Sveti Arsenije I Sremac

10. novembar 2015.

komentara: 0

Arsenije-I-SremacSrpska pravoslavna crkva i vernici 10. novembra (28. oktobra po julijanskom kalendaru) proslavljaju Svetog Arsenija I Sremca (?-1266), drugog srpskog episkopa (od 1233. do 1263. godine). Uredništvo portala Poreklo čestita svima koji slave ovog sveca. 

Njegovo mesto rođenja nije tačno utvrđeno. Arhiepiskop pećki Danilo II u „Žitiju arhiepiskopa Arsenija“ napisanom između 1324. i 1327. navodi da je poreklom „od sremske zemlje“. Međutim, treba imati u vidu da su u 13. i 14. veku prostor današnje Mačve i sliv Kolubare nazivani Sremom. U srpskoj redakciji Prologa mitropolita Konstantina Mokisijskog s kraja 13. ili početka 14. veka piše da je poreklom „od strane dalmatinske, koja je u državi kraljevstva srpskog“. Arhimandrit mastira Visoki Dečani Hadži Serafim Ristić iznosi dve verzije Arsenijevog rođenja. Prema jednoj rodio se u Sremu u selu Dabar, blizu reke Dunava i grada Slankamena, a prema drugoj rodio se u Dalmaciji, blizu Jadranskog mora.

Zamonašio se u mladosti i kad je čuo za delatnost Svetog Save otišao je njemu u Žiču. Sveti Sava ga je ubrzo postavio za igumana Žiče.

Arsenije je za arhiepiskopa izabran voljom svog prethodnika Svetog Save koji se 1233. povukao sa trona pred drugi polazak za Jerusalim.

Sagradio je Crkvu Svetih apostola u Rugovskoj klisuri kod Peći koji je kasnije nazvana Crkva Vaznesenja Gospodnjeg.

Njegovo žitije i službu napisao je arhiepiskop Danilo II. Danilo II je u svojoj zadužbini, Bogorodičinoj crkvi u Peći, dao da se naslika ciklus slika iz Arsenijevog života.

Povukao se sa trona 1263. usled teške bolesti (paralize). Bolovao je i umro u Crnči 28. oktobra 1266. godine i sahranjen u Hramu Svetih apostola u Peći. Njegove mošti nošene su i čuvane po raznim manastirima, a od 1920. godine nalaze se u manastiru Ždrebaonik kod Danilovgrada.

Na stranici, poreklo prezimena, selo Budimlja (Berane) stoji ovaj podatak: „Na dnu Budimlje, do samog Lima, nalazi se crkvina Šudikova, koja je još iz doba Nemanjića. Crkva je bila posvećena Sv. Arseniju, čije je telo tu preneseno iz Peći i tu je neko vreme počivalo, dokle ga opet nisu sklonili ispred turskog zulima.”

Kada su Crnogorci kneza Danila poharali Kuče oskrnavili su i medunsku crkvu, odakle su uzeli mošti sv. Arsenija. U Medun su ga donijeli monasi iz Morače (gdje je donešen iz Pećke Patrijaršije), ali ih je iguman Dimitrije poslao u Kuče rekavši: „Tu je slobodan od Turaka, a ovdje ga ne smijemo držati blizu Kolašinskih i drugih Turaka.” Nikšićki list „Nevesinje“ u broju 18. od 2. septembra 1898. g. u članku o manastiru Dovolja, između ostaloga piše: „Do skoro su ovdje postajale mošti sv. Arsenije, koje se sada nahode u Banjanima.” Taj manastir je nekada bio važan duhovni centar Potarja, u kojem su se, zahvaljujući svom skrivenom položaju sklanjale dragocijenosti iz drugih vjerskih centara koji su bili na udaru Turaka. Isti list „Nevesinje“ u 19. broju donosi: „Ždrebanik, 25. avgusta 1898. …da se pomoli Bogu i sv. Arseniji i pokloni hramu sv. Arhistratiga Mihaila, u kome je počivalo tijelo srpskog Arhiepiskopa sv. Arsenija, koji je prenešen u Kosijerevo god. 1885…” (Kosijerevo, manastir na krajnjem jugozapadu Banjana). U ovom manastiru su bile mošti Svetog Arsenija Srpskog od 1884. godine do 1914. godine. Poslije su prenete u manastir Ždrebaonik. Nikšićke novine „Onogošt“, br.4. iz 1899. g. u tekstu o manastiru Ždrebaniku, piše da su tu bile mošti sv. Arsenija do 1885. kada su prenešene u Kosijerevo.

Godine 1933, po blagoslovu Srpskog patrijarha i Sinoda, ruski arhiepiskop Nestor odneo je deo moštiju Sv. Arsenija u Peking i u Harbin (u Mandžuriju), kad je tamo osnovana Pravoslavna crkva.

IZVOR: Vikipedija, www.spc.rs

DODACI:  

Tekst o Svetom Arseniju Sremcu sa sajta pravoslavie.ru (na srpskom) možete pročitati OVDE.

