Bratstva i porodice koje su nekad živele u Pivi

Popis bratstava i porodica koje su nekad živele u Pivi, prema studiji “Piva” Obrena Blagojevića, objavljenoj 1971. godine. Odabrao i priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić.

Kretanje stanovništva oduvijek je bio jedan stalan proces, svuda, pa i u Pivi. Kao što smo iz prethodnog izlaganja vidjeli, u nju su se sa raznih strana, istina u manjem broju, doseljavale sve nove i nove porodice, odnosno pojedine kuće iz porodica u drugim krajevima, pa to traje i danas. S druge strane, u razna vremena pz Pive su nestajale porodice, koje su ranije u njoj živjele kraće ili duže vrijeme. O iseljavanju, kao glavnom obliku odliva pivskog stanovnišva, biće riječi u slijedećem odjeljku, a ovdje ćemo se malo zadržati samo na onim porodicama koje su nz Pive, pod tim imenom, sasvim iščezle, pa bilo da su izumrle, bilo da su se u cjelini odselile, bilo, najzad, da su se razgranale u nove porodice, koje sada žive u Pivi pod drugim imenima. Mislim, naime, da to takoće može biti od interesa za budućeg istraživača, bilo same Pive bilo i drugih krajeva. Na žalost, podaci koji se mogu vidjeti u ovom odjeljku, ne samo što su nepotpuni, već nijesu osnovani na nekim pisanim dokumentima, kojih skoro i nema, već uglavnom ili na osnovu predanja očuvanog u narodu ili na osnovu poznavanja okolnosti od strane savremenika ili samog autora, u onim slučajevima kad se radi o nedavnim zbivanjima. No, i kad se radi o predanju, ono je u ovom pogledu prilično pouzdan izvor, koji je, po pravilu, potkrijepljen i drugim okolnostima, kao što su, naročito, zaostali nazivi pojedinih njiva ili livada u selu, kojih je u Pivi svuda dosta, zatim i sad postojeće omeđine kuća, poneki urezan zapis na starom groblju ili na manastirskim knjigama, ponekad dodir sa potomcima iseljenika, koji dođu da obiđu stari kraj, a, istina rijetko, i kakav zaostao dokumenat ili drugi istorijski podatak. Uopštena je istina, ovdje kao i inače, da ukoliko se radi o novijim događajima, utoliko su i podaci vjerodostojniji, odnosno obratno, ukoliko se radi o porodicama koje su iz Pive davno nestale, utoliko su i podaci o njima manje sigurni, pa ne rijetko i sama predanja o njima kontradiktorna. Ja sam, naravno, prema njima imao kritičan stav i ovdje sam unosio samo one podatke koji su mi, s obzirom na sve okolnosti, izgledali vjerodostojni. No, zbog toga, a i zato što nijesam vršio istraživanja specijalno u tom pravcu, spisak će svakako biti nepotpun i uvjeren sam da bi se on i sada dubljim istraživanjima mogao, možda i znatno, upotpuniti, pa i korigovati. Iščezle porodice navodim azbučnim redom, iako bi hronološko izlaganje ovdje bilo daleko bolje, ali, na žalost, raspoloživi podaci to ne omogućuju.

Arapovići (Arap-Odže). Prije drugog svjetskog rata živjeli su u Brijegu, gdje ih je bila samo jedna kuća, doseljena odnekud iz dubine Turske.

Besleme. Doskoro je bila jedna njihova kuća u Seljanima, porijeklom iz Hercegovine, odakle su bili pobjegli kao ustaši.

Božovići. Živjeli su u Orahu, u vrijeme kad su se tu doselili Aprcovići. Bili su od stabla Ruđića, rođaci Gagovića i slavili su Nikoljdan. Odselili su davno u Bosnu.

Borovci. Živjeli su na Brljevu i tu su ih zatekli preci današnjih Vasovića, kad su se tu naselili.

Boškovići. Bili su jedna grana današnjih Vojinovića i stanovali su u istoimenom selu. Sve četiri njihove kuće, zajedno na nekoliko kuća Vojinovića i Đakovića, odselile su se negdje u Bosnu.

Branilovići. Jedno od dva najstarija osnovna stabla sadašnjeg pivskog stanovništva, od koga po predanju potiče veliki broj današnjih porodica u Pivi.

