Vojvoda Stepa je naselje u Srbiji u opštini Nova Crnja u Srednjobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 1.374 stanovnika.
Prvobitno ime sela je bilo „Leonovac“. Najveći veleposed u Banatu bio je Andrije i Aleksandra Čekonića od 35.000 katastarskih jutara zemljišta. Na njemu su formirana najbrojnija kolonistička sela: Vojvoda Stepa, Banatsko Karađorđevo, Aleksandrovo.
Prvobitno ime sela je bilo „Leonovac“, po sinu grofa Čekonjića na čijem je posedu osnovano selo. Stanovnici su odlučili da selu daju ime po svom komandantu, vojvodi Stepi Stepanoviću. Vojvoda Stepa je naseljena 1923. godine, kolonizacijom iz raznih delova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Hercegovine, Crne Gore, Like i Bosne), a takođe i dolaskom srpskih optanata iz Mađarske (Batanja) i Rumunije. Kolonisti su većinom bili srpski dobrovoljci sa Solunskog fronta. Četiri porodice Solunskih dobrovoljaca su naseljene iz Veličana kod Trebinja. Ukupno su se doselile 642 porodice, od kojih 397 porodica dobrovoljaca, iz 224 različita naselja. Grupisali su se u različitim delovima sela, naseljavajući se po zavičajnoj osnovi, jer su samo uz međusobnu solidarnost mogli opstati na njima nepoznatom prostoru.
Uprkos zavičajnoj atomizaciji kolonisti su se okupljali u novu zajednicu na temelju istovetnih interesa da izgrade svoja domaćinstva na tlu koji im je bilo nepoznato. U staroj veleposedničkoj zgradi počela je 18. novembra 1927. godine da radi škola, a prvi učitelj bio je Dušan Todorović iz Čačka. Godine 1934. izgrađena je najmodernija školska zgrada sa četiri učiteljska stana.
Vojvoda Stepa postaje opština 1935. godine, a 1936. je izgrađena opštinska zgrada. Godine 1939. u novom naselju izgrađeni su, pored hrama, i sokolski i parohijski dom. Vojvoda Stepa se nalazi 20,5 kilometara istočno-jugoistočno od Kikinde (vazdušnom linijom), 45 kilometara severno od Zrenjanina i 12 kilometara od rumunske granice.
U naselju Vojvoda Stepa živi 1366 punoletnih stanovnika, a prosečna starost stanovništva iznosi 41,8 godina (41,1 kod muškaraca i 42,5 kod žena). U naselju ima 623 domaćinstva, a prosečan broj članova po domaćinstvu je 2,76. Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.
IZVOR: Vikipedija
2. oktobar 2016. u 18:48
vojislav ananić
„Na 45 kilometara od Bečkereka, na Leona Majuru grofa Čekonjića od proleća 1922. godine slivali su se ljudi sa svih strana tek izašli iz rovova. Kao srpski dobrovoljci oni su se borili u Prvom svetskom ratu, a putevi kolonizacije i agrarne reforme doveli su ih na plodnu banatsku ravnicu. To su bili kršni ljudi, prekih naravi, očvrsli u ratovima i pečalbama iz Hercegovine, Like, Crne Gore, Bosne, Dalmacije, Banije i ravničari iz Batanje u Mađarskoj i banatskih sela uz Tisu. Svi oni tražili su novi život u ravnici, na novom prostoru, na ledini na kojoj su stajale samo tri zgrade grofovskog majura.
Od godine 1923. počele su da niču kuće u novoj koloniji. To su bile kuće od nabijene zemlje, sagrađene gotovo preko noći, mobom. Selo je sve više dobijalo svoje obrise, a ljudi u njemu, u sirotinji, snalazili su se kako su znali i umeli u beskrajnoj ravnici. Nenavikli na klimu, vodu i hranu, na pejsaž, na težak fizički rad, u sebi su nosili čemer seobe. Bolesti su ih kosile, a oni koji nisu izdržali vraćali su se u zavičaj. Najuporniji su, ipak, ostajali.
To su sve bili ljudi u najboljim godinama, sa brojnim porodom, čvrstim i zdravim. Rešeni da ostanu znali su da svojim familijama moraju obezbediti osnovne uslove za život i da ne mogu opstati bez škole u selu. Tako je počelo rađanje jedne škole“.
Izvor: dr Milan Micić – Mala priča o stepčanskoj školi (1927 – 2002, str. 5)
Krajem šezdesetih godina prošloga veka, u toj školi „4. oktobar“, imali smo čast i zadovoljstvo da i supruga i ja započnemo svoj prosvetaški rad. U najlepšoj uspomeni, ostali su nam i divni učenici kojima smo predavali, i kolege, i stanovnici sela, čija imena uglavnom pamtimo i danas.
Vojislav Ananić
26. april 2017. u 13:36
vojislav ananić
ERUDITA, BOEM
Paja R. je bio ljudina. Izuzetno širokog spektra obrazovanja, načitanosti i stalnog interesovanja za nova saznanja. Ne samo što je posedovao jednu široku kulturu, da je iz svake oblasti znao mnogo, nego je u sebi nosio i neki poseban talenat ka umetnosti, posebno ka besedništvu i recitovanju, na kojima bi mu pozavideli i mnogi profesionalci. No, on je bio samo običan prosvetni radnik i predavao je geografiju. Eto, takav erudita, zatekao se u selu Vojvoda Stepa i tu proživeo dokle mu je sudbina odredila. Jedno vreme, u tom naselju, bili smo kolege. Tamo negde, sedamdesetih godina prošloga veka.
Rodom je bio negde iz Hercegovine, a Hercergovci su opet uvek bili poznati kao ljudi oštrih i brzih zapažanja i shvatanja. Nekako im to onaj krš, sunce i siromaština valjda genetski podarili. Koliko li je samo velikih umova podarila! Kao predstavnik prave dinarske rase, i Paja je bio izuzetno visok i krupan plećat čovek. Kad hoda, kao da se pod njim zemlja trese. Gorostas od sto dvadeset kilograma, a nije bio debeo čovek, već sve na njemu koščato i popunjeno mišićima. I sama glava mu poveća, srazmerna njegovom opštem izgledu. Glas mu dubok, pravi muški, nekako grlen i jasan u izgovoru. Kad se nešto zasmeje, samo mu zvone glasne žice u usnom rezonatoru. Tek što je prešao tridesetu. Čovek u najboljim godinama.
Bio je oženjen Radom, ženom iz prestonice, pravom gospođom za ovo selo njihovo. A i ona se sama trudila da svima da do znanja ko je i odakle je. Bila je prilično zgodne telesne konstitucije, lepuškasta i po tome je sasvim odgovarala Paji. Rodi im se i ćerkica Vesna. Stan su imali u krugu školskog dvorišta i, reklo bi se da su bili srećni. Čim se kod nas pojavio „fića“ kao nacionalni auto, a Paja ga kupi. Zamislite onu gromadu od čoveka, u teskobnom „fići“. Kad on sedne za voljan, amortizeri se samo približe zemlji. Tim svojim autom, koji ne bi dao ni za jedan drugi, on sam najviše i putovao. Retko kad bi povezao i svoju Radu i ćerkicu Vesnu. Seća se, kad se rodila, ime joj dao baš po imenu majke. A otkud njoj u ono vreme to ime u krševitoj Hecegovini, sam Bog zna. Verovatno po boginji proleća kod starih Slovena.
U školi, na času, bi često sličio liku Rodenovog „Mislioca“. Kad nije držao predavanja ili nije ispitivao učenike, ko zna šta se sve motalo po glavi njegovoj i o čemu je razmišljao. Bio je dobar profesor i đake svoje nije podučavao samo geografiji, nego je uvek pronalazio prilike da im vidike proširi i nečim novim, što nije imalo nikakve veze sa njegovim predmetom. Znao je divno da svira na harmonici i u školi, vodio čak i folklornu grupu. Zamislite njega, onoliku telesinu, kad zaigra i učenicima objašnjava i pokazuje korake i pokrete neke narodne igre u njegovoj koreografiji. Mnogo je voleo umetnost i učenicima je znao da objašnjava i onu tajnu u Mona Lizinom osmehu ili lepotu sa neke druge slike. U sve ih upućivao i pripremao za njihov budući život. Zajedno sa njima je prelistavao mnoge knjige i u učenicima uvek stvarao samo ljubav prema čitanju i lepoti. Govorio je da nema loših knjiga, da u svakoj od njih čovek, samo ako hoće, ima šta da nauči. Tim svojim ogromnim znanjem, postao je čovek institucija. Učestvovao je u mnogim tada popularnim kvizovima i osvajao nagrade. Jednom, u Zagrebu, dogurao do finala, i samo ga jedno pitanje delilo od glavne premije, automobila marke „ford“. Tada se nešto spetljao, što i nije bila neka njegova karakterna osobina, požurio s odgovorom i pogrešio. Umesto „forda“, za utehu je dobio zlatno nalivpero.
Njime se ponosio i njime upisivao ne samo časove u dnevnik rada, nego i sve ocene učenicima. A oni ga mnogo voleli. Jedva su čekali da im on dođe na čas. Ne samo da ih je svemu dobrom podučavao, nego imao nešto u sebi što mu je kod svih đaka stvaralo ugled i autoritet. Nikada on nije imao problema sa disciplinom na času. Da mu neko pravi nered na času ili uopšte. Ma, kakvi! Jedan je od retkih, kojem čak ni direktor, njegov zemljak, Hercegovac Bogiša Đ. nije davao nikakve primedbe. Znao čovek i da „zažmuri“ kad Paju uhvate njegovi boemski dani. Onda se odavao piću i kući nije dolazio i po nekoliko dana. Gde je svojim „fićom“ sve išao i koje je kafane okolne posećivao, to je samo on znao. A umeo je da bekrija i da duši merak da. Tada u skoro svakoj kafani bila živa muzika sa pevaljkom, a Paja tek, onako, u svom maniru, zgužva šaku novčanica, pa ih pevaljki međ grudi stavi. Inače, neki ženskaroš i švaler nije bio nikada.
A kod nas bi se uvek našla prilika za poneku čašicu i za nazdravljanje. I u kafani. Ili se nekom rodi dete pa časti zbog toga, ili se nazdravlja za uspešno započinjanje nekog posla. Ili za dobro obavljenu trgovinu, kupovinu novog automobila, ponekad se ispija i za pokoj duše nečije. Leti pijemo hladno pivo, zimi rakiju da nas zagreje. Uvek se nađe neki razlog. U stvari, svako je u svom životu imao neko teško vreme, neki period kad je trebalo nešto da ga smiri. A alkohol deluje kao sedativ, dok se pije u normalnim količinama. Opušta čoveka i otvara mu ventil za pražnjenje tegoba koje ga muče. On zna da mu ublaži napetost i razgali dušu, pogotovo ako zbog nečega u sebi pati. Na kraju, i sam život je prepun kojekakvih zabrana i nepravdi, obespravljenosti. Ali, kad se u konzumiranju alkohola pretera, od običnog i mirnog čoveka zna da stvori svađalicu i agresivca. Tad porodica ispašta.
Na svu sreću, Paja nije bio takav. Naprotiv, bio je veliki emotivac. Svi imamo po neku svoju manu. Neko voli žene, neko kartu, neko duvan, neko i da se potuče il’ sa nekim posvađa, a Paja voleo da se bar jednom mesečno u kafani istutnji. Nije se nikad totalno opijao, sve znao i pamtio. Ni noge mu poklecavale nisu. Imao je i poštovao svoju meru. Nikog on tada nije dirao. Baš obrnuto, svi od njega imali samo koristi, jer im je ili plaćao piće i meze, ili, onako u „špicu“ od tada čuvene rakije „stomaklije“, otvarao svoj „kofer znanja“ i onako naizust, napamet, počinjao da govori stihove poznatih pesnika, na čemu bi mu žestok aplauz dao i bard naše pozorišne scene, tad još uvek živ, gospodin Ljuba Tadić. Paja je najviše cenio pesmu Milutina Bojića „Plava gobnica“, pa je uz veliku pažnju već pripitih ljudi započinjao da recituje:
„Stojte, galije carske! Sputajte moćne krme,
Gazite tihim hodom!
Opelo neko šapćem u podne puno srme
Istopljene nad vodom“…
I tako do kraja pesme. Kad dobi gromoglasan aplauz, onda nastavi da recituje stihove svog zemljaka Alekse Šantića, iz pesme „Ostajte ovdje“.
„Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat k’o što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.
Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova; ….“.
Pa su sledili stihovi pesnika iz susednog sela, Đure Jakšića, iz „Otadžbine“:
„I ovaj kamen zemlje Srbije,
Što preteć suncu dere kroz oblak,
Sumornog čela mračnim borama,
O vekovečnosti priča dalekoj…
….I samo dotle, do tog kamena,
Do tog bedema –
Nogom ćeš stupit možda, poganom!“ …
I tako, ponekad su posle takvih rodoljubivih stihova, iz njegovih usta proključali ljubavni, što je već zavisilo i od atmosfere i od samog raspoloženja i Paje, a i prisutnih. Jednom se posle već nekoliko neprospavanih noći, setio svoje drage majke. Eto, tako, stiglo ga. Čim je malo došao sebi, seo je u „fiću“ i krenuo duž svog rodnog sela u Hecegovini.
Majka mu se silno obradova. Iako je živela sama, a bila je već i u godinama a i poboljevala je, ni jednom rečju mu se nije požalila, već mu je sve vreme govorila kako joj ništa ne treba. Ima ona svega. Ničeg nije željna. Samo nek on pazi sebe. Njeno je prošlo, a pred njim je život. Mnogo se interesovala kako joj je unuka, njena imenjakinja, kako snaha Rada. Eto, njih se uželela i volela bi da ih vidi, dok je još u životu.
Posle dan – dva, poželela je svome sinu sretan put, a za nju da ne brine, ponavljala je već ko zna koji put. Dugo je suznim očima pratila onu krivudavu džadu i prašinu što se od makadamskog puta i Pajinog auta još videla, a onda, kad i toga nesta sa vidika, uđe u svoju kućicu da i dalje samuje i da se nada glasu ili dolasku svojih. A ona? Lako će ona. Samo nek njih Bog poživi. Ni majčinsku slutnju, niti bilo koji nagoveštaj zla nije osetila. Od silne sreće. Tek, u povratku, njen Paja sleti s puta, isprevrta se i poginu. Za sobom osta svoju Vesnu i Radu. Majčino srce nije još dugo izdržalo. Presvisnu od tuge. I Rada se za nekoliko godina teško razboli i umrede. Osta onaj devojčurak, ni dete više, ni devojka, da se sama kroz život probija. Ta volja da ipak uspe, nagonila ju je da vredno uči. Ne znam šta je postala, koji fakultet završila. Kasnije se i udala i bilo joj milo čuti, kad joj njene drugarice i drugari iz škole, samo lepo o roditeljima njenim pričaju. Naročito o ocu. I ona se dala na njega. Lik joj isti njegov, samo sa ženskim konturama, a voli i ona da čita puno. Ako rodi sina, daće mu tatino ime. Zaslužio je. Pa kad zovne sina, da se seti i svoga oca. A nek je i on „čuje“ tamo GORE, da ga se uvek rado sećaju.
