Srbi u Belom Manastiru (Baranja)

13 komentara

1. 20. mart 2017. u 08:20

   vojislav ananić

   Aleksandar Horvat
   (Filozofski fakultet u Novom Sadu, Srbija)
   PROMJENA IMENA NASELJA
   U BARANJI 1922. GODINE
   (Prilog proučavanju baranjskih ojkonima)
   UDK: 811.163.42(497.5 Baranja)”1922”
   Pregledni rad Primljeno: 18. 1. 2014.

   Baranja je Trijanonskim mirovnim ugovorom 1920. podijeljena između Mađarske i Kraljevine SHS. Manji, južni dio područja pripao je jugoslavenskoj državi. U skladu s državnom politikom demađarizacije u krajevima bivše južne Ugarske, 1922. izvršena je promjena imena mjesta u Banatu, Bačkoj i Baranji. Promjena imena naselja u Baranji uglavnom se temeljila na prijedlogu županijskog školskog nadzornika Milana Đ. Ćosića iz prosinca 1920. Mađarski nazivi su zamijenjeni slavenskim imenima mjesta, koja su ostala u upotrebi do danas.
   Ključne riječi: Kraljevina SHS, Baranja, baranjski ojkonimi, Milan Đ. Ćosić, demađarizacija

   Poslije završetka Prvog svjetskog rata, područja južne Ugarske, Banat, Bačka i Baranja, našli su se pod okupacijom srpske vojske. Slavenski predstavnici tih područja su na Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. studenoga 1918. odlučili da se priključe Srbiji, odnosno budućoj jugoslavenskoj državi. Mirovnim ugovorom potpisanim u Trianonu 4. lipnja 1920. određene su granice mađarske države i njenih susjeda. Baranja je, kao jedno od spornih područja, podijeljena između Mađarske i Kraljevine SHS. Manji, južni dio pokrajine, površine 1147 km, pripao je jugoslavenskoj državi. Međutim, vojska i administracija Kraljevine SHS tek su u kolovozu 1921. napustile Pečuh i dio Baranje koji je pripao Mađarskoj. Pošto je od nekadašnje Baranjske županije Kraljevini SHS pripao samo tzv. „baranjski trokut“, postavilo se pitanje administrativnog statusa jugoslavenske Baranje. Vlastima je bilo jasno da južna Baranja ne može funkcionirati kao posebna županija, ali i da je prevelika da bi bila organizirana samo kao poseban srez. U kolovozu 1921. odlučeno je da područje bude podijeljeno na dva sreza (okruga): batinski i darđanski. Batinski srez činilo je sljedećih 12 općina: Batina (Kiskoszeg), Draž (Darazs), Duboševica (Dalyok), Gajić (Hercegmarok), Topolje (Izsep), Podolje (Nagybodolya), Branjina (Kisfalod, Kisfalud, Baranyakisfalud), Popovac (Baranyaban), Kotlina (Sepse), Suza (Csuza), Zmajevac (Vorosmart) i Branjin Vrh (Baranyavar), s državnim dobrom Belje u Kneževu (Foherceglak), koje je potpalo pod administraciju općine Branjin Vrh. Darđanski srez činile su sljedeće 22 općine: Darda (Darda), Čeminac (Laskafalu), Kozarac (Keskend), Tvrđavica (Kisdarda), Beli Manastir (Pelmonostor), Kneževi Vinogradi (Hercegszolos), Grabovac (Albertfalu), Kamenac (Ko), Jagodnjak (Kacsfalu), Bolman (Bolmany), Bilje (Bellye), Kopačevo (Kopacs), Vardarac (Vardaroc), Podravlje (Jenofalva), Karanac (Karancs), Lug (Lasko), Petlovac (Baranyaszentistvan), Novi Bezdan (Ujbezdan), Torjanci (Toijancz), Baranjsko Petrovo Selo (Petarda), Luč (Locs) i Šumarina (Benge). Uredbom vlade Kraljevine SHS o podjeli zemlje na 33 oblasti iz travnja 1922. odlučeno je da darđanski i batinski srez uđu u sastav Bačke oblasti sa sjedištem u Novom Sadu. Međutim, provedba ove odluke nije išla brzo ni lako. U Banatu, Bačkoj i Baranji proces uvođenja oblasti trajao je sve do 1927. Istodobno su paralelno postojale stare županije, ali i nove oblasti, koje se nisu teritorijalno poklapale. I poslije povlačenja jugoslavenske administracije iz Pečuha, Baranjska županija nastavila je funkcionirati u Dardi, kako bi obavila čitav niz poslova, kao što su zbrinjavanje izbjeglica i optanata i konačno razgraničenje s Mađarskom. Tek 1. rujna 1923. Baranjska županija priključena je Bačkoj županiji, koja se od tada zove Bačko-baranjska županija. Jedan od poslova Baranjske županije bio je i promjena imena baranjskih naselja. Međutim, prije analize karaktera promjene imena mjesta 1922. potrebno je nešto reći o starim baranjskim ojkonimima. Najozbiljniju analizu ove problematike napisao je Krešimir Međeral-Sučević u članku „Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima“, a tim problemom bavili su se i Ante Sekulić u knjizi Hrvatski baranjski mjestopisi i Stjepan Sekereš u radu Antroponimija i toponimija južne Baranje. Najveći utjecaj na imena baranjskih mjesta prije 1922. imao je šarolik etnički sastav stanovništva, pa je u starim ojkonimima moguće pronaći mađarske, njemačke i slavenske riječi. Ime naselja Petarda prvi put se javlja 1554. Poznate su i starije verzije naziva iz XIII stoljeća, veoma sličnog oblika. Riječ je vjerojatno slavenskog porijekla, a potječe od imena lokalnog feudalca na čijem se posjedu nalazilo naselje. Kiskdszeg (pučki Batina Skela, njemački Donau-Daru-Winkel) dolazi od mađarskih riječi kb „kamen“ i szeg „ugao, rub“, a pritom se misli na visoku obalu Dunava. Prefiks kis „malen“ dodan je kako bi se ime mjesta razlikovalo od imena grada Koszega u Mađarskoj. Pelmonostor (pučki Monoštor) dobio je ime prema samostanu iz XIII. stoljeća koji se tu nalazio. Riječ Pel je nejasna i možda se odnosi na lokalnu feudalnu porodicu ili turkijsku riječ pel/bel „brežuljak, humak“. Naselje je spominjano u izvorima i pod nazivima Baranyamonostor i Majsmonostor, također prema jednoj feudalnoj porodici. Naziv Bellye (pučki Bilja) mađarskog je porijekla, a odnosi se na osobno ime. Bolmany je naziv njemačkog porijekla i dolazi od osobnog imena Abelmann. Kasnije je u mađarskoj verziji početno A- pogreškom ispušteno kao određeni član. Baranyakisfalud (pučki Kišfaluba, njem. Kleindorf) dolazi od mađarskih riječi falu „selo“ i kis „malen“. Kod Baranyavara (pučki Brnjevar) prvi dio imena potječe od slavenskog imena „Brana“, kako se možda zvao prvi baranjski župan. Cijela županija, Baranyavar megye, dobila je ime po tom mjestu. Međutim, nije isključeno da se ime naselja može povezati s imenom starodrevnog samostana Brana sv. Mihaela Arkanđela, koji se već 1093. prvi put spominje u izvorima, a bio je smješten iznad današnje Branjine na brdu Banska Kosa. Naziv Laskafalu (pučki Vaškvaluba, njem. Laskafeld) vjerojatno potječe od mađarskog ličnog imena. Darda (pučki Tarda) može biti prijevod mađarske riječi koja znači „koplje“, no vjerojatnije je da ime potječe od slavenskog pridjeva „tvrd“, što se uočava kod starijeg pisanja imena mjesta – Turda. Prema tome, ime je možda vezano za staru tvrđavu pred rimskim gradom Mursom. Postoji i teorija da je to ime keltskog porijekla. Ojkonim Darazs vjerojatno potječe od slavenskog osobnog imena. I Dalyok je također ime slavenskog porijekla (češki Dalek, poljski Dalek, ruski Daleki). Postoji mogućnost da je ime u vezi s toponimom Dalj. Hercegmarok dolazi vjerojatno od osobnog imena Mark i kasnije pridodanog Herceg, prema plemićkoj porodici Herczeg koja je u prošlosti vladala tim krajem. Albertfalu (pučki Albertovo) dobilo je ime prema saskom nadvojvodi Albertu Kazimiru Augustu. Porijeklo ojkonima Kacsfalu (pučki Kačvala, njem. Katschfeld) je u kombinaciji mađarskog osobnog imena Kacs