore Atona Roman, sin sevastokratora Branka, i napomenu carstvu mi, kako je se dogovorio s bratom svojim Grgurom i Vukom, šta da prilože od svoje baštine crkvi sv. bogorodice hilendarske. I zapisa mu carstvo mi crkvu baštinsku sv. Arhanđela s tri sela, Trstenikom, Bežanićima, Tušilom, i selo Hudine, što je bilo dalo carstvo mi sevasgokratoru Branku. , . , a pod crkvu sv. bogorodicu hi- lendarsku”.

Podvlačimo reči iz careve povelje, o kojima je trebalo dati kakvo objašnjenje. Na šta se one odnose? Da li na celu Drenicu? I iz drugih radova koje smo čitali nismo mogli jasno razabrati, šta istoričari znaju o tome: je li Dušan dao Drenicu sevastokratoru Branku? Ili je ona bila, kako smo mi skloni suditi prema povelji braće Brankovića, nekakav veoma stari feud Brankovića.

Pri donošenju suda o postojbini Brankovića, Ljub. Kovačević je prešao i preko važnih istorijskih i drugih podataka, koji sasvim dovode u pitanje njegov zaključak. Evo kakvi podaci.

Istoriji je poznato da je vojvoda Mladen, rodonačelnik dinastije Brankovića, u doba Stefana Uroša III Dečanskog 1322. i 1323. god., bio župan i gospodar Trebinjske oblasti. On se tamo nalazio i docnije i bio vojskovođa kraljevića Stefana Dušana i njegov savetnik. Vojvodu Mladena je nasledio sin Branko, koji je, kako istoričari drže, jedno vreme po očevoj smrti upravljao Trebinjem, pa je odande prešao u Drenicu. Kad nam tako govore istorijske činjenice, prirodno bi bilo iz svega zaključiti, da su vojvoda Mladen i sin mu Branko onamo rođeni, u Trebinju (Korjenići), i da je ono njihov zavičaj. O tome je trebalo voditi računa pri donošenju suda o postojbini Brankovića. Ili je zaključak, da je Drenica postojbina Brankovića, bar trebalo objasniti: kako je došlo do toga, da su rodonačelnik dinastije i njegov sin živeli u Trebinju i gospodarili Trebinjskom oblašću? Ljub. Kovačević to nije učinio, jer se uopšte nije ni dotakao ovih istorijskih fakata.

Ne znamo da li je Ljub. Kovačeviću bilo poznato da je ćesar Grgur, sin sevastokratora Branka, podigao 1361. godine kraj Ohridskog jezera zadužbinu „Bogorodice zahumske”, današnji manastir Zaum na istočnoj obali jezera. I da ga je na to navela „uspomena na otadžbinu”, jer je otac Brankov bio nekad zapovednik u blizini Dubrovnika”. I ova istorijska činjenica, kako se vidi, potvrđuje ovo što i mi iznosimo, da je otadžbina i zavičaj Brankovića „u blizini Dubrovnika” (Trebinje), a ne Drenica kod Kosova.

Evo još nekih podataka koji nešto posredno govore o postojbini Brankovića.

U selu Policama kod Trebinja još se drže zidine kule koju narod zove Brankovića Kula i zemlje ispod kule Brankovina. Po mišljenju ispitivača tih starina, u Policama je bila rezidencija vojvode Mladena i sina mu Branka i da su ova imena po njima postala, To se sasvim slaže sa ovim što po istorijskim činjenicama iznesosmo, da su vojvoda Mladen i sin mu Branko, dakle deda i otac Vuka Brankovića i braće mu, živeli u Trebinju i njim gospodovali.

Kad je pozivao velmože u boj na Kosovo knez Lazar po narodnoj pjesmi jednu knjigu piše: „U Trebinje na Hercegovini, svome zetu Vuku Brankoviću”, ili: „Pa je šalje zemlji Hercegovoj, svome zetu Vuku Brankoviću”. Koliko znamo, Vuk Branković nije nikada vladao Trebinjem. Pa zašto ga narodni pevač onamo postavlja? Objašnjenje bi se imalo opet tražiti u tome, da je postojbina Vuka Brankovića, ovako kako istorijska fakta ukazuju, i kako je sačuvalo i korjenićko predanje, Trebinje (Korjenići), gde se on rodio i gde je ostao njegov rod, kad je Vuk sa ocem Brankom prešao u Drenicu. Ove su pesme, i to bi se dalo reći, postale besumnje u Hercegovini, najpre u Trebinju i okolini, zavičaju Brankovića.

Kad sam pre više godina s prof. Vlad. Ćorovićem razgovarao o ovim stvarima, on mi je govorio: „Autentično je da je vojvoda Mladen, rodonačelnik dinastije, bio župan grada Klobuka u Korjenićima i da dinastija Brankovića vodi odande poreklo.” Profesor mi je još rekao i to: da je Dušan pribirao oko sebe vlastelu iz Zete i Trebinja (Mrnjavčeviće, Miloša Vojinovića i dr.), pa i Branka Mladenova, kome je dao Drenicu i sa daljim osvajanjima i širenjem svoje zemlje postavio ga za gospodara Ohrida.

I tako bi, po pitanju odakle je vodila poreklo dinastija Brankovića, kako mi vidimo, iz svega proizilazilo: da su Korjenići kod Trebinja, a ne Drenica kod Kosova njihov zavičaj. A kako su Vuk Branković i braća mu mogli u svojoj povelji napisati, da su drenička sela koja zaveštavaju Hilandaru njihova „pradedovina” i „dedovina”, to je jedan problem za sebe, koji čeka svoje rešenje. Nama se čini, kako napomenusmo, da je Drenica mogla biti neki stari feud Brankovića. A to bi trebalo dvojiti od njihove postojbine.

Despotova Hronika o poreklu Brankovića. — Ostavili smo da na kraju ovih razmatranja o postojbini Brankovića donesemo ono što je despot Đurađ Branković napisao o dalekoj prošlosti svojih Brankovića. Sve to sad možemo uporoditi si ovim što smo o Brankovićima izložili i tako videti, ukoliko se Hronika slaže sa rezultatima do kojih mi dolazimo.

Na jednom mestu u Hronici despot Đurađ je napisao: Da su se u drevna vremena naselili Slaveno-Goti pod planinskim gorama među Hercegovinom i Dalmacijom na „reci zovomoj Korenič” po svedodžbi Ištvanfija u knjizi VI listu 59, i da je pleme Brankovića najpre na toj reci prebivalo, “ot nejaže nazvani Koreniči-Brankoviči”; da su se Brankovići docnije preselili u Podgoricu, gde sagradiše grad istog imena, „a tretie preselenie Brankovičev nasledni rod v Braničevskoj deržavje v mjestje Smederevje sotvori”, gde je “u poslednje vreme Đurađ I Branković, despot, davši Žigmundu ćesaru Beograd u zamenu, Semederevo, stolni grad svoj sagradio”.

Šta sadrže ovi redovi iz Hronike?

Na prvom mestu treba istaći da su i erdeljski Brankovići XVII veka znali, kako vidimo, da su njihovi Brankovići i u daleka vremena činili u Korjenićima jedno ,,pleme” (rod, bratstvo). Da je Brankovića u Korjenićima bilo u XV veku u velikom broju, i mi smo mogli uvideti, kako je napomenuto, iz izloženog materijala. U Hronici se dalje kaže da su se Brankovići iz Korjenića iseljavali, neki u Podgoricu a neki docnije u Srbiju (v Braničevskoj deržavje), i da je od ovih Brankovića bila dinastija, čiji je jedan član, despot Đurađ I Branković, podigao grad Smederevo. I u tome se naša istraživanja slažu sa Hronikom, jer se, kako smo pokazali, istorijskim faktima i drugim podacima utvrđuje, da je dinastija zaista izišla iz Korjenića, iz roda korjenićkih Brankovića.

U prikazivanju starosti ovoga roda Hronika ide još i dalje. Arhimandrit Ruvarac je razumeo da se u citiranom mestu Hronike kaže, da su Brankovići u vreme Seobe došli kao pleme (rod), i da su se kao pleme nastanili na reci „Korenič”. Trebalo bi videti, kako u originalu, u Hronici, glasi ovo mesto. Iz stilizacije kakvu mu je Ruvarac dao ne vidimo da je tako, kako je on shvatio. Ne vezujući dolazak Brankovića za seobu Slaveno-Gota, despot Branković je spomenuo ovaj veliki istorijski događaj, kako se nama čini, samo radi toga, da bi time jače ukazao na veliku starinu svoga roda.

Po Hronici bi izlazilo, i to, kako je mi razumemo, da su Brankovići toliko star rod, da je on postojao u korjenićkoj župi daleko pre pojave rodonačelnika dinastije Brankovića, vojvode Mladena dakle pre polovine XIII veka. Iznećemo još neke podatke o Brankovićima, pa ćemo se vratiti na ovo pitanje o starosti roda Brankovića. Tamo ćemo videti koliko se u tome možemo osloniti na Hroniku.

Neki znameniti Brankovići srednjega veka

Osim bosanskih i erdeljskih Brankovića, o kojima je govoreno, u istorijskim spomenicima nalazimo ponešto sačuvano i o nekoliko Brankovića iz docnijeg srednjeg veka, koji nisu poticali od vladalačke kuće Brankovića, pa ipak su bili istaknuti i znatni ljudi svoga vremena. Jedan od njih je knez Radič Branković, gospodar Braničeva iz druge polovine XIV veka. Prema jednom starom zapisu njega je napao knez Lazar 1379. godiie, razbio mu je vojsku i prisvojio Braničevo. Kneza Radiča spominje u svojoj Hronici despot Đurađ Branković. Postoje istorijski spomenici iz kojih saznajemo da je knez Radič Branković bio srodnik dinastije Brankovića. Evo kako.

U vreme despota Đurđa I Brankovića živeo je Dmitar Radojević Branković, jedan od najznatnijih srpskih vojvoda, o kome se kaže da je bio srodnik despotov. Despot Đurađ je njega slao kao svog izvanrednog poslanika ugarskom kralju Vladislavu (1144); da ga odvrati od nameravanog rata s Turcima. O vojvodi Dmitru zabeleženo je: „Sei Dmitri i. . . ot plemena kn… Radiča Brankoviča, ego že srodstvi v zapadnoi Diokleiskom stran obretaet s i vz Bihor v Zagor”. Šta nam kazuju ovi istorijski podaci? Kad je vojvoda Dmitar Branković bio srodnik despota Đurđa I Brankovića, a bio od plemena od koga i knez Radič Branković, to znači da su sva trojica pripadali istom rodu; i drugo, da je osim članova dinastije u XIV veku bilo i drugih Brankovića, njihovih srodnika. Drugo je pitanje, kad je knez Radič Branković iz Korjenića prešao u Srbiju i kako je postao gospodar Braničeva. O tome ne nalazimo ništa u istorijskim izvorima. Verovatno da je on izišao iz Korjenića onda kad i sevastokrator Branko, i s njim prešao u Srbiju. Sudeći po njegovom i slučaju vojvode Dmitra Brankovića, sva je prilika da je mnogo Brankovića preselilo iz Korjenića sa svojim rođakom Brankom Mladenovim. Ili su prelazili posle u zemlje Brankovih sinova, ćesara Grgura i Vuka Brankovića.

Jedang od takvih je verovatno i Vuk Branković koji se spominje od 1392. do 1405. kao vlastelin u gornjem Polimlju, i čija je kuća u ta vremena služila dubrovačkim karavanima kao prvi cilj na srpskom zemljištu.

Među vlastelom kneza Pavla Radenovića nalazio se početkom XV veka (1413) Radoslav Branković. On je jedno vreme sedeo u selu Začuli kod Dubrovnika i bio poverenik kneza Pavla u njegovim odnosima sa Dubrovčanima. Kako je knezu Pavlu pored Trebinja pripadala i župa Vrm s gradom Klobukom (Korjenići), sasvim je moguće da je ovaj Radoslav Branković bio od korjenićkih Brankovića i da je kao vlastelin stajao u službi svoga gospodara.

Kao vrlo znamenita ličnost XV veka ističe se i knez Pavle (Pavo) Kiniži Branković. On je 1442. tukao tursku flotu pri prelazu Turaka preko Dunava kod Hlebnog polja. Godine 1477. nalazio se zajedno sa Zmaj-despotom Vukom i Dimitrijem Jakšićem u pratnji kralja Matije u Đuru i Komoranu. Na Dunavu je imao svoju vlastitu flotilu. Godine 1480, kao generalni kapetan donje Ugarske i tamiški grof, knez Pavle je izvojevao na Dunavu kod Smedereva veliku pobedu nad turskom flotilom, prodro do Kruševca i odande doveo 60.000 srpskih izbeglica. Ujesen 1481. komandovao je vojskom u kojoj su bili i Zmaj-despot Vuk, Dimitrije Jakšić i Rozgonji, zapovednik Beograda. I tada je razbio tursku flotu na Dunavu, poseo Golubac pa je zauzeo i Braničevo. S vojskom je prodro do Kruševca i ponovo sa sobom preveo preko 50.000 Srba, okupljenih iz 150 sela, koje je kralj Matija naselio oko Temišvara. Za kneza Pavla Brankovića znao je i despot Đurađ Branković, koji je napisao da je knez Pavle bio zapovednik Temišvara i da se nazivao despotom Jenopoljskim. A posle njegove smrti da je za Jenopoljskog despota postavljen Josif Branković, rođak kneza Pavla. I oni su besumlje bili od roda korjenićkih Brankovića.

Bratstva koja se i danas izdaju da su od Vuka Brankovića

U raznim krajevima, a najviše u Hercegovini i Crnoj Gori, ima bratstava koja se u naše vreme kazuju da su od kosovskoga Vuka Brankovića. Iako se sva ne zovu Brankovićima, ona su, po našem uverenju, postala od iseljenih korjenićkih Brankovića. Njihova predalja su skoro sva objavljena. To su bratstva Brankovići u Gluhom Dolu u Crmnici (7—-8 kuća) koji po jednoj varijanti predanja vode poreklo iz Istre, odakle su davno prešli u Vasojeviće, pa u Crmnicu. Po drugom predanju, koje sam od Crmničana slušao, oni su od roda kosovskoga Vuka Brankovića.

Glavne predstavnike plemena Bratonožića čine četiri brojna bratstva (Baljevići, Čađenovići, Seoštičani, Progonovići), koja su imala 300 od 408 domova koliko je celo pleme brojalo 1904. godine kad je ispitivano. Među Bratonožićima je opšte poznato predanje da pomenuta bratstva vode poreklo od vladalačke kuće Brankovića. Po jednom njihovom kazivanju predak Brato, po kome se zovu Bratonožićima, bio je od Đura Despotovića, koga je car oslepio; Po drugom predanju Brato je bio sin Stevana Grgurova Brankovića; a po trećem: Đuro Branković je imao Grgura, Grgur Lazara, a Lazar Brata.

