Poreklo stanovništva sela Grbavci, grad Podgorica (Crna Gora). Prema studiji Pavla S. Radusinovića „Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Grbavci se nalaze jugoistočno od Lekića i Donjih Kokota na pravcu ka Vukovcima, a locirani su između grbavačkih gora i desne obale Morače. Počev sa istoka, granica atara vodi od Stojanove Grede koritom Morače do Miranglavice, odakle povija zapadu i ide na Malu, Srednju i Velju glavicu, a zatim podnožjem brda Miljana i preko Markićeva krša u Grabovine, zahvatajući dio Gornjeg blata, skreće ka sjeveru do Krsti matice, pa preko Ujkovice, Crne Glavice, Šarene Glavice, Vitikbrda i Vranjske ka Stojanovoj gredi i Morači. S prosječnom dužinom (sjeverozapad — jugoistok) od oko 3 km i širinom (sjeveroistok — jugozapad) od oko 2,7 km, atar sela zahvata oko 8,4 km2 površine.
Svojim položajem uz donji tok Morače Grbavci su predstavljali prirodnu sponu izmeću Lješkodolja i Zete, što je, posebno u srednjovjekovnoj Zeti, kada su se njena središta, vjersko i državno nalazila na Vranjini i Žabljaku, bilo od velikog značaja. Može se reći da se, uz druge prirodne povoljnosti, upravo zbog te posredničke uloge izmeću dva glavna dijela Zetske ravnice — Lješkopolja i Zete, a isto tako u istorijsko-geografskom smislu i izmeću većih regija stare Donje i Gornje Zete, Grbavcima i njima susjednim naseljima pridavao poseban značaj. Na takav zaključak upućuju neke relevantne činjenice; prva je da se još u poznatoj tzv. Zetskoj odredbi iz 1455. godine, meću ostalim bratstvima i opštinama (Matagužima, Dajbabama, Goluoovcima, Berislavcima i dr.), Grbavci javljaju kao njeni potpisnici, druga da su Crnojevići ovdje imali svoje velike posjede i »grad«, kasnije nazvan Divan i treće da su Turci u svojim defterima, takozvanu bezimenu nahiju ovoga područja označili imenom Grbavci. Otuda nije nimalo slučajno što su upravo ovi krajevi bili meću prvim pod udarom čitlučenja i islamizacije. To se, prema navodu Đurćeva, vidi iz popisanog broja baština. Naime, u defteru iz 1523. u ovoj nahiji evidentirano je 1545 kuća i 156 baština, a 1570. godine 525 prvih i 89 drugih. Ovi podaci, kaže Đurćev, »pokazuju da je neposredno poslije pripajanja Crne Gore Skadarskom sandžaku došlo do povećanja broja baština u seljačkom posjedu«, ali isto tako i to »da je u drugoj polovini XVI vijeka došlo do velikog smanjenja njihovog broja, a to smanjenje je u vezi sa početkom čitlučenja«.
Inače, samo selo Grbavci 1521. imalo je 11, a 1523. godine 9 kuća, dok su njegove sastavne mahale — Ponari, prve godine imali 6, druge 7, Skupo (14 : 12), Filapovići (16 : 15)3 i Crnopetrići (1523) 19. Njima treba dodati i selo Piraniće, čija je lokacija vezana za ovo područje. U njemu su 1521. godine bile 23 hrišćanske kuće (»sva imena su srpska osim jednog koji se zove Marin Bin«) i 8 baština. »Osim toga, u Piraniću je upisana ,njiva’ Crnojevića i brodarina preko Morače«. Godine 1523. u selu je upisana 21 hrišćanska kuća i 4 pune baštine, a 1570. godine 10 hrišćanskih kuća i 7 baština. Iste godine u selu se, kaže Đurćev, »jasno vidi nagla islamizacija, odnosno preotimanje baština od strane islamiziranih stanovnika i vjerovatno njihovih roćaka iz okolnih sela. Tu se još vidi podatak o prelasku hasa zemlje, bivšeg dobra Crnojevića, u privatni posjed«. Vremenom su se Piranići potpuno islamizirali i radi veće sigurnosti preselili u Botun, na drugu obalu Morače, odakle su se 1879. godine preselili u Tuze i Skadar, mada ih je nekoliko ostalo u Goričanima.
