Poreklo prezimena, selo Ostrvica (Lika)

2 komentara

1. 29. septembar 2017. u 19:29

   Vojislav Ananić

   O s t r v i c a

   Poslije turskoga raspa u Ostrvici je u opisu Like iz 1696. zabilježeno 30 srpskih kuća. Brajković ih je 1700. našao oko 40, a krajiški opis od 1701. 34 kuće. U popisu od 1712. utvrđene su u tom selu ove porodice:
   Basarići 27 čeljadi; 38 k., Bogdanovići 4; 2 k., Bunčići 8, Giganovići 8; 14 k., Čuturilo 7, Čorkovići 9, 8, 11, Dabići 6, Dimići 13; 39 k., Kekići 4, 5, Kolundžići 4, Kosići 6, Kranjčevići 7; 6 k., Ljubači 10, Mišići 11, Petkovići 15, 17, 10; 13 k., Polovine 13; 14 k., Radmanovići 17, 8, 17; 19 k., Rajšići 11, 7, 9, Savatovići 12; 6 k., Stanko- vići 16, 24; 3 k., Sudarovići 20; 8 k., šašići 30; 4 k., Teslići 16; 17 k., Tolići 4, Tomičići 11, Vraničići 10; ukupno: 418 čeljadi. Između srpskih naseljenika u Ostrvici krajiškoj struji od Otočca i Brinja pripadaju samo Bogdanovići, Čuturile, Mišići i Stankovići. Basarići su od staroga naselja na smiljanskom području, gdje su živjeli pod Turcima. Svi ostali došli su ili strujom od Unca i Grahova, ili ođ Knina i Bukovice.
   Na ostrvičko zemljište doselile se i na njemu su se održale i dvije hrvatske porodice, obje iz otočkoga starinačkoga naselja: Mesići

   Izvor: ZBORNIK ZA NARODNI ŽIVOT I OBIČAJE JUŽNIH SL4VENA, Z A G R E B, 19 6 2-Stjepan Pavičić, Seobe i naselja u Lici