i riječi falu „selo“. Postoji mišljenje da je Kacs ustvari turska riječ gač „bježi, spašava se“. Ime naselja Kb (pučki Kuva) dolazi od mađarske riječi za „kamen“. Za Karancs postoje teorije da ime dolazi od riječi garancs „grumen“ ili turske riječi qorumči „garava tkanina“. Ojkonim Hercegszolos (pučki Suljoš, njem. Weingarten) sastoji se od riječi szolos „vinograd“ (tu su se nalazili vinogradi nadvojvode Alberta) i herceg „knez“. Ime Kopacs vjerojatno dolazi od slavenske riječi „kopač“, ali postoji mogućnost da mu je porijeklo u mađarskim riječima kopancs/kopacs „zelena košuljica ploda; djetlić“. Porijeklo imena Sepse (pučki Sepša) je u mađarskom osobnom imenu ili riječi szep „lep“. Ime Keskend (njem. Geisdorf) dolazi od mađarske riječi keskeny „uzak, uzina“, što se može odnositi na uzak zemljišni posjed u prošlosti, okružen gustom šumom. Ime Ldcs (pučki Luč) dolazi od osobnog imena Leus. Lasko (pučki Laškovo) je riječ slavenskog porijekla, odnosno umanjenica koja znači „šumica“ (usp. ruski „lužkov“). Ujbezdan je nastao kolonizacijom radnika iz Bezdana u Bačkoj 1864. koji su svom novom naselju dali to ime. Ime Baranyaszentistvan je patrocinij. Toponim Nagybodolya (pučki Bodolja) možda dolazi od osobnog imena Bodola, koje je vjerojatno slavenskog porijekla (npr. Budilo ili Bodilo). Prefiks nagy „velik“ dodan je zbog razlikovanja u odnosu na druga mjesta s istim imenom. Prema drugoj teoriji, porijeklo imena je od slavenske riječi „podolje“, zbog konfiguracije terena oko sela. Postoji i mišljenje da je to staro ime po divčici, bodljikavom korovu, pa otud ime „Bodlja“. Ime Jendfalva ima porijeklo od osobnog imena Jeno, odnosno Eugen(ije), prema vojskovođi Eugenu Savojskom koji je imao dvorac u blizini naselja. Ojkonim Baranyaban, odnosno toponim ban „ban“, dolazi iz turkijskih jezika. Naziv Csuza može se povezati s osobnim imenima. Jedan od članova porodice Chak, koja je imala posjede u Baranji, zvao se Samuel de Chuza. Ime mjesta može imati veze i sa slavenskim prezimenima Čusa ili Čuze. Benge (pučki Benga) mađarska je riječ za „krkavinu, pasjakovinu“. Naziv Izsep dolazi od osobnog imena Ifep, Isyph, premda se možda radi i o riječi turskog porijekla. Ime Torjancz je slavenska riječ. Vjerojatno potječe od riječi tor za janjad i ovce, ali može biti i da su ga u prošlosti naselili „ljudi iz Torje“, mjesta u današnjoj Transilvaniji. Kisdarda (njem. Lanzenau) je na mađarskom „mala Darda“. Ojkonim Vardaroc dolazi od staromađarske riječi daroc, što je označavalo lovca koji se bavio uklanjanjem kože, krzna i rogova s ubijenih životinja. Prefiks Var je dodan jer je mjesto u prošlosti pripadalo Baranyavaru. Vorosmart u prijevodu s mađarskog znači “crvena obala” (voros „tamnocrven, rumen“ i mart „obronak, obala rijeke“). Prema narodnoj predaji, ime potječe od imena veoma nemilosrdne plemkinje Vereš (Crvene) Marte. U Baranji je postojalo i nekoliko pustara (mađ. puszta) koje prigodom administrativne organizacije Batinskog i Darđanskog sreza 1921. nisu dobile status općina, a među njima najznačajnije su: Foherceglak, Keskenyerdo, Frigyesfold i Braidafold. Naziv Fdherceglak (pučki Lak) jest složenica od riječi foherceg „knez, nadvojvoda“ i lak „naselje, mesto stanovanja“. Porijeklo ojkonima je u tituli vlasnika „Belja“, nadvojvode Alberta, koji je preselio središte imanja iz Bilja u Lak. Keskenyerdd u prijevodu znači „uska šuma“, što je vjerojatno predstavljalo opis zemljišta u prošlosti. Ojkonim Frigyesfold dolazi od osobnog imena Frigyes i riječi fold „zemlja“. Braidafold je naziv prema prezimenu Braida, koje je nosio nekadašnji nadstojnik pustare. Do službene promjene imena mjesta u Banatu, Bačkoj i Baranji došlo je poslije odluke Ministarstva unutrašnjih poslova 15. svibnja 1922. Određeno je da stara mađarska imena budu zamijenjena novim imenima u slavenskom duhu. Kriteriji pri određivanju novih imena bili su: usvajanje prijedloga srpskog, bunjevačkog i šokačkog stanovništva, potkrijepljenih u povijesnim dokumentima iz ranijeg vremena, prevođenje mađarskih imena prilagođenih srpskom jeziku, uvođenje potpuno novih imena i zadržavanje starih imena, ako je bilo dokazano da su slavenskog porijekla. Naredba Ministarstva unutrašnjih poslova da se otpočne rad na promjeni mađarskih imena naselja objavljena je u lipnju 1920. Novosadski list Jedinstvo pisao je kako Ministarstvo inzistira da se promjena obavi u suradnji sa stanovništvom i da je nužno ustanoviti jesu li pojedina mjesta imala kakvo srpsko ime u prošlosti, vezuje li se za mjesto lokalna narodna tradicija (neka bajka ili priča) i na kraju da stanovnici sami predlože ime svojem selu. U toku procesa promjene imena naselja pojavio se i jedan radikalan prijedlog, Stevana Šapinca, novinara pečuškog Baranjskog glasnika. On je za baranjska naselja predlagao imena iz srpske istorije, kao što su Cer, Kumanovo, Bregalnica, Karađorđevo, Obilićevo, Jovanovo (Cvijić) itd., no taj predlog nije ozbiljnije razmatran. Zadatak da izradi prijedlog i obrazloženje novih imena mjesta dobio je još u drugoj polovici 1920. godine baranjski županijski školski nadzornik Milan Đ. Ćosić. On je posao završio do prosinca 1920. i njegov je prijedlog postao osnova za promjenu imena mjesta u Baranji. Za Kisfalud, Ćosić je predložio naziv Branjina, koji je branjinska općina usvojila i prije službene promjene, prema starom samostanu Brana, koji se nalazio u blizini sela. Za Nagybodolyu predloženo je ime Bodlja kao staro slavensko ime po divčici, bodljikavom korovu kojeg je bilo mnogo u okolici sela. Za Dalyok je predloženo ime Duboševica po dijelu atara u blizini naselja gdje se nalazi „duboka bara“. Za selo Darazs predviđeno je ime Draž, modifikacijom starog imena. Za Herczegmarok predloženo je ime Gajić ili Gatić prema gaju i dijelu atara pokraj naselja. Za Izsep predložena su dva imena – Topolje ili Topoljac, po dijelu atara. Za Petardu je predviđeno ime Petrovo (Selo). Ćosić u obrazloženju navodi da je nastavak „-da“ u „Petarda“ iz mađarskog jezika, a samo ime naselja slavenskog porijekla. Za Torjancz je predloženo modificirano ime Torjanci, s obrazloženjem da potječe od riječi tor za janjce i ovce. Za Ujbezdan je predloženo ime Novi Bezdan, da bi se razlikovalo od Bezdana u Bačkoj, čije ime potječe od srpske riječi „bezdan“ (ponor, ambis). Za Baranyaban predviđena su dva imena – Ban ili pak Popovac, po dolini u kojoj se nalazi izvor Popovac s crkvicom. Za Karancs je predloženo prilagođavanje imena srpsko-hrvatskom jeziku uz tri mogućnosti: Kranjčevo, Karančevo ili Karanac (Selo). Za Kacsfalu je predloženo ime Jagodnjak, prema dijelu atara. Za Bolmany su predložena nova imena Taborište ili Gakovac također prema dijelovima atara. Za Kiskoszeg predviđeno je ime Batina, prema lokalnom nadimku za skeledžiju kojeg su zvali „bata“. Za Vorosmart predloženo je ime Zmajevac prema položaju naselja i Dunavcu pod selom koji se zove Zmajevac. Za Dardu, Ćosić je predvidio ime Tarda, koje ima porijeklo od utvrde što je nekad bila smještena pred rimskim gradom Mursom. Za promjenu imena mjesta Laskafalu u Ceminac