Zapadnobački okrug

31. mart 2020.

komentara: 2

Grad Sombor:

Aleksa Šantić, Bački Breg, Bački Monoštor, Bezdan, Gakovo (obuhvata i Kruševlje koje je do 1978. bilo samostalno naselje), Doroslovo, Kljajićevo (do 1948. godine Krnjaja), Kolut, Rastina, Riđica, Svetozar Miletić, Sombor, Stanišić, Stapar, Telečka i Čonoplja.

Opština Apatin:

Apatin, Kupusina, Prigrevica (do 1947. godine Prigrevica-Sveti Ivan), Svilojevo i Sonta (obuhvata i Veliki Salaš koji je do 1978. bio samostalno naselje).

Opština Kula:

Kruščić (do 1950. godine Veprovac), Kula, Lipar (do 1947. godine Emušić, pre toga Sokolac Kulski), Nova Crvenka, Ruski Krstur, Sivac i Crvenka.

Opština Odžaci:

Bački Brestovac, Bački Gračac (do 1947. godine Filipovo), Bogojevo, Deronje, Karavukovo, Lalić, Odžaci, Ratkovo (do 1948. godine Dubrava, pre toga Parabuć) i Srpski Miletić.

Naredni članak:
Prethodni članak:

Komentari (2)

Odgovorite

2 komentara

  1. Voja

    BAČKI SOKOLAC

    U opštini Stara Moravica, kod Bačke Topole, na veleposjedu Valce–Matković od 1921. godine počelo je doseljavanje kolonista uglavnom iz Like (Gospić, Otočac, Brinje, Udbina), uz nekoliko porodica iz Bosne (Kupres, Bosanska Krupa, Bosansko Grahovo, Livno), Banije (Glina) i Hercegovine (Nevesenje, Bileća, Stolac). Oni su sa desne strane Širokog dola u pravcu sjever– jug osnovali novo naselje, na mjestu koje je imalo dobru pijaću vodu. Godine 1920. inženjer Leo Štraser i Franc Ostan geometar iz Subotice formirali su tri uzdužne i pet poprečnih ulica, a 1934. godine parcelisanje placeva završio je inženjer Stevan Alimpijević iz Subotice. Uzdužne ulice bile su 800–1.200 metara, širine 20 metara poprečne 300–500 metara, širine 12–20 metara. Zemljište na kojem su se naselili bilo je ocedito i voda se u novom naselju zadržavala samo na dva mjesta nazvana u selu Tomajina i Peričina lokva. Naselje je formirano na raskrsnici puteva Subotica–Stari Sivac–Bačka Topola–Stara Moravica–Sombor. U koloniji koja se nazvala Bački Sokolac po mjestu bitke prilikom proboja Solunskog fronta u septembru 1918. godine naseljeno je po podacima od 4. januara 1930. godine 157 porodica, a prema izvještaju agrarne zajednice Stara Moravica od 21. septembra 1938. godine na koloniji Bački Sokolac sagrađeno je 135 kuća, a kolonija je imala 120 gospodarskih zgrada. Dinamika naseljavanja bila je najveća 1921–1922. godine. Godine 1921. doseljeno je 176 lica, 1922. godine 155, 1923 – 52, 1924 – 32, 1925 – 15 da bi u kontinuitetu trajalo doseljavanje do 1940. godine od 5 do 30 lica. Godine 1940. doseljeno je 5 naseljenika odnosno jedna kolonistička porodica.

