Poreklo prezimena, selo Golubovci (Podgorica)

Poreklo stanovništva sela Golubovci, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Najveće su seosko naselje u Zetskoj ravnici. U njenom južnom dijelu, u sveukupnom ruralnom kompleksu Zete, zahvataju središnji položaj i povezani su sa svim okolnim selima. Kroz ovo naselje prolaze čvorni putevi Zete, čiju vodeću okosnicu čine stari putevi iz sjevernih ka južnim dijelovima Zetske ravnice, tj. prema Skadarskom jezeru. Meću njima je vodeći, meridijalni od Podgorice prema Plavnici i kasnije Virpazaru i Crnogorskom primorju. S njime se ukrštaju poprečni putevi, meću kojima je glavni od Morače, odnosno Vukovaca i Goričana prema istočnom dijelu Zete — smjerom ka Matagužima, Vranju, Vladnama i Tuzima na jednoj, i prema Balabanima, Gostilju i Zetici, na drugoj strani. Ovo veliko selo razvilo se duž tih puteva i njihovih ogranaka, koji povezuju njegove zaseoke i njihove pojedine dijelove.

Atar sela ograničavaju: sa sjevera Šijaci, Karabuško polje i Crne zemlje sa istoka Vladne i Mataguži; sa juga Balabani i Šušunja i sa zapada Goričani i Mojanovići. U tim granicama selo zahvata površinu od 1.913 hektara, tj. oko 19,1 km2 površine.

S obzirom da atar sela nije na domaku brdske okoline, njegove komunice imaju isključivo ravničarski karakter. U bližoj okolini sela komunice su: Šijaci, Golubovačko polje, Odžino polje, Karabuško polje, Crne zemlje, Trešnjica, Lazova ograća, Rutoši, Ugalci i Bonovo polje. Međutim, u nešto daljim prijezerskim lugovima selo je imalo, a i sada ima dionice izmeću Golubovačkog potoka i Smokovca i izmeću Male i Velike Mrke, gdje se ređaju mjesta, zvana: Ambo, Boronade, Drakića žalica i dr. I jedne i druge je, kao značajno i pojedinačno i opšte dobro selo koristilo na način koji je, kao što smo rekli, bio karakterističan i za druga ovdašnja sela.

U naselju se, po broju i razmještaju kuća u ataru, izdvajaju zaseoci: Vujačića Mahala sa 39 dom. i 233 stanovnika, Brljivoda (37 : 277), Brijeg (48 : 498), Bolja (24 : 148), Pašovića Mahala (24:125), Agovića Mahala (23: 126), Gošići (11 : 111), Polje Golubovačko (33 : 186), Hanovi (15 : 82) i Dubrave (4: 12). Osim Dubrave, svi zaseoci su bili međusobno povezani; Gošići i Hanovi su nešto udaljeniji. Prosječno rastojanje izmeću zaselaka kretalo se od 0,5 do 2 km.

Prvi začeci ovoga naselja, sudeći prema arheološkim nalazima, su veoma stari. Raniji nalazi u nedalekom Gostilju i noviji u Vujačića Mahali (Uskovića guvno) ukazuju na njegovu ilirsko-helenističku starost. U kotorskim izvorima, još od početka XIV vijeka, pominje se stara vlasteoska porodica Glavati za koju se pretpostavlja da je porijeklom iz Zete, po svoj prilici iz Golubovaca, od rodonačelnika Glavata. Prvi pomen jednog predstavnika te porodice, u kotorskim pisanim spomenicima, datira od 18. avgusta 1326. godine. Toga dana, kada se u istim spomenicima prvi put pominje Podgorica, Jovanu od Podgorice posudio je Ivan Glavati 300 perpera »za predstojeće putovanje, s obavezom da ga podmiri u roku od tri mjeseca«. Pominju se, zatim i u tzv. Zetskoj presudi iz 1445. godine, a isto tako i u sklopljenom ugovoru izmeću Mletaka i Stevana Crnojevića 1455. godine. Prve podatke o Golubovcima nalazimo kod M. Bolice, prema kojima su (1614) imali 100 domova sa 245 vojnika.

