Bačka Topola i okolna sela

11. jun 2012.

komentara: 9

Opština Bačka Topola:

Bagremovo (stari naziv Brazilija), Bajša, Bačka Topola (obuhvata i Kočićevo, koje je prestalo da postoji kao samostalno naselje 1978. godine)), Bački Sokolac, Bogaraš (naselje je do 1978. godine bilo deo Gunaroša), Gornja Rogatica, Gunaroš (do 1950. godine Molski Gunaroš), Zobnatica, Kavilo (do 1978. godine deo Gunaroša), Karađorđevo (do 1950. Bačko Karađorđevo), Krivaja (naselje stvoreno 1978. godine od delova Bačkog Sokoca, Gornje Rogatice i Tomislavaca), Mali Beograd, Mićunovo (do 1947. godine Karaktur), Novo Orahovo (do 1948. godine Orahovo, pre toga naziv je bio Senćanski Gunaroš), Njegoševo, Obornjača (do 1991. godine deo Gunaroša, danas bez stanovnika), Tomislavci (1947-2007. godine naziv je bio Orešković, pre toga Oreškovićevo), Panonija (do 1978. godine deo Bajše), Pačir, Pobeda (do 1978. godine deo Gunaroša), Svetićevo, Srednji Salaš i Stara Moravica.

Naredni članak:

Komentari (9)

Odgovorite

9 komentara

  1. vojislav ananić

    BAČKI SOKOLAC

    ”Bački Sokolac, kao malo vojvođansko selo, nalazi se u srcu Bačke, na raskrsnici puteva od Novog Sada ka Subotici, pa na zapad ka Somboru. Pripada opštini Bačka Topola, a od samog mesta je udaljeno devet kilometara. Zemljište Bačkog Sokolca geografski pripada Telečkoj visoravni, pa samim tim, nije čisto ravničarsko selo, jer ga nadmorska visina od preko 100m izdvaja od većine sela ovog tipa.

    Lokalitet samog naselja sa istočne strane odvaja pašnjak, kroz koji je nekada proticao potok. Rubom pašnjaka se proteže put od Bačke Topole prema Staroj Moravici, Pačiru, Bajmoku, pa do Subotice. Kroz severni deo sela pruža se put koji vodi ka Somboru, a spajanjem ova dva pravca, stvorena je pogodnost za meštane da iako su im životi lokalizovani u malom mestu, imaju priliku da budu povezani sa većim gradovima Vojvodine i da ne budu izostavljeni od urbane kulture i napretka u standardu života. Bački Sokolac, nakon poslednjeg popisa stanovništva ima 488 stanovnika…” (Sa sajta Bačkog Sokolca)

    Slikano sa puta Bačka Topola – Bajmok

    Ulica kojo se stiže iz Sombora i Kule

    ”…Istorija Bačkog Sokolca

    Godine 1921. nastao je Bački Sokolac, kada su se doselile prve porodice iz Like. Tokom nekoliko godina kasnije, dolazile su i porodice i pojedinci iz Plitvica, Otočca, Kupresa, i ostalih krajeva gde su živeli Srbi. Kolonija Bački Sokolac oformljena je 1924. godine. Kolonisti su naselili imanja bivših veleposednika, a u devetnaestom veku, pripadala su porodici Fernbah. Mnogi Sokolčani su kao dobrovoljci došli iz Rusije i Amerike i učestvovali kao borci na solunskom frontu i Narodnooslobodilačkoj borbi.

    U periodu od sedamdesetih godina dvadesetog veka, pa na dalje, srpske porodice iz Bosne i Hercegovine doselile su se u Bački Sokolac i upotpunili sliku mesta gde žive Srbi koji su se našli na istom tlu, a došli sa različitih podneblja. Devedesetih godina dvadesetog veka, Srbi koji su proterani iz svojih kuća sa podneblja Hrvatske, pronašli su svoj dom među Sokolčanima. Tada je i izgrađeno Novo Naselje, deo sela gde su se ljudi smestili. Tokom niza godina mešoviti brakovi sa ljudima koji su druge nacionalnosti obojili su etničku strukturu ovog mesta. Bački Sokolac je slika funkcionalnog i tolerantnog stila života među meštanima, bez obzira na nacionalnost ili veroispovest.

    Uporedno gledano situaciju i standard života u selu nekada i sad, može se primetiti velika količina truda, borbe i rada svih meštana da se što je više moguće unapredi i poboljša svaki segment života koji nas okružuje, pa se samim tim kroz generacije ljudi u ovom mestu, prenosi smisao življenja i postojanja i koliko se udruženim timskim radom može pozitivno uticati na bolju budućnost svih nas.

    Bački Sokolac je poljoprivredno selo. Osim stočarstva, proiuzvodnje mleka, ljudi se bave i proizvodnjom ratarskih kultura, povrtarstvom, voćarstvom, vinogradarstvom, pčelarstvom, i ostalim delatnostima vezanih za ruralnu sredinu. Ljudi uglavnom proizvode za lične potrebe, jer iako veoma uspešno to rade, potrebno je investirati u njihov talenat, znanje i plodno zemljište, da bi ta proizvodnja porasla na neki viši nivo. Stanovnici Bačkog Sokolca proslavljaju 22.5 svake godine crkvenu i seosku slavu…” (Sa sajta Bačkog Sokolca)

    ”…Meštani sela Bački Sokolac u opštini Bačka Topola postavili su u dvorištu lokalne pravoslavne crkve spomen-ploču nekadašnjem veleposedniku Janošu Fernbahu koji je u Drugom svetskom ratu sprečio pogubljenja Srba.

    Spomen-ploča postavljena je u znak sećanja na događaje iz aprila 1941. godine, kada je veleposednik Janoš Fernbah, u uniformi pukovnika Austrougarske monarhije, sprečio okupatorsku fašističku vojsku da ubija meštane Bačkog Sokolca.

    Fernbah nije uspeo da spreči njihovu deportaciju, pa su odvedeni u Šarvar i druge logore.

    Član odbora za podizanje spomen-ploče Milan Egić rekao je da Fernbahov gest budućim generacijama predstavlja pozitivan primer da i ljudi različitih nacionalnosti umeju uzajamno da se štite…”

  2. vojislav ananić

    BAČKA TOPOLA

    Na međunarodnom putu Beograd – Novi Sad – Subotica – Mađarska, na padinama Telečkih brežuljaka, u dolini reke Krivaje, smeštena je Bačka Topola na površini od 596 km2.
    Na severu se graniči sa opštinom Subotica, na severoistoku sa opštinom Senta, na istoku sa opštinom Ada, na jugoistoku je opština Bečej, na jugu se nalazi opština Mali Iđoš, na jugozapadu je opština Kula, a na zapadu opština Sombor.
    Prema poslednjem popisu 2011. godine, opština Bačka Topola ima ukupno 33.268 stanovnika.
    Od 1462. godine ovo područje je feudalno imanje, a u XVI veku veće naseljeno mesto koje kasnije naseljavaju Srbi, Mađari, Slovaci, Hrvati, Rusini, Crnogorci i drugi. Od 1873. godine, kada je uvedena železnička pruga Subotica – Novi Sad, Bačka Topola se ekonomski brže razvija.
    To je raskrsnica za šest pravaca u području srednje i severne Bačke.
    U Bačkoj Topoli su značajne građevine s karakteristikama baroknog stila, a katolička crkva (1905) je u pseudogotskom stilu (toranj visok 74 m). U Bačkoj Topoli su razvijeni zanatstvo i trgovina, zatim industrija nameštaja, metalnih proizvoda i testenine, mlinarstvo i drugo.
    Na 13.5 km (preko Bajše) od Bačke Topole je Poljoprivredno-turistički kombinat “Panonija”, a 6 km u pravcu Subotice poljoprivredno dobro “Zobnatica” s čuvenom ergelom konja (osnovana 1750). U “Zobnatici” se gaje konji engleske polukrvne rase “bački konj”, pobednici mnogih nacionalnih i internacionalnih takmičenja.
    Opština Bačka Topola obuhvata 23 naseljena mesta, i to Pačir, Stara Moravica, Bački Sokolac, Tomislavci (ranije Orešković), Karađorđevo, Mali Beograd, Zobnatica, Mićunovo, Novo Orahovo, Obornjača, Kavilo, Svetićevo, Pobeda, Gunaroš, Bagremovo, Bogaroš, Njegoševo, Bačka Topola, Bajša, Panonija, Srednji Salaš, Gornja Rogatica, Krivaja, Duboka.

