Poreklo prezimena, selo Berislavci (Podgorica)

24. mart 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Berislavci, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine.

 

Ovdje je riječ o selu koje je u prošlosti najneposrednije bilo vezano za glavni izlaz Zetske ravnice na Skadarsko jezero — za područje Plavnice. Takav položaj i plodno tle, makar što je izloženo jezerskom povodnju, vršili su glavni uticaj na njegov razvoj. Njegov atar ograničavaju linije: sa sjevera Šemova lokva — Šušunja; sa istoka Velje njive — Pernički potok — Zetica; sa juga Skadarsko jezero i sa zapada Popa Mata guvno — Brnjak — Valjeza — rijeka Plavnička. Sa prosječnom dužinom od oko 4 km i širinom od oko 2,2 km, tako uokviren atar zahvata površinu od oko 8,5 km2.

Prijezerski položaj, naročito u vremenu kada je jezero bilo manje, dao je povoljnu ekološku osnovu za rani nastanak i ovog naselja, mada praistorijski ostaci na njegovoj lokaciji još nijesu pronaćeni. Nema o njemu, takođe, ni onih najranijih srednjovjekovnih pomena. Ali, i po prvim i kasnijim pomenima njegovim ia koje nailazimo, može se reći da ono ulazi u red starijih naselja Zete. Samim početkom XV vijeka (1408) godine, za vrijeme Jelene i Balše III, ovdje se pominje »dvor u Berislavićima« (sjeverno od Skadarskog jezera).  Pominju se, zatim, i kao Verisanzi u poznatom Vranjinskom ugovoru (1455. godine) izmeću Mletaka i Stevana Crnojevića. Nalazimo ih i u turskom defteru iz 1523. godine, gdje su, kao »novi posjedi zemljišta u selima izvan Crne Gore«, zavedeni Karabež, Plavnica i Berislavci. U drugoj polovini XVI vijeka i u ovom selu, pored drugih pomenutih, »ubrzano se odvijao proces prelaženja baština iz ruku hrišćana u ruke muslimana«. A u jednom zapisu iz 1581. godine kaže se: »da se zna bi plima velika po vsoj Zeti i potonuše polja po Zeti do Berislav Orec« (Berislavci). Godine 1614. selo je, prema Boličinom popisu, imalo 30 kuća sa 79 stanovnika. »Možda je ovo selo u starini bilo najnaprednije i glavno mjesto zetske vlastele. Po predanju, tu je Ivan Crnojević imao svoja dobra, tu se i danas jedno mjesto zove Ivan polje« (A. Jovićević).

U doba Turaka i ovdje su živjele poturčene porodice, kao: Averići, Mujakići, Cauševići i Usenovići.

Godine 1925. Jovićević je u selu popisao 73 kuće sa 29 bratstava, a po zvaničnom popisu tada je bilo 75 domaćinstava sa 309 stanovnika. Do 1941. godine broj prvih se popeo na 82, a drugih na 350, da bi ih u narednom pohšsu (1948) bilo 74:334.

U 1941. godini u ovom razgranatom selu sa 82 kuće bilo je sedam zaselaka, i to: Stobor (30 dom.), Markuška Mahala (20), Madžarevića Mahala (12), Mokanića (Popovića) Mahala (10), Ćilija (5) , Valjeza (2) i Duge Njive (2). Od svih kuća samo ih je osam bilo na konobi (u Stoboru i Iiliji po 3 i u Markuškoj Mahali 2). Selo je imalo po oko 60 — 70 pojata za stoku i svinjarnika, a živinarnika mnogo manje. Najveća gustina naseljenosti bila je u Valjezi i Stoboru. Sve kuće su koristile samo ognjište.

Selo je imalo dvije crkve, ali ne i školu. Stara crkva nalazila se u južnom dijelu sela (zaselak Valjeza). Zbog njene ugroženosti poplavama, javila se potreba za izgradnju druge, koja je podignuta 1899. godine (Posljednji ostaci stare crkve propali su prilikom zemljotresa 1979. godine). Za vrijeme Turaka, pored dviju džamija (u Goričanima i Golubovcima), treća je postojala u ovom selu (zaselak Nilija).

Pored povoljnih veza sa pomenutim glavnim putevima Zete, selo je, budući na domaku Plavnice, najviše koristilo, posebno do Podgorice, uskotračnu željeznicu koja je prolazila istočnim krajem sela. Kroz atar sela, pak, vodili su putevi do svih dijelova naselja, pa i njihovih imovinskih potesa. Postojeće komunice u selu činili su i ti putevi zajedno sa prostorom koji se pružao uz njih. Bili su to: Velji put (glavna veza sa selom), put od Neškove ograde, put od Livadice i put za Plavničke bostane.

V Markuškoj Mahali je 1918. godine otvorena privatna kafana, a 1922. i omanja »doganja«, u kojoj su se, kao i u bjelopoljskoj, mogli kupiti osnovni artikli.

Godine 1941. u selu su živjela bratstva:

Popovići (zovu se još Mokanići); doseljeni su iz Crmnice (Seoci) 1886. godine.

Lukačevići, doseljeni su iz Vranja 1885. godine. Za Drakiće, Kneževiće i Ajkoviće u Mojanovićima i Lukačeviće u Berislavcima i Vranju, te Pejanoviće u Podgorici, predanje kaže da su jedan rod, doseljen »iz Stare Srbije iskraj Kosova«, i to preko Vasojevića, gdje su se neko vrijeme zadržali. Najprije su se doselili na Bjelastavicu, gdje su se namnožili i po mjestu Mojanu, gdje su živjeli u Vasojevićima, zvali Mojanovići (A. Jovićević).