U doba Turaka u ovom velikom selu pojaviće se brojna muslimanska bratstva, čiji prvaci su, ovdje i drugdje po Zeti, stvarali svoje čiftluke.  Neka od njih, ističući se bogatstvom, služiće kao vjerni eksponenti turske vlasti (kao na primjer Lekići) i u selu uspjeti da stvore izvjesno središte islamizacije u Zeti. U tom pogledu od ne malog uticaja bila je ovdašnja džamija sa svojim vjerskim organima, koja je, kako izgleda, rano podignuta. Bogađenje muslimana naročito se ogledalo u podizanju velikih kuća – kula i čardaka, kakve su bile kule Lekića, Begovića i dr. I upravo zato što su “Golubovci bili najveće muhamedansko naselje”, kako kaže A. Jovićević, svi otpori turskoj vlasti u Zeti, uključivši i onaj najveći iz 1832. godine, započinjali su baš ovdje. Džamija je dva puta rušena. Otuda nije slučajno da su se golubovački muslimani prvi iselili iz Zete i da su na njihovo mjesto, pored ostalih, najniše useljavani Kuči i Piperi. Prema muslimanima koje eu ovdje zatekli, oni su se dosta žustro ponašali. Ovdje su, prema Jovićeviću, živjeli Lekići (15 kuća), Hodžići (7) i Piranići (10); Pašovići, Agovići, Ademovići i Muminovići činili su jedan rod sa oko 40 kuća; Arkočevići (25), Muslić (15) i Alivodići (4). Živjeli su obično u svojim mahalama čija imena su se i kasnije zadržala; neka čak i do danas, kao i nazivi brojnih mjesta, mada se njihova upotreba vremenom smanjivala.

Godine 1925. A. Jovićević je u selu evidentirao 199 domova. sa ’42 bratstva. Prema popisu, pak, Golubovci su tada, uključiv Gošiće, imali 212 domaćinstava sa 1031 stanovnika, a 1941. godine 288 prvih i 1756 drugih. Osam godina kasnije (1948) broj domaćinstava bio je smanjen na 270, a stanovnika na 1402.

Od 205 kuća 1941. godine, koliko ih je selo imalo, prizemnih je bilo 147, na izbi odnosno konobi 31, na sprat (u oba sprata se stanovalo) dvije i kuća-pojata 25. Dobar dio prvih kuća zadržao se: iz turskog doba; meću njima ih je dosta bilo zapuštenih i trošnih. U osnovi, pripadale su onom poznatom tipu kuće »izjedna«, relativno često bez patosa i redovno sa otvorenim ognjištem, onižim vratima i rijetkim i malim prozorima. Neke od njih su bile izdužene, tako da je pod jednim krovom živjelo po nekoliko domaćinetava. Neke od ovih na izbi, uz manju doradu, bile su takođe iz toga perioda. U onima sa dva sprata živjeli su imućniji mještani. A pojate u kojima se stanovalo bile su građene od kamena ili od pruća i drveta i jednom ovdašnjom »bijelom« ljepljivom zemljom omalterisane i pokrivene slamom. U oko 270 kuća ovoga sela korišćeno je ognjište, a ostale su imale šporet ili i šporet i ognjište.

U obično povećim dvorištima svih kuća nalazili su se pomoćni objekti razne veličine, koji su tamo gdje su kuće bile grupisane činili znatnu tjeskobu. Neuporedivo je bilo više pojata za stoku i svinje nego za živinu.

U pojedinim zaseocima (Vujačića Mahala, Agovića Mahala i drugdje) zbijenost kuća je, mjestimično kao i sada, bila takva da Su kuće bile mećusobno povezane »naslanjajući« se jedna na drugu. Njihova gustina za razliku, recimo, od stare Crne Gore, nije imala oblik »grozdova«, nego ponajviše »nizova«. Prosječno rastojanje meću kućama i njihova udaljenost od središta sela, zbog razbacane imovine među njima, bili su, kao i sada, uslovljeni i udaljenošću zaselaka, kao na primjer podaljenih Gošića i Dubrave. Udaljenost meću kućama najveća je u Polju Golubovačkom, jer je u tom zaseoku svako prema mogućnostima gradio kuću, bilo na svome ili na komunu.

U selu su dvije crkve Stara Nikoljska crkva, ili kako je narod naziva Nikolj-crkva; po predanju, podignuta je na temeljima stare crkve iz doba Nemanjića. Posljednji put je obnovljena 1932—34. gadine, a osvećena krajem septembra 1937. Nalazi se u Stanislavcima, tj. izmeću Golubovaca i današnjeg aerodroma, odnosno bivšeg Karabuškog polja. Istočno je od zaseoka Dubrave. Oko nje je staro groblje, a kod nje veoma duboki bunar. »Crkvu su poharali zetski Turci iz osvete za golubovačku džamiju, koju su Crnogorci bacili u vazduh.« Druga crkva (sv. Paraskeve) podignuta je u XVIII vijeku. Locirana je u sredini sela; obnovljena je 1894. godine. U njenom groblju sahranjuju se mještani Golubovaca, Balabana i Šušunje.