  3. vojislav ananić

    BAČKA TOPOLA

    Grad Bačka Topola nalazi se u južnom delu oblasti između Dunava i Tise, u centralnom delu nekadašnje Bač-bodroške županije, odnosno u središnjem delu sadašnje Bačke. Zahvaljujući povoljnom geografskom položaju, ova lokacija bila je nastanjena još u praistoriji. Arheolozi su u mesnoj ciglani, u sloju na dubini 6-7 metara, našli ugljenisane ostatke drvene praistorijske lovačke nastambe. Nedaleko od grada, u tzv. Pčelarskoj dolini otkriveno je sarmatsko, avarsko i mađarsko groblje, kao i ostaci naselja. Malo dalje nalazi se bržuljak Pustatemplom sa ostacima srednjovekovne katoličke crkve. Prvi pisani podatak o gradu potiče iz 1462. godine, kada je kralj Matija Korvin svojoj majci Jelisaveti Silađi poklonio više naselja, među njima i Fibaych, današnju Bačku Topolu (ovo gledište je u novije vreme stavljeno pod znak pitanja), mađarsko selo uništeno prilikom prodora Turaka. Kasnije je na današnjoj lokaciji Bačke Topole podignuto manje naselje koje se pominje u turskim defterima iz 1580, 1582. i 1590. godine, kao selo sa 21, odnosno 23 oporezovane kuće. Naziv Topola prvi put se spominje 1543. godine u poreskim spisima nadbiskupije Kaloča, zatim 1655. i ponovo 1665. godine. Mnogi ga povezuju sa slovenskim nazivom za drvo topolu, koje je svojevremeno bilo veoma rasprostranjeno na ovom području. Austrijska vojna komanda je hranu za vojsku u vreme bečkog rata pribavljala sa ponovo osvojenih teritorija. Tako je vojni porez za naselje Topola 1686. godine iznosio 220 mera pšenice, 24 goveda i 1.200 forinti godišnje. Sudeći prema visini razrezanog poreza, radilo se o najvećem naselju u okolini. U vreme Rakocijevog ustanka, kuruci su 1704. godine opustošili i uništili ceo ovaj kraj, pa tako i Topolu.
    Godine 1731. ona se pominje samo kao pustara koja je do 1740. pripadala petrovaradinskim vojnim šančevima. Topolsku pustaru je predsednik bečke kamare Antal Grašalkovič svrstao među prve naseljive lokacije Bač-bodroške županije, te je proces njenog naseljavanja započeo 1750. godine pod vođstvom slobodnjaka Ferenca Čičovskog (kasnije Čizovski). Iz severnih delova Mađarske doselilo se 200 mađarskih i slovačkih porodica kojima je, umesto dotadašnjeg kmetskog statusa, potvrđen ugovorni položaj: bili su oslobođeni županijskog poreza u trajanju od 4 godine, kamarilskog na 2 godine i trajno od plaćanja crkvene desetine i poreza na bašte. Kamara im je uz to obezbedila i drvenu građu za kuće. Naseljenicima je u početku, ipak, bilo teško. Pšenica, posejana semenom dobijenim od države, dobro je ponela, ali ju je pre žetve 1753. izgazilo i uništilo veliko krdo konja Adama Čupora. Oskudica žita potrajala je godinama, naselje se polako oporavljalo i konačno osnažilo. Godine 1772. Topoli se pripaja susedna pustara Emušić, a 1792. godine stanovnici novcem uspevaju da otkupe obavezni kuluk. Istinski procvat naselja, međutim, započinje 1803. godine, kada car Franja I baronu Palu Kraiju u znak priznanja za ratne zasluge (bio je jedini evropski general kojem je uspelo da porazi napoleonove trupe) daruje Topolu. Baronov sin Ferenc Krai je 1806. godine uspeo da za Topolu isposluje rang trgovišta. Članovi porodice Krai dušom i telom podržavaju razvoj grada: u njemu grade svoj kaštel, zasađuju kasnije nadaleko čuveni park, uzgajaju rasne konje i hrtove cenjene širom zemlje. Razvoj je naglo prekinut upadom srpskih jedinica 1849. godine, kada je grad opljačkan i opustošen.
    Loza Kraijevih ostaje bez muškog potomka i njihovo mesto 1852. godine zauzima grofovska porodica Ziči. Naselje se polako oporavlja. Godine 1888. obnovljena je rimokatolička crkva sagrađena 1764. Bez obzira na dobro obavljene radove, staru crkvu je sve više nagrizao zub vremena, te su se čelnici grada i rimokatolička zajednica odlučili za izgradnju nove. Tako je u gradu sagrađen i u julu 1905. godine posvećen jedan od najvećih sakralnih objekata tadašnje Mađarske (u njega može da stane 5.000 ljudi). Naziv Bačtopolja je u međuvremenu ministarskim ukazom 1904. godine preinačen ponovo u Topolja. Veći deo grada biva uništen u ogromnom požaru 19. aprila 1906. Novo poglavlje u istoriji Bačke Topole otvara se dolaskom srpske vojske 1918. godine pod patronatom francuskih snaga i traje sve do aprila 1941. kada su mađarske jedinice u roku od nekoliko dana ponovo zauzele celu Bačku. Period obnovljene mađarske vladavine potrajao je kratko, do 18. oktobra 1944. godine, kada su grad zauzeli partizani podržani sovjetskim jedinicama. Od tada se Bačka Topola nalazi u Srbiji.
    U srcu Bačke, 44km od Mađarske granice, na obroncima Telečke visoravni nalazi se naš grad, Bačka Topola. Ovde se ukrštavaju autoput i pruga Budimpešta-Beograd, kao i putevi koji spajaju Hrvatsku sa Rumunijom.
    Sudeći po arheološkim nalazima, ovaj kraj je zahvaljujući dobroj lokaciji bio naseljen već u praistoriji: u okolini grada su nađeni ostaci praistorijskih lovačkih logora. Iz kasnijih doba potiču ostatci naselja i grobova sarmata, avara i mađara. Pored grada su nađene i ruševine jedne crkve iz srednjeg veka.
    Prvi pisani podaci datiraju iz 1462. godine, kada je kralj Matias Korvin darivao svojoj majci preteču današnjeg grada, naselje Fybaich. Topola, kao ime naselja beleži se prvi put 1543. godine u dokumentima nadbiskupije Kaloča. U najezdi turaka, kao i u vreme Rakocijeve pobune naselje biva totalno uništeno, ali se uvek ponovo izgradilo. 1750. godine mađarske i slovačke porodice ponovo naseljavaju ovo područje, koje je decenijama bilo opustošeno posle napada kuruca. 1803. godine baron Krai Pal (jedini evropski vojskovođa koji je zabeležio pobedu nad Napoleonovom vojskom) dobija ovo naselje u znak priznanja od kralja Ferenca I. Pod njegovom upravom naselje dobija rang trgovišta, i počinje uspon grada, koji se zaustavlja samo 1849. godine, kada u grad upadaju servianci. Bilo je potrebno više godina, pa i decenija da se grad oporavi od tog napada. Za to vreme mesto porodice Krai zauzima porodica Ziči. Grad se polako oporavlja, 1888. godine obnavlja se stara crkva, koja ubrzo postaje mala, te se 1904. pristupa izgradnji i 1906. se završava gradnja nove katoličke crkve, do dana današnjeg najmarkantnijeg simbola grada Bačke Topole.
    U novijoj istoriji grad beleži novo poglavlje, kada je 1918. godine ušla srpska vojska. Od tada, izuzev kratkog perioda od 1941-44. godine, Bačka Topola pripada Srbiji. 1940. godine je izgrađena srpska pravoslavna crkva. U drugoj polovini XX veka je došlo do značajne „urbanizacije“ slike grada, pri tom je nažalost uništeno mnogo značajnih zgrada, objekata… ali je izgrađena industrijska zona. U samom gradu imamo dve osnovne škole, gimnaziju (u čijoj zgradi funkcioniše i ekonomska škola), srednju tehničku školu, srednju i višu poljoprivrednu školu. Kulturni život je veoma aktivan, kao i civilna sfera. Danas grad ima 16600, a opština broji 38 242 stanovnika.
    Izvor: Internet