Oslanjajući se na podatke koje je despot Đurađ Branković dao o tome, da su neki Brankovići iz Korjenića prešli u Podgoricu, i na neke druge stavove u despotovoj Hronici, prof, Jovan Erdeljanović je došao na ideju da je u Korjenićima kod Trebinja, gde se po narodnom kazivanju rodio Vuk Branković, mogao u sredšem veku živeti razgranat vlasteoski rod Brankovića, čiji su se ogranci razišli na razne strane, pa i u Podgoricu. Prema tome, on je prošlost pomenutih bratonoških bratstava ovako shvatio: u prvo doba turske vladavine neko je od tih Brankovića u Podgorici (jedan ili nekolicina) iz makakvih razloga dospeo u Bratonožiće i onde zasnovao bratstvo, čiji je ugled i jačina porasla zbog samog znatnog porekla. To se bratstvo u plemenu razgranalo toliko da je pre više od trista godina nadjačalo starosedeoce i preuzelo vođstvo u plemenu. Prema predanju, koje sam ja od Bratoiožića slušao, njihov je predak Brato došao u pleme iz Drenice kraj Kosova, a ne iz Podgorice. Tako bi pre moglo biti, što inače ne menja celu stvar, da su ova bratonožićka bratstva od Brankovića koji su nekad prešli iz Korjenića u zemlju svoga rođaka Vuka Brankovića, u Drenicu, pa su se odonud po kosovskoj tragediji povukli u bratonoške gore.

U nevesinjskom selu Ključanima živi brojno bratstvo Kovačevića, koji predaju da su starinom iz Jajca u Bosni, i „kako seljaci pričaju, potomci su Vuka Brankovića”. Oni tvrde da su i Kovačevići u plemenu Grahovu, kojih ima preko 200 domova, od njih i njihovi rođaci. Raspitivao sam grahovske Kovačeviće o njihovom poreklu. Oni ne drže kao nevesinjski Kovačevići, da su od Vuka Brankovića, nego kazuju da im je predak u Grahovo došao iz Starog Vlaha. Pa ipak, sva je prilika da u predanju nevesinjskih Kovačevića ima stvarne osnove. Tako zaključujem na osnovu toga, što je u Jajcu, gde su živeli katolički Brankovići, bilo nesumnjivo i drugih njihovih rođaka, doseljenih iz Korjenića, od kojih su mogli biti n nevesinjski i grahovski Kovačevići. I na osnovu toga što se u Grahovu na grobu podignutom 1792. godine uglednom grahovskom prvaku Jovanu Kovačeviću nalaze na krstu izvajana dva lava, znaci grba starih Brankovića.

U selu Bogodolu kod Stoca žive Janjići koji znaju da su im preci onde doselili nekud iz Hercegovine, a za sebe vele da su ,,od plemena Vuka Brankovića”.

U Vražegrmcima, u plemenu Bjelopavlićima, živi malo bratstvo Dautovići (5—6 kuća), koje je s kolena na koleno prenosilo predanje da su potomci Vuka Brankovića. Zbog toga su ih zadirkivali, i može se zamisliti kakav je u plemenu bio položaj tih potomaka „prokletoga” Vuka Brankovića. Oni su verovali da su sve nezgode i nedaće koje su ih u životu snalazile, dolazile- kao kazna zbog izdaje njihovog pretka na Kosovu. Dautovići su pre više godina sva svoja imanja zaveštali manastiru sv. Luke u Nikšićkoj Župi i živeli kao njegovi arendatori, samo radi toga da bi okajali greh svoga pretka. Poznavao sam Boža Dautovića, prvaka ovoga bratstva, koji je nedavno umro. Pre oko 40 godina, kako sam obavešten, kad je Božo jednog dana od gimnazista iz svoga kraja, koji su se školovali u Srbiji čuo, da naučnici u Beogradu dokazuju da Buk nije izdao na Kosovu, sav ushićen od radosti, govorio je da mu je to najsrećniji dan u životu.

Bijedići — Korjenići Brankovići. — Ispod planine Ljubišnje u Podgori, u Potarju, živi bratstvo Bijedići, uz čije ime ispitivač naselja i porekla stanovništva tog kraja dodaje: Korjenići Brankovići. I saopštava ukratko njihovo predanje: da ova porodica sa još nekima u okolini od davnina živi u Podgori. Kad su Turci posle Kosova prodirali onim krajem, Bijedići i druge porodice su ih pustili da prolaze mirno, bez otpora, Zato su Turci dali Bijedićima berat kojim ih oslobađavaju plaćanja danka caru. Dela Podgora pod Ljubišnjom (nekoliko sela) bila je nekad Bijedića. Od njih su se mnogi isturčili i razišli na razne strane. ,,Današnji poturčenjaci Korjenići dovode od njih porijeklo”.

Sve bi ovo ukazivalo na to, da su Bijedići bili neka stara vlastela u svom kraju. Slična navedenim, dobio sam pismeno iz Podgore obaveštenja iz kojih da navedemo ovo: „Bijedići su starosedeoci sela koje se po njima zove Bijedići, u opštini Meljaku u Podgori pod Ljubišnjom. Ima ih u Meljaku 5 kuća, u Gliznici kod Pljevalja 8 kuća i jedna u Sivcu. U tursko doba oni nisu imali agu, niti je iko sem njih mogao biti kodžobaša u Podgori, i samo se kod njih nalazio carski muhur. Kad smo se kao đeca osnovne škole grudvali, mi smo drugovima Bijedićima uvredljivo dovikivali — „Brankovići!”, jer su oni po svoj prilici, potomci Vuka Brankovića. Mnogo ih se iselilo, a negde u Bosni je selo Korjenići, koje su osnovali ovi Bijedići pre oko 200 godina, kad su odanda iselili”.

Ko su ovi Bijedići-Korjenići Brankovići u Podgori?

I u Korjenićima žive Bijedići, u tursko doba brojan i jak muhamedanski rod, koji potiče od poturčenih starosedelaca one župe. Sasvim je moguće da su i Bijedići—Korjenići Brankovići u Podgori rod sa ovim korjenićkim i da su njihovi preci, neka vlastela, još pre dolaska Turaka iselili iz Korjenića. Ta je seoba mogla biti u zemlju Vuka Brankovića, njihovog rođaka. Tamo je ta vlastela na neki način dobila župu Podgoru.

Ovakvih bratstava, ogranaka raseljenih korjenićkih Brankovića, koja se izdaju da su od roda Vuka Brankovića, ima verovatno još, naročito u Crnoj Gori i Hercegovini.

Bratstvo Brankovića

Postanak bratstva. – Izneli smo podatke koje imamo o Brankovićima. Osim jajačkih, rogatičkih i erdeljskih, bilo je, kako izveseni podaci pokazuju, i drugih Brankovića iseljenih iz Korjenića na razne strane. Iz svega Brankovići nam se prikazuju, što je ovde najznačajnije, kao brojan rod u docnijem srednjvem veku. Sad možemo prići razmatranju i pitanja, kad se ovaj rod stvarao, i u kojoj je fazi svoga razvitka dao dinastiju Brankovića.

Da se najpre osvrnemo na neke istorijske podatke koje navedosmo. Kad se prema njima, kako videsmo, knez Radič Branković, gospodar Braničeva iz XIV veka, despot Đurađ I Branković i njegov veliki vojvoda Dmitar Radojević Branković bili rođaci, to nam potvrđuje, o čemu smo već načisto i iz materijala navedenog u početku da je i dinastija Brankovića izišla iz istog roda iz koga i ovi drugi Brankovići. Kad je tako mora biti da se i vojvoda Mladen, rodonačelnik dinastije, po tom rodu zvao Mladen Branković. Tako nam biva razumljivo, zašto je narod kulu u Policama kod Trebinja, negdašnju rezidenciju župana Mladena i sina mu Branka, nazvao Kula Brankovića i zemlje ispod kule Brankovina.

Poznata je loza dinastije. Ona počinje sa vojvodom Mladenom koji je rođen, kako se iz istorijskih izvora može proceniti, u drugoj polovini XIII veka. Njegov sin je sevastokrator Branko nadživeo Stefana Dušana. Brankovi sinovi su ćesar Grgur, Vuk (1398) i kaluđer Roman. Vuk je imao Grgura, Đurđa i Lazara. Muškog potomstva je ostalo od despota Đurđa, koji je umro 1456. godine u dubokoj starosti. Njegovi su sinovi Grgur Stevan i despot Lazar. Od Grgura je Zmaj-despot Vuk, a od Stevana despot Jovan (1502) i despot Đurađ,  kaluđerstvu zvani vladika Maksim (1516). Smrću ova dva brata ugasila se loza vojvode Mladena.

Osim članova dinastije u srednjem veku je bilo, kako videsmo, mnogo i drugih Brankovića. Od znatnih Brankovića tih vremena prema istorijskim izvorima spomenuli smo: kneza Radiča Brankovića, gospodara Braničeva iz XIV veka; Vuka Brankovića, vlastelina u Polimlju iz kraja XIV i početka XV veka; Radoslava Brankovića, vlastelina u službi kneza Pavla Radenovića; Vlatka Brankovića, vlastelina čije se ime nalazi na starom nadgrobnom spomeniku u Korjenićima; kneževe Radivoja i Vuka Brankovića, pretke rogatičkih Brankovića; Dmitra Radojevića Brankovića, velikog vojvodu despota Đurđa; kneza Pavla Kiniži Brankovića iz XV veka… Toliki broj nama poznatih znatnih Brankovića iz XIV i XV veka dokaz je da su Brankovići, kako je već rečeno, u ta vremena činili ne jednu porodicu, nego da ih je bilo u većem broju. A kad uzmemo u obzir i druge Brankoviće, o kojima smo sigurni, iako im imena ne znamo, da su postojali u XV veku, kao pretke jajačkih, rogatičkih i erdeljskih Brankovića, pa pretke Bećirovića i Bekića, poislamljenih Brankovića u Korjenićima, — i kad tome dodamo i pretke bratstava koja se i u naše vreme izdaju da su od roda kosovskog Vuka Brankovića, onda se sa još više pouzdanosti može reći da je Brankovića u docnijem srednjem veku bilo toliko da su svojim brojem nesumnjivo činili čitavo bratstvo. A sudeći na osnovu imena Bijedića-Korjenića Brankovića u potarskoj Podgori, svakako iseljenih Brankovića iz Korjenića pre dolaska Turaka, i Dmitra Radojevića Brankovića, velikog vojvode despota Ćurđa, sva je prilika da su se Brankovići u docnijem sredn>em veku delili na uža bratstva. A iz toga bi se nametao kao verovatan zakl>učak da su Brankovići u docnijem srednjem veku bili toliko brojan rod, da su sačinjavali jedno razgranato bratstvo. I narodna pesma u kojoj se peva, kako za trpezom kneza Lazara u Kruševcu sedi glavna srpska vlastela, među njima Vuk Branković, kad kaže: „A do njega sedam Brankovića” — nagoveštava ovo što i mi nalazimo, da je u doba Vukovo bilo i drugih Brankovića, njegovih srodnika.

Da ovako rasuđujemo o starosti roda Brankovića, daju nam za pravo i neki navedeni istorijski podaci.

Svi su se članovi dinastije Brankovića, kako se iz istorijskih izvora može videti, nazivali po imenu svojih oceva, kao: Branko Mladenović, Vuk Branković, Đurađ Vuković itd. Najstariji Branković koji se pod tim imenom javlja u istorijskim spomenicima, koliko je nama poznato, jeste knez Radič Branković, gospodar Braničeva. Na osnovu toga istorijskog podatka, i drugih koje ćemo navesti, evo šta se može utvrditi o starosti imena ovoga roda.

Iz istorijske činjenice, da je na kneza Radiča Brankovića zavojštio knez Lazar 1379. godine i oduzeo mu Braničevo, utvrđuje se da je knez Radič rođen u prvoj polovini XIV veka. Iz istorijskih pomenika se vidi i to, da je knez Radič bio savremenik Branka Mladenova i njegovih sinova. Kad je tako i kad smo sigurni da knez Radič nije bio sin vojvode Mladena ni sevastokratora Branka, jasno je da prezime Branković knezu Radiču nije moglo doći po Branku Mladenovu, nego da je ono starije i od kneza Radiča i od sevastokratora Branka. Dakle, starije od XIV veka.

Polazeći tako ili od broja Brankovića u docnijem srednjem veku ili sudeći na osnovu najstarijeg pomena imena Brankovića u istorijskim izvorima, dolazimo do istog rezultata: da su Brankovići u vreme vojvode Mladena, rodonačelnika dinastije sačinjavali bratstvo i, verovatno, brojno bratstvo. Kad je tako i kad imamo na umu da je za postanak jednog bratstva, a pogotovo razgranatog bratstva, potrebno dugo vreme, duže od nekoliko decenija, onda začetak ovoga roda imamo pomeriti dalje od vojvode Mladena, svakako dalje od XIII  veka. Tamo negde, dublje u srednji vek, pada nesumnjivo vreme života Branka, praoca roda Brankovića. I, kako mi cenimo, bar na 150 do 200 godina pre XIII veka. A ime Branko, Mladenovu sinu, došlo je po svoj prilici po tradiciji, najpre po tom Branku, rodonačelniku plemena.

Savremenik i biograf Đurđa Kastriotića Skenderbeg, M, Barleti, slušao je od starih Zećana kazivanja o despotu Đurđu I Brankoviću koji su ga poznavali. Opisujući mušku lepotu desnotovu, on o njemu kaže i ovo: da je bio od roda plemenitog i vrlo starog. Pod „vrlo starim rodom” ni Zećani onoga vremena nisu svakako podrazumevali liniju Mladenovu — od njega preko Branka i Vuka do despota Ćurđa. Tako i ovaj istorijski podatak govori u prilog zaključku do koga i mi dolazimo u istraživanju starosti plemena Brankovića. I kad se vratimo na despotovu Hroniku i njen sadržaj: da su Brankovići veoma staro „pleme” (bratstvo), koje je najpre i od davnih vremena živelo u današnjim Korjenićima, može se reći da je zaista tako. A kako po svemu izlazi i to da se rod Brankovića razvijao u korjenićkoj župi, tim se definitivno rešava i pitanje porekla dinastije Brankovića i postavlja van svakog spora da su Korjenići kod Trebinja, a ne Drenica kraj Kosova njena postojbina.

Brapkovići — stari plemeniti i gospodarski rod. — Barleti je o Brankovićima napisao, kako videsmo, da su bili plemeniti i vrlo stari rod. To što on kaže potvrđuju nam i drugi istorijski spomenici. V njima smo našli da su svi Brankovići iz docnijeg srednjeg veka, za koje znamo, činili više plemstvo. Tako su nesumnjivo predstavljali višu vlastelu knez Radič Branković, gospodar Braničeva „znameniti gospodin” i veliki vojvoda Dmitar Radojević Branković, knez Pavle Kiniži Branković iz XV veka i dr. To staro plemstvo Brankovića se prenelo i na njihovo potomstvo, pa su plemići bili i jajački grofovi Brankovići, begovska kuća Brankovića u Rogatici i erdeljski Brankovići despota Đurđa.

O članu ovoga roda, vojvodi Mladenu Brankoviću, rodonačelniku dinastije, iz istorijskih izvora znamo, kako je rečeno, da je bio župan u vreme Stefana Dečanskog i gospodar trebinjske oblasti, veliki vojvoda kraljevića Stefana Dušana i njegov savetnik. Istorijski spomenici o vojvodi Mladenu sadrže i to, da je bio zet Altomanu, bratu Vojislava Vojinovića, srodnika Nemanjića. Godine 1318. župan Mladen je izrekao presudu Petru Toljenoviću, potomku Nemanjinog brata Miroslava, da plati kaznu za neku počinjenu štetu. Sinu Mladenovu Vranku car Dušan je dao zvanje sevastokratora i postavrio ga za gospodara Ohrida. Dižući zdravicu o svom krsnom imenu za trpezom u Kruševcu prisutnim velmožama, knez Lazar, po narodnoj pesmi, o unuku Mladenovu govori: „Ako ću je napit po gospodstvu, napit ću je Vuku Brankoviću”.

