Poreklo stanovništva sela Bistrice, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Nalazeći se na domaku Berislavaca, Kurila i Ponara sa jedne, i Plavnice, Vranjine i Žabljaka sa druge strane, Bistrice ulaze u sastav onog donjozetskog područja koje je od ranih vremena imalo vidnu ekonomsku i saobraćajnu ulogu u srednjovjekovnoj zetskoj državi. Položene sjeverno i zapadno od istaknutih zetskih središta — Vrašine i Žabljaka, one su zajedno sa odnosnim selima predstavljale prelaznu prijezersku zonu ka unutrašnjosti Zetske ravnice. Njihov geografski položaj bitno su odredile Morača, na čijoj lijevoj obali se nalaze, i još više Skadarsko jezero sa južne strane.
I ovo selo se, poput susjednih, moralo povlačiti pred jezerskom transgresijom, ali isto tako i zgušnjavati pred aluvijalnim »naletima« Morače. Pa ipak stari putevi, bilo oni sa sjevera, od Podgorice, ili oni sa istočne strane što su od stare zetske prestonice i kasnije turske metropole Skadra vodili sjevernom obalom jezera prema Žabljaku i primorju, držali su pod svojom saobraćajno-geografskom dominacijom i ovaj prostor. I makar što atar ovog sela u tom smislu čini homogenu cjelinu sa prostorom okolnih sela, samo naselje čini zasebnu aglomeracionu cjelinu. Granica njegovog nevelikog atara sa zapadne strane započinje na mjestu zvanom Mostine i nastavlja se Moračom prema sjeveru do ušća potoka Tare, a odatle, istočno, njime do tzv. livade Tare. Odatle produžava na livade Marištaci (ne obuhvatajući ih), a zatim preko Stanovića livada i pored Kurilskog luga izlaze na Mostine. V tom okviru atar zahvata površinu od 260 hektara (2,6 km2). Naselje je udaljeno oko 5 km od ušća Morače u jezero, a dobilo je ime po njenoj ovdašnjoj otoci Bistrici. Cijelom svojom dužinom selo izlazi na glavni zetski put, na čijem pravcu je u novije vrijeme izgraćena magistrala prema primorju.
Iako selo pod ovim nazivom ne srećemo među starim pomenima susjednih sela, osnovano je pretpostaviti da je i na njegovom ataru od davnih vremena postojalo neko naselje. U tom smislu ono je, analogno Bijelom Polju, bilo označavano imenom drugog sela, u ovom slučaju prvenstveno Kurila, kao vjerovatno starijeg i ranije većeg naselja. Položaj naselja, prije svega prema Vranjini i Žabljaku, ukazuje na vjerovatnoću da su manastir i kasnije Crnojevići ovdje imali svoje posjede. To posredno potvrćuje činjenica da su poturčenjaci tu imali svoju imovinu. Do podvajanja sela u »zasebnu« ruralnu jedinicu sa svojim nazivom, najvjerovatnije je došlo onda kada se ono izvjesno uvećalo. I starost nekih doseljenih bratstava ukazuje na takvu mogućnost.
Godine 1925. Jovićević je u selu popisao 48 kuća sa 13 bratstava, a po zvaničnom popisu ono je tada imalo 49 domaćinstava sa 220 stanovnika. Do 1941. godine broj prvih popeo se na 52, a drugih na 295. Osam godina kasnije (1948) jednih i drugih bilo je 54 : 304.
U 1941. godini od svih kuća (59) prizemnih je bilo 36, a na sprat, tj. na konobi 23. U nekim prizemnim kućama, u jednoj polovini stanovala je porodica, a u drugoj je bila smještena stoka. Zbog poplava od strane Morače i jezera, imućni ljudi podizali su obično veće kuće na sprat. Sem za stoku, donji dio kuće korišćen je za bačve, kace, ostavu alata i sl. Pojatama su se služile one porodice čije su kuće bile prizemne, a bilo ih je 25. Svinjarnika je bilo samo desetak, jer su se svinje, pored druge stoke, najviše držale u konobama i štalama. Postojeću zbijenost kuća uslovile su poplave Morače, jer su se zbog zaštite od vode morali kopati duboki i dosta široki kanali (]endeci), odnosno zajedničke zemljišne brane. Za vrijeme jesenjih i proljećnih kiša, pored drugih donjozetskih sela, izrazito je plavljeno i ovo selo. Od jezera nije moglo biti zaštite. Česti su bili slučajevi u kojima su se mještani čamcima morali kretati kroz dvorišta, prevozeći drva za ogrijev, hranu za stoku, ili djecu do škole, kao i ljude koji su išli na pazar ili bilo gdje van sela. U svim kućama, inače, koristilo se samo ognjište.
Selo nije imalo crkvu, već je svoje pokojnike sahranjivalo u Ponarima i Vukovcima, pošto je najveći dio ovdašnjih bratstava doseljen iz Ponara. Naime, nekada dok je Morača tekla pored Ponara i kada se, sem za vrijeme velikih kiša mogla pregaziti, vlasnici koji su imali imovinu na lijevoj obali Morače prelazili su rijeku i obraćivali je kao »begovsku zemlju«. Kasnije, usljed porasta vodostaja, bolje reći poremećaja u donjem toku Morače, »vlasnici« te imovine, kao i imovine uzimane pod zakup, nijesu mogli više prelaziti Moraču, pa su se iz Ponara počeli doseljavati. Bilo je to, smatra se ovdje prije oko 250 godina.
