Poreklo stanovništva naselja Masline, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Ovo relativno razgranato prigradsko naselje, u čijem ataru se sreću znatni stari naseobinski ostaci, ima veoma povoljan geografski položaj. Zahvatajući podgorinsku zonu brdskog zaleđa u području Kuča, ono predstavlja prirodnu, saobraćajnu i antropogeografsku sponu izmeću sjevernog i sjeveroistočnog dijela Zetske ravnice (uključivši staro dukljansko-podgoričko područje) i kučke oblasti sa jednim dijelom Malesije. Sa istočne strane granica njegovog atara ide od kuće Jovana Popova Popovića u Potkršu preko krša Sokolova, Perućice, Klopiša i Dračevca; sa južne od Ravništa preko Bojčina, Buzeljara i kuće Nikića u Novom Selu; sa zapadne — od Novog Sela pa Vrelima Ribnice i njenim tokom sve do kuće Lazovića u Ibričevini i sa sjeverne — od ušća Savinog potoka u Ribnicu i njegovim tokom i Perućicom, preko bunara Stijovića — ravnicom sve do Potkrša. Tako uokviren, sa dužinom od preko 3 km i širinom od oko 2 km, atar sela zahvata površinu od 650 hektara, tj. oko 6,5 km2.
Nalazeći se, takoreći, na prilazima ilirsko-slovenskog Meduna, te u perivoju Duklje, stare Ribnice i Podgorice, atar ovog naselja je u nekim svojim dijelovima od davnina bio naseljen.
O tome svjedoče već pomenuti nalazi u užem istoimenom dijelu naselja, zatim pronađeni ostaci rimskog vodovoda i najnoviji nalazi u Ibričevini, kao i neki toponimi neslovenskog porijekla.
Kao dio donjokučkog podgorinskog i ravnog područja, naselje se u doba Turaka nalazilo pod neposrednom kontrolom i pretežnom ekonomskom dominacijom podgoričke turske vlasti i muslimana zemljoposjednika, gdje su oni, pored ostalog, imali svoje bostane i vinograde. Mećutim, pojačanim doseljavanjem kučkog življa drugom polovinom prošlog i početkom ovog vijeka, te istiskivanjem muslimana, agrarni odnosi su se izmijenili u korist novodoseljenika.
Iz prvih podataka o ovom naselju, koje je evidentirao J. Erdeljanović 1904. godine, saznajemo da su Masline, kao glavni dio današnjeg istoimenog naselja, imale 21 domaćinstvo, zatim Pokrajnice 9, Potkrš (Podkrš Sokolov) 8, Skoče 4 i Novo Selo 7. Dvije decenije kasnije (1925) selo je, prema zvaničnom popisu imalo 73 domaćinstva sa 365 stanovnika, odnosno Masline 60: 290 i Novo Selo 13:75, a 1941. godine 77:421 i to: Burum 20:136, Pokrajnice 9:48, Masline 36:168, Vrela Ribnička 7:39 i Novo Selo 5 :30. Osam godina kasnije (1948) Masline su, kao popisom objedinjeno naselje, imale 64 : 264, a 1953. 80 : 351. U periodu 1879— 1914. u druge zemlje, radi zarade, išlo je 8 mještana, od kojih se 6 vratilo. Zatim se u periodu 1918—41. iselilo 12 domaćinstava sa oko 40 članova, a tokom rata (1941—45) 2 domaćinstva. U posljednjem periodu poginula su i umrlo 44 lica.
Od postojećih 70 kuća u 1941. godini, 38 su bile prizemne, 29 na izbi i 3 na dva sprata. Ognjište se koristilo u 64 kuće, ognjište i šporet u 5, a samo pphoret u 1 kući. Uz toliko kuća, selo je imalo 36 štala (pojata) i tri svinjarnika.
Budući da ovo naselje sačinjavaju pet navedenih, izvesno podvojenih dijelova, u daljem izlaganju posebno ćemo ih ukratko prikazati. Tim prije što su ulazili u prigradsku zonu Podgorice.