    PRVI DOSELJENICI STIGLI IZ LIKE

    Prvi doseljenici došli su 21. aprila 1921. godine. To su bili Ilija Jelić, Jovo Repac i Dane Žigić iz Široke Kule kod Gospića. Od 133 doseljenika za koje postoji tačan datum naseljavanja najviše njih se naselilo u septembru mjesecu (30 porodica), junu mjesecu (19 porodica), aprilu (17 porodica), maju (16 porodica), odnosno u ono doba godine kada su najpovoljniji klimatski uslovi da se pokrene porodica na put koji je trajao više dana i u prostor u kojima je bio obezbijeđen samo privremeni smještaj za koloniste. U januaru, februaru i decembru mjesecu naseljeno je samo 4 kolonističke porodice. Pojedine kolonističke porodice dolazile su u Bački Sokolac, a da su prethodno već boravile na nekom drugom mjestu u procesu kolonizacije. Tako je Petar Pešut iz Plaškog prvo 1921. godine doselio se u Krnjaju kod Sombora, a 1923. godine prešao u Staru Moravicu u „kiriju” a 1925. godine u Bački Sokolac. Rafajlo Šušnjar iz Plaškog prvo je boravio 1921. godine u Krnjaji, a 1923. godine stigao je u Bački Sokolac. Njihov dolazak iz Krnjaje bio je posljedica spora između devetoro nadjeljenih dobrovoljaca zemljom u Krnjaji i vlasnice veleposjeda Matilde Semze koji je završen u korist veleposjednice. Petar Cvetićanin koji je rođen 1891. godine u selu Meljanac kod Korenice, inače dobrovoljac iz Milvokija u Viskonsinu, godine 1921. doselio se u Banatsko Višnjićevo, a 1923. u Bački Sokolac gdje mu se naselio brat Petar. Njegovi roditelji Dane i Perka odselili su se u Bosnu u Donje Petroviće kod Bosanske Krupe poslije 1891. godine, a Petar Cvetićanin prvo je došao sa kolonistima iz tog dijela Bosne u koloniju Banatsko Višnjićevo. Milivoj Orlić iz Vodoteča kod Brinja 1922. godine doselio se u Bačku Topolu gdje je sa bratom Petrom otvorio kafanu da bi se doselio 1929. godine u Bački Sokolac. Neki od kolonista privremeno su boravili u Bačkom Sokolcu jer nisu mogli da se prilagode uslovima života, pogotovo klimi i vodi u novom kraju. Dane Kamenko iz Jošana, kod Udbine, doselio se 1926. godine, a vratio se u Liku 1935. godine. Njegova žena nije se doseljavala u Bačku jer je bila bolešljiva i nije mogla da podnese život u bačkoj ravnici. Jakov Orlić iz Visuća, kod Udbine, doselio se 1922. godine, a vratio se u Liku 1938. godine. Vjerovatan uzrok povratka je smrt njegove žene Milice koja je umrla 28. januara 1938. godine. Andrija Rašeta iz Donjeg Lapca rodio se 1861. godine i nadjeljen je zemljištem u Bačkom Sokolcu jer je bio u ustanku u Bosni 1875–1878. godine pratilac Kralja Petra Karađorđevića (Petra Mrkonjića). U trenutku doseljavanja 1928. godine imao je 67 godina i vratio se u Liku 1935. godine.