Vergovići. Živjeli su u Borkovićima, kao grana porodice Delića. Nikola Delić bio je, kažu, u djetinjstvu veoma nestašan, pa ga zato prozvali Vergo. Njegov sin Vasilije Vergović bio je perjanik kod knjaza Nikole, još prije oslobođenja Pive.

Veruni. Sve doskoro živjeli su u Mratinju, gdje su bili doseljenici. Bio je došao Rade Verun na kupljenu zemlju. Slavili su Lučindan.

Vilotijevići. Jedna njihova kuća živjela je do kraja drugog svjetskog rata na Bezuju, odakle se preselila u Bačko Dobro Polje.

Vrčari. Živjeli su u Osojnom Orahu, još prije naseljavanja Aprcovića. Ne zna se da li su izumrli ili su se nekud odselili.

Vujinovići(stari). Živjeli su u Gujama (današnje Zabrđe) i na Jezercima, koje su, po jednom sačuvanom zapisu, prodali Pivskom manastiru. Predanje o njima kod Tadića i Jovovića postoji, ali je dosta kontradiktorno. U svakom slučaju sa ovim porodicama su imali krvnu vezu, pa bilo da su preci i jednih i drutih ili samoća.

Vujinovići(noviji). U Gornjim Rudinicama do drugog svjetskog rata živjela je jedna njihova kuća, doseljena iz Župe Nikšićske. Pop Krsto bio je došao na mirazno imanje bivšeg oficira crnogorske vojske Ilije Mirića, pa se njegovi sinovi školovali i raselili.

Gadžići. Živjeli su u Plužinama i, kao Branilovići, imali su dio u Pišču, koji su dali Maričićima, čiji su bili sestrići. Bilo ih je sve do 1889. godine, kad su se posljednji od njih, braća Mirko i Spasoje, odselili u Srbiju. Slavili su Jovanjdan.

Gutići. Živjeli su u Smriječnu prije Tadića. Bili su u srodstvu sa Plakalovićima. Odselili su se nekud, usljed zle godine.

Đakovići. Bili su grana Vojinovića i stanovali su na Licu, pa se sedam njihovih kuća odselilo u Bosnu. Posljednji od njih, Šurko Đaković, odselio se 1917. godine u Nikšić. Slavili su Jovanjdan.

Đukanovići. To je bilo staro bratstvo od stabla Branilovića. Živjeli su u Plužinama. Od njih su sadašnje porodice Topalovići, Sočice i Gojkovići. U predanju se od njih pominju knez Peko, hajduk Sava i pop Šćepan Đukanović. Za njih je vezano i mnogo drugih predanja, a pominju se i u zapisima.

Đukići. Do skora su živjeli u Crkvičkom Polju, gdje ih je bilo nekoliko kuća. Po predanju, tu su bili došli iz Pošćenja u Drobnjaku, bježeći od krvne osvete, pa su bili promijenili i svoju slavu Savindan u novu, Đurđevdan. Đukićima su se prozvali po Petrovoj udovici Đuki. U Pivi su im bili najbliži Ćurčići i Nišići.

Đurovići. Živjeli su u Crkvičkom Polju, kao starosjedioci, ali ih je bilo malo. Oko 1850. godine su se raselili, i neki su otišli u Bosnu, a Stojan Đurović se naselio pod Odragom i imao je sina Jakova. Posljednji od njih, Karo, odselio se poslije prvog svjetskog rata u Nikšić. Slavili su Đurđevdan.

Ivanovići. Živjeli su u Donjim Rudinicama, na mjestu koje se i sada po njima zove. Po kazivanju popa Toma Lješevića, od njih je bio i Bajo Pivljanin.

Jaredići. Stanovali su u Gornjim Rudinicama. Zvali su se po Jaredi, odivi Šućura, koja je kao udovica došla u rod i dovela troje djece. Odseljavali su se i u Bosnu i uvijek ih je bilo malo. Slavili su Nikoljdan. Od njih su današnji Mirići, u istom selu.

Jelačići. Živjeli su davno u Dolovima, izmeću sela Miljkovca i Rudinica, gdje su se doskoro poznavale njihove suvomeđine i staro, obično groblje.

Jelići. Živjeli su u Orahu, blizu današnje crkve. Bili su grana starih Ruđića. Od njih su sadašnje porodice Pejovići i Jovićevići.

Ješići. Bili su grana Kulića i živjeli u Orahu, pa se odselili u Bosnu.