Prema M. Bolici (1614) Grbavci su imali 47 domaćinstava i 105 vojnika, a Piranići 29 domaćinstava i 60 vojnika.
Grbavci se dijele na dva dijela — Donje i Gornje. Donji Grbavci su znatno veći od Gornjih; do novijeg vremena rastojanje izmeću njih iznosilo je oko 500 metara. Selu od 1925. godine pripada i zaselak Crne Glavice (sa samo jednim domaćinstvom). Prije posljednjeg rata kuće su većinom bile izgraćene podnožjem grbovačkih gora, dok su se poslije rata širile po ravnici, tako da je rastojanje ‘izmeću dva dijela sela gotovo nestalo. Dobar dio atara sela otpada na komunice. U njegovom ravnom dijelu su tzv. Šarike i Vrbiš. Do prije oko 150 godina Šarike su bile oraća zemlja, koju je odnijela Morača. Do tada su bile privatna svojina pojedinaca, da bi kasnije ostale zapuštene. U takvom stanju korišćene su kao zajedničko pasište i za branje drva i pruća, potrebnog za pletenje raznih vrsta koševa i ljesa. Drugi dio komunice u ravnom dijelu atara — nalazi se istočno od Šarika i dotičan je selu Lajkovići. Usljed skretanja toka Morače, Lajkovičani su pokušavali da je usvoje, pa je dolazilo do čestih sporenja. Spor je, najzad, početkom ovog vijeka, sudski riješen tako da je ova komunica pripala Grbavcima. Brdski dio komuvice, površinom znatno veći, nalazi se na zapadnoj strani sela. U istočnom prisojnom njenom dijelu, koji je golorudinast i obrastao pelinom i dračom, ima i privatnih parcela, čija su imena: Pekovići, Stekovina, Grodi, Lazi, Fuše, Divan i Veliki i Mali Potok. Zapadni osojni dio je više okomit i stjenovit. Mjesta sa privatnim posjedima u njima nazivaju se: Skupo, Jokmanovića do, Krnića Građa i Kladnja. U Skupom su većinom livade sa prigoricom obraslom drvećem. Izvan ovih mjesta sav ostali dio brdskih površina neograničeno je korišćen za ispašu.
Godine 1941. selo je imalo 57 kuća od kojih samo 17 na sprat odnosno na konobi; ostale, zvane prizemljuše, dobrim dijelom su bile bez patosa, sa jednim ulazom i jednim ili dva prozora, ili čak bez njih. Meću njima je bilo i suvomećih, pokrivenih slamom ili trskom. Graćene su obično »izjedna«; plafon u tim prizemljušama, ukoliko su ga imale, a takvih nije bilo mnogo, bio je napravljen od ljesa (prepletenog pruća) i reće od dasaka. Njihovo namještenje bilo je veoma oskudno; svaka kuća se isključivo koristila otvorenim ognjištem. U potkrovlju, zvanom »petar«, najviše se držao kukuruz u klasovima i druga ostava. Kuće su bile zbijene po grupama, često sa zajedničkom listrom. Po nekoliko domaćinstava služilo se jednim dvorištem, zvanim obor. Rijetka su bila zagraćena dvorišta, pa su prolazi i izlazi u komun grupno korišćeni. Mjesta sa grupisanim kućama, po bratstvima, imala su svoje posebne nazive, kao Stankova zgrada, pod Perkovom kućicom, pod Panduricom, Tocin brijeg, Krtinja, Bedem itd. Dodatni objekta u grupisanim kućama (za stoku, svinje i živinu) činili su ih još tjeskobnijim.