    VELIKI BROJ DJECE

    Broj stanovnika u koloniji se povećavao doseljavanjem i rađanjem. Godine 1922. u koloniji je živjelo 349 stanovnika, 1930. godine 712, a 1940. godine 800. Od 1921. do 1940. godine u Bačkom Sokolcu rođeno je 543 djece, najviše 57 – 1924. godine. Broj školske djece zato se stalno povećavao. Školske 1926/27. školu je pohađalo 27 učenika, 1930/31 – 144 učenika, 1936/37. 190 učenika. Kolonisti su za školsku zgradu preuredili bivši veleposjednički magacin, a u tako preuređenoj školskoj zgradi nalazila se kancelarija agrarne zajednice koja je obuhvatala koloniste na ovoj koloniji i koloniji Gornja Rogatica koja je 1938. godine imala 110 kuća, a takođe u zgradi se nalazila dvorana koja je služila za sokolske vježbe i pozorište koje je u drugoj deceniji po doseljavanju funkcionisalo u koloniji. Za preuređenje veleposjedničkog magacina sredstva su dobijena od Ministarstva prosvjete i od Bačke županije. Kolonisti po doseljavanju ušli su u privremeni smještaj, na okolnim salašima u tjeskobne i nehigijenske uslove gdje su se suočili sa netrpeljivošću vlasnika salaša i okolnog stanovništva. Tako je Mane Petrović, dobrovoljac iz Italije, prema izvještaju od 2. jula 1922. godine Županijsko-agrarnom uredu u Subotici „živio na salašu udovice Ištvana Beseredija od 6. maja 1921. godine do konca novembra, a posjednik Ivan Tumbas iselio je porodicu dobrovoljca i oni se nalaze u Staroj Moravici, u selu.” Uslijed loših uslova stanovanja i neprilagođenosti životu i radu u bačkoj ravnici dolazilo je do masovnog umiranja kolonista, pogotovo djece. U periodu 1921–1940. godine u koloniji je umrlo 242 lica, odnosno 12 ljudi umiralo je godišnje. Iza te statistike krije se veliki broj djece do tri godine umrle u periodu gradnje kolonije i veliki broj umrlih tokom prvih godina kolonizacije kada su uslovi života bili najteži i kada je neprilagođenost prostoru naseljavanja bila najveća. Od 242 umrlih broj djece do tri godine iznosio je 142 ili 58, 6% od ukupnog broja preminulih. Najveća smrtnost vezivana je za godine privremenog i neuslovnog smještaja 1922–1925. godine kada je umrlo 70 lica ili 28,9 % preminulih od ukupnog broja umrlih u periodu 1921–1940. godine. Od 70 umrlih u periodu 1922–1925. godine 59 je bilo djece do tri godine ili 84, 2% od ukupnog broja umrlih. Tako je Nikoli Petriću iz Studenca kod Gospića umrlo prilikom doseljavanja troje djece, dvoje starosti godinu dana i jedno starosti tri godine. Iliji Kokotoviću iz Kosinja, kod Gospića, od osmoro djece preminulo je četvoro: ćerka Jagica od tri mjeseca, Danica od tri godine, sin Petar od godinu dana i Vladimir šest godina. Boži Vrkiću iz Mogorića, kod Gospića, umro je dvogodišnji sin Milan i devetogodišnja ćerka Savka. Djeca su najčešće umirala od „slabosti”, a odraslija djeca i stanovništvo od plućnih bolesti, najčešće tuberkoloze – jektike. Smrtnost stanovništva, pogotovo djece bila je prouzrokovana i hroničnim siromaštvom naseljenika. Tako je opština Stara Moravica 25. jula 1930. godine opredijelila 500 dinara za osnivanje i rad školske kuhinje na kolonijama Bački Sokolac i Gornja Rogatica „pošto tamo ima mnogo djece siromašnog staleža”.

    PISMO U LISTU JUGOSLOVENSKI DNEVNIK

    Kolonisti iz Bačkog Sokolca i Gornje Rogatice 7. decembra 1930. godine obratili su se pismom u listu Jugoslovenski dnevnik u članku Problemi naše kolonizacije u kojem su opisali neadekvatne uslove stanovanja na početku kolonizacije i masovno umiranje koje se tada događalo. U njemu su naveli: „Nema ni traga planinskog jedrila i gorštačke čvrstine već je srušeno po veleposjedničkim štalama i živinarnicima. U njima pored gubitka svog zdravlja izgubismo zanavijek 70% svoje nade, svoje budućnosti, svoje mile djece koja ne mogaše izdržati zagušljiv štalski vazduh i porodičnu prenatrpanost u nehigijenskom i malom prostoru.” Po doseljavanju kolonisti su gledali da što prije podignu kuće. Prvu kuću od naboja podigao je Nikola Jović, iz Čaprazlije, kod Livna 1923. godine. Kuće su građene mahom u periodu 1924–1926. godine, a najveći broj kuća izgrađen je 1925. godine. Neki od naseljenika gradili su u početku kuće i van sela. Tako je Mile Ivančević iz Počitelja kod Gospića kuću 1924. sagradio na njivi, a 1929. godine sagradio je u selu i preselio se u novo naselje. Dio kolonista donosio je drvenu građu iz Like i pravio kuće – brnare kao u starom kraju pokušavajući da model stanovanja iz starog kraja prenese u nov zavičaj. To je učinio Nikola Petrić dobrovoljac iz SAD iz Studenca kod Gospića koji je brvnaru podigao 1923. godine. Vasilj Cvijanović iz Jošana kod Udbine brvnaru je napravio 1923. godine. Mićo Dragosavac iz Vrebca kod Gospića 1922. godine sagradio je brvnaru, ali je 1930. godine podigao kuću od naboja, a od brvnare napravio štalu. Nikola Žegarac iz Ploča, kod Gospića, sagradio je brvnaru 1923. godine, da bi po povratku sa rada u Belgiji sagradio kuću od naboja 1934. godine. Kolonista iz Hercegovine iz Prenja kod Stoca Dmitar Andrić po doseljavanju kupio je građu za brvnaru od dobrovoljca iz Like Dane Grbe i 1928. godine sagradio kuću – brvnaru da bi 1934. godine podigao kuću od naboja.