Vojislav Ananić
Iz moje šeste knjige kraćih priča i zapisa „Hodanje u krug“, štampane 2010. godine
17. maj 2017. u 10:30
vojislav ananić
http://www.politika.rs/scc/clanak/210517/Selo-neposlusnih-solunskih-ratnika
31. maj 2017. u 09:39
vojislav ananić
Hram Svetog Vasilija Ostroškog u Vojvodi Stepi projektovan je i podignut tokom 1939. Na mestu naselja ranije se nalazio salaš grofa Čekonića − Leunovac, pa se i naselje jedno vreme tako zvalo. Posle Prvog svetskog rata naseljeno je dobrovoljcima. Radove na Crkvi Svetog Vasilija izveo je Johan Šmit, preduzimač iz Jaše Tomića. Crkva je jednobrodna građevina sa petostranom apsidom i tek naglašenim pevničkim prostorima i manjim paraklisima uz narteks. Izgledom dominira centralna oktogonalna kupola postavljna na kockasto postolje. Toranj iznad narteksa konstruisan je kao umanjena kupola. Crkva je spolja malterisana, dok je ritam unutrašnjeg prostora prenet na spoljnji plitkim lezenama. Svi otvori su uski, jednodelni. Iznad ulaza su medaljoni, dok je od ukrasa najupečatljiviji slog oko otvora na kupoli i zvoniku i talasasti krovni završeci koje arh. Tabaković primenjuje i na svojim profanim objektima.
7. avgust 2017. u 04:51
vojislav ananić
Primer iz kolonizacije Vojvoda Stepe
Vojvoda Stepa je naselje u opštini Nova Crnja u srednjebanatskom okrugu, nalazi se 21 kilometara jugoistočno od Kikinde i 45 km severno od Zrenjanina. Naseljena je kolonistima iz više delova Kraljevine SHS. Vojvoda Stepu, pored hercegovačkih doseljenika, naselile su i kolonističke grupe iz Like, Bosne, Crne Gore, Dalmacije, Banata, iz Mađarske i Rumunije, ukupno 642 porodice, od kojih 397 sa statusom dobrovoljca u srpskoj vojsci. Ovde će biti reči o kolonizaciji hercegovačkih dobrovoljaca posle Prvog svetskog rata (1920-1941.) u Vojvoda Stepu, sobzirom na okvir teme koja obrađuje prikaz doseljavanja kolonista iz Hercegovine u Banat, a isto tako tu se radi i o rodbinskim, komšiskim i zavičajnim vezama ljudi koji su iz istih krajeva i sela Hercegovine, a mnogi čak i iz istih kuća kolonizovani posle Prvog svetskog rata u Banat, sa naseljenicima Ravnog Topolovca, kolonizovanih posle Drugog svetskog rata.
Prvo ime sela je bilo Leonovac, po sinu Leonu (a po nekima prema kćerci Leoni) grofa Andrije Čekonjića na čijem je posedu osnovano selo. Godine 1926. stanovnici su odlučili da selu daju ime po svom komandantu iz Prvog svetskog rata, vojvodi Stepi Stepanoviću. Stvaranje naselja ticalo se činioca materijalnog stanja stanovništva, izgradnje kuća, formiranja institucija javnog interesa i njihove gradnje, organizacije društvenog života, stvaranje identiteta naselja itd. Hercegovački kolonisti činili su 24 odsto populacije u naselju i 29 odsto doseljenih dobrovoljačkih porodica. Prilikom formiranja naselja u 20-tim godinama 20-tog vijeka, hercegovački doseljenici grupisali su se u jednom delu sela, a slična grupisanja u pogledu kućnih placeva i mesta stanovanja učinile su i druge doseljeničke grupe.
Majur na koji su pristizale prvi kolonisti imao je jednu zgradu, štalu, ambar za žito, zgrade gde su stajali biroši, dva bunara i kroz njega je prolazio kanal. U tim zgradama smeštali su se doseljenici iz Hercegovine. Unutar zgrada ponjavama su pregradili i napravili prostorije i tu smeštili svoje porodice. Gotovo istovremeno pristizale su i druge hercegovačke porodice na nedaleki Agata majur. Već 30. avgusta 1922., doseljeni Hercegovci registrovali su se kod Trgovinskog suda u Velikoj Kikindi u Prvu agrarnu zajednicu koja je bila dio Saveza agrarnih zajednica za Banat. Agrarna zajednica imala je funkciju kreditiranja doseljenika jeftinim kreditima za gradnju kuća, poljoprivredni alat, stoku, hranu i seme.
Hercegovački kolonisti našli su se na nepoznatom terenu, na dva od 22 majura najvećeg banatskog zemljoposednika Andrije Čekonjića. Na druge majure počelo je istovremeno doseljavanje dobrovoljci iz Like, Bosne, Crne Gore itd. Iz tada započete kolonizacije gotovo istovremeno pored Vojvode Stepe, gradili su se na imanju grofa Čekonjića i druga nova naselja: Aleksandrovo, Banatsko Karađorđevo itd.
Nova životna sredina imala je uticaja na naseljenike i oni su se sporo i konstantno prilagođavali klimatskim i privrednim prilikama. Većina hercegovačkih porodica stigla je u koloniju Leonovac u početku kolonizacije, međutim izvjestan broj porodica dolazio i kasnije, tokom 20-tih i 30-tih godina 20. veka. Ti naseljenici imali su dilemu o naseljavanju, primili su posed u koloniji i bili dužni da za tri godine po dolasku u Vojvoda Stepu izgrade kuće.
Sučeljavanje sa banatskim prostorom za hercegovačke doseljenike bilo je veoma bolno, bez kuća, sa zemljom dobijenom u zakup, (zakupninu je plaćala država) a ne u vlasništvo, bez stočne zaprege, radila i alata za poljoprivredu, sa dosta nepoznavanja načina obrade zemlje itd. To su bili ljudi koji su se bavili više stočarstvom, radnici i rudari iz pečalbe u SAD, suočeni sa surovim i oštrim zimama, toplim letima, kišovitim jesenima sa morem blata, i proljećnim podzemnim vodama, sa bljutavom vodom za piće, lošom ishranom u odnosu na zahteve prostora, sa prašinom i vlagom koje su izazivale tuberkolozu, sa neprijatnim odnosom inorodnog stanovništva i sumnjičavim i rezervisanim stavom srpskih starosjedelačkih zajednica koji su u došljacima videli konkurente u podeli veleposedničke zemlje.
Doseljenici, Hercegovci na Leona i Agata majuru stizali su obično bez mnogo imovine sa drvenim koferom, nezalečenim ranama iz Prvog svetskog rata, sa srpskim, ruskim i rumunskim odlikovanjima i engleskim rečima koje bi ponekad upotrebljavali u govoru, sa porodicama i često nemoćni da prežive i sačuvaju svoju nejač od bolesti koje su harale, najčešće tuberkuloze, koje su nemilosrdno kosile doseljenike. Naleti oluja, poplave, podzemne vode, uništavale su useve i pogoršavale ionako težak život hercegovačkih kolonista još više. Jedna takva oluja zahvatila je Vojvoda Stepu, avgusta 1932. godine. Međutim da bi opstali Hercegovački kolonisti međusobno su se družili i pomagali, mobama gradili kuće, radili poljoprivredne poslove kao „sprežnici”, odnosno zajednički poljoprivredna oruđa i konje unosili u obradu zemlje. Stočne zgrade su bile oskudne, nije ih imalo svako domaćinstvo kao ni kola. Za obradu zemlje uglavnom je korišćena radna snaga. Kuće koje su pravili imale su samo najnužnije prostorije za smeštaj porodice. U društvenom životu držali su se običaja iz zavičajnog kraja.
”Kuću sam podigao, ali nemam ni vrata ni prozora, niti imam sjemena da posijem bar malo žita” žalio se Savezu agrarnih zajednica 22. septembra 1935. Krsto Čolić, doseljenik iz Vlahovića, Ljubinje, u ratu dobrovoljac elitne jedinice srpske vojske u Dobrovoljačkom odredu vojvode Vuka-majora Vojina Popovića. Ta njegova žalba kazuje o svoj tegobnosti položaja doseljenika. Najteži su bili prolećni meseci i tada se često zaimilo da porodica preživi, a usevi bi se često prodavali unaprijed -„uzelen”. Bilo je sučeljavanja i nepoverenja sa drugim doseljeničkim grupacijama, iz kojih je npr. 1930. godine izbila i afera ” crkveno zvono” oko mesta crkve i zvonika. Prva agrarna zajednica u kojoj su bili uključeni hercegovački doseljenici, za svoje članove nabavljala je povoljno građu za kuće, hranu, seme, poljoprivredni alat ali pošto njeni članovi nisu mogli da vraćaju redovno dugove usled opšteg siromaštva, ona je bila najzaduženija u Banatu. Uprkos lošem stanju hercegovački kolonista su iz Vojvoda Stepe slali hranu svojoj braći, roditeljima i rođacima u Hercegovinu. Posle tridesetih godina 20 veka životni uslovi su se počeli polako popravljati. Razna međugrupna prožimanja i netolerancije, ženidbama i udajama počela su zbližavati jedne naseljeničke grupe sa drugima. Od 153 hercegovačke porodice koliko je naseljeno u Vojvoda Stepi, 114 je imalo status dobrovoljca, a ostali status koloniste. Dobrovoljačke porodice dobijale su po 5 ha zemlje u zakup, a odštetu veleposjedniku za njih je plaćala država. Od 114 dobrovoljaca srpske i crnogorske vojske u Prvom svjetskom ratu, 45 je došlo iz SAD, 15 iz Rusije, 54 su se borilo u hercegovačkim dobrovoljačkim jedinicama u okviru crnogorske vojske; 10 dobrovoljaca je bilo u Dobrovoljačkom odredu vojvode Vuka, a 9 njih je prešlo Albaniju.
Hercegovački kolonisti došli su u Vojvoda Stepu iz sledećih mesta: Mesara, Orahovca, Dračeva, Sedlara, Mrkonjića, Galičića, Drijenjana, Veličana, Korlata, Čvaljine, Dodanovića, Zavale, Grmljana, Dvrsnice, Gradca, Bančića, Ivice, Pocrnja, Uboska, Obzira, Krajpolja, Vlahovića, Vitonje, Rankovaca, Žabice, Strujića, Ograde, Bjeloševa dola, Dubočice, Kruševice, Orahova dola, Kapavice, Mišljena, Budisavlja, Kifina sela, Jasenika, Dabra, Berkovića, Borije, Hodžića, Prerace, Golobrđa, Kačnja, Bogdašića, Orahovice, Podosoja.
Vojvoda Stepa nastala između dva svjetska rata u Banatu, bila je kolonija tada sa najvećim brojem hercegovačkih doseljenika. Od 153 hercegovačke porodice naseljene u Vojvoda Stepi najviše je bilo iz okoline Ljubinja 63, iz Popova polja 61 i 12 iz okoline Bileće.
IZVOR: Ratko I. Radovanović, JEDNO BANATSKO RASKRŠĆE CIVILIZACIJA, Žitište 2010.
7. septembar 2017. u 11:13
vojislav ananić
” Selo je osnovano 1923. kolonizacije. Značajan procenat kolonista su činili vojnici srpske vojske, koji su stoga odlučili da daju ime njihovog sela generala Stepe Stepanovića, iako je on lično protiv toga … ”
”Vojvoda Stepa je naselje u Srbiji u opštini Nova Crnja u Srednjobanatskom okrugu. Prema popisu iz 2011. bilo je 1.366 stanovnika (prema popisu iz 1991. bilo je 1827 stanovnika).
Prvobitno ime sela je bilo „Leonovac“.
Najveći veleposed u Banatu bio je Andrije i Aleksandra Čekonića od 35.000 katastarskih jutara zemljišta. Na njemu su formirana najbrojnija kolonistička sela: Vojvoda Stepa, Banatsko Karađorđevo, Aleksandrovo. Prvobitno ime sela je bilo „Leonovac“, po sinu grofa Čekonjića na čijem je posedu osnovano selo..”
”Stanovnici su odlučili da selu daju ime po svom komandantu, vojvodi Stepi Stepanoviću. Vojvoda Stepa je naseljena 1923. godine, kolonizacijom iz raznih delova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Hercegovine, Crne Gore, Like i Bosne), a takođe i dolaskom srpskih optanata iz Mađarske (Batanja) i Rumunije. Kolonisti su većinom bili srpski dobrovoljci sa Solunskog fronta. Četiri porodice Solunskih dobrovoljaca su naseljene iz Veličana kod Trebinja.
Ukupno su se doselile 642 porodice, od kojih 397 porodica dobrovoljaca, iz 224 različita naselja. Grupisali su se u različitim delovima sela, naseljavajući se po zavičajnoj osnovi, jer su samo uz međusobnu solidarnost mogli opstati na njima nepoznatom prostoru.
Uprkos zavičajnoj atomizaciji kolonisti su se okupljali u novu zajednicu na temelju istovetnih interesa da izgrade svoja domaćinstva na tlu koje im je bilo nepoznato. U staroj veleposedničkoj zgradi počela je 18. novembra 1927. godine da radi škola, a prvi učitelj bio je Dušan Todorović iz Čačka. Godine 1934. izgrađena je najmodernija školska zgrada sa četiri učiteljska stana. Vojvoda Stepa postaje opština 1935. godine, a 1936. je izgrađena opštinska zgrada. Godine 1939. u novom naselju izgrađeni su, pored hrama, i sokolski i parohijski dom…”
Politika 2012 – Đuro Đukić:
”Formiranje Vojvode Stepe počelo je pre 90 godina kao deo velikog procesa kolonizacije kojeg je novostvorena država Kraljevina SHS vodila na svim onim prostorima koji su za nju bili nesigurni i u skladu sa svojim državnim ciljevima, radi promene etničkih odnosa i zaštite nesigurnih i poroznih granica. U najvećem broju ovde su doseljeni solunski dobrovoljci koji su pre toga doživeli epopeje avanturističkog iseljavanja u SAD, odakle su se odazvali zovu otadžbine, a neki su na herojski front stigli iz Rusije, pošto su se masovno predavali ruskoj vojsci.