*

Izvod iz knjige “Blago Srbije”: Pećka patrijaršija – Presto srpskih patrijarha. Autor Tamara Ognjević. Mladinska knjiga, Beograd, 2012. Odabrao saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić

Kada je početkom 13. veka uspostavio samostalnu srpsku crkvu, Sveti Sava je kao njen prvi arhiepiskop postavio sedišta dvanaest episkopija na samoj granici ondašnje Srbije, kao da je verovao da će na taj način i državu i narod zaštititi od mnogobrojnih osvajača.  Tako je prvo sedište samostalne Srpske pravoslavne crkve uspostavljeno u sedmovratoj Žiči, koja se nalazila nadomak granice prema ondašnjoj Ugarskoj. Neprekidne najezde Kumana, Pečeneza, Tatara i drugih svirepih i vatri sklonih osvajača pokazale su vrlo brzo da se središte crkvene uprave ipak mora premestiti na neko mirnije mesto. Tako je Savin naslednik na episkopskom prestolu, njegovom voljom odabran duhovni sin Arsenije Sremac započeo gradnju Crkve Svetih apostola nadomak Peći, na lokaciji varljivo udaljenoj od poprišta stalnih sukoba. Apostoli će vremenom postati centralna crkva kompleksa hramova poznatog pod imenom Pećka patrijaršija, svetilišta u kome se i danas na prestolu Svetog Save prvi među episkopima Srpske pravoslavne crkve ustoličava u zvanje patrijarha.

Pećka
Pećka patrijaršija, foto Dragan Bosnić za “Blago Srbije”

Skrovita zaravan ušuškana divljim zelenilom u dolini reke Bistrice na ulasku u Rugovsku klisuru bila je pravi monaški raj sredinom 13. veka kada je Arsenije Sremac započeo gradnju Crkve Svetih apostola, hrama čija je primarna namena bila da postane mauzolej srpskih arhijereja. Ovaj prostor nadomak grada Peći na Kosovu, bio je metoh manastira Žiča još u vreme Save Nemanjića, pa pojedina predanja, ali i natpis na jednoj fresci u Svetim apostolima sugerišu da je plan o gradnji ovog crkvenog središta napravljen još za života osnivača samostalne srpske crkve. Malo je, međutim, verovatno da je u to vreme bilo ko mogao pretpostaviti da će upravo ovde nastati po mnogo čemu jedinstven kompleks u ukupnoj tradiciji srpske crkvene umetnosti.

Arsenije je podigao Apostole u stilu raške graditeljske škole. Jednobrodna građevina sa unutrašnjom pripratom i kupolom, dobila je nešto složeniji, trodelni oltarski prostor. Zidana je lomljenim kamenom, a bogato klesani sarkofazi arhijereja u njenom naosu najneposrednije svedoče o grobnom karakteru ovog hrama, sazidanog po uzoru na legendarni mauzolej vaseljenskih patrijarha u Carigradu, koji je i sam za patrone imao Hristove učenike. Sledeći upravo vizantijsku tradiciju da se oko neke značajne sakralne građevine nastavi sa dozidavanjem novih crkava, kapela i različitih aneksa, arhiepiskop Nikodim je 1320. uz severni bok Apostola podigao jednobrodnu crkvu Svetog Dimitrija. I Sveti Dimitrije, kao i Bogorodica Odigitrija, koju će 1330. sagraditi arhiepiskop Danilo II, jednobrodne su građevine sa kupolom. Razlikuju se utoliko što je kupola u Nikodimovoj građevini podignuta u sklopu krovne konstrukcije koja se oslanja na pilastre unutar bočnih zidova građevine, dok onu osmougaonu u Odigitriji nose četiri slobodna stupca. Bogorodičina crkva je nešto veća od Svetog Dimitrija, a uz njen južni zid arhiepiskop Danilo je dozidao i malu crkvu Svetog Nikole.

Veliki poduhvat proširivanja Pećke patrijaršije u epohi energičnog i darovitog arhiepiskopa Danila okončan je gradnjom monumentalne spoljne priprate koja će objediniti četiri crkve, stvarajući privid da je u pitanju jedinstvena građevina. Ovaj egzonarteks, nastao 1330, bio je u prvo vreme otvoren, sa masivnim zvonikom i katihumenom, koji su u međuvremenu porušeni. Prema arheološkim istraživanjima, Pećka patrijaršija je u Danilovo vreme, a po uzoru na Žiču, bila obojena u crveno, a njene fasade su pored prozora i vrata oblikovanih u romano-gotičkom stilu, bile dekorisane i živopisom. Od tog slikanog ukrasa danas ništa nije sačuvano, ali su fasade patrijaršije nedavno ponovo okrečene u crveno.

Pećka patrijaršija je istinski zbornik srpskog sakralnog slikarstva u periodu od nekoliko stotina godina. Osobito centralna Crkva Svetih apostola, sa nekoliko slojeva ikonografski zanimljivog i stilski raznolikog slikanog ukrasa, predstavlja pravi umetnički dragulj. Najstariji sloj fresaka u Apostolima nastao je još za života Arsenija Sremca, sredinom 13. veka. Njegovi solidno očuvani delovi mogu se danas videti u oltaru, kupoli i potkupolnom prostoru. Pored tradicionalnog Pričešća apostola, Poklonjenja jagnjetu (agnecu), predstava jevanđelista i pojedinih epizoda iz života Hrista i apostola, iz ove epohe posebno su upečatljive kompozicije Deizisa, Vaznesenja Hristovog u kupoli i monumentalna Bogorodica Orante (Moliteljka) okružena anđelima i apostolima u času kada se njen sin uznosi na nebo. Silasku Svetog Duha na apostole u ovom hramu je s pravom dato značajno mesto, čime se najdirektnije sugeriše njegov karater episkopskog sedišta. Portreti Save Nemanjića i Arsenija Sremca u procesiji novozavetnih arhijereja i učenih otaca hrišćanske crkve, naslikani u proskomidiji Svetih apostola, prva su autentično srpska ikonografska intervencija u okviru tradicionalnog pravoslavnog slikarskog šematizma ovakvih scena, i za srpsku umetnost imaju podjednako i istorijsku i teološku vrednost.

 

 

 

Komentari (0)

Odgovorite

Trenutno nema komentara. Budite prvi i ostavite komentar.