    POVRATNICI IZ AMERIKE I KANADE

    Znatan broj dobrovoljaca u koloniji bio je prije prijave u dobrovoljce srpske vojske na radu u SAD. Tako su oni radili u Ebingu, Čizlu, Dulutu i Džilbertu u Minesoti, Milvokiju u Viskonsinu, Solte Lejk Sitiju i Gelholcu u Juti, u Pretfalsu i Radlaku u Montani, Harboru u Indijani, Detroitu u Mičigenu, u Čikagu i Džalietu u Ilinoisu, Periju u Ajovi, Spokenu u Vašingtonu, Džeksonu u Ohaju, San Francisku u Kaliforniji. Jedan od kolonista (Gavro Rašeta) radio je u Kvebeku u Kanadi. Petorica dobrovoljaca porijeklom iz okoline Gospića i Brinja prijavila su se u dobrovoljce iz Ebinga u Minesoti (Ilija Kokotović, Manojlo Božanić, Petar Javorina, Vajo Petrić, Mojsije Petrić). Iz Solt Lejk Sitija u Juti u dobrovoljce su krenuli Dane Žigić i Ilija Jelić koji su 1921. godine zajedno doselili u Bačku. U koloniji Bački Sokolac veliki je bio broj nosilaca kolonizacije koji je je imao znatno obrazovanje. Po četiri razreda otočke gimnazije imali su Stojan Jović iz Doljana kod Otočca u ratu mornarički narednik koji je govorio više jezika i u ratu poslije pobune na brodu prebjegao u Francusku odakle je otišao u dobrovoljce srpske vojske; Milan Kanrga iz Poduma, kod Otočca koji je avgusta 1914. godine prebjegao u Srbiju i stupio u srpsku vojsku i dobrovoljac iz Čikaga rođen u Podumu, kod Otočca Stevan Ivančević. Šest razreda škole imao je Ilija Jelić iz Široke Kule kod Gospića dobrovoljac iz SAD, pet razreda četvorica kolonista među kojima i Stojan Mrđenović iz Balinca kod Gline četni komandir u Prvoj srpskoj dobrovoljačkoj diviziji i po ratu rezervni oficir jugoslovenske vojske. Po četiri razreda osnovne škole imalo je 76 nosilaca kolonizacije što je u odnosu na ukupan broj od 132 kolonista za koji je utvrđen stepen obrazovanja iznosilo 57%. Nepismenih nosilaca kolonizacije u Bačkom Sokolcu bilo je 29 što je od ukupnog broja od 132 iznosilo 21, 9%, a samoukih je bilo 16 ili 12, 1% tako da je nepismenih ili nedovoljno pismenih nosilaca kolonizacije u Bačkom Sokolcu bilo 45 odnosno 34% od ukupnog broja naseljenih. Među kolonistima tako je postojala velika razlika u stepenu obrazovanja, a veliki broj solidno obrazovanih ljudi koji su naselili Bački Sokolac omogućavao je njihovu pojačanu aktivnost u odnosu na organe vlasti i brzo formiranje naselja koje je po svojim karakteristikama dobijalo obrise sela sa svim potrebnim javnim ustanovama i razvijenim društvenim životom. Obrazovaniji dio kolonije činili su dobrovoljci koji su bili na radu u SAD. Doseljenici u koloniji Bački Sokolac su uz pomoć države preuredili staru zgradu magacina u školu koja je postala ključna modernizaciona tačka u novom naselju i u kojoj su stalno radila dva učitelja. Kolonisti su osnovali knjižnicu i čitaonicu, Sokolsko društvo i imali pozorišnu grupu u selu. Kolonisti su insistirali i uspjeli da se u koloniji instalira telefonska linija 1929. godine jer su bili udaljeni od opštine Stara Moravica 8 km. U okolini naselja nije bilo redovnih bunara u slučaju gašenja požara, u samoj koloniji nalazio se redar koji je bio dio opštinske redarske službe u Staroj Moravici. Kolonija Bački Sokolac nije imala ljekara i ljekar se nalazio u Staroj Moravici, pa je telefonska linija bila neophodna. Godine 1938. u koloniji je podignuta zdravstvena stanica na sprat sa kupatilima što je poboljšalo zdravstvenu zaštitu u koloniji. Jedna od aktivnosti koju su preduzeli kolonisti u Bačkom Sokolcu bilo je i gradnja pravoslavnog hrama. Na dobrovoljačkoj koloniji 28. januara 1934. godine donesena je odluka da se na koloniji podigne pravoslavni hram i da se krene u prikupljanje priloga, i gradnja hrama započeta je prije 1941. godine, ali je rat prekinuo izgradnju crkve u Bačkom Sokolcu.

    KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941)
    Piše: dr Milan Micić
    Izvor: SRPSKO KOLO, april – maj 2021. goddine

    • Voja

      EMUŠIĆ – BAČKI SOKOLAC

      Filip Pejović revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem 29. januara 1930. godine zapisao je: „Kolonija Emušić je na pola puta Topola–Kula po 13 km od oba mjesta. Od Malog Iđoša i Crvenke, gdje su najbliže željezničke stanice, udaljena je 7 km.” „Nema tvrdog puta ni do jednog mjesta.” Savez agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Baranju izvijestio je KBU Dunavske banovine 18. juna 1931. godine. Milan Dmitrović predsjednik agrarne zajednice u Emušiću 24. aprila 1926. godine napisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Baranju o uzrocima neodržavanja vanredne skupštine agrarne zajednice: „Nije održana vanredna skupština jer je većina članova otišla na vašar u Bačkoj Topoli.” Kolonija Emušić sastavljena je od dva majura (Veliki majur i Emušić) koji su pripadali različitim političkim opštinama (Bačka Topola i Kula), a naseljenici su bili nadjeljeni zemljom sa dva veleposjeda (veleposjed Gajer i veleposjed Lelbah). „Agrarna zajednica Emušić i Veliki majur imaju placeve na istom mjestu”, zapisao je F. Pejović 21. juna 1925. godine. Dvije agrarne zajednice na dva majura 18. juna 1930. godine ujedinile su se u jednu agrarnu zajednicu, do tada su imale formiran zajednički crkveni odbor i „žive prirodno nerazdijeljeni i ujedinjeni. Selo je tako reći gotova stvar.”

