Poreklo prezimena, selo Rudenica (Aleksandrovac)

18. mart 2013.

komentara: 0

Poreklo stanovništva sela Rudenica, opština Aleksandrovac. Stanje iz 2004. godine. Prema knjizi „Rudenica“, Dragiše Milosavljevića. Priredio saradnik portala Poreklo Miloš Stojadinović

Rudenica

Rudenica se nalazi u predelu Rodopske planinske mase iz koje je davno pre Slovena eksploatisana ruda. Na ta davna pojedina mesta podsećaju nazivi pojedinih mesta. U blizini rudnika u cilju zaštite i normalnog rada podizana su utvrđenja. Jedno od njih je Gradac u Riđevštici u čijoj se blizini iz okna Kalovac vadilo srebro i platina. Srebro se vadilo i u Veluću iz reke Srebrnice, pa joj otuda i naziv. Na tromeđi Riđevštica – Rudenica – Tuleš brdo Metalica (576 m/nm) nosi naziv po metalu koji je tu vađen.

Teodosije, pisac žitija, srednjovekovnih srpskih vladara navodi da je kralj Uroš imao 7 rudnika. Vađeno je zlato, srebro, olovo, cink i gvožđe. Dolaskom Kelta 1241-1254 rudarstvo Srbije hvata zamah posebno oko 1310. godine kada Srbija postaje rudarski razvijena zemlja. Nije poznato da li je taj zamah zahvatio i ovaj kraj. Čuvari sećanja na rudare i rudnike su Kopaonik kroz „Kopaoničko metođe“ i Metodije Olimpijski. Po dr R. Pavloviću Turci su rudare terali da rade na praznik 1504. godine, pa su zbog toga svi rudari stradali. Metodije Olimpijski stradao je za hrišćanstvo 311. godine na Olimpu.

Rudenica po svom prvom delu toponima RUDE podseća na rude i okna od kojih neka iskopana 1938/39. godine u ataru ovog sela postoje i danas. Dakle, skoro smo sigurni da selo nosi naziv po rudi i rudarstvu.

Uporedo sa razvojem rudarstva razvijali su se razni zanati, prvenstveno za metale, njihovu preradu i izradu predmeta od njih. Tobolac, Štitari, Strelari i neka druga nose nazive po zanatima koji su u njima obavljani.

U cilju jačanja ekonomske moći zemlje Srpska geologija 1881. godine osniva Srpsko geološko društvo. Preko ovog društva u Srbiju 1888/89. godine dopiru strane kompanije za nastavak započetog ispitivanja i eksploataciju rude. Državni geološki institut je formiran 1930. godine. On je između Prvog i Drugog svetskog rata angažovao strane inženjere za nastavak započetog ispitivanja. Dvojica od njih, jedan Nemac i jedan Slovenac mnogo su više radili sumnjive poslove nego kao rudarski stručnjaci. Stanovali su u Veluću, preko puta Milorada – Rode Milosavljevića, kasnije vojvode. Sa njima je Roda bio u bliskim kontaktima, a vezu sa Nemcima kasnije je produžio i kao vojvoda.

U Rudenicu su 1938/39. godine bili angažovani takođe trojica nemačkih inženjera. Stanovali su i hranili se kod Milutina N. Radičevića, ondašnjeg kmeta sela. Sećajući se tih dana Sava Radičević kaže: „Kao dečak bio sam vrlo nestašan. Voleo sam igru i oružje. Kao ljubitelj oružja sam sam napravio neko pištoljče jer nisam imao para da ga kupim. Radi probe napunim to pištoljče i opalim. Taman sam ga ponovo napunio kad na kapiju me zove kmet i dva žandarma. Kratko me ispitivaše i na kraju mi uzeše pištolj. Jedan od žandarma pomirisa cev od pištilja i zatim odoše. Dok sam ja kipteo od besa nešto puče u Milutinovoj kući, a zatim nasta graja, vika i psovka. Žandarmi ostavili Milutinu pištolj da ga uništi, a oni zamakli za Aleksandrovac. Milutin ložio vatru ženi dok je ona spremala Švabama jaja za doručak. Uz drva ubacio u vatru i pištolj koji posle kraćeg vremena opali, baci tiganj na plafon, zalepi jaja na zid, a prisutne natera da legnu na pod uz kuknjavu. Dugo sam se bojao i bežao od Milutina, sve dok mi nije oprostio uz objašnjenje da je sam tražio đavola“.