Župan Mladen Branković je bio, kako se iz svega vidi, nesumnjivo velmoža, dakle ranga najviših plemića. A kako su svi Brankovići bili plemenitog roda — plemići, župan Mladen je u svom rodu, rekli bismo, u svoje vreme bio samo primus inter pares. I da postavimo pitanje: kako je on mogao doći do tolikog ugleda i dostojanstva u procvatu Nemanjića države? I otkud to plemstvo Brankovićima i gospodstvo Vuku Brankoviću, kojim ga narod izdvaja od svih ostalih? Odgovor na ta pitanja daju nam stari pisani spomenici.

“U onom koji sadrži opis života i prenosa tela kneza Lazara iz Prištine u Ravanicu, kaže se o Vuku Brankoviću: „Ovaj je proizilazio od velikih i slavnih, od plemena Nemanjina, sevastokratora Branka sin, a unuk Mladenov”. — Po jednom letopisu Nemanjin sin Vukan je imao sinove Dmitra i Zavidu. Dmitar je imao Vratislava, a on Vratka, oca kneginje Milice; a Zavid je imao Đurđica, a Đurđic Mladena, Mladen Branka, oca Vukova. — U povelji od 1479. godine carica Mara, unuka Vukova, naziva Dušana i Uroša svojim „praroditeljima”, a Nemanju i sv. Savu „pradedovima” i „roditeljima”. — U biografiji despota Stevana i sina mu vladike Maksima stoji da su od korena Stevana Nemanje.

Sad razumemo otkud „plemstvo” i „gospodstvo” Brankovićima. Oni su bili, što je neosporno prema sadržaju ovih pisanih spomenika, srodnici sa Nemanjićima. I pre nego što još nešto iznesemo o Brankovićima, da vidimo šta se može reći o tome, u kakvom su srodstvu stajale ove dve naše stare dinastije?

Navedene istorijske spomenike kritički je razmatrao Ljub. Kovačević i, kako se iz njegovog rada vidi, došao do uverenja da vojvoda Mladen, rodonačelnik dinastije Brankovića, ne može biti muški potomak Vukana Nemanjića. Njegova vrlo ubedljiva razmatranja, koja nećemo ovde prenositi, na osnovu kojih je došao do takbog zaključka, sasvim se slažu sa našim istraživanjima daleke prošlosti Brankovića. Da vojvoda Mladen ne može biti potomak Vukana Nemanjića, dokaz je i u tome, kako mi vidimo, što su Brankovići u- njegovo vreme predstavljali brojno bratstvo. To bratstvo, kao i njegov rodonačednik Branko, nisu nikako mogli poticati od Vukana Nemanjina. A kako Nemanjići svakako nisu proisticali od Branka, odkoga Brankovići, to bi dva bliska srodnika, od kojih su se razvili Brankovići i Nemanjići, trebalo tražiti dalje ne samo od v0jvode Mladena, nego i od Vukana i njegovog oca Nemanje, tamo kod Branka praoca roda Brankovića. Taj Branko i predak Nemanjin, brat ili neki blizak Brankov srodnik, izišli su nesumnjivo iz nekog znatnog starog plemićkog i gospodarskog roda. Kako se zvao taj stari vladalački rod i gde je on živeo?

Nama izgleda kao najverovatnije da su Brankovići kao stari plemićki rod bili i gospodarski rod u Travuniji. Korjenićka župa, uvučena u planine, predstavlja prirodnu tvrđavu, koju je čovek upotpunio podižući na nepristupačnom vrhu onog brda grad Klobuk, po Porfirogenitu jedan od najtvrđih u Travuniji njegova doba. Odande su, iz grada Klobuka, po svoj prilici rodonačelnik Branko i još nekolika župana iz njegova roda, o kojima nemamo pisanih vesti, vladali Travunijom. Nama je poznat poslednji od tih župana, Mladen Branković, od koga nastaje istoriji poznata dinastija Brankovića.

Da se opet vratimo despotovoj Hronici i da još nešto iz nje iznesemo.

Despot Đurađ je napisao, što je uneseno i u njegovu diplomu na baronsko zvanje 1683. godine: „On, Đorđe Branković, proizilazi od takve porodice od koje su neki bili kraljevi i vladaoci u Bosni, Bugarskoj i Dalmaciji, drugi u Hrvatskoj i svima kraljevinama u Iliriku… Neki pak da su zbog svojih odličnih darova, retkih vrlina i preslavnih dela bili zaslužili, da se titulom knezova svete rimske imperije od prejasnih negda rimskih ćesara, a imenom od slavnoga llemena Karla Velikoga ukrase, između ostalih osobite hrabrosti, pameti i vrednosti muž Vuk Vranković Podgoričanin, nasledni gospodar Hercegovine, Srema i Jenopolja, tako se vanrednim spo-sobnostima i vrlinama odlikovao, da je gledom na te vrline zaslužio da se uzvisi na čast pravog kneza svete rimske imperije”.

Kako sve ovo tako fantastički zvuči! Šta je to? Da li da se složimo sa arhimandritom Ruvarcem, koji je ocenio da su sve ovo izmišljotine despota Ćurđa Brankovića? Mi ne mislimo tako.

Kad smo pregledali ono što su istoričari saopštili iz Hronike o Vrankovićima, i kad smo sve to mogli proveriti istorijskim faktima i drugim podacima, došli smo do uverenja da je despot Đurađ verno prikazao prošlost svoga roda, onako kako ju je poznavao iz predanja i istorijskih dela kojima se služio. A ta predanja, koja su se čuvala u porodici erdeljskih Brankovića, kako se iz istorijskih činjenica vidi, sadrže mnogo istine. Pa i ovo što je napisao, da su njegovi Brankovići proizilazili od roda koji je davao vladaoce Iliriku, i o nekom Vuku Brankoviću Podgoričaninu iz doba Karla Velikog, nije svakako despot izmislio. To su, po našem uverenju, predanja koja su se vremenom mogla i menjati, ali su u suštini bila odziv daleke slavne prošlosti ovoga roda, koju su Brankovići predavali s kolena na koleno. Kao kod erdeljskih, isto se to održavalo i kod jajačke grane Brankovia. I oni su imali, kako videsmo, neka takva predanja i titule: haereditarius dominus Illyriae, dux S Sabba et Liburnia. Baš ta predanja, kako mi razumemo, idu u prilog svemu što o Brankovićima rekosmo: da je to bio stari plemićki i gospodarski rod u Travuniji, koji je poticao od nekog našeg starog vladalačkog roda, kao i Nemanjići, rođaci Brankovića.

Aranđelova crkva i krspo ime Brankovića. — Na jednom mestu u svojim spisima despot Đurađ je zabeležio da je krsno ime njegove porodice Aranđelovdan. Tu slavu služe i neka bratstva koja se izdaju da su od roda Vuka Brankovića (kao Brankovići u Crmnici, Kovačevići u nevesinjskim Ključanima). U Korjenićima živi nekoliko brojno malih bratstava koja isto tako slave Aranđelovdan, a smatraju sebe za starosedeoce one župe (Stijačići, Bakoči, Kujačići, Gobovići i dr.). Moguće je da su ovi starosedeoci, kako sam pri ispitivanju onog kraja shvatio, neki daleki srodnici Brankovića.

Ispod grada Klobuka u Korjenićima se nalazi Aranđelova crkva, ukrašena freskama, po kojoj se i njena okolina zove Aranđelovo. Korjenićko predanje je sačuvalo da je ona najstarija crkva u Hercegovini. Stećci oko crkve i natpis na jednom s imenom nekog klobučkog župana Krnje, dokaz su njene velike starine. Aranđelova crkva je besumnje vrlo stari spomenik hrišćanstva u onoj župi. Moguće je da su ga podigli veoma davno preci Brankovića i drugih starosedelaca aranđelovštaka, njihovih rođaka.

Srodstvo despota Đurđa II Brankovića sa dinastijom, Brankovića. — Despot Branković nije bio lažni Branković, kako to istoričari uče, nego, kako se ispitivanjem utvrđuje, od istog roda od koga i dinastija Brankovića. On je, dakle, bio njihov bratstvenik, tj. srodnik. Da vidimo izbliže u kavom je srodstvu despot stajao prema dinastiji.

Iako potiču od zajedničkog pretka, članovi jednog bratstva, kako je poznato, među sobom su bliži i dalji srodnici. Kad bratstvo ne menja svoje ime za dugo vremena, što je čest slučaj, srodstvo među bratstvenicima postaje sve dalje i dalje, i ide dotle da bratstvenici sklapaju brakove u svom bratstvu. Po pitanju, u kakvom je srodstvu despot stajao prema dinastiji, stvar treba ovako razumeti. Kako despot Đurađ nije bio od loze vojvode Mladena, njegovo najbliže srodstvo sa dinastijom bilo bi u tom slučaju, da je daleki despotov predak bio rođeni brat Mladenov. A ako i tako uzmemo, evo kako bi stajalo sa njihovim srodstvom. Od rođenja vojvode Mladena, negde u drugoj polovini XIX veka, pa do rođenja despota Đurđa 1645. godine, proteklo je skoro punih 400 godina. Za to vreme u ovom se bratstvu smenilo 12 do 14 naraštaja. A iz toga se vidi, da je despot Đurađ u odnosu na dinastiju stajao kao njen vrlo daleki srodnik.

Iako je tako treba voditi računa o stvari koja je dovoljno naglašena, tj. da su se svi Brankovići privezali za dinastiju i izdavali da od nje vode poreklo. Isto tako, kao što bratstva koja se i u naše vreme kazuju da su od Vuka Brankovića i tvrdo u to veruju, tako je i despot Đurađ verovao i tvrdio da je potomak dinastije, jer je takvo predanje slušao u svojoj porodici.

Pri ispitivanju nekih dinarskih plemena našli smo da neka bratstva nisu menjala svoje ime za sve vreme turske vladavine. Sa bratstvenim imenom Brankovića je nešto izuzetno: postalo pre XIV veka ovo se ime održavalo kroz stotine godina, a u nekim ograncima sve do naših dana (Brankovići, begovi kod Rogatice, Brankovići u Crmnici). Razlog je svakako u tome što je članove ovoga bratstva vezivalo za to ime njihovo davnašnje plemićko poreklo tj. njihove slavne tradicije. Iako je narod krivicu za propast na Kosovu svalio na Vuka Brankovića, „izdajicu” i „prokletnika”, zanimljivo je da se bratstvenici korjenićkih Brankovića nisu ni do danas odrekli da su od roda kosovskoga Vuka Brankovića.

Iseljavanja Brankovića iz Korjenića. — U korjenićkoj župi danas nema Brankovića, izuzev Bećiroviće i Bekiće, poislamljene Brankoviće u XVI veku. Svi ostali Brankovići su se iselili iz one župe na razne strane.

Nepoznata nam je daleka prošlost ovoga roda. Ali već od XIV veka možemo bar u nekoliko pratiti kuda se Brankovići iseljavaju. Pouzdano se može reći da je jedna njihova seoba nastala sa prelaskom Branka Mladenova iz Korjenića u Drenicu, u prvoj polovini XIV veka. Njegov prelazak povukao je sobom i njegove rođake; ili su oni i docnije prelazili iz Korjenića u zemlje ćesara Grgura i Vuka Brankovića. Među takve spadaju vrlo verovatno knez Radič Vranković, Vuk Branković, vlastelin u Polimlju, vojvoda Dmitar Radojević Branković, preci Bijedića-Korjenića Brankovića u Podgori, preci glavnih bratonoških bratstava (danas oko 300 kuća), i svakako i još koji nama nepoznati Brankovići.

Druga seoba je zahvatila Brankoviće polovinom XV veka, kad su zauzimanjem Korjenića od strane hercega Stepana mnogi Brankovići iz one župe prešli u okolinu Višegrada, u zemlju sinova vojvode Radoslava Pavlovića. Od njih su se do danas održali muhamedanski Brankovići u Rogatici. Oni Brankovići, koji su odande preselili u Jajce i tamo se pokatoličili, prešli su u Ugarsku, i tamo, koliko znamo, izumrli. V XV veku su u Ugarsku, u Pomorišje, iselili preci banatsko-erdeljskih Brankovića. Po izvesnim oskudnim podacima koje imam izgleda da je ova grana Brankovića ostavila potomstvo u Vojvodini.

S dolaskom Turaka i islamiziranjem jednog dela starih Korjenića početkom XVI veka, neki od zaostalih Brankovića su se poturčili a neki iselili na razne strane, pa ih danas ima, kako je izneseno, u Hercegovini, Bjelopavlićima, Crmnici, Grahovu. Svuda su se Brankovići, pa i oni njihovi poturčeni i pokatoličeni ogranci isticali svojim plemićkim poreklom, agilnošću i velikim sposobnostima.

 

OSTACI STARINACA U KORJENIĆIMA I NJIHOVI ISELJENICI

I pored svih teških peripetija kroz koje su prolazili u tursko doba korjenićki hrišćani, ipak se u Korjenićima održalo nešto stanovništva iz čijih predanja izlazi da su starinci, tj. potomci starih Srba koji su onde živeli i pre dolaska Turaka. Pored hrišćana, jedan deo korjenićkih starinaca čine muhamedanci. O njima ćemo govoriti u drugom odeljku, gde ćemo izložiti, kad su se i kako turčili stari Korjenići i koji njihovi rodovi i danas žive u onoj župi.

Hrišćana starosedelaca ima nekoliko brojno malih rodova. Dosta podataka o njihovim iseljenim rođacima nalazimo u radovima drugih ispitivača, a nešto smo i sami prikupili. Iz celog tog materijala saznajemo da su u Korjenićima živele dve veće grupe srodnih bratstava, od kojih je jedna imala za krsno ime Arhanđelovdan, a druga Mratindan (sv. Stefana Dečanskog). Osim njih bilo je, ali manje, i starinaca koji su imali druga krsna imena. I najbolji pregled ovih rodova daćemo kad iznesemo podatke posebno o svakoj grupi krvnih srodnika.

a) Aranđelovštaci 

Najveći broj korjenićkih starinaca ima za krsno ime Aranđelovdan i svi oni predaju da su međusobno bliži ili dalji srodnici. Njihovi rodovi koji i danas žive u Korjenićima zovu se: Stijačići, Bakoči, Kujačići, Gobovići, Vurlice, Rutešići i Gluščevići. Ova bratstva imaju predanja da su im preci odande išli u boj na Kosovo. Obično se od njih čuje da je nekad bilo devet brata koji su otišli na Kosovo i tamo svi izginuli, do jednoga, koji se ranjen vratio i od koga su postala ova bratstva. Kazuju i to da su se u ta davna vremena ova braća zvala Zemunovići i da je onaj Vukosav Zemunović, čije se ime nalazi, kako je govoreno, na onom stećku u gradu Klobuku, bio j edini od te braće koji se vratio s Kosova. Od nekih sam i ovako slušao: da je na Kosovo pošlo 70 Zemunovića i da su svi izginuli, sem trojice, od kojih dvojica teško rašeni. Jedan od tih teških ranjenika je pomenuti Vukosav, koji je sahranjen u Klobuku; drugi je sahranjen kod Aranđelove crkve, a od trećeg preostalog Zemunovića da su sva ova bratstva. Po ovom predanju, taj je Zemunović imao dva sina, pa su od jednoga Stijačići, od drugoga Bakoči, a ostala bratstva da su se docnije odvojila od njih. Bakoči pak predaju da su se tako zvali i u vrlo davna vremena i da su pod tim prezimenom njihovi preci učestvovali u kosovskom boju. I Ateljevići, iseljeni aranđelovštaci , iz Korjenića u Ljubomiru, održavaju predanje da je i njihovo prezime iz tako dalekih vremena.