      NIJE PROŠAO PRIJEDLOG DA SE SELO ZOVE PO PETRU ŽIVKOVIĆU

      Na dan ujedinjenja agrarna zajednica Veliki majur imala je 118 članova, a Emušić 285 članova. Još na početku kolonizacije iz agrarne zajednice u Emušiću uputili su zahtjev da se njihova kolonija nazove Sokolac. Jovan Basarić predsjednik agrarne zajednice 29. oktobra 1925. godine uputio je dopis Savezu agrarnih zajednica Banata, Bačke i Srema u kojem se požalio: „Kolonija u opštini Stara Moravica je dobila naziv Sokolac, a mi smo godinu dana prije njih podnijeli zahtjev za taj naziv. Za ovu stvar vlada velika uzrujanost kod članova obadvije agrarne zajednice.” Povodom ujedinjenja agrarnih zajednica u selu 30. juna 1930. godine iz Emušića je upućeno pismo predsjedniku Vlade Petru Živkoviću u kojem je navedeno da kolonija leži u dvije političke opštine Kula i Bačka Topola, da hoće da se spoje u jednu agrarnu zajednicu i da kolonija bude cjelina. U pismu nalazio se prijedlog da se novo selo nazove Petar Živković. Kolonija nije nazvana po generalu i predsjedniku Vlade Petru Živkoviću i ona se u 30. godinama 20. vijeka javljala kao kolonija Emušić, kolonija Kulski Sokolac ili kolonija Emušić – Sokolac. Prema podacima od 30. juna 1930. godine kolonija je imala 280 porodica „iz raznih krajeva”. Prema podacima od 6. decembra 1933. godine u novom selu je bilo naseljeno 254 porodice i to 126 iz Like, 71 iz Bosne i Hercegovine, 44 iz Dalmacije, po 6 iz Srbije i Crne Gore i 1 porodica optanata iz Mađarske. Izvještaj od 22. septembra 1938. godine govori da se kolonija sastoji od 305 kuća. „Kada su se doselili u ovaj kraj nastanili su se po raznim mađarskim salašima i okolnim mještanskim kućama. Nastojanje našeg Ministarstva poljoprivrede, a s druge strane neprijateljstvo mještana i vlasnika salaša naterali su naše naseljenike da pošto poto prave kuće”, naveo je 2. juna 1937. godine Bogdan Prnjajić revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Baranju govoreći o počecima doseljavanja kolonista u koloniju Emušić – Sokolac. Prema podacima od 18. juna 1931. pored podignutih kuća u koloniji kolonisti su stanovali na „nekoliko salaša”. Dinamika gradnje kuća u dva dijela kolonije bila je različita. Emušić se brzo gradio, a na Velikom majuru 11. februara 1930. godine bilo je samo izidano 30 kuća „a ovog proljeća više njih je namjerilo da digne kuću. Razlog zašto je malo podignutih kuća što su članovi imali dosta stanova u spahijskoj zgradi.” „Kuće su zidane po planu, pokrivene crijepom a ulice ušorene”, navedeno je 18. juna 1931. godine. „Kuće su skromne i uredne. Narod rodoljubiv”, stajalo je u izvještaju Upravnog odjeljenja Dunavske banovine od 28. avgusta 1938. godine povodom osvećivanja Zadružno-prosvjetnog doma u Emušiću – Sokolcu. Početne pozicije kolonista naseljenih u Velikom majuru i Emušiću prilikom naseljavanja bile su različite. Prema F. Pejoviću kolonisti naseljeni na Velikom majuru „dobili su cio živi i mrtvi iventar od spahije po bagatelnoj cijeni, razne alate, sprave, konji, volovi.” „Ima kolonista koji imaju lijepe sume novca”, 29. januara 1930. godine zapisao je F. Pejović o kolonistima u Velikom majuru. U istom izvještaju naveo je potpuno drugu tvrdnju koja je takođe odgovarala stvarnosti: „Primorani su ljudi da se zadužuju kod Jevreja.”