nije dano obrazloženje. Za Keskend je predloženo ime Kozarac od riječi kecske „koza“. Za Sepse je predloženo ime Kotlina prema položaju, jer se mjesto nalazi u kotlini. Za naselje Csuza predloženo je ime Suza, prema legendi da su u prošlosti lokalni kmetovi (jobagioni i sebri) feudalke Vereš Marte „propišali silne suze“ zbog njene nemilosrdnosti. Za Baranyavar predloženo je ime Branjin Vrh, prema „branjinskim planinama“ što se protežu od Batine i završavaju iznad naselja. Za Foherceglak predviđen je naziv Knežev Konak, kao prijevod s mađarskog. Za Locs je preuzeto i modificirano staro ime u ojkonimu Luč. Za naselje Benge predloženo je ime Sumarina, prema šumi koja se tu nalazila u prošlosti. Za Baranyaszentstvan predložen je naziv Petlovac po legendarnoj „Petlovoj brazdi“, koja se prema narodnoj predaji proteže u seoskom ataru. Za Braidafold predloženo je ime Sirine, što je prijevod na srpsko-hrvatski. Za Hercegszolos predloženo je ime Kneževi Vinogradi, kao prijevod s mađarskog. Za Frigyesfold predviđeno je ime Mirkovac, što bi odgovaralo srpskom prijevodu osobnog imena (Frigyes-Mirko). Za Ko je predviđen prijevod – Kamenac. Za naselje Albertfalu predložena su dva imena – Grabovac ili Grabik, prema grabovoj šumi koje je nekad bilo mnogo u blizini naselja. Za Lasko predviđeno je ime Luško Selo, od riječi lug. Za Keskenyerdo predloženo je ime Kozjak, od riječi koza. Za Pelmonostor predviđeno je imeManastir, po starom samostanu iz XIII stoljeća. Za Bellye predloženo je ime Bilje. Iako su ovo naselje Baranjci zvali Bilja, Ćosić je smatrao da je bolji oblik ojkonima Bilje. Za naselje Jenofalva predloženo je ime Podravlje, prema položaju uz Dravu. Za Kisdardu je dano obrazloženje isto kao za Dardu, a predložena su imena Mala Tarda, Tvrđica ili Tvrđavica. Za Kopacs su predložena dva imena – Kopačevo ili Trešnjevac, jer je taj kraj bio poznat po trešnjama. Za Vardaroc je zadržano modificirano staro ime Vardarac. Milan Đ. Ćosić neka od predloženih novih imena nije dovoljno istražio, a neka je prilagođavao potrebi slavenizacije imena bez detaljnijeg istraživanja, kako novih, predloženih imena, tako i starih imena mjesta. To se posebno primjećuje kod ojkonima Batina, Čeminac, Kozarac i Kozjak. Za predloženi naziv Batina, Ćosić je pisao da ima porijeklo od lokalnog naziva za skeledžiju „bata“. Zapravo, taj naziv je nastao od starog lokaliteta Battyan, koji se nalazio na području današnjeg Bezdana. U rimsko doba na istom se prostoru nalazilo naselje Batnicum. Skela koja je povezivala Baranju i Bačku nazivala se batinskom skelom, pa otuda vjerojatno naziv za skeledžiju „bata“ i podatak do kojeg je došao Ćosić. Stevan Mihaldžić je, u svojoj knjizi Baranja od najstarijih vremena do danas, među starim samostanima između Dunava i Drave naveo samostan Bata, koji se možda nalazio u blizini samostana Brana, ali ako se nalazio blizu Batine, njegovo ime je vjerojatno povezano sa starijim lokalitetima Battyan i Batnicum. Iako za novo ime Čeminac Ćosić ne daje objašnjenje u svom prijedlogu, u literaturi postoji nekoliko tumačenja: da ojkonim potječe od prezimena velikaške porodice Čemenji, koja je imala posjed u tom kraju, od predjela Čemin koji se nalazi u blizini mjesta i od turske riječi gim „livada, ledina“. Analizirajući Ćosićeve metode rada, najvjerojatnije je da je porijeklo imena od lokaliteta Čemin pokraj naselja. U slučaju Kozarca i Kozjaka, Ćosić se oslanjao na pučku etimologiju, odnosno pogrešno tumačenje i prevođenje Keskend i Keskenyerdo, kao kecske „koza“. Zanimljivo je da i njemačko ime Geisdorf dolazi od riječi koja znači „koza“. Inače, pučka je etimologija imala velik utjecaj na Ćosićev rad, pa su i Suza, Grabovac, Šumarina i Petlovac dobili imena prema narodnim pričama. Za Bilje, Bolman, Vardarac, Luč i Karanac, stara imena su zadržana i prilagođena srpsko-hrvatskom izgovoru, iako nisu bila slavenskog porijekla. Ipak, većina Ćosićevih prijedloga prihvaćena je. Donekle izmijenjena imena usvojena su za Beli Manastir (Manastir), Podolje (Bodlja), Bolman (Taborište ili Gakovac), Dardu (Tarda), Lug (Luško Selo) i Kneževo (Knežev Konak). Imena mjesta su slavenizirana, a i za ona sela koja su zadržala svoja stara imena dokazivano je da su ona slavenskog porijekla. Tako je povjesničar Dušan J. Popović s dosta nejasnom argumentacijom pisao kako ime „Bolman“ potječe od riječi „balvan“. Iako su izvještaji s terena baranjskom velikom županu početkom 1921. govorili kako su se “svi slagali s tim da ta imena srpska najviše odgovaraju“, stanovnici pojedinih mjesta pružali su otpor, dokazujući slavensko porijeklo starih imena svojih sela. O snazi otpora svjedoči i podžupanova uputa namijenjena sreskim vlastima da „slušaju samo volju stanovništva bez ikakve presije“. Kada je stanovništvo čulo za najavljenu promjenu imena mjesta, stanovnici Torjancza, Petarde i Ujbezdana pobunili su se s argumentacijom da su imena njihovih sela „čisto slovenska i da su se oduvek tako zvala (…) pa se ova imena imaju zadržati i u buduće bez promena“. Mještani Izsepa, Dalyoka i Darazsa također su tijekom veljače, ožujka i travnja 1921. iskazivali svoje nezadovoljstvo. Županijska vlast formirala je posebnu komisiju sa zadatkom da ispita želje i prijedloge stanovništva, no cijela je akcija ostala u granicama Ćosićevog prijedloga, koji je i inače ostavljao za Torjancz, Petardu i Ujbezdan malo modificirana stara imena. Ipak, iako su u određenoj mjeri uvažavani prijedlozi pojedinih općina, utjecaj Ministarstva i županijske vlasti bio je presudan. Analizom karakteristika novih imena i metodologije primijenjene prigodom promjene imena mjesta, možemo zaključiti da su naselja dobivala nova imena: prema geografskom položaju mjesta: Branjin Vrh, Kotlina, Podolje i Podravlje, prijevodom mađarskih i njemačkih imena na srpski: Kamenac, Kneževi Vinogradi, Kneževo, Mirkovac i Širine, izvođenjem imena iz mađarskih i njemačkih ojkonima, ali uz prilagodbu srpsko-hrvatskom jeziku (vjerojatno jer nije bilo drugih adekvatnih imena): Bilje, Bolman, Vardarac, Luč i Karanac, zadržavanjem starih imena, donekle prilagođenih srpsko-hrvatskom izgovoru, jer je ustanovljeno da su slavenskog porijekla: Baranjsko Petrovo Selo, Draž, Kopačevo, Lug, Torjanci i Novi Bezdan, pomoću pučke etimologije: Grabovac, Kozarac, Kozjak, Petlovac, Suza i Šumarina, prema povijesnim lokalitetima: Batina, Beli Manastir, Branjina, Darda i Tvrđavica, prema imenima seoskih atara i drugim toponimima u okolici sela: Duboševica, Gajić, Grabovac, Zmajevac, Jagodnjak, Popovac, Topolje, Čeminac. Osnovni motiv promjene imena naselja u Baranji bila je „demađarizacija“ krajeva nekadašnje južne Ugarske, Banata, Bačke i Baranje, kao političko-ideološka platforma temeljito obrazlagana u međuratnoj Jugoslaviji i vrlo značajna za tadašnje političke elite. Iako su neka mjesta bez ozbiljnijih argumenata dobila drukčija ili srbizirana imena, s obzirom na okolnosti ipak je cijeli proces bio razmjerno korektan i bez nasilnih intervencija u baranjsku ojkonimiju. To potvrđuje činjenica da su ta imena zadržana do danas.