Kenjići. Živjeli su na zemlji Lješevića, pošto, kao doseljenici odnekud sa strane, nijesu imali svoje zemlje. Posljednji od njih, Bele, sa sinom Savom, odselio se oko 1850. godine u Čađevicu, kod Bijeljine.

Klještanovići. Bili su grana Ruđića i živjeli u Orahu. Slavili su Nikoljdan. Odselili su se u Bosnu.

Kokanovići. Oni su bili jedna od najstarijih porodica u Pivi i jedna od rijetkih kasnijih porodica koje su, po predanju, Ruđo i Branilo zatekli u Pivi. Predanje kaže da su bili potomci nekog čuvara kokoši hercega Stjepana, kojemu je on dao zemlju u Mratinju, gdje su Kokanovići i živjeli sve do nedavno, a bilo ih je i na Brljevu. Slavili su Aranđelovdan. Odselili su se u Bosnu. Jedna njihova kuća ima i u Bačkom Dobrom Polju.

Koki. Po dalekom predanju, živjeli su na Rudini, u Crkvičkom Polju, a i u Žeičnu. Tu su imali velike zemlje, pa su im ih pootimali Šainovići. U Crkvičkom Polju i sad ima naziv „Ko- kova potkutnjica”, a u Žeičnu „Kokov kraj”. Njihova grana bili su Kostići, takođe stara, sada iščezla porodica.

Kolješići. Živjeli su u Miloševićima i bili rod sa Kordićima.  Aleksa  Kolješić ostao je u predanju kao vrlo bogat čovjek. Imao je nekoliko sinova i umro u Miloševićima. Usljed pomora stoke i, naročito, pohare od strane uskočkih četa, sinovi su mu se odselili u Bosnu, negdje u okolinu Bijeljine, i poslije dolazili te zemlju prodali Srdanu Kordiću i Lješevićima.

Kosanići. Sve doskora živjeli su u Osojnom Orahu. Porijeklom su bili od Bošnjaka, iz Bezuja, i slavili Lučindan. U Orah se bio doselio Mileta, poslije oslobođenja Pive od Turaka.

Kordići. Bili su od stabla Branilovića i živjeli u Miloševićima, kao rod sa Kolješićima i Kužićima. I sada ima naziva po njima: „Kordića njive”, „Kordića omeđina”. Slavili su Jovanjdan. Posljednji od njih bio je Srdan, koji je umro oko 1850. godine. Ovaj Srdan bio je posinio Jovana Đapića i ostavio mu imanje.

Kostići (stariji). Po predanju su od davnina živjeli u Sinjcu i bili jedna od najstarijih pivskih porodica, jedna od onih koje su u Pivi bile prije Ruđa i Branila. Od njih je bio nekakav ugledni sveštenik (predanje kaže vladika) Tita Kostić. Kasnije su ih iz Sinjca istisnuli Lješevići, pa su se odselili u Bukovi do (Smriječno). Za vrijeme haranja kuge od 1732. godine, mnogo su nastradali, pa ih je poslije toga bilo samo po nekolike kuće. U Smriječnu ih je bilo sve doskora. Slavili su Ilindan.

Kostići (mlađi). Oni su bili grana Branilovića i slavili Jovanjdan. U posljednje vrijeme živjeli su na Pišču, pa su oko 1850. godine izumrli.

Krsmanovići. Bili su od stabla Branilovića i stanovali u Plužinama, a kasnije na Pišču. Za jednim od njih bila je Kanda, sestra Luke Vojinovića Gološije i sa njim imala sinove Savu, Đoka i Rista, koji su svi izginuli bez poroda. To su bili posljednji Krsmanovići.

Lalovići. Živjeli su u Plužinama, kao grana Branilovića. Od njih su Delići u Borkovićima.

Lečići(stariji). Pivska porodica iz starijeg vremena. U jednom zapisu na knjigama Pivskog manastira  pominje se Vukoman Lečić.

Lečići (mlaći). Do nedavno bila ih je jedna kuća u Borkovićima, gdje je Lazar Lečić bio dobjegao kao ustaš iz Hercegovine.

Loli. Živjeli su u Stubici, gdje i sad ima nekoliko naziva u vezi sa njima („Lolova gora”, „Lolovo mlinište” i sl.). Posljednji su se nekud odselili oko 1820. godine.