      ZADUŽIVALI SE I ZA HRANU

      Dopisi koji su iz kolonije slati Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem ili ka organima vlasti ocrtavali su sve probleme sa kojima se suočavalo tek naseljeno stanovništvo i naselje u formiranju. Mihajlo Miščević predsjednik agrarne zajednice u Emušiću 16. decembra 1927. godine napisao je Savezu agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem: „Naša kolonija najpasivnija je od svih u Vojvodini. Mi nismo imali nikakvih gospodarskih zgrada, niti smo dobili ikakvog živog i mrtvog inventara. Mi smo se zadužili za podizanje svojih domova kod okolnih privatnih stranaka što je mnogo skupo ispalo. Ova godina bila je sušna, žetva je bila slaba. Još su poreske vlasti uterale jedan veći dio zaostalog poreza… Članovi neće moći da izdrže svoje familije, a da se ne zaduže”. „Ima članova zaduženih kod raznih jevrejskih drvara”, zapisao je 17. marta 1927. godine predsjednik agrarne zajednice Milan Dmitrović. Predsjednik agrarne zajednice Mile Javorina 25. februara 1929. godine tvrdio je: „Danas nemamo hrane te se obraćamo raznim firmama za kredit, a mnogi od njih nude zemlje u zakup te je nemoguće uterati dugove do žetve.” O stanju u koloniji Todor Vujić i Mile Javorina uputili su 1. novembra 1934. godine pismo KBU Dunavske banovine: „Iz žita od ove žetve nemamo ishrane do sljedeće žetve. Žito nam je i donekle kukuruz potukao led. Bili smo prinuđeni da za 150 kg našeg žita od 70 gk kupujemo od Mađara i Nijemaca 100 kg žita od 80–85 gr. Da bi mogli zasijati jesenje usjeve tako da nam je za ishranu naših porodica od kojih nijedna ne broji manje od šest članova ostao jedino kukuruz od kojeg nijedna kuća nema manje od 30 metara. Iz čega da se nabavi zimska odjeća koju nam djeca sad potrebuju. Cijena kukuruza nedavno je bila 63 dinara a danas 50– 55 dinara. Krovovi koji pokrivaju naše domove još nisu naša svojina jer oni su dugovi raznih drvara iz države. Do makar nadnice ne može se doći jer smo od Topole udaljeni 15 km. Garancije nikakve ne možemo dobiti jer smo bez ikakvog imetka… Na preko 300 krava imamo jednog bika kojeg smo dobili od KBU. Nerastova za priplod nemamo. Prije deset godina date su nam prvoklasne zemlje. Nismo znali da ih iskorišćujemo. Načinili smo od njih zemlje 4 i 5 klase. Sad znamo ali stiglo nas je ovo. Ni od koga ni u čemu nismo upućivani. Posjećivani smo jedino kada smo trebali dati glasove svoje. Tražimo samostalnu opštinu. Samostalnost nam se ne daje. Dozivamo u pomoć ali se niko ne odaziva. Osuđeni smo na propast. Digli su svi ruke čini mi se od nas kao od gubavaca koji treba da nestanu. Treba ih uništiti. I pored svega: egzekucije, mjernički troškovi, opštinski prirezi, bolnički troškovi, prijetnje da će nam uzeti parcele ne prestaju. „O teškoj 1934. godini svjedočio je izvještaj iz Emušića od 14. decembra 1934. godine: „Godina u žitu podbacila zbog leda oko 50% i kukuruz 25%. Crkavale svinje i živina”. „Trebalo je kuće podizati, nabavljati stolariju, konje, krave, poljoprivredna radila. Porodica se svake godine uvećavala. Da porodica ne gladuje, ne ide gola i bosa, morali su se zaduživati. Na drugoj strani cijene zemaljskih proizvoda bile su male…”, zapisao je revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat B. Prnjajić 21. avgusta 1935. godine. Sedmorici kolonista koji nisu mogli da plate mjerničke troškove prilikom premjera zemljišta 19. marta 1935. godine oduzeto je nadjeljeno zemljište.