BURUM:
Sa sjeverne strane granica njegovog atara ide od kuće Jovana Arsova Popovića, pa ravničarskim dijelom zapadno prema vinogradima Stijovića do naspram kuće Vukašina Nikolina Popovića. Sa istočne strane je linija: Krš Sokolov — Perućica — Klopiš — Ljug — Nikeljin; sa južne: Prisoja — Ravništa — Golija — Šuta — Gomieštak. Površina atara je oko 0,4 km2. Zaseoci su mu: Potkrš Sokolov (6 kuća), Skoče (5), Pazarište (4), Burum (3) i Ljug Makovića (2). Prosječno rastojanje meću njima je 300—400 m. Od svih kuća 9 su bile sa izbom a 11 bez nje. Uz njih je bilo 14 staja. Ognjište je koristilo 18, a ognjište i šporet 2 kuće.3 Zaseoci potiču: Burum iz 1874, Potkrš Sokolov iz 1875, Pazarište iz 1878, Skoče iz 1879. i Ljug Makovića iz 1879. godine. Godine 1941. imali su: prvi 3 domaćinstva i 16 stanovnika, drugi 6 : 43, treći 4 : 25, četvrti 5 : 34 i peti 2 : 18.
U ratu 1941—45. poginulo je i umrlo 19 lica.4 U prethodnom mećuratnom periodu iselilo se šest domaćinstava (12 lica) u Kosmet (Dečani), a prije 1914. godine 5 osoba je išlo u Ameriku (4) i Australiju (1), radi zarade. Jedan je ostao, a četvorica su se vratila.
Ovdje su 1941. godine živjeli:
Popovići (16 dom.), Ivanovići (2) , Miraševići (1) i Nikolići (1), odnosno u Potkršu Sokolovom: Popovići (6); u Pazarištu: Popovići (2), Ivanovići (1) i Nikolići (1); u Ljugu Makovića: Miraševići i Ivanovići po jedno domaćinstvo; u Skoču: Popovići (5) i u Burumu Popovići (3).
Popovići su porijeklom od Drekala ( Drekale — Ljalje — Iliko — Mirčeta — Pejo — Boško — Miraš — Periša — Perovan — Savo — Niko — Čedomir. To su Drekalovići — 12 pasova, na užem bratstvu Popovići (od popa Mirčete) — 9 pasova, na još užem bratstvu Pejovići — 8 pasova; Perovanovići — 4 pasa. 0 porijeklu Drekalovića vidjeti, pored ostalog, i Glas. Crnogorca 1897, br. 33, str. 2, 3.) Doseljeni su sa Meduna u periodu od 1870. do 1880. godine. Njegova manja bratstva (ogranci) su: Pejovići, Boškovići, Ljakovići, Čubrovići, Spaovići, Perovanovići, Andrići, Jovanovići i Pušovići.
Ivanovići su porijeklom od Drekala (Drekale — Ljalje — Iliko — Ivan — Tomo — Perko — Miro — Šut ko — Ivan — Veljo — Mako — Boško — Beljko. To su Drekalovići — 13 pasova. Na užem bratstvu Ivanovići — 10 pasova (od Ivana), na najužem bratstvu Šutkovići — 6 pasova). Manja bratstva (ogranci) njihovi su: Šutkovići i Dacovići; prvi su došli sa Gornjih Sjenica oko 1879. godine, a drugi sa Meduna u Vrbicu, a odatle na Burum (Ljug Lakovića) takođe oko 1879. godine.
Miraševići su porijeklom starokuči (Po Marku Miljanovu od Grča Nenalina, srpskog porijekla, od Mrnjavčevića: Petar — Panto — Grča — Nenad — Gojko Mrljavčević, ili od Gojka ovamo: Gojko — Nenad — Grča — Panto — Petar). Doselili su se sa Gornjih Sjenica oko 1880. godine.
Nikolići su, takoće, starokuči, a zovu se Krivodoljani (po Krivom Dolu). Ovdje su se doselili sa Kržanje 1913. godine.