  4. vojislav ananić

    BAČKI SOKOLAC – KO SU DOSELJENICI

    Prvo naseljavanje na eksproprisani posed Antala Fernbaha počelo je u proleće 1921. godine. Ličani su najpre počeli dolaziti. U prvoj grupi bili su Ličani iz Krbavskog polja kod Udbine iz sela Jošana; oko dvadeset porodica. Braća Cvijanovići: Ilija, Petar i Milan sa ocem Kojanom i majkom Jekom. Bevanda Dane sa porodicom i majkom Stanom. Mile i Rade Bjelobrk sa ocem Dmitrom i majkom Stanom. Nikola Banjanin sa porodicom i majkom Milom, Jovo i Rajko Banjanin sa porodicama. Rade i Đuro Diklić sa porodicama Manojlo Egić sa porodicom. Petar i Dane Radaković privremeno su se smestili na Ružin salaš. Sledeće 1922. godine u jesen došli su Jošanci: Gavro Diklić sa porodicom i taštom Jovankom, Ilija Diklić sa porodicom. Cvijanović Miloš sa porodicom, Jovo, Mane i Ilija Radaković sa porodicama, Mile Lončar sa porodicom i svasgikom Vukosavom. Iz krbavskog sela Tolića kod Udbine došao je i Stojan Veinović bez porodice. Iz krbavskog sela Visuća su se doselili Stevo Mrđa sa porodicom i ocem Vajom, Mile Korać sa porodicom, ocem i majkom, Nikola Korać sa porodicom, Jakov Orlić sa sinom Ilijom. Te godine u leto došao je Dimitrije Kovačević, Visućanin, mladić bez porodice, trgovac po profesiji. Mile Cvetićanin se sa porodicom privremeno smestio na Ružin salaš. Iduće godine u proleće stigao je iz Visuća Mile Kovačević, zvani Crnja sa porodicom. Iz okolnih udbinskih sela Andića i Krčana došli su sa porodicama: Nikola Uzelac, Dmitar, Marko i Ilija Dopođa i Mile Radočaj sa porodicom. Neki od njih bili su smešteni u Staroj Moravici još 1921. godine. Te godine doselili su se iz okoline Korenice iz ličkog Petrovog sela Đuka Kovačević sa porodicom i Mile Kovačević zvani baron sa porodicom. 1921. godine iz okoline Lapca doselio se sa porodicom Gavro Rašeta Iste godine iz okoline Ploče doselili su Mićo Petković i Nikola Žegarac sa porodicama. Te godine iz okoline Gospića iz sela Počitelja doselili su Milan Ljubojević sa bratom Dušanom i majkom Jelenom, Petar i Stevo Ljubojević sa porodicama, Dmitar Ivančević sa porodicom. Početkom 1923. godine iz Počitelja su se doselili: Ilija Ivančević sa porodicom i ocem, Dane Ivančević sa porodicom, Mile Ivančević sa unukom Milanom čiji je otac kao dobrovoljac poginuo na Dobrudži. Godine 1925. u sastav Miletove porodice prispeo je i njegov mlađi sin Nikola sa porodicom iz Sjedinjenih Američkih Država. Iz Ornica kod Gospića 1922. godine doselio se samac, obućar, dobrovoljac Janko Potkornjak. U toku 1922. i 1923. godine se iz sela Magorića kod Gospića doselili su Dane Đaković sa porodicom, Nikola, Jovo, Blagoje i Luka Korica sa porodicama, Janko Korica, mladić, samac, obućar, Dane i Božo Vurdelja sa porodicama, Božo Radaković sa taštom, svastikom i porodicom, Božo Vrkić, Đuro Borković i Toma Milojević sa porodicama. Ovi Magorićani smestili su se na Kišosonjkin salaš. Tih godina iz Metka kod Gospića prispeo je samac, pekar i dobrovoljac Jovo Travica. Tada su takođe stigli iz okoline Gospića iz sela Kosinja, Ilija Munjes i Ilija Kokotović sa porodicama. Od 1921. do 1923. godine iz okoline Perušića iz Studenaca doselili su se Nikola Petrić sa ocem Naumom i majkom Milijom, Iso Petrić sa porodicom, Petar Petrić sa ženom Marom, Petar Petrić sa ženom Anom, Mojsije i Vajo Petrić sa porodicom. Sa Plitvica je iz Babinog Potoka došao Ilija Čudić sa porodicom. Od 1921. do 1923. godine ispod kapelske doline Plaški doselili su se Mane Petrović, Mane Mišljenović, Uroš Medaković sa porodicama, Pero Pešut sa majkom i braćom Mojsijem i Milanom, Rufajlo Šušnjar sa porodicom, Samojlo Kosanović sa porodicom. Dane Grba, dobrovoljac, tada predsednik opšgine u Plaškom, nije se naselio, ali je svojoj kćeri Mariji dao parcelu i okućnicu. Ona se udala za Daneta Radakovića, samca, stolara. Plaščani su u početku bili stacionirani u Staroj Moravici. Od 1921. do 1923. godine iz okoline Otočca doselili su se: Vajo Kangrga sa porodicom, Stevo Ivančević – Čurčić sa sinom Pericom, Stojan Jović sa porodicom. Stojan i Stevo napravili su kuće od naboja nedaleko od naselja na njivama, ali su docnije prešli u naselje. Isto je učinio i Mile Ivančević, dok je Nikola Korać ostao na salašu do kraja života. Iz okoline Otočca iz sela Škara 1921. godine doselio se Milan Sekulić sa porodicom i smestio na farmi Pilosanovića – Pipaka. Iz sela Ponora doselio se Jovo Ivančević sa porodicom. Iz Vrhovina je došao Đuro Stanković sa porodicom i svastikom Milicom, od Vrhovina iz sela Turjanski Toma Skendžić sa porodicom i ocem Trivunom. Iz Dabra kod Otočca doselio se Toma Bobić sa porodicom. Iz Široke Kule od Gospića doselili su se: Jovo i Đukan Repac sa porodicama, Dane Žigić i Ilija Jelić sa porodicama Iz sela Vrepca došli su Simo Sunajko, Mile Zoraja sa taštom Anicom i porodicom, Mićan Dragosavac sa porodicom, Jovo Dagosavac sa porodicom i tašggom Janjom. Iz okoline Brinja doselili su se Ignjac Vranješ sa bratom Gojkom i ocem, sestrom Dušankom, Ilija Bukvić sa porodicom i bratom Petrom, Mile Orlić i Mane Božanić sa porodicama, Luka Gostović sa poćerkom Milicom. Iz okoline Knina doselili su se: Đuro Bokun i Đuro Čolović. Iz Korduna su se doselili: Stojan Mrđenović, Rade Vojvodić, Drago Višnjić, Pero Miljević sa porodicama Iz okoline Bihaća doselio se Rade Brkljač sa ocem Miletom, majkom Simeunom, bratom Pepom i sestrama Bojanom i Jelenom. Iste godine doselio se sa porodicom iz sela Vranjske kod Krupe Luka Grahovac. Došli su i drugi krajišnici: Jovo Cvetićanin, Milan Agbaba, Petar Kovačević, zvani Žućo, Petar Cvetićanin sa porodicama. Iz Bosanske Krajine doselila su se i braća: Stojan, Tomo i Risto Čelebić sa porodicama. Iz okoline Kupresa sa stricem Perom i porodicom doselio se Krastan Peris iz sela Ravnog. Iz te okoline došao j e kao samac Kosta Sredić i Blagoja Dragojlović sa porodicom i Krsto Lugonja sa porodicom. Pri kraju te godine doselili su se sa porodicama: Simo Ljuboja od Bosanskog Grahova i Jovo Vlajisavljević iz Otočca. 1922. godine iz okoline Nevesinja doselio se Janko Anđelić sa porodicom i bratom Novakom. Iz okoline Bileća doselili su se braća Bratići Vidak i Gligor sa majkom. Iz okoline Stoca doselio se Dmitar Andrić sa porodicom. U proleće 1924. godine doselio se Vinko Pregelj sa porodicom i taštom. Rođen u Ljubljani, ali je porodicu zasnovao u općini pored Trsta odakle je i prispeo u koloniju. 1926. godine stigao je i Milan Kangrga sa porodicom. On je prethodno živeo u Zemunu. Poslednji sa potpunom porodicom stigao je u koloniju 1927. godine Stevo Čoturilo iz sela Dabra kod Otočca. Iste godine je došla i Kata Narandžić sa dva maloletna sina Stevom i Nikolom, kao i Marija Borković sa sinom Jovom. One su imale pravo na kolonizaciju kao dobrovoljačke supruge. Katin muž Bude poginuo je po svršetku rata kao tesarski radnik. Marijin muž Sava vratio se u Čikago na staro radno mesto i tamo ostao do kraja života. Marija se posle desetak godina odselila u susednu koloniju Gornju Rogaticu zbog okućnice i njive koju je tamo posedovala. U to vreme iz kolonije je otišao i Jovo Vlajisavljević zamenjujući okućnicu i njivu sa Jankom Oreljom Krajišnikom, dobrovoljcem. Nakon deset godina udova Stojana Čelebića zamenila je zemlju sa Stevom Grbićem. Bilo je kolonista koji su nove kuće posle kraćeg vremena prodali, kao: Nikola Njegovan, Nikola Jović, Milan Šušnjar, Risto Baćo, Pero Krstekanić. Novi vlasnici su postali: Mile Korać, Milan Pešut, Stevo Mrđa, Vidak Bratić i Krsto Lugonja. Proces zasnivanja kolonije dobio je svoj definitivan oblik 1924. godine. Tada su trasirane ulice i okućnice. Pre toga, napravljeno je petnaestak drvenih kuća od građe donete iz starog zavičaja. Neke od njih su i posle drugog svetskog rata služile za stanovanje. Većinom su kuće pravljene od naboja. Prilikom razmeravanja okućnica sporno je bilo kome će pripasti postojeće zgrade starog salaša Antala Fernbaha. Doneta je odluka da se izmereni placevi numerišu, uz svaku brojku označeno je na parčetu hartije šta teren okućnice sadrži: kakav objekat ili samo zemljište. Srećni dobitnici ove igre ipak će morati isplatiti vrednost objekga zatečenog na okućnici u korist kase Agrarne zajednice. Naravno, vrednost svakog objekta nije bila ista, pa je došlo do svađe i morala je intervenisati žandarmerija. Rade Vojvodić, Kordunaš, branio je svoju imovinu sa revolverom u ruci od nasrtaja ratnih drugova. Žandarmi mu nisu oduzeli pištolj jer je imao dozvolu za oružje, a to je bilo još veća uvreda za nestrljivog prisvajača. Događaj je u koloniji brzo zaboravljen, Rade je ostao u sećanju kao srčan i hrabar. Te vrline su cenjene kod dinaraca. Kolonisti su još uvek pristizapi iz starog zavičaja ili bliže okoline gde su bili privremeno stacionirani. Ali, već se znalo da je sto šest porodica iz Like zemlju primilo, devetnaest iz Bosanske krajine, pet iz Hercegovine, četiri sa Korduna, dve iz Dalmacije i jedna iz Slovenije.