Pored crkve, podignute seoskim samodoprinosom 1902. godine, smještene pomeđu dva navedena dijela sela, u njihovom ataru nalaze se znatni sakralni ostaci, koji ukazuju na starost i nekadašnju veličinu ovoga naselja. U Gornjim Grbavcima i danas su vidni ostaci jedne crkve, dok su kod crkve u Skupom sačuvane zidine i oltar. Mjesto na kome se nalazi naziva se Crkovna glavica. Prva crkva, sazidana na mjestu zvanom Crkvina, ima veliko groblje. Neki grobovi su pokriveni velikim pločama, na kojima, sem nekih ukrasa u obliku kruga, nema natpisa. Predanja o ovoj crkvi i groblju dovode se u vezu sa obližnjim starim gradom Divanom. Crkva na Skupom je, izgleda, više bila bogomolja. U Skupom su, inače, do danas sačuvana kućišta od kojih se jedno naziva Dabovo kućište. Tu su, u tzv. Jokmanovića dolu, živjeli do 1912. godine Jokmanovići, odatle preseljeni u Podgoricu. Dalje se, na osnovu vidnih ostataka, smatra da su na Miranglavici i na ostrvcetu Kosmači u Gornjem blatu postojali manastiri. Za prvi se kaže da su ga Turci, pri nekom pohodu na Crnu Goru spalili, do temelja porušili i posjekli njegovog igumana. Za drugi pak, kako smo naveli, vezano je predanje da se u njemu vjenčao kralj Vukašin sa Jevrosimom.
Od ostalih »drevnih« zdanja u ataru ovog sela posebno je vrijedan pažnje »grad« Divan. Nalazi se pri samom (sa lješkopoljske strane) ulazu u selo. Podignut je na kamenitom uzvišenju (50 m), okruženom dosta okomitim brdskim stranama, tako da ostavlja utisak skrovitog gnijezda. Na vrhu su kamene zidine i kule. U jednoj od njih nalazi se kameno sjedište, nalično vladarskom, a u njenom donjem dijelu, kako izgleda, bila je tamnica. Vidne su tu i zidine drugih pomoćnih zgrada. Gradu se prilazilo sa sjeverne strane; ostale strane su prirodno zaštićene brdskim stranama i liticama. U odbrambenom smislu, ovo mjesto je zaista dobro odabrano. Gotovo uz sam grad, južno, u jednoj dolji nalazilo se dosta gusto naselje, zvano Dupilo. Kao staro kućište sa znatnim ostacima zidina, sačuvalo se do danas. Sudeći po predanju, »grad« je podigao Stevan Crnojević, a njegovom sinu Ivanu je kasnije služio za ljetnu rezidenciju. Činjenica je da se poviše njega prostire plodno Grbovačko »polje«, veoma pogodno za vinovu lozu i druge kulture. Budući na domaku dviju rijeka — Morače i Sitnice, moglo se, kako mještani kažu, nazivati »Mali Misir«. Dotično Divanu, pravcem od Lekića prolazi glavni seoski put. Na mjestu zvanom Ledine račva se u dva kraka. Jedan prolazi zapadnom stranom, pored Gorice, Usova groba i crkve do Novog ubla gdje skreće lijevo prema Rekrenici. Drugi krak prolazi istočno i nazivaju ga »Put povrh potoka«. On je mnogo uži i smatra se sporednim. Oba kraka puta spajaju se na raskrsnici zvanoj Sjerake, odakle put produžava Vitačkom ulicom preko Vrtolja, ispod Kostača i iza Dugunjive preko Miranglavice do sela Vukovaca. Ovaj dio puta, pored ostalog, koršpćen je na relaciji do Zetskog luga, gdje je svako domaćinstvr imalo 3—10 rala rane ili lozne livade! Od glavnog seoskog puta koji prolazi ispod starog dijela sela, račvaju se sporedne ulice, kao na primjer Dambulovića ulica i Ulica od sadova i na drugoj strani, crema brdima, — Kumburska, Mirotića, Đurovića;. Kovičića, zatim stara ulica pomenutih Crnopetrića, Srdanovića i Sekulića ulica. Neke od njih imale su zajednički karakter i vjekovima su služile čitavom selu. Dotična domaćinstva, naime, nijesu smjela braniti prolaz pješacima i stoci pri izlasku ili silasku sa brdskog područja.