   Porijeklo toponima „Baranja“ nije jasno utvrđeno u znanosti. U staroj literaturi i građi pojavljuju se razni nazivi za taj teritorij, npr. Barania, Barana, de Barana. Nakon protjerivanja Turaka iz Baranje krajem XVII stoljeća, otpočela je velika kolonizacija Nijemaca na cijeli teritorij južne Ugarske. Zbog toga je Baranja u izvorima nazivana i „Schwabische Turkei“ (Radivoj Simonović, Etnografski pregled Vojvodine (Novi Sad, 1924), 26). Mnogi autori su u svojim radovima pokušavali protumačiti značenje toponima Baranja, koristeći povijesne i lingvističke argumente. Stevan Mihaldžić povezivao je ime jednog od slavenskih plemena koje je naseljavalo Baranju u IX. stoljeću, „Predenecenti“, s imenom Baranja. Prema francuskom izgovoru, naziv plemena bi se čitao „Pranjasan“, što bi po Mihaldžiću odgovaralo imenu „Branjanac“ (Stevan Mihaldžić, Baranja od najstarijih vremena do danas (Novi Sad, 1937), 21). Josip Besendorfer iznio je pretpostavku da je ime područja u vezi s riječju „bara“, odnosno „blato“, pa bi npr. Baranyavar bio „Blatni grad“ (Josip Besendorfer, Nešto malo o našoj Baranji (Osijek, 1940), 6). Sličnu tvrdnju podržali su još neki autori, zbog nekadašnjeg položaja Baranyavara u močvarnom i barovitom području. Toponim Baranja tumačen je i pomoću ličnog imena Boronja, pa bi županijsko središte bilo u stvari grad nekog Boronje (Stjepan Sekereš, Antroponimija i toponimija južne Baranje, separat (Zagreb, 1966), 425). Postoji i narodna predaja kako je čitava pokrajina nazvana po vinu, iz mađarskog boranya „vinska majka“ (Ivan Gregurek, Žarko Kovačić, “Proizvodnja grožđa”, u: Tri stoljeća Belja – zbornik radova, ur. Dušan Čalić (Osijek, 1986), 569). Međutim, te spekulacije nisu znanstveno dokazane, jer se ne temelje na jakim lingvističkim ili povijesnim argumentima. Temeljitija tumačenja nalazimo u tekstovima Ante Sekulića i Krešimira Međerala-Sučevića. Sekulić je pisao da je u utvrdi i područnom središtu Baranyavaru nekada bilo središte županije, a kada je županijsko središte premješteno u Pečuh, Baranjavarska je županija preimenovana u Baranjsku županiju i otuda potječe kao kratica ime Baranja. Sekulić iznosi i drugu teoriju, prema kojoj ime Baranja dolazi od slavenske riječi baranek (do danas očuvane u poljskom) „janje, jaganjac“, a na mađarskom barany (preuzeto iz slavenskih jezika) ,janje“. On smatra da je porijeklo imena svakako slavensko, a da su se ugarska plemena doseljavala na prostor gdje su slavenska plemena čuvala svoja stada i iz tog procesa dolazi ime oblasti (Ante Sekulić, Hrvatski baranjski mjestopisi (Zagreb, 1996), 11). Krešimir Međeral-Sučević je u analizi porijekla imena Baranyavar iznio podatak o prvom baranjskom županu koji je tu stolovao i zvao se Brana, pa je naselje dobilo ime po njemu (Krešimir Međeral-Sučević, “Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima”, Folia onomastica croatica 15 (2006), 176). Ako bismo uzeli kao točnu pretpostavku da se ime na cijelu pokrajinu proširilo iz imena jednog mesta, mogli bismo pretpostaviti da ime područja dolazi od slavenske riječi „Brana“, koja može biti ime nekog lokalnog velikaša, ali i ime samostana Brana sv. Mihaela Arkanđela u blizini današnje Branjine, koji se već 1093. spominje u povijesnim izvorima.