Sva ova bratstva su se ovdje, pri obradivoj i plodnoj raviici, doselili iz ekonomskih razloga.
Komunica zaseoka i sela je Kakaricka gora. Ona je glavno seosko pasište. Voda za piće donosila se sa Mosorskih izvora, koji su izvan atara (oko 300—500 m). Donosila se ili pregonila u drvenim buradima na konjima i magaradima.
Preko ljeta stoka se izgonila na Kučke Komove. Pored svojih ovaca, domaćinstva su pretežno uzimala ovce od prijatelja iz Zetske ravnice, najviše iz sela Mileša, Vuksanlekića, Omerbožovića, Vranja, Mataguža i dr. Pogodba o nadoknadi najčešće je bila u naturi, a ponekad i u novcu. Ovaj način korišćenja tućih ovaca, u narodu se zove „na zetsku”. Izdig je obično bio od 1. do 20. juna, tj. zavisno od dogovora narodnih predstavnika za pašarinu. Sjavak sa planine, prema potrebi i meteorološkim prilikama, bio je različit i bez zajedničkog dogovora. Obično su sa planine silazili u Nemovsko polje ili u Kakaricku goru. Junskim izgonom stoke išlo se na visoke planine: Carine, Bindža, Širokar, Maglić i dr. Sjavak je bio drukčiji. Silazilo se sa visoke na srednju, pa onda na niže planine, najviše zbog nevremena i same ispaše. Po tra- dicionalnom plemenskom kodeksu svako domaćinstvo je imalo svoje odrećene katune. U nižim planinama kao što su Mokra, ili Jezera (Bukumirsko jezero) ili Rikavačko jezero — Rikavac, postoje privatni zabrani (livade i krtolišta) V blizini samih katuna.
Zanimljivo je navesti i nekoliko karakterističnih toponima sa područja ovog naselja — kao:
Pazarište, gdje je u vrijeme podgoričkog zabita Jusa Mučina bio pazar. Put je iz grada išao preko Doljana do Pazarišta — u podnožju Zelenike, odnosno Sjeničkih strana. I sada se nalaze ostaci tog popločanog puta.
Perućica je vodoskok izvora ispod Zelenike, gdje su, vjerovatno, žene prale rublje. Ljug Makovića je dolinica sa imenom prvobitnog vlasnika.
Klopiš je šumarak od Skoča prema Vrbici.
Skoče, reklo bi se, znači sjenovito mjesto, jer se zaselak nalazi u sjenci brda.
Burum je, možda, od turske riječi „Bujrum” u značenju dobrodošlice i gostoprimstva.
Šuta je zaobljeni vrh brda. Suka je naziv brda.
Savin potok sa izvorima iz Fundine utiče u Ribnicu. Predanje kaže da je ime dobio po svetom Savi koji je ovdje dolazio.
Oručevine su imovina u ravnici; dobile su ime po vlasnicima muslimanima Oručevićima.
POKRAJNICE:
Pružaju se od kuće Vukašina Nikolina Popovića do kuće Milivoja Savova Perkovića — pored samog puta u podnožju Kakaricke gore. Brdovitim predjelom iznad sela gra- nica ide od Kamena Radojeva do Doline Bućića, a ravničarskim predjelom od Burćevine i Stijovića bunara uzduž desno i lijevo do Savinog potoka i Perućice, tj. od glavnog seoskog puta do bunara Stijovića, vinograda Stijovića i Vozara.10 Površina atara je 0,56 km2. Naselje ima povoljan položaj, jer se nalazi pri samom podnožju Kakaricke gore. Čine ga dva zaseoka — Ljug (6) i Perkovići (2). Šest kuća su bile na izbi (1941), a dvije bez nje. Jedna je bila pokrivena slamom. Od njih su šest koristile ognjište, jedna ognjište i šporet, a jedna samo šporet. Bila je samo jedna štala. Do 1874. godine područje naselja bilo je vlasništvo podgo- ričkog zabita Jusa Mučina Krnića, odnosno njegove porodice do 1879. godine, kada su Ivanovići i Perkovići kupili tu imovinu.