Golubovačka osnovna škola je jedna od najstarijih u Zeti. O početku njenoga redovnoga rada, pored već rečenoga, treba navesti da se ona u jednom dokumentu pominje 1873. godine. Tada se nekoliko uglednih Zećana obratilo »Visokopravosvješćenstvu i milostivom arhipastiru u Srbiji« s molbom da im se pruži pomoć za plaćanje učitelja koji bi radio u novopodignutoj zgradi. Pošto je tražena pomoć dobijena, škola je počela sa radom 1873. godine.

U zaseoku Agovića Mahala: nalaze se ostaci džamije, koja je porušena poslije osloboćenja od Turaka. Na drugoj strani, istočno od Dubrave, naspram sela Vladne, nalaze se ostaci »fortice« u kojoj je od kraja prošlog vijeka do balkanskog rata bila prigranična crnogorska straža prema nedalekoj turskoj granici.

Smatra se da je u reonu njiva i ispaše, zvanom Stanislavci, na širokom potezu izmeću Polja golubovačkog i Dubrave, bilo mnogo vinograda u doba Nemanjića. To pokazuje i tamošnje mjesto’ same Nikolj-crkve, te njeno groblje i bunar. Činjenica je uostalom, koju pamte stari ljudi da su oko Golubovaca, a najviše u sjevernom dijelu atara postojali veliki vinogradi.

Za mnoga imena imanja i komunice u selu smatra se da su veoma stara. Pored pomenutih, to su: Rake, Balijače, Milatovica, Šijaci, Kiljani, Pijavnik, Mati, Alipahpin put; i u lugovima (pri jezeru) — Bistrac, Stružice, Gušelja, Sjerava, Redžulje, Baluk pazar (riblji pazar), Kapadžića brijeg, Aljov lug i dr. Na starost i razvoj naselja izvjesno ukazuju i nazivi puteva, kao: put za Stanislavce, Karabuško polje i Crne zemlje, gdje se izgonila stoka na ispašu; put za Malu Mrku, put za Bosanke, put za Pijavnik i Boromade, put iza Balabana koji pokriva imanja — Bokare, Kiljani, Sjenokose, Velje njive. Njima treba dodati i stare ublove kao što su: Tomića ubao, Popovića ubao, ublovi u Vujačića Mahali i Brlji- vodi. Prvi ubao je značajniji i po tome što je kod njega od davnina bilo »dućana«, kafana i kovačkih radnji i što je tu bilo mjesto okupljanja mještana.

Stari seoski tzv, sentovi za ribolov nalazili su se izmeću Golubovačkog potoka, Smokovca i Male i Velike Mrke prema Skadarskom jezeru. U vrijeme kad su cepoplavljeni služili bi za ispašu, a dok su bili pod vodom za ribolov.

Do pred kraj potonjeg rata u selu su postojale tri doganje i dvije kafane. Bile su smještene u privatnim kućama. U doganjama se prodavala kolonijalna roba, pa i poljoprivredne alatke. Bile su utoliko značajne što su umanjivale odlazak mještana u Podgoricu, radi kupovine istih predmeta. . .

Poreklo familija sela Golubovci

Godine 1941. u selu je živjelo 59 bratstava. Dakle, mnogo više nego u bilo kom drugom selu Zetske ravnice. Ima bratstava koja nose isto prezime a nijesu rođačka odnosno rodstvena, kao što je slučaj kod Vukovića, Ivanovića, Vukčevića, Popovića i Filipovića. Uz to, bilo je bratstava koja su, uostalom kao i drugdje, imala po jedno, dva ili tri domaćinstva — a da se ni do danas nijesu širila, kao na primjer: Vukovići (II), Filipovići (I), Radunovića, Kosovići, Grujići, Vujovići, Asanovići, Ćetkovići, Kulevići, Matići i dr.