   (Jezična redaktura teksta: Stanko Andrić)

   Odabrao i priredio: Vojislav Ananić

   Odgovori

2. 23. decembar 2017. u 13:04

   Vojislav Ananić

   PRIPAJANJE DIJELA BARANJE KRALJEVINI SHS

   Poslije sloma Austro-Ugarske Monarhije Mađarska se suočila s problemom razgraničenja prema Austriji, Čehoslovačkoj, Rumunjskoj i Kraljevini SHS. Iako je manjinama ponudila autonomiju, krajeve naseljene južnim Slavenima nije uspjela zadržati jer je u Subotici već 2. listopada izrađena Rezolucija Srba i Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) iz Južne Ugarske kojom je prostor Baranje, Bačke i Banata predviđen kao sastavni dio buduće jugoslavenske zajednice. Taj dokument odmah je poslan u Zagreb pa je Narodno vijeće Države SHS u svojim ustrojbenim dokumentima predvidjelo i deset mjesta za političke prvake s prostora Baranje, Bačke i Banata, a usto je osnovan poseban Južnougarski klub. Zatim je u Subotici 10. studenoga osnovano Bunjevačko-srpsko narodno vijeće, a tri dana kasnije kraljevska srpska vojska po ranijem dogovoru „sa savezničkim zapovjednikom za Balkan francuskim generalom Foshetom, zauzela je D’Esperayevu demarkacijsku crtu razgraničenja s Mađarskom. Tom okupacijom ostvareni su ratni ciljevi Kraljevine Srbije zacrtani u tajnim dokumentima iz 1914. i 1915. godine”
   Emil Szucs kaže da su prve srpske vojne postrojbe došle u Pečuh već na dan potpisivanja konvencije „te kišne, maglovite srijede”, a dan kasnije je pak vlakom iz Osijeka u Pečuh „stigla srpska vojska mašući bijelim rupčićima okupljenim građanima i gradskom čelništvu.” Okupatore je dočekao i sam gradonačelnik Andor Nendtvich (1867. – 1951.) koji je od 1905. do 1936. godine obnašao čast pečuškoga gradonačelnika, osim od siječnja do ožujka 1919. te od rujna 1920. do kolovoza 1921. kada su ga srpske vlasti protjerale iz grada (u ožujku 1919. mu je tijekom općega štrajka dopušten povratak u grad). Zapovjednik okupacijskih snaga potpukovnik Cvetić je na gradonačelnikove riječi dobrodošlice nazočne pozdravio s riječima: „Draga braćo!” U svome je govoru uvjeravao okupljene o prijateljskim nakanama. U Mohaču je pristiglo srpsko konjaništvo pod zapovjedništvom kapetana (bojnika) Milana Jovanovića također dočekalo gradsko čelništvo. Dr. Tivadar Andrits je u ime Odbora za doček istaknuo kako „ovdje stoljećima u bratskome suživotu i ljubavi zajedno žive Mađari, Nijemci, Šokci i Srbi” te se on nada „da okupacija neće narušiti to iskreno prijateljstvo.” Srpski zapovjednik u kratkom je govoru kazao kako dolazi kao dobar prijatelj te da njegova vojska nikoga neće zlostavljati. Osim Baranje, u razdoblju od 8. do 21. studenoga okupirana je i Bačka (područje između Dunava i Tise sve do Baje) te je taj teritorij držan pod srpskim nadzorom do kolovoza 1921. Tamo su srpske i bunjevačke političke udruge (narodna vijeća) na poticaj srpskih agitatora pripremile narod na odvajanje od Mađarske. Među udrugama je posebno značajan bio Novosadski srpski narodni odbor na čiju je inicijativu u Novome Sadu 25. studenoga održana Velika narodna skupština predstavnika Bačke, Baranje i Banata. Uoči nje održana je pretkonferencija o načinu provedbe ujedinjenja Vojvodine sa Srbijom. Tom su prilikom Hrvati i jedan dio Srba bili za to da se ujedinjenje provede istovremeno s Narodnim vijećem u Zagrebu, dok je većina Srba bila za to da se Vojvodina odmah ujedini s Kraljevinom Srbijom neovisno o Državi SHS. U Novome Sadu ustrojeni Srpski narodni odbor pod vodstvom Jaše Tomića zauzimao se za sjedinjenje sa Srbijom, za razliku od svojega prethodnika Vase Stajića koji je bio pristaša ujedinjenja Vojvodine s Hrvatskom. Srbima su se u tome nastojanju pridružili i Bunjevci te su 4. studenoga u Somboru, a 10. studenoga i u Subotici ustrojili zajedničko Bunjevačko-srpsko narodno vijeće. Kako se strane nisu uspjele dogovoriti, odlučeno je da konačni sud o tome donese Narodna skupština u koju su imali pravo biti izabrani Slaveni s navršenih dvadeset godina života (izabrano je i sedam žena), čime su iz izbora isključeni Mađari, Nijemci i Rumunji, dakle, oni koji su bili protiv ujedinjenja s Beogradom. Od 757 članova pristiglih iz 211 općina bilo je 578 Srba, 62 Slovaka, 39 Hrvata te 21 Rusin. Dimitrije Boarov navodi kako je unatoč navedenom izbornom redu novosadskoj narodnoj skupštini nazočilo i šest Nijemaca te jedan Mađar, ali nijedan Rumunj! Na toj je skupštini rezolucijom proglašeno „prisajedinjenje“ tih područja Srbiji. Tom je prilikom na prijedlog Petra Konjovića donesena posebna rezolucija koja ističe: „Banat, Bačka i Baranja se u granicama koje povuče Antantina balkanska vojska, dne 12/25. studenog 1918. na Velikoj narodnoj skupštini, na osnovu uzvišenog načela narodnog samoodređenja, proglašavaju odcjepljenim od Ugarske kako u državnopravnom, tako i upolitičkom te gospodarskompogledu.“ Usto je osnovana jedanaesteročlana Narodna uprava na čelu sa somborskim odvjetnikom dr. Jovanom Laloševićem, kao civilni organ vlasti koji je svoju nadležnost proširio na okupirano područje. Djelovala je od 27. studenoga 1918. do 11. ožujka 1919.
   U Beogradu je 1. prosinca 1918. proglašeno Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, ali nova država još neko vrijeme nije bila međunarodno priznata, pa ju je na Versailleskoj mirovnoj konferenciji zastupala Kraljevina Srbija, koja je tada, a i kasnije na Pariškoj mirovnoj konferenciji (od 18. siječnja 1919. do 21. siječnja 1920.) pokušala legalizirati status anektirane Bačke, Banata i Baranje. Beogradsko izaslanstvo predvodio je bivši predsjednik srbijanske vlade Nikola Pašić, a članovi su bili: Hrvat dr. Ante Trumbić, ministar vanjskih poslova, Srbin dr. Milenko Vesnić, veleposlanik u Parizu te Slovenac dr. Ivan Žolger, sveučilišni profesor i bivši ministar u Austro-Ugarskoj vladi, kao opunomoćeni delegati triju naroda. Uz njih su u izradi prijedloga sudjelovali još i Josip Smodlaka, bivši dalmatinski zastupnik u Bečkom parlamentu te Matej Bošković i Otokar Ribarž, no oni nisu imali pristup konferenciji. To izaslanstvo vodilo je pregovore vezane uz rješavanje graničnoga pitanja nastojeći ponajprije dobiti Bačku (poglavito Suboticu), te barem dio Banata, dok je Baranja bila tek pričuvna opcija, teritorij koji je bio namijenjen za možebitne ustupke. U cilju anektiranja Bačke i Baranje održan je tzv. popis pučanstva županije koji je trebao dokazati da južni Slaveni imaju većinu u Baranji ili barem da čine relevantan dio ovdašnjega puka. Stoga su u Bačkoj i Baranji održani masovni zborovi građana na kojima su vodeći ljudi iz hrvatske i srpske zajednice poticali stanovništvo na izdvajanje iz Kraljevine Mađarske. Po tim su podatcima u općini Mohač od 52 342 žitelja više od polovice činili Hrvati i Srbi. Tu je živjelo 27 957 južnih Slavena (20 777 Šokaca i 7277 Srba), 17 877 Nijemaca i 6508 Mađara, dok su u općini Siklos od 36 925 stanovnika južni Slaveni imali relativnu većinu s ukupno 16 111 duša, 10407 Mađara i isto toliko Nijemaca. U općini Szentlorinc Mađari su imali relativnu većinu od 14 567 osoba nasuprot 12 177 južnih Slavena i 7778 Nijemaca, kao i u gradu Pečuhu u kojemu je od 56 120 stanovnika bilo 17 901 Mađar, 14 549 Nijemaca i 14 485 južnih Slavena. Popis je u travnju 1919. dostavljen Beogradu. Budući da je na mirovnoj konferenciji pri razgraničenju država uzet nacionalni/etnički sastav pojedinih područja kao mjerodavan čimbenik, beogradsko izaslanstvo nije zatražilo cijelu Baranju s Pečuhom, nego samo područje južne Baranje. U memorandumu podnesenom 20. svibnja u Parizu predsjedniku konferencije Clemenceau Beograd je pozivajući se na volju mjesnoga pučanstva i radi osiguranja zaleđa Osijeku zatražio povlačenje granice na crti Santovo (Hercegszantć) – Lipovo (Lippo) – Villany – Martince (Szentmarton) – Donji Miholjac (Miholyac). S tom nakanom je u Pariz u srpnju 1919. otputovalo izaslanstvo baranjskih Srba predvođeno velikim županom Vladislavom Pandurovićem. Delegacija Kraljevine SHS zamolila je srbijanskoga etnogeografa Jovana Cvijića da na licu mjesta ispita tvrdnje domicilnih Srba i provjeri odgovara li popis pučanstva istini. Cvijić je u rujnu boravio u regiji te je zaključio da je osnovano tražiti Baranju. Tada je izradio strategiju s minimalnim i maksimalnim pretenzijama, koja je u Beogradu naišla na svekoliko odobravanje. U materijalu pripremljenome za mirovnu delegaciju, koji je ona 24. studenoga sastavila i predočila velikim