Poreklo prezimena, selo Ponari (Podgorica)

21. marta 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Ponari, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

 

Uzdužno, brdskom podgorinom položeno selo dijeli se na dva veća dijela — Ponari i Kurioci. Ponari se pružaju od Veljeg kamena do škole, a Kurioci od škole do Adžovih vrba. Postoje, doduše, pojedini dijelovi sela sa svojim nazivima (Velji kamen, Komarno, Velja i Mala Morača, Livadica i Acove vrbe), ali se oci, ipak, ne izdvajaju kao posebni zaseoci. Meću njima nema vidnijeg rastojanja, tako da se selo kao cjelina pruža dužinom (od Adžovih vrba do Veljeg kamena) od oko 2 km.

Uz prirodne, i istorijski uslovi ukazuju da je ovo naselje starog postanka. Brojne gomile u brdskom zaleću i nedaleka utvrćenja na njemu — drevni Obolon (grad ilirsko-helenističkog tipa) i Bašin grad (najvjerovatnije iz doba Balšića), zatim obližnji Vranjinski i kasnije Vukovački manastir, kao i, brojna područna crkvišta, pa najzad obližnji »grad Žabl>ak, posebno ukazuju na starost i dugovremeni razvoj ovoga naselja. Ipak, prve podatke o njemu nalazimo tek u turskim defterima iz 1521, 1523, 1529-36. i 1570. godine. U svima njima Ponari su uvedeni kao jedna od mahala sela Grbavci, a u sva »četiri« očuvana deftera popis Crne Gore započinje Ponarima«.

Po prvom defteru (1522), Ponari su imali 6 kuća i 7 baština, a po drugom (1523) 7 kuća i 2 prave i 2 »prazne« baštine. U trećem (1529—36), u kome su »sadržani samo sumarni podaci«, Ponari su upisani sa 4 kuće, 2 baštine i jednom praznom baštinom. Mećutim, u defteru iz kraja 1570. godine za Ponare je upisano 10 kuća, »i to na ove domaćine: Đurić Stjepan, Mijan (?) Dimitrije, Stjepan Vuksan, … Vulica, Radonja Vuksan, Radoslavica Kovač, Radičko Pejko, Hasan Mehmed, Bajram Hasan, Ramadan Mustafa.« Znači, ovdje su tri kuće upisane na muslimane; »nikakve baštine nijesu upisane, a jedini posjed zemljišta je, takoće, upisan na muslimane iz Žabljaka. Iz ovih i drugih podataka Burćev zaključuje da su Ponari, i ne samo oni, kao granično mjesto »bili već u XVI vijeku izloženi jakom uticaju islamizacije i imovinskom prodiranju muslimana od Žabljaka (Prema predanju koje je zapisao A. Jovićević, najstariji muslimani u Žabljaku su: Omerovići, Huseinovići, Aci-Jusupovići, Ćehaići i drugi. Predanje dalje kaže da su se odmah poslije Đurđa Kastriotića i pada Albanije doselili sa Kosova u Žabljak dva brata Cijanovića, Omar i Ćetko u slobodnu zemlju Crnojevića. Pošto su Turci osvojili Žabljak, Omar se poturčio i od njega je poznata porodica Omarćevići. (A. Jovićević, Riječka nahija u Crnoj Gori, SKA, SEZ, Naselja i porijeklo stanovništva, knj. 7, Beograd, 1911, str. 612; A. Jovićević i M. Strugar, Slike iz prošlosti Ceklina, Zagreb, 1902, str. 58, 59). Iz ove druge knjige vidi prilog: »Udarac na turske tvrđave u Ponarima 1862. godine«).

Godine 1925. A. Jovićević je u selu evidentirao 78 kuća, a prema popisu iz 1925. godine, ono je imalo 79 domaćinstava sa 309 stanovnika, od kojih u Kuriocima 10 :40. Kasnije (1941) broj prvih se popeo na 94, a drugih na 330 (u Ponarima 71 : 240 i u Kuriocima 23 : 90), da bi u 1948. jednih i drugih bilo 59 : 294.

U godinama uoči posljednjeg rata, osim 20 kuća (17 u Ponarima i 3 u Kuriocima) na sprat, tj. na konobi, sve ostale su bile prizemljuše, i to dobrim, dijelom bez patosa. Pomoćnih objekata, poglavito namijenjenih stoci i svinjama,  bilo je oko 70. U inače gusto naređanim kućama sa obično malim, naročito mjestimično, dvorištima, oni su pojačavali tjeskobu, a s njom i nečistoću. Istina, tjeskoba se unekoliko smanjivala ljeti, kada je stoka (i svinje) mogla boraviti na slobodnom prostoru poniže sela, odnosno glavnog puta, koji podno sela prolazi. A sve kuće u selu koristile su samo ognjište; malo je bilo onih koje su imale podvojene sobe, tzv. kamare. U kući se moralo sve smjestiti, ponegdje čak i stoka. Potkrovlje,  tzv. »petar« najviše je služilo za ostavu.

Prema predanju, u selu je na mjestu Beglak postojala crkva koju su Turci porušili i pored nje podigli džamiju koja se do nedavno držala. Oko nje je vidno muslimansko zakorovljeno groblje.