   Odgovori

2. 5. avgust 2018. u 17:13

   Vojislav Ananić

   Regija Lika

   Lika je tipično planinska regija, na prosječnoj nadmorskoj visini od 700 m, na kojoj se prostiru dva velika planinska lanca – Velebitski i Plješevički, te više kotlina i visoravni. Sa 5.000 kvadratnih kilometara površine, najveća je i ujedno najrjeđe naseljena regija u Hrvatskoj (10 stan. po 1 kv. km). Ova regija je tipično povijesno depopulaciono, emigraciono područje. Također, ova je regija jedna od najpasivnijih odnosno najsiromašnijih regija Hrvatske. Znatan dio stanovništva živi u naseljima neodrživog razvoja, substandardno, ugrožen deficitarnošću svih životnih potreba. Osnovna grana privređivanja je inokosna poljoprivreda, odnosno stočarstvo.
   Obuhvaća općine Gospić, Gračac, Donji Lapac, Titova Korenica i Otočac, prema administrativno-političkoj podjeli 1991. g.
   Lika je kako smo uvodno konstatirali, tipično depopulaciona regija, jer su svi osnovni pokazatelji o stanovništvu (bazni i verižni indeksi) degresivni, sa relativno velikim fluktuacijama, kako ukupnog, tako i hrvatskog i srpskog stanovništva. Naime, ukupno se stanovništvo Like kontinuirano smanjivalo po prosječnoj stopi od 14,69% po jednom desetljeću i gotovo se prepolovilo u razdoblju do 1991. g. (bazni indeks = 52,99%). Tu degresivnu tendenciju potvrđuju i verižni indeksi. Iznimka je period 1890-1910. kada se stanovništvo (ukupno, hrvatsko i srpsko) relativno neznatno povećavalo, u prosjeku za 17,28% (hrvatsko za 15,90% a srpsko za 17,73%), što je posljedica tadašnjeg naseljavanja stanovništva na lička granična područja Vojne krajine.
   Podaci o udjelu hrvatskog i srpskog stanovništva u ukupnom stanovništvu ove regije pokazuju da je srpsko stanovništvo bilo većinsko kroz cijeli promatrani period do 1991. g. – udio hrvatskog stanovništva se kretao od 43,80% 1900. do 49,30% 1948. g. ili u prosjeku po jednom popisnom razdoblju 45,64%, dok se udio srpskog stanovništva kretao od 46,41% 1981. do 56,10% 1890. ili u prosjeku 52,41%. Do drastične promjene dolazi u razdoblju poslije 1991. g. kada se broj srpskog stanovništva od 41.567 (1991) sveo na 7.610 stanovnika (2001) odnosno 8.979 (2011). Time se postotni udio srpskog stanovništva smanjio od 49,53% (1991) na 16,50% u popisu 2001. odnosno na 20,05% u popisu 2011. g., kao posljedica etničkog čišćenja srpskog stanovništva tokom građanskog rata koji se u to vrijeme vodio u bivšoj zajedničkoj državi.
   Da je srpsko stanovništvo „od vajkada“ bilo većinsko u ovoj najvećoj planinskoj i krševitoj regiji Hrvatske pokazuju i podaci prvog austrougarskog popisa stanovništva 1857. godine, kada je gotovo cijela Lika pripadala tadašnjoj Vojnoj krajini, kao i podaci poznatog austrougarskog kulturnog djelatnika i istraživača Franca de Paula Juliusa Frasa iz 1830. g. U njima je Lika bila podijeljena prema vojnoj nomenklaturi, to jest na pukovnije i satnije ili kumpanije, koje su obuhvatale određen broj sela i zaselaka u okviru ondašnjih gravitacionih središta, odnosno toponima; stanovništvo prema vjeroispovijesti na katolike i grkopravoslavce Srbe. Naravno, granice Like u ovim primjerima su arbitrarne, kao što smo naveli u uvodu ovog poglavlja. Dakle, iznosimo te podatke samo kao ilustraciju ovog historijskog fakta o srpskom stanovništvu kao većinskom u ovoj hrvatskoj regiji. 
   Vidljiva je većinska prisutnost srpskog naroda u Ličkoj pukovniji (oblasti), kao i u svim satnijama (okruzima). Srpski narod, kao tada većinski narod, davao je i najveći obol u obrani „predziđa kršćanstva“ zajedno sa tada manjinskim hrvatskim narodom.
   Ovo relativno još upečatljivije potvrđuju i podaci Juliusa Frasa u svom monumentalnom djelu o Karlovačkoj Vojnoj krajini. S obzirom da je J. Fras radio oko deset godina na svojoj knjizi, realno je pretpostaviti da su ti podaci još starijeg datuma od onih koji se u njoj navode.
   Dakle, u 9 satnija (okruga) od ukupno 12, srpsko je stanovništvo izrazito većinsko, a u svega dvije satnije hrvatsko je stanovništvo većinsko, dok u jednoj satniji su dva etniciteta podjednako zastupljena.
   Zaključili bismo da je ova većinska prisutnost srpskog stanovništva na prostorima Like gotovo vjekovna i da se sa pravom o njima može govoriti da su starosjedilačko i višegeneracijsko stanovništvo.