Lužnice. Pored Ruđa i Branila, koji su se po predanju takođe zvali Lužnicama, u Miloševićima je mnogo kasnije živjela porodica pod ovim imenom, i to u južnom dijelu sela. Bili su rod sa Kordićima, Kolješićima i Kužićima. Posljednji od njih bio je Vuk Lužnica, koji je oko 1770. godine bio savremenik Jakova Osmajića. S obzirom na mjesto gdje su živjeli i srodstvo sa navedenim porodicama Branilovića, nije isključeno ni to da su oni u stvari bili zadržali svoje prvobitno prezime.

Majstorovići. To je bila stara porodica od stabla Branilovića. Najprije su živjeli u Plužinama a, kao i ostali Branilovići, imali su zemlje i na Pišču. Predanje zna za Kostu Majstorovića, koji se odselio na Pišče i, pošto nije imao djece, zavještao je zemlju manastiru. Ovaj Kosta pominje se i u jednom zapisu u Pivskom manastiru. Za njega postoji predanje da je stajao na Potrku, pa pritisnuo komun i na njemu podigao kolibe i ogradio livade. Dignu se 70 ljudi i sve mu pokose. On ih optuži kod turskih vlasti u Travniku, koje ih sve pozovu i zatvore, pa ih kazne ro dukat. Stanko Čavić i Đuro Trivković, koji su bili među njima, otkupe ih sve, uz uslov da se u naknadu za to odreknu dijela u Pišču. Po povratku, to i potpišu i prokunu Majstoroviće. Pišče ostane Maničevićima i Đirisilovićima. Posljednji izdanak ovih Majstorovića bila je, kažu, Jovana, koja je u svojoj 60. godini umrla oko 1863. godine.

Marići. Živjeli su u Seljanima, pa se odselili u Bosnu, a kasnije, oko 1850. godine, vraćali se i prodali svoja imanja. U Seljanima i sada ima Marića do.

Maričići. Živjeli su prvo u Plužinama, a kasnije na Pišču, gdje se i sada jedno mjesto zove Maričića kuće. Oko 1730. godine odselili su se u Bosnu. Po predanju, oni su bili jedna od rijetkih porodica koja nije pristala da se seli sa ostalim Pivljanima, na osnovu odluke plemenskog zbora na Čamnici, kad je Piva, poslije Mehmed-paše Bušatlije ponovo potpala pod bosanski pašaluk.

Masnići. Živjeli su u Mratinju. Bili su doseljenici iz Zubaca, pa se 1889. godine svi odselili u Bosnu.

Milanovići. Živjeli su u Crkvičkom Polju i bili grana sadašnjih Živkovića. Odselili su najprije u Foču, a odatle se raselili po drugim mjestima. Slavili su Đurđevdan.

Milovići. Živjeli su zajedno sa Kućilima u Miljkovcu, prije dolaska Pejovića iz Oraha.

Milutinovići. Živjeli su u Crkvičkom Polju, kao grana Živkovića, pa prodali zemlju Gašovićima i Likićima i odselili se u Bosnu.

Miljaci. Živjeli su u Stabnima i bili jedna grana Tufegdžića. Posljednji se oko 1800. godine odselio u Bosnu. U Stabnima se po njima zovu Miljačke vlake.

Miunovići. Živjeli su u Gornjim Crkvicama i najprije su se zvali Kolovozići. Od njih su, po predanju, današnji Kneževići. Predanje kaže da je knez Miun imao sina Simeuna, ovaj Obrena, a Obren Šćepana. Slavili su Đurđevdan.

Mićelići. Živjeli su u Jerinićima, pa su izumrli, a na njihovo imanje se doselio njihov sestrić Vid Jokanović, omo 1879. godine. Ranije su bili vrlo bogati, imali su krda od više stotina ovaca, pa po predanju neki Mićelić ubije kadiju i Turci ih plijene.

Mostići. Sve do posljednjeg rata živjeli su u Crkvičkom Polju, gdje ih je bila samo jedna kuća, doseljena iz okoline Trebinja. Slavili su Đurđevdan.

Ninići. Živjeli su u Kovačima, pa se zbog nerodne godine odselili u Bosnu, jer ih je i bilo samo jedna kuća.

Ogrizovići. Živjeli su u Donjem Unču, a kasnije se preselili u Crkvice. Bili su potomci nekog Laza Ogrizovića, koga je knez Nikola Krunić bio doveo kao slugu iz Travnika.