    U prvoj etapi doseljavanja, u proleće 1921. godine, na imanje Antala Fernbaha smestili su se prvi doseljenici. Većina ih se poznavala iz starog zavičaja, kao ratni drugovi ili radnici po radilištima Evrope i Amerike. Na sugestiju iz Ministarstva osnovana je Agrarna zajednica. Predsednik je bio Rade Brkljač krajišnik, dobrovoljac sa Dobruce, učesnik oktobarske revolucije. Za pokazanu hrabrost dobio je čin poručnika Buđonijeve Crvene konjice. Posle tri godine ratovanja u Rusiji vratio se u rodni kraj. Agrarna zajednica bila je jedina društvena organizacija za rešavanje pojedinačnih i opštih problema kojih je bilo veoma mnogo. Zborovi zajednice sazivani su zvonjavom. Zvono je bilo u centru naselja na placu namenjenom za crkvu, a docnije je preneto pred veliki bivši Fernbahov magacin za bela žita koji je posle adaptiran za školu i druge javne potrebe. Zvono koje je u spahiluku objavljivalo početak i svršetak poljskih radova, kolonistima je služilo za sazivanje zborova, proslava i kao školsko zvono. Već na prvim zborovima postavljeno je pitanje naziva buduće kolonije. Od više predloga prihvaćeno je da se buduća kolonija nazove Bački Sokolac. Predlagač Milan Ljubojević obrazložio je ime po Makedonskom Sokolcu gde su srpske dobrovoljačke jedinice posle proboja Solunskog fronta potukle bugarsku vojsku do nogu. Sem toga ime Sokolac je i po junačkoj ptici sokolu, toliko opevanoj u našim narodnim pesmama. Tako je na prvim zborovima zajednice 1921. godine određeno ime naselja. Tih prvih godina svake sedmice je doseljavala se po jedna pojedna porodica Mnoge su bile privremeno smeštene zajedno sa starosedeocima. Sokolac je brzo rastao. Pet hektara plodne bačke zemlje bila je velika površina u odnosu na male, uske vrtove od breča i šljunka u tesnim uvalama dinarskih planina. Bilo je to pravo i veliko bogatstvo, uporedno sa onim što je ostalo u starom kraju. Ali, novi način obrade zemljišta, kolonistima koji su bili pastiri, nije bio poznat, niti su imali oruđa za rad. Morali su se obraćati starosedeocima. Svoje dobrovoljačke parcele izdavali su pod zakup ili napola, u većini slučajeva. Napoličar je bio obavezan da polovinu plodova sa njive donese vlasniku zemlje. Desetak zaprežnih kola kukuruza, više metarskih centi pšenice, krompira i drugih plodova bila je velika količna hrane koju te gorštačke žene nikad u životu nisu videle. Kukuruz je u starom kraju bio cenjen kao naročita ukusna i kalorična hrana. Retka su bila mala polja među planinama gde je moglo da raste samo nekoliko stotina strukova sa majušnim sitnim klipom. Zrno je stizalo iz Posavske nizije kod trgovaca u male planinske gradiće kao poslastica. Ukusnu kašu od kukuruza hercegovački kolonisti nazivali su kačamak, Bosanci pura, Ličani, Dalmatinci i Kordunaši palenta. Novi državni aparat počinje da se uhodava. Mnoge instigucije još nisu oblikovane na pravno – ekonomskom planu, a materijalna dobra su uništena i iscrpljena. Novopripojeni krajevi vekovima su tavorili pod vlašću dvojne monarhije ili Turaka. Te vladavine ostavile su svoja vrednovanja koja je prinudom trebalo menjati. Različitu psihologiju i mentalitet istog naroda trebalo je uskladiti. U takvoj situaciji kolonisti su stigli u tek osnovani Bački Sokolac koji je u to vreme bio isuviše mali posed za tolike porodice. Ko nije našao u okolini privremeni stan, pronašao je krov nad glavom na spahiluku. Od proleća do jeseni moglo se spavati u rupama ispod velikih kamara slame. Stambeni smeštaj bio je za koloniste najveći problem. Birokratski aparat agrarnih ureda odugovlačio je raspodelu okućnica. Neki su takvo stanje koristili i u toj neizvesnosti izdavali parcele u zakup koje im nisu pripadale. Zakupac je unapred isplaćivao zakupninu, ali se posle kratkog vremena pokazalo da je prevaren. Međutim, varali su i napoličari, starosedeoci, prilikom raspodele plodova posle berbe. Prevara je bilo na obe strane. Samo su kolonistkinje bile zadovoljne gomilom hrane koju su napoličari dovezli. – Zar možemo više tražiti od koša punog kukuruza, – govorile su starice koje su došle sa porodicama. Naravio da je onaj koji je prvi put video veliku gomilu žutih klipova, od kojih se pravila delikatesna kukuruzna slatka kaša, bio zadovoljan. Kaša je mogla da se jede u ravnici kao i u brdima, ali je uz nju trebalo imati slatkog, kiselog mleka, sira. U koloniji nije bilo ovaca, koza, krava. Malo je bilo onih koji su imali malu planinsku kravu „bušu“ ili onih koji su na vašarima kupili kakvu škartiranu staru kravu. Koloniji je pripadalo više od tridesetak katastarskih jutara pašnjaka između naselja i ceste. Potok je razdvajao pašnjak i u svome toku iza mosta u glibovitu veliku močvaru, bogatu neobično visokim, gustim, sočnim barskim ljuljem, livadarkom, trskom i ševarom. Taj deo pašnjaka mogao se koristiti za zimsku ishranu stoke, sve dok se na njivama nije počela proizvoditi stočna hrana po uzoru na starosedeoce. Pokazalo se da je napolica bio daleko bolji vid korišćenja zamljišta, no izdavanje pod zakup. Starosedeoci su hteli da što duže obrađuju kolonističke parcele. Oni su koristili zemlju ne starajući se da joj obnove rodnost. Tesne, memljive i vlažne kuće zatrpavali su debeli snežni pokrivači u žestokim bačkim zimama. Košava je zviždala ravnicom, a jaki mrazevi stvarali ledenice po krovovima. Vatra je bila svakodnevna nasušna potreba, naročito u dugim zimama i jeseni. Kolonisti nisu bili vični da za gorivo koriste poljoprivredne otpatke po običaju ravnice, ali su kao gorštaci bili veoma vešte drvoseče. Nekako je moralo početi Rade Brkljač kao predsednik zajednice, prvi građanin novoosnovanog Bačkog Sokolca, neženja ali sa velikom porodicom: ocem, majkom, bratom i dve sestre živeo je u bivšoj vrtlarskoj kućici čije tanke zidove rashlađuju mrazni jezici košave. Da bi spasao porodicu on svojom širokom bosanskom sekirom obara najveće drvo u orahovoj šumici. Poručnik Crvene konjice ispoljio je svoju buntovnost na vlastelinskoj šumi ne znajući da su mnoga ta stabla na terenu njegove buduće okućnice. Videše to ostali kolonisti, te povadiše sklonjene testere i sekire donete iz starog kraja. Tako su svakodnevno odjekivale sekire, a kad je nestalo drveće, prešlo se na panjeve i žive ograde, na sve što je moglo da se loži. To je bilo prvih godina dok se još nije znalo gde će biti čija okućnica. Oba gaja, drvoredi na rubu ulice i ostalo rastinje pripadalo je svima. Bilo je svačije. Govorilo se u kolonnji: što je svačije to je ničije! Navali, seci, nosi, vuci, loži kad treba i kad ne treba! Mnoge drvoseče su tanje i deblje grane palili u velike vatre, umesto da ih koriste u domaćinstvu. Kad je nestalo drva došao je red na manje objekte: kokošinjce, obore, ograde, torove, krovne konstrukcije i čardake. Dedovi koji su došli da ostatak života provedu u ravnici govorili su: Sa ovim dobrom koje nam je svima dato na uživanje postupamo kao da je tuđinsko. Ponašamo se kao jato gladnih vrana, kad s proleća sleti na njivu i počne da tamani sve što je niklo. Razlika između nas i crnih ptica je u tome što se one mogu oterati čegrtaljkom, plašilom, praskom iz puške, a naši sinovi se ne boje ni pušaka ni vlasti. Turska ili austrijska vlast brzo bi napravila reda, ali ova za koju su se oni borili ne vodi brigu o njima, niti je oni uvažavaju. Žandarmerijski narednici i sreski načelnici su njihovi ratni drugovi, zajedno piju, pevaju i kartaju se po kafanama. To je raspuštena država koja neće dugo opstati. Tako su se jadali starci u novostvorenom Bačkom Sokolcu. Vreme je odmicalo i novi naseljenici sa porodicama su dolazili. Rasla su prijateljstva i poznanstva. U šumi oko naselja nestajali su hrastovi, bagremovi, orasi, jele i borovi. Od košave i severca više nisu štitile krošnje drveća, niti se u sparna leta osećala šumska svežina. Masa zelenog lišća, proizvođača vazduha nije više postojala I ptičiji svet se preselio iz uništene šume u susedne spahijske gajeve. Ostalo je samo poneko drvo i veće zgrade starog salaša na brisanom prostoru. Tako su doseljenici već prvih dana uništili prirodnu zaštitu okoline gde su zasnovali život. Pojedinci koji su raspolagali novčanim sredstvima ulagali su ih u kupovinu drvenih kuća koje su o državnom trošku prenosili u naselje. Kad je izvršena lokalizacija okućnica, počela je izgradnja kuća od naboja. Preko Saveza agrarnih zajednica podeljeno je nešto građe za krovne konstrukcije. I jevrejski trgovci su davali građu na kredit. Nekolicina je napravila kuće na njivama kao salaše, ali su se docnije preselili u naselje, osim Nikole Koraća koji je iz odmazde ubijen na pragu prilikom ulaska mađarskih trupa u Jugoslaviju, u proleće 1941. godine. Nije teško opisati stvaranje kolonije, ali je u praksi zaista bio težak proces adaptacije na nove uslove života, drugu klimu, zanimanje, običaje i druge faktore. Tek staorena država nije mogla lonuditi unapred pripremljena naselja svojim zaslužnim ratnicima, kao što je to učinila Čehoslovačka. Država je mogla dati samo pet hektara zemlje, oslobođene od dažbina i poreza, besplatan prevoz prtljaga železnicom i neke manje povlastice kao davanje građe za kuće po niskim cenama. Kasnije, u staaranju javnih ustanova, država uzima učešće. Opštinska birokratija nastojala je da dobrovoljci plaćaju bar opštinski porez, ali u tom nije uspela. Stoga su opštinska birokratija i starosedeoci koloniste smatrali privilegovanom kategorijom ljudi. Kad su stigli u široku vojvođansku ravnicu, kolonisti su bili fascinirani beskrajem na koji nisu navikli, posebno ženski svet koji nikad nije video ravnice. Čime tu započeti kad nije bilo ni stada, ni velikih planinskih pašnjaka. Raditi zemlju bez vučne snage i oruđa za obradu nije bilo moguće. Ali tu je bio i drugi, nepoznat način obrade. Plantaže kukuruza i guste visoke pšenice nije bilo u planinama. Ovde su i zaprežna kola drukčija, konji jači, veći, plugovi, drljače, brane, valjci, mašine za setvu sve je bilo sasvim drugo, nepoznato. I motike nisu bile teške, kovane, već tanke i lake sa kojima je nepodesno raditi. Kad napoličar po ugovoru donese pola žetve vlasniku njive, ovaj te plodove mora smestiti. Tako su provizorno pravljene razne ostave, trapovi, za kukuruz, krompir i drugo povrće. A trebalo je hraniti i svinje za zimnicu, imati malo živine, kozu, par ovaca, kravu, za to su nedostajali pomoćni objekti. To je bio posao muškaraca. Žene su vodile brigu o ishrani i o deci. Među kolonistima bilo je malo onih koji su znali stolarski, tesarski i zidarski posao. To su bili zanati koje je trebalo izučavati kod privatnih majstora. Kolonisti su tražili od starosedelaca da im to urade za nekoliko metarskih centi kukuruza ili pšenice, jer nisu imali novca. Obično su majstore pronalazili na pijačnim danima u sreskom ili opšginskom mestu. Tu nesnalažljivost i neumešnost koristio je agrarni proleterijat čiji su se pripadnici kolonistima predstavljali kao majstori svih profila. Oni su dizali nove kuće u koloniji mnogo jeftinije od zvaničnih majstora sa firmom i obrtnicom. Zaradu su primali u naturi kad nije bilo novca, što je pogodovalo kolonistima. Agrarna sirotinja iz okoline u koloniji je usavršavala zanate praveći kuće nabijače, pomoćne objekte od valjaka i stare opeke, hlebne peći od blatnih slamenih viklova, kopali trapove i bunare, vršili svinjokolj uz pravljenje raznovrsnih bačkih kobasica. Kolonisti nisu zakidali na sirotinji. Za njih je bila sramota da neko ko radi za njih ne jede za njihovom trpezom. Ako je isplata bila u naturi, onda je takav radnik obično dobio više od pogodbe. Tako su polako, ali temeljno, otpočeli kontakti kolonista sa starosedelačkom okolinom.