Pošto su pojedini zaseoci ovoga sela dosta veliki, navešćemo koliko su ovdašnja bratstva u njima bila zastupljena. Tako je, odnosne (1941) godine, Vujačića u selu bilo 34 domaćinstva sa 213 stanovnika, od kojih u Vujačića Mahali 18: 114, u Gošićima 15 :42, u Brljivodi 5 : 27, Hanovima 2 : 12, Pašovića Mahali 3 : 12 i Bol>i 1 : 6. Kao što smo već rekli, Vujačići su stara razgranata srpska porodica čiji preci su se iz južne Srbije preko Albanije (Skadra i Hota), te nešto kasnije, kako kazuje njihovo predanje, preko Kuča i Pipera doselili u Zetu, a zatim neki njihovi ogranci u Crmnicu i Grahovo. Po predanju se smatra da su se duže zadržali u Hotima gdje su bili dosta uticajni. Tamo se jedan od njih poturčio i od njega su Otovići, koji su se s njima kasnije rođakali. Tamo su, smatra se, u nekoj zavadi zaštitili Maraše i s njima se toliko sprijateljili (možda pobratimili) da su se sa njima otada rođakali.

Prema predanju o porijeklu Vujačića koje je napisao i kao knjigu objavio Nikola S. Vujačić iz Nikšića, oni potiču iz Kuča, a još mnogo ranije od Mrnjavčevića iz Skadra. Vodeći, navodno, porijeklo od Mrnjavčevića prozvali su se po nekoj ženi Vujači, kojoj su Turci ubili muža, a ona ostala sa tri sina. (Vidi opširnije u toj knjizi, štampanoj u 500 primjeraka 1983/4), »Svjetlost«, Sarajevo, OOUR štamparija »Trebinje«, Trebinje. Knjiga je interesantna zbog toga što predanja o ovom bratstvu dosežu do doba cara Dušana. A predanja sa tolikom starošću su, kao što je poznato, veoma rijetka. Ovome treba dodati da su i Vujačići, poput Popovića i drugih starijih bratstava bili istaknuti nosioci stare srpske tradicije.

Anđušića je iste godine bilo 16 porodica sa 165 stanovnika, od kojih: u Brijegu 11 :122, u Bolji 1 :6, u Polju 2: 17 i u Gošićima 2:20. Porijeklom su iz Lješanske nahije (Orasi), odakle su se zbog krvne osvete doselili 1802. godine. Rođakaju se sa Pejovićima i Đurovićima iz Oraha.

Kaluđerovići 26: 116, odnosno u Brijegu 17:70, Brljivodi 4 :19, Hanovima 2:7, Gošićima 2: 13 i Bolji 1:7; porijeklom su iz Ljubotinja; doseljeni su zbog siromaštine oko 1750. godine. U ovom bratstvu su tri ogranka: Mijatovići, Mirkovići i Balijaši. Na širem bratstvu svi se znaju kao Kalućerovići.

Popovići 20: 110, tj. u Brijegu 11 : 57, Bolji 5 :29, Pašovića Mahali 2: 11, Vujačića Mahali 1 :8 i Polju Golubovačkom 1 :5. U Zetu su se prije četiri-pet vjekova doselili iz Srbije. Ima ih gotovo u svim selima Zete, kao i u drugim krajevima Crne Gore i Jugoslavije.

Bratstvo Popovića — Marovići 3:13, odnosno u Polju Golubovačkom 2: 8 i u Brljivodi 1 :5. Ovo bratstvo, koje se većinom preziva Popovići, ranije je imalo prezime Marovići. Od njih se i sada jedna porodica zove Marović, a ostale dvije uzele su prezime Popović, iako nijesu u srodstvu sa prethodnim Popovićima. Porijeklom su iz Vrake. Prilikom dolaska iz Albanije prvo su se naselili u Hercegovini, a odatle su zbog krvne osvete doseljeni ovdje prije oko 120 godina. Ima ih i u Matagužima..

Vuletići 15 : 92; u Brijegu 7 :45, Polju Golubovačkom 5 : 34, Bolji 2: 10, Pašovića Mahali 1 :3. Doseljeni su iz Cuca (iz neutvrćenih razloga) oko 1810. godine. Pri preseljenju, kraće vrijeme su se zadržali kod Štitara, a zatim došli ovdje (u mjesto Balinice, istočno od Gošića), a odatle u pomenute zaseoke i u Mataguže.

Vučinići 13 :68; u Brijegu 3 : 15, Pašovića Mahali 3:13, Brljivodi 3:11, Bolji 2:9, Polju 1:13 i Gošićima 1 :7. Porijeklom su iz Riječke nahije (Vukov krš). Ranije su se zvali Pejovići. Grupno su doseljeni na imovinu dobijenu odlaskom Turaka iz Zete. Jedna njihova porodica živi u Balabanima.

Kukuličići 8 : 60; u Agovića Mahali 3 : 26, Brijegu 3 : 23 i Polju 2:11. Porijeklom su iz okoline Skadra, odakle su doseljeni prije oko četiri vijeka. Bratstvo se nije mnogo širilo; neki od njih žive u Gošićima, Balabanima i Matagužima. Nedaleko od Agovića Mahale gdje su se prvi Kukuličići doselili nalazi se tzv. Lokva Kukuličića koja je služila za pojenje stoke.