Jedan od njih se zvao Joško, drugi Danke, a imena trećeg se niko ne seća. Jedan od njih je pričao da su pre dolaska u Rudenicu radili u Makedoniji. Običnu radnu snagu angažovali su iz sela uz nadnicu od 50 dinara. Uz oknu, kod kuće Terzića, radili su meštani Dušan i Vula Radičević i drugi. Ovde se radilo i leti i zimi sve dok radovi usled početka Drugog svetskog rata 1939. Godine nisu prekinuti. Pri kopanju vršena su stalna miniranja jer je vođena borba sa kamenom masom. Oboreni deo je ručnim kolicima iz okna izvožen napolje. Tada je prokopan tunel dužine 60 metara. U isto vreme kopanja su vršena u dva druga okna: jednom ispod kuće Terzića, a drugom nedaleko od kuća Lazića. Najduže je okno ispod Lazića. U oknu kod Terzića je uhvaćen Milivoje Petrović, četnik iz Mrmoša.

Teško je prihvatiti da naziv sela potiče od rudače, rosulje, vrste livadske trave koja se pominje u literaturi.

Rudenicu prvi pominje Stevan Nemanja u svojoj povelji 1196. godine kojom pčele iz Rudenice poklanja manastiru.

Kneginja Milica kao monahinja Jefimija, Rudenicu pominje 1404. godine u svojoj povelji kojom ktitora manastira Rudenica, vlastelina Vukašina, postavlja za rizničara na dvoru Lazarevića u Kruševcu.

Po osvajanju Turci Srbiju dele na pašaluke, nahije, zijamete, timare, mezre i hasove. Zijamete i timare dodeljuju svojim zaslužnim ratnicima. Bilo je tih poseda i u rukama Srba. Godine 1516. Srbi su držali 48 sela, ali ih je sve manje u kasnijem periodu. Rudenica je bila zijamet, posed Skendera, sina Davidova.

Po oslobođenju od Turaka naselja su razvrstana na veća i manja. Veća su bila varoši, a manja sela i zaseoci zaviosno od broja stanovnika. U 19. veku do 15 domaćinstava su bila manja, od 15-30 srednja, a iznad 100 velika sela. Prvih dana oslobođenja zaseoci su bili Rudenica, Pajsak, Punoševići, Srnjane, Venčac, Panjevac i Lesenovci. Rudenica je u vreme Karađorđa obnavljana, bila je mala i nije upisana u spisak sela Karađorđeve Srbije. Za vreme Turaka zaseok je mogao da pripada jednom, a selo u čijem je sastavu drugom gospodaru.

Doseljavanja nakon oslobođenja ubrzala su porast sela, a zaseoke pretvarala u sela. Rudenica je kao i Pajsak 1834. godine upisana kao zaselak Veluća. Podaci su uneti zbirno za sva tri naselja pa je teško reći koliko je imalo domova, poreskih glava i stanovnika. Zaseok nije imao sopstvene međe već je u granicama sela čiji je zaseok. U okviru jednog sela bez granica, međa, magila ili unki kako su ove oznake nosile naziv bilo je nekoliko zaseoka. Selo Kovioci, imalo je sedam: Jankova klisura, Ravni, Bogiše, Kragujevac, Mošute, Dupci i Krivi brod.

U doba Karađorđa bilo je 2634 naselja od kojih je 2415 sela i 64 zaseoka. U srezu Kozničkom 1844. godine bilo je 53 sela, 9 zaselaka sa 12.243 stanovnika.