    Izvor: DANILO G. DIKLIĆ, BAČKI SOKOLAC, i Sokolčani, Slovo, Kraljevo, 1990..

  5. Vojislav Ananić

    Topola

    Prvi put je zabeležena u subotičkoj nahiji kao Mala Bajša ili Topola. 1580. imala je 21, a 1590. 23 doma.
    Kasnije je, izgleda, opustela i kao takva zabeležena i 1731. 1740. pripadala je Varadinskom šancu. 1750. počelo je sa naseljavanjem ove pustare. Te godine naselio je Gražalković 200 mađarskih „ili“ slovačkih katoličkih porodica koje su dobile naročite povlastice. 1792. imala je 411 kućnih starešina i 105 oženjenih ukućana. 1805 imala je 650 domova sa 4.000 duša. Na Topolu kao prisno naselje seća prezime Topoljanin i Topolac. Ovo prezime sretamo 1715. u Mohovskoj Adi i Paragama; 1.720 u Alparu, Kanjiži i Temerinu; 1725/6. u Varadinskom Šancu i Mošorinu.
    Potesi: Bogaraš, Emušić, Jelensko polje, Karkatur i Veliko i Malo kosište.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

  6. Vojislav Ananić

    Bajša

    Nalazila se u Čongradskoj županiji. Zabeležena je 1485. Za vreme Turaka zabeležena je u somborskoj nahiji kao Velika Bajša. 1590. imala je 27 domova. 1580-2. zabeležene su Velika i Mala Bajša ili Topola u subotičkoj nahiji. Velika Bajša imala je 26, a Mala Bajša 21 dom. 1590–1. imala je Mala Bajša, 23 doma. Jedna Bajša zabeležena je i u kruševskom pomeniku. Oko 1650. i 1679. zabeležena je jedna Bajša kao naseljena. Današnja Bajša je naseljena oko 1750. 1769. imala je 53, a 1773. 39, 1786 35, a 1792. 11 srpskih domova sa 68 duša. 1802. bili su Srbi stanovnici Bajše; Aćim Kaćanski, Teofan Kaćanski, Toša Vrannov, Ignjat Matejašev, Gliša Živkov, Petar Popov, Miško Vuletin, Miško Brankov, Maksim Pavlov, Jakov Živkov, Stojan Šijački, Jeca Kaćanski, Toma Milošev, Stevan Milankov, Vasa Matejašev, Đuka Živkov. Na ovo naselje kao srpsko seća i prezime Bajšanski.
    Potesi: Gumništa, Duboka, Emušmć, Makan–dolina, Négyes, Roglatica, Donja Roglatica.

    Izvor: dr DUŠAN J. POPOVIĆ – SRBI U BAČKOJ DO KRAJA OSAMNAESTOG VEKA – (ISTORIJA NASELJA I STANOVNIŠTVA),
    ŽIVAN SEČANSKI – POPISI STANOVNIŠTVA BAČKE TOKOM OSAMNAESTOG VEKA, (GRAĐA ZA ISTORIJU NASELJA I STANOVNIŠTVA)
    BEOGRAD, 1952.

    • Miloš Miodanić

      Zdravo, Da li znate nešto više o porodici Brankov iz Bajše? Moja čukunbaba je rođena u ovom mjestu i nosila je to prezime. Zvala se Aleksandra i živjela je krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. Nažalost ništa više ne znam o njoj pa bih bio vrlo zahvalan kad bi mi odgovorili u slučaju da nešto više znate. Hvala unaprijed.

      • Voja

        TOMISLAVCI

        U političkoj opštini Bajša, kod Bačke Topole, naseljene mađarskim stanovništvom formirana je kolonija Tomislavci. „Krajem 1920. i početkom 1921 god. dodijelila nam je država zemlju”, 22. februara 1930. godine izvještavalo je Ministarstvo poljoprivrede rukovodstvo agrarne zajednice u Bajši: Stevan Agbaba, Iso M. Žigić, Vaso Labus, Stevo Stupar i Ante Aras. Tačno 1. februara 1921. godine formirana je agrarna zajednica u Bajši, koja je 1928. godine premještena u koloniju Tomislavci, a koja je u tom trenutku brojala oko 50 članova. Naseljenici iz Like, a potom i iz Bosne, od maja 1921. godine počeli su da naseljavaju salaš barona Stipana Vojnića pa se i kolonija do 1929. godine zvala Barunov salaš, ali i na okolne salaše (majure – Gajerov, Kolarov, Rusakov, Majorov, Ruža, Žigin, Meglekac) naseljavajući se u privremen i neuslovan smještaj. Agrarna zajednica Tomislavci i inž. Lav Štrah, geometar iz Subotice, 21 . avgusta 1932. godine sklopili su ugovor za premjer 2.387 k.j. atara kolonije Tomislavci koji je bio sastavljen od zemljišta agrarne reforme sa dijelova veleposjeda Stipana, Andrije i Jakova Vojnića, Henriha Gajera, Adama Lelbaha i Vladislava i Matilde Semze na potezima Velika dolina, Duboka, Lešna dolina, Mala Roglatica, Četvero.

        U PRVOM TALASU STIGLO 325 KOLONISTA

        U prvom kolonizacionom talasu 1921. godine na majure u okolini Bajše naselilo se 325 lica od čega iz Like 254 i iz Bosne 71. Prema podacima agrarne zajednice iz Bajše od 19. jula 1925. godine 66 kolonista su izgradili kuće, 4 su započeli, u toku je bila gradnja 2 kuće, a njih 38 željelo je da prave kuće, dok je jedan kolonista htio da se iseli što znači da je u koloniji Barunov salaš u ljeto 1925. godine boravilo 111 kolonista. Gradnja kuća nije išla bez problema. Filip Pejović revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem 2. marta 1926. godine navodio je da „dvije struje postoje na taj način što su na zemljištu gdje su dijeljeni kućni placevi njih nekolicina (oko 20) dobili su ili još stanuju u tim kućama. Ovi drugi koji su dobili gole placeve, ali i građu i crijep i zajam u novcu u ogromnoj su većini i u većini su nadigli kuće. Ova većina radi da se kuće koje postoje ruše i dijeli cigla po cigla svakome. Ovi zainteresovani nisu borbeni jer im je teško već očekuju pomoć saveza u vidu zaštite ili savjeta.” Po podacima revizora Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem F. Pejovića od 28. maja 1931. godine „kolonija ima 125 kuća, a 5 su u izgradnji”. Kuće kolonista tokom druge decenije naseljavanja dograđivane su, a kolonisti su gradili pomoćne zgrade formirajući seoska domaćinstva. Tako su 40 kolonista iz Bosne i 3 iz Hercegovine 14. februara 1933. godine tražili „besplatnu jelovu građu za podizanje kuća i uzgrednih zgrada.” Prema podacima iz januara 1930. godine na koloniji Barunov salaš naseljeno je 194 porodice što je vjerovatno projektovan broj porodica za naseljavanje na ovoj koloniji. Prema Pregledu naseljenika na kolonijama od 6. decembra 1933. godine u koloniji Tomislavci naseljeno je 155 porodica od čega 116 iz Like, 33 iz Bosne i 6 iz Dalmacije, a prema Dmitru Ivančeviću u koloniju je naseljeno 136 porodica i to 95 iz Like, 31 iz Bosne, 8 iz Dalmacije, po 1 iz Crne Gore i Hercegovine što je skoro istovjetno sa brojem izgrađenih kuća do maja 1931. godine prema podacima F. Pejovića. Prema izvještaju agrarne zajednica iz sela kolonija Tomislavci 1938. godine imala je 900 stanovnika. Kolonisti iz Like bili su iz okoline Gračaca, Gospića, Otočca i Ogulina a oni iz Bosne iz okoline Sanskog Mosta, Bosanskog Grahova, Kupresa i Bosanske Krupe.

        STALNE SEOBE

        Neki od kolonista nisu se naselili u prvom talasu naseljavanja 1921–1923. godine nego kasnije. Nikola Bogdanović iz Crne vlasti kod Otočca izgradio je kuću 1928. godine, ali se doselio tek 1935. godine. Kolonista Jovan Kontić rođen je 1893. godine u okolini Gospića, ali se kao dijete sa roditeljima preselio u selo Kljevci kod Sanskog Mosta što je bio čest pravac seoba iz Bosne u Liku poslije austrougarske okupacije Bosne 1878. godine, i maja 1921. godine došao je sa ženom i sinom u opštinu Bajša. Obrad Bajić iz Resanovaca kod Bosanskog Grahova 28. maja 1921. godine doselio se na veleposjed Ladislava Baćanjija kod Banatskog Aranđelova i zbog loše i podvodne zemlje preselio se 28. maja 1924. godine u koloniju Barunov salaš. Neki od kolonista vraćali su se u zavičaj jer nisu mogli da izdrže loše uslove kolonizacije. Dane Božičković iz Crne vlasti kod Otočca maja 1921. godine doselio se sa ženom i sinom u opštinu Bajša, ali se razbolio i vratio se u Liku gdje je preminuo 1927. godine.