U neko vreme sva su se ova bratstva aranđelovštaka okupila kod saborne Aranđelove crkve, u jednoj ploči izdubla kamenicu i u nju prolili po kap krvi, dajući zakletvu da se među sobom neće uzimati, već da će se držati zajedno i pomagati jedni druge. Taj zavet su održali do pre sto godina. Nedavno su se prvaci ovih rodova dogovarali da se svi opet prozovu starim imenom Zemunovići. U selu Gradcu na Stonu nađen je natpis: „Ovu kamenicu sieče Boško Semunović”. Moguće je da je taj Boško bio poreklom iz Korjenića, što bi, u tom slučaju, išlo u prilog predanju da su ova bratstva imala nekad zajedničko ime Zemunovići.

Stijačići

Na jednoj žalbi koju je korjenićka raja polovinom XVIII veka poslala Ibrahim paši Resulbegoviću u Trebinju i u kojoj se žali na neke nove namete, nalazi se nekoliko imena prvaka korjenićkih rodova, a među njima i imena Boško, Petko i Mato Stijačići. Tako se uveravamo da je ovo prezime starije od XVIII veka. Kad su ga i kako dobili, oni ne znaju, a kazuju da su od njih sva korjenićka bratstava koja slave Arhanđelovdan, osim Bakoča. Prislužuju Tomindan i imaju predanje da su njihovi preci podigli crkvu sv. Tome u Župi negda davno, kad su korjenićka bratstva aranđelovštaka razdvajala prisluge. U Korjenićima žive: u Klobucima 5 kuća i 4 kuće u Dobrom Dubu, Selili su u Bilećke Rudine, u Kameno kod Novoga, u Visoko u Bosni.

Bakoči

Oni održavaju predanje da ih je 40 pošlo u boj na Kosovo pod ovim istim prezimenom i da se nijedan nije vratio, svi tamo izginuli .Na žalbi Ibrahim-paši potpisani su: Panto, Petar, Jovan Ivan i Staniša Bakoči. U nekoj borbi sa Ivom Senjaninom, koji je napadao na onaj kraj, izginulo je, vele, 70 Vakoča. Po jednom kazi-vanju stare su im kuće bile na Danilovoj Glavici u Džambegovini, a po drugom da im je starina selo Nudo. Broje pasove: Pejo (rođ. oko 1898) — Luka — Joko — Marko — Mitar — Ivan — Puro — Panto, najdalji predak za koga znaju. To je nesumnjivo ovaj Panto Bakoč, potpisnik na žalbi. Jedan pas kod njih, kako sam računao, iznosi 28 ili 29 godina.

Kad govore o Bakočima, svi onamo naročito ističu da su bili veliki junaci. Mitar Ivanov (v. pasove) imao je Stanka i Marka. Od Stanka nema niko, samrli su. Marko je imao Joka, Sava, Peja i Paja, Savo je ubio Salkovića, korjenićkog muhamedovca, i prebegao u Grahovo. Pejo i Pajo su izginuli na Šehovića glavici u borbama s korjenićkim muslimanima i od njih nije niko ostao. Danas Bakoča u Korjenićima ima svega dve kuće i one žive u Klobuku. Iseljavali su u razna vremena i na razne strane. U Boki iznad Morinja je selo Bakoči u kome živi 7—8 kuća Bakoča, koji su tamo došli iz Korjenića 1689. Ima ih i u Kutima kod Novog, doselili 1692. iz Korjenića. U Grahovu dve kuće. Od Bakoča su i Janičići u grahovskom selu Broćancu, oko 25 kuća. Oni su od Miloša Bakoča koji je bio oženjen od Vodovara, ženom Janicom. Do njega broje: Gavrilo (rođ. oko 1863) — Drago (rođ. oko 1820) — Risto Pajo (rođ. oko 1760) — Pejo (rođ. oko 1730) — Miloš. Miloš je iz Korjenića prešao u Broćanac i odande hajdukovao sa šurom Draškom Vodovarom. Iznenadili ih Turci, Draško pobegao, a Miloša uhvatili u onom selu i obesili na Omutiću u Nikšićkim Rudinama. Miloš je imao Peja i Radula. Janičići slave Aranđelovdan, prislužuju Lučindan. Od njih su Aničići u Knjaževcu u Srbiji i Antići, nekada čuveni trgovci u Trstu. Bakoča ima i u Velimlju u Baljanima 2 kuće, u Nevesinju, Ulogu u Bornu, na Ljeskovom Dubu kod Fojnice, u Kolašinu (od onih iz Borča), u Nikšiću, u Visokom i selima oko njega, gde se prezivaju Rebrenovići. Ispitivač Visočke nahije je saznao da je pre oko 120 godina došlo pet brata Bakoča iz Lastve korjenićke u okolinu Visokog, a jedan se od te braće zvao Jovan. Od njih su i Rebrine u selu Drenovici tog kraja kojima su rod Mirići i Ribari po okolnim selima. Od Bakoča su i Bandići u selu Binježevu u Sarajevskom polju, a ima ih i u Zeniku, Briježđu i Sarajevu, doselili iz Klobuka početkom prošlog veka. Bakoča ima i u Pelješcu, a po jednom kazivanju i u okolini Sinja. U XVII veku biskup grada Zagreba je bio Tomaš Bakoč, koji je sagradio i biskupski grad. Kako su Korjenići, što će se dalje videti, u velikom broju iseljavali davno u Hrvatsku, nije isključeno da bi ovaj biskup mogao biti od pokatoličenih korjenićkih Bakoča. Katolički Bakoči u Zagrebu su se potpisivali i nekim mađarskim prezimenom.

Kujačići

Na žalbi korjenićke raje Ibrahim-paši trebinjskom iz polovine XVIII veka potpisan je i pop Jovo. Kujačići tvrde da je to njihov predak. Oni znaju imena i dalekih predaka i broje ih ovako (grana Popovića): Nikola, učitelj — Sojan (1834—1915) — Risto (1783—1895) — pop Andrija (1748—1857) — Sava (1701—1793) — pop Jovo (1655—1737) — Nikola (1623—1691) — Vukola (1581—1677) — Jeremija (1534—1635) — Lazar (1503—1597), Ovo je najveći broj predaka koje pamte starinci onamo, a imena i vreme njihovog života donosim kako su mi ih oni dali. Ako je to i približno realno, pada u oči, da je vek njihovih predaka dugo trajao, blizu sto godina, a kod nekih i još više. Vreme života popa Jova, potpisnika a moguće i pisca žalbe, računaju od 1655. do 1737. godine, iz čega bi izlazilo da je žalba Ibrahim-paši upućena te godine, koje i pop Jovo umro, negde u svojoj 82 godini.

U selu Kamenom iznad Novog živi 5—6 kuća Kujačića. Na osnovu arhivske građe zna se da su iz Korjenića, odakle su 1692. došli u Kameno Simo i harambaša Sava Kujačići. Ovaj harambaša Sava se isticao među izbeglicama koji su sa vladikom Ljubibratićem prešli iz Trebinja u okolinu Novog; on je potpisan i na memorandumu od 1701. godine koji su izbeglice uputile duždu mletačkom i molili da im se za učinjene zasluge dodele zemlje i mesečna plata. Prezime Kujačića postojalo je dakle u XVII veku, a svakako da je još starije. Među stanovnicima župe Altina kod Đakovice u prvoj polovini XIV veka (1330 g.) spomenut je i Miloš Kujačić. Kako se kod Đakovice nalazi selo Korenica, po izvesnim indicijama, ia osnovu kojih ću nešto dalje izneti, izgleda mi kao moguće da je bilo iseljenika iz župe Brma i pre XIV veka u okolinu Đakovice i da bi i ovaj Miloš Kujačić mogao biti jedan od predaka ovoga bratstva. Saznao sam i za drukčiju pretpostavku, kad je i kako postalo prezime Kujačića. Iz istorijskih izvora je poznato da se žena kralja Ostoje zvala Kujača, a bila sestra braće Pavlovića (Petra i Radosava), koji su vladali i Trebinjem, pa i Korjenićima. Zbog velike mržnje prema tazbini, kralj Ostoja je napustio ženu Kujaču i ona se vratila braći. U jedno vreme je teško živela, pa se obraćala i Dubrovčanima za pomoć. Kako u Korjenićima jednu glavicu blizu Aranđelove crkve zovu Babina gora, na kojoj je bila jedna od najvećih kula, a u blizini na Zaslapnici je Bakina mostina, uvaženom dru Kujačiću čini se, kako mi je to govorio a u jednom svo: članku i izneo, da bi moglo biti da se Kujača udala ponovo u Korjenićima, svakako za nekog vlastelina, i da je po njoj potomstvu ostalo ovo prezime.

Kujačići su dugo vremena bili sveštenička porodica. Njihov predak pop Jovo (v. pasove) je imao sinove Vuka, Savu i Laku. Vuk je poginuo i od njega nije ostalo poroda. Lako de imao Jova, a on Iliju, čiji je sin Tomica hajdukovao i poginuo od Turaka izdajom kneza Todora Stijačića, a sinovi žu s decom 1884. godine otišli u Vlasenicu, u Bosnu. Od Save su bili pop Andrija i Marko. Andrija je imao Rista, a on Marka, Gavrila, Todora, Janka (poginuo 1858) i Stojana. Gavrilo je znamenit Korjenić — istakao se u borbama oko Klobuka i u pripremanja grahovske bitke. Za njegove velike zasluge knjaz Danilo mu je dao imanje u osvojenom Nudolu. Potomci popa Andrije se na uže zovu Popovići. Od Marka Savina su bili Gligo i Sava. Od Gligovih sinova je uži rod Gligovići. Sava Markov je preselio u Borač 1880. godine. Jedna grana Kujačića se zove Ostojići. Oni nisu od popa Jova, a znaju za pretka Marka, koji je imao Ostoju, po kome se među sobom nazivaju.

Vuka, sina popa Jova, ubio je, kad se vraćao iz planine Zelengore, njegov pobratim muhamedovac iz Trebinja i skinuo s njega novu pušku. Vuka je osvetio pobratim mu Panto Bakoč, koji je sa svojom četom ubio u Pokloncu ovog Vukovog ubicu. Zbog toga Turci iz Trebinja napadnu na Varićakovinu, na kulu Kujačića, i zapale je, a oni prebegnu u Panik, iznad manastira Kosijereva. To je bilo negde između 1750—1760. godine, Kujačići su u Paniku živeli do 1807. godine, do udara Crnogoraca n Rusa na Klobuk. Tada pop Andrija Kujačić sa Pejovićima iz Banjana napadne muslimane Mujičiće u Oputnoj Rudini i poseku im sedam glava. Zbog toga se pop Andrija s Kujačićima skloni u Trešnjevo, među Cuce, a vladika Petar I privoli Cuce da Andriju prime za sveštenika i da mu dadnu nešto zemlje.

U Trešnjevu su živeli 12 godina, pa oko 1819. dođu u Zaklobuk, u Korjeniće. Odande sinovi popa Rista pređu u Nudo 1858. godine, kad je ovo selo pripalo Grahovu i Drnoj Gori.

Iz svega bi se dalo reći da je Kujačića u Korjenićima bilo malo pre dva veka. V Zaklobuku ih sada ima 11 kuća. Iseljenih, kako je rečeno, ima u Kamenom kod Novog, u Zeniku, Docu, Zabrđu, selima u Sarajevskom polju, došli iz Klobuka; u Borču (iselili 1880), u Visokom i u selima oko Tuzle.

Gobovići

Kad onamo nabrajaju glavna bratstva starinaca, ističu i Goboviće kao nekada brojno i jako bratstvo. Kuće su im bile u Mirotinju, nekad bogatom selu. U neki zeman su bili toliko imućni da su Aranđelovoj crkvi dolazili na konjima sa srebrnim sedlima, i tako osilili da su naforu s konja na kopljima primali. Zbog toga ih je, vele, sveštenik prokleo i to da je bio uzrok što je ovo bratstvo posle toga izgubilo mah. Na pismu Ibrahim-paši su imena Marka i Mihaila Gobovića, iz čega se vidi da je i njihovo prezime staro, a došlo svakako po nekom pretku koji je bio grbav. Vroje pretke: Gavrilo (rođ. 1885) — Luka — Ostoja — Joko — Laketa — Mitar. Kuća Lakete Mitrova bila je na Babinoj gori. Ima ih 7 kuća, a iseljene u Kuršumliju 2 kuće.

Rutešići

O njima sam zabeležio svega toliko, da ih u Korjenićima ima samo 1 kuća, koja živi u Zaklobuku, a tri kuće u Parežu u plemenu Banjanima, i u Grahovu u selu Spili. U Spili su živeli grahovski starosedeoci Armadići, čija odiva bila je za jednim Rutešićem u Korjenićima i imala sina Đuricu. Oko 1780. godine mali Đurica pređe kod ujaka u Spilu, i kad mu ujak umre, a s njim izumru i Armadići, Đurica nasledi njegovo imanje. Potomci mu se zovu Rutešići, kojih u Spili ima 2 kuće.

Gluščevići

Žive u selu Nudolu. Oni su takođe aranđelovštaci i srodnici navedenih rodova. Nisam naišao ni na jednog Gluščevića da pribeležim njihovo predanje. Drugi su mi rekli da je od ovog roda bio Okica Gluščević, profesor.

Burlice

Mnogo su iseljavali iz Korjenića, a onde ih malo ostalo, i žive u Lastvi. Na žalbi korjenićke raje iz polovine XVIII veka potpisani su dva Burlice, Lale i Staniša. Pretke pamte samo do dede Andrije, koji je živeo u Nudolu. Slave kao i druga pomenuta bratstva Aranđelovdan, a prislužuju Lučindan.

Iz ispitivanja van Korjenića saznajemo da su Burlice iseljavali na razne strane i u davna vremena. U nevesinjskim Rogačima bilo je Burlica o kojima je u narodu tamo ostala uspomena da su bežali od kuge, ali ih je ona stigla i sve pomorila u Donjem polju. U Klepcima, u Gabeočkom polju, ima Burlica koji su tamo došli iz Plane u Rudinama. Ima ih i u Mostaru i Nevesinju. U Mladicama, u Sarajevskom polju, žive Pjevići i Vasiljevići koji su se zvali Burlice, a tamo davno došli su iz Gacka. S njima su ista porodica Gašići u Sarajevu. U selu Nerađićima u Sarajevskom polju do pre oko sto godina stanovala je porodica Simića, po starini Burlice iz okoline Gacka; bila zadružna i vrlo bogata, da je prodavala po 50 tavara žita godišnje. U Goraždu je jedna kuća Burlica, a jedna u Nikšiću, u selu Kočanima. Od iseljenih Burlica su i Rašovići u Sasovićima kod Novog, koji su tamo došli 1692. godine iz Korjenića, iz sela Nudola. Njihovo predanje kaže da ih je nekad bilo devet brata koji su se zbog turskog zuluma raselili iz Korjenića i jedan brat otišao u Grahovo, gde od njega i danas ima potomaka; drugi u Žvinje, treći u Vitaljinu, čiji potomci tamo promenili prezime i nazvali se Rašica. Jedan od braće, Damnjan, ode devojci Milutina Tripkovića u Sasoviće i prozove se Rašović, po tome što su nosili raše.