Naseljavanje Banata između dva velika rata proučava Milan Micić, i sam potomak solunskog dobrovoljca sa Banije i istoričar koji je na ovoj temi razvio i doktorsku tezu. Prema njegovim rečima, na tlu Banata formirano je 35 kolonija koje su pred početak Drugog svetskog rata brojale oko 30.000 stanovnika. Glavni kolonizacioni ljudski potencijal nove države činili su srpski ratni veterani – dobrovoljci iz dinarskih krajeva jugoslovenske države, za novu državu provereni činom dobrovoljstva u Prvom svetskom ratu, a potom i srpski optanti iz Rumunije i Mađarske koji su se opredelili da žive u matičnoj državi, i kolonisti iz banatskih sela, uglavnom između Velikog Bečkereka i Velike Kikinde, zahvaćeni idejom deobe zemljišta po primeru boljševičke revolucije u Rusiji. Zemlja koju su kolonisti dobijali bila je zemlja razvlašćenih veleposednika, ali i ona koja je dotada bila opštinskom vlasništvu.
Najveći veleposed u Banatu bio je onaj Andrije i Aleksandra Čekonića od 35.000 katastarskih jutara zemljišta. Na njemu su formirana najbrojnija kolonistička sela: Vojvoda Stepa, Banatsko Karađorđevo, Aleksandrovo i Vojvoda Bojović.
Naselje Vojvoda Stepa nastalo je na jednom od majura kojeg su zvali Leoni. Kolonisti su se naselili i na susedne majure. Selo, koje je dobilo ime po velikom vojskovođi, formirali su ratnici iz svih delova Like, iz Popova polja i Ljubinja u Hercegovini, iz Bosanske Krupe, Ključa i Višegrada u Bosni, iz okoline Budve i Nikšića u Crnoj Gori, iz okoline Benkovca i Knina u Dalmaciji, manji broj porodica s Banije i Korduna, ali i Srbi iz srpskih sela koja su ostala van granica novostvorene kraljevine oko Temišvara i iz varošice Batanja u Pomorišju u Mađarskoj, pa i kolonisti bezemljaši iz Melenaca, Kumana, Dragutinova – banatskih sela između Velikog Bečkereka i Velike Kikinde. Ukupno su se doselile 642 porodice, od kojih 397 porodica dobrovoljaca, iz 224 različita naselja. Grupisali su se u različitim delovima sela, naseljavajući se po zavičajnoj osnovi, jer su samo uz međusobnu solidarnost mogli opstati na njima nepoznatom prostoru i uz skromnu pomoć siromašne države. Istražujući prve godine naseljavanja, istoričar Micić je otkrio da je vladalo hronično siromaštvo kolonista, neprilagođenost prostoru, česte bolesti i umiranja (dobrovoljačke kolonije su nazivane „kolonijama udovaca”). Spor kolonista iz Vojvode Stepe i srpskih starosedelaca iz Srpske Crnje oko deobe zemlje doveo je 5. oktobra 1928. godine do demonstracija 200 dobrovoljaca iz Vojvoda Stepe u Beogradu i blokade Ministarstva za agrarnu reformu, kao i razgovora delegacije dobrovoljaca s predsednikom vlade dr Antonom Korošecom. A načelnik sreza Jaša Tomić 18. novembra 1934. godine žalio se upravi Dunavske banovine na neposlušnost stanovnika Vojvoda Stepe: „Pitam se dokle neće važiti zakoni i naređenja starijih za ove ljude koji su stvorili državu u državi? Kada su ovakvi prema Kraljevskoj banskoj upravi, možete zamisliti kakvi su prema meni!”
Istoričar Micić ističe da su sami kolonisti imali osećanje da vrše istorijsku misiju na prostoru Banata. –U obraćanju vlastima za finansijsku pomoć prilikom gradnje javnih zgrada u naselju kolonisti su isticali: „Naša dobrovoljačka kolonija ovde na granici naše domovine biće odbrambena tvrđava i straža Jugoslavije” ili „kolonija Vojvoda Stepa na severoistočnim međama naše države okružena je nacionalnim manjinama i budni je stražar naše nacije i naše nam mile domovine”.
Najvažnije pitanje za koloniste bila je gradnja kuća,ali je ona potrajala dugo, zbog nedostatka finansijskih sredstava. Tako je jedan od kolonista 1934. godine imao kuću bez vrata i prozora, drugi „kuću sklonu padu”,trećem su se „zidovi kuće zbog vlage i podvodnosti srušili”.
Uprkos zavičajnoj atomizaciji kolonisti su se okupljali u novu zajednicu na temelju istovetnih interesa da izgrade svoja domaćinstva na tlu koji im je bilo nepoznato. U staroj veleposedničkoj zgradi počela je 18. novembra 1927. godine da radi škola, a prvi učitelj bio je Dušan Todorović iz Čačka. Godine 1934. izgrađena je, uz finansijsku pomoć Vlade i Dunavske banovine, najmodernija školska zgrada sa četiri učiteljska stana koja je koštala više od 500.000 dinara. Vojvoda Stepa postaje opština 1935. godine, a 1936. je izgrađena opštinska zgrada. Godine 1939. u novom naselju izgrađeni su, pored hrama, i sokolski i parohijski dom.”
”Ovo naselje je velikim delom naseljeno Srbima (prema popisu iz 2002. godine), a u poslednja tri popisa, primećen je pad u broju stanovnika.”
Vojvoda Stepa se nalazi 20,5 kilometara istočno-jugoistočno od Kikinde (vazdušnom linijom), 45 kilometara severno od Zrenjanina i 12 kilometara od rumunske granice.
14. decembar 2017. u 14:29
Vojislav Ananić
Istorijski razvoj naseljenog mesta Vojvoda Stepa
Kao i Aleksanrovo, naselje Vojvoda Stepa nastalo je na eksproprisanom imanju grofa Čekonjića 1921. god. Početkom 1922. god. prispele su prve porodice doseljenika. Najpre stiže oko 40 hercegovačkih porodica, zatim Ličani, u trećoj grupi bili su Crnogorci i, na kraju, dolaze Banaćani. Posle navedenih kolonista u ovo naselje doseljavaju se Ličani, Hercegovci, Bosanci i Deliblatinci koji su ovde imali nekog od rodbine. To su tzv. auto-kolonisti, koji su na različite načine sebi obezbedili obradivo zemljište i prostor za gradnju stambenih objekata. Od države su dobili zemljište na dvadesetogodišnju otplatu, što im je bilo veoma prihvatljivo. Još jednu kategoriju doseljenika u novoformiranom stanovništvu čine optanti, odnosno Srbi koji su do formiranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca živeli u pograničnim oblastima Mađarske i Rumunije. Kako su ove oblasti, nakon utvrđivanja novih granica pripale pomenutim zemljama, oni su se izjasnili za promenu državljanstva i povratak u matičnu zemlju.
Karakteristično je da su bivši dobrovoljci dobijali pet hektara obradivog zemljišta, a ostali katastarsako jutro po članu porodice. S obzirom na relativno povoljne uslove za sticanje poseda i izgradnju kuća, dopunska kolonizacija je trajala skoro do 1937. god. I u ovom slučaju je oko određivanja lokacije došlo do razmimoilaženja. Konačna odluka bila je da to bude majur Leone. Tako je 1924. god. počela planska gradnja.
Na prvom popisu stanovništva u Vojvoda Stepi je već 1931. god. živelo 2.838 stanovnika u 570 domaćinstava.
Izvor: Opština Nova Crnja, Strategija održivog razvoja opštine Nova Crnja, 2015-2020. Nova Crnja, decembar 2015.
23. decembar 2017. u 12:57
Vojislav Ananić
DOBROVOLJCI SRPSKE VOJSKE NASELJENI U VOJVODA STEPI NAKON 1. SVETSKOG RATA
Antović Marko –Ninković, Kotor
Antović Krsto –Dolovi, Danilovgrad
Antović Mišelja –Dolovi, Danilovgrad
Andrić Simo –Banja Luka
Arežina Simo –Bosansko Grahovo
Arskić Nikola –Bijelo Brdo, Višegrad
Aćim Stevan –Bosanski Petrovac
Babić Krsto –Hodžići, Bileća
Babić Trifko –Hodžići, Bileća
Banić Nikola –Mekinjar, Udbina
Banić Rade –Mekinjar, Udbina
Barać Mićo –Orubica, Bosanska Gradiška
Basarić Marko –Divoselo, Gospić
Batinić Mihajlo –Čvaljina, Ljubinje
Basarak Krsto –Bosanski Novi
Batinica Ilija –Šehovci, Mrkonjić Grad
Batinica Marko –Šehovci, Mrkonjić Grad
Bakić Milić –Vojnić
Božić Vladimir –Srebrenica
Božić Jovan –Grmljani, Ljubinje
Božić Radivoj –Škare, Otočac
Božić Sava –Valičani, Ljubinje
Bogdanović Jovo –Dodanovići, Ljubinje
Bogdanović Stevo –Dodanovići, Ljubinje
Bijelić Aleksa –Gradac, Ljubinje
Bjelica Mirko –Dolovi, Danilovgrad
Blanuša Ilija –Kestenovo, Donji Lapac
Bosnić Miloš –Mekinjar, Udbina
Boreta Vaso –Maine, Budva
Brajić Nikola –Ravno, Ljubinje
Brzina Simo –Lasovac, Bjelovar
Bubalo Rade –Nebljusi, Donji Lapac
Budimčić Jakov –Bančići, Ljubinje
Budimčić Jovan –Bančići, Ljubinje
Budalić Simo –Golobrđe, Bileća
Bućan Milić –Vojnić
Bulat Stanko –Buzeta Glina
Borković Petar –Mogorić, Gospić
Vasiljević Đuro –Sokolovo, Ključ
Vasiljević Marko –Sokolovo, Ključ
Vidaković Mitar –Bijelo Brdo, Višegrad
Vidaković Radivoj –Bijelo Brdo, Višegrad
Vujović Boriša –Golobrđe, Bileća
Vujović Luka –Golobrđe, Bileća
Vujović Špiro –Preraca, Bileća
Vujović Šćepan –Preraca, Bileća
Vulin Nikola –Orahovljani, Ključ
Vulin Luka –Orahovljani, Ključ
Vulović Đuro –Brajići, Budva
Vulović Pero –Brajići, Budva
Vukelić Petar –Široka Kula, Gospić
Vukmanović Gligor –Jasenik, Gacko
Vuksanović Blažo –Kotor
Vrtikapa Pero –Ivica, Ljubinje
Vučković Đuro –Bogdašić, Bileća
Vignjević Miloš –Donji Lapac
Glušac Spasoje –Bosanski Petrovac
Gregović Simo –Novo Selo, Bar
Gužvica Nikola –Benkovac
Dapčević Đuro – Brajići, Budva
Dapčević Filip – Brajići, Budva
Dapčević Petar – Brajići, Budva
Dapčević Ivo – Brajići, Budva
Dalić Vaso –Babin Potok, Otočac
Delić Stojan –Babin Potok, Otočac
Derikučka Dušan –Veličani, Ljubinje
Derikučka Luka –Veličani, Ljubinje
Desnica Obrad –Srb, Donji Lapac
Dimić Petar –Rastičevo, Gračac
Divanović Ilija –Paštrovići, Budva
Divanović Stevan –Paštrovići, Budva
Dmitrović Jovan –Biskupija, Knin
Dmitrović Savo – Biskupija, Knin
Dopuđa Kuzman –Kruševo, Obrovac
Dražić Nikola –Jošani, Udbina
Dražić Petar –Jošani, Udbina
Dražić Dimitrije –Jošani, Udbina
Drakulić Bogdan –Svanice, Korenica
Drakulić Danilo –Vrela Reka, Korenica
Drakulić Manojlo –Vrela Reka, Korenica
Drakulić R. Stevan –Vrela Reka, Korenica
Drakulić D. Stevan –Gradina, Korenica
Dubajić Nikola –Suvaja, Donji Lapac
Dutina Stevan –Pocrnje, Ljubinje
Dutina Milan –Pocrnje, Ljubinje
Đerić Bude –Mihaljevac, Korenica
Đerić Dane – Mihaljevac, Korenica
Đerić Nikola –Kolebovac, Korenica
Đogo Sava –Ubosko, Ljubinje
Đogo Ćetko –Ubisko, Ljubinje
Đogo Milan –Ubosko, Ljubinje
Đogo Mitar –Ubosko, Ljubinje
Đogo Risto –Ubosko, Ljubinje
Đordan Vaso –Dvrsnica, Ljubinje
Đukanović Ilija –Sokolovo, Ključ
Đukanović Stojan –Sokolovo, Ključ
Đukanović Vukoman –Bijelo Brdo, Višegrad
Đurić Obren –Kapavica, Stolac
Đuričić Nikola –Ratkovo, Ključ