Treba napomenuti da u grbovačkim gorama, koje ujedno čine izrazitu krečnjačku razmeću od ovog dijela Zetske ravnice. prema Gornjem blatu, ima mnoštvo jama i pećina koje zaslužuju posebna ispitivanja. Za jednu od njih, zvanu Špela, koja se nalazi iznad mjesta Fuše, vezan je jedan značajan ovdašnji dogaćaj. Tu su Turci 1865. godine posjekli 33 muške glave i u svojoj osvetničkoj odmazdi odnijeli ih u Skadar i izložili na njegovim zidinama. Turke je i preko ovog sela put često vodio u pohode na Crnu Goru. Tako su neposredno prije bitke na Carevu lazu, Lješnjani dočekali Turke u brdskom klancu (kod Dračeve ledine) iznad Grbavaca. Tu je poginuo i jedan turski komandant — Alija, po kome se to mjesto naziva Alijina kamenica. Brojno nadmoćniji, Turci su tada prodrli u Lješansku nahiju i spalili manastir na Sinjcu (na Krakalima). Jednovremeno je, po svoj prilici, spaljen i porušec i pomenuti manastir na Miranglavici.
Do uoči osloboćenja Zetske ravnice od Turaka i u Grbavcima je živio jedan broj muslimanskih bratstava, kao na crimjer: Piranići, Maljevići, Đečevići, Elezovići, Smajovići i Kerovići. Ovdje su imali svoja imanja, koja su kasnije prodali. Neki su, pak, skoro do 1925. godine ovdje davali zemlju pod arendu. I danas pojedina mjesta i parcele nose muslimanska imena, kao: Maljevića potok, Đečević bostan, Piranske livade i Usov grob.
Godine 1925. Jovićević je u selu evidentirao 11 bratstava sa 56 kuća. Prema podacima iz 1925, mećutim, selo je imalo 52 domaćinstva sa 376 stanovnika, a 1941. godine 66 sa 415 stanovnika. Isti broj domaćinstava popisan je i 1948, dok se broj stanovnika smanjio na 395.
Prije balkanskih ratova u Ameriku je išlo 6 mještana; vratili su se kao ratni dobrovoljci. U periodu 1918—41. iselilo se 6 porodica. Tokom rata (1941—45) poginula su i umrla 32 lica.
Poreklo familija sela Grbavci
Godine 1941. u selu su živjeli Radinovići (20 dom. i 125 stanov.), Mirotići (11:74), Vujovići (8:64), Miranovići (6:34), Vukčevići (4 : 25), Bogdanovići (4 : 24), Kalućerovići (4 : 18), Radonjići (3:13), Radusinovići (2:13) i Rakčevići (1:8).
Najstarija bratstva u selu su Radinovići i Mirotići. Prema bratstveničkom predanju, predak Radinovića i Mirotića doselio se ovdje, zbog krvne osvete, iz Katunske nahije (selo Prediš) »prije kosovskog boja«, te da su od tamošnjeg bratstva Abramovića, sa kojima su do unatrag pedesetak godina održavali rodstvene veze. Predanje dalje kazuje da je njih 12 bilo na Kosovu, da je 10 poginulo, a dvojica ostala u životu: Rade i Mirota od kojih potiču ova dva bratstva. U prošlosti se nijesu međusobno ni ženili ni udavali. Zajednički su svadbovali sve do 1920. godine. Ako se ženio Mirotić, barjaktar je bio Radinović i obratno.
Rod sa Radinovićima su i Grbavčevići u Matagužima, koji su se prozvali po selu iz koga su se preselili. O njima je sačuvan sljedeći zapis iz 1468. godine; „Mataguži priložiše Uvič u Zeti, zemlju Ueč meždu reku Plavnicu i potok Oktabež i do broda Miholja. Priložili: Nikola Kefalija, Lev Grubačević i Buza, i Petar, i Paval, i Andrea” (P. Rovinski, Černogorija, I, str. 437).
Vujovići, koje u selu još nazivaju Kumburima, porijeklom su iz Bjelica (Mikulići), gdje i danas imaju svoje roćake. Najprije su se doselili u Lješkopolje, zatim preselili u Berislavce i najzad, prije 140 godina otuda prešli ovdje. Razlog njihovog doseljenja je krvna osveta.
U Bjelicama se, kaže Erdeljanović, pamti da su u predjelu Mikulića živjeli muhamedanski Srbi, koji su bili srodnici današnjeg mikulićkog bratstva Vujovića. „U doba vladike Danila su ti poturčenjaci digli u Malu Zetu, đe su se zvali Alunovići, a ima ih odatle naseljenih i u Podgorici” (Stara Crna Gora, str. 61). Jedan ogranak Alunovića koji su do 1870. godine živjeli u Mahali, zvao se Kubasičići, „a i Alunovići, Begovići i Kubasičići zvali su se jednim imenom Ajdarkučevići“.