Godine 1941. Ljug je imao 7 domaćinstava sa 35 stanovnika, a Perkovići 2 : 13. U periodu 1918—41. iselila su se 3 domaćinstva sa 9 osoba (u Metohiju dva dom. i u Beograd jedno), a u periodu 1941—45. godine jedno domaćinstvo (u Podgoricu, a zatim u Beograd). U prvom periodu 2 lica su išla u inostranstvo (Nemačku i Francusku); jedno se vratilo. Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo 5 mještana.
Godine 1941. ovdje su živjeli: Ivanovići (4 dom.), Perkovići (4)12 i Popovići (1).
Ovdašnji Ivanovići su na 14 pasova od Drekala (I to: Drekale — Ljalje — Iliko — Ivan — Tomo — Marko — No- kač — Jovan — Šćepan — Petar — Veliša — Milovan — Milan — Vladan). Na užem bratstvu su Nakočevići, od Nakoča Markova, ili još uže Perkovići od Petra Šćepanova, odnosno Šćepanovići od (Petra) Šćepana Jovanova. Petar i Novica Šćepanov su u vrijeme oslobodilačkih ratova (1876—78) živjeli na Gornjim Sjenicama. Odmah po Berlinskom kongresu doselili su se ovdje i kupili imovinu Jusa Mučina, Odobrenje za kupovinu ovako kvalitetnog zemljišta dao je knjaz Nikola. Otplaćivalo se u ratama.
Perkovići su starokuči; dakle, po Marku Miljanovu, srpskog porijekla od Gojka Mrnjavčevića. I oni su Krivodoljani; došli su sa Kržanje iz ekonomskih razloga. Njihov predak, zvani Buća, doselio se ovdje oko 1870. godine (Perkovići su dolaskom ovdje imali posebni zabran sa šumom. Zove se Dolina Bućića).
Popovići su ovdje na užem bratstvu Andrići, tj. od Andrije, a to je na šest pasova do danas (Drekale — Ljalje — Iliko — pop Mirčeta — Pejo — Boško — Pavić — Radovan — Andrija — Petar — Nikola — Vukašin — Miloš — Zoran (ili Vukašin — Bono — Bracan); dakle četrnaest pasova od Drekala). Doselili su se sa Meduna oko 1879. godine. Imanja su ovdje kupovana od podgoričkih aga i begova, i to, kako se smatra, dosta povoljno.
Razumije se, i ovdašnji mještani su izgonili stoku na svoje planine i u Kakaricku goru. Perkovići su je izgonili na Širokar (Krivodoljski).
Od karakterističnih toponima ovdje vrijedi spomenuti sljedeće:
Gomieštak — naziv istaknutog brda u Kakarickoj gori, iznad Ljuga, u značenju gomila, urvina. Sam vrh brda je zaista gomila kamena. U fortifikacijskom smislu, Gomieštak je bio dominantno brdo podesno za odbranu grada i zaštitu ravnice od napada iz grada. U prvom svjetskom ratu Austrijanci su tu imali rovove i bila im je tu zadnja odstupnica 1918. godine, kada su napustili Podgoricu. U drugom svjetskom ratu, isto tako. Posljednji Nemci iz Podgorice bili su u zaštitnici odstupnice na ovom brdu, decembra 1944. godine.
Stražarica — brdo pored doline Bućića, gdje su u prvom svjetskom ratu bile vojne straže.
Bojčin — najisturenije brdo u Kakarickoj gori. Tu su skoro u svim ratovima bili rovovi — opkopi za odbranu Podgorice. U jednom takvom šancu, hrabro je poginuo 1876. godine poznati crnogorski junak Rade Mučin.
Bunar Stijovića — nalazi se u ravničarskom dijelu. Izgradio ga je Pero Stijović iz Podgorice za potrebe poljoprivrede u doljanskim vinogradima, 1937. godine.