Đuranović Novo –Martinići, Danilovgrad
Đorđević Dragoslav –Beograd
Žakula Đuro –Drenov Klanac, Otočac
Žegarac Arso –Glavace, Otočac
Živanović Đuro –Brajići, Budva
Živaković Joko, Brajići, Budva
Živanović Živko –Brajići, Budva
Zec Savo –Pobori, Budva
Zubović Milan –Vrhovine, Otočac
Ivanić Jovo –Matavazi, Bosanska Krupa
Ivanović Ilija –Maine, Budva
Ivanović Nikola –Maine, Budva
Ivanović Andrija –Maine, Budva
Ivanović Petar –Maine, Budva
Ivanović Ivan –Lalevići, Danilovgrad
Ivanović Lazar –Sjenica, Podgorica
Ivanović Marko –Ribnik, Ključ
Ivančević Joko –Brajići, Budva
Ivančević Ivo –Brajići, Budva
Ivančević Tomo –Brajići, Budva
Ivošević Stevan –Vojnić
Ilić Đorđe –Ratkovo, Ključ
Ilić Mile –Ratkovo, Ključ
Ilić Spasoje –Ratkovo, Ključ
Janković Đuro –Đenovići, Kotor
Janjić Vidoje –Ubosko, Ljubinje
Janjić Vlado –Ubosko, Ljubinje
Janjić Ilija –Ubosko, Ljubinje
Janjić Dušan –Ubosko, Ljubinje
Janjić Jovan –Ubosko, Ljubinje
Janjić Stanko –Ubosko, Ljubinje
Janjić Milan –Ubosko, Ljubinje
Janjić Trifko – Bančići, Ljubinje
Jahura Mihajlo –Obzir, Ljubinje
Jelovac Jovan –Crna Vlas, Otočac
Jovanić Vid –Suvaja, Donji Lapac
Jović Mile –Doljani, Otočac
Jovičić Filip –Brajići, Budva
Jošanović Jovo –Miloševići, Šavnik
Jurjević Đoko –Ponikve, Ogulin
Kažanegra Tomo –Dabkovići, Budva
Kažanegra V. Tomo –Dabkovići, Budva
Kažanegra Panto –Dabkovići, Budva
Kažanegra Milo –Dabkovići, Budva
Kalađurđević Risto –Podbabun, Budva
Kalađurđević Jovo –Podbabun, Budva
Katić Petar –Kifino Selo, Nevesinje
Katić Đorđe –Kifino Selo, Nevesinje
Klać Pavo –Brajići, Budva
Klać Vladimir –Brajići, Budva
Klać Ilija –Brajići, Budva
Klać Mitar –Brajići, Budva
Klać Pero –Brajići, Budva
Klać Petar –Brajići, Budva
Klać Filip –Brajići, Budva
Kljajić Lazar –Sokolovo, Ključ
Knežević Despot –Kneževići, jajci
Knežević Mile –Veliki Cvetnić, Bosanski Petrovac
Kovačević Arsenije –Mazin, Gračac
Kovačević Tomo –Sokolovo, Ključ
Kovarbašić Mile –Drenovac, Glina
Kovačina Dušan –Krajpolje, Ljubinje
Kozić Dušan –Krajpolje, Ljubinje
Kozić Danilo –Krajpolje, Ljubinje
Kolundžić Isaije –Modrino Selo, Benkovac
Kolundžić Sava –Modrino Selo, Benkovac
Komnenović Dušan –Galičići, Ljubinje
Komnenović Risto –Galičići, Ljubinje
Korać Rade –Visuća, Udbina
Kordić Pavle –Bijelnik, Petrinja
Krklješ Vaso –Bijelina, Benkovac
Krulj Bogdan –Zavala, Ljubinje
Krulj Milan –Vitonje, Ljubinje
Krulj Risto –Zavala, Ljubinje
Krulj Lazar –Pocrnje, Ljubinje
Krcunović Peruta –Danilovgrad
Kmezić Mane –Vrhovine, Otočac
Koluvija Pero –Polače, Knin
Kričković Mile –Bosna
Kuljača Savo –Kuljače, Budva
Kuljača Nikola –Kuljače, Budva
Kundačina Rade –Orahovice, Bileća
Kušić Dušan –Ponikve, Ogulin
Lalić Bikan –Kambovac, Korenica
Lalić Simo –Kambovac, Korenica
Lakić Vaso –Sokolovo, Ključ
Lakić Pane –Sokolovo, Ključ
Lakić Sava –Sokolovo, Ključ
Ličina Petar –Bušević, Bosanska Krupa
Lugonja Božo –Ravno, Kupres
Lugonja Vukan –Žabice, Ljubinje
Lugonja Pero –Žabice, Ljubinje
Lukač Mile –Leskovac, Glamoč
Lučić Ivo –Brajići, Budva
Lučić Mitar –Miholjača, Gacko
Lučić Miladin –Bijelo Brdo, Višegrad
Lučić Vladimir –Mrkonjići, Ljubinje
Mavrić Sava –Veličani, Ljubinje
Manojlović Ljubomir –Otok, Ogulin
Marić Milan –Strujići, Ljubinje
Marković Šćepan –Crna Gora
Martinović Ivo –Brajići, Budva
Martinović Đuro –Brajići, Budva
Martinović Luka –Brajići, Budva
Martinović Krsto –Brajići, Budva
Martinović Niko –Brajići, Budva
Martinović Risto –Brajići, Budva
Matas Vaso –Strumica, Knin
Marčeta Ilija –Glamoč
Matijević Nikola –Žrnica, Slunj
Miletić Marko –Pješivački Do, Nikšić
Miletić Đuro –Pješivački Do, Nikšić
Medar Mihajlo –Dračevo, Ljubinje
Milivojević Todor –Polače, Knin
Milić Jovo –Veličani, Ljubinje
Milić Stevan –Gornji Ervenik, Benkovac
Milić Marko –Zagrada, Cetinje
Miljković Đuro –Veliki Ljeskovac, Slunj
Milošević Dušan –Pocrnje, Ljubinje
Milošević Đorđo –Pocrnje, Ljubinje
Milošević Novica –Ubosko, Ljubinje
Milošević Vojin –Ubosko, Ljubinje
Miličić Jovan –Zapužani, Benkovac
Miljuš Jovan –Vodenica, Bosanski Petrovac
Miljuš Marko –Doljani, Donji Lapac
Mirčić Mile –Maleševci, Bosanski Grahovo
Mićić Uroš –Ljubinje
Micić Jovan –Majski Trtnik, Glina
Mihojević Mirko –Grivani, Ljubinje
Mičeta Anđelko –Bančići, Ljubinje
Mostarica Đorđe –Dračevo, Ljubinje
Mrkaić Ilija –Petrovići, Nikšić
Mrkaić Kosto –Jabuka, Nikšić
Mrav Lazar –Rankovci, Ljubinje
Mrkela Sava –Bijelina, Benkovac
Momčilović Jovan –Udbina
Momčilović Ilija –Udbina
Momčilović Đukan –Udbina
Mimica Marjan –Rogovica, Split
Munišić Mitar –Dračevo, Ljubinje
Mustur Dako –Kumbor, Kotor
Mustur Marko –Morinje, Kotor
Nakomčić Petar –Sokolovo, Ključ
Nikolić Nikola –Štrbci, Višegrad
Nikolić Đorđe –Štrbci, Višegrad
Nogo Trifko –Borija, Kalinovik
Nožica Dušan –Korlati, Ljubinje
Nožica Risto –Galičići, Ljubinje
Nađalin Nikola –Melenci, Zrenjanin (Bečkerek)
Njegić Đuro –Bijačić, Knin
Obradović Živko –Sedlari, Ljubinje
Obradović Cvetko –Sedlari, Ljubinje
Obradović Sava –Sedlari, Ljubinje
Obradović Milan –Doljani, Donji Lapac
Obradović Nikola –Pobrđe, Bratunac
Ognjenović Miloš –Doljani, Otočac
Opačić Đuro –Švrakovo Selo, Udbina
Orlić Dušan –Glavace, Otočac
Pavković Milan –Jošani, Udbina
Palačković Milo –Morinje, Kotor
Panjak Rade –Sedlovac, Slunj
Paskaš Stevan –Široka Kula, Gospić
Pejinović Ilija –Vodoteč, Brinje
Perić Iso –Mekinjar, Udbina
Perišić Lazar –Vlahovići, Ljubinje
Petrović Vido –Budva
Petrović Jovan –Budva
Petričić Stevan –Korenica
Pecelj Lazo –Ograda, Ljubinje
Pešić Veljko –Vrutak, Danilovgrad
Peško Obren –Dračevo, Ljubinje
Pljošta Nikola –Brajići, Budva
Plavšić Miloš –Sokolovo, Ključ
Plavšić Sava –Sokolovo, Ključ
Palameta Marko –Mišljen, Ljubinje
Pijevčević Krsman –Bijelo Brdo, Višegrad
Prijić Mihajlo –Srb, Donji lapac
Popović Ivo –Brajići, Budva
Popović Mitar –Brajići, Budva
Popović Luka –Brajići, Budva
Popović Nikola –Brajići, Budva
Popović Petar –Brajići, Budva
Popović Đ. Risto –Brajići, Budva
Popović J. Risto –Brajići, Budva
Popović M. Joko –Brajići, Budva
Popović I. Joko –Brajići, Budva
Popović Pavle –Brajići, Budva
Popović Stevan –Bjelošev Do, Ljubinje
Popović Milan –Bjelošev Do, Ljubinje
Popović Vladimir –Bjelošev Do, Ljubinje
Popović Obren –Mesari, Trebinje
Potkonjak Simo –Divoselo, Gospić
Prentović Vaso –Brajići, Budva
Prentović Đuro –Brajići, Budva
Prentović Zeko –Brajići, Budva
Prentović Krsto –Brajići, Budva
Prentović Niko –Brajići, Budva
Prentović Pero –Brajići, Budva
Pribišić I. Jovo –Dračevo, Ljubinje
Pribišić S. Jovo –Dračevo, Ljubinje
Pribišić Mihajlo –Dračevo, Ljubinje
Pribišić Todor –Dračevo, Ljubinje
Pribišić Sava –Dračevo, Ljubinje
Pramenko Mirko –Sedlari, Ljubinje
Paulić Lazo –Donji Lapac
Radaković Đuro –Matavazi, Bosanska Krupa
Radaković Jovan –Bruvno, Gračac
Radaković Mihajlo –Jošani, Udbina
Radaković Stojan –Jošani, Udbina
Radeka Bude –Mihaljevac, Korenica
Radmanović Todor –Barlata, Gospić
Radonić Marko –Maine, Budva
Radonić Niko –Maine, Budva
Radonić Joko –Maine, Budva
Rađenović Milan –Srb, Donji Lapac
Rajačić Nikola –Prokike, Brinje
Rakiš Milan –Škare, Otočac
Rašović Ivan –Fundine, Podgorica
Rikalo Petar –Dodanovići, Ljubinje
Rosandić Mitar –Milojevići, Nikšić
Rudan Đorđe –Bančići, Ljubinje
Rudan Jovan –Bančići, Ljubinje
Rudan Mihajlo –Bančići, Ljubinje
Rudan Đoko –Bančići, Ljubinje
Samardžić Mitar –Berkovići, Stolac
Santrač Janko –Vranjska, Bosanska Krupa
Smiulj Lazo –Krupa, Benkovac
Savić Dimitrije –Sokolovo, Ključ
Savić Gavro –Sokolovo, Ključ
Savić Kosta –Sokolovo, Ključ
Samardžić Vaso –Sarajevo
Sekulić Mane –Toboloć, Slunj
Sikimić Stevan –Dubočica, Ljubinje
Simat Mijat –ostrvo Vis
Sirar Petar –Ratkovo, Ključ
Popović Stevan –Bjelošev Do, Ljubinje
Popović Milan –Bjelošev Do, Ljubinje
Popović Vladimir –Bjelošev Do, Ljubinje
Popović Obren –Mesari, Trebinje
Potkonjak Simo –Divoselo, Gospić
Prentović Vaso –Brajići, Budva
Prentović Đuro –Brajići, Budva
Prentović Zeko –Brajići, Budva
Prentović Krsto –Brajići, Budva
Prentović Niko –Brajići, Budva
Prentović Pero –Brajići, Budva
Pribišić I. Jovo –Dračevo, Ljubinje
Pribišić S. Jovo –Dračevo, Ljubinje
Pribišić Mihajlo –Dračevo, Ljubinje
Pribišić Todor –Dračevo, Ljubinje
Pribišić Sava –Dračevo, Ljubinje
Pramenko Mirko –Sedlari, Ljubinje
Paulić Lazo –Donji Lapac
Radaković Đuro –Matavazi, Bosanska Krupa
Radaković Jovan –Bruvno, Gračac
Radaković Mihajlo –Jošani, Udbina
Radaković Stojan –Jošani, Udbina
Radeka Bude –Mihaljevac, Korenica
Radmanović Todor –Barlata, Gospić
Radonić Marko –Maine, Budva
Radonić Niko –Maine, Budva
Radonić Joko –Maine, Budva
Rađenović Milan –Srb, Donji Lapac
Rajačić Nikola –Prokike, Brinje
Rakiš Milan –Škare, Otočac
Rašović Ivan –Fundine, Podgorica
Rikalo Petar –Dodanovići, Ljubinje
Rosandić Mitar –Milojevići, Nikšić
Rudan Đorđe –Bančići, Ljubinje
Rudan Jovan –Bančići, Ljubinje
Rudan Mihajlo –Bančići, Ljubinje
Rudan Đoko –Bančići, Ljubinje
Samardžić Mitar –Berkovići, Stolac
Santrač Janko –Vranjska, Bosanska Krupa
Smiulj Lazo –Krupa, Benkovac
Savić Dimitrije –Sokolovo, Ključ
Savić Gavro –Sokolovo, Ključ
Savić Kosta –Sokolovo, Ključ
Samardžić Vaso –Sarajevo
Sekulić Mane –Toboloć, Slunj
Sikimić Stevan –Dubočica, Ljubinje
Simat Mijat –ostrvo Vis
Sirar Petar –Ratkovo, Ključ
Slijepčević Risto –Ivica, Ljubinje
Sokolović Simo –Trnovo, Sarajevo
Sretenčić Vaso –Dračevo, Ljubinje
Stajačić Sava –Obzir, Ljubinje
Stajačić Risto –Obzir, Ljubinje
Stanić Đorđe –Vidrička, Kupres
Stanišić Niko –Maine, Budva
Stančević Nikola –Matavazi, Bosanska Krupa
Stojaković Pero –Matavazi, Bosanska Krupa
Stojanović Bogdan –Brajići, Budva
Stojanović Pero –Brajići, Budva
Sulaver Spasoje –Žabica, Ljubinje
Semiz Sava –Galičić, Ljubinje
Svorcan Spasoje –Korita, Bileća
Tasić Vaso –Bijelo Brdo, Višegrad
Teslo Marko –Ravno, Kupres
Tica Krsto –Polače, Knin
Tripinović Vuko –Gošić, Kotor
Tripinović Lazar –Gošić, Kotor
Tomić Gvozden –Grocka
Trklja Joksim –Podosoje, Bileća