silama, kaže se da je stanovništvo Baranje pretežito južnoslavenskoga podrijetla, osim Pečuha koji je mađarski „zbog mađarizacije provedene tijekom prethodnih 20 – 30 godina”. Slijedom toga, u listopadu su predsjedniku Clemenceauu predočili dokument po kojemu na tome području živi 113 tisuća Srba i „Srba katolika” nasuprot 18 – 20 tisuća Mađara, dok trgovinu i industriju u rukama drže Nijemci i Židovi, a radnici su većinom južni Slaveni. Iako su srpski saveznici u Antanti tijekom pregovora već 1919. zaključili kako Kraljevina SHS ne može dobiti ta područja, beogradske vlasti nisu odustajale, čak ni nakon potpisivanja Trianonskoga ugovora, iako je Mirovna konferencija 15. lipnja 1920. službeno pozvala Kraljevinu SHS da povuče vojsku iz okupiranih područja. Beograd je s povlačenjem odugovlačio sve do ratificiranja Trianonskoga ugovora, a zatim su u srpnju 1921. i sile Antante požurivale da se okupacijske snage povuku s teritorija Mađarske. Predsjednik vlade Nikola Pašić primio je potom 7. kolovoza 1921. pečuškoga gradonačelnika i obavijestio ga da će u slučaju odlaska srpske vojske iz okupiranih područja Beograd dati izbjeglički status svim političkim izbjeglicama. Tada je već ustrojena tzv. Baranjska misija pod zapovjedništvom engleskoga pukovnika Francisa Williama Gosseta koja je bila nadležna nadzirati povlačenje vojske Kraljevine SHS i primopredaju vlasti. Predstavnici stranih sila u Budimpešti su 9. kolovoza postigli sporazum o tijeku primopredaje vlasti koja se trebala odvijati u tri faze i to u razdoblju od 18. do 22. kolovoza, kada je južnoslavenska vojska trebala napustiti okupirani teritorij. Pukovnik Gosset je 10. kolovoza stigao u Pečuh zajedno s članovima misije kako bi nadzirao neometanu primopredaju vlasti. Na to su Petar Dobrović i njegovi suistomišljenici (mjesni južnoslavenski čelnici), vjerojatno uz suglasnost vojnih vlasti te uz potporu lokalnoga radništva, u očajničkome pokušaju zadržavanja okupiranih područja pod srpskom vlašću 14. kolovoza 1921. na trgu Szechenyi ter u Pečuhu u nazočnosti više tisuća (procjene idu od petnaest do trideset tisuća) građana proglasili Baranjsko-Bajsku Srpsko-Mađarsku Republiku (Baranya- bajai Szerb-Magyar Koztarsasag) na čelu s Petrom Dobrovićem. U sastavu „Srpsko-Mađarske Republike” nalazio se južni dio županije Tolna, jugoistočni dio županije Somogy, najveći dio Baranjske županije, te sjeverna Bačka. Sjeverna granica bila je na crti: Barcs – Szigetvar – Orfu – Hosszuheteny – Bataszek – Baja – Felsoszentivan – Roszke, a južna na crti mađarsko-hrvatske i mađarsko-srpske granice. Pukovnika Gosseta poslije proglašenja „Republike” potražilo je „Povjerenstvo za sigurnost” sastavljeno „od oko 25 osoba radikalnih političkih stajališta” koji su „zaprijetili da će izazvati eksplozije u rudnicima, da će mađarskoj vojsci pružiti otpor do zadnje kapi krvi, i slične uobičajene gluposti”. Mađarska je vlada 16. kolovoza upoznala engleskoga pukovnika kako ne priznaje „Republiku Baranju”. Budući da vlada Kraljevine SHS nije bila spremna na oružanu konfrontaciju, nije pružila potporu Dobrovićevoj „državi” koja je tako ostala bez zaštitnika. Potom je uslijedilo povlačenje vojske Kraljevine SHS u razdoblju od 18. do 24. kolovoza. Petar Dobrović 16. kolovoza uz pratnju mjesnoga puka otpraćen je na željeznički kolodvor u Pečuhu odakle je otputovao u Beograd iz kojega se više nije vratio. U „baranjskoj prijestolnici” ostao je samo veliki župan Raić koji je oglasom obavijestio domaće pučanstvo da ukoliko ne želi čekati ulazak mađarske vojske, 20. kolovoza može napustiti grad vlakovima koji će od 11 do 15 sati prometovati prema Osijeku. Poznavajući prilike na terenu pukovnik Gosset mađarskoj vladi predložio je da se prije odlaska okupatorske vojske blizu granice organizira izbjeglički logor u kojemu će se smjestiti svi oni građani koji zbog svojih političkih uvjerenja ili kojih drugih razloga ne žele živjeti u Mađarskoj, nego se kane preseliti u novostvorenu južnoslavensku državu. Njima se imala osigurati vojna zaštita kako bi se izbjegla moguća osveta i nasilje. Mađarska je vlada 19. kolovoza odobrila taj prijedlog. Pečuško socijalističko gradsko vijeće kao svoju zadnju aktivnost izdalo je proglas u kojemu je istaknulo da je „za sada” njihova borba za slobodu završena, pa će svi koji namjeravaju ostaviti svoje domove dobiti zaštitu od Kraljevine SHS. Oni, pak koji se ili nisu kompromitirali u političkim sukobima, ili nemaju materijalnih sredstava, ili ih obiteljske veze vezuju ovamo, neka se „sa svojim obiteljima prije dolaska terora 21. ovoga mjeseca do 19 sati sklone u zgradu mjesne tvornice duhana gdje će im engleska vojska pružiti zaštitu, te neka ponesu sa sobom osobne stvari, posuđe i posteljinu”. Ukoliko pak „žele napustiti zemlju, tamo će dobiti putovnicu i zaštitu na putu.”
   U zoru 22. kolovoza u nekoliko je valova u Pečuh, a kasnije i u druga naselja samoproglašene republike počela ulaziti mađarska vojska pod zapovjedništvom generala Karolya Badoki Soćsa, a s njom su stigle i postrojbe Antante. Tako je nakon osam dana prestala postojati Srpsko-Mađarska Republika, te je dvadesetak tisuća osoba (među inima i ruskih emigranata, te aktivista i radnika koji su se imali razloga plašiti mađarskih vlasti) napustilo Mađarsku i otputovalo vlakovima u Osijek. Nastanili su se u Kraljevini SHS gdje im je Nikola Pašić obećao dodijeliti zemlju za obrađivanje. Nova mađarska vlada 4. rujna 1921. proglasila je amnestiju, admiral Miklćs Horthy je 5. listopada osobno posjetio Pečuh, a 21. listopada i premijer Bethlen.
   Teško je reći koliko je točno ljudi optiralo za Kraljevinu SHS, a koliko se Mađara preselilo iz Kraljevine SHS u matičnu državu, jer se naime, tzv. srpski popis iz 1919. smatra nevjerodostojnim. Budući da popis pučanstva koji je u Mađarskoj 1920. proveden nije bilo moguće obaviti i na okupiranom području, tamošnje je pučanstvo popisano tek u razdoblju od 20. do 29. studenog 1921. godine, a na temelju stanja 1920. godine. Tada je već jedan dio južnoslavenskoga puka optirao u Kraljevinu SHS, dio Mađara preselio se odatle u Mađarsku, a mnogi su se pomađarili (mahom Nijemci i vjerojatno Hrvati Šokci). Emil Szucs drži da su srpski podatci bili prenapuhani što dokazuje usporedbom srpskoga popisa iz 1919. s mađarskim popisima pučanstva iz 1920. Naime, po mađarskome popisu iz 1920. u općini Mohač živjelo je 44 842 stanovnika (osam tisuća manje nego po srpskome popisu) od kojih 16 834 Mađara (deset tisuća više nego godinu dana ranije), 21 026 Nijemaca (tri – četiri tisuće više), 2474 Srba (pet tisuća manje) i samo 504 Hrvata (samo toliko ih je ostalo od skoro dvadeset tisuća koliko ih je bilo u prethodnom „srpskom” popisu), u općini Siklćs je 1920. godine od 33 540 stanovnika (tri tisuće manje) bilo 26 100 Mađara (šesnaest tisuća više nego godinu dana ranije), 5167 Nijemaca (dvostruko manje), 501 Srbin i 149 Hrvata (više od petnaest tisuća južnih Slavena je nestalo). U gradu Pečuhu je pak 1920. godine od 47 556 stanovnika (devet tisuća manje) bilo 40 655 Mađara, 5034 Nijemca, 326 Hrvata i 45 Srba, a 1910. je u gradu bilo 49 822 stanovnika, od kojih 41 628 Mađara (skoro 24 tisuće više nego po „srpskom” popisu), 6356 Nijemaca (dvostruko manje), 688 Hrvata, 125 Srba (trinaest tisuća manje) i 1025 ostalih, dok je iste godine u Baranji bilo 302 656 duša, od kojih 158 031 Mađar, 105 941 Nijemac, 12 923 Srba, 9471 Hrvat i 16 290 ostalih.
   Nije to bila zadnja „razmjena stanovništva” u Baranji, jer su se nakon Drugoga svjetskog rata dogodile dramatične promjene u nacionalnome sastavu stanovništva iseljavanjima i doseljavanjima. Tada su mnoge Nijemce iselili u Njemačku, a na njihova su mjesta doseljeni Mađari iz raznih dijelova ranijega Mađarskoga kraljevstva. Za vrijeme okupacije hrvatske Baranje 1991. – 1998. opet je došlo do nasilnih iseljavanja u kojemu su jednako stradali Hrvati, Mađari i Srbi. Današnji etnički sastav hrvatske Baranje odraz je tih događaja.
   Današnji mađarski dio županije smješten je u regiji Južno Zadunavlje (Del-Dunantul) sa sjedištem u županijskom i regionalnom središtu Pečuhu (gradu s ovlastima županije), a ima u sebi devet manjih područja (kisterseg), 13 gradova i 301 naselje. Površina županije je 4429,60 km2 (nešto manje od 80 % nekadašnje cjelovite županije) i prema podatcima od 1. siječnja 2011. ima 391 455 stanovnika. Gustoća naseljenosti je 89,5 stanovnika/km2.