        BORBA ZA OPSTANAK

        Na početku doseljavanja kolonisti su se suočavali sa nebrigom državne administracije, lošim uslovima života i smještaja, i čestim bolestima. Sreski odbor Saveza dobrovoljaca Bosne i Hercegovine iz Sanskog Mosta obratio se 19. februara 1921. godine Ministarstvu agrarne reforme objašnjavajući da su njeni članovi nadijeljeni zemljom u političkoj opštini Bajša ali se od njih traži da plate po 11.000 kruna „a ima nas sasvim siromašnih te nismo u stanju platiti dok ne dobijemo plod sa zemlje.” Prema izvještaju Todora Pešuta iz agrarne zajednice u Bajši od 30. januara 1922. godine Simo Šević „bio je po berbi kukuruza i podigao prinose. Priča se da je prodao kuću u Bosni, pokretno i nepokretno imanje. Nije bilo drugih stanova nego privremeni smještaj u štale i magacine, ali nije bio zadovoljan i povratio se u Bosnu a poslije se nije javljao.” Tjeskoban, neuslovan i nehigijenski smještaj dovodio je do masovnih oboljenja i čestih umiranja kolonista. Predsjedniku agrarne zajednice Todoru Pešutu 1924. godine bolovali su žena i dijete tokom godine i oboje na kraju godine su preminuli. Bogdan Prnjajić 28. januara 1930. godine prilikom posjete koloniji naveo je: „Nema kuće koja nema 4 pa i 8 djece. Nema opet isto tako kuće gdje nije bilo 2–3 smrtna slučaja. Rijetka je kuća koju bolest nije posjetila.” F. Pejović 28. maja 1931. godine naveo je u izvještaju da „djeca sada ne umiru mnogo, ljekar izlazi svakog utornika.”

        PRIVREMENI SMJEŠTAJ

        Privremeni smještaj na salašima za neke od kolonista takođe je mogao biti nestalan, odnosno pitanje nesigurnog krova nad glavom izazivalo je uznemirenost kod kolonista. Pet porodica iz Bosne i Dalmacije (Simo Ljuboja, Bane Lugonja, Jovo Krasić, Jovo Katić i Đuro Bokun) 10. marta 1923. godine uselili su se u privremen smještaj, uz odobrenje vlasti, u zgrade na Žiginom salašu. Dvije godine kasnije, 4. jula 1925. godine, porodice su doživjele da budu izbačene iz privremenog i neuslovnog smještaja. „Prijepodne, kada smo bili na polju, na kosidbi žita došli su u naše stanove narednik žandarmerije sa dva žandara iz Topole sa dva odbornika iz opštine Bajša koji su postavili stražu da se nama ne javi”, žalili su se kolonisti, „oni su izbacili sve naše stvari slike, pokućstvo, kao i ručak koji se spremao za nas iznijeli su napolje, žene naše sa djecama istjerali su napolje (djece 8 ispod 5 godina), jedna se baba prokrala krijući i javila nama našta smo mi došli i zatekli njih kada su sve izvršili i sedali u kola, mi smo tražili naređenje kojim su to izvršili, oni su nam odgovorili da su po naređenju uradili, ali mi smo im tražili pismeno, da su nam one stvari izbacivali i da nam dadu ključeve, što nam nisu htjeli dati. Pošto mi nismo znali kuda da idemo i šta da radimo sa familijom i nejakom djecom to smo riješili da otvorimo prozor te se jedan uvukao i otvorio vrata i unijeli smo stvari i mi smo otišli napolje da radimo u polju. Po izjavi naših familija oko 4 sata poslije podne došli su 3 žandara i narednik policije iz Bajše i kazali familijama da uđu unutra. Napomenuti nam je još i to da je Jeremija Lendvaji izjavio pred Panom Lugonjom, Božicom Lugonjom i pred Katom Krasića da je potrošio 8.000 dinara dok je dobio zemlju te da će potrošiti još devetu da nas izbaci napolje. Ponovo je došao g. podnarednik na lice mjesta i naredio da se do sutra ima iseliti.”

        ŽIVJELI KAO ŽRTVE KOMPROMISA DRŽAVE I VELEPOSJEDNIKA

        Dezorganizovana agrarna reforma i kolonizacija, procesi prepuni kompromisa između države i veleposjednika i različitih interesa, dovodili su koloniste u situacije dramatičnog sukobljavanja sa veleposjednicima, odnosno zastupnicima njihovih imanja, kao i dijelovima agrarne administracije koja nije bila naklonjena kolonistima. Sreski odbor Saveza dobrovoljaca Bosne i Hercegovine iz Sanskog Mosta 16. decembra 1920. godine pisao je Ministarstvu agrarne reforme da je Jovo Dronjak iz Jelašinovaca kod Sanskog Mosta dobio ove jeseni zemlju i ne može da se nagodi sa gazdom koji ju je posijao. Dobrovoljci Miloš Vujnović, Jovan Bjegović i Ilija Pjevač 3. novembra 1921. godine izjavili su da je na posjedu Jakova Vojnića nadjeljeno 38 dobrovoljaca naseljeno 25, a da je revizor agrarnog ureda parcele vratio vlasniku. Ilija Brkljač 25. maja 1924. godine javio je Savezu agranih zajednica za Banat, Bačku i Srem „da na posjedu Matilde Semze 28 parcela dobrovoljaca obuhvataju cio pašnjak na kojeg dobrovoljci puštaju stoku. Matilda Semze živi u Mađarskoj, a njen zet Janika Lelbah opunomoćen je da upravlja ostatkom imanja. On je doveo žandare koji sprečavaju dobrovoljcima da puštaju stoku na pašnjak. Iz dana u dan gledamo kada će se desiti rusvaj između dobrovoljaca i veleposjednikovih pristaša”, zaključio je Brkljač tražeći da komisija izdijeli pašnjak na dva ravna dijela. Hronično siromaštvo, teški uslovi života, nesigurnost posjeda i stanovanja u prvim godinama kolonizacije, bolesti, neprijateljski stav veleposjednika i socijalnog okruženja dovodio je koloniste u osjećanje da su neželjeni na prostoru na koji su došli i povećavalo stepen njihove agresivnosti prema okruženju. Prema izvještaju komandanta žandarmerijske stanice u Bačkoj Topoli Franje Urbasa od 16. oktobra 1922. godine „u Topoli u gostioni Eržebet Balaš dva dobrovoljca Dane Šijan (32), oženjen, 4 djece, iz Debelog Brda kod Korenice, stanuje na salašu Stipana Vojnića i Ilija Inić iz Debelog Brda (24) oženjen, 1 dijete, sa salaša Stipana Vojnića porazbijali su stakla u gostionici. Žandarm Živojin Barbulović izašao je ali su ga oni napali i on se vratio s vodnikom. Dobrovoljci su psovali majku žandarsku i govorili da žandari nisu za njih ništa. U desnom džepu od kaputa Šijan je imao veliki džepni nož.” Ipak, dio lokalnih vlasti podržavao je naseljenike. Mjesna organizacija dobrovoljaca 23. avgusta 1929. godine tražila je od župana Bačke oblasti Milorada Jovanovića da se za opštinskog podbilježnika u Čantaviru postavi Luka Lončarević „koji poznaje prilike na koloniji a stanovnici kolonije vazda su potraživali savjete i uputstva što bi bila jedna velika korist za naš malobrojni nacionalni element”. Do 1929. godine kolonija se zvala Barunov salaš i tada su kolonisti riješili da promijene ime naselja.

        VELIKE PODJELE DOVELE I DO SUKOBA OKO NAZIVA SELA

        Naseljenici iz Like zahtijevali su da se kolonija nazove Ličko Polje ili Dobro Polje, a oni iz Bosne Principovo ili Mrkonjićevo. Pošto nisu uspjeli da se dogovore, kolonisti su se posvađali oko naziva sela, delegacija iz kolonije uputila se do ministra u jugoslovenskoj Vladi Tome Maksimovića koji je predložio da se kolonija nazove po sinu Kralja Aleksandra Karađorđevića Tomislavu – Tomislavci što je prihvaćeno.

        ČITAONICA NIKOLA TESLA IZ 1929. GOD.

        U listu Jugoslovenski dnevnik od 6. djecembra 1929. godine u tekstu Kolonija Tomislavci – Barunov salaš novinar je obišao koloniju u kojoj je istakao da kolonisti poseban značaj daju kulturno prosvetnom radu. Mladi učitelj u koloniji Dragostavić formirao je početkom 1929. godine čitaonicu Nikola Tesla sa knjižnicom i „diletantskom sekcijom koja priređuje lakše pozorišne komade.“ U koloniji je funkcionisalo Sokolsko društvo a novembra 1929. godine u Tomislavcima Vinko Aras načelnik Sokolskog društva u Bačkoj Topoli održao je jednomesečni sokolski tečaj. U jesen 1930. godine predviđena je bila izgradnja telefonske linije iz opštinskog središta Bajše ka koloniji Tomislavci u dužini od 4. 500 metara radi „brze saradnje sa opštinom i drugim državnim nadleštvima, pa se na taj način izbegavaju mnoga putovanja i novčani izdaci na štetu kolonista, a ujedno u mnogome se doprinelo brzoj pomoći za javnu bezbednost i zaštitu naše zemlje“. Sudar kolonista na zavičajnoj osnovi (Ličani–Bosanci) bio je izražen u koloniji, a pratio je i političke podjele jer su kolonisti iz Bosne bili pristalice Narodne radikalne stranke, a kolonisti iz Like Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribićevića. Obrad Bajić kolonista iz okoline Bosanskog Grahova 14. septembra 1928. godine uputio je pismo Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem u kojem je naveo: „U ime nas članova Bosanaca, Dalmatinaca, Hercegovaca i Slavonaca koji smo u dosadašnjoj zajednici bili prezirani od strane Samostalaca Ličana koji su nas smatrali da smo mi niko i ništa, a da su oni sve i svak. Naše žalbe neće da sprovedu kroz agrarnu zajednicu za Županijski agrarni ured radi traženja zemlje ili kućišta a svojim Ličanima od strane zajednice daju uvjerenja da su naseljeni iako ne znaju ni gdje je Bajša”. Lazo Labus kolonista iz Like, a predsjednik agrarne zajednice u selu 27. septembra 1928. godine odgovorio je na optužbe Obrada Bajića tvrdeći da „pokrajinska i partijska mržnja zavladala je na ovoj koloniji i u ovoj zajednici kod Obrada Bajića a da potpisati članovi Bosanci se ne odazivaju na svoje obaveze od 1921. g. a kad dobiju opomenu psuju onoga koji je donio opomenu. Ličani preziru Bosance to nije istina nego žive kao braća.”