Odžići. Do drugog svjetskog rata živjeli su u Brijegu, na Odžića glavici, gdje ih je bilo nekoliko kuća. Bili su muslimani, došli iz preko Tare.

Patići. Živjeli su u Jerinićima, gdje i sad Stevan Patić ima imanje, ali živi u Beogradu. Oni su iz Velenića, uskoci iz 1882. godine. Doselio se Sava Patić, na imanje kupljeno od Laza Krunića. Slavili su Srđevdan. Ima ih i u Vojvodini, gdje su došli kao kolonisti.

Plakalovići. U doba gradnje Pivskog manastira živjeli su u Gusićima. Po predanju, nijesu pristali da daju zemlju za manastir, pa su ih otuda otjerali. Onda su se nastanili negdje ispod Panosa. Izgleda da su se odselili u Bijeljinu.

Ploske (Ploščići). Živjeli su u Gornjim Crkvicama. Šćepan Ploska koji je doživio duboku starost i umro poslije prvog svjetskog rata, kazivao je da su oni usvojenici Miunovića, odnosno Kneževića. Knez Miun, kao vrlo star, oženio se Janjom Doder, sa Ravnoga, koja je dovela dijete iz prvog braka. Pošto više nijesu imali djece, on svom pastorku prepiše sve imanje i od njega su Ploske. Prezime im je, po jednoj verziji, poteklo otuda što je jedan imao plosnatu glavu, a po drugoj što je ploskom ubio Turčina. Kao što je poznato, braća Simo i Šćepan Ploske bili su poznati pivski uskoci i hajduci, a Šćepan je kasnije bio i oficir crnogorske vojske.

Popovići. Do posljednjeg rata bila ih je jedna kuća u Gornjim Rudinicama, gdje se oko 1900. godine bio doselio terzija Zarije iz Foče.

Rasojevići. Živjeli su u Stabnima. Zna se za kneza Lazara Rasojevića. Bili su rod sa Adžićima. Od njih su Tunguzi.

Rkešići. Bili su zanatlije, kovači, a živjeli su u Mratinju, gdje su se odnekud bili doselili. Po njima se zove Rkešića ždrijelo.

Ruđići. Jedno od dva stabla, od kojih su po predanju mnoge današnje pivske porodice. Najprije su živjeli u Rudinicama, odakle su se raseljavali, prvo u Orah (ondašnju Jabuku), a zatim i po drugim mjestima.

Rupari. Kao grana porodice Ćalasana, živjeli su u Mratinju, pa se odselili u Bosnu. Početkom prošlog vijeka vraćali su se i prodali svoja tamošnja imanja. Od njih je, po predanju, bio jedan od vođa hercegovačkog ustanka, Prodan Rupar.

Sočice. Živjeli su u Plužinama i na Goransku. Do drugog svjetskog rata bile su ih tri kuće. Slavili su Jovanjdan. Po predanju, oni su od stabla Branilovića, i to od starog bratstva Đukanovića, od koga su i Topalovići i Gojkovići. Prezime su dobili po Stevanu Tomovu, koji je izgonio so iz Tuzle. Stevan je imao Rista, Joka i Teodosija (igumana), pa je od Rista vojvoda Lazar, a Joko je imao 4 sina: Iliju, Vučića, Nikolu i Stevana. Posljednji Lazarev sin, Mujo, nije imao potomaka, a žena mu Joka živi sada u Nikšiću. Rade Krstov preselio se kao kolonista u Vojvodinu, dok su čitavu familiju popa Joka Sočice pobili Njemci u Plužinama, 1943. godine. Od vojvode Lazara ima potomstvo samo po ženskoj liniji, i to od kćeri Joke, koja je bila udata na Čevo, za crnogorskog barjaktara Perka Vukotića, i od koje su živi sinovi i unuci.

Treba napomenuti da za Sočice postoji i verzija po kojoj su oni, ne Branilovići, već doseljenici iz knežine Podblaća, između Drine i Lima, gdje zaista postoji selo pod tim imenom. Oni su, navodno, otuda pobjegli za vrijeme velike seobe krajem XVII vijeka i nastanili se u Pivi. Marko Vujačić navodi verziju po kojoj su Sočice odnekud ispod Romanije. U narodu je, međutim, skoro isključivo poznata verzija koju smo gore iznijeli, tj. da su Sočice od stabla Branilovića.

Talabučići, Živjeli su u Gornjim Breznima i bili su se orodili sa Jokovićima u istom selu. Iščezli su poslije jednog udara nikšićkih Turaka, koji su ih isjekli i rastjerali.