Raičevići 8 : 60; u Brijegu 5 : 39, Pašovića Mahali 2 : 18 i Bolji 1 : 3. Srodnici su lješkopoljskih Raičevića, što će reći da su starinom od Martinovića iz Bajica. Iz Lješkopolja su doseljeni u Zetu (najprije u Mataguže) prije gotovo dva vijeka. Ti prvi doseljenici na užem ogranku zvali su se »Maslarice«, a oni što su se kasnije doselili »Tatanići« ili Totanići.

Bratstvo Raičevića, ovdje zvano Raičevići — Krusi (jedna porodica) doseljeni su iz Krusa i smatra se da nijesu rodstvenici sa prethodnima. Doselili su se poslije 1879. i to prvo u Brljivodu, a zatim na Hanove gdje i sada žive.

Bratstvo Krstovići 8:48; U Vujačića Mahali 6:36, Brljivodi 1:7 i Polju 1:5. Prema njihovom predanju i sačinjenom rodoslovu koji nam je stavljen na uvid, doselili su se iz Hota oko 1600. godine. Kaže se da su tada došla trojica, i to Krsto sa dva brata ili dva sina — Vujo i Marko. U ovom slučaju od Krsta su Krstovići, od Vuja Vujačići i od Marka Maraši. Mećutim, njihovi prvi doseljenici nastanili su se u Vujačića Mahali, da bi vremenom, neposredno uz nju, podigli svoje kuće i »otvorili« svoju »ulicu«. I pored toga što se Krstovići blisko roćakaju sa Vujačićima, činjenica da su se doselili u Vujačića Mahalu, govori o ranijem doseljenju Vujačića. Ovo drugo gledište zastupaju Vujačići.  Bragstvenika Krstovića ima u Ulcinju, Tivtu, Titogradu, selima Mahali i Goričanima, Beogradu, Vojvodini, Albaniji, Holandiji i Austriji.

Bratstvo Mijovići 6:48; u Agovića Mahali 3:27, Brijegu 2 : 14 i Bolji 1 :7. Doseljeni su iz Kuča (Liješta) poslije odlaska Turaka iz Zete. Naselili su se na dobijenoj zemlji. Bratstvo se širilo; njegova dva bratstvenika preselila su se u Mataguže (1921. god.) gdje i sada žive njihovi potomci.

Vučkovići 7 :44; u Vujačića Mahali 6:38 i u Polju 1 : 6. Doseljeni su iz Pipera (Stijena Piperska), najprije u Goričane oko 1600. godine, a odatle ovdje prije oko 120 godina. Kako smo rekli, prvobitno su se zvali Vuškovići. Roćaci su sa Ivančevićima iz Pipera (Blizna) i sa Markovićima u Zeti (u Gostilju).

Kovačevići 9:38; u Brijegu 5 :23 i u Polju 4: 15. Porijeklom su sa Grahova; doseljeni su prije 6—7 pasova (koljena), odnosno prije oko dva vijeka. Zbog krvne osvete došla su tri brata: dva su se naselila ovdje, a jedan na Vranjini. Njegovi potomci su Generalovići na Vranjini.

Bratstvo Božovići 6:37; svi su živjeli u Brljivodi. Porijeklom su iz Stijene Piperske, doseljeni na dobijenu zemlju poslije odlaska Turaka. Rođakaju se sa Savovićima, Milutinovićima, Boljevićima i Markovićima iz Pipera. Njihovi Ogranci su Vojvodići i Marovići koji se, takoće, zovu Božovići.

Rakovići 3:38; u Gošićima 1 :29 i u Bolji 1 :9. Porijeklom su iz Ceklina; doselili su se kao i Kaluđerovići u Mataguže oko 1870. godine, a zatim promijenili prezime. Iz Mataguža u Golubovce došli su oko 1912. godine. Rođaka imaju u Matagužima, i, naravno, rođakaju se ea Kaluđerovićima. Njihovi uži ogranci su Balijaši, Mijatovići i Mirkovići.

Bratstvo Pejovići 6 : 35; u Pašovića Mahali 4 : 23 i u Brijegu 2 : 12. Porijeklom su iz Riječke nahije (Gornji Ceklin), a doselili su se oko 1860. godine. Njihov ogranak su Vučinići, koji su to prezime uzeli krajem prošlog vijeka.