Iseljenici

Aranđelovštaka ima mnogo iseljenih, sem već pomenutih, u susednoj Hercegovini. Ti se njihovi iseljenici zovu:

Ijačići u Opličićima, u Dubravama (18 kuća), najstariji su doseljenici tog sela, a kazuju da su od Stijačića u Korjenićima. U selu je staro groblje, koje zovu Ijačića groblje. Grobovi u tom groblju su stećci, što bi ukazivalo na to, da su Ijačići veoma stari doseljenici, možda još pre dolaska Turaka. Nekad su imali svoje zemlje u selu, koje su im oteli Turci. Sudeći na osnovu toga, i što su izrađivali stećke kao nadgrobne spomenike, njihovi doseljeni preci su bili po svoj prilici od vlastele korjenićke. Ima ih i u selima Tasovčićima, Rječicama i Domanovićima, Slava Tomindan, prislužba Aranđelovdan, što bi ziačilo da su oni tamo uzeli prislugu za slavu, a slavu za prislugu. Kako su Ijačići tako stari iseljenici od bratstva Stijačića, tim bi se potvrđivalo da je i prezime Stijačića vrlo staro i da im je i prisluga Tomindan takođe iz davnih vremena.

Vučkovići u Bogdašićima kod Bileće doselili su iz Klobuka u Korjenićima, gde su im rođaci Stijačići i Kujačići. Iz Korjenića su se razurili zbog toga što je jedan Turčin udario nogom njihovu nevestu koja je bila trudna i pobacila dete, a njen dever ga ubio i prebegli u Bogdašiće. Odatle su iseljavali nekud u Bosnu i i tamo ostali, a vratio se samo Andrija, do koga broje pasove: Janko (rođ, oko 1865) — Bule — Sava — Andrija. Od Andrije bili su Sava, Trivko i Đuro, koji je umro 1805. godine u svojoj stotoj godini života. V Kunskoj u Korjenićima su Vučkovića Omeđine i V. Vrelo, nazivi svakako po njima ostali. U doba Baja Pivljanina bio je glasit harambaša Matija Vučković. Znaju da su neko vreme živeli u Vilusima, pa početkom XVIII veka rasuli se odande i neki prešli u Bogdašiće. Vučkovići održavaju predanje da su starinom iz plemena Ozrinića i pre nego su došli u Bogdašiće, zadržali su se na Grahovcu i u Korjenićima. Kako razumeti ovo predanje, da su oni rođaci korjenićkih starinaca i u isto vreme da su iz Ozrmnića, videćemo dalje.

Vučkovići kazuju da su od njih Trklje u Mirilovićima kod Bileće, a da su im srodnici i Lisovi, Komari, Ateljevići, Barakovići, korjenićki muslimani. Po drugom kazivanju, od Stijačića u Korjenićima su: Trklje, Lisovi i Bošnjaci oko Bileće. Trklje žive u Podosoju kod Bileće, gde su im preci došli iz Mirilovića, u kojima ih još ima. Trklje znaju da su živeli u Mirotinjskim dolovima korjenićkim i zvali se Vučkovići, a da su se Trkljama prozvali po čukundedi. Ima ih i u Čepelici i Granici (Bekići). Iseljavali su mnogo, pa ih ima u Koritima, u Trebinju, Ilidži, u Ljubomiru.

Lisovi u Batkovićima kod Nevesinja su doselili iz Pađena pre više od sto godina, a starinom su Vučkovići. Lisovi u nevesinjskom Miljevcu su isto tako iz Pađena i starinom Vučkovići. Lisova ima u Podosoju kod Bileće 2 kuće, u Nadinićima u Gacku, u Visokom. Od oiih u Podosoju slušao sam predanje kakvo imaju i aranđelovštaci u Korjenićima, da su od devet brata koji su išli u boj na Kosovu. Iz Korjenića su najpre prešli u Podosoje, pa odande raseljavali. Broje pasove: Petar (rođ. oko 1881) — Obren — Stevo — Stevan… Ovaj je Stevan bio oženjen od Stijačića, što bi ukazivalo da su Lisovi — Vučkovići daleki njihovi rođaci. Vučkovića — Lisova ima na Grahovu u Zakurljaju 4 kuće, došli iz Toriča kod Bileće 1846. I oni kazuju da su starinom s Čeva. Lisovi kod Visokog u Vosni, u selu Lubnićima, zovu se Savići, a ima ih i u selu Banjeru. Istog su porekla i Savići u Čekrčićima i Krstovići u Čifluku. Boginjaci u selu Granici kod Vileće drže da su s njima isto pleme Vučkovići, od kojih su Trklje.

Ateljevići (Anteljevići) u Ljubomiru, kako znaju, davno su došli iz Korjenića. U Korjenićima su, vele, bilm veoma stari, tamo su živeli „još prije Kosova”, pa i to, da ih je na Kosovo pošlo 74, a samo se 4 vratili. Predaju da su od njihovog plemena: Vučkovići u Bogdašićima, Janičići u Grahovu, Stijačići, Kujačići, muslimani Barakovići u Korjenićima, Komari u Zupcima, Lisovi kod Bileće i Antelji kod Mostara, Iz Korjenića su ih izagnali Turci i sve ove porodice dale su zakletvu da se među sobom neće uzimati. Nabrojili su mi pasove: Sava (rođ. oko 1843) — Ilija — Mijo — Petar — Gavrilo. Kad su iz Korjenića izbegli, naselili su se najpre na Šćenici, gga se odande raseljavali. Na Šćenici žive njihove 4 kuće, u Ljubomiru 2 k., u Vlaškoj 10 kuća, u Izgorima pod Volujakom 3—4, u Bijelom Polju kod Mostara oko 20 kuća. Tamo su prešli pre oko 150 godina. Antelji u Ravčićima kod Bijelog Polja u podnožju Veleža su onamo došli iz Ljubomira pre više od 100 godina. Ima ih i u Sušćepanu kod Novog, tamo prešli iz Ljubomira 1692. Iz svega se vidi da im je prezime starije od kraja XVII veka. Neki su iselili u Toplu, a neki odande u Afriku. Ateljevići u Zijemlji u Hercegovini došli su iz Necvijeća u Bijelo Polje, pa u ovo selo. Ruduljići u Sarajevskom polju, u selu Vojkovićima, doselili su iz Hercegovine, a zvali se Teljevići. Slave Aranđelovdan, a prislužuju Petrovdan, kao i Ateljevići. Ovo su besumnje ovi Ateljevići korjenićki. U Senjskoj Rijeci živeli su u XVIII veku neki Ateljevići. Vrlo verovatno da su od korjenićkih Ateljevića i da su tamo doselili u davnim seobama iz Korjenića u Dalmaciju i Hrvatsku.

Komari žive u Mokrom Dolu u Oputnim Rudinama (3 kuće), u Baljcima kod Bileće (5 kuća) i u Dabru (2 kuće). Od Komara kod Bileće zabeležio sam da su od Stijačića u Korjenićima i da im je ime došlo kao nadimak, koji je jedan Turčin dao njihovom pretku. On je dobro vejao žito, a aga mu rekao: „Vidi, koliko uradi, a koliki je, komarica bi ga pretegla”. I oni održavaju predanze, kao i Vučko- vići, da su starinom s Čeva. Otuda su došli u Korjeniće i onde ih nastalo devet brata koji podigli Aranđelovu crkvu. Kao uzrok seobe iz Korjenića navode: zaplakala im snaha kad donela svekru ručak na njivi, da je gladna, i zbog toga da su iselili u Mokri Do, u Rudinama. Broje pasove: Rade (rođ. oko 1852) — Nikola — Risto (rođ. oko 1780) — Krsto… Krsto je imao 3—4 brata i od njih su svi Komari. Risto Krstov je iz Mokrog Dola prešao sa sinovima Nikolom, Tomom i Spasojem 1851. u Prijevor, a odande u Baljke. Špiro, sin Sima, brata Krstova, živeo je na Bijeloj Rudini pa preselio u Dabar. Komari u Baljcima kazuju da su u Korjenićima živeli u Mirotinjskim Dolovima. Prislužuju Miholjdan.

Perovići. — Ugledni građanin grada Trebinja, Todor Perović, kazivao nam je da su njegovi Perovići rođaci korjenićkim Kujačićima, a slave kao i oni Aranđelovdan i prislužuju Časne poste. Todor dalje kazivao: Četiri su brata digla iz Čajniča i došla u Goricu kod Trebinja. Jedan se zvao Pero i od njega su Perovići (1 k. u Trebinju i 2 k, u Gorici). Od jednog su Kujačići. Treći brat je otišao u Bosnu i o njemu se ne zna ništa. Četvrti brat je prešao u Cuce i od njega su tamo Perovići, koji slave Aranđelovdan. Dolazak ove braće iz Čajniča bio je veoma davno, još pre dolaska Turaka. Pero, od koga su Perovići u Trebinju, bavio se terzijskim zanatom, pa se zato jedno mesto u Gorici zove „Terzije”. Od ove je porodice Serafim Perović, hercegovačko-zahumski mitropolit (1827—1903). Kujačićima je poznato da ih Perovići smatraju za rođake; samo je u pitanju kako su preci Perovića poreklom iz Čajniča, sem ako su nekad tamo otišli iz Korjenića.

Lažetići u Dobreljima u Gacku (desetak kuća) su se ranije zvali Istinići. Po jednom kazivanju oni su iz Korjenića, a po drugom iz Borča. Slave Aranđelovdan. Rod su im Ćorovići na Ravnom Gacku i u Šljivovici. Stari Đorđe Lažetić meni je u Gacku kazivao da su im stari davno došli od Trebinja i nekad se zvali Trifkovići. Drugi Lažetići vele da su od Ateljevića u Ljubomiru. Po trećem kazivanju oni su iz Markovine (uže pleme Ozrinića), pa otuda došli u Klobuk u Korjeniće, tu stajali i zvali se Kneževići. I oni vele da su im preci podizali Aranđelovu crkvu u Korjenićima. Iz Klobuka su pre oko 200 godina došli u Dobrelje, a odande u Krekovice. Ima ih i u Glasincu, selo Šenkovići, i zovu se Lazetići ili Lažetići, 6 kuća. Iz Gacka su selili u Posavinu, a njihov deda otuda na Glasinac.

Čavaljuga u Klepcima u Gabeočkom Polju (4 kuće), kojih ima i u Mostaru i Nevesinju, starinom su iz Korjenića, odakle im došao pradeda.

Dragići u Bijelom Polju kraj Neretve su starinom iz Korjenića, a onde došli iz Raške Gore, Slave Aranđelovdan.

*   *  *

Baveći se 1928. u Novom obilazio sam okolna sela i saznao da u njima ima doseljenika iz Korjenića. Neke pominje i S. Nakićenović.

Porodica Škero je doselila iz Klobuka 1692. i slavi Aranđelovdan, selo Kameno. Ima ih i u Žlijebima.

Šubare žive kod Novog. Meni su kazivali da su dalekom starinom iz Male Rijeke u Piperima, odakle su došli u Klobuk; a i to da su od Stijačića u Korjenićima. Onde ubili Turčina i prebegli u okolinu Novog. Jedan se od braće zvao Lazar i od njega su Lazarevići u Mokrinama; drugi se brat zvao Stijepo, i od njega su Stijepčići, a od trećeg, kome ne znaju ime, su Šubare. Slava Aranđelovdan, prislužba Petkovdan.

Stijepčići u Kamenom su došli iz Zubaca 1692; slava Aranđelovdan. Prvi koji je došao zvao se Staniša Stijepčić. Meni su kazivali da su Stijepčići i Lazarevići od dva brata koji su živeli od Kosova u gradu Klobuku, u Korjenićima, Tu su ubili Turčina i prebegli kod Novog. Njihova se porodica prezivala tako i u Klobuku. Među potpisnicima na žalbi korjenićke raje iz polovine XVIII veka Ibrahim-paši nalaze se i imena — Boško, Petko i Mato Stijepčići. Ovo su nesumnjivo isti Stijepčići, od kojih se jedan deo iselio u Boku krajem XVII veka, a drugi ostao u Korjenićima. U Kamenom ih ima 6 kuća, u Sušćepanu 4 k., i iseljenih u Ameriku. Njihovi pasovi: Petar (rođ. oko 1853) — Jovan — Sava — Jokan —- Rade — Staniša — Petko? Ratko… Od njih su Janići u Kamenom, 4 kuće, prozvali se po babi Janji.

U Korjenićima sam zabeležio kazivanje Kujačića da su Lazarevići u Mokrinama kod Novog njihovi rođaci. U Novi je otišao Lazar, kome je Turčin učinio zulum kad je išao u primorje za piće o krsnom imenu. On ubije Turčina i prebegne u Novi. To je bilo na Lazarevdan, pa su ga Lazarevići uzeli za prislugu. Drukčije je saznao S. Nakićenović. Po njemu Lazarevići su došli s vladikom Savatijem krajem XVII veka iz sela Necvijeća kod Trebinja i bili sveštenička porodica. Došao je »Alfier Giovo Lazarovich«, i on je potpisao memorandum od 1701 novskih prvaka Srba upućenom duždu mletačkom. Po svoj prilici da su Lazarevići iz Korjenića prešli u obližnje trebinjsko selo Necvijeće, pa u Boku. Oni su, dakle, došli pod tim prezimenom u okolinu Novog.

Janjetovići u Trebesinju su iz Korjenića, ispod Klobuka, iz mesta koje se zove Janjina (da nije Jazina). Ubili tamo Turčina i prebegli kod Novog (pasovi: Mićo (68 g.) — Nikola — Mijat — Marko. I njihova seoba je bila u ranija vremena. Slava Aranđelovdan prislužba, Tomindan. Njihova stara čitulja počinje sa Simeonom, pa se nastavlja: Vukadin, Jovan, Đorđe, Boško, Vukola itd.

Iz delog ovog pregleda korjenićkih aranđelovštaka vidi se da je u onoj župi živela jedna jača grupa starih bratstava koja su slavila Sv. Aranđela i bila krvni srodnici. Njihova naselja su se nalazila oko prastare Aranđelove crkve koju su, po predanju, podigli njihovi preci — njih devet brata, kako obično kažu. Kako je Aranđelova crkva bila saborna svim Korjenićima, nesumnjivo je da su aranđelovštaci činili glavnu grupu korjenićkih starinaca. I korjenićki Brankovići, od kojih je bila, kako je pokazano, i dinastija Brankovića, imali su za krsno ime Aranđelovdan, pa je sasvim prirodno pretpostaviti da su sva bratstva korjenićkih aranđelovštaka neki srodnici Brankovića. I ova su bratstva, vrlo verovatno, kao i Vrankovići, vodila poreklo od neke naše veoma stare vlastele. Njihovoj je vlasteli, o kojoj nemamo kakvih pisanih spomena, verovatno pripadao najveći broj korjenićkih kula.

Aranđelovštaka ima mnogo više iseljenih na razne strane, nego što ih je ostalo u Korjenićima. Selili su u razna vremena, i izgleda najranije u Dalmaciju i Hrvatsku. Njihova druga jača seoba je bila, kako se vidi, krajemg XVII veka u Boku, u okolinu Novog; a treća u ranije i docnije vreme turske vladavine u susednu Hercegovinu, naročito u okolinu Bileće. Veliki broj iseljenih aranđelovštaka se kazuju da su od korjenićkog bratstva Stijačića.