        GRCALI U DUGOVIMA

        Kao i u drugim kolonijama materijalna i socijalna pozicija kolonista i u koloniji Tomislavci bila je izuzetno teška. „Kada smo se doselili nismo imali nikakve materijalne podloge već smo bili isključivo upućeni na ovdašnje trgovce Jevreje i Mađare koji su nam dali mogućnost da dođemo do kuće i kućnih potreba, radne stoke i poljoprivrednih sprava i alata, što uz posve zelenašku kamatu. Vremenom smo se uspjeli osloboditi tih dugova u nekoliko, ali smo ipak i danas zavisni od njihovog ekonomskog gledišta. Nerodne godine i elementarne nepogode 1924. i 1925. godine doprinijeli su, da i dalje grcamo pod teretom tih dugova. Da bi postali samostalni gospodari u ekonomskom pogledu oslobađajući se zelenaša za koje danas isključivo radimo, željeli bi imenovanu pozajmicu da bi mogli svojim obavezama na vrijeme odgovoriti, te molimo da zajam bude dugoročan” tražili su od Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem kreditni predstavnici agrarne zajednice u Tomislavcima 22. februara 1930. godine.” „Nema kuće koloniste kojoj nije uginula krava, konj, a od živine 100–200 komada samo u godini 1929. Prošao sam koloniju skroz i vidio da već danas članovi nemaju u čardacima malo ili baš nimalo kukuruza a doznao sam da već sada prodaju žito „ u zelen” Čivutima po din. 100 od jedne mtrc. Šta će biti na proljeće i ljeto kako će se porodice prehraniti i dočekati novu žetvu. Porez nisu platili od kada su došli u koloniju i sad se traži od svakoga 4.500 dinara na ime opštinskog poreza i prireza. Traže da im se ovaj porez oprosti ali sumnjam da će opštinsko predstavništvo na to pristati jer bi trebalo otpisati 600.000– 700.000 dinara duga”, pisao je Bogdan Prnjajić revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem 28. januara 1930. godine. Filip Pejović revizor Saveza 28. maja 1931. godine napisao je da su se „članovi zajednice istrošili mnogo oko dizanja kuća, kupovine stoke i alata i najpotrebnijih stvari za život.”

        JEDINSTVENI VAN SVOJE SREDINE

        Uslijed teških uslova kolonizacije i neželjenosti u sredini u koju su došli kolonisti su pokazivali veliko zajedništvo u nastupu van svoje sredine, uz veliki trud da novo naselje formiraju po svim modernim principima koji omogućavaju normalan život njegovom stanovništvu. Izvještaj predsjednika agrarne zajednice iz Tomislavaca Bogdana Opalića od 3. novembra 1938. godine Ministarstvu poljoprivrede pokazao je napore kolonista da izgrade novo naselje. „Izgradili smo 1931. god. novu školu, 1934. g. Narodni dom Princ Tomislav i aretski bunar pored doma, 1929–1937. g. održali smo domaćičke tečajeve za domaćice. Ove godine postavili smo 5 km. trotoara kroz selo, izbušili aktivni arteski bunar, opravili stari bunar i izgradili zadružnu školu sa stanom za čuvara i svinjac za priplodna grla. Imamo u programu za iduću godinu kao najvažnije pitanje po interese ove sredine izgradnju kamenog puta od Tomislavaca do kamenog puta B. Topola–St. Moravica u dužini 2.300 metara pa vas najučtivije molimo da nas u ovom pothvatu pomognete u granicama mogućnosti.” Prema istom izvještaju kolonija je imala školu sa 3 odjeljenja i 3 nastavnika sa 111 učenika, ali je nedostajao stan za trećeg nastavnika. U koloniji su bili izvršeni asanacioni radovi, nivelacija ulica i bio je regulisan potok. Na koloniji je bilo potrebno izgraditi ambulantu. U primjedbi u pomenutom izvještaju navedeno je da je naročito važno da Državni higijenski zavod produži sa prosvećivanjem naroda putem filma i poučnih predavanja, da Banska uprava forsira domaćičke tečajeve „koji su pokazali blagorodno dejstvo”, a „naročito je važno da se naseljenici od opštinskih predstavnika ne tretiraju kao pastorčad – došljaci.”

        Izvor: SRPSKO KOLO, br. 67, avgust 2021, KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941)
        dr Milan Micić 27.

        • Vojislav

          NJEGOŠEVO

          Na majuru Veliki Jaroš, udaljenom 32 km. od opštine Mol, na zemljištu pomenute opštine, 1924. godine nadjeljeni su zemljom i kućnim placevima dobrovoljci iz Hercegovine, Crne Gore, Bosne, Like i srpski optanti iz Mađarske. Prema izvještaju kolonista iz 1938. godine kolonija je imala 900 stanovnika. Izvještaj iz 1939. godine naveo je da je u koloniji Njegoševo, koja je dobila ime po vladici i pjesniku Petru Petroviću Njegošu, bilo izgrađeno 142 kuće i 197 pomoćnih zgrada u kojima je živjela 151 porodica sa 659 lica od čega 56 porodica dobrovoljaca, 37 porodica autokolonista i 39 porodica optanata iz Mađarske. Među naseljenim dobrovoljcima bilo je i onih sa najvišim odlikovanjima srpske vojske stečenim u ratu poput Lazara Grbića iz Bravskog kod Bosanskog Petrovca, borca Prve srpske dobrovoljačke divizije koji je odlikovan Karađorđevom zvijezdom sa zlatnim mačevima, zlatnom Medaljom za hrabrost Miloš Obilić i ruskim odlikovanjem Georgijevskim krstom 2. stepena. Kolonisti na majuru Veliki Jaroš prispjeli su na njega tokom 1925–1926. godine, a prethodno su se već nalazili u procesu kolonizacije. Najveći dio preselio se iz Slavonije „a neki iz Banata” što je uticalo na uznemirenost kolonista i njihovu nesigurnost u vlasti i društveno okruženje. Iskustvo rata, ratna razaranja, internacija porodica dobrovoljaca u logore širom Austrougarske stvarali su traume kod naseljenih dobrovoljaca i trošili životnu snagu dobrovoljačke populacije. „Prilikom demobilizacije dolazimo svojima kućama i nalazimo ruševine, a za veliki dio svoje porodice do danas ne znamo ni traga ni glasa”, 17. maja 1931. godine opisivala je posljedice rata za dobrovoljce i njihove porodice mjesna organizacija Saveza dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije iz Njegoševa.

          SUKOBI SA OPŠTINOM MOL

          Matična opština Mol bila je udaljena 32 km. od kolonije i to je bio najveći problem naseljenika u koloniji Njegoševo, a nadjeljivanje zemljišta kolonistima koje je pripadalo opštini Mol zaoštravalo je odnose sa opštinom i lokalnim stanovništvom. „Naselili smo zemlju udaljenu 30 km. od svoje opštine… Nemamo ni crkve, ni škole, ni tvrdog puta”, pisala je mjesna organizacija Saveza dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije 17. maja 1931. godine Kraljevskoj banskoj upravi u Novom Sadu (KBU). Ista organizacija 29. marta 1932. godine uputila je na istu adresu dopis u kojem je stajalo: „Udaljeni smo od svoje opštine 32 km. blatnog i mekanog puta, tj. ostavljeni smo sa svojom sitnom porodicom na milost i nemilost vedrog neba i Božje sudbine tako da za ovih osam godina našeg naseljenja nije gospodin opštinski predstavnik ni najmanje mrdnuo da se potrudi da nam pričini ma kakvu udobnost. Tako nemamo crkvu, opštinskog ljekara, kamenog puta, arteskog bunara, priplodne stoke, pa ni škole kao što bi trebalo. Treba pregaziti 64 km. kaljavog puta, to je dva dana pješačenja naročito zimi. Nemamo svoje parohije u svojoj opštini nego smo iz nepoznatih razloga odbačeni crkvenoj parohiji u drugoj opštini koja je udaljenija. Samo dva puta godišnje imamo sveštenika te djeca mnoga čekaju nekrštena po 6–8 mjeseci. Nemamo opštinskog ljekara te moramo ići u obližnje strane opštine, no kako gospoda ljekari neće da putuju običnim kolima već autom ucjenjuju tako da jedan ljekarski pregled plaćamo 400–500 dinara, a ostali građani naše opštine kod opštinskog ljekara plate 30–40 dinara. Putevi su odviše mekani i kaljavi, a naročito zimi tako da za nekoliko mjeseci ne mogu ni prazna kola uvatiti, a kamoli možemo vući hranu na pijacu. Arterski bunar nemamo. Tek prošle godine dobili smo privremenu školu u privatnoj kući. Prostor je šest puta sedam, a djece pohađa 60. Traži se od KBU oslobođenje od opštinskih poreza ili priključenje opštini Bačka Topola koja je udaljena 10 km.” Dopis Mjesne organizacije Saveza dobrovoljaca Kraljevine Jugoslavije iz 1932. godine svjedočio je o više pojava i stanja u kojima su se nalazili kolonisti naseljeni u koloniji Njegoševo. Kolonisti su imali osjećaj usamljenosti, izolovanosti i nebrige mjesnih, pa i crkvenih vlasti. Distanca prema kolonistima pogotovo udaljenim od opštinskog mjesta stvarala je osjećanje neželjenosti kolonističkog življa i rađala je konfliktan odnos između kolonista i lokalnih vlasti jer u koloniji nisu postojali osnovni uslovi za život. Sam početak procesa kolonizacije ostavio je kod kolonista loš utisak. „Primorani smo bili obratiti se ovdašnjim trgovcima hrane koji nas zarobiše zelenaškim dugovima”, pisali su kolonisti 17. maja 1931. godine sjećajući se prvih godina života u njima nepoznatom prostoru. Godine 1930. kolonisti su otkupljivali fakultativno kućne placeve za gradnju kuća, jer gradnja kuća je već bila počela i tada je kolonija brojala 89 sagrađenih kuća, sa minimalnom cijenom od jednog dinara po kv. metru sa obrazloženjem da je „sveopšte poznato siromašno stanje agrarnih naseljenika koji su veoma zaduženi prilikom nabavke građevinskog materijala.”