Bratstvo Pajovići 5 : 34; u Brljivodi 2 : 9, Bolji 2 : 19 i u Brijegu 1 :6. Doselili su iz Bjelopavlića (od Glavice) po odlasku Turaka. Ima ih u Matagužima, Vranju i drugdje.

Kojičić 6 : 35; u Agovića Mahali 4 : 27 i u Polju 2 : 8. Porijeklom su iz Buronja (Lješanska nahija) od bratstva Radusinovića. Dolaskom u Zetu oko 1875. godine, prozvali su se Kojičići po Kojici koji se tada doselio u Mataguže, a potom u Golubovce.

Ivanovići — Kuči 5 : 31; u Agovića Mahali 1 : 6, Brljivodi 1 : 7 i u Bolji 3 : 18. Doselili su se iz Meduna na dobijenu zemlju, 1879. godine. Prvo se doselio Šćepo Dragojev, a iza njega drugi sa Peute. Kod Tomića ubla (u Brljivodi) naselio se i Rade Ivanov.

Drugi Ivanovići, zvani Metiljevići 5 : 25; žive u Pašovića Mahali, blizu Tomića ubla. Porijeklom su iz Staniseljića (Lješanska nahija). Doseljeni su prije oko 150 godina. Prije doseljenja ovdje, neko vrijeme su živjeli u Kučima, a zatim u Matagužima.

Vukčevići — Gašovići 6 : 26; u Vujačića Mahali 5 : 19 i u Hanovima 1 : 7. Doselili su se iz Draževine poslije 1879. godine.

Drugi Vukčevići — Tušovići 2 :23; svi su živjeli u Brljivodi. Doseljeni su iz Gluhog Dola prije oko 150 godina. Iako nose isto prezime, ova dva bratstva se ne smatraju rođacima.

Bratstvo Tripunovići 5 :24; živjeli su u Polju Golubovačkom. Porijeklom su sa Orje Luke (Bjelopavlići) i rod su sa Boškovićima. Doseljeni su prije oko 200 godina.

Baljevići 4:25; u Pašovića Mahali 3:19 i u Agovića Mahali 1:6. Doseljeni su iz Bratonožića poslije Berlinskog kongresa.

Cavnići 3 : 22; u Brljivodi 1 : 10, u Brijegu 1 : 7 i u Polju 1 : 5; porijeklom su iz Martinića, a doseljeni su početkom prošlog vijeka. Daljom starinom su iz Vrake. Kaže se da je majka sa pet maloljetnih sinova pošla iz Vrake i da je jedan ostao u Tuzima gdje je primio islam; od njega su Adžovići i Ramići. Sa njima su se Cavnići roćakali. Jedna porodica Cavnića živi u Ponarima i ona se ranije (do 1935) prezivala Savelić. Jedna porodica se preselila u Mataguže. Bilo ih je i u Balabanima i drugim mjestima. U lugovima se neka tzv. »oka«, zovu Cavnića oka.

Cekovići 3 : 19; u Brijegu. Porijeklom su iz Bratonožića; smatra se da su doseljeni prije oko 150 godina.

Paunovići 2 : 19; u Brljivodi. Porijeklom su iz Pipera (Radeća). Doseljeni su oko 1870. godine. Rođakaju se sa Bojićima i Ilićima u Piperima.

Bratstvo Aligrudića 2:7; u Brljivodi. Za razliku od prethodnog kazivanja o njihovom porijeklu, po drugrm predanju kaže se da su »davno« došli iz Grude (Hercegovina). Neki njihov predak, zvani Nikola, dobio je nadimak Alija, pa su kombinacijom tog nadimka i mjesta porijekla dobili prezime Aligrudić. Prvo su došli u Balabane, a zatim su se neki doselili u Golubovce 1918. godine.

Filipovići 4: 18; u Brljivodi 3: 16, u Hanovima 1:2. Doseljeni su iz Dobrskog Sela (Riječka nahija) prije oko 150 godina. Imaju rođake u Mojanovićima i Bjelopavlićima.

Bratstvo Filipovići — Piperi 1:9; u Brijegu. Doselili su se iz Radeće (Piperi) na dobijenu zemlju 1880. godine. Došla su dva brata sa majkom; od njih se jedna porodica preselila u Balabane.

Vukovići — Bratonožići 3 : 16; u Agovića Mahali. Doseljeni iz Bratonožića, po svoj prilici, krajem prošlog vijeka.16

Drugi Vukovići 1 : 8; u Brijegu. Smatraju da nijesu rod sa prethodnima; ne mogu nšnta da kažu o svom doseljenju.