      PROBLEMI SA PLAĆANJEM POREZA

      Opština Kula tvrdila je 21. marta 1935. godine da je zbog siromaštva doseljenika kupovala za koloniju hranu za stoku cijele jedne godine. Opštinski porez nije mogao biti naplaćen ni do 31. jula 1935. godine „jer su kolonisti siromašnog stanja a pošto je žetva završena pristupiće se egzekuciji poreza.” Miloš Zorić i drugovi iz kolonije tražili su od opštine Kula 24. oktobra 1934. godine da obezbijedi gradnju arteskog bunara, kupatila, škole, tražili su prisustvo babice, ljekara, veterinara u koloniji i redara jer „nema nikakve vlasti u selu”, kao i pismonošu i osvjetljenje u centru sela uz tvrdnju potpisnika pisma da „nigdje u svijetu kolonija se nije mogla razvijati sama po sebi bez pomoći nadležnih upravnih vlasti, ali za 14 godina opština ništa o nama nije vodila računa, a samo do 1925. godine platili smo 200.000 dinara poreza”. Iz kolonije tri dana kasnije, 27. oktobra 1935. godine, upućen je zahtjev da „opština Kula obustavi egzekuciju poreza. „Opština Kula, opet, tvrdila je 29. oktobra 1934. godine da su „kolonisti 1923–1934. trebali da plate 279.000 dinara poreza. Do kraja 1928. platili su 40.000 dinara, a 1928–1934. ništa. Za koloniju je otpisan porez 1929–1933. godine 100.000. Do kraja 1934. godine imali su da uplate 134.000 dinara. Opština je izdržavala domaćički tečaj i plaćala kiriju za kuću i jednom nedjeljno slala ljekara u koloniju po tvrdnji opštinskih vlasti. U toku posljednjih godina širile su se po našim kolonijama vijesti da se dugovi državi neće vraćati, da će biti otpisani. Jedan dio naših članova mogao bi plaćati bar dio svojih dugova, ali kažu ako ne plaća onaj ko može neću ni ja”, zapisao je revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem B. Prnjajić 21. avgusta 1935. godine poslije posjete koloniji Emušić – Sokolac. Uslijed neprilagođenosti ravnici i teških uslova kolonizacije kolonisti su masovno oboljevali. T. Vujić i M. Javorina 1. novembra 1934. godine u dopisu KBU Dunavske banovine istakli su: „Bolest ne napušta naše domove. Za lijekove nemamo novaca. Dešava nam se da nam djeca umiru od otrovane krvi, od običnog uboda ili rasjekotine koja se kapljom redovne tinkture može spriječiti. Ambulante nemamo, ljekara nemamo, mali je broj domova u kojima ova strašna bolest nije u razvoju. Ima domova koji su za posljednje dvije godine sahranile po deset duša. Djeca neka još i danas početkom novembra idu bosonoga. Domovi su nam nečisti i neuređeni kao i cijela kolonija. Trotoara nemamo, a djeca nam idu u školu gacajući po blatu ili gušeći se u prašini. Na 1.500 stanovnika imamo samo jedan bunar. Ostali bunari se prave kod štala, nužnika…” „Kako su naši članovi iz brdskih krajeva spram klime nastale su i bolesti i smrtni slučajevi, zaduživanje za ljekove, sahranu i smrtni slučajevi”, napisao je B. Prnjajić revizor Saveza agrarnih zajednica za Banat, Bačku i Srem 21. avgusta 1935. godine. „Naseljenike je najviše skrhala bolest”, potvrdio je B. Prnjajić u izvještaju od 2. juna 1937. godine.

      PROSVJETNI DOM OSVEŠTAN NA VELIKU GOSPOJINU

      Kolonisti su ulagali napor da, uprkos teškoćama koje su pratile naseljavanje, formiraju novo naselje. Za podizanje školske i opštinske zgrade kulučili su besplatno, besplatno dovozili materijal, pomagali pri kopanju. Imali su u koloniji dvije školske zgrade. Godine 1934. 204 djece pohađalo je školu u četiri odjeljenja, a u školi su radila tri učitelja. Prva školska zgrada osposobljena je sredstvima Ministarstva prosvjete, Oblasnog Školskog odbora u Somboru i opštine Bačka Topola u ukupnoj vrijednosti od 345.000 dinara. Za drugu školsku zgradu sredstva je dao Oblasni školski odbor u Somboru i to 150.000 dinara. Kolonija je 18. juna 1931. godine nabavila zvono i plaćala poštara, a konstatovano je da se kolonisti „sastaju po gostionicama” i 30. juna 1931. godine dobila je agrarna zajednica 20.000 dinara za gradnju Zadružnog doma od KBU Dunavske banovine. Prema izvještaju od 23. septembra 1934. godine naselje je imalo jedan arteski bunar, ulice u njemu bile su podvodne i neuređene, ljekar je dolazio jednom mjesečno, a sveštenik po pozivu. Na Veliku Gospojinu 28. avgusta 1938. godine obavljeno je u koloniji svečano osvećenje Zadružno-prosvjetnog doma. Proslavi su prisustvovali sreski načelnik Svetozar Radošević, izaslanik kralja brigadni general Petar Petrović, a Zadružno-prosvjetni dom osveštali su mjesni sveštenik Jovan Avdalović i prota Lazar Radosavljević. U ime kolonije govorio je dobrovoljac Mihailo Miščević. Zadružno-prosvjetni dom koštao je 317.000 dinara. Komisija za likvidaciju agrarne reforme iz Novog Sada 22. juna 1939. godine dodijelila je 73 k. j. zemljišta Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini u selu što je trebalo da obezbijedi dio prihoda za gradnju hrama u koloniji.

      KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941) Piše: dr Milan Micić

      Izvor: SRPSKO KOLO, br. 66, juni – avgust 2021.