Ćorović Aćim –Kruševica, Ljubinje
Ćirović Čedomir –Štrpci, Višegrad
Ćirović Miladin –Štrpci, Višegrad
Ćirić Stanko –Bosanska Krupa
Ćulibrk Nikola –Velika Rujiška, Bosanska Krupa
Ćaćić Jovo –Drijenjani, Ljubinje
Uzelac Danilo –Jošani, Udbina
Uzelac Jovan –Jošani, Udbina
Uzelac Bude –Jošani, Udbina
Franović Tomo –Đenoša, Budva
Hajduković Nikola –Prokike, Brinje
Hereta Krsto –Vlahovići, Ljubinje
Carić Mile –Žirovac, Dvor na Uni
Carić Ilija –Žirovac, Dvor na Uni
Cvetković Vaso –Baošići, Kotor
Cvetković Dimitrije –Pčinja, Vranje
Cvijanović Dane –Tolić, Udbina
Cerovina Petar –Vlahovići, Ljubinje
Cvrkota Marko –Bijelo Brdo, Višegrad
Crevar Petar –Glina
Čanković Mile –Moićka, Prijedor
Čihorić Danilo –Čvaljina, Ljubinje
Čolak Todor –Žitnić, Knin
Čolić Krsto –Vlahovići, Ljubinje
Čolić Sava –Vlahovići, Ljubinje
Čolić Vladimir –Vlahovići, Ljubinje
Čorlija Simo –Kačanj, Bileća
Čudić Iso –Babin Potok, Otočac
Džodžo Aćim –Djedići, Trebinje
Džepina Đuro –Knin
Šimšić Marko –Dubovo, Višegrad
Šipraga Ignjatije –Gradci, Ključ
Šišić Đuro –Strujići, Ljubinje
Šišić Todor –Orahov Do, Ljubinje
Škrbić Ostoja –Stabandža, Bosanska Krupa
Škuletić Mihajlo –Pješivci, Nikšić
Šćepančević Ilija –Brajići, Budva
Šošo Mihajlo –Dračevo, Ljubinje
Šuša Vojo –Bijelina, Benkovac
KOLONISTI NASELJENI U VOJVODA STEPI NAKON 1. SVETSKOG RATA
Arsić Milosav –Bijelo Brdo, Višegrad
Bandić Mato –Drinovci, Ljubuški
Banjac Georgina –Batanja, Lika
Begenišić Simo –Orahovac, Trebinje
Beronja Jovan –Veliki Radić, Bosanska Krupa
Berbakov Uroš –Miloševo, Kikinda
Blagojev Stevan –Melenci, Zrenjanin
Blažić Panta –Novi Bečej, Zrenjanin
Bošnjak Dušan –Melenci, Zrenjanin
Vejnović Ilija –Hašani, Bosanska Krupa
Bulić Laza –Melenci, Zrenjanin
Vidić Živa –Melenci, Zrenjanin
Vlajkov Jovan –Miloševo, Kikinda
Vranješ Petar –Tužević, Brinje
Vukmanović Vaso –Udbina
Vukmirović Milivoj –Vrhovine, Otočac
Vuletin Laza –Kumane, Zrenjanin
Galetić Jovo – Gnojnice, Slunj
Golubov Milivoj –Miloševo, Kikinda
Gucul Pera –Miloševo, Kikinda
Dabić Živa –Melenci, Zrenjanin
Dedić Spasoje –Kola, Banja Luka
Derikučka Risto –Veličani, Ljubinje
Dragosavac Milan –Bruvno, Gračac
Drljača Petar –Bušević, Bosanska Krupa
Dutina Kosta –Pocrnje, Ljubinje
Dutina Krsto –Pocrnje, Ljubinje
Dutina Risto –Pocrnje, Ljubinje
Đogo Vladimir –Ubosko, Ljubinje
Đurić Vukan –Kapavica, Stolac
Đurić Žarko –Kumane, Zrenjanin
Đurić Živa –Kumane, Zrenjanin
Đurić Rada –Kumane, Zrenjanin
Đurić Trifun –Kumane, Zrenjanin
Đuričin Živa –Miloševo, Kikinda
Eremić Đura –Melenci, Zrenjanin
Eremić Svetozar –Melenci, Zrenjanin
Žakula Sava –Drenov Klanac, Otočac
Žeravica Slavno –Melenci, Zrenjanin
Žižić Ilija –Uskoci, Nikšić
Žižić Milovan –Uskoci, Nikšić
Žviždak Živa –Melenci, Zrenjanin
Zubanov Božidar – Melenci, Zrenjanin
Zubanov Triva –Melenci, Zrenjanin
Zubović Bude –Vrhovine, Otočac
Ivanić Nikola –Matavazi, Bosanska Krupa
Ilijin Dušan –Melenci, Zrenjanin
Iličin Živojin –Melenci, Zrenjanin
Ilić Miloš –Grocka
Iličić Sava –Novi Bečej, Zrenjanin
Inđić Nikola –Kalati, Bosanski Petrovac
Jankov Despot –Melenci, Zrenjanin
Janjić Pero –Ubosko Ljubinje
Janjić Risto –Ubosko, Ljubinje
Jahura Vlado –Obzor, Ljubinje
Jevremov Lenka –Melenci, Zrenjanin
Jovanović Gavro –Bosanski Novi
Kalanj Smilja –Kurjak, Udbina
Kevrešan Marko –Melenci, Zrenjanin
Kevrešan Branko –Melenci, Zrenjanin
Kevrešan Veselin –Melenci, Zrenjanin
Končar Vajo –Vrhovine, Otočac
Kovačević Nikola –Mazin, Gračac
Kolundžić Stevan –Vodenica, Bosanski Petrovac
Korać Ilija –Visuča, Udbina
Krsmanović Mladen –Srebrenica
Krulj Vukan –Pocrnje, Ljubinje
Kulić Cvijeta –Rogojević, Bileća
Kuljača Stevo –Kuljače, Budva
Kuručev Milivoj –Melenci, Zrenjanin
Lazić Jefta –Melenci, Zrenjanin
Ličina Gorda –Blatina, Bosanska Krupa
Ličina Tomo –Blatina, Bosanska Krupa
Matić Kornelije –Grocka
Mijokov Cveta –Miloševo, Kikinda
Milić Mirko –Glina
Milićev Milić –Miloševo, Kikinda
Mirčić Darinka –Maleševci, Bosansko Grahovo
Mihajilov Miloš –Miloševo, Kikinda
Mihajilov Đurica –Miloševi, Kikinda
Mihailović Jovan –Miloševo, Kikinda
Miškov Rada –Miloševo, Kikinda
Murgulov Danica –Melenci, Zrenjanin
Nađalin Miladin –Melenci, Zrenjanin
Nađalin Dušan –Melenci, Zrenjanin
Nađalin Radivoj –Melenci, Zrenjanin
Nikolić Sava –Novi Bečej, Zrenjanin
Pavlov Boža – Kumane, Zrenjanin
Pavković Mihailo –Jošani, Udbina
Pauljev Rada –Melenci, Zrenjanin
Petrović Smilja –Lika
Pešut Jovan –Kapavica, Stolac
Pešut Nikola –Kapavica, Stolac
Palameta Ante –Mišljen, Ljubinje
Popetrov Miloš –Miloševo, Kikinda
Popov Aleksandar –Miloševo, Kikinda
Popović Drago –Mesari, Trebinje
Popović Dušan –Mesari, Trebinje
Pramenko Petar –Sedlari, Ljubinje
Radin Spasoje –Novi Bečej, Zrenjanin
Radišić Veselin –Kumane, Zrenjanin
Radnović Milan –Miloševo, Kikinda
Radnović Milutin –Miloševo, Kikinda
Radosavljev Dara –Miloševo, Kikinda
Radoš Vojislav –Pocrnja, Ljubinje
Radoš Nikola –Pocrnja, Ljubinje
Rajtarov Marko –Miloševo, Kikinda
Rudović Spasoje –Gacko
Savičin Milan –Melenci, Zrenjanin
Savičin Ivan –Melenci, Zrenjanin
Segedinac Radivoj –Melenci, Zrenjanin
Segedinac Veselin –Melenci, Zrenjanin
Semiz Branko –Galičići, Ljubinje
Stajić Proka –Kumane, Zrenjanin
Stanimirov Mladen –Novi Kneževac
Stanulov Branko –Miloševo, Kikinda
Stančić Draga –Kumane, Zrenjanin
Stojkov Dragić –Kumane, Zrenjanin
Sredanović Gojko –Ušće, Trebinje
Temešanov Živa –Kumane, Srenjanin
Terzin Ljubomir –Miloševo, Kikinda
Terzin Rista –Miloševo, Kikinda
Tomas Jozo –Drinovci, Ljubuški
Tomić Ilija –Grocka
Trifunjagić Ilija –Kumane, Zrenjanin
Turanjanin Đorđe –Ljubinje
Ćurčić Bogdan –Kumane, Zrenjanin
Uzelac Mile –Jošani, Udbine
Urošev Rada –Melenci, zrenjanin
Filišašev Dušan –Srpska Crnja, Kikinda
Flujerašev Rada –Dragutinovo, Zrenjanin
Hinić Nikola –Otočac
Cokin Jovan –Banat
Ciganović Stevan –Srb, Donji Lapac
Čoka Jovo –Banat
Šarac Mane –Donji Lapac
Škorić Smilja –Brezovac, Donji Lapac
Šljuka Petar –Bijelo Brdo, Višegrad
Šorgić Jovan –Biočino Selo, Benkovac
Šuput Ilija –Otočac
Šuša Lazar –Kolašac, Benkovac
Šiljegović Boško –Budisavlje, Nevesinje
AUTOKOLONISTI NASELJENI U VOJVODA STEPI NAKON 1. SVETSKOG RATA
Aleksić Ilija –Bijelo Brdo, Višegrad
Bosnić Ilija –Mekinjar, Udbina
Bukvić Dušan –Vodoteč, Brinja
Viještica Simo –Zrmanja, Gračac
Vukmirović Petra –Otočac, Vrhovina
Vuletić Ljubo –Kozice, Makarska
Gostović Petar –Gostovo Polje, Brinja
Gostović Stevan –Gostovo Polje, Brinja
Derikučka Veljko –Veličani, Ljubinje
Dilber Đorđe –Mokrin, Kikinda
Dmitrović Glišo –Biskupija, Knin
Đurić Slavko –Kumane, Zrenjanin
Kojčin Nikola –Vodoteč, Brinje
Korać Mile – Visuća, Brinje
Kudra Deva –Maleševci, Bosansko Grahovo
Marinko Miloš –Kumane, Zrenjanin
Marinkov Stevanka –Kumane, Zrenjanin
Marić Vidoje –Pocrnje, Ljubinje
Medan Jovan –Dabar, Stolac
Milin Ivan –Kaštel Lukšić, Split
Milić Mijo –Veličani, Ljubinje
Obradović Danilo –Sedlari, Ljubinje
Obradović Ilija –Sedlari, Ljubinje
Obradović Pero –Sedlari, Ljubinje
Opačić Ilija –Poljane, Donji Lapac
Orlić Petra –Glavace, Otočac
Pandžić Milan –Drinovci, Ljubuški
Pandžić Nikola –Drinovci, Ljubuški
Pecelj Novica –Ograda, Ljubinje
Pomorišac Živa –Miloševo, Kikinda
Pomorišac Milivoj –Miloševo, Kikinda
Santrač Marija –Gornji Radići, Bosanska Krupa
Sikimić Krsto –Dubočica, Ljubinje
Slavulj Dušan –Velika Rujiška, Bosanska Krupa
Tarana Milan –Trebinje
Tepša Vaso –Benkovac
Teslo Petar –Ravno, Kupres
Tomas Mato –Drinovci, Ljubuški
Tomas Petar –Drinovci, Ljubuški
Ćulibrk Lazo –Velika Rujiška, Bosanska Krupa
Uzelac Stanko –Jošani, Udbina
Hajduković Dane –Prokike, Brinje
Čolić Jovan –Vlahovići, Ljubinje
Šuša Mihajlo –Bijeline, Benkovac
Šuša Todor –Bijeline, Benkovac
OPTANTI U VOJVODA STEPI NAKON 1. SVETSKOG RATA
Avramov Vidosav –Nemet, Rumunija
Avramov Jefta –Nemet, Rumunija
Batanjac Miša –Rumunija
Bačvanski Miša –Saravola, Rumunija
Boarović Stevan –Batanja, Mađarska
Buzarov Milica –Batanja, Mađarska
Glogovčan Boga –Batanja, Mađarska
Glodajić Pavle –Batanja, Mađarska
Dačić Jova –Batanja, Mađarska
Đurišin Toma –Batanja, Mađarska
Inđin Živa –Batanja, Mađarska
Jovanović Vukosava –Čenej, Rumunija
Kelić Svetozar –Batanja, Mađarska
Knežević Isa –Batanja, Mađarska
Marić Slavko –Varjaš, Rumunija
Martinov Vesa –Rumunija
Milić Milan –Batanja, Mađarska
Mićin Pera –Rumunija
Mišić Jaša –Varjaš, Rumunija
Mojsić Lazar –Batanja, Mađarska
Mojsić Milan –Batanja, Mađarska
Mišković Lazar –Varjaš, Rumunija
Pavlov Dragan –Batanja, Mađarska
Podinić Vlada –Batanja, Mađarska
Pelić Joca –Rumunija
Plavkić Slavna –Batanja, Mađarska
Radosavljev Pera –Batanja, Mađarska
Radulov Obrad –Čenej, Rumunija
Rajšić Đorđe –Rumunija
Rackov Mirna –Batanja, Mađarska
Rackov Ivan –Batanja, Mađarska
Rackov Milka –Batanja, Mađarska
Rackov Leposava –Batanja, Mađarska
Rackov Toša –Batanja, Mađarska
Roškić Ilija –Batanja, Mađarska
Savić Boško –Sent Marton, Rumunija
Stajić Stevan –Rumunija
Stojić Laza –Rumunija
Stanković Despot –Čenej, Rumunija
Stanković Sava –Batanja, Mađarska
Stojšić Gena –Rumunija
Stojkov Rada –Varjaš, Rumunija
Timotić Laza –Batanja, Mađarska
Timotić Mladen –Batanja, Mađarska
Tovladinac Todor –Rumunija
Čadanović Aron –Batanja, Mađarska
Čadanović Proka –Batanja, Mađarska
Čadanović Mladen –Batanja, Mađarska
Čutura Miloš –Rumunija
Špiridanov Dušan –Žombolj, Rumunija
MESNI AGRARNI INTRESENTI U VOJVODA STEPI
Begenišić Pavle –Orahovac, Trebinje
Bjeletić Gavrilo –Vučji Do, Nikšić
Kordić Dane –Rudo Polje, Otočac
Matenković Mihailo –Srpska Crnja, Kikinda
Nikolin Vlada –Srpska Crnja, Kikinda
Rašović Radonja –Kuči, Podgorica
Ćirin Dušan –Srpska Crnja, Kikinda
Pavlov Sreja –Kumane, Zrenjanin
Podaci preuzeti iz knjige Milana Micića „Vojvoda Stepa – prve decenije trajanja“, 1997. godina
P. S.
Hvala ti Baks (Vujoviću) što si ovo postavio. Setio sam se mnogih prezimena iz Vojvoda Stepe i nakon pedesetak godina. Divni ljudi.
Pozdravi dr M. Micića.