Nova crkva nalazi se ispred Kurioca, na mjestu zvanom Čalovine. Podignuta je dobrovoljnim prilozima mještana i prodajom dijela komunice, zvanog Osredci. Vrlo svečano je osvećena početkom novembra 1924. godine. Jednovremeno je iznad sela, pomeću Ponara i Kurioca, na isti način podignuta osnovna škola. Dakako, ovi poduhvati više ukazuju na snagu patrijarahlne solidarnosti sela, nego na njegovo bogatstvo. Doduše, selo je nekih godina, uz one redovne godišnje prihode od zemljoradnje i stočarstva zajedno sa svinjogojstvom, moglo imati i one tzv. dodatne prihode, bilo od ribolova ili od povrća kad dobro rodi, osobito dinja i pipuna, kojim se ovo selo nešto više bavilo. Svinjogojstvo se zasnivalo na kukuruzu koji se ovdje na »debeloj« zemlji više gajio nego pšenica. On je i prema eventualnim poplavama bio otpornije. Što se tiče ribolova, koji je bio dosta unosno zanimanje, treba reći da su i tridesetih godina ovoga vijeka Ponari imali dva ribolovna društva. Mještani Ponara su, tada i do nedavno, imali pravo na »lov ribe do Muljage, ispod Žabljaka, na jednom dijelu Gornjeg blata i svuda u lugovima gdje su imali pravo ispaše«. I ribolovi su, znači, tretirani kao komunice na koje su svi mještani imali podjednaka prava.

 

Porijeklo familija sela Ponari

Godine 1941. u selu su živjeli:

Kavarići (12 dom.), Lađići (10), Đurovići (10), Stajovići (9), Vukadinovići (8), Šikmanovići (6), Šiševići (6), Berilažići (5), Kažići (4), Dobrovići (4), Petrovići (3), Markuši (2), Popovići (2), Ćetkovići (2), Gazivode (2), Sakarevići (2) i Kumburovići, Vučkovići, Alkovići, Backovići, Ljucovići, Božovići, Klikovci i Camnići, , po jedno domaćinstvo.

Ovoliki broj bratstava i prezimena (24), upravo, potvrćuje koliko je položaj ovog sela predodredio pokretljivost stanovništva iz okolnih i drugih krajeva prema njemu.

Kavarići su se iz Ceklina zbog krvne osvete doselili ovdje prije oko 300 godina.

Lađići su iz Lješanske nahije (Staniseljići), doseljeni prije oko 250 godina;

Đurovići su ogranak Lambuljića, ovdje davno doseljeni;

Stajovići su doseljeni iz Lješkopolja ili iz Farmaka. Smatra se da su daljom starinom iz, primorja;

Vukadinovići su iz Bandića, doseljeni prije oko 200 godina;

Šikmanovići su porijeklom iz Hercegovine; prvo su doseljeni u Lješansku nahiju, pa zatim ovdje, prije oko 250 godina;

Šiševići su iz Šišojevića (kod Građana), odakle su zbog krvne osvete prije oko 350 godina ovdje izbjegli;

Berilažići su rod sa Berilažama u Donjoj Gorici. Jednovremeno su doseljeni ispod Velje strane u Lješanskoj nahiji i to, kako izgleda, u drugoj polovini XVIII vijeka. Istaknuti ponarski Berilaža je Sgevo Jokov, koji se 1862. godine sa svojim mještanima hrabro borio na strani Crne Gore.

Kažići su iz Lješanske nahije (Gradac);

Dobrovići su starodoseljenici od Albanije;

Petrovići su iz Kuča;

Markuši spadaju meću najstarije doseljenike u Zetu a Lješkopolje; došli su iz Graćana;

Popovići su iz Lješanske nahije (Staniseljići) i svojataju se sa Metiljevićima u Golubovcima;

Ćetkoviđi su iz Lješanske nahije (Buronji), a Gazivode iz Riječke nahije (Donji Ceklin);

Sakarevići (Skadar) iz Kosijera (Đinovići); najprije su davno doseljeni u Lješkopolje, odakle su se raseljavali;

Kumburovići su iz Ljubotinja, a daljom starinom iz Pipera, doseljeni prije oko 350 godina;

Vučkovići su nedavno doseljeni iz Ljubotinja (Prekornica);

Alkovići su Romi, došli iz Podgorice (1935. god.);

Backovići su rod Nenadovićima, Ćetkovićima i Lukićima doseljenim iz Lješanske nahije (od Kunica iz Buronja);

Božovići su novodoseljenici iz Riječke nahije (Zagora);

Klikovci su iz Kuča (Oraohvo), a Cavnići (Camnići) iz Bjelopavlića (svoje se sa Savićevićima iz Martinića).

U pogledu broja raznorodnih bratstava, ovo selo je nalično Vranjini i Limljanima. Riječ je zapravo o selima u kojima su, zbog njihovog prigraničnog pojasa izmeću Turske i ovog dijela Crne Gore, nalazili utočište oni doseljenici koji su zbog zavade, krvne osvete i drugih razloga napustili svoja matična sela. U tom smislu, ističe se i Vraka u koju su bjegupci od krvne osvete, dublje u tursku teritoriju uzmicali.

Prije balkanskog rata, u druge zemlje je radi zarade išlo 14 mještana (u Ameriku 10 i u Francusku 4). Od njih se vratilo 8 (iz Amerike). U mećuratnom periodu (1918—41) išlo je 7 (u Francusku 4 i Ameriku 3). U ovom periodu iselilo se 6 mještana; 2 u Ameriku, 1 u Francusku, 2 u Beograd i 1 u Smederevo. U ratnom periodu (1941—45) poginulo je 9, a umrlo 13 osoba.

Za Vukovce, Ponare i Goričane može se reći da ih je u prošlosti karakterisalo odrećeno zajedništvo. Prva dva sela su preko trećeg, iako ih je od njega odvajala Morača, bila u stalnom kontaktu sa ostalom Zetom. Pored ostalog, vezivalo ih je naročito to što su Ponari i Goričani najviše bili upućeni na staro vjersko sjedište u Vukovcima, kao i na preduzimanje odrećenih susjedskih, zajedničkih aktivnosti.

 

IZVOR: Pavle S. Radusinović,  “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.