 

Poreklo stanovništva sela Rudenica

 

Bićanin – Potiču iz Osredaka u kome se među prvima doseli Sima preminuo 1. 3. 1900. u 75. godini. U istom selu pominje se Milisav Bićanin umro 9.12. 1901. godine u 95. godini. Bićanin Stevan imao je sina Vladimira, trgovca u Kožetinu inače rođenog 25. 10. 1869. godine u Osredcima. Među dugovečne Bićanine spada i Milovan koji je umro u Dašnici u 4. 5. 1895. godine u svojoj 90. godini. Posle Prvog i Drugog srpsko-turskog rata 1876-1878. godine u Župu, a pogotovu u Toplicu oslobođenu i opustelu sišlo je iz Osredaka više familija.

Bićanina ima u Riđevštici, Omašnici, Trsteniku, Kruševcu, Maloj Vrbnici, Stopanji, Mačkovcu, Bresnom Polju, Podujevu, Vukovom Dolu (Skoplje), Rataju, Vitkovu, Veluću, Doljanu i Donjem Stupnju.

U Rudenicu se prvi doselio Dragan, sin Živorada Bićanina, nakon ženidbe sa Ratomirkom ćerkom Miljka Vujića. U centru Rudenice podigao je novu, savremenu kuću.

Prema dr R. Pavloviću preci Bićanina doseljeni od nekog Bića kod Prizrena. Iz tog mesta njihov predak stočar po zanimanju, doselio se u Osredke u 17. Veku.

 

Veškovac – Lokalno predanje kaže da su se u Riđevšticu doselili početkom 19. veka iz Crne Gore. Momir Veškovac tvrdi da su po predanju prvo bili nastanjeni u Ravnima kod Jankove klisure. Zbog pritiska i opasnosti od Turaka premestili su se na teren sela Tuleša u reonu Srnjana, odakle su se ubrzo preselili u Riđevšticu. Po popisu iz 1837. godine u Riđevštici postoji Marko Veškovac sa sinovima Milenkom i Nikolom. U popisu iz 1863. godine stoji da Milenko tada ima 110 godina, a njegovi sinovi Milovan 46, a Nikola 38 godina, Milić i Radovan. Po Milovanu su kasnije Milovanovići.

Prezime Veškovac bez ć na kraju sastavljeno od reči VEŠ i KOVAC, što će reći vešt kovač i dalje veškovac, što ukazuje na to da su preci Veškovaca bili vešti kovači.

Predanje koje nam je izneo Momir nastavlja Dragi Veškovac, protojerej crkve Lazarice u Kruševcu, pa kaže:  Petorica braće sa porodicama doselili su se u Riđevšticu. Dvoji sa se nastanila sa leve strane potoka koji izvire u Punoševićima i teče u pravcu Tobolca, a trojica sa desne strane. I danas se nalaze na pola puta između škole i Punoševića, a kuće su im levo od Curakovića prema Rudenici.

Najpoznatiji su Nikola r. 1863. godine kao narodni poslanik i Jovan, kmet i najbogatiji stanovnik Riđevštice koji je imao preko 70 ha zemlje u Riđevštici i Ratajima prema Jabukovici. Obilazeći ogromno imanje uvek je išao na konju. Jednom je, putujući na konju, zaspao pao i poginuo pozadi Tuleške čukare između manastira i Srnjana. Na tom mestu su mu potomci podigli spomenik, a okolni prostor nazvaše kod Jovinog spomenika. Pored ove dvojice, Dragomir Veškovac je kasnije kao borac, solunac, odlikovan najvišim srpskim odlikovanjem i Albanskom spomenicom.

Veškovci, familija zemljoradnika i stočara, vinogradara i voćara iznedrila je monahe i sveštenike. Među prvima se monaškom životu posvetile Jelisaveta i Vera koje danas žive u manastiru sv. Roman kod Đunisa. Ubrzo je za njima otišao današnji na daleko poznati hilandarski monah Kirilo. Kao sveštenici iz ove familije poznati su Dragi, protojerej crkve Lazarice u Kruševcu i Milan, paroh u Kukljinu, brat od strica protojereju Dragu i Radiša sin Vladanov.