Prvo su došli Dobrovići, Mijovići i Šiševići. (Evo šta je o tome zapisao A. Jovićević: »Kada je Morača tekla ispred Ponara i pored Žabljaka, a to je bilo prije 150—200 godina, onda u Bistricama nije bilo sela i bistričku zemlju su radili ljudi iz Ponara, a kada je Morača probila novo korito, onda su se ljudi počeli naseljavati u Bistricama, jer im je odatle bilo lakše obraćivati zemlju. Prvi su naseljenici u Bistricama Dobrovići, Šišovići i Mijovići. Do prije 40 godina u Bistricama je bilo samo 12 kuća. Uzrok povećanju sela leži u podizanju jezerske vode, koja potiskuje naselja postepeno sve dalje u polje«).
Mećutim, izgradnjom pomenute crkve u Bijelom Polju, locirane pomeću ova dva sela, učinjen je dogovor o zajedničkom korišćenju njenom i njenog groblja. Isto je učinjeno i sa školom. Naime, zajedno sa Bijelim Poljem i Kurilom (1890. godine), kupljena je kuća (na sprat) i namijenjena je za školu. Godine 1930. ta kuća je adaptirana i u to vrijeme ponovo služila kao prosvjetna ustanova.
Od starijih graćevinskih ostataka ovdje se jedino pominje mjesto do samog sela, na lijevoj obali Morače, zvano Tablja. Tu je bilo gursko utvrćenje sa topovima.
Preko sela prolazio je put koji je spajao Žabljak Crnojevića XI Plavnicu, odnosno nekadašnji Karabež. Do izgradnje pruge Beo- grad — Bar i magistrale, selo je rječicom Tarom bilo odvojeno od drugih sela Zete. Prevoz je, osim ljeti kad vode nema, obavljan laćom. Laćara je selo plaćalo, bilo u naturi ili novcu.
U 1941. godini u selu su živjela bratstva:
Dobrovići (16 dom.); doselili su se iz Kuča u Ponare prije oko 300 godina, a pedesetak godina kasnije i ovdje;
Šiševići (7) su u Ponare doseljeni iz Ljubotinja (Graćani), a zatim kad i Dobrovići i Mijovići ovdje;
Mijovići (5) su iz Zagore (Riječka nahija) od Božovića; doseljeni su u Ponare prije oko 330 godina, a zatim ovdje. Prezime su promijenili zbog krvne osvete.
Klikovci (8) su iz Kuča; najprije su doseljeni u Mahalu (ovdje kažu prije oko 350 godina), a zatim ovdje poslije osloboćenja Zete od Turaka;
Miranovići (3) su doseljeni iz Grbavaca prije’oko 110 godina;
Radinovići (3) su, takoće, iz Grbavaca, doseljeni prije oko 150 godina;
Ražnatovići (3) su doseljeni iz Prevlake (Riječka nahija) prije oko 220 godina;
Stajovići (3) su se u Ponare doselili iz Njeguša prije oko 300, a zatim ovdje prije oko 200 godina;
Baukovići (1) su iz Baukova Dola; doseljeni u Ponare prije oko 350 godina, a potom ovdje prije oko 150 godina. Svoje se sa Vukadinovićima iz Bandića;
Krunići (1) su iz Pive doseljeni u Ponare, kako kažu, prije 1600-e godine, a zatim ovdje 1800. godine;
Đurovići (1) su iz Crmnice (Gluhi Do) od Đukovića (domaćinstvo je odumrlo — bez muškog nasljednika); doseljeni su poslije osloboćenja Zete od Turaka.
U periodu 1879—1914. iz sela je, radi zarade, išlo u Ameriku i vratilo se 8 mještana, a u mećuratnom periodu njih 5. Istovremeno se u ovom drugom periodu, poslije 1935. godine, preselilo bliže Podgorici (Zabjelo, Zelenika) 4 domaćinstva sa 18 članova. Ujedno se jedan broj porodica (u anketi se kaže 7—8) bez muškog potomstva istražilo. U toku rata (1941—45) poginulo je i umrlo 27 osoba.
U ovom selu nije bilo ni bratstveničkih ni seoskih komunica. Mještani nijesu izgonili stoku na zajednička pasišta, već su je držali na svojim imanjima, i to pošto se livade pokose. Najveći dio atara sela zahvata jezerska voda, te kako se ona povukuje, tako se postupno kose livade. Zbog previše vode, sijeno (lužina) je slabog kvaliteta.
I iz ovog sela su, kao i iz svih nave.cenih sela Zete, pojedini mještani bili članovi pomenute zadruge seljačke samopomoći u Golubovcima.
Najviše se ribolovilo u vrijeme mriješćenja šarana (krapa) i to u okvirima privatnih posjeda. Na njima su, prije 1945. godine, gribovima povremeno lovili udruženi ribolovci iz Ceklina i nedaleke Vranjine. Ulovljena količina dijelila se u odnosu 3 : 2 za selo. Isto tako, kako navodi Jovićević (1925), selo je imalo svoje ribolovno društvo.
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)