Miranovići su se iz ekonomskih razloga doselili iz Donjih Kokota prije oko 150 godina, a Vukčevići iz Lješanske nahije poslije odlaska Turaka.
Bogdanovići su se doselili iz Draževine (Lješanska nahija), a potiču od Globarevića, gdje i danas imaju svoje roćake. Njihov predak se najprije iselio u Srbiju, pa je otuda prije oko 120 godina došao u Grbavce.
Kalućerovići su doseljeni iz Đeklića prije oko 150 godina; u selu ih još nazivaju Pejovićima.
Radonjići su iz Progonovića (Lješanska nahija); njihov predak Srdan doselio se prije 115 godina. U selu ih nazivaju Srdanovićima.
Martinovići su iz Bajica. Njihov predak Puraš doselio se, zbog krvne osvete, prije oko 130 godina. U selu ih nazivaju Puraševići.
Radusinovići su se prije 115 godina doselili iz Buronja, a daljom starinom su sa Čeva.
Rakčevići su doseljeni iz nedalekog Kurila, prije oko 160 godina; isti su rod sa Rakčevićima u Momišićima.
Neka od ovih bratstava granaju se na manje ogranke (kabilje). Radinovići, na primjer, na Grujičiće, Popoviće, Živoviće, Đuroviće, Markoviće; Mirotići na Kostoviće, Božoviće, Nešoviće; Miranovići na Đokoviće, Sekuliće; Bogdanoviće još nazivaju Kovačićima, itd. Meću svim tim bratstvima i ograncima, otkad se pamti, održavana je zavidna sloga.
Za mještane ovoga sela važi mišljenje da su radni i preduzimljivi. U zemljoradnji su pored žitarvda mnogo gajili duvan; tu tradiciju održavaju do danas. Ranije su do maksimuma koristili i uslove za stočarstvo, zasnivajući ga na livadama, lugovima u Donjoj Zeti i komunicama. Godine 1941. selo je imalo skoro 2.000 grla sitne, a svako domaćinstvo je u prosjeku imalo po nekoliko grla krupne stoke. Ovdje su većim dijelom preko ljeta davane na izdržavanje u Kučima.
Znatna korist se ubirala i od ribolova. Dovilo se na Sitnici i potoku Lisici gdje su neki imali udio u »jazovima«, zatim na Morači i Gornjem blatu. Zajedno sa Vukovcima i Ponarima, selo je imalo svoj udio u Gornjem blatu, pa se zajednički ulov dijelio. Do uoči posljednjeg rata, u njihove vode na Blatu niko bez njihovog odobrenja nije smio loviti.
S obzirom na relativnu brojnost bratstava, ovo selo je bitno karakterisala mećubratstvenička i njome voćena mećuljudska solidarnost. Mnoge porodice su ovdje vezane prijateljskim vezama. U godinama uoči posljednjeg rata u selu je bilo više od dvadeset brakova sklopljenih meću navedenim bratstvima, a preko kumstva su istovremeno bile povezane mnoge porodice. Tako su, na primjer, Mirotići kumovali sa Vujovićima i Rakčevićima; Radinovići sa Miranovićima; Martinovići sa Radinovićima itd. Seoska sloga se spoljavala u mnogim oblicima ispomaganja i solidarnosti za dobrobit čitavog sela i bilo kojim razlogom ugrožavanja porodica i pojedinaca.
Isto tako mještani su znali da duboko emotivno saučestvuju u žalosti i da podijele bol i tugu. Dešavalo se, naročito ako umre mlad momak, da se za čitavu godinu pjesma ne čuje u selu, ni čoban kod ovaca, ni dijete kod jagnjadi, ni orač za ralom, čak su mnoga skidali zvona sa ovnova…
IZVOR: Pavle S. Radusinović, “Stanovništvo i naselja zetske ravnice od najstarijeg do novijeg doba, druga knjiga“ iz 1991. godine
Komentari (0)