Na sceni društvenog i političkog života danas je poznat Dragan Veškovac, koji je kao policijski službenik šef obezbeđenja visokih državnih zvaničnika u Beogradu.

Sedamdesetih godina 20. veka mnogi su napustili Riđevšticu. Jedni su privremeno otišli na rad u Švajcarsku, a drugi su se zauvek iselili. Danas, Veškovaca ima u Riđevštici, Rudenici, Leskovici, Subotici, Jasikovici, Stopanji, Veluću, Tobolcu, Globoderu, Mačkovcu, Aleksandrovcu, Trsteniku, Kruševcu, Beogradu, Starom Trsteniku, Hilandaru, Rataju, a bilo ih je i u Lesenovcima.

Stari solunac Dragomir prodao je zemlju u Rataju i kupio u Starom Trsteniku. Njegov sin Momir ustupio bratu za zemlju u Rudenici i prešao iz Riđevštice u Rudenicu.

Danas su u Riđevštici samo 2-3 porodice, a u Rudenici je jedino Momirova porodica.

Inače, većina Veškovaca veruje da su daljim poreklom od Vasojevića iz okoline Lovćena. Veškovci slave Đurđevdan.

 

Vujić – Iz V. Glave u različito vreme i iz različitih razloga doseljeni su dvojica Vujića.

Prvi meštanin Rudenice postao je Desimir, sin Gmitra koga je usinio Borisav Terzić.

Nekoliko godina kasnije Miljku Vujiću kao vrednom, poštenom i dugovečnom sluzi, Obren Terzić dodeljuje zemlju u znak zahvalnostzi za takav odnos. Miljko se potom ženi i postaje meštanin ovog sela. Inače, Vujići su daljim poreklom rodom iz Kolašina (Crna Gora). U drugoj polovini 17. veka iz Kolašina u Kožetin doseljen je Marko Vujić, a zatim je prešao u Velju Glavu. Imao je dva sina Pauna i Pavla. Paun je pre 1833. godine otišao u Rataje i od njega su u tom selu Vujići. Po dr. M. Lutovcu u Veljoj Glavi je bilo 9 kuća Vujića.

Svi slave Sv. Stevana, a u Rudenici i Sv. Agatonika.

 

Ivanović – Preci Ivanovića živeli su u Ribniku, odakle su se, verovatno, posle Prvog srpskog ustanka preselili u Rudenicu dva brata Mihajlo i Suma. Mihajlo Ivanović oženjen Jovankom Žarković iz Ribnika, samo je jedan dokaz da imaju veze sa Ribnikom.

Sima Ivanović, čiji su preci živeli na potesu Staro selo po predanju zbog trzavica pri podeli sa braćom seli u „Palitnjak“ gde danas žive njegovi potomci. Ostali Ivanovići postepeno su se izgradili na prostoru Starog sela i od njih su Ivanovići kod groblja. Svi skupa čine najbrojniju familiju. Zajednička slava im je Sv. Luka 31. oktobra. Ivanovići u „Palitnjaku“ su poznati krečari.

Iz Rudenice gde je po dr M. Lutovcu bilo 15 kuća, Ivanovići su odseljeni u Globoder, Koševe, Tuleš, Aleksandrovac, Lazaricu, Trstenik i Vrnjačku Banju.

Akademik M. Lutovac navodi da su preko planine stigli u Ribnik, a zatim u Rudenicu. Prema istom izvoru imaju rođake u okolini Trstenika i slave Sv. Luku.

Naknadnim ispitivanjem pri pisanju ove monografije utvrđeno je da u Ribniku ima prezimena Ivanović. Utvrđeno je i to da Sv. Luku slave Jevtovići, Simići i Dumovići.

Ivanovići slave Sv. Luku i Mitrovdan.

 

Lazići – Po dr M. Lutovcu oni su rod Lazovića sa Korita na Pešteru. Po njemu u Rudenici postoje 6 kuća i svi slave Sv. Agatonika. On tvrdi da su stigli sa Kopaonika.