Tasovci. Živjeli su u Miloševićima, gdje ih je prije drugog svjetskog rata bila samo jedna kuća, pa su se nakon rata, kao kolonisti, odselili u Vojvodinu. Slavili su Aranđelovdan. Porijeklom su iz Trebijova, kod Trebinja, pa su braća Mijo i Jošo, rođaci vojvodine žene Jovane, kao ustaši iz 1882. godine došli u Pivu i nastanili se na zemlji vojvode Lazara u Plužinama. Kasnije su kupili zemlju od Rebića u Miloševićima i tamo se preselili, a imali su zemlje i na Ravnom. Jošo se odselio u Pljevlja, a od Mija je bio Neđeljko, koji se sa tri sina: Obradom, Miloradom i Milošem odselio u Vojvodinu.

Terići. Živjeli su u Gornjim Breznima prije Jokovića, sa kojima su se orodili, pa ih tu i naselili. Pobili su neke Turke, pa pobjegli u Moraču.

Trmuntići. Bili su starosjedioci u Crkvičkom Polju (Donje polje), pa se oko 1860. godine Ostojin sin Simo sa bratom odselio u Bosnu. Kasnije je dolazio i prodao zemlju Popovićima. Slavili su Nikoljdan.

Tunguzi. Bili su jedna grana Rasojevića i živjeli u Sgabnima, gdje i sada ima iiz naziva u vezi s njima (Tunguzova sniježnica, Tunguzovo guvno itd.). Od njih je harambaša Pero Tunguz, koji je rođen u Slivlju, kod Nevesinja 1847. godine.

Tuovići. Oni su bili od odive Ninoševića, pa se iz Hercegovine naselili kod ujaka u Plužinama, a kasnije ih je bilo i na Goransku. Bogdan Tuović ubio je popa Jovana Zimonjića pred manastirom pa uskočio u Moraču. Kad je jednom otuda naišao kroz Pivu plijeni ovce Šćepana Čavića, pa ga iduće godine, kad je opet naišao, napadnu Piščani i Trivko Čavić ga posiječe. Poslije je zbog toga gorjela Čavića kula na Pišču.

Turudije. Bili su jedna grana Ognjenovića i živjeli u Mratinju. Bilo ih je i među pivskim uskocima. Posljednji od njih, Tomo, umro je 1917. godine.

Ćetkovići. Bili su jedna grana Živkovića i živjeli u Crkvičkom Polju. Oko 1820. godine odselili su se u Bosnu, a kasnije su dolazili i zemlju prodali Likićima.

Ćućili. Živjeli su u Miljkovcu prije Pejovića, pa izumrli.

Carevići. Bila ih je samo jedna kuća u Seljanima. Porijeklom su bili od Gašića. Spasoje se bio oženio od Blečića i imao Netka, a on Baća, koji je umro oko 1903. godine. Prvo su slavili Đurđevdan, pa u Seljanima uzeli Jovanjdan.

Šabanovići. Prije drugog svjetskog rata bila ih je jedna kuća u Brijegu (Božurov do). Tu su bili došli iz preko Tare, kad je Mujo Avdić doveo i naselio svog sestrića Ahmeta Šabanovića.

Šainovići. Takođe su prije drugog svjetskog rata živjeli u Božurevu dolu. Došli su iz Žitina 1882. godine, i to Adem Šainović. Kao i Šabanovići, bili su muslimani.

Šućuri. Živjeli su u Gornjim Rudinicama, gdje i sad imaju kuću i zemlju, ali tu ne žive. O njihovom porijeklu postoje dvije verzije. Po jednoj su od Ruđića, a po drugoj doseljenici iz Grblja u Boki. U svakom slučaju, u Rudinicama su živjeli odavno. Jedna njihova linija bila je: Đorđije—Simo—Božo (rođen početkom prošlog vijeka). U Bosnu, na Glasinac, su se oko 1860. godine odselili Gligor, Gajo i Tešo. Andrija Šućur posjekao je u Miljkovačkom osoju piperskog četovođu Bracoku. Slavili su Nikoljdan.

IZVOR: OBREN BLAGOJEVIĆ: PIVA, SANU, posebna izdanja, odeljenje društvenih nauka, knjiga 69, Beograd, 1971. Odabrao i priredio saradnik portala Poreklo Vojislav Ananić