Ozro — praotac plemena Ozripića. Da se dotičemo ovde Ozra, rodonačelnika plemena Ozrinića, daju nam povoda neki podaci iz predanja korjenićkih aranđelovštaka. Tako je ovo navedeno kazivanje Vučkovića — Lisova, da su oni rođaci korjenićkih Stijačića, Kujačića i drugih njima srodnih rodova, a ujedno, da su starinom sa Čeva. Takvo je isto kazivanje i Komara. Prema predanju Stijačića, Bakoča i drugih korjenićkih aranđelovštaka izlazi, kako smo videli, da su oni starosedeoci Korjenića. Kako onda razumeti kazivanja njihovih ogranaka, Vučkovića i Komara, da vode poreklo s Čeva? Kad sam čuo ovo predanje, najpre sam držao, da ustvari nije tako, nego da se ovi rodovi kazuju iz Čeva samo zato, da bi sebe istakli, jer su Ozrinići na glasu i od svih plemena priznati veliki junaci. Ali sam posle izmenio to mišljenje.

U Korjenićima žive i Barakovići, muhamedanski rod o kome će dalje biti još reči. Ovi Barakovići imaju predanje da su od poturčenih Stijačića. To potvrđuju Stijačići, kao i drugi Korjenići. Osim toga, Stijačići i Barakovići predaju, što je ovde naročito od interesa, da su oni i Milovići u plemenu Grahovu od tri brata. Milovića u Grahovu ima preko 50 domova i oni dobro znaju, da su poreklom s Čeva i da su potomci Ozrovi; slave i prislužuju kao i Ozrinići — Aranđelovdan i Ilindan. Da su Milovići starinom s Čeva zabedežio je i P. Rovinski. Predak Milovića je, po njihovom predanju, kao i predanju drugih Grahovljana, došao s Čeva vrlo davno, kako smo računali pre više od 300 godina.

Kad postavlja kao rođake korjenićkih starinaca ove ozrinićke Miloviće, ovakvo predanje još jače ističe neku vezu korjenićkih aranđelovštaka i Ozrinića i nameće pretpostavku da bi moglo biti, da su oni neki daleki srodnici. Tim pre što i jedni i drugi imaju za krsno ime Aranđelovdan. Kad sam se o tome raspitivao među Korjenićima, rekli su, da nikad nisu čuli da su oni i Ozrinići kakvi srodnici. Međutim, predanje starih iseljenika iz Korjenića potvrđuje osnovanost takve pretpostavke. Pomenuti Stijepčići u Kamenom više Novog, doseljeni krajem XVII veka iz Korjenića, kako je rečeno, čuvaju predanje kakvo se čuje i u Korjenićima, o devet brata koji su nekad živeli u gradu Klobuku i učestvovali u kosovskom boju. Kazujući to predanje, Petar Jovanov Stijepčić (75 g.) govorio mi je i to, da su ta braća ubila u Klobuku nekog glavnog Turčina, pa da su se zbog toga odande razbežala: „Jedan je od njih bio Ozro; on je prešao na Čevo i tamo se jako namnožio”.

Kako da primimo ovo predanje? Sigurno je, držim, da su preci Stijepčića i drugih rodova, koji krajem XVII veka pređoše iz Korjenića u okolinu Novog, doneli sobom i ovo predanje. A to bi značilo da se još do pre dva i po veka u Korjenićima održavalo predanje, koje je posle zaboravljeno, a po kome je Ozro bio poreklom iz Korjenića. U tome bi trebalo tražiti objašnjenje, zašto Stijačići i Barakovići u Korjenićima drže da su oni i Ozrinićki Milovići u Grahovu od tri brata; i zašto Vučkovići i Komari održavaju predanje da su starinom s Čeva. Među ovim rodovima — aranđelovštacima, korjenićkim starincima, i Ozrinićima — održavale su se, mora biti, u ranija vremena tesne veze, kao među srodnicima.

Pitanje porekla Ozrova, pretka plemena Ozrinića, dobija još veći značaj kad imamo na umu ona poznata predanja, kakva se održavaju u crnogorskim, brđanskim i plemenima severne Arbanije, da je od pet brata postalo pet plemena, tri srpska: Ozrinići, Piperi i Vasojevići, i dva arbanaška — Hoti i Krasnići. Koliko u tim predanjima može biti istorijske istine? Već je pokušano da se na postavljeno pitanje dadne odgovor, ali mesto toga došlo se do neutešnog zaključka: da naša nauka neće biti nikad u stanju da ovaj problem reši. Sa navedenim predanjem Korjenića mi smo, mislim, na tragu porekla jednog od rodonačelnika pomenutih plemena (Ozra), što smatram kao značajno otkriće. Ono nas uvodi u tajnu problema postanka pet plemena od pet brata. Sudeći na osnovu svega —da toliko ovde kažemo — Ozro je poticao od starih plemićkih rodova u Korjenićima kao i dinastija Brankovića. Tako isto i preci četiri ostala plemena — Pipo (Piper), Vasoje, Hoto i Kraso. Šta sve ide u prilog ovakvom zaključku iznećemo na drugom mestu, gde ćemo razmatrati pitanje: kad su živeli rodonačelnici ovih znatnih plemena, ko su oni bili i kako su se od njih formirala pomenuta plemena.

 

6) Mratinci

Drugu grupu starih rodova koji su u docnijem srednjem veku živeli u župi Vrmu činili su mratinci, kako ih nazivamo prema krsnom imenu koje su slavili. U Korjenićima ih je ostalo vrlo malo, jer su mnogo iseljavali. Ovo što o njima saopštavamo uglavnom su podaci sakupljeni od njihovih iseljenika. V Korjenićima živi samo jedan brojno mali rod mratinaca:

Na pitanje o poreklu jedni su mi Đajići odgovorili da ne znaju o svojoj prošlosti, a drugi: „Veoma smo stari ođe a otkad, ne znamo”. Slava im je Mratindan, a prisluga Vel. Gospođindan. “U ranija premena živeli su u Nudolu, odakle su se premakli u Klobuk. Na žalbi korjenićke raje iz polovine XVIII veka nalaze se imena Jovana, Đura i Vidaka Đajića. I njihovo je prezime, prema tome, starije od XVIII veka. Đajići s kojima sam govorio, nisu znali predanja. Umeli su mi reći toliko da su najposle u Klobuku živela tri brata — Andrija, Mićan i Simo. Andrija je prešao u Orahovac, Mićan je ostao u Klobuku, a Simo preselio u Žudojeviće kod Bileće, gde od njega ima 8 kuća. Ovi u Žudojevićima broje pretke: Risto (rođ. oko 1899) — Milutin — Miloš — Petar — Pajo, i znaju da je Pajo dobegao iz Korjenića, iz sela Orahovca, gde je u svađi oko neke doline ubio Turčina. Prema tome u Žudojeviće je prebegao Pajo, kako je i Dedijer zabeležio, a ne Simo. U Korjenićima ih je 4 kuće (3 k. u Orahovcu i 1 u Radinovom Dolu u Klobuku). Iseljavali su u Kupres, Mostar i Foču.

Iseljenici

U raznim krajevima Hercegovine ima nekoliko rodova mratinaca koji se rođakaju sa Đajićima u Korjenićima. Ti su rodovi:

Kojovići u Čičevu (3 k.) i u Veljoj Gori kod Trebinja (8 k.), u Grahovu (3-4 k.), u Nikšiću (1 k.). Ima ih i u Dabru. U Čičevu i okolini Kojoviće smatraju za najstariju porodicu. Oni znaju da od davnina onde žive i da im je starina Crna Ljut kod Čičeva. Kazuju da su im rođaci Đajići u Korjenićima, Mastilovići u Gacku i Sokolovići u Foči, a da su se nekad i oni zvali Mastilovići. U tursko doba su imali svoje zemlje, što drugi nisu imali. Negde davno zakrvili su se s Pujićima iz Pridvorice, ubili devet Pujića i tada se mnogi iselili. Za krvi su dali zemlje u polju (Mrčevi orah?) , gde ima oko sto duluma zemlje. Staro im je groblje kod Pantelijeve crkve u Čičevu.

Zabeležio sam i ovako: Kojovići su se do pretka Koja zvali Mastilovići. Stare kuće su im bile u Čičevu, u kojima je u jedno vreme živelo devet brata. Njihovu sestru napao Turčin Prnjat iz Donjeg Čičeva, starinom iz Novog. Braća ga ubiju i odande se razbegnu. Ostao je samo Kojo, koga aga Selemedžić naseli na svom čitluku u u Veljoj Gori. Broje pretke: Spaso (rođ. oko 1843) — Jevto — Šćepan — Kojo. Od njih su Orlovići u Bijovi, 1 kuća.

Dabovići u Ukšićima u Ljubomiru su onamo došli iz Miljevića, opština Mokrine kod Novog, 1880. godine. Nekada su zajedno s Kojovićima živeli u Veljoj Gori i odande prešli u Boku. Slava Mratindan, prisluga sv. Sava. Dalja im je starina, kako kažu, Lješanska nahija. Broje pasove: Đuro — Savo — Luka — Joko, najdalji predak o kome znaju. Imaju predanje da su od četiri brata ostali Mastilovići, Đajići, Kojovići i Dabovići. U Mokrinama ih je 1 kuća.

Mastilovići u Izgorima pod Volujakom i u Kravarevu i Tarajin Dolu u Gatačkoj površi potvrđuju, kako ćemo videti kazivanja Kojovića i Dabovića, da su jedno pleme. Ali dok Kojovići dovode svoju starinu iz Lješanske nahije, Dedijer je od gatačkih Mastilovića slušao da su starinom iz Korjenića i da su Mastilovići isto pleme s Gordićima na Rgudu, Ljubinju i Mostaru, Đajićima u Žudojevićima (Rudine), Mostaru i Fojnici, Sokolovićima u Foči, Savićima u Pobedarju u Posavini, Slave Mratindan. Tim se, kako vidimo, povećava broj rodova mratinaca, srodnih među sobom.

Kad sam proputovao kroz Gacko (1929), našao sam neke Mastiloviće koji mi nisu umeli reći da su poreklom iz Korjenića, kako je Dedijer saopštio. Kazivali su mi da su oni rođaci sa Sokolovićima u Foči koji, kao i oni, služe Mratindan. Negda davno bio u Izgorima njihov knez Sokolović, bistar čovek i dobar govornik, kome je neki paša rekao: „Ala ovaj dobro masti”, i po tome da im je došlo prezime. U jednom zapisu iz 1569. godine nalazi se ime Sima Mastilovića, koji prilaže minej manastiru Pivi za svoju dušu i zdravlje. To znači da je prezime Mastilovića postojalo i sredinom XVI veka. A kad predaju da su se pre toga zvali Sokolovićima, izlazilo bi da je ovo drugo prezime još starije od tog doba.

Selo Izgori, u kom Mastilovići žive, zvalo se nekad Prolom. Jednom su ga popalili Turci i od tada je selo dobilo novo ime Izgori. Mastilovići su mi kazivali i to, da je Mehmed paša Sokolović bio jedan od njihovih predaka. Kad su kupili decu za vojsku, Turci su odveli i njega kao dete i poturčili. „Sokolin paša” (tako Mastilovići nazivaju Mehmed-pašu) je podigao most na Drini kod Višegrada. Negde posle toga Turci su napali na Prolom, popalili selo i narod pobili. Ostale su samo dve bremene udovice koje pođu u Foču kod Sokolin-paše. Paša jednu udovicu naseli u Foči i od njenog deteta su fočanski Sokolovići, a drugu vrati u Izgori i od njenog deteta su postali Mastilovići u tom selu.

Imam i kazivanja Boška Mastilovića, predsednika opštine u Avtovcu iz 1929. godine, o poreklu njegova roda: „Mastilovići i Sokolovići u Foči — kazivao je Boško — su jedan rod. I Mastilovići su se nekad zvali Sokolovići. Neki su Sokolovići davno iselili u Srem i tamo od njih ima mnogo potomaka. Naši stari su ovde došli odkekud, iz Vojvodine (!), i nastanili se u selu Muljima u Gacku. Kako je tada u Mulje došla i porodica Grguri, nastanu svađe i jedan sudija presudi da onde ostanu oni koji su prvi konja istovarili. Kako su to bili Grguri, Sokolovići moradnu iseliti i odu u Čičevo kod Trebinja. Od njih su tamo Kojovići i Đajići, porodice koje takođe slave Mratindan. U neki zeman i zbog nekog ubistva jedan od Sokolovića prebegne iz Čičeva u Zaslap, selo više Korjenića. Odande ode u Pivu, u selo koje se zove Kovači, nazvato po njemu jer je i on bio kovač. On je iz Pive prešao u Izgori i tako su se Sokolovići vratili opet u ovo selo.

O Gordićima je Dedijer saznao, kako rekosmo, da su isto pleme sa pomenutim rodovima mratinaca. Na svojim putovanjima kroz jedan deo Hercegovine iisam imao priliku da se sretnem sa kojim Gordićem i da čujem njihova predanja. O Gordićima u Kapavici (duvanjska ssla) Dedijer je saznao da su „iz Mratinja kod Nikšića” (Mratinje je selo u Pivi) i da su se ranije prezivali Miroslojevići, a po udovici Gordi njena deca ss prozvala Gordići.

Iz ovog pregleda mratinaca u Hercegovini izlazilo bi da su Đajići, Kojovići, Dabovići i Mastilovići, a možda i Gordići i Savići u Posavini, jedan rod, ogranci bratstva Sokolovića, koji su se od njega odvojili u tursko doba. Oni su se, kako se iz njihovih predanja vidi, premeštali često iz jednog u drugi kraj Hercegovine.

Od interesa je navedeno predaše gatačkih Mastilovića, da su oni od Sokolovića i da je od fočanskih Sokolovića mratinaca bio Mehmed-paša Sokolović (slika desno). Nijedan od pisaca koji su se bavili istraživanjem porekla vezira Sokolovića ne spominje ovo predanje. A ono kako se meni čini, zaslužuje punu pažnju. Garzoni, savremenik Mehmed-paše Sokolovića, napisao je o njemu i ovo: “Mehemet pacia, primo vezir, a nato a Tribigna, villa vicina a Ragusi, de sangue basso”. Ovo bi išlo u prilog navedenom predanju, da fočanski Sokolovići vode poreklo iz Korjenića (iz Trebinja) i da je Mehmed-paša izišao iz ovog roda. Da navedemo i ono što je, Ragazzoni, mletački ambasador na Porti čuo iz usta samog Mehmsd-paše Sokolovića prilikom jed- nog prijema ambasadora kod Vezira: »Per guanto disse lui stesso una vita a bouon proposito, discende dalli decpoti di Servia, sebbene alcuni tengono altrimenti«. Zašto se vezir Sokolović izdavao za potomka ,,despota od Srbije” i zašto Ragazoni stavlja primedbu, da neki o poreklu vezirovu drže drukčije, govorićemo docnije. Tamo ćemo videti da bi i ovaj pisani spomenik mogao poslužiti u prilog tome, da su Mehmed-paša i njegovi Sokolovići bili zaista poreklom iz Korjenića.

Među vlasteoskim rodovima u zborniku Neorića-Korjenića nalaze se i Sokolovići. Po svoj prilici da su to ovi korjenićki Sokolovići, koji su negda davno, kako bi iz svega izlazilo, iselili u okolinu Foče i od kojih je verovatno bio i vezir Mehmed-paša Sokolović.