23. januar 2018. u 13:28
Vojislav Ananić
Milan Micić
Pokrajinski sekretarijat za kulturu i javno informisanje Novi Sad
POMERANJE STANOVNIŠTVA ČENEJA USLED PROCESA RAZGRANIČENJA KA JUGOSLOVENSKOM BANATU (1921-1923)
U radu se govori o preseljenju manjeg broja porodica iz Čeneja usled procesa razgraničenja kojim je Čenej 1923. god. pripao Kraljevini Rumuniji. Čenej se našao u prostoru korekcije granica tako da su se iz njega tokom 1924. god. iselile 22 porodice, a privremeno naseljeni dobrovoljci iz Like i okolnih banatskih naselja (26 porodica) iselili su se 1922. god. u koloniju Rusko Selo u okolinu Velike Kikinde.
Ključne reči: Čenej, granica, Ličani, korekcija, glasine, uznemirenje, eva- kuacija, preseljenje.
Proboj Solunskog fronta 15. septembra 1918. godine, brzo napredovanje srpske i francuske vojske i njihovo izbijanje na obale Dunava početkom novembra 1918. godine uticali su na razvoj događaja u Banatu. Srpska vojna komanda 4. novembra 1918. godine zatražila je od komadanta francuske vojske, francuskog generala Franša D’ Eperea da srpske trupe zaposednu Banat. Saveznička vrhovna komanda 5. novembra 1918. godine izdala je zapovest da srpske trupe, koju su činile Moravska i Konjička divizija, izbiju desetak kilometara istočno i severno od linije Bela Crkva – Temišvar – Arad, ali oprezno usled prisustva nemačkih jedinica u Rumuniji i Banatu [v. Spomenica oslobođenja Vojvodine 1918 godine, Novi Sad, 1929, str. 15]. Srpska vojska 6. novembra 1918. godine kod Velikog Gradišta prešla je Dunav i oslobodila Banatsku Klisuru, 8. novembra oslobodila je Belu Crkvu, 9. novembra Pančevo, 10. novembra Vršac, 15. novembra Temišvar, 17. novembra oslobodila je Veliki Bečkerek, 20. novembra Veliku Kikindu, a 21. novembra Arad [Pekić, 1939: 111, 285].
Po oslobođenju Banata, novembra 1918. godine, srpska vojska, po naređenju Franša D’ Eperea, stigla je u tzv. „srpsku zonu“, čija je linija na istoku bila Oršava-Mehadija-Karansebeš-Lugož-Arad, a na severu Moriš-Segedin-Subotica-Pečuj-Baja. Rumunska vojska u Banatu oslobodila je takođe svoju, tzv. „rumunsku zonu“ [Krizman, 1959: 32-34].
Zauzimanjem vojnih pozicija prilikom raspada Austrougarske, novembra 1918. godine, Srbija, a kasnije Kraljevina SHS, i Rumunija otvorile su šestogodišnji prosec međusobnog razgraničenja u Banatu, uz arbitražu saveznice obeju zemalja Francuske. Legitimitet pretenzija na celokupnu teritoriju Banata do Tise, Dunava i Moriša Rumunija je crpla iz Bukureškog tajnog ugovora od 17. avgusta 1916. godine, kojim je ulazak u rat na strani sila Antante uslovila dobijanjem Banata [Mitrović, 1974: 26], kao i na odluci Narodne skupštine održane 1. decembra 1918. godine u Alba Juliji o priključenju Banata Rumuniji [Šijački, 1987: 49]. Argumenti Kraljevine SHS u pogledu teritorijalnog razgraničenja u Banatu bili su raznorodni; Kraljevina SHS pozivala se na etničko, strategijsko, privredno, saobraćajno, istorijsko načelo, na princip nevaženja tajnih ugovora, kao i odluku novosadske Velike narodne skupštine od 25. novembra 1918. godine [Mitrović, 1975: 8]. Pitanje razgraničenja Kraljevine SHS i Rumunije u Banatu rešavalo se na Konferenciji mira u Parizu 1919-1920. godine i bilo je jedno od mnogobrojnih graničnih pitanja kojim je oblikovana karta Evrope neposredno posle završetka Prvog svetskog rata. Delegacija Kraljevine SHS na Mirovnoj konferenciji u Parizu sastojala se od srpskih, hrvatskih i slovenačkih predstavnika, a srpski predstavnici u delegaciji: Nikola Pašić, Milenko Vesnić i Mateja Bošković posebnu pažnju obraćali su na pitanje razgraničenja sa Rumunijom i delimično sa Mađarskom, na prostoru Banata. Mirovnu delegaciju Kraljevine SHS činili su, osim N. Pašića, M. Vesnića, M. Boškovića, i A. Trumbić, J. Smodlaka, O. Ribarž, I. Žogler [Mitrović, 1975: 3].
Delegacija Kraljevine SHS u razgraničenju prema Rumuniji u Banatu imala je dve linije razgraničenja: „Pešićevu liniju“, šefa Vojne misije Petra Pešića, koja je išla 25 km istočno od Bele Crkve, 30 km istočno od Vršca, 10 km istočno od Rešice i 28 km istočno od Temišvara, i „Pašićevu liniju“, kojim je korigovana granica u korist Rumunije, istočno od Temišvara u odnosu na „Pešićevu liniju“ [Mitrović, 1975: 6].
Pred Vrhovnim savetom Mirovne konferencije, pitanje razgraničenja u Banatu našlo se prvi put krajem januara 1919. godine, da bi, kroz rad Teritorijalne komisije, bio sačinjen predlog razgraničenja početkom aprila 1919. godine [Mitrović, 1975: 57, 93, 98, 122].
Proces razgraničenja u Banatu, uz Mirovnu konferenciju u Parizu tokom 1918-1919. godine, bio je praćen napetostima u odnosima Kraljevine SHS i Rumunije, koje je amortizovala Francuska, pokušavajući da do kompromisa dovede zemlje, saveznice iz Prvog svetskog rata. Iz Banata tri delegacije banatskih Srba otišle su na Mirovnu konferenciju u Pariz, pokušavajući da iznesu svoje zahteve da sporni delovi Banata pripadnu Kraljevini SHS [Mitrović, 1975: 134].
Od decembra 1918. godine, širile su se vesti o mogućem ratu između Srba i Rumuna, pogotovu što je rumunska vlada izvršila mobilizaciju krajem decembra 1918. godine. Sredinom marta 1919. godine, rumunska štampa počela je da širi oružane pretnje Kraljevini SHS, a 25. maja 1919. godine održan je miting u Bukureštu, gde je istaknut zahtev za celom teritorijom Banata. Komandant savezničkih trupa F. D’ Epere zahtevao je 15. jula 1919. godine da trupe Kraljevine SHS napuste spornu zonu u centralnom Banatu, koja je uključivala i najveći banatski grad Temišvar [Mitrović, 1975: 173].
Vojska Kraljevine SHS pod pritiskom Francuske do 28. jula 1919. godine evakuisala se 10 km istočno od linije Temišvar – Bela Crkva – Vršac, a spornu zonu zaposele su francuske jedinice.
Pitanje razgraničenja u Banatu na Mirovnoj konferenciji u Parizu rešeno je ugovorom u Sevru 10. avgusta 1920. godine [Popi, 1976: 9]. Kako je granica iz Sevra sekla čitave komplekse sela, obrazovana je 1921. godine mešovita jugoslovensko-rumunska komisija sa zadatkom da ta pitanja reši bez intervencije međunarodne komisije [Popi, 1976: 9-10]. Konvencija o savezu Kraljevine SHS i Rumunije, potpisana 7. jula 1921. godine, sadržavala je u sebi protokol o granici i činjenicu da su se obe države složile da sva sporna pitanja rešavaju u prijateljskom duhu [Šijački, 1987: 53-54]
Srpsko-nemačko naselje Čenej našlo se, posle potpisanog saveza, između dve države i potpisanog protokola o granici na prostoru koji
teritorijalno nije bio rešen i koji je mogao biti predmet sporenja dve države i eventualne korekcije granica. U Čeneju Kraljevina SHS, u skladu sa svojim zakonima, preduzimala je aktivnosti koje su podrazumevale da Čenej ostaje u okvirima Kraljevine SHS. Između ostalog, i veleposed Čavošija u Čeneju predstavljao je jedan od objekata agrarne reforme sa svim onim pojavama i kontroverzama koji su pratili agrarnu reformu u Kraljevini SHS.
Čenej je 9-10. maja 1920. god. bio uzdrman kratkom pobunom meštana protiv opštinskih vlasti, a za podelu opštinskog pašnjaka agrarnoj sirotinji, što je bila refleksija „gladi za zemljom“, koja je postojala u srpskim banatskim naseljima posle „Velikog rata“, dok je sama pobuna refleks na boljševičku parolu iz Rusije da zemlja treba da pripadne seljacima i izraz napetosti koja je postojala u srpskim selima Banata u uslovima započete a kompromisne agrarne reforme u Kraljevini SHS. Srpski ratni veterani, dobrovoljci iz Čeneja, Arsa Bačvanski, Svetozar Đulvezan i Đurica Pavlov(ić), bili su nosioci i pokretači pobune.
Agrarnom reformom na posedu barona Čavošija u Čeneju (1.412 k. j. zemljišta), koje je pokrenula Kraljevina SHS, zemljište je izdato u zakup domaćem srpskom stanovništvu koje je imalo pravo na zemljište u agrarnoj reformi, ali su agrarne vlasti na područje Čeneja naselile grupu srpskih ratnih veterana, dobrovoljaca iz Like i manji broj dobrovoljaca iz drugih sela Banata. Kao i na drugim mestima u Banatu, došlo je do rivaliteta lokalnog stanovništva i doseljenika oko prava na zemljište oslobođenog agrarnom reformom. Srpska zemljoradnička zadruga u Čeneju 1. jula 1921. god. žalila se savezu Srpskih zemljoradničkih zadruga Banata i jasno se odredila prema naseljenicima kao konkurentima za zemlju:
„Imamo veliki posed barona Čavošija sa 1.412 k.j. Od toga je izdato pod zakup 1.312 k. j. Naša sirotinja je dobila 814 jutara, a ostalo su dobili dobrovoljci iz druge županije i Like, a 100 k.j. je ostalo posedniku. Zbog dobrovoljaca i posednika naš narod je prikraćen zemljom.“
U leto 1920. god. na imanje barona Čavošija, na majur Velika glava kao privremeno stanište, naselila se grupa dobrovoljaca iz Like koji su sa dvojicom dobrovoljaca iz Čeneja i još četvoricom dobrovoljaca iz drugih banatskih mesta formirali 16. maja 1921 god. agrarnu zajednicu koja je imala funkciju kreditno-ekonomskog pomaganja naseljenika. Kao osnivači agrarne zajednice maja 1921. god. u Čeneju, pojavilo se deset dobrovoljaca iz Like (Spasoje i Mile Đukić, Stevo i Petar Milošević, Stevo M. i Stevo N. Radočaj, Milan Korać, Stevan Tepavac-Udbina i Dimitrije Mirić i Dane Olbina-Korenica), zatim Svetozar Đulvezan i Đurica Pavlov(ić) iz Čeneja, Svetislav Jorgovanović i Vasa Arsić iz Nemeta, Zlatoje Marinkin iz Malog Bečkereka i Ljubomir Pajtić iz Velikog Semikluša. Svi oni sa poseda Čavošija nadeljeni su stokom, poljoprivrednim radilima i alatom u vrednosti od 243.745,00 din., a agrarna zajednica dobila je iventar u vrednosti od 128.560,00 din. Dobrovoljci iz Like, privremeno naseljeni na majuru Velika Glava, smatrali su da su trajno naseljeni u Čeneju, a njihov broj iznosio je ukupno 20 porodica [Vojvodić, 1969: 55]. Dobrovoljac iz Like, Danilo Sadžak, čak je i kupio kuću u Čeneju [Micić, 2006: 88]. U porodičnom pamćenju porodice Radočaj iz Ruskog Sela, kod Kikinde, Stevo i Sava Radočaj, kolonisti iz Like u Čeneju su „na imanju zatekli mnogo stoke, kao i vršalicu i druga radila“ [Micić, 2006: 186-187]. U porodičnom pamćenju porodice Đukić iz Ruskog Sela kod Kikinde, porodica Đukić „živela je u Čeneju u nekim štalama, a tu je Mili Đukiću umrla ćerkica“ [Micić, 2006: 226].
Rad Mešovite komisije formirane 1921. godine bio je praćen glasinama koje su kolale u spornoj zoni o mogućoj razmeni naselja između Kraljevine SHS i Rumunije. Glasine o pomeranju banatske granice bile su prisutne i ranije među stanovništvom Banata. Tako je izvesni Vidoje Rackov u carinarnici kod Sečnja 22. septembra 1920. godine govorio da će Rumuni „dignuti Mokrin, Kikindu, Žombolj, Čenej, Keču, Srpski Itebej… Zašto su Srbi dali srpski novac kada su znali da to neće biti Srbija?“ Uznemirenje se u leto 1921. god. osećalo na svim stranama Banata, glasine su se širile, kao i potreba da se uđe u trag „sumnjivim licima“. Tako je državni tajni redar Ministarstva unutrašnjih dela Kraljevine SHS, Todor Tovladinac, takođe Srbin iz Rumunije, 25. jula 1921. godine izvestio nadležne policijske organe da je „u ciglani Franhofer u Srpskoj Crnji zaposleno više lica koji su izbeglice iz Rumunije i da je neophodno izvršiti raciju“. Poslanik Stevan Benin, opet, 9. decembra 1921. god. podneo je interpelaciju u Narodnoj skupštini Kraljevine SHS povodom razgraničenja u Banatu:
„U javnosti se šire uznemirujući glasovi da će se Kraljevini Rumuniji ustupiti još neka područja našeg Banata, selo Stara Beba sa okolinom, te Žombolja i železnička pruga od Žombolje do Pustinjaša sa selima naseljenim našim narodom kao što su Srpska i Hrvatska Klarija, Hrvatske Keča, Čenej te nadalje Soka i Gaj“ [„Banatski glasnik“, 9. decembar 1921. god.].
Vesti o uznemirenju kolonista iz Like koji su živeli na imanju Velika Glava barona Čavošija kod Čeneja i o glasinama koje su se širile da će Čenej pripasti Rumuniji pojavile su se u kasno leto 1921. god. u velikobečkerečkom „Banatskom glasniku“ (11. septembra 1921. god.)
„U Čeneju, u Velikoj Glavi, na imanju barona Čavošija, naseljeno je preko 20 porodica naših kršnih Ličana. Svaka od tih porodica ima najmanje troje dece. Naseljeni su tu već godinu dana po uputstvu dr Dušana Grgina i g. Dušana Bogdanovića.