Begovina — posjed sa vinogradima, koji je od turskog vremena pripadao porodici Begović iz Podgorice.
Odžinica — livada na lijevoj strani potoka Perućice, koja je u tursko vrijeme pripadala podgoričkom hodži.
Đurđevina — dio imovine na desnoj strani Savinog potoka; vjerovatno nekadašnji posjed podgoričkih muslimana Đurćevića, itd.
MASLINE (u užem smislu).
U okviru čitavog naselja imaju središnji položaj. Ograničava ih, uglavnom, ova atarska linija: od kuća Nasta Milićeva Ivanovića — kučkim putem do Savina mosta, pa Savinim potokom do ušća u Ribnicu. Zatim koritom Ribnice do kuće Mićana Velišina Popovića, pa Debelim brijegom na Bojčin, a odatle Stražaricom do kuće Miljana Milićeva Ivanovića (stare kuće). Površina atara je oko 3,75 km2. Dijelovi naselja su: Masline (14 kuća), Prvoš (6), Potok Nikolića (8) i Ibričevina (2). Prosječno rastojanje meću njima je oko 400—500 metara. Od svih trideset kuća, prizemnih je (1941) bilo 17, na izbi 10 i na sprat 3. Uz njih je bilo 15 pojata (štala). Izuzev dvije kuće, koje su pored ognjišta imale i šporet, sve ostale su koristile samo ognjište.
Godine 1941. imali su: Masline 14 domaćinstava i 72 stanovnika, Prvoš 11 : 5, Potok Nikolića 9 : 38 i Ibričevina 2 :7. Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo 16 mještana. U mećuratnom periodu iselilo se sedam domaćinstava (dva u Metohiju, jedno u Kraljevo i jedno u Zagradu — Kuči). U istom periodu u Ameriku su radi zarade išla 4 lica, dva su tamo umrla, a dva su se vratila.
Godine 1941. ovdje su živjeli: u Maslinama: Popovići (6), odnosno na užem bratstvu Kasomovići (1) i Boškovići (5); Ivanovići (4) (Dacovići); Rašovići (2), (na širem bratstvu Popovići); Savovići (1), (starokuči) i Vujoševići (1) — (Božovići).
Popovići — Kasomovići su Drekalovići. Njihovo jedno domaćinstvo je ovdje porodica Marka Radovanova(Genealogija porodice Marka Radovanova Popovića-Kasomovića je: Dre- kale — Ljalje — Iliko — pop Mirčeta — Otaš — Nikola — Kasom — Krko — Nikola — Puniša — Radovan — Marko — Uglješa. Od Drekala je 14 pasova, a od Kasoma 8 pasova).
Iz tog užeg bratstva je vojvoda Marko Miljanov(Genealogija porodice vojvode Marka Miljanova glasi: Drekale — Lja- lje — Iliko — poi Mirčeta — Otaš — Nikola — Kasom — Martin — Belje — Janko — Miljan — Marko — Savo).
Takođe i Popovići — Boškovići su Drekalovići. Od Drekala su na četrnaesti, a od Boška na deveti naraštaj.
Ivanovići (Dacovići) su Drekalovići.
Rašovići su na širem bratstvu Popovići, a još širem Drekalovići. I svi Rašovići iz Fundine su na širem bratstvu Popovići. Ovdašnja dva domaćinstva Rašovića su na užem bratstvu Stankovići.
Vujoševići, ili na užem bratstvu Božovići, su Drekalovići.
U Prvošu su bili: Jokanovići (6) i Ivanovići (5), tj. na užem bratstvu Dragojevići (3) i Pešovići (2).
Jokanovići su starokuči; doselili su se sredinom XIX vijeka.
Dragojevići su se doselili sa Donjeg Meduna, a Pešovići iz Vrbice.
U Potoku Nikolića bili su: Prelevići (5), Ivanovići (2) i Šakovići (1).