 

Mratiici u Hrvatskoj. — U Korjenici u Lici živi brojan rod Drakulića. U varošici i okolnim selima bilo ih je 1915. godine 137 domova. Krsno ime im je Mratindan. Prvi je Dedijer, koliko mi je poznato, objavio njihovo predanje, da su starinom iz Korjenića u Hercegovini. Iseljenih Drakulića u XVIII veku iz Like ima više domova u Sremu i Banatu. I oni čuvaju predanje da im je starina Korjenići u Hercegovini. Kako su Drakulići nesumnjivo vrlo davno iselili iz stare postojbine, njihov primer nas utvrđuje u uverenju da su u docnijem srednjem veku doista u Korjenićima živeli i rodovi koji su za krsno ime imali Mratindan. Jedan od tih rodova su bili svakako i Sokolovići, i nema sumnje da treba pokloniti punu veru predanju kakvo je zabeležio Dedijer, da fočanski Sokolovići vode poreklo iz Korjenića, a ne predanju nekih Mastilovića, njihovih rođaka, da su iz Vojvodine, ili Kojovića, da su lz. JBešanske nahije.

U Korjenici i okolini živi još nekoliko brojnih rodova koji takođe imaju za krsno ime Mratindan, kao Kalember, Šaša, Agbaba i dr. Od svih tih rodova ima iseljenika u susednoj Bosanskoj Krajini. Nabrajajući njihova prezimena, ispitivač Vos. Pounja kaže: …a izvan ove oblasti, koji su jedno s njima, Raca, Galogaža i Turudija”. To bi, drugim rečima, značilo da su sve porodice mratinaca u Lici, Kordunu i okolini, jedan rod. A kako Drakulići vode poreklo iz Korjenića, prirodno bi bilo zaključiti da su iz naše župe iselili i preci svih ovih porodica mratinaca. Agbaba ima i u Korjenićima. Kako na turskom ta reč znači što i Sokolovići, moglo bi biti, da su korjenićki i lički Agbabe ne samo jedno pleme, nego da su i jedni i drugi ogranci korjenićkih plemića Sokolovića. Ako je tako, da su zaista pomenute porodice starinom iz Korjenića, to bi ujedno značilo i to, da je u neko davno vreme bilo znatpog iseljavanja mratinaca iz našeg kraja u Hrvatsku, u Liku ili njenu okolinu. Za nas bi od interesa bilo znati da li su ovi mratinci dali ime ličkoj Korjenici? Njeno ime se javlja, koliko znam, prvi put u pisanim spomenicima 1501. godine. Ako je Korjenici ime došlo po ovim mratincima, to bi nam kazivalo da je njihova seoba iz Korjenića morala biti pre početka XVI veka, a drugo, da su ti doseljenici doneli sobom prezime Korjenići.

U Slavoniji ispod Kalnika živelo je krajem XVII veka više porodica koje su slavile Mratindan, kao Jagodići, Danilovići, Dukići, Čavčići, Đurići i dr., a među njima i porodica koja je nosila prezime Korenići. Da li su i ove porodice mratinaca stajale u kakvom srodstvu s ličkim mratincima i bili, kao i oni, starinom iz Korjenića? Vrlo verovatko da jesu.

Mratipci u Osatu. — I u Osatu, u Bosnn, ima rodova koji slave Mratindan. Po njima neka sela u tom kraju nose imena, kao Grubanovići, Krnjevići i dr. Po jednom predanju tih porodica one su starinci u Osatu, „od Kosova”, a po drugom da su iz Hercegovine. „Ako su iz Hercegovine — primećuje ispitivač — svakako je njihovo doseljenje staro 300—400 godina, i tada su, po svoj prilici, od Korjenića, odakle su oni rodovi u Korjenici u Lici sa tom slavom. Imaju mnogo iseljenika preko Drine u Srbiji. I rod Hadži Melentija Stevanovića, Karađorđevog vojvode, koji se rodio u Brežanima, slavio je Mratindan.”

Ko su korjenićki mratinci? — Prema izloženom nesumnjivo je, kako već rekosmo, da su u župi Vrmu pored aranđelovštaka živeli i drugi Vrmljani koji su imali za krsno ime Mratindan. Uz verovatnu pretpostavku, da su svi navedeni mratinci u Hercegovini Hrvatskoj i Bosni poreklom iz Korjenića, dalo bi se reći i to, da su mratinci u docnijem srednjem veku činili brojan rod u župi Vrmu. U Korjenićima se održalo više aranđelovštaka. O njihovoj prošlosti moglo se, kako smo videli, nešto više saznati iz predanja i pisanih spomenika o njihovim iseljenicša. Sa mratincima nije taj slučaj, jer se o njima u samim Korjenićima malo što zna. Aranđelovštaci su bili, kako je pokazano, znatni vlasteoski rodovi koji su dali i dinastiju Brankovića. A ko su bili mratinci i šta je njihova rodovska grupa pretstavljala u onoj župi?

Da bismo mogli ući u razmatranje postavljenog pitanja, pomoći će nam neki navedeni podaci u predanjima mratinaca. A to ćemo još bolje postići, kako će se videti, uz pomoć znanja koja o mratincima imamo u drugim krajevima, a naročito o mratincima u Srbiji. Evo kako.

U Podgorici živi nekoliko porodica koje služe Mratindan i onamo ih smatraju za najstarije stanovnike grada. Te su porodice: Lisičići, Peličići (u Zeti), Popovići, Raškovići (ovi poslednji su početkom prošlog veka preselili u Trmanje kraj Negotina). Lisičići i Peličići se drže među sobom kao daleki srodnici i imaju predanje da su starinom iz Hercegovine, iz Banjana. Kako je pleme Banjana granično sa Korjenićima, vrlo je verovatno da su staropodgorički mratinci poreklom iz Korjenića i da su jedan rod sa korjenićkim mratincima. U prilog tome išla bi i ova stvar. U Podgorici se još i to zna, da su podgorički Đurići, od kojih je bio vojvoda i štampar Božidar Vuković Podgoričanin, slavili Mratindan i da su stajali u srodstvu s ovim starim podgoričkim porodicama. O vojvodi Božidaru je njegov sin Vicenco napisao da mu je otac vodio poreklo od srpskih despota. Navodeći ovo, St. Novaković je primetio da bi vredno bilo proučiti, da li je doista Božidar Vuković od Đurića bio što po srodstvu sa vladalačkom kućom Stare Srbije.

Nije ovde samo u pitan»u poreklo vojvode Božidara Vukovića Podgoričanina, već i poreklo Mehmed-paše Sokolovića. I vezir Sokolović se izdavao, kako videsmo, da je bio potomak „despota od Srbije”, kao što je o svom ocu, vojvodi Božidaru, napisao njegov sin. Koliko bi mogla biti osnovana kazivanja obojice, da su poticali od srpskih despota, govorićemo dalje. A zadržimo se na ovome: kad su se i jedan i drugi izdavali da su od despota Brankovića, moglo bi biti da su vezir Sokolović i vojvoda Vuković, inače su blizu savremenici, bili i rođaci. Da je ta mogućnost sasvim blizu stvarnosti, ja vidim u tome što se ovde narodna predanja i pisani spomenici međusobno dopunjuju i potvrđuju: po predanjima, Mehmed-paša Sokolović i vojvoda Vuković izišli su iz srodnih porodica mratinaca — fočanskih Sokolovića i podgoričkih Đurića, čija je postojbina bila Korjenići kod Trebinja; a po pisanim spomenicima obojica su se izdavali da su od srpskih despota, što bi opet značilo da su bili rođaci.

Ovo što navedosmo o poreklu Mehmed-paše Sokolovića i vojvode Božidara Vukovića imaće, izgleda, veze sa predanjima kakva se održavaju kod nekih mratinaca u Srbiji. U Srbiji živi veliki broj porodica koje služe Mratindan (sv. Stevana Dečanskog). Imena ovih porodica i njihova predanja, koja su ga naročito zainteresovala, prikupio je Radoslav Pavlović. Iz njegove rasprave se vidi da mratinaca u Srbiji ima najviše u Kopaoniku, Kruševačkoj oblasti, Temniću, Levču, Belici. U svemu ti rodovi broje oko 900 domova. Za mratince u Srbiji karakteristično je da dobar deo njihovih porodica pored svog porodičnog imaju i jedno zajedničko ime, po kome se nazivaju Kulize. U krajevima u kojima žive ta je reč pogrdna i uvredljiva, a ima značanje — nametljivac, udvorica, izdajica, špijun. Ovaj zajednički nadimak dobile su ove porodice u davna vremena.

Za nas su naročito od interesa predanja mratinaca u Belici, u okolini Jagodine. Te su porodice onamo doselile sa Kosova (Jovanovići u Loćiki, Veselinovići u Drugoševcu i dr.), a ispitivač te oblasti o njima saopštava: „Zanimljivo je da se većina rodova koji slave sv. Minu, Mratu (24. novembra po n. k.) prezivaju Kulizići. Narod veruje da je i Vuk Branković Kuliza i da je slavio istu slavu. Po ovome se drži da su svi svetominci potomci Vuka Brankovića Kulize”. I Kulize u Levču (Tavrići) dovode svoje poreklo od Vuka Brankovića.

Šta da na to kažemo? Da li je samo slučajnost što su se vezir Sokolović i vojvoda Vuković, po rodu mratinci, kazivali da su od despota Brankovića i što mratinci — Kulize u Belici i Levču — održavaju predanje da su od Vuka Brankovića? Ili bi u tome trebalo videti neku zajednicu u prošlosti između ove dve grupe mratinaca?

„Kulize uveravaju — kaže R. Pavlović — da su svi mratinci, svetominci i svetodečanci „jedno”, upravo krvni srodnici”.

Oslanjajući se na to kazivanje mratinaca i na činjenicu da izvestan broj njihovih porodica nose zajednički nadimak Kulize, Rad. Pavlović je došao na jednu, kako smatra, vrlo verovatnu pretpostavku: da svi mratinci u raznim krajevima naše zemlje čine jednu krvnu grupu, odnosno jedno vrlo brojno pleme. Nedostaje nam bolje poznavanje predanja mratinaca, naročito korjenićkih, raseljenih po Hercegovini, Hrvatskoj i Bosni, da bi po ovoj stvari mogli sigurnije rasuđivati. Ali i ovo što smo našli, da su korjenićki i staropodgorički mratinci po svoj prilici jedan rod, i što oni i mratinci u Belici i Levču održavaju isto predanje, da su od vladara Brankovića, išlo bi u prilog postavljenoj hipotezi. Istina, u Korjenićima, pa i u njihovoj široj okolini, koliko sam se raspitao, nije poznta reč Kuliza niti njeno značenje. Ako su svi mratinci doista jedan rod, to bi se moglo tumačiti na taj način, da je samo jedan deo ovog plemena, u nekom kraju u kom se razvijao, dobio nadimak Kulize.

Polazeći od pretpostavke da svi mratinci čipe jedno veliko pleme, R. Pavlović je nastojao da iznađe i gde se to pleme začelo i odakle se raseljavalo na razne strane. Kad je, u tom cilju, pregledao predanja mratinaca u Srbiji, našao je da vrlo mali broj njihovih porodica kazuju da su starosedeodi kraja u kome sada žive (jedino mratinci u Semetištu i Krivoj Reci u Kopaoniku), dok svi ostali imaju predanja da su im preci doselili sa raznih strana — iz Kuča, iz Arnautske, sa Kosova, iz Crne Gore, iz Hercegovine itd. I tako tim putem se nije moglo ući u trag, koji bi kraj mogao biti postojbina plemena mratinaca.

R. Pavlović se obratio za pomoć dr P. Skoku. Po njegovom stručnom tumačenju, ova je reč postala po svoj prilici od romanske culo, sa arbaiaškim dodatkom za za deminutiv; prema tome da je ponikla verovatno u severnoj Arbaniji, najpre u okolini Skadra ili u Pilotu, gde se vršila jaka simbioza između Arbanasa, Srba i Vlaha. Još i to, da će ova reč spadati u onu grupu imena koja nose neke ličke i kordunske porodice, kao Kalember, Sarapa, Kurepa. Izlažući ovo tumačenje, R. Pavlović je mišljenja da su Kulize dobile ovaj nadimak po svojim telesnim osobiiama i da će u Kulize spadati verovatno i porodice s prezimenom Guzičići, Guzinje, Guzine.

Da iz predanja mratinaca u Srbiji navedemo još nešto. Na mratince u oblasti Kruševca narod gleda kao na ,,rđave ljude”. Saopštavajući to M. Đ. Milićević je o njima saznao i ovo: „Poreklo svoje dovode od kralja Vukašina. Priča se da je Kraljević Marko ostavio sv. Mratu zbog očina zločinstva i uzeo Ćurđevdan, krsno ime svoga ujaka vojvode Momčila, koji je bio Drobnjak”. I mratinci u Štavi, u Kopaniku (Gavrilovići, Simići, Miletići i dr.) predaju da su od kralja Vukašina, oca Kraljevića Marka. Pored toga kazuju i to, da su od Mrkše, vojvode kneza Lazara. U tursko doba su u Štavi imali svoje zemlje, bili nasledii knezovi, i kod njih su još žive tradicije o njegdašnjem bogatstvu i glasu njihovih kmetova.

Ovde je zastao i R. Pavlović s pitanjem: kako razumeti predanja mratinaca, da se kazuju kao potomci i Vuka Brankovića i kralja Vukašina? Ako se prenesemo u Korjeiiće, da po ovoj stvari rasuđujemo na osnovu svega što smo o aranđelovštacmma i mratincima saznali kao starom stanovništvu one župe, evo kako bi se ova stvar dala tumačiti.

Na izjavu Mehmed-paše Sokolovića pred stranim ambasadorima, da on potiče ,,od despota Srbije”, mletački ambasador Ragazoni je, kako smo ranije videli, primetio — „mada neki drže drukčije”. Šta su to savremenici vezira Sokolovića znali o njegovom poreklu, da su držali drukčije nego što je vezir kazivao, to ne znamo. Ali i mi nalazimo da tu ima nešto drukčije: Mehmed-paša Sokolović i vojvoda Božidar Vuković Podgoričanin su izišli iz rodova korjenićkih mratinaca, pa zašto da se oni kazuju da su od despota Srbije ili, kao mratinci u Belici i Levču, da su od Vuka Brankovića, kad su Brankovići, kako smo utvrdili, bili drugi rod i slavili drugo krsno ime, Aranđelovdan? Da li samo zato, što su im preci živeli zajedno u onoj župi sa precima čuvene dinastije Brankovića? Ili bi tu moglo biti nešto drugo.

Pleme mratinaca se razvijalo u kasnijem srednjem veku, kako po svemu izgleda, na više strana — u župi Vrmu, u severnoj Arbaniji, u Kopaoniku, što bi navodilo na zaključak, da začetak ovog plemena pada u vrlo daleku prošlost. Imena pomenute vlastele, pripadnika ovoga roda, kao Mrkše, vojvode kneza Lazara, Mehmed-paše Sokolovića, vojvode Božidara Vukovića, ukazivalo bi dalje na to da su mratinci bili ne samo jedan vrlo stari već i plemićki rod.