Bratstvo Peličići 2 : 15; u Brijegu 1 : 8 i u Bolji 1 : 7. Kako smo rekli, davno su doseljeni iz Banjana.

Radovići 4 : 15; u Vujačića Mahali 1 : 6, u Pašovića Mahali 1 : 1, u Bolji 1 :2 i u Polju 1 : 6. Doseljeni su iz Orahova (Kuči) nakon osloboćenja Zete od Turaka. Imaju rođake u Matagužima, Mahali i drugdje.

Radonjići 2:13; u Brijegu. Doseljeni iz Kuča (Ubli) oko 1880. Došla su četiri brata; neki su se nastanili u Balabanima, Markovići 2 : 12; u Brljivodi 1 : 5 i u Hanovima 1 : 7. Doseljeni su iz Stijene Piperske oko 1870. godine. Imaju roćake u Mojanovićima, Gostilju i drugim mjestima. Zlatičani 2 : 12; u Polju. Smatraju da su iz Zlatice (Kuči); doseljeni su krajem prošlog vijeka.

Đurići 2:11; u Polju. Porijeklom su iz Bratonožića, a doseljeni su prije oko 150 godina. Prije dosenjenja ovdje, neko vrijeme su živjeli u Podgorici.

Spičanovići 2:11; u Hanovima. Doseljeni su iz Gluhog Dola (Crmnica) prije oko 130 godina, i to prvo u Balabane, a zatim na Hanove (1924) godine.

Bratstvo Terzići 2: 10; u Vujačića Mahali 1 : 8 i u Hanovima 1 :2. Kako smo naveli, doselili su se iz Hercegovine, prvo u selu Srpsku (ovi ovdje kažu oko 1780. godine), a zatim u Golubovce, prije oko 100 godina.

Grujići 2:10; u Brljivodi. Doselili su se iz Klopota (Bratonožići) uoči osloboćenja Zete od Turaka. Prvo su se naselili u Matagužima i nakon 3—4 decenije, prešli ovdje. Po užem ogranku zovu se Kučevići. Dio komunice u lugovima naziva se Kučevića laz.

Pešukići 3 : 10; u Agovića Mahali. Doseljeni su iz Lješanske nahije prije oko 100 godina; prvo u Botun, a deceniju kasnije ovdje.

Ćulevići 1 : 10; u Bolji. Doselili su se iz Bratonožića (Pelev Brijeg) oko 1890. godine.

Boljevići 2: 8; u Brijegu. Od Boljevića su iz Lješkopolja, davno doseljeni.

Vujovići 1 : 8; u Hanovima. Porijeklom su iz Bjelica (iz Mikulića), a doseljeni su prije oko 160 godina, prvo u Grbavce pa zatim, po potrebi posla (zanatlija) 1924. godine ovdje.

Asanovići 1 :7; u Hanovima. Doseljeni (jedan član, kao uskok) iz Hercegovine (Zubci) oko 1880. godine. Ova porodica se pretežno bavila krčmarskim i drugim trgovinskim poslovima.

Matići 2 :7; u Agovića Mahali. Doseljeni su iz Pipera (Stijena) oko 1880. godine.

Ćetkovići 1 : 6; u Agovića Mahali. Doseljeni iz Bera (Lješanska nahija) 1918. godine.  Od tri brata Ćetkovića doseljenih u Podgoricu 1941. godine jedan se doselio ovdje – tu se oženio i bavio opančarskim zanatom.

Matovići 2 :7; u, Dubravi. Davno su se doselili iz Crmnice; prvo u Kurilo pa otuda, zbog poplava, ovdje 1922. godine.

Buškovići 1 : 6; u Dubravi. Ovdje su došli sa Vranjine sredinom prošlog vijeka; najprije u Kurilo, pa zatim ovdje 1924. godine. Buškovići su daljom starinom iz Nikšićke Župe, odakle su zbog krvne osvete prebjegli u Mracelje (kod Rijeke Crnojevića), a kasnije na Vranjinu.

Kaljevići 1 :7; u Dubravi. Porijeklom su iz Gruda (Malesija). Doseljeni su kao katolici poslije osloboćenja Zete od Turaka.  Pošto su izrazili lojalnost knjazu Nikoli, on im je dao zemlju u Dubravi.

Karadaglići 1:6; u Đolji. Porijeklom su iz Ljubotinja. Doselili su se prije oko 150 godina; prvo u Vranj, a kasnije (1912) ovdje. Rođakaju se sa Vukićevićima i Vujanovićima. Prije doseljenja u Zetu zvali su se Vukićevići.