Godinu dana su ti ljudi koji su bili dobrovoljci u našoj vojsci patili se i mučili da na našoj granici podignu živi srpski bedem.
Bog je njihov trud blagoslovio, letina je ponela dobro, srećni su bili sve do pre nekog dana, do dana kada je u Čenej došla Komisija za razgraničavanje. Tada su čuli strašnu vest da ih Ministarstvo za agrarnu reformu naselilo na tuđem, rumunskom zemljištu.
Uznemireni tom vešću, naši dobrovoljci poslali su dva predstavnika: Koraća i Olbinu da pođu u Beograd; tu provere vesti i zatraže mesto kuda će se preseliti, ako zbiljski dođe do toga da naš nesretni Čenej pripadne Rumuniji“ [„Banatski glasnik“, 11. septembar 1921. god.].
Vest da će Čenej u procesu korekcije granica pripasti Kraljevini Rumuniji ovu grupu dobrovoljaca iz Like opredelila je da se pokrenu u seobu i da pronađu novo mesto stanovanja koje bi bilo u okviru granica Kraljevine SHS, ali ne previše daleko od Čeneja. U proleće 1922. god., 20 porodica kolonista iz Like i 6 porodica dobrovoljaca iz banatskih naselja, od kojih dvojica iz Čeneja, došli su na majur „Ifigeniju“, kojeg su u žargonu nazivali „Gelija“ u Ruskom Selu, kod Kikinde, na imanje Anastazije Sečenji koje je bilo obuhvaćeno agrarnom reformom. Dobrovoljcu Petru Miloševiću i njegovoj ženi Sofiji 6. maja 1922. god. na majuru Ifigenija rođen je sin Đorđe, što ovo preseljenje iz Čeneja u Rusko Selo datira u proleće 1922. god., što je prva pouzdana vest o preseljenju, iako se u porodici Sadžak sačuvalo sećanje da su „u seobu iz Čeneja krenuli po velikoj zimi” [Micić, 2006: 88-89]. Dobrovoljci koji su dolazili iz Čeneja „preterali“ su sa imanja Čavošija stoku i poljoprivredne alate i radila. Porodica Radočaj iz Čeneja preterala je jednu vršalicu za žito [Micić, 2006: 187]. Pet srpskih dobrovoljaca koji su došli u koloniju Rusko Selo iz banatskih naselja koja su razgraničenjem pripala Rumuniji ostali su da žive u koloniji Rusko Selo, a šesti Đurica Pavlov(ić) iz Čeneja preselio se iz Ruskog Sela u Veliku Kikindu.
Vesti da će Čenej i druga naselja pripasti Rumuniji od leta 1921. god. uticali su na kretanja pojedinih porodica ka naseljima koja je nesumnjivo trebalo da pripadnu Kraljevini SHS u procesu razgraničenja.
Na majuru Mali Siget, imanju A. Čekonića kod Srpske Crnje, od leta 1921. god. do leta 1922. god. naseljeno je 12 dobrovoljačkih porodica iz srpskih banatskih sela koja su pripala Rumuniji, ili koja su se nalazila u zoni korekcija granice (Varjaš, Čanad, Srpski Sempetar, Prekaj, Čenej, grad Temišvar), među kojima su bile i porodice Arse Bačvana (Bačvanskog), Ognjena Pantina (ića) i Toše Kukolja iz Čeneja. U školu u Srpskoj Crnji 1. septembra 1921. god. upisano je troje učenika čiji su roditelji bili iz Ivande, Dente i Keče, a 1. septembra 1922. god. upisana je Desanka Grbić, ćerka sveštenika Anđelka Grbića, koji je u periodu 1909-1921. god. bio parohijalni sveštenik u Čeneju, a 1921. god. postao parohijalni sveštenik u Srpskoj Crnji. U zimu 1922. god. glasine o izmeni granice i dalje su se ponavljale među banatskim stanovništvom. Tako je načelnik sreza Žomboljskog 13. februara 1922. godine poslao izveštaj županu Torontalsko- tamiške županije, u kojem se kaže: „Nova verzija priče kruži po varoši da će sresko načelstvo, finansijska uprava, sreski sud i opština u kratkom vremenu se preseliti u selo Srpsku Crnju“. „Radovi na razgraničenju između Rumunije i Jugoslavije nastavljaju se. Članovi obe komisije dobili su uredna punomoćja“, pisao je 7. jula 1922. god. velikobečkerečki „Banatski glasnik“.
Početkom oktobra 1923. godine, srpske delegacije Modoša i Pardanja, srpsko-nemačkih naselja koja su trebala da pripadnu Rumuniji, boravile su u Beogradu kod ministra inostranih poslova, M. Ninčića, sa molbom da ova mesta pripadnu Kraljevini SHS, u zamenu za nemačko naselje Žombolj [Popi, 1976: 10]. Mešovita jugoslovensko-rumunska komisija, osnovana 1921. godine, zaključila je svoj rad potpisanom Konvencijom o razgraničenju 24. novembra 1923. godine, kojom je formulisana nova verzija grani- ce u Banatu. Po sporazumu od 24. novembra 1923. godine, Kraljevini SHS pripala su sledeća naselja: Modoš, Pardanj, Šurjan, Veliki Gaj i Kriva Bara. Kraljevini Rumuniji pripala su naselja: Jam, Žombolj, Stara Beba, Čorda, Pusta Kerestur, Veliki Žam, Mali Jar [Šijački, 1987: 54]. Novi sporazum o razgraničenju između Kraljevine SHS i Rumunije potpisan je 23. decembra 1923. godine, po kojem je još šest banatskih naselja pripalo Rumuniji: Mali Komloš, Hrvatska Keča, Ujvar, Pustinjiš, Soka i Čenej [Popi, 1976: 11].
Do evakuacije uprave Kraljevine SHS iz pojedinih naselja koja su pripala Rumuniji došlo je decembra 1923 – februara 1924. godine. „Prilikom evakuacije i predaje mesta Žombolj Rumuniji u sporazumu sa direktorom tamošnje državne gimnazije, Dragomirom Šiškovićem i profesorom Ivanom Podgornikovim, po najvećoj zimi, decembra 1923, preneo je sveštenik Anđelko Grbić sve crkvene stvari za jednu skromnu crkvu u Srpskoj Crnji”, opisao je velikobečkerečki jerej Žarko Stakić 1929 god. kako je izgledala evakuacija iz Žombolja.
„Vlastima je naređeno da evakuacija bude gotova do 15. februara. Na pruzi Karpiniš-Žombolj vrši se evakuacija železničko-telegrafskog materijala. Rumuni protestuju”, pisala je beogradska „Politika“ 29. decembra 1923. godine.
„Banatski glasnik“ 20. aprila 1924. god. doneo je novinski članak pod nazivom „Modoš i Pardanj opljačkani“, u kojem je opisao kako je rumunska uprava evakuisala ova naselja u Banatu koja su po sporazumu o korekciji granica pripala Kraljevini SHS. „Dok su u Pardanju pljačkali sve redom, u Modošu su u prvom redu navalili na trgovce“, pisao je „Banatski glasnik“, dodajući opise odnesenih stvari iz Sreskog suda, građanske škole, bolnice… Očigledno obe strane, i jugoslovenska i rumunska, pod evakuacijom naselja koja su pripala onoj drugoj strani, smatrala su i evakuaciju imovine.
Redovno zasedanje Narodne skupštine Kraljevine SHS 4. marta 1924. godine usvojilo je Protokol o definitivnom razgraničenju Kraljevine SHS i Rumunije, čime je okončan dug proces povlačenja novih granica u Banatu [Popi, 1976: 10-11].
Brak kralja Kraljevine SHS Aleksandra i rumunske princeze Marije juna 1922. godine trebalo je da bude potvrda novostvorenih granica u Banatu. Međutim, dugo razgraničenje, puno uzajamnih napetosti, između dve susedne države osećalo se i neposredno po konačnoj korekciji granica. Tako je bivši komesar policije u Žombolju, M. Brcanski, poslao izveštaj Ministarstvu unutrašnjih dela 25. jula 1924. godine, u kojem se kaže da se „Srbima koji su zaostali u Žombolju prati svako njihovo kretanje“, a 30. avgusta 1924. godine isti policijski službenik dostavio je izveštaj u kojem opisuje previranja u Žombolju, naselju na samoj novostvorenoj granici, koje je u periodu 1918-1923. godine pripadalo Kraljevini SHS: „Na zboru u Žombolju govorio je jedan popa iz Velikog Komluša. Rekao je da Rumunija ima vojsku i kako je ta vojska oslobodila sve od neprijatelja, pa će osloboditi i ove krajeve, gde i samo jedan Rumun živi. Ova granica koja je sada postavljena neće opstati. Među inteligencijom, po kafanama u Žombolju se priča da Rumunija treba da zauzme ceo Banat.“
U takvoj atmosferi neizvesnosti, pritisaka i glasina koje su kolale među stanovništvom Banata, stanovnici Banata pomerali su se ka jugoslovenskoj ili rumunskoj strani granice u zavisnosti od nacionalnosti. U Letopisu Srpske pravoslavne opštine Čenej od 11 (24) decembra 1924. god. zapisano je da su se u Kraljevinu SHS preselile 22 porodice iz Čeneja. Motiv preseljenja bio je slojevit: obećanje jugoslovenskih vlasti da će dobiti zemlju u procesu agrarne reforme u jugoslovenskom Banatu, pritisak rumunske uprave, kao i pet godina života pod jugoslovenskom administracijom, što je stvorilo naviku življenja u jugoslovenskoj državi. Preseljenje u jugoslovenski Banat iz Čeneja znatnim delom se realizovalo tokom 1924. god. posle povlačenja jugoslovenske uprave iz Čeneja. Preseljenje 22 srpske porodice iz Čeneja u Kraljevinu SHS bio je najveći pokret srpskog stanovništva iz rumunskog dela Banata ka jugoslovenskom Banatu, jer iz srpskih naselja u Rumuniji nije bilo organizovanog i masovnijeg preseljenja, već se preseljenje odnosilo na pojedinačne slučajeve, srpske dobrovoljce i uglavnom stanovnike srpskih sela siromašnijeg imovnog stanja. Kako preseljeni Srbi iz Rumunije u Kraljevini SHS nisu bili kompaktna naseljenička grupa, to nisu bili ni doseljenici iz Čeneja koji su se razišli linijom pruge Žombolj – Veliki Bečkerek, naseljavajući se u naseljima uz prugu ili onim naseljima koja su gravitirala ka njoj. Tako je u koloniji Vojvoda Bojović kod Srpske i Nemačke Crnje u većoj grupi naseljenika Srba iz Rumunije i u neposrednoj blizini nove banatske granice živelo najmanje 5 bivših stanovnika Čeneja, u susednoj koloniji Vojvoda Stepa, među 20 kolonista Srba iz Rumunije, nalazilo se i 3 iz Čeneja [Micić, 1997: 168-169]. U velikom kolonističkom naselju Banatsko Karađorđevo, takođe na pruzi Veliki Bečkerek -Žombolj, nadeljeno je zemljištem 7 stanovnika Čeneja i 6 Srpskog Semartona [Micić, 2008: 216]. U koloniji Rusko Selo, 10 km jugozapadno od Velike Kikinde, među 6 kolonističkih porodica Srba iz Rumunije, 2 su bile iz Čeneja. U salašarskoj koloniji Gornja Mužlja, u blizini Velikog Bečkereka, među 70 naseljenih porodica, 6 je bilo poreklom iz Čeneja.
Zaključak
Između Kraljevine SHS i Kraljevine Rumunije, zemalja saveznica u Prvom svetskom ratu, trajalo je šestogodišnje razgraničenje u Banatu (1918-1924. god.), koje je završeno kompromisom uz pomoć saveznice obeju zemalja Francuske. Konvencija o prijateljstvu iz jula 1921. god. sadržavala je i protokol o granici, a mešovita jugoslovensko-rumunska komisija za razgraničenje radila je u periodu 1921-1923. god. na spornom prostoru u Banatu, koji je bilo predmet korekcije granica, a među kojima se nalazilo i naselje Čenej.
U Čeneju agrarne vlasti Kraljevine SHS vršile su agrarnu reformu na veleposedu Čavošija, u kojoj je došlo do agrarnog pokreta seljaka u Čeneju („čenejska buna“ maja 1920. god.), nadeobe zemljištem lokalnog srpskog stanovništva, ali i naseljavanja grupe dobrovoljaca iz Like koji su se lokalnom srpskom stanovništvu pojavili kao konkurenti za nadeobu veleposedničke zemlje. Pošto su još od 1920. god. na nesigurnoj banatskoj granici kolale glasine o tome da će Čenej pripasti Rumuniji, a to je bilo na izvestan način potvrđeno dolaskom komisije za razgraničenje u Čenej 1921. god., grupa dobrovoljaca preselila se u koloniju Rusko Selo. Kao deo ove kolonističke zajednice, nalazilo se i 6 dobrovoljaca iz sela u Banatu koja su pripala Rumuniji, a među njima i dvojica iz Čeneja.
Proces korekcija granica u Banatu bio je praćen glasinama i uznemirenjem stanovništva naselja koja su bila predmet korekcije granica. Krajem 1923. god. napravljen je sporazum o korekciji granica, po kojem je Kraljevini SHS pripalo 5 naselja, a Kraljevini Rumuniji 13 naselja, među kojima je bio i Čenej. Evakuacija naselja i sa jugoslovenske i sa rumunske strane praćena je bila i evakuacijom imovine, što je izazivalo proteste suprotne strane. Pod pritiskom evakuacije i uspostavljanja nove rumunske uprave tokom 1924. god., iz Čeneja u Kraljevinu SHS iselile su se 22 porodice koje su se razmestile između nove banatske granice kod Srpske i Nemačke Crnje sve do okoline Velikog Bečkereka.