          KOLONISTI TRAŽILI OSLOBAĐANJE OD POREZA

          Pitanje plaćanja opštinskih poreza sukobljavalo je hronično siromašne koloniste sa opštinom u Molu na koju su kolonisti zbog teških uslova života bili ogorčeni. Doseljenici u Njegoševu 23. marta 1931. godine zatražili su oproštaj od petogodišnjeg opštinskog poreza kojeg zbog siromaštva nisu bili u stanju da plate pozivajući se da je opština Bačka Topola oslobodila plaćanja opštinskog poreza na deset godina deset kolonija koje su bile u njenom opsegu. Mjesni savez dobrovoljaca iz Njegoševa 24. aprila 1931. godine žalio se KBU da su „egzekutivne naplate počele kod dobrovoljaca koji zaostaju sa isplaćivanjem poreza 6–7 godina”. Opština Mol odbila je molbu dobrovoljaca i kolonista iz Njegoševa za petogodišnjim oprostom od poreza sa obrazloženjem da je „u teškom materijalnom stanju i ne smije se praviti razlika između dobrovoljaca kolonista i dobrovoljaca mještana”. KBU 13. jula 1931. godine uputila je dopis Sreskom načelstvu u Senti da se bar donekle izađe u susret doseljenicima „jer se nije uzelo u obzir njihovo teško materijalno stanje.” Opština Mol 17. marta 1932. godine sa 24 glasa ZA i 10 glasova PROTIV odbila je molbu kolonista iz Njegoševa za oprost od petogodišnjeg poreza. Ilustraciju napetog odnosa opštine Mol i njenog činovništa pokazao je incident od 1. juna 1935. godine kada je prema prijavi koloniste Tripuna Vujovića podbilježnik opštine Damjan Jakšić u kafani sa nipodaštavanjem govorio o Srbiji, a Tripo Vujović naveo je u prijavi da je „drskim riječima vrijeđao ono što je naseljenicima kao nacionalnim borcima najsvetije, a za nepune dvije godine njegovog službovanja iskrsavaju njegove pogrdne riječi protiv naseljenika.” Drugi zabilježni incident u kojem je učestvovao isti podbilježnik Damjan Jakšić dogodio se 19. oktobra 1939. godine u kojem su u korist Damjana Jakšića svjedočili činovnici u molskoj opštini i vlasnik molske krčme Ivan Radonić a u korist Ilije Ilića iz kolonije Njegoševo kolonista Blažo Grgurović stanovnik kolonije Svetićevo u opštini Ada. Podbilježnik Jakšić i kolonista Ilić međusobno su se tužili za psovanje. Sukob je izbio jer se Ilija Ilić obratio podbilježniku Jakšiću da mu napiše tužbu protiv veterinara u Bačkoj Topoli koji mu je prodao serum od kojeg su mu uginule svinje.

          PRESKUPA ZDRAVSTVENA ZAŠTITA

          Za gradnju škole opština Mol 1930. godine u budžetu je odredila 180.000 dinara. Prema izvještaju o uređenju kolonije Njegoševo do 11. aprila 1930. godine opština Mol radi bolje komunikacije opštinskog središta i udaljene kolonije odredila je 30.000 dinara za uspostavljanje telefonske linije između Njegoševa i Mola i 25 k.j. oranice pretvorila u pašnjak za potrebe kolonista pod uslovom da se „plaća zakupnina prema broju grla”, a veterinar je dobio obavezu da „srijedom obilazi koloniju”. Pomoć opštine Mol prema koloniji Njegoševo, ipak je bez obzira na žalbe kolonista, postojala ali je bila djelimična, parcijalna i počela je da stiže ka koloniji pet–šest godina od formiranja kolonije kada je već neopovoljan utisak o odnosu opštine Mol ka koloniji Njegoševo kod kolonista već bio formiran. Ključni problem kolonista bila je zdravstvena zaštita koju zbog udaljenosti kolonije i siromaštva suštinski nisu ni imali jer preskupi su bili ljekarski pregledi u mjestima bližim od opštine Mol jer je tada plaćan privatni, a ne opštinski ljekar. U izvještaju o uređenju kolonije Njegoševo od 11. aprila 1930. godine konstatovano je da je „kolonija dobila privatnog ljekara”. O siromaštvu doseljenika, njihovom načinu života svjedoči detalj iz pisma iz 1932. godine o pješačenju kolonista do središta opštine („dva dana pješačenja”). Nedostatak škole u naselju i sveštenika ostavljali su koloniste van mogućnosti obrazovanja i njegovanja vjerskog i duhovnog života. Bilježnik opštine Mol Vladimir Ribarov 14. februara 1930. godine tvrdio je da su „uslijed rođenja, vjenčanja i umiranja naseljenici primorani odlaziti po 10, 20 km. radi udovoljenja zakonima i vjerskim dužnostima. 14. februara 1930. godine agrarna zajednica sa kolonije uputila je opštini Mol zahtjev za gradnju crkve u koloniji tako da je opština za te potrebe u budžetu opredijelila 30.000 dinara. Kolonisti su prethodne godine među sobom prikupili izvjesnu sumu novca za gradnju crkve, a Ministarstvo agrarne reforme dodijelilo je 1 k.j. zemlje za gradnju crkve u koloniji. U svom obraćanju opštini Mol agrarna zajednica iz kolonije nadala se da može očekivati veću sumu nego što je to odobreno katoličkoj crkvi u Molu, ali nema podataka kolika je suma novca te godine odobrena molskoj katoličkoj crkvi. Opština Mol 1. septembra 1930. godine u svom dopisu Prosvjetnom odjeljenju KBU potvrdila je da je kolonija Njegoševo osnovana 1926. godine i ima oko 60 djece i od trenutka doseljevanja oni ne pohađaju školu. Taj dopis potvrđen je novim dopisom od 30. septembra 1930. godine u kojem se navodi da je „61 dijete doraslo za školovanje koja uslijed nemanja škole sjede na salašu i vrijeme provode u čekanju za školu.” Po podacima iz septembra 1930. godine predračun za gradnju škole u selu iznosio je 245.000 dinara. Da bi se omogućilo školovanje djece opština Mol pred početak školske 1930/31. godine 27. avgusta 1930. godine zakupila je zgradu u vlasništvu Stevana Ludajića za školu. 19. septembra 1930. godine opština Mol obavijestila je KBU Dunavske banovine o najmu zgrade u vlasništvu Stevana Ludajića za školu. Mjesečni najam iznosio je 800 dinara mjesečno. Kuća Ludajića bila je birtija „suva, patosirana, sa velikim prozorima, imala je stan za učitelja, te klozet sa tri odjeljenja”. Za privremenu školu zakupljen je dio kuće i u njemu je bila „učionica, soba i kujna za učitelja, hodnik sa šupom i špajzom i klozet sa tri odjeljenja.” Dok se u dokumentu od 14. februara 1930. godine govorilo o koloniji sa imenom Veliki Jaroš u dokumentu od 19. septembra 1930. kolonija je već nosila novo ime Njegoševo.

          PROSVJETNI DOM

          Do obezbjeđenja osnovnih uslova za školovanje i vjerski život u koloniji Njegoševo došlo je 1934–1935. godine. U koloniji 21. septembra 1934. godine osveštan je Prosvjetni dom koji su mještani podigli iz svojih sredstava. U njemu je bilo predviđeno da privremeno bude smještena škola i prostor za vjerske obrede. Osveštanje Prosvjetnog doma izvršio je molski sveštenik Stevan Popović. Činu otvaranja Prosvjetnog doma u koloniji prisustvovalo je „nekoliko stotina duša poslije čega je bilo narodno veselje.” Izvještaj agrarne zajednice kolonije Njegoševo 1938. godine oslikavao je stanje u koloniji u završnoj fazi kolonizacije. Te godine u koloniji je bilo 118 učenika koji su pohađali školu i 40 koji „su za pohađanje”. Škola je imala dva odjeljenja i jednog učitelja i iz agrarne zajednice tražili su još jednog učitelja za potrebe škole i dogradnju škole za još jedno odjeljenje. Naselje je bilo od ljekara udaljeno 12 km. što je podatak za udaljenost naselja od Bačke Topole, a pošto je sjedište opštine bilo u Molu i pitanju je i 1938. godine bio privatni lekar skup za materijalno stanje kolonista. U koloniji nisu vršeni asanacioni radovi, a te 1938. godine kolonija je imala dva bunara podignuta o trošku Dunavske banovine koja su se često kvarila ( „rijetko rade”). Potrebe kolonije bile su za još dva arteska bunara, a kolonisti su u svom izvještaju naveli da je „od B. Topole do kolonije potrebno put sprovesti.” U sjevernim krajevima (Banat, Bačka, Srem, Baranja, Slavonija) u kolonizacionom procesu 1920-1941. godine formirana je 201 kolonija u kojima je uoči Drugog svjetskog rata živjelo oko 100.000 ljudi. Osnovnu kolonističku masu činili su srpski ratni veterani – dobrovoljci iz dinarskih krajeva Kraljevine Jugoslavije, srpski optanti iz Mađarske i djelimično Srbi iz Banata – bezzemljaši. Kolonije su nastajale kao sasvim nova naselja, obično oko majura bivših veleposjeda ili na obodima starosjedelačkih naselja. Kolonije su mogle biti izrazito velike poput Aleksandrova i Banatskog Karađorđeva koje su uoči Drugog svjetskog rata imale 4.500–5.000 stanovnika, ili sasvim male poput kolonije Mali Žam kod Vršca koja se sastojala od osam kuća.

          Izvor: SRPSKO KOLO, maj-jun 2022. KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941), piše: dr Milan Micić