Radunovići 1 : 5; u Hanovima. Doseljeni su iz Progonovića 1929. godine.

Pelevići 1 : 6; u Polju. Porijeklom su iz Bratonožića, a ovdje su došli iz Metohije 1941. godine. Radunovići su se, kao sveštenička porodica, doselili u Golubovce gdje i sada žive. Pelevići su se iz Bratonožića oko 1870. godine preselili u Vraku, a odatle u Metohiju 1934. godine.

Bečići 2 : 5; u Agovića Mahali. Doseljeni su sa Čeva prije okr 250 godina. Više ih je u Balabanima i sa njima su u srrdstvu. Bratstvo je ranije bilo poznato pod užim nazivom Mrgudovići.

Boškovići 1 : 5; u Brljivodi. Doseljeii sa Orje Luke prije oko 140 godina. Rođakaju se sa Tripunovićima u Matagužima.

Radinovići 1:5; u Hanovima. Doselili su se iz Grbavaca – prvo u Kurilo oko 1880, pa zatim ovdje 1918. godine.

I najzad Kosovići 1 :4; u Vujačića Mahali. Porijeklom su iz Kupinova, a dosljeni su 1938. godine. Kosović se ovdje naselio u tazbini. Naime, njegova žena imala je samo majku i posjedovali su (kao i sada) dobro imanje, pa se on tu nastanio.

U periodu 1879—1914. iz ovog sela je, radi zarade, išlo u Ameriku 23 lica; koliko se zna, skoro svi su se vratili za balkanski i Prvi svjetski rat. I u međuratnom periodu je, u istom cilju, išlo oko 20 mještana. U ratnom periodu (1941—45) iselilo se 29 lica. To su, uglavnom, oni što su kao učesnici rata ostali u raznim krajevima.U istom periodu iz ovoga sela je u razne logore bilo internirano 27 lica. Ali, najviše je bilo poginulih, umrlih i nestalih; ukupno 190 mještana. Na strani partizana poginulo je 40 lica, zatim troje umrlo od posljedica rata, a petoro poginulo od bombardovanja Podgorice i zaostale municije. U četnicima je poginulo ili nestalo (odstupilo) 67 osoba, a prema prikupljenim podacima u istom periodu je umrlo 75 mještana.

Golubovci su, poput ostalih sela, imali određene tradicionalne forme zajedništva i međusobnog potpomaganja. Značajnu osnovu u zajedništvu davale su komunice i udruživanje radi ribolova, dok je ispomaganje običajno bilo usmjereno na nemoćne ili bilo čime ugrožene mještane. Nedaleke okoseoske komunice mogle su se koristiti neograničeno tokom cijele godine. Pojedini zaseoci, pa i neka bratstva imali su »svoje« izlaze prema njima. Naravno, te komunice su preko ljeta, pa i rane jeseni, zbog vrućine bile nepogodne za stoku, pa je zato tjerana u lugove, udaljene od sela 3 — 5 km. Tamo se, kako smo rekli, poslije kosidbe stoka slobodno puštala u pašu. Za svoja stada čobani su pravili torove i kućice za sebe. Tako su, u stvari, lugovi nadomještali »planinu«.

I ovdje su se, radi efikasnijeg ulova ribe, »ljudi udruživali, sklapali lovačka društva, pravili gribove i lovili zajednički«. Tridesetih godina ovoga vijeka, kako je zabilježio Jovićević, Golubovci su imali dva ribolovna društva. Lovili su velikim mrežama – gribovima, kao i sa manjim zvanim »pritisak«. Noću se najviše lovilo u vrijeme mriješćenja krapa, osobito pomoću karbitne lampe i harpuna, zvanog »osti« (ošći). Ulov su udruženi ribari međusobno dijelili, a često su davali i drugim mještanima, naročito onima koji nijesu imali mogućnosti da love. Drugi oblik zajedništva ispoljavao se u solidarnom ispomaganju onima kojima je pomoć bila prijeko potrebna. Odvijala se prema potrebama – u mobama, u pomoći na izgradnji onih kuća koje su stradale od požara i sl. Zajednička briga bila je održavanje puteva, groblja i crkve, pa i škole itd.

Važno je podvući da su golubovački Hanovi predstavljali središte Zete, gdje se njeno stanovništvo, bilo zbog trgovinskih, prometnih i drugih razloga, najviše okupljalo. Bila je tu i stanica na uskotračnoj pruzi Podgorica – Plavnica.

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine