Poreklo prezimena, selo Mahala (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Mahala, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Kao jedno od najvećih zetskih sela, ima veoma povoljan položaj. Razvilo se u onom pedološkom pojasu koji čini prelaz od Nemovskog polja prema sve plodnijoj srednjoj i donjoj Zeti. U ovom svom dijelu ono zahvata prostor izmeću Cijevne, Morače i Goričana na jednoj, i Mojanovića i Ćemovskog polja, na drugoj strani. Njegovim istočnim dijelom, tj. čitavom dužinom Mahale, prolazio je i prolazi glavni put od Podgorice do Plavnice. Ranije je, pak, stari put, povijajući se od mlinova Sokolovića na Cijevni, prolazio „iznad Mahale, izmeću Mojanovića i Goričana, te zapadnom stranom Šušunje i kroz Gostilj išao u Zetu, a drugi put je vodio od Podgorice na Govedac, u Cijevni, na Nikolj-crkvu i dalje u Mataguže i Vranje”.

Počev od Omerovice na sjeveru, granica atara Mahale ide Cijevnom do njenog ušća u Moraču, gdje prelazeći je obuhvata Miranglavicu, a zatim rukavcem Morače, zvanim Lužica (koji se ispod Petričevića kuća u Goričanima ponovo uliva u Moraču) ide do Vukovaca, gdje naglo prelazi Moraču i prema istoku, iznad Petričevića kuća ide Lukinom ulicom do starog puta (koji dijeli Vinogradine i Mojanoviće) i Vrbice, da bi u blagom luku prešla cestu i bivšu željezničku prugu Podgorica — Plavnica i nastavila se Poljskom ulicom do Krsta Mojanskog. Odatle se ka sjeveru produžava zapadnim rubom Rutoša i istočnim Visidosa do Pekovog Mosada, tj. do istočno od njega oko 1,5 km, pa dalje Ćemovskim poljem do Omerovice. Od sjeverne tačke atara, kod Omerovice, do južne u Lukinoj ulici rastojanje je oko 5,5 km, a od istočne tačke koja se nalazi na granici izmeću Rutoša i Visidosa (njena linija vodi sredinom sela, dijeleći ga na dva dijela) do zapadne padine Miranglavice na zapadu oko 4 km. Mećutim, atar sela se prema sjeveru i jugu sužava, tako da zahvata površinu od 802 hektara, tj. oko 8 km2.

Selo ima nekoliko komunica. Prva je Neškovića livade (oko 20 rala); nalazi se južno od Dambarića Mahale; druga je Bolja (oko 30 rala), sjeverno od mahalske crkve; treća je Graditeljski brijeg (12 rala), sjeveroistočno od Bolje, zatim Velji put (11 rala), u sredšš sela, odnosno istočno od Ljaljića brijega; Dragije (5 rala), nalazi se južno od Veljeg puta, tj. istočno od Alunovića Mahale i južno od Ljaljića brijega; Balića lokva je istočno, izvan sela (9 rala), a najveća je u Balijačama (oko 60 rala); rasprostranjena je uz puteve i pored njiva. Najviše je ima objema stranama Šijačke ulice, Visidosa, Veljeg puta, Poljske ulide, Rutoša (zapadni dio pripada Mahali), zatim na sjevernom prostoru oko Ivanovih dubova, Prčanjića smokve, Brežina, Pekovog Mosada i prema Ćemovskom polju. Dvije su komunice u slivu Morače, i to Veliki (oko 45 rala) i Mali vrbiš (oko 18 rala). Nalaze se izmeću dijela Morače zvanog Vučje brzine, Lučice i Kuljara. Morača ih zimi poplavi, a kada se ljeti povuče, koriste se za ispašu. Selo je koristilo i dio Ćemovskog polja (oko 400 rala) i to južno od Cijevne, odnosno od pećine Omerovice pa zapadno Cijevnom do Jaže Boljevića mlina, te niz željezničku prugu do Brežina i Kruščice, a zatim istočno prema Pekovom Mosadu i dalje od njega (istočno) za oko 2 km do mojanovićkog dijela Ćemovskog polja, odakle prema sjeveru do Omerovice.