Markuši su se ovdje preselili iz Ponara, uskoro po oslobođenju Zete od Turaka.

Madžarevići su došli iz Pipera (Crnci) 1882. godine. Madžarevići su od Milaševića iz Crnaca (Piperi), kao i Kažanegre u primorju (Budva). (J. Erdeljanović, Kuči, Bratonožići i Piperi, Beograd, 1981, str. 428).

Nenadovići su iz Lješanske nahije (Buronji), a doseljeni su prvo u Dodoše 1879, a zatim ovdje 1882.

Šoći su iz Ljubotinja; doseljeni su 1886.

Raičevići su došli iz Krusa 1895.

Rakčevići su doseljeni iz Ljubotinja 1888.

Terzići su iz Srpske preseljeni ovdje 1894.

Burzani su se doselili iz Draževine (Lješanska nahija) 1881, a Radičevići iz Crmnice 1893. godine.

Rakići su se doselili iz Zagarača 1880, Šanovići iz Kurila 1887, Đuranovići iz Meteriza (Riječka nahija) 1883, Ivezići iz Dajbaba 1903, Orlandići iz Crmnice (Seoci) 1884), Mugoše iz Donje Gorice 1891, Karadaglići (Vujanovići) iz Ljubotinja 1897; Radinovići iz Vrake 1918; Kaluđerovići iz Šušunje 1895. godine. Klikovci su prešli iz Mahale 1900. godine.

Godine 1943. doselili su se Lađići iz Ponara i Pekići iz Šestana. Samo su se, kako se smatra, Madžarovići i Lukačevići ovdje doselili zbog krvne osvete, a svi ostali iz ekonomskih razloga. Ovi, anketom dobijeni podaci jasno ukazuju da su Berislavci selo novodoseljenika iz okolnih krajeva. Odlaskom Turaka, znači, svi su oni ovdje dobili imanja nekadašnjih poturčenjaka, u čijim rukama je bila »čitava« ovdašnja imovina. Činjenica da su i ovdje, na krajnjem jugu Zete, imali i svoju džamiju govori o njihovoj »dominaciji«.

V periodu 1879—1914. godine iz sela je, radi zarade u druge zemlje, išlo i vratilo se 4 lica (2 u Carigrad i po jedno u Nemačku i Italiju), a u mećuratnom periodu (1918—1941) 2 porodice (6 članova) su se iselile u Ameriku. Istovremeno su se 2 porodice (8 članova) preselile u Podgoricu i u Skadar. Tokom rata (1941—45) poginulo je i umrlo oko 35 lica. Na strani partizana poginulo je 3, a na strani četnika 2 i umrlo oko 30 mještana.

Ni ovdje, što je u ovom slučaju posve razumljivo, nije bilo bratstveničkih komunica. Za ispašu su korišćene seoske komunice u Berislavačkom lugu, kao i one u selu duž pomenutih puteva. Prve su korišćene u periodu avgust — novembar, a drute u ostalom dijelu godine. Sitne je stoke, inače, bilo relativno malo, jer ni pasišta nije bilo dovoljno. A i to ovaca što je bilo, zbog velike vlage i metilja dosta je stradalo.

Ribolovne komunice selo nije dovoljno organizovano koristilo; ono se prevashodno bavilo zemljoradnjom. U vrijeme mriješćenja šarana (krajem aprila i početkom maja) na seoskim ribolovima najviše su (gribom) lovili ribolovci sa Vranjine. Ulovljena riba se dijelila na pola. Dobijenu polovinu selo je zatim dijelilo na ravne dijelove — po ognjištu.

Treba napomenuti da su mnogi prevoznici (konjskim i voluj- skim zapregama) iz sela, kao uostalom i iz ostalih sela, imali znatne koristi od prevoza robe do Podgorice, kako sa ranijeg pri- staništa na Zetici tako i kasnijeg na Plavnici.10 S prevozom se prestalo 1927. godine kada je puštena u saobraćaj željeznička pru- ga Podgorica — Plavnica.

Dodajmo da je tu nedaleko, izmeću dvije Plavnice (Donje i Gornje) do prije oko 130—150 godina postojalo selo Karabež. Bilo je smješteno na obalama Plavničke rijeke, gdje i danas postoje ostaci temelja njegovih kuća. Sjeverno od tog bivšeg sela (oko 2 km južno od Berislavaca) nalaze se ostaci karabeške crkve. Ona je u potonjih pedesetak godina potpuno zapuštena, tako da sada o njoj svjedoče samo temelji.

Brojni nazivi u berislavačkom ataru ukazuju na njegovu prilično razvijenu topografsku situaciju. U sjevernom dijelu su: Šemovice (muslimanski antroponim). Duge njive, Velje lokve, Lisovaca; na istoku: Kućišta, Špate, Ranjeze, Kadrijenica; na jugu: Topolice, Vinogradine, Vinogradi (Donji i Gornji), Mali put (Donji i Gornji), Velje livade, Žarić, Slivice, Plavničko polje, Vuče rupe, Razboji, Ramadanovice (muslimanski antroponim), Kotobanja; na zapadu: Matovi, Lipe, Velje baštine, Ljande. Tu su, zatim, potoci: Pernički i Brzinjak i, pored dva pomenuta bunara, ubao Ivančevića. Svi se smatraju veoma starim. I sada se koriste.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.