Prelevići su Drekalovići, odnosnoČejovići (Genealogija porodice Vuksana Pušova Prelevića je: Drekale — Ljalje — Čejo — Vučo — Prele — Deda — Mićo — Staniša — Radonja — Cudžo — Tomo — Pušo — Eukean — Vlado. Znači od Drekapa 12, a od Čeja 14 pasova).
Ovi Ivanovići su na užem bratstvu Mašovići; od Drekala ih dijeli četrnaest, a od Maša šest pasova.
Šakovići su se doselili iz Bratonožića (Klopota).
U Ibričevini su bili: Lazovići (1) i Adrovići (1).
Lazovići su na širem bratstvu Vuksanovići, a na najširem Drekalovići (Genealogija Veliše Lazovića je: Drekale — Ljalje — Iliko — Vuksan — Vuka — Lazo — Stanoje — Stanko — Buro — Puniša — Veliša — Blažo. Znači 12 pasova).
Adrovići su muslimani iz Podgorice. Iselili su se u Sarajevo poslije 1945. godine. Sva navedena bratstva doselila su se: Jokanovići sredinom XIX vijeka, Popovići sa Meduna krajem XIX vijeka, Ivanovići sa Meduna i Vrbice krajem XIX vijeka, Prelevići sa Stravča i Ubala krajem XIX vijeka, Lazovići sa Stravča krajem XIX vijeka, Savovići iz Dučića početkom XX vijeka i Adrovići iz Podgorice 1937. godine.
Što se tiče korišćenja planine, najviše sezonskih planinara bilo je iz Prvoša i Maslina (u užem smislu). To su Jokanovići, Ivanovići (Pašovići), Ivanovići (Dacovići) i Popovići. Prvi su izlazili na Korita i Rikavačko jezero, drugi na Točar, Jezera i Širokar, treći na Jezera i Carine, a četvrti na Širokar i Carine. U Maslinama je za sezonsku ispašu bilo skoro 800 domaćih i oko 600 zetskih ovaca. Po jednom domaćinstvu najviše je bilo oko 100 domaćih i oko 80 zetskih ovaca.
VRELA RIBNIČKA
U prošlosti je ovaj zaselak imao delikatan položaj. Označavao je prelazno mjesto iz Nemovskog polja prema donjokučkoj ravnici, Zagoriču i Morači. Njegov atar površi- ne od oko 1,5 km2 ograničavaju potesi: sjeverno od kuće Mićana Velišina Popovića, pa zapadno preko Ribnice i oko 400 metara uzduž nje do kuće Milutina Perića, a sa južne i istočne strane Kakarickom gorom do Srća i Buzeljara iznad Strane Pepine do Kućišta.
Godine 1941. imao je 7 kuća od kojih 5 prizemnih i 2 sa izbom. Uz njih su bile 3 štale. Rastojanje izmeću kuća iznosilo je oko 400 m. Sve su bile sa ognjištem. Iste godine zaselak je sa 7 domaćinstava imao 39 stanovnika. U periodu (1918—41) iselila su se 2 domaćinstva sa 15 članova (u Metohiju), a u ratnom (1941—45) samo je jedno lice poginulo (strijeljano), na strani partizana.
U 1941. godini ovdje su živjeli: Pajovići (4 dom.), Popovići (1), Perišići (1) i Kolčevići (1).
Pajovići su starokuči; došli su iz Orahova 1878. godine;
Popovići (na užem bratstvu Boškovići) su Drekalovići;
Perišići su starokuči, a Kolčevići su iz Malesije (Koća), doseljeni 1878. godine. Svi su ovdje kupili imanje nakon odlaska Turaka. Dva toponima ukazuju na njihovo ovdašnje zemljoposjedništvo, a jedan na nekadašnje Kakariće. Prvi je Strana Pepina. Dio je Kakaricke gore i nalazi se iznad Ribnice i Vrela. Potiče od muslimanskog imena Pepo, poturčenjaka, kako ovdje kažu, iz XVI vijeka. U daljoj prošlosti bio je vlasnik ovog mjesta. Alkovine su livade na desnoj obali Ribnice. Naziv potiče od muslimanskog prezimena Alkovići, nekadašnjih vlasnika tih livada. Kućišta su dio Kakaricke gore iznad Strane Pepine. Predanje kaže da su tu bile kuće prvobitnih stanovnika, iz doba Ilira; „bile su toliko zbijene da je mačka lako preskakala sa jednog krova na drugi“. Stanovnici su se zvali Kakariki. Po predanju napustili su ovu goru zbog jakih vjetrova koji su tada nesnosno duvali. Odselili su se, navodno, prema Srbiji i Bugarskoj.