S obzirom na predanja kakva se održavaju kod nekih mratinaca u Srbiji, da su od kralja Vukašina i da je Kraljević Marko slavio Mratindan, R. Pavlović je nagovestio mogućnost da su Mrnjavčevići bili mratinci i da su upravo činili jedan ogranak ovog velikog plemena. Pretpostavka doista smela, iako za nas vrlo privlačna. I dobro je, držim, što je postavljena da se njome zainteresuju ispitivači naselja i porekla stanovništva. Jer kad bi se kakvim daljim podacima potkrepila ovakva pretpostavka, pitanje starosedelaca u župi Vrmu bilo bi nam razumljinije. Ono bi izgledalo ovako: ako su Mrnjavčevići bili doista mratinci i jedan ogranak ovog plemena, onda su mratinci činili ne samo jedan stari plemićki, već i gospodarski rod. Pa dalje: Brankovići su stajali, kako je pokazano, u srodstvu s Nemanjićima. Iz svega što znamo iz istorijskih izvora o Vukašinu i bratu mu Uglješi na dvoru Stefana Nemanje, pa ono o proglašenju Vukašinovu za kralja, sasvim bi bio prirodan i blizak istini zaključak, da su i Mrnjavčevići, kao stari gospodarski rod, stajali u srodstvu s Nemanjićima, a iz toga bi sledilo: da su aranđelovštaci sa njihovim rodom Brankovića i mratinci docnijeg srednjeg veka u župi Vrmu bili krvni srodnici. Otuda je moglo doći da su se vezir Sokolović i vojvoda Vuković izdavali da su od despota Srbije, a mratinci u Belici i Levču da se i u naše vreme kazuju kao potomci Vuka Brankovića.

Ako smo u razmatranju ovog problema ovako na pravom putu, ne bi trebalo preći ni preko činjenice, kako narod gleda na mratince — Kulize, što pre iznesosmo. Otkud u narodu takav prezir prema ovim rodovima? To je moglo doći, kako se meni čini, zbog izvesnih njihovih osobitih psihičkih osobina. A da li je tu moglo sudelovati još nešto? Mislim na predanja Kuliza mratinaca, da su od kralja Vukašina i Vuka Brankovića. Poznato je, kakve su se legende u narodu plele i oko jednog i oko drugog — oko kralja Vukašina kao ubice poslednjeg Nemanjića, a Vuka Brankovića kao „izdajnika” i „prokletnika”. Da ne bude, da je u narodu poznato bilo, da su preci tih rodova doista bili kralj Vukašin i Vuk Branković, pa da je i t0 uticalo na ovakvu narodnu ocenu Kuliza.

 

Starinci s drugim krsnim imenima

Među korjenićkim starincima bilo je i rodova koji nisu služili ni Arhanđelovdan ni Mratindan, već druga krsna imena. Od takvih se do danas u Korjenićima održao samo jedan rod. To su Šurbatovići.

Šurbatovići

Ima ih svega 2 kuće, koje žive u Klobucima. Oni su mi kazivali da su od davnih vremena u Korjenićima, a tako vele i drugi Korjenići. Slava im je Đurđevdan. U Klobucima po njima se zove Šurbatovića do. Inače od njih nisam mogao nešto više saznati iz njihove prošlosti.

Iseljenici

Veliki broj porodica sa raznim krsnim imenima, iseljenih iz Korjenića ima u Boki, osobito u selima oko Novog. Njihovi preci su doseljavali, kako se iz rada „Boka” vidi, najviše krajem XVII veka. Sudeći na osnovu toga, te su porodice, ili barem delom, od starih Korjenića. Navešćemo njihova porodična imena grupišući ih pa slavama koje su slavili.

Slave Đurđevdan:

Miloševići u Igalu su od kapetana Save, koji je onamo došao iz Korjenića. Njegovo se ime nalazi na pomenutom memonrandumu, koji su srpski prvaci onog kraja uputili duždu mletačkom 1701. godine. Iseljenih ima u selu Kutima.

Gačanići, isto u Igalu, doselili su iz Korjenića sa vladikom Savatijem krajem XVII veka.

Šarac u Kruševicama, došli su 1692. iz Korjenića.

Baltići u Kamenom su 1692. doselili iz Korjenića.

Radojevići u Kamenom i Podima su doselili 1692. iz Korjenića.

Miškovići u Kamenom su od Save Miškovića, koji je doselio iz Korjenića 1692. godine.

Jankovići u Đenovićima su došli „iz Klobuka” sa vladikom Savatijem.

Tauzovići u Kruševicama (deo sela Kuta) iz Korjenića 1692. godine,

Savići u selu Ublima došli iz Korjenića 1687. godine.

Ždraljevići u Ledenicama iznad Risna doselili su 1692. iz Korjenića.

Paprenice u Risnu su došli iz Korjenića 1692. godine.

Slave Nikoljdan:

Buluti u Kamenom su došli iz Korjenića 1692. godine.

Kraljevići u Kamenom su „iz Lovreča više Klobuka” 1693. godine. Došao je Vuksan Kraljević, a potomci su mu se prozvali Vuksani. Neki iselili u Carigrad.

Dostinići u Sasovićima su se zvali Karimani, a po babi se prozvali ovim prezimenom, doselili iz Korjenića 1710, godine.

Đilovići u Kumboru iz Korjenića 1632. godine. Iseljavali u Trst i Nikolajev.

Klančići u Podima su iz Korjenića, došli 1692, iseljavali u Zadar.

Stanovići (Stanojevići) u Srbini su iz Korjenića, a tako i Vujinovići u Kutima, doselili 1692. godine.

Slave Jovandan:

Sabljičići u Igalu, došli sa vladikom Savatijem Ljubibratićem iz Korjenića. U drugoj polovini XVIII veka od njih je bio načelnik Topolske opštine; bilo je od njih i čuvenih pomorskih kapetana. Iseljavali su u Ameriku.

Vilovi u Mojdežu su došli iz Korjenića sa vladikom Savatijem.

Dumovići u Mojdežu su došli iz Korjenića sa knezom Milošem Vojnićem; došao im predak Rade Dumović.

Petrovići u Sasovićima su doselili 1692. iz Korjenića.

Golubin u Meljinama došli su iz Korjenića 1694. godine, zvali se Golubi i Golubovići.

Slave sv. Stevana:

Marići u Kutima, došao iz Korjenića knez Marko 1692. hodine.

Slave sv. Vartolomiju:

Vulina u Kutima, došao iz Korjenića Mitar Vulinović 1692. godine. Od njih je bilo glasovitih matematičara u Italiji,

Slave Ilindan:

Tripkovići u Kutima, došli 1701. godine iz Korjenića i onde izumrli.

Slave sv. Dimitrija:

Pantovići u Sušćepanu, došli iz Korjenića sa vladikom Savatijem.

Slave sv. Joakima i Anu:

Vukovići u Bijeloj, došli 1693. i3 Korjenića, zvali se „Bojanići, rečeni Vukovići”.

 

IZVOR: Petar Šobajić, “Korjenići”, Glasnik etnografskog muzeja na Cetinju.

Komentari (5)

Odgovorite

5 komentara

  1. Defendor

    Jedna ispravka ili dopuna.

    Grbovnik Korjenića-Neorića je samo jedan od prepisa originalnog Ilirskog grbovnika koji je izrađen za potrebe Petra Ohmučevića, a smatra se da je taj prepis uradio izvesni Giovanni Korjenich-Neorich (o čemu piše Ivan Aletin 1709. godine). Inače, u drugim prepisima, koji su nastali ranije ili u približno vreme kao prepis Korjenića-Neorića, nigde se ne spominju Korjenići. Zavisno od prepisa, ispod grba stoji prezime Čihorić-Neorić (Cihorich-Neorich) ili samo Neorić, na osnovu čega možemo zaključiti da je pojava prezimena Korjenić-Neorić kasnija intervencija, kojom je autor prepisa želeo da istanke i proslavi Koreniće.

    Porodice Klupković, Debeljević i Sokolović javljaju se i u ostalim prepisima, tako da u tom slučaju ovde nije bilo intervencije, već su uredno prepisane sa Ohmučevićevog originala.

  2. Vojislav Ananić

    RIĐANI

    Staro srpsko pleme u crnogorskoj Hercegovini, koje već davno ne postoji. Zahvaćalo je nekad prostrano zemljište oko staroga puta Onogošt—Risan. od rijeke Zete u Nikšićkom Polju, pa do Ledenica više Risna. R. su bili vrlo borbeni; dali su mnogo jakih ljudi i velikih junaka, koji i sad žive u uspomeni narodnoj. U starija vremena R. su bili jako naseljeni. Poznati su mnogi harambaše, koji sn iz R. dizali čete i s njima išli po Hercegovini i Bosni. Snaga i mah R. opali su davno. U velikim pokretima i borbama protiv Turaka u 17. vijeku raselio se znatan dio R., naročito u Morejskom ratu. S osnivanjem turskog grada u Nikšiću, u početku 18. vijeka, njihova je moć sasvim pala. R. ima raseljenih svuda, najviše po Hercegovini. Sa iseljavanjem u masi, krajem 17. vijeka, pleme je u mnogom opustjelo, i od tada se raspalo, jer se nije moglo održati kao cjelina. Od tada su na zemljištu R. Postala tri nova plemena: Krivošije, Grahovo i Nikšićke Rudine. Jedan dio zemljišta starih R. prisvojila su susjedna crnogorska plemena Čevljani i Cuce. Krivošije je osnovalo kao pleme nekoliko uskočkih porodica iz Crne Gore, i to od početka 18. vijeka. Grahovo je kao pleme postalo isto tako od tada, u njenu jezgru čini nekoliko zaostalih bratstava Kuča Dragoševića (Vujačići, Bulajići i dr.). Nikšićke Rudine su činile sastavni dio R., a kad su opustjele krajem 17. vijeka, služile su dugo nikšićkim Turcima i Poljanima za jesenje pasište. Naseljene su ponovno od 1858, kad su pripale Crnoj Gori, uskocima crnogorskim iz Nikšića i doseljenicima iz Čeva i Cuca. Danas se R. naziva samo jedno selo u Nikšićkom Polju. Taj dio zemljišta R. u polju pripao je Nikšiću. S iseljavanjem R. i raspadom plemena izmijenilo se znatno i stanovništvo na zemljištu starih R. Na njemu sada živi u Nikšićkom Polju, Nikšićkim Rudinama, Grahovu i Krivošijama, oko dvije hiljade domova.
    P. Šobaijić
    U dubrovačkim izvorima spominju se R. često kao Vlasi. Prvi spomeni o R. su iz 15. vijeka. U 16. vijeku dubrovački pjesnik Mavro Vetranović na usta »riđanki« kazuje izvjesne grube poruke na račun Kotora i Perasta. R. su se širili više prema Nikšiću. Narodna predaja kazuje, da su se oni iz toga kraja počeli seliti po ostaloj Hercegovini krajem 17. vijeka. U prvobitno područje R., kojima su pripadali i predjeli oko Dinova Dola, sva trešnjevačka sela i Kobilji Dol, ulazili su sve više jači Cuce i potiskivali ih odatle. 1748. spominju se R.. koji su s Vilusama prišli Crnoj Gori i poslali predstavnike na zbor na Cetinju. Jedan dio R. potiskivali su i Ozrinići. U novije vrijeme R. se ne spominju kao pleme, gotovo potpuno su se izgubili u jačim susjednim plemenima ili u drugim područjima, kuda su se odselili. Proces njihova opadanja još nije ispitan. V. Ć.

    IZVOR: prof. St. Stanojević, NARODNA ENCIKLOPEDIJA SRPSKO-HRVATSKO-SLOVENAČKA, III KNJIGA , N—R, IZDAVAČ: BIBLIOGRAFSKI ZAVOD D. D. ZAGREB, GUNDULIĆEVA 29 ZASTUPA DR- ERIK MOSCHE, MIHANOVIĆEVA ULICA 1, 1928.

    • adnan

      Al se ti isprica i sva prica u znaku notornih srpskih lazi i izmisljotina.Guslas o Brankovicima i o Djuradju, a ni spomena o Korjenicima i Neoricima koji su GLAVNI u toj prici.Spomines ih samo po pitanju turcenja.Te spomenike, nadgrobne spomenike ,koje navodis, a nagledao si ih se u Korjenicima na svakom koraku, oni se posto vidim da se cudis i da ne znas sta su, nazivaju Stecci i ima ih oko 70.000 uglavnom po teritorij Bosne i Hercegovine, djleom Dalmacije i veoma malo na teritoriji Crne Gore, i oni predstavljaju jedinstveni kulturoloski fenomen u Evropi ali i u svijetu !! Pripadaju srednjevjekovnim Bosnjanima, sljedbenicima Crkve Bosanske, a dobar dio njih takodjer Ilirima koji su predci Bosnjana/ Bosnjaka muslimana !! Dakle prije svih Zupu Korjenic su naseljavali Iliri a koje istinu zbori i kazuje Djuradj. Dakle nikakvi Srbi ni Slaveni. Sto se tice kula koje si pobrojao, oni su ostatci Srednjevjekovnog Grada, kojeg spominju Mletci.Zupom Vladaju Korjenic Neoric bogata srednjevjekovna Vlastela i Plemici , a koji spadaju u Bosansko Kraljevstvo i sljedbenici sj Crkve Bosanske !! Nad zupom je nadredjen Veliki Bosanski Vojvoda Sandalj Hranic Kosaca Vojvoda od Sabba jer je preoteo te teritorije ubivsi Pavla Radenovica takodjer?Bosanskog Velikasa i Vojvodu.U njegovoj sluzbi se navodi Bogcin Korjenic osoba od povjerenja Sandslja Hranica.Sve pobrojane pravoslavce dovode Turci u 15/ 16 stoljecu iz Willachie, Vasi Karavlasi Cincari Arbanasi i Morlaci.Vlasi i Kravlasi su pretece bosanskih Srba !! Tel nakon Berkinskog Kongresa 1878 postaju Srbi agitacijom Sime Milutinovica Sarajllije, Vladislava Skarica i popa Teofila Bogdanovica !! Agitacijom parama ubjedjivali su vlahe riscane , da se izjasnjavaju kao Srbi.Dakle do tada, Srba u Bosni nema odim ,Vlaskih stocara .

  3. Natalija

    Žao mi je što moram da kažem da u ovom tekstu VRVI od neistina karakterističnih za dosadašnju bečko-berlinsku istorijsku školu! Pogotovo mi je palo u oči i kvazilingvističko tumačenje značenja mesta Vrm (Vrmac i sl) Nisam mogao da se ne zapitam kako vajnim tumačima nije palo u oči da je reč Vrm u bliskoj značenjskoj i glasovnoj vezi sa rečima Vrnjci, Vrnčani, Vrelo, Vrndža, vrveti, vriti i sl. Očigledno da u mestu Vrm, kao u svim drugim spomenutim, ima nekakav snažan izV(o)R po kojem su i dobila ime…

  4. Goran

    Mataruge su bili Romansko stanovništvo Epidaura i južne Dalmacije koji su bili hrišćani,Romeji,koji su pred napadima Slovena i Avara u 6veku pobegli u planine Korjenića i župu Vrm,do Grahova.Tu su ih u 7veku sreli doseljeni Srbi.koji su ih zvali i Grci.Kasnije su Mataruge ostali da žive u planinama u zaleđu Dubrovnika,koj je izgrađen na mestu Epidaura.Tu su mnogi Mataruge slovenizovani.Oni koji su otišli na Grahovo i prema Zeti susreli su se i mešali sa Vlasima koji su dolazili iz Tesalije i Epira,pa su i ovi Vlasi na Grahovu prozvani po starincima Korjenića i Grahova Mataruge.U14,15veku mogu se i podeliti na Srbe Mataruge u župi Vrm i Korjenićima i Vlahe Mataruge na Grahovu i u Zeti.Odavde su iseljavali i na Zapad i na sever u Rašku.