Porodica Dragin spada u najstarije šidske porodice. Prezime se pominje u najstarijem popisu Šida 1722. godine. Na viši društveni nivo porodicu su uzdigli Đorđe i Lazar Dragin.
Zanimljiv je jedan dokument o usvajanju Jovana Krsmanovića od strane Đorđa Dragina 1782. godine. Đorđe je zbog velike smrtnosti svoje dece pomislio da neće imati naslednika velikog imanja pa je usvojio Jovana. Međutim, nakon toga su mu se rodili sin Lazar i ćerke Sosana, Jefimija, Milica i Julijana, pa je Đorđe raskinuo adopciju Krsmanovića. Đorđe, Lazar i Lazarev sin Stefan su bili trgovci i abadžije.
Đorđe Dragin (1786 – 1841) je 1809. godine sagradio kuću u centru Šida, u tadašnjem Varoškom šoru (danas ulica Svetog Save), preko puta pravoslavne crkve. Duži niz godina je zakupljivao tuđe trgovine za potrebe svog posla, da bi tek 1818. godine otvorio radnju u svojoj kući.
Lazar, Đorđetov sin, imao je dva braka i osmoro dece. Nasledio ga je sin Stefan (1820 – 1868) koji je imao samo ćerku jedinicu Hristinu. Tako on u svojoj oporuci kaže: „Ja Stevan Dragin, abadžinski maistor iz Šida, ne znajući kada će poslednji sat doći, prem sam veoma slab, očitujem sledeću poslednju volju. Kćer moju Kristinu postavljam ja za glavnoga naslednika, kojoj se imade prepisati sva moja gibiva i negibiva imeovina tako da po smrti mojoj ona pravim vlastnikom moje celokupne sermije u gruntovnom tabaku opštine Šid br. 452 i u gruntovnom tabaku opštine Berkasovačke. Za tutora moga djeteta Hristine postavljam kod dobre pameti, moga šogora Andriju Nedeljković abadžiju iz Šida. Ovo je moja poslednja volja, i svaku drugu očitujem za nevaljalu i opozvanu. U Šidu 12 aprila 1868.“.
Dva dana ranije Stefan je preminuo. Kako je oporuka potpisana nakon smrti – nećemo sad raspravljati. Bilo kako bilo, sahranjen je pored svoje supruge preminule još 1855. godine i uz svog prerano preminulog sina Jovana. Ostavši sama u kući, a budući da je bila punoletna, ćerka Hristina je odmah sve nasledila.
Proći će pune dve godine do njene udaje. Zaista je neobično za ono vreme da se devojka udaje „tek“ u 22-oj godini. Ali eto. Kao bogata naslednica dobro se udala – za mladog, perspektivnog, umešnog šidskog trgovca Savu Tubića. Naravno, Sava se odmah useljava u kuću svoje mlađane supruge.
Prezime Tubić u Šidu se prvi put pominje 70-ih godina 18. veka. Rodonačelnikom porodice Tubić, koja se po svom društvenom statusu i materijalnom stanju izdvojila od preostale familije, može se smatrati Stojko Plavšić (verovatno Plavšin sin), čiji je unuk Stanko prvi zabeležen sa prezimenom Tubić. Stankova kuća se nalazila u dananjoj Karađorđevoj ulici, na mestu tzv. Trga kulture pored zgrade Kulturno obrazovnog centra. Njegov sin Luka (1805 – 1872) se odvojio od oca i kupio kuću u na početku desne strane današnje ulice Cara Lazara, i u toj kući je držao ćurčijsku radnju. Lukin sin je bio malo pre pomenuti đuvegija Sava Tubić koji je nakon ženidbe napustio očevu kuću i postao domazet u kući Draginih. Svoju trgovinu osnovanu samo godinu dana ranije, Sava takođe prebacuje u supruginu kuću, tačnije u prostor bivše tastove abadžijske radionice.
Sava i Hristina Tubić su imali sedmoro dece od kojih je poživelo samo četvoro. To su bili (po starosti): 1. sin Stevan Tubić koji se se školovao u Nemačkoj, a posle završenih studija radio kao bankarski činovnik. Bio je dugogodišnji direktor Srpske banke u Zagrebu (sve do 1943. godine kada upravu nad Bankom preuzima ustaška vlast). Umro je u Zagrebu a sahranjen na Mirogoju. 2. ćerka Persida Tubić se školovala u bečkim i pečujskim licejima, a već sa 19 godina se udala za Milutina Šumanovića. 3. sin Simeon Tubić, kao mlađi sin u porodici, ostao je u Šidu i nastavio očevu trgovačku karijeru; i 4. ćerka Leposava se školovala u Pečuju. Udala se za trgovca Novaka Debeljačkog sa kojim je imala dva sina, Gojka i Srđana. Leposava je nasledila kuću u centru Šida, na mestu današnjeg parka gde su otvorili trgovinu. U ustaškoj raciji 1942. godine, izgubila je supruga i sina.
Sava Tubić je preminuo u 63-oj godini. Supruga ga je sahranila uz svoje roditelje, u porodičnu grobnicu i podigla mu elegantni spomenik od crnog granita. Ona ga je poprilično nadživela pa je sahranjena uz njega tek 24 godine kasnije.
Sada prelazimo na njihovu ćerku Persidu. Kao što sam naveo sa 19 godina se udala za Milutina Šumanovića sa kojim je imala sina jedinca akademskog slikara Savu Šumanovića. Persida je vodila Ugovornu poštu u njihovoj kući i tako se svrstala u retke žene koje su na samom početku XX veka vodile sopstveni posao. Persida Šumanović rođ. Tubić je poklonila opštini Šid 417 slika svog sina, porodičnu kuću i osam jutara zemlje za osnivanje Galerije čime se svrstala među najznamenitije darodavce srpskoj kulturi. Milutin Šumanović je preminuo 1937. godine. Kao što je to bio slučaj u prethodne dve generacije, Persida Šumanović rođ. Tubić svog supruga sahranjuje u porodično groblje svoje porodice Tubić tačnije Dragin. Podiže mu spomenik sličan onom koji je njena majka podigla svom suprugu, ali nešto skromniji u skladu sa tadašnjom „modom“. Budući da se njihov sin Sava nije ženio i da je rano tragično nasilno preminuo, sa njihovom grobnicom se završava priča o tri generacije, tri porodice, dva zeta, dva domazeta. Ustvari, relativno dugo nakon Persidine smrti, pored nje je po svojoj želji sahranjena njena dugogodišnja sluškinja Kata. Kata nije imala porodične veze ni sa Šumanovićima, ni sa Tubićima, a ni sa Draginima. Ali, eto, produžila je kontinuitet porodičnog groblja za još dve decenije.
Komentari (0)