Prema predanju koje je čuo od svojih predaka monah Kliment, danas najstariji Lazić kaže: „Lazići su doseljeni od Toplice. Na brdu Slava kod Brusa proslavili su slavu uz put krsnu slavu Sv. Agatonika. Odmah posle slave krenuli su u Rudenicu i tu se nastanili za stalno.“ Ovako slobodno kretanje i slavljenje slave moglo je biti samo u slobodi, po odlasku Turaka. Iznete činjenice su sasvim dovoljne za zaključak da je njihova seoba bila u toku ili nakon srpskih ustanaka.

Kuće Lazića nekada su bile između Starog sela i Odžaklije. Na tom nekad skrovitom mestu u šumi danas postoje dve stare kuće. Oni su kuće po rasporedu domaćinstava prikazali pod brojevima 31i 32. Lazići su se, neki pre, neki posle preselili bliže Ugaru. Većina njih je odseljena u druga mesta, a neki su monasi po manastirima. U manastiru Veluće je Dragomir, čije je monaško ime Kliment. Njegov sin Vladimir kao monah Metodije živi u Švedskoj. Najmlađi Dragomirov sin Andrija je sveštenik.

 

Markovići-Ivanovići – Ova familija potiče iz Okruglice. Jovana, ćerka Veljka Markovića iz Počekovine ud. Milenka Markovića iz Okruglice po smrti muža udaje se za Marka Ivanovića iz Rudenice. Sa sobom Jovana dovodi trojicu sinova iz prvog braka: Radulu, Dušana i Ljubisava. Marko Ivanović ih priznaje za svoje. Kuće Markovića su u „Palitnjaku“.

 

Protići – Protići poreklom iz Pipera (Crna Gora) doseljeni su u Tržac. Po mestu iz koga potiču kratko su se prezivali Piperi, odnosno Piperci.

Prema dr M. Lutovcu u Tržcu ima 18 kuća. Vreme doseljavanja nije poznato. Marko Protić ima sina Božidara, a Božidar sina Dušana, rođenog 14. 3. 1887. godine. Dušan se po smrti prve supruge Milane oženio Stanicom ud. Poginulog Aranđela Jovanovića u Prvom svetskom ratu. Od Piperaca su u Latkovcu: Rakići, Živadinovići, Godići, Vučkovići, Kneževići, Mihajlovići, Nedeljkovići, Ćirići i Pajići. Svi slave Sv. Ćirika.

Po dr Popoviću ima ih i u Jelakcima. Oni su od Bušeta iz Belasice u Vihorovini.

Piperci postoje i u Bresnom Polju i mnogim drugim mestima.

Slave Sv. Arhangela i Sv. Ćirika.

 

Radičevići – Selo Crna Glava pod Borinom Čukom (1478m) na desnoj strani Gobelske reke na Kopaoniku u svom sastavu imalo zaseok Mečkari. Zaseok je dobio naziv po dvojici lovca na medvede. Iz tog sela su u Brđane odseljena dva brata Vučko i Radič Crnoglavac. Vučko ostaje u Brđanima i od njega su u tom selu današnji Vučkovići. Radič pod prezimenom Stanković, Brđanin i Crnoglavac odlazi u Rudenicu. U tefteru iz 1833. godine u Rudenici se pominje kao Stanković, Brđanin i Crnoglavac, što govori odakle se doselio. Radič je imao sinove Blagoja, Milana, Petra, Đorđa i Savu. Blagoja je 1849. Godine venčao Sima Crnoglavac iz Lopaša.

Dakle, Radičevići su Crnoglavci iz Crne Glave raseljeni po raznim pravcima u različito vreme. Poštujući tradiciju održavali su rodbinske veze kroz kumstvo. Ima ih u Crnoj Glavi, Drtevcima, Lepencu, Brđanima, Strojincima, Rudenici, Lopašu, Lipovcu, a bilo ih je i u Dobroljupcima 1860. godine.

Po dr R. Pavloviću oni su iz mesta Crnoglava kod Stoca u Hercegovini. Pre velike seobe iz tog mesta u Hercegovini došao je Živko sa sinom Trivunom i nastanio se na potesu Staro selo u današnjoj Crnoj Glavi na Kopaoniku. Verovatno je selo Crna Glava po njima dobilo ime, a ne oni po njemu. Od Živka i Trivuna su današnji Trivunovići, Vukosavljevići, Josijevići, Matići, Maksimovići i Dišići. Svi oni ma kako se prezivali poznati su kao Crnoglavci. Slave Sv. Arhangela i Sv. Joakima i Anu.

Vreme doseljenja u Rudenicu nije poznato, ali treba verovati da su prvi doseljenici u ovo nekad nestalo selo. S obzirom da Rudenice kao sela nema na spisku sela Karađorđeve Srbije, može se zaključiti da su doseljeni nakon Prvog srpskog ustanka, najverovatnije u vreme Hatišerifom priključenih nahija.

Radič je na Ugaru, centru današnje Rudenice imao veliki posed, kuću i štalu. Karavani čak iz Grčke natovareni raznom robom svraćali su kod njega. Prvo bure sa metalnim obručima imao je Radič. Vrlo bogat posedovao je zemlju od D. Terzića preko Ugara do Lazića. Bio je žirant sirotinji pri uzimanju državnog kredita, pa mu je zbog duga prodato 10 ha zemlje u Rudenici i 4 ha kod Miljkovicke vodenice u Pajsaku.

Pored Radiča bio je poznat i njegov sin Sava koji je 1875. godine određen da dočeka kneza u Vitkovu.

Akademik dr Lutovac navodi da su doseljeni iz Brđana kod Brusa, da ih ima 12 domova i da slave Sv. Nikolu.

Iz Rudenice su odseljeni u Ržanicu, Pajsak, Štulac, Tobolac, Mrmoš, Aleksandrovac, Vrnjačku Banju, Kruševac, Toronto (Kanada), Nemačku.

Slave Sv. Savu i Sv. Nikolu.

 

Terzići – Vuk Karadžić u delu „Drobnjak, porodice u Drobnjaku i njihovo poreklo“ navodi da su Terzići ogranak Mandića kojih je bilo u Paljevštici i Terzića kojih je bilo u Osrecima kod Brusa.

Vreme doseljavanja u Srbiju je teško datirati.

Terzići u Rudenici potiču verovatno od Radovana, oženjenog Miljojkom, koji je umro 8. 8. 1848. godine. Prvi Radovanov sin Miloš oženjen 1838. godine Stanicom A. Đorđević iz Stopanje. Od njega su gornji Terzići. Od drugog Radovanovog sina Milisava, oženjenog 1844. Godine Janom, ćerkom Miloša Kljajića iz Tuleša, su donji Terzići. Radovan Terzić u tefteru desetka hrane 1834. Godine prvi put je upisan pod ovim prezimenom. Razlog promene prezimena nije poznat, a postoje tri mogućnosti: zbog bojazni od osvete, zbog toga što je neko bio terzija i zbog toga što su saznali svoje pravo poreklo.

Dr M. Lutovac navodi da su daljim poreklom iz Crne Gore, da ih u Rudenici ima 10 kuća i da slave Sv. Nikolu.

U Rudenici su im kuće bile na Odžakliji, an platou iznad kuća Lazića u pravcu Ugara. Sa tog mesta se Bogoljub Terzić preselio na mesto gde su sada Terzići.

Slava Terzića je Sv. Agatonik.

 

Todosijević – Po predanju, u Rataju doseljeni sa juga od Tetova radi čega jedan potomak dobi nadimak „Grk“. U tefteru aračkom sela Rataja iz 1833. godine upisan je Stevan Atanasković i njegovi sinovi Todosije, Petronije, Milosav, Petar i Dimitrije. Stevanovi sinovi nose prezime Stevanović, a Todosijevi prezime Todosijević. Todosijev potomak Novica po ženidbi sa Malinom ćerkom Gvozdena Pavlovića iz Veluća usvojenom od strane Milena Lazića, dolazi na miraz u kuću Lazića u Rudenici.

Slave Sv. Stevana i Sv. Nikolu.

 

Huseljić – Nakon ženidbe Zijad, sin Izeta Huseljića iz Zenice, dolazi na miraz u Rudenicu u kuću supruge Radmile, ćerke Stanislava Ivanovića.

 

Curaković – Po popisu iz 1863. godine u Riđevštici postoje izmeći ostalih:

1. Anđelko Curaković 37 godina
2. Spasoje, sin 13 godina
3. Obrad, pastorak 24 godine
4. Ćirka, snaja 25 godine
5. Persa, unuka 2 godine, udata 1881. godine za Miloša Kostića iz Drenče

Anđelko Curaković oženio se udovom nekog Nestorovića iz Brzeća. Sa sobom ona dovodi Obrada, sina iz prvog braka. Obrad, rođen u Brzeću, oženjen Ćirkom, umire 14. 9. 1909. U svojoj 70. godini. Tako su nastali Curakovići-Nestorovići.

Curakovići smatraju da su poreklom od Latkovca. Neki od njih smatraju da su nosili prezime Tomić, a drugi prezime Nikolić.

Curakovića ima u Riđevštici, Ratajima, Počekovini, Trsteniku, Tobolcu, Veluću, Stopanji, Pajsaku, Kraljevu, Zrenjaninu i Novom Sadu.

 

Ćirić – U Okruglici po svemu sudeći, pogotovu po broju kuća prikazanim u prvim popisima starosedeoci tog sela.

Prvi se u Okruglici pominju Mihajlo, rođen 1780. godine i Radovan, rođen 1788. godine. Po Mihajlu koji je imao sina Ćiru, prvo su bili Mihajlovići.

Mirko, sin Ćirka Mihajlovića-Đokića iz Okruglice, promenio je prezime i po ocu postao Ćirić. Mirko se 1881. godine oženio Negosavom, ćerkom Petra Radičevića i došao u Rudenicu na miraz. Danas postoje dve kuće Ćirića u ovom selu.

Slava Ćirića je Sv. Sava i Sv. Nikola.

 

Ćirkovići – Prema dr M. Lutovcu, Ćirkovići „kažu da su negda od Prepolca“. Prvo su nastanjeni u Krivoj reci i Osrecima odakle su sišli u Povac , Dašnicu i Brezovicu. Mihajlo Ćirković iz Povca od 1837. do 1859. godine kao kum Zdravkovića, Savića, Paunovića, Blagojevića i Bićana, dugo je održavao vezu sa prvobitnim komšijama. Kasnije su vezu održavali Jovan i Gligotije iz Povca. Po dr. Lutovcu, u Povcu ima 6 kuća i svi slave Sv. Dimitrija.

Ćirkovići iz Dašnice odseljeni su u Kruševac, a slave Sv. Jovana.

Ćirkoviće-Ćiriće u Brezovici zovu „krivorečani“ zbog mesta odakle potiču. Oni kasnije po Iliji nose prezime Ilići.

Vujica, sin Dobrivoja Ćirkovića iz Povca nakon ženidbe 1999. godine sa Jasminom, dolazi u Rudenicu na miraz. Slavi Sv. Dimitrija.

 

Ćosić – Daljim poreklom su od Andrijevice (Crna Gora). Doseljena su pred Prvi srpski ustanak tri brata Ćala, Mina i Ćosa. Od prvog su Ćalići u Ržanici, Tržcu i Tulešu, od drugog su Minići u Tržcu, Tulešu i Mrmošu, a od trećeg su Ćosići. Naime, Nikola se zbog bujica i opasnosti od poplava iz Tržca odselio u Vitkovo i od njega potiču Ćosići u Vitkovu.

Miljko Ćosić nakon ženidbe sa Rumenkom, ćerkom Jovana Terzića dolazi na miraz u Rudenicu. Prema dr M. Lutovcu ima ih 12 kuća.

Slave Sv. Arhangela.

 

IZVOR: „Rudenica“ – Dragiša Milosavljević, Zavičajni Muzej Župe, Aleksandrovac 2007. godine. Priredio saradnik portala Poreklo Miloš Stojadinović

 

 

 

 

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.