O ovom velikom selu nema podataka, sličnih onima o drugim selima, koji bi ukazivali na njegovu srednjovjekovnu ili eventualno dalju starost. Pitanje nije li ono bar svojim manjim prvobitnim dijelom činilo sastavni dio relativno velikog područnog naselja Grlje, kako to pretpostavlja Jovićević, ostaje samo pretpostavka. Reklo bi se da ime sela potiče iz doba Turaka i to ukazuje na pretpostavku da se najviše razvilo poslije pada Zete pod Turke. Ovo utoliko prije što se nekoliko dijelova sela naziva imenima ovdašnjih poznatih muslimanskih bratstava. Koji je od njih prvo nastao i da li se baš po njemu selo tako nazvalo ne može se sa sigurnošću znati. Logično bi bilo pretpostaviti da jeste, jer bi se u protivnom selo nazivalo množinom a ne jedninom (Mahala). Činjenica je da su ovdje živjela jaka muslimanska bratstva, kao što su Begovići, Alunovići i Kubasičići. Begovići i Kubasičići zvali su se jednim imenom Ajdarkučevići. No, i pored ovoga, treba naglasiti da se Machalani (Mahalani — ?) pominju u poznatom Vranjinskom ugovoru izmeću Mlečana i Stevana Crnojevića 1455. godine.

Godine 1925. Jovićević je u ovom razgranatom selu evidentirao 102 kuće sa 15 bratstava, a prema zvaničnim podacima, selo je tada imalo 107 domaćinstava sa 480 stanovnika. Do 1941. godine broj jednih i drugih (u okviru današnjeg atara sela) porastao je na 157:818, da bi osam godina kasnije (1948) iznosio 117:586.

Prema anketnim podacima, može se konstatovati da je selo karakterisala znatna pokretljivost stanovništva i pojačana demografska dinamika, uključiv i doseljavanje u međuratnom periodu (1918—41). Do 1914. godine u Ameriku i Francusku radi zarade išlo je 13 osoba; vratilo se 11. U periodu (1918—41) istom svrhom i u iste zemlje išlo je 11 lica; vratilo ih se 6. U tom periodu iselilo se 20 porodica, i to u Srbiju 7, u Metohiju 7, u Ameriku 5 i u Hercegovinu jedna. Tokom rata (1941—45) nije bilo porodičnog iseljavanja, ali su se pojedinci, kao učesnici rata, zadržali u drugim sredinama. Takvih je bilo 48. U isto vrijeme poginulo je, nestalo i umrlo 81 lice.

Od svih objekata za stanovanje (1941), prizemnih kuća bilo je 102 na sprat, tj. na izbi ili kako ih ovdje najčešće nazivaju „kula” 14 i pojata (kujica). Napomenimo da su, moglo bi se reći još češće nego u drugim selima, po dvojica ili trojica dijelila jednu kuću i živjela pod istim krovom. Otuda i toliko veći broj doma- ćinstava nego kuća. Sve kule u selu imale su nasgrešnice, odnosno produženi krov radi zaštite zidova od obilnih jesenjih i proljećnih kiša. Prizemljuše su najvećim dijelom bile bez patosa i plafona. Umjesto ovog drugog, obično su na gredama bile raširene pletene ljese, korišćene za ostavu kukuruza u klasovima ili pak za ovršine (šaše), to jest ostatke kukuruzovine poslije izdvajanja klipova. Pojate (kujice) graćene su od stubova prepletenih prućem i pokrivene slamom, najčešće ražanom, ili žukvom koja raste pored Skadarskog jezera. Zidovi pojate najčešće su bili oblijepljeni zemljom ilovačom ili podšiveni slamom radi zaštite od vjetrova i hladnoće. Kao u tipičnom agrarnom naselju, gotovo uz svaku kuću bile su pojate za stoku, kao i svinjci i živinarnici; računa se da ih je bilo: prvih 85, drugih oko 90 i trećih oko 70. U selu su kuće bile zbijene uz „kule”, što će reći da su građene po turskom čitlučkom sistemu. Najgušće su bile u Begovića Oboru, Alunovića Mahali i Živkovića Mahali, a rjeće u drugim zaseocima. Stariji dijelovi sela su gušće naseljeni, i to kako zbog posjedovanja plodnog zemljišta, tako i zbog veće lične bezbjednosti, dok su mlađi dijelovi težili širem prostoru pa su, otuda, i kuće u njima izvjesno „raštrkane”. Od svih kuća samo ih je šest imalo šporet, mada su i one imale prostorije sa ognjištem i verigama; ostale su koristile ognjište.

