Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: „Drobnjak i porodice u DROBNJAKU i njihovo porijeklo“, II dopunsko izdanje, Beograd, 1997, IŠ ‘Stručna knjiga’
TREPČANI – TEPCANI
Pripadaju Kalabićima koji su se zajedno s Novljanima doselili iz Nikšićkih rudina, iz mjesta Trepača i naselili drobnjačko selo Mokro. Kako je već navedeno u dijelu o Kalabićima, jedna grupa je ostala da živi na Mokrom (i o njima je bilo riječi u dijelu o Kalabićima), a druga se odselila u Jezera i naselila kraj koji obuhvata prostrano zemljište od Pirliktora do Štuoca.
Poznato je da je od Onogošta, preko Drobnjaka i Pirliktora, pa preko Pljevalja i dalje, za Srbiju i Bosnu, vodio glavni drum kojim su prolazili razni trgovački karavani, ali i velike vojske na svojim ratnim pohodima. Zbog svega ovoga okolno stanovnipggvo je bilo izloženo čestim pljačkanjima i razaranjima, pa i ovaj ogranak Kalabića-Trepčana, koji je bio nastanjen oko puta, u bžzini Pirliktora; doživi strahote pljačke, razaranja i strašne pogibice. Razaranja Tepčana mogla su se desiti sredinom 17. vijeka, jer se zna da je 1651. godine Ali-paša Čengić s velikom vojskom vršio teror nad drobnjačkim stanovništvom, paleći sela i ubijajući ljude (LJ. Stojanović: Zapisi i natpisi, knj. V).
Od Tepčana, koji su naseljavali predio oko Pirliktora, poslije ovakog razaranja ostanu samo tri muške glave – Stojan sa sinovcima Stanišom i Rajičem. Stojanovi sinovci su svoga strica Stojana iz milosti zvali Smoljan.
Poslije ovakvog sgravičnog pokolja i razura Tepčana, Stojan se sa sinovcima skloni u skrovito i pusto mjesto na lijevoj obali rijeke Tare, ispod Štuoca. Ovo mjesto se do tada zvalo Kozila, bilo je nenaseljeno, ali vrlo pogodno za življenje. Kozila je tada dobila novo ime Trepča po mjestu Trepča iz koga su doselili Kalabići-Trepčani. Vremenom se slovo „r“ izgubi, a „č“ pređe u „c“ i na kraju dobismo današnje ime Tepca.
Stojan sa sinovcima podijeli Tepca na tri dijela. Stojanu ili Smoljanu pripadne istočni dio sela, koji se po njemu nazove Smoljani. Rajiču pripadne dio koji se zove Potoci, a Staniši Bejovina.
Pošto su naselili vrlo plodno zemljište, oni su se brzo obogatili i razgranali na nova bratstva, koja su brzo postala brojna.
Međutim, Batrić Tihomirov Badanjar, poznati prosvjetni radnik u svojoj monografiji o Tepcima (monografija se nalazi u rukopisu) navodi da Tepci potiču od srpskog plemena Smoljani, koje je došlo davno na ove prostore. On dalje navodi da su se oni kretali preko Bosne i Hercegovine i da su se naselili u Nikšićkim rudinama, gdje su živjeli oko 150-200 godina, gdje su primili hrišćanstvo, živeći u „pokrštenoj Srbiji“, kako je car Porfirogenit naziva u djelu O upravljanju državom.. Iz Nikšićkih rudina iz mjesta Trepača, oni se u 8. vijeku pokrenu prema vali rijeke Komarnice sa bratstvima Junci i Kalabići i zaposjednu prostor plodnog zemljišta na karavanskom putu u Mokrom. U daljem pokretu potisnu starosjedioce Mataruge – pleme Kričane preko Tare i nasele se na Jezerskoj visoravni na području Međužvalja, Seline, Vrela i Ninkovića na karavanskom putu i vratima klanca ulaza u kanjon Tare. Zaposjednu teritoriju sjeverne Jezerske visoravni sa planinom Štulac i Pirliktor, pa do Tare i dijelove Sinjajevine sa Smoljanskim poljem, gdje su im bili katuni, a koje je po njima dobilo ime. Junci tada nasele srednji dio Jezera, a Kalabići ostanu na Mokrom.
Dalje se u ovoj monografiji navodi da se na prostoru njihova staništa nalazio Jezerski grad na obroncima planine Pirliktor, a na ulazu karavanskog puta u kanjon Tare. Preci Tepčana bili su u službi srpske vlastele kao poseda u gradu sa zvanjem “tepčije”. Bili su čuvari prelaza Tare na Leverima i u prvim redovima u odbrani i prvi ginuli. O životu predaka Tepčana dok su živjeli na području Međužvalja, tj. prije turskih osvajanja ovih krajeva, a to je period više od sedam vjekova, ne zna se gotovo ništa. A kako bi se znalo kada su Turci izvršili pogrom nad tim stanovništvom. Posada Jezerskog grada junački je odolijevala turskim napadima i mnogo je Turaka izginulo dok su grad osvojili. Poslije zauzimanja grada i žrtava koje su izgubili dok su grad osvojili, oni se silno osvetiše nad stanovništvom sela u okolini grada, tako što sve pobiše i sela sa zemljom sravniše. Ovom strašnom pokolju izmakle su samo tri muške glave: Stojan Badnjar, Staniša Ninković i Rajič Batrić dalje navodi da su ova trojica naselila mjesto koje se do tada zvalo Kozila na lijevoj Obali Tare ispod Štuoca. Pošto su ova trojica: Stojan, Staniša i Rajič bili u posadi Jezerskog grada sa zvanjem “tepčije”, pa su ostali Jezerci njihove potomke nazivali Tepčanima, a mjesto Tepcima i tako im osta naziv Tepca i Tepčani.
Stojan, Staniša i Rajič nastane se i nastave život u Tepcima. Ono što Badnjar navodi dalje, u svojoj monografiji, uglavnom sa manjim razilaženjima, poklapa se sa onim što je do sada objavljeno o ovoj grupaciji bratstava.
Tepčani su bili udaljeni od drugih rodova i bratstava i bili su upućeni sami na sebe, pa su se zbog toga počeli među sobom ženiti i udavati vrlo rano.
Tepčani znaju ko od koga vodi porijeklo i, prema njihovom kazivanju, od Stojana – Smoljana su Radulovići, koji su se razgranali na Džabasane, Badnjare, Joloviće i Paređine, a ovi se kasnije prozovu Poturaci. Od Rajiča su Marići, Golubovići, Lauševići, Jovovići, Drinčići, Ćetkovići i Vujičići, a od Staniše su Obradovići, Božovići, Milićevići i Petkovići. O svim ovim rodovima govorićemo posebno, radi bolje preglednosti.
Od Tepčana ima dosta iseljenih u druge krajeve, od kojih su Bartule na Glasincu, Jovaševići u Pljevljima i Antonijevići u Orljaju.
IZVOR: Stojan Karadžić, Vuk Šibalić: Drobnjak i porodice u Drobnjaku i njihovo porijeklo, 1997, priredio saradnik portala POREKLO Vojislav Ananić
Komentari (0)