1. oktobar 2019. u 12:12
Vojislav Ananić
VOJVODA STEPA
Kolonija Vojvoda Stepa nastala je na najvećem banatskom veleposjedu porodice Čekonjić od 35.000 k.j. zemljišta, na jednom od dvadeset i četiri majura – Leona majuru između Nove i Njemačke i Srpske Crnje, a na 1 km. puta od pruge Klarija–Veliki Bečkerek (Petrovgrad). Na Leona majur se u proljeće 1922. godine doselilo 40 porodica iz sreza ljubinjskog, 1923. godine izgrađena je u naselju prva kuća, a pored kolonista sa ovog majura u periodu 1923–1930. godine na Leona majuru grupisali su se kolonisti sa okolnih majura (Endre, Agata, Veliki Rokoš, Jožef, Seleš, Pivare, Margita). Do 1926. godine novo naselje se zvalo Leonovac i kolonisti koji su bili iz različitih krajeva nisu mogli da se dogovore oko imena novog naselja pa je tada grupa dobrovoljaca iz kolonije otišla u Čačak da upita vojvodu Stepu Stepanovića da kolonija ponese njegovo ime. „Bolje uzmite ime nekog ministra od njega možete imati više koristi”, rekao im je stari vojvoda kojeg su zatekli na pecanju na Zapadnoj Moravi. Tako je nastalo ime kolonije na Leona majuru.
KOLONIJU NASELILE 624 PORODICE
Kolonija Vojvoda Stepa nastala je kao mješavina kolonista iz raznih krajeva Kraljevine SHS, kao i van nje. Sveštenik iz kolonije Radiša Berbakov koji je u njoj boravio u periodu 1935–1938. godine odlazeći iz nje napisao je da je to „grdna mješavina karaktera i mentaliteta ljudi iz svih krajeva naše otadžbine”. Prilikom osvećenja temelja Hrama Sv. Vasilija Ostroškog u koloniji 12. maja 1936. godine u Ljetopisu crkvene opštine istaknuto je da se tom prilikom igralo ličko, hercegovačko, bosansko, crnogorsko i banatsko kolo, da je popijeno 225 litara vina i da je sve prošlo „bez ikakvih izgreda”. U koloniji Vojvoda Stepa stanovništvo je poticalo iz tri dijela Hercegovine (Ljubinje, Bileća i Popovo polje), tri kraja Bosne (Ključ, Bosanska Krupa, Višegrad), dva dijela Crne Gore (Budva i Nikšić), iz svih krajeva Like (Otočac, Korenica, Udbina, Donji Lapac), iz Dalmacije (Knin, Benkovac), iz Banije (Glina, Dvor na Uni), Korduna (Slunj), iz banatskih naselja između Velikog Bečkereka i Velike Kikinde (Melenci, Kumane, Dragutinovo, Vranjevo), iz srpskih sela u Rumuniji i iz mađarske varošice Batanja u Pomorišju. U koloniju Vojvoda Stepa naselilo se 642 porodice iz 224 naselja koji su se u selu grupisali u posebne dijelove sela („krajeve”). Tako da je u Vojvoda Stepi bio lalinski kraj, bokeški kraj, lički kraj, hercegovački kraj, batanjski kraj.
KONFLIKTI ZBOG ZVONIKA
Konflikti između doseljenika, naročito ličkih i hercegovačkih, bili su pokazatelj procesa formiranja novog lokalnog identiteta u zavičajno heterogenoj koloniji. Između dvije grupe doseljenika 1930. godine došlo je do sukoba oko postavljanja zvonika. Načelnik sreza Jaša Tomić, Mirko Bikar uputio je KBU Dunavske banovine telegram 13. februara 1930. godine po kojem je spriječeno „dizanje zvonare na određenom mjestu”. Komanda žandarmerijskog puka u Novom Sadu dobila je izvještaj od 20. februara 1930. godine u kojem se iz izvještaja žandarmerijske stanice Srpska Crnja vidi da je naseljenička kolonija Vojvoda Stepa 12. ovog mjeseca nasilno navalila na zvonaru koja se podizala prema rješenju ministarstva, te je stubove premjestila. U koloniji je koncentrisan dovoljan broj žandarma da se red održi. Ljetopis Srpske pravoslavne crkvene opštine Vojvoda Stepa objasnio je uzrok sukoba jer „oni koji nisu bili zadovoljni mjestom u prisustvu žandarma su promijenili zvona kod kuće Obrena Popovića”. Prvobitno mjesto za zvonaru bilo je predviđeno kod kafane trgovca Isaije Kolundžića, a kolonisti su zvonaru premjestili kod trgovca Obrena Popovića. U istoj koloniji septembra 1932. godine došlo je do sukoba oko seoskog pašnjaka u kojem su opet glavnu ulogu igrali kolonisti iz hercegovačke i ličke kolonističke zajednice. Pred školom, „pod otvorenim nebom”, uz prisustvo predstavnika Ministarstva poljoprivrede, načelnika sreza Jaša Tomić i bilježnika Opštine Njemačka Crnja, održan je 11. septembra 1932. godine skup na kojem je prisustvovalo sve naseljeničko stanovništvo ove kolonije. Na zboru je donijeta odluka da u pašnjački odbor ne mogu ući članovi bivšeg pašnjačkog odbora niti ijedno lice iz upravnog i nadzornog odbora agrarne zajednice koji su do sada rukovodili pašnjačkim odborom i koji su uradili sve da zbog neplaćenog poreza se oduzima pašnjak koji je dat na korišćenje koloniji Vojvoda Stepa. Odlukom od 24. marta 1932. godine Poljoprivrednog odjeljenja Dunavske banovine 193 k.j. seoskog pašnjaka vraćeno je političkoj opštini Njemačka Crnja. Na zboru u selu 11. septembra 1932. godine kao predstavnik opozicije prvoj agrarnoj zajednici govorio je Nikola Banić, kolonista iz Mekinjara, kod Udbine koji je istakao da „ne može se ostaviti pašnjak na korišćenje kolonistima ovako nesložnim i pritom neupućenim u upravljanje zajedničkom imovinom”. Agrarni savjetnik iz Ministarstva poljoprivrede Milorad Stepanović 18. juna 1932. godine konstatovao je da se „iz svih spisa vidi da postoji nesloga u koloniji u pogledu iskorišćavanja pašnjaka. Izvjestan broj kolonista ometa svaku upravu u radu u kojoj oni nisu zastupljeni. Javne dažbine za pašnjak su vrlo velike i u velikom zaostatku. Pašnjak treba dodijeliti Opštini Njemačka Crnja na upravu, a u korist kolonije Vojvoda Stepa, jer je to najsigurniji način otkupa javnih dažbina.”
MIRITE SE, BRAĆO
Formiranje novog identiteta (Stepčani) išlo je u homogenizaciji naselja prema spolja, u spoljnim konfliktima prema društvenom okruženju i prema vlastima. Pretendenti na veleposjedničku zemlju bili su i starosjedioci iz Srpske Crnje, njihova agrarna sirotinja, kao i kolonisti naseljeni u Vojvoda Stepi što je dovodilo do sukoba oko nadiobe zemljištem. Sukob kolonista iz Vojvoda Stepe i mještana iz Srpske Crnje kulminiralo je u jesen 1928. godine kada su se javno jedno i drugo naselje sporili za oko 1.000 k.j. kvalitetne zemlje. Mirite se braćo! naslov je novinskog članka objavljen u velikobečkerečkom Banatskom glasniku 19. oktobra 1928. godine: „Već čitave dvije nedjelje čitamo u beogradskim listovima čitave priče o jednom teškom agrarnom sukobu među sirotinjom u Srpskoj Crnji i onim mučenicima naseljenim na jednom dijelu starog atara tog sela, u naselju Vojvoda Stepa. Na ovaj atar koji su stari Čekonići oteli od Srba jedne godine nasele se Ličani, Hercegovci i Crnogorci, brat bratu uz samu zavadu… Kada je čitav režim pao 1918. godine najprije je stvar bila da se našim selima vrate pokradeni atari.” Grupa od 200 dobrovoljaca iz Vojvoda Stepe protestvovala je 5. oktobra 1928. godine pred Ministarstvom agrarne reforme zato što je odlukom ministra Dake Popovića sporna zemlja dodijeljena starosjediocima iz Srpske Crnje. Pored kolonista iz Crne Gore, Bosne, Hercegovine i Like među učesnicima protesta bilo je i Banaćana naseljenih u koloniju Vojvoda Stepa. Poslije nekoliko dana došlo je do protesta Banaćana iz Srpske Crnje takođe pred Ministarstvom za agrarnu reformu, ali uslijed uticaja dobrovoljaca iz kolonije sukob je riješen u korist novog naselja Vojvoda Stepa. „Pitam se dokle neće važiti zakoni i naređenja starijih za ove ljude koji su napravili državu u državi? Kad su ovakvi prema Kraljevskoj banskoj upravi možete zamisliti kakvi su prema meni”, žalio se 18. novembra 1934. godine sreski načelnik sreza Jaša Tomić povodom odbijanja Školskog odbora u Vojvoda Stepi da školsku zgradu da na upotrebu.
FORMIRANA OPŠTINA
Unutrašnja homogenizacija novog naselja vršena je na osnovu potreba kolonista doseljenih iz različitih krajeva da od kolonije nastale na majuru, tamo gdje naselja prije toga nikada nije bilo, formiraju selo koje će ličiti po svojim karakteristikama na starosjedilačka naselja. Zato su kolonisti u periodu 1934–1939. godine u koloniji izgradili školsku zgradu, zgradu opštine, sokolski i parohijski dom i crkvu uz finansijsku pomoć Dunavske banovine i vlada Kraljevine Jugoslavije. Pošto je broj stanovnika 1931. u koloniji bio 2.074, kolonisti su pokrenuli akciju da formiraju svoju opštinu i odvoje se od opštine Njemačka Crnja što se i dogodilo 23. maja 1935. godine. Prvi predsjednik opštine Vojvoda Stepa bio je trgovac Jovo Milić, dobrovoljac iz Veličana u Popovom polju. Godine 1938. došlo je do novih izbora za predsjednika opštine u kojima je pobjedio dobrovoljac Ivan Rašović, iz Fundine, kod Podgorice. U drugoj polovini 30-tih godina 20. vijeka u koloniji je izgrađena nova opštinska zgrada kako su ondašnje novine navodile „jedna od najljepših u državi”. Prva zajednička aktivnost kolonista bila je gradnja nove školske zgrade i na pitanju gradnje zgrade ispitivala se njihova organizovanost, homogenost i inicijativa. Škola je počela da radi u naselju 1927. godine u staroj spahijskoj zgradi na majuru gdje je dio prostora bio improvizovan u privremeni bogoslužbeni prostor. Upravitelj škole Dušan Todorović 8. jula 1930. godine poslao je dopis Ministarstvu prosvjete u kojem je naveo: „Doseljavanje u koloniju se nastavlja. Za 3–4 godine očekujemo 600–700 učenika. Međutim, prostora nemamo.” Godine 1934. izgrađena je nova školska zgrada od 4 učionice i 4 učiteljska stana vrijedna 513.000 dinara. Međutim, zbog velikog broja učenika i dalje su korištene zakupljene privatne zgrade kao učionice. Tako je 1936. korištena za školske potrebe i zgrada Agrarne zajednice i dio kuće žitarskog trgovca Tome Kažanegre, dobrovoljca iz okoline Budvije. Gradnja pravoslavnog hrama u selu i parohijskog doma takođe je uspješno okupila doseljenike. Sveštenik iz Srpske Crnje Anđelko Grbić u prvoj polovini 20-tih godina 20. vijeka bio je zadužen za koloniste naseljene na 24 majura veleposjeda Čekonjića i putovao je po pozivu od majura do majura ispunjavajući svoje bogoslužbene dužnosti. Crkvena opština u Vojvoda Stepi na čijem čelu je stajao Sava Žakula kolonista iz Drenovog Klanca kod Otočca odlučila je da počne gradnju hrama u selu 8. januara 1935. godine. Deputacija iz sela na čelu sa sveštenikom Stojanom Stojanovićem, porijeklom iz Brajića, kod Budvije, 18. maja 1938. godine bila je u posjeti kod srpskog patrijarha Gavrila Dožića i u Ministarstvu poljoprivrede trudeći se da obezbijedi sredstva za završetak hrama. Hram Sv.Vasilija Ostroškog svečano je osveštan 12. maja 1939. godine. Arhitekta hrama bio je čuveni aradski, odnosno novosadski arhitekta, Đorđe Tabaković koji je projektovao i hramove u kolonijama Aleksandrovo, Rusko Selo i Stajićevo. Hram je bio kombinacija vizantijskog stila i zvonika rađenog u tradiciji podunavske arhitekture. Ovakav način gradnje razlikovao je ovaj pravoslavni hram, kao i hramove u drugim kolonističkim naseljima, od baroknog stila pravoslavnih hramova u srpskim starosjedilačkim naseljima jer je nova država na taj način negirala istorijsko i arhitektonsko nasljeđe Habsburške monarhije obilježavajući „svoj prostor” u skladu sa svojim nacionalnim ciljevima i tradicijama.
OSVEŠTANJE HRAMA
Osvećenje hrama bilo je veliko slavlje za selo i okolna naselja. U umjetničkom programu učestvovale su kikindske Gusle i muzika vatrogasne čete iz Srpske Crnje. Govore su održali prilikom osvećenja hrama kraljev izaslanik pukovnik komandant petrovgradskog puka Slavko Radošević, sveštenik Stojan Stojanović i Sava Kolundžić dobrovoljac iz Modrinog sela kod Benkovca. Svečani banket održan je u novoizgrađenom Sokolskom domu. Sokolski dom u koloniji Vojvoda Stepa izgrađen je za potrebe razvijenog Sokolskog društva u selu, ali je u godinama pred rat postao središte društvenog okupljanja u novom naselju. U njemu su se održavale školske priredbe, pozorišne predstave jer je pozorišni život u naselju bio veoma razvijen, i igranke nedjeljom prije podne. U selu je od 1932. godine bio aktivan i Fudbalski klub Obilić i fudbalska igra kao izrazito modernizaciona pojava opčinila je omladinu. Utakmice su se igrale na seoskom Pašnjaku i cijelo selo dolazilo je na njih. Godine 1940. napravljeni su planovi za elektrifikaciju naselja i krenule su pripreme za gradnju male bolnice u koloniji. Okupacijom Jugoslavije 1941. godine zaustavljen je nagli razvoj novog naselja. Njemačke vlasti odnijele su građevinski materijal za gradnju bolnice u selu, selo je dobilo zdravstvenu stanicu tek 1955. godine, a elektrifikacija naselja izvršena je tek 1957. godine.
KOLONISTIČKA NASELJA (1920-1941), Piše: dr Milan Micić
Izvor: SRPSKO KOLO, br. 42/2019.
7. jul 2020. u 16:17
Vojislav Ananić
Kolonisti bez zemljaka
https://banija.rs/banija/19816-milan-micic-kolonisti-bez-zemljaka.html
9. decembar 2021. u 10:56
Voja
SELO NEPOSLUŠNIH SOLUNSKIH RATNIKA
https://ssr.org.rs/selo-neposlusnih-solunskih-ratnika/