Za crkvu u Mahali kaže se da su joj temelji veoma stari, te da je »na njima podignuta nova crkva, koju je likovno ukrasio poznati ikonopisac Vasilije Đinovski 1905. godine, kada je konačno dovršena i osveštana. Selo nije imalo školu, nego su djeca pohađala škole u Srpskoj i Golubovcima. Kao po nekom pravilu, djeca Gornje Mahale pohaćala su prvu, a Donje drugu školu.

U selu su 1941. godine bila nastanjena ova bratstva:

Klikovci (5 dom.), doseljeni iz Kuča (Orahova) – (Klikovci u Zeti su od Vujoševića iz Kuča, kaže Erdeljanović). Njihovi preci — tri brata, „spustili” su se ovamo zbog krvi, i to prvo u Podgoricu, iz koje su se, zbog „nekakve nesreće” sa moćnom porodicom Krnića, morali „spustiti” niže, u Mitroviće, da bi se odatle, „radi bolje zemlje”, prebacili preko Cijevne u Mahalu.

Maraši (17) su starinom iz Hota. Prvo su se doselili u Mitroviće, iz kojih su se vremenom širili u druga sela Zete. Njihov predak, kažu ovdje, nije htio da mijenja vjeru, nego je držeći se „pradjedovske” prebjegao iz Hota u Zetu.

Popovići (9) su porijeklom iz okoline Kruševca u Srbiji. Poslije pada Kosova preselili su se u Koplik, odakle su, da bi izbjegli turčenje, priješli u Zetu. O porijeklu ovog veoma istaknutog bratstva mogu se čuti i druga predanja. Po jednom se kaže da su sa Čeva i da su rod poznatoj ličnosti Njegoševog Gorskog vijenca, Drašku Popoviću. Po drugom da su sa Žabljaka Crnojevića, gcje im se predak doselio iz Koplika i gdje ga je Ivan Crnojević svesrdno primio „kao uglednog i omiljenog Srbina”. Kao takvom, dao mu je titulu alajbarjaktara. Odatle su se raselili po Zeti i bili na mnogim vjerskim i svjetovnim dužnostima. Oni su dali Zeti i Lješkopolju veliki broj popova. Meću njima su najzaslužniji pop HadžiJovo, pop Mato i pop Boško. Prvi je bio organizator podizanja i osvještavanja crkve u Srpskoj. On je dočekao vladiku Danila u Zeti, a zatim organizovao njegovo spasavanje. Pop Mato (1809—1899) bio je najzaslužniji što se ista crhsva za njegova života obnovila. Pop Mats. pije imao muškog nasljednika, pa je, sem manjeg dijela, imovinu zavještao crkvi. Svoj dugi vijek posvetio je za dobro crkve i naroda. Za doba knjaza Nikole bio je kapetan Zete. Odanost crkvi Popovići su ispoljili i kupovinom jednog zvona za crkvu, uoči njenog osveštenja. Ono je i sačuvano, dok su druga dva odnijeli austrijski okupatori. Druga dva zvona kupili su jedna djevojka iz Riječke nahije (a pokoj duše) i Tomica Nešov Klikovac, koji je na položaj kapetaia Zete naslijedio popa Mata.

Neškovići (4) su rodom iz Lješanske nahije (Staniseljići, doseljeni zbog krvne osvete). Neškovići su se, po predanju, „nekada” zvali Dambarići. Prezime Dambarića potiče iz „starine” i priča se da je neki Nešković imao nadimak Dambara, pa su se po njemu, vjerovatno, nazvali Dambarići.

Stanovići (2) su se doselili iz Kuča; ima ih još u Bijelom Polju i Gostilju.

Dragovići (6) su se doselili iz Katunske nahije (Velestovo), a Markovići iz Lješanske nahije (Buronje); doseljeni su poslije 1879. godine. Tada su se doselili i Tiodorovići (13) iz Pipera, a isto tako i Radonjići (9) iz Kuča, i to prvo u Balabane pa ovdje.