Pored kučkih planina i Kakaricke gore, kao komuničnu ispašu koristili su i Nemovsko polje i jedan pojas uz Ribnicu, širine oko 400 metara.
NOVO SELO
Sa sjeverne strane ograničeno je Kakarickom gorom — preko Vojne i Srđa. Sa istočne strane od kuće Alekse Nikića, pa ravnicom južno od puta Omerbožovići — Podgorica. Sa zapadne strane je potok Rječina do vrela Ribničkih. Površina atara je oko 1 km2. Naselje je 1941. godine imalo 5 kuća (prizemnih 2 i na izbi 3), s prosječnim rastojanjem od oko 80 m. Uz kuće su bile 3 štale i 3 svinjarnika. U kućama se koristilo samo ognjište. Iste godine zaselak je imao 5 domaćinstava sa 30 stanovnika. U ratu (1941—45) poginula su 2 mještanina.
Godine 1927. jedno domaćinstvo se iselilo u Bar, a 1942. takoće jedno u Zetu. Jedno lice je 1918. išlo u Nemačku radi zarade i vratilo se poslije 30 godina.
U 1941. godini ovdje su živjela bratstva: Glavatovići (2 : 8), Mićkovići (1-: 8), Ivanovići (1:7) i Nikići (1 : 7).
Glavatovići su starokuči; doselili su se iz Fundine;
Mićkovići su Drekalovići, doseljeni sa Bezjova. Ovi ovdje su na užem bratstvu Zrnovići (Evo njihove genealogije: Drekale — Ljalje — Čejo — Vučo — Božo — Mićko — Bjelan — Mrvo — Zrno — Drago — Tomica — Miloš — Milan).
Ivanovići su Drekalovići, došli su iz Fundine, a još ranije sa Gornjih Sjenica. Na užem bratstvu su Bećovići.
Nikići su starokuči, doseljeni iz Lazoraca (zaselak u Orahovu). Svi su se doselili iz ekonomsko-političkih razloga. Imanja su dobili od crnogorske vlasti; sam knjaz Nikola je želio da ovdje u prigraničnoj zoni prema Turcima (poslije 1878. god.) naseli svoje ljude.
Nikolići su sa stokom išli u svoju staru planinu Labodnicu, iznad Radeće. Imali su oko 40 ovaca i 2 krave. Ostali, zbog manjeg broja stoke, nijesu sezonski išli u planine. Kao bližu komunicu koristili su Kakaricku goru — do Vojne i Srđa, kao i Kemovsko polje u pojasu od 500 do 800 metara od naselja. Ime sela potiče otuda što ovdje nije bilo kuća prije 1879. godine. Bila je samo jedna turska karaula; čim su se doselili Crnogorci, ono je zaista postalo novo. Naziv Vojna ima jedno brdašce u Kakarickoj gori, na kome ima ostataka od vojnih rovova — šančeva, koji su kao granična predstraža služili u vojne svrhe. Karaula je prvobitni naziv kuće Nikića, gdje je i bila karaula.
Što se tiče patrijarhalno zasnovane solidarnosti, ona je u svim dijelovima sela bila zastupljena u navedenim karakterističnim oblicima. Uz ostalo, stimulisana je tradicionalnim zajedništvom povezanim sa sezonskom ispašom stoke. Ipak, reklo bi se da je ona ovdje više nego u drugim selima bila motivisana bratstveničkim i prijateljskim vezama i odnosima, nego takozvanim opštim, seoskim.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine (str. 135-141).
Komentari (0)