   Izvor: GRANICE & IDENTITETI, Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, 11. ožujka 2016.

   Izv. prof. dr. sc. Ladislav Heka, Pravni fakultet Sveučilišta u Szegedu Institut za poredbeno pravo, GRANICE BARANJE OD SREDNJEGA VIJEKA DO DANAS (Isečak)

   Odgovori

3. 14. jun 2018. u 04:45

   Vojislav Ananić

   Beli Manastir (Pelmonostor) – grad sjeverno-sjeverozapadno od Bilja
   Ime Monoštor odnosi se na nekadašnji manastir Sv. Mihajla izgrađen u blizini Branjina vrha. Kasnije se ime počelo upotrebljavati za čitavo naselje. Predmetak Pel-dodan je 1899. radi specifikacije – to je bilo staro ime lokaliteta na kojemu se grad nalazi (usp. 1289. Monasterium B. Michaelis de Peel: Gy5r- ffy 1: 343). Samo ime Pel nejasno je: moguće je da se radi o prezimenu lokalne plemićke obitelji, a neki spominju i turkijsku riječ pel/bel ‘brežuljak, humak’. U prošlosti se nazivao i Baranyamonostor i Majsmonostor (prema obitelji koja je početkom XIII stoljeća dala izgraditi manastir).
   Hrvatsko je ime nastalo pučkom etimologijom prema mađarskome, gdje je neprozirno ime Pel zamijenjeno pridjevom bel.

   Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

   Odgovori

4. 14. jun 2018. u 05:01

   Vojislav Ananić

   Bilje (Bellye) – mjesto sjeveroistočno od Osijeka
   Hrvatsko ime (u varijantama Bilje i Belje) potječe iz mađarskoga, a ono je vjerojatno nastalo prema osobnom imenu; usp.: 1237-40. Belya (PRT 1: 785); 1360. Belye (ZalaOkl. 1: 614).

   Bolman (Bolmany) – selo jugozapadno od Belog Manastira
   Ime je njemačkog porijekla, od osobnog imena; usp. njem. Abelmann (Brechenmacher 1: 2). Početno A- pogrešno je kasnije u mađarskom raščlanjeno kao određeni član pa je zato ispušteno. Hrvatski oblik imena iz mađarskoga.

   Branjina (Baranyakisfalud) – selo sjeveroistočno od Belog Manastira
   Za hrvatsko ime v. Branjin Vrh.
   U mađarskome imenu izvorna riječ falu ‘selo’ dobila je predmetak kis- ‘malen’ i umanjenični sufiks -d. Usp. i njem. ime sela Kleindorf. Prvi dio imena upućuje na smještaj mjesta u baranjavarskom okrugu.

   Branjin Vrh (Baranyavar) – naselje sjeverno od Belog Manastira
   U prvome dijelu i mađarskoga i hrvatskog imena nalazimo osobno ime, usp.: 1138./1329. Brana (MNy. 32: 131); 1141-6./12. st. Brangna (Gy5rffy 1: 281). Ono je slavenskoga porijekla, usp.: hrv. Brana (Rad JAZU 81. br. 82). Vjerojatno grad nosi ime prvoga župana koji je stolovao u njemu.
   Drugi dio hrvatskog imena dolazi od činjenice da se utvrda nalazila na uzvisini.
   Po gradu je kasnije svoje ime dobila i čitava županija. U njemu je naime bilo središte županije (1332-5: Baranawar. Gy5rffy 1: 280, ali i o. 1150./13-14. st. castrum Borona: An. 47.). Kada je ono preseljeno u Pečuh, izvorno ime županije Baranyavar megye pogrešnom je raščlambom riječi pretvoreno u Baranya varmegye (u mađarskom su megye i varmegye u to doba bili sinonimi).

   Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

   Odgovori

5. 14. jun 2018. u 05:28

   Vojislav Ananić

   Duboševica (Dalyok) – selo sjeverno-sjeveroistočno od Belog Manastira
   Mađarsko je ime vjerojatno od osobnog imena slavenskoga porijekla, usp. češki Dalek (Profous 5: 152), prezime Dattk (Beneš: CPrljm. 118, 274); poljski Dalek (SISNO 1: 452), Dalik (SISNO 1: 453). Vidi i rus. toponim Daleki (Russ GeogrNb. 2: 642).
   S druge strane, ime mjesta možda dijeli korijen s toponimom Dalj (mađ. Dalya).
   Hrvatsko ime vjerojatno dolazi od prezimena Duboš, koje je mađarskog porijekla (dobos ‘bubnjar’). U selu postoji pučka etimologija o nastanku imena, prema kojoj se ovdje nalazio mlin, u vlasništvu stanovite Doboš Evice.

   Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

   Odgovori

6. 14. jun 2018. u 05:33

   Vojislav Ananić

   Gajić (Hercegmarok) – selo zapadno od Draža Hrvatsko je ime umanjenica apelativa gaj.
   Mađarsko se ime pojavljuje isprva kao Mark (1261., vjerojatno prema osobnom imenu), kasnije dobiva prefiks Herceg-, kao i neka susjedna mjesta, s obzirom da je tim područjem vladala velikaška obitelj Herczeg.

   Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

   Odgovori

7. 14. jun 2018. u 05:40

   Vojislav Ananić

   Jagodnjak (Kacsfalu) – mjesto južno-jugozapadno od Belog Manastira

   Složenica staromađarskoga osobnog imena Kacs (1235. Kach AUO 11: 275) i imenice falu ‘selo’. Ponekad se javlja i u inačici s posvojnim nastavkom: Kacsfalva. Njemački oblik glasi Katschfeld.
   Hrvatsko ime prema apelativu jagoda. Isprva se ime odnosilo na jednu ledinu u blizini mjesta, i tek je 1922. ono postalo službenim imenom mjesta (dotad se koristio kroatizirani oblik mađarskoga imena Kačvola).

   Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

   Odgovori

8. 14. jun 2018. u 05:52

   Vojislav Ananić

   Karanac (Karancs) – selo jugoistočno od Belog Manastira

   Mađarski je toponim potvrđen i u imenu brdovitog područja sjeverozapadno od Salgotarjana, na mađarsko-slovačkoj granici. Za to ime postoje dvije teorije – po jednoj je ime turkijskoga porijekla (qorumči – ‘garava tkanina’), a po drugoj, koja mi se čini vjerojatnijom, ime dolazi od apelativa garancs ‘grumen, gruda’.
   Hrvatsko ime prema mađarskome.

   Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

   Odgovori

9. 14. jun 2018. u 06:15

   Vojislav Ananić

   Kopačevo (Kopacs) – selo istočno od Bilja

   Vjerojatno od osobnog imena. Samo osobno ime ima više objašnjenja: možda je slavensko (‘osoba koja kopa’), a može biti i dijalektalno mađarsko kopancslkopacs ‘zelena košuljica ploda; djetlić.
   Hrvatsko je ime sekundarno prema mađarskome.

   Kotlina (Sepse) – selo jugozapadno od Zmajevca
   Od osobnog imena, izvorna verzija bila je *Szepsal*Szepse. U tom se imenu krije etimologija mađarskog pridjeva szep ’lijep’.
   Hrvatsko ime dolazi od prirodne konfiguracije terena (Kotlina se nalazi ispod Banskog brda).

   Kozarac (Keskend) – selo jugoistočno od Belog Manastira
   Izvedenica tvorena od mađarskoga pridjeva keskeny cuzak, uzina’ sufiksom -d. Isprva se moglo odnositi na vrlo uzak zemljišni posjed (na tom su području bile brojne šume, koje su se počele krčiti osnivanjem naselja u XVIII stoljeću). Hrvatsko i njemačko (Geisdorf) ime od apelativa ‘koza’, vjerojatno se radi o pučkoj etimologiji, s obzirom da na mađarskome kecske znači ‘koza’.

   Kozjak (Keskenyerd6) – selo sjeveroistočno od Luga
   Mađarsko ime znači jednostavno ‘uska šuma’. Radilo se o pustari u podunavskoj ravnici, a ime je vjerojatno opis terena.
   Za hrvatsko ime v. Kozarac.

   Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

   Odgovori

10. 14. jun 2018. u 08:16

    Vojislav Ananić

    Majške Međe (Szeglak) – selo jugozapadno od Baranjskog Petrovog Sela. Mađarski je oblik ojkonima prilično čest na mađarskome području, jednostavno se može prevesti kao ‘naselje u kutu’ (posjeda).
    Hrvatsko ime dolazi od imena Majs, obitelji koja je ovdje imala svoje posjede (između ostaloga, dali su izgraditi i manastir po kojem ime nosi Beli Manastir, v. tamo), a po kojoj se i danas zove jedno mjesto u mađarskom dijelu Baranje.

    Izvor: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Krešimir Međeral – Sučević, Zagreb, 2006.

    Odgovori