Vučkovići (1) su iz Ljubotinja, doseljeni poslije 1879. godine, a isto tako i Ćetkovići iz Buronja (koji su se istražili).

Radulovići (5) su doseljeni, kažu, davno, iz Komana. Jedno njihovo domaćinstvo je „iz nužde” prešlo ovdje iz Mojanovića.

Vujačići (11) su staro bratstvo o kome smo govorili.

Čelebići (8) su iz Lješanske nahije (Štitari); doseljeni su poslije 1879, a isto tako i Vukčevići (1).

Skrobanovići su ovdje prešli iz Mojanovića.

Radovići (9) su se ovdje „poodavno” doselili; jedni drže da su ogranak Klikovaca, jer se dva brata ovdje prezivaju sa oba prezimena (jedan Radović, a drugi Klikovac); drugi smatraju da su doseljeni iz Bjelopavlića od tamošnjih Radovića.

Roganovići (1) su doseljeni (oko 1925. godine) iz Vrake; prvo u Balabane pa ovdje. Daljom starinom su iz Cuca (iz Trnjina). Iz Vrake su, poslije osvete svoga rođaka, prešli u Zetu tri brata — Krsto, Marko i Andrija. Ali su, uz ovo, „bili srećni što su napustili Vraku” zbog nasilja vladavine Ahmeta Zoge i njegovog ministra unutrašnjih djela Musa Juke. Tadašnja vlada Albanije ukinula je srpske škole i crkvu te su se morali’ prevjeriti. Pod tim pritiskom raselila su se mnoga bratstva; mnoga od njih žive po selima Zete. (Vidi opširnije: D. Roganović, Pod suncem tućeg gteba — Vraka i Vračani, Titograd, 1978, str. 22 i d.).

Rogošići (1) su doseljeni iz Dajbaba; daljom starinom su iz Katunske nahije.

Stankovići su porijeklom iz Crmnice; prvo su se doselili u Kurilo, a zatim ovdje.

Neka bratstva su imala i svoje komunice, kao Markovići, Tiodorovići i Maraši. Nazivali su ih „branjevinama”, a u stvari se radilo o pašnjacima. Ostale pomenute komunice, budući seoske, korišćene su neograničeno. Selo je do 1941. godine držalo oko 2.400 ovaca, oko 80 koza, 150 volova, 70 krava i 35 konja. U blizini sela bile su plodne njive — Vinogradine, Male vinogradine, Čonik i po proizvodnji grožća i dobrog vina poznate Balijače i Visidosi, kao i Rutoši koji su manjim dijelom pripadale selu. Ko je imao 100 ovaca, smatrao se gazdom i bogatašem.

U jesen i proljeće krupnu jalovu stoku — volove, junad, koze i konje prebacivali su preko Vučje brzine u Velji vrbiš, gdje je dosta dugo zadržavana, a zatim izgonjena u lugove pored jezera, gdje je smještana u torove i zajednički pasla „rane livade” po- slije njihove kosidbe. Ostali veći dio stoke (ovce) mještani su davali Kučima, na držanje u planini.

Mahala se, u odnosu na donjozetska sela, smatrala „suvotnim” selom. Zato je ona bila veoma zainteresovana za lov ribe na rije- kama i jezeru. Od „prazemana”, kako bi mještani rekli, Mahala je imala pravo da lovi na Cijevni od Omerovice do ušća u Moraču (na dužini od oko 5 km) i na Morači od sjevernog dijela Mirangla- vice do Vukovaca, i to sa obje strane rijeke, dok su susjedi mogli loviti samo sa desne strane Cijevne (Lajkovčani i Mitrovčani) i desne strane Morače (Vukovčani). I na rijekama i na jezeru lovilo se gribovima, samolovkama, karićima i sl. Kad god bi se lovilo organizovano, odnosno kolektivno, ulov je bio zajednički za čitavo selo.

Bez obzira na poveći broj bratstava, opšte patrijarhalno zajedništvo bilo je veoma izraženo i ispoljavalo se u svim poznatim oblicima. Sa susjednim selima, a naročito sa najbližim Mojanovićima, sa kojima su imali zajedničku crkvu i groblje, održavani su dobri, solidarni odnosi.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 167-172).