   Faktori koji su uvjetovali ovakav razvoj stanovništva Like u posljednjih 130 godina – permanentne depopulacione tendencije praćene manjim ili većim fluktuacijama u pojedinim razdobljima – veoma su brojni i složeni i nažalost do sada nedovoljno istraženi. Upozorit ćemo samo na neke od njih.
   • Priroda regije, izražena njenim „subvencijama prirode“, koje čine bazu životnih odnosno egzistencijalnih resursa opstanka ljudi u prostoru, veoma je nepovoljna u ličkim prostorima. Zbog toga stanovništvo Like živi u naseljima neodrživog razvoja, substandardno, ugroženo deficitarnošću svih životnih potreba, i u krajnje reduciranim uvjetima društvenog života. Zbog toga je Lika jedna od najnenaseljenijih regija Hrvatske, sa uvijek otvorenim kanalima unutrašnje i vanjske (e)migracije i uglavnom negativnim prirodnim priraštajem stanovništva (realno je pretpostaviti povećani mortalitet dojenčadi, povećanu smrtnost od raznih bolesti, posebno zaraznih, i dr.)
   • Permanentni ratni uvjeti života za vrijeme turskih najezdi imali su dvostruki efekat na razvoj demografskog korpusa ličkog stanovništva. S jedne strane, doseljavanje stanovništva iz drugih krajeva, prema planovima austrougarskih vlasti, a i spontano, jačao je demografski korpus i povećavao broj stanovništva Like, posebno srpskog, koje je dolazilo iz Raške, Zete i drugih krajeva pokorenih srpskih državica, ili kao prebjezi iz od Turaka okupirane Bosne. Tako npr. 1880. godine, srpsko stanovništvo je bilo brojnije od hrvatskog za oko 18.000 stanovnika, dok su 1900., kada su dosegli najveći broj od 103.846 stanovnika, bili brojniji od hrvatskog stanovništva za više od 23.000 duša. S druge strane, u sukobima i iznenadnim upadima turske vojske, ginulo se gotovo danomice i uveliko, što je slabilo demografski korpus i smanjivalo broj ličkog stanovništva, posebno srpskog. Samo kao ilustraciju, uzmimo primjer iz dalje prošlosti koji se zbio na tlu Like. Među 13.000 izginulih na hrvatskoj strani u Krbavskoj bitki 1493., bio je i znatan broj baš Ličana; sličnih manjih srazova i bitaka sa Turcima bilo je u analiziranom periodu sijaset; ili ljudski gubici (vojni i civilni) tokom godine bili su stalno prisutni. Iako su se gubici nadoknađivali novim doseljavanjem i sporadičnim prebjezima iz turskih okupiranih područja, konačna demografska bilansa je bila gotovo uvijek deficitarna u većini popisnih intervala.
   • Do značajnih gubitaka stanovništva Like došlo je za vrijeme Prvog (1914-1918) i Drugog (1941-1945) svjetskog rata i to iz redova oba naroda – hrvatskog i srpskog, na obje zaraćene strane – kvislinško-fašističke i antifašističke, zajedno sa nizom paravojnih formacija, tokom rata koji se tada žestoko rasplamsao. O tim gubicima ne postoje sređeni podaci za područje Like, ali sasvim je realno pretpostaviti da su relevantni za razvoj stanovništva Like. Primjera radi, navest ćemo parcijalne podatke Historijskog arhiva Karlovac o ljudskim gubicima u nekim kotarevima Like tokom građanskog rata 1941-1945. samo na antifašističkoj strani, koji se odnose na pale borce NOP-a, civilne žrtve fašističkog terora i umrle osobe od tifusa – kotar Gospić i kotar Perušić ukupno 3.267 žrtava; kotar Korenica i kotar Udbina ukupno 6.399 žrtava; kotar Donji Lapac ukupno 3.267 žrtava; općina Otočac i općina Brinje ukupno 625 žrtava; Plaščanska dolina i okolica ukupno 7.000 žrtava; sveukupno 23.508 žrtava.
   • Nadalje, to je bilo i doba užasnih pogroma genocidne politike kvislinške tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske, uperene protiv Srba, Židova i drugih nehrvatskih etničkih skupina. Lika je bila jedno veliko stratište žrtava te politike. Ustaše su se surovo obračunali sa ličkim Srbima već na početku Drugog svjetskog rata. U Lici je, pored Gospića, u Jadovnu, 1941. g. osnovan prvi likvidacioni logor za Srbe, Židove i dr. sa 37 okolnih stratišta, gdje su se raznim manuelnim načinima usmrćivale žrtve, po čemu je taj logor jedinstven u Evropi. Istraživanjem je utvrđeno da je u tom logoru ubijeno više od 40.000 ljudi iz svih krajeva Hrvatske, među kojima znatan broj iz Like. Drugo veće stratište je bezdan u Preboju, naselju podno Male Kapele u Plitvičkoj subregiji, koji je progutao na stotine srpskih žitelja iz okolnih naselja, uglavnom Ličana. Osim toga, Srbe iz Like su odvodili i na druga obližnja stratišta, kao npr. na Garavice pored Bihaća, gdje je usmrćeno više od 12.000 Srba.
   • Kolonizacija poslije Drugog svjetskog rata, također, je doprinijela odlivu ličkog stanovništva, najviše srpskog, s obzirom da su uživali prednost kao aktivni učesnici narodnooslobodilačke borbe.
   • Proces deagrarizacije i zapošljavanje u nepoljoprivrednim djelatnostima, također je utjecao na smanjivanje stanovništva u ovoj regiji.
   Postavlja se pitanje što se dogodilo sa tim nekada većinskim stanovništvom Like u periodu poslije 1991. godine? Naime, prema popisima 2001. i 2011. broj srpskog stanovništva u odnosu na stanje 1991. g. se smanjio za 33.957 stanovnika (81,69%), odnosno, zbog 1.394 povratnika, za 32.558 stanovnika (78,33%). Koliko ih je od toga smrtno stradalo, a koliko izbjeglo u druge novonastale države bivše Jugoslavije, još nitko nije cjelovito istražio niti o tome postoje cjeloviti podaci. Postoje samo parcijalni podaci za smrtno nastradale osobe sa nekoliko suđenja počiniteljima zločina i nekoliko otkopavanja srpskih žrtava na području Like.
   Ono što je još izvjesno iz posljednja dva popisa stanovništva jeste činjenica da je srpsko stanovništvo u Lici od većinskog tokom više od jednoipo stoljeća postalo manjinsko, što više, etničkim čišćenjem, svelo se na minornu nacionalnu manjinu. Druga izvjesna činjenica je, da su u Lici ugašena odnosno nestala naselja u kojima su Srbi bili većinsko stanovništvo, i to najviše u općinama Donji Lapac i Korenica. Pokazalo se da ni surovi život ne može prisiliti na napuštanje zavičaja, koliko to može mehanički nasrtaj na zavičaj ratom. Osim toga, razorene su kuće i u gotovo svim ostalim naseljima u kojima su živjeli Srbi. Time je izmijenjen izgled i pejsaž naseljenih prostora. To su sela koja to ni po čemu više nisu, jer je u njima razorena nadgradnja, institucije i kompletna infrastruktura.
   Ovaj najtragičniji događaj u povijesti srpskog življa Like, kao posljedica građanskog rata devedesetih godina prošlog stoljeća, nije rezultirao samo njihovim skoro potpunim izgonom iz njihovih vjekovnih zavičajnih naselja, nego i njihovim strogo kontroliranim selektivnim povratkom, koji je sveden de fakto na samo one najstarije – „ostarjele grobove“. To je u stvari, klasični primjer etničkog čišćenja bez ostatka, koji vodi do kompletnog gašenja toponima. Taj je čin usmjeren na razbijanje primarne grupe, jer porodica je u nas osnovna jedinica stabiliteta – „podiobe svih materijalnih i duhovnih dobara na jednake dijelove“. To nasilje je dovelo srpski demografski korpus, posebno u lokalnim sredinama kao što su ličke, do potpunog biološkog sloma, bez mogućnosti bilo kakve obnove. To se ogleda u iznimno velikom kompletnom gašenju rodova, prezimena i naseljenih srpskih toponima, posebno u nekim predjelima ove regije (Donji Lapac i Korenica). Zapravo, etničkim čišćenjem srpskog stanovništva, napadnuta je toponomastika, onomastika, katastar, povijest i kultura, s nakanom da se srpski narod izmjesti iz povijesti hrvatskog naroda. Ovaj tragizam je veći od onog poimanja grčkog tragizma, jer je zahvatio jedan autohtoni višegeneracijski narod i svu zajedničku baštinu i stvaralaštvo sa hrvatskim narodom za života dvadeset i jedne generacije življenja srpskog naroda na ovim prostorima. Prosto je neshvatljivo kako je na to pristao hrvatski narod??! Nije li ovo slično sudbini Indijanaca u Americi, ili Aboridžina u Australiji, ili u novije vrijeme Jermena u Turskoj?
   Zaključno se može konstatirati sljedeće:
   • Srpsko je stanovništvo u regiji Lika u analiziranom periodu bilo većinsko stanovništvo sve do popisa 1991. godine.
   • Popisom 2001. i 2011. srpsko većinsko stanovništvo se u ovoj regiji svelo na najnižu razinu u svojoj povijesti, na ispod 20% i tako postalo manjinsko.

   Izvor: Dr Svetozar Livada i suradnici – BIOLOŠKI SLOM I NESTAJANJE SRBA U HRVATSKOJ (1880-2011) /od višegeneracijskog i starosjedilačkog, autohtonog i konstitutivnog do manjinskog statusa/, Beograd – Novi